Film o životu kćeri slavnog glumca koja je postala lovac na ucjenjene glave stiže u kina, a o pokojnoj Domino zbilja se svašta pričalo. Što je istina a što nije, govore glavna glumica u filmu Keira Knightley i redatelj Tony Scott.

Je li stvarna Domino vidjela film prije svoje smrti?
TONY SCOTT: Nije. Vidjela je mnoge dijelove i pogrešno je pisano u tisku da joj se nije svidio i da je popizdila i da je to ne predstavlja u pravom svjetlu. Sve što je vidjela dopalo joj se. A pjesmu koju čujete na početku i kraju filma, "Pismo, živiš - glava, umireš" pjeva ona sama. Ona ju je napisala. Meni zvuči dosta slično Marianne Faithful. To je bio model za njezin život. Tako je provodila svoj život. Moram reći da je to bilo prilično divlje, da je ona imala dosta Janis Joplin u sebi.

Kako vam je bilo raditi film o nekom koga poznajete?
SCOTT: Ona me inspirirala za ovaj film, poznavao sam je 12 godina i to je bilo silno u svemu tome. Uvijek me inspiriraju izuzetne osobe, a ona je svakako bila izuzetna. "Pismo, živiš - glava, umireš" - to je bio njen moto s 25 godina. Imala je dvije strane - ovisnica o adrenalinu i ranjena ptica. Ali je uvijek živjela život gasom do daske. Upozoravao sam je: "Provalit ćeš kroz jedna vrata previše."
KEIRA KNIGHTLEY: Ja sam je srela par puta. Možda dvaput prije nego što smo počeli snimati. Ona me pitala jesam li pohađala glumačku školu, ja sam odgovorila da nisam. I mnogo me pitala za mog oca (glumca Willa Knightleya), jer je i ona bila kćer glumca. Radila sam drugi film ("Ponos i predrasude"), pa nisam imala mnogo vremena za pripreme. Tony mi je rekao da sama smislim svoj lik. Pa sam ga zasnovala na mojoj najboljoj frendici, koja je bila sa mnom na drugom snimanju. Pogledala bih nju i rekla: "Dobro, nju mogu držati u glavi." I tako sam to mogla. Nisam baš imala vremena dobro upoznati Domino i sve to, ali bilo je dobro. Ona mi je poslala svoje slike i snimljene intervjue i takve stvari. Pa sam imala neku predožbu o tome kako razmišlja i o pričama, njezinim pričama. Po mom mišljenju, ona je bila prava izgubljena duša. To mi je zbilja pomoglo, i onda sam to iskombinirala s mojom prijateljicom i tako to izvela.

Kalašnjikovi, kamuflažna odjeća, jeste li se s tim prirodno snašli?
KNIGHTLEY: Ne, nisam. A to je čudno, jer ja baš uživam raditi akciju. Nelagodno mi je s pištoljima i puškama; mislila sam da će mi se svidjeti, kao što sam uživala raditi s mačevima i noževima u "Arturu" i "Gusarima". Volim i boks, nunčake, i bilo koji trening, kao nogomet za "Beckhama". Ali ovo? Zbilja ne. Stvarnost vatrenog oružja, i spoznaja kako je lako uzeti ih i ubiti nekog, zbilja me uplašila. Pa je bilo problema. Prvi put kad sam zapucala, zaplakala sam. Njihova silina me ukočila, nisam mogla ni ustati na noge. Tony mi je rekao: "Kad viknem 'Akcija!' počni vrištati i garantiram ti da ćeš moći ustati." I bilo je tako, ali sam se opekla. Jedna čahura odskočila je otraga i pala mi na vrat. Sam imam krasan ožiljak, baš se ponosim njime. Moja uspomena iz rata.

Ona je navodno bila lezbijka, a vi se na filmu seksate s Cholom... Jeste li imali problema s golotinjom?
KNIGHTLEY: Nije spominjala svoju lezbijsku prošlost kad smo pričali. Mi se nismo bavili curom koja pokušava razriješiti svoju seksualnost. Upoznala sam i njezinog dečka na snimanju, pa tu očito ima nekih dvojbi. S golotinjom nemam problema, nisam purist - skidam se za ulogu ako je to potrebno i urađeno sa stilom. Bilo je prilično oslobađajuće skinuti se do pasa, usred pustinje. Doduše, za stražnjicu sam uzela dvojnicu, jer mi se moja ne sviđa. Prevelika je, imam guzicu kao J.Lo!

Kad ste je zadnji put vidjeli?
SCOTT: Zadnji put sam je vidio u Vegasu, nakratko je došla u ured. Zadnji put što se sjećam da sam je vidio bila je zadnja večer snimanja; bila je u vegasu tijekom većine snimanja, i radili smo uglavnom padove helikoptera i ona ans je gledala i stajala na platformi za kamere sa svojim psom. Nikad je nisam vidio usredotočeniju i sretniju nego tad. Znate, stavio sam pravu Domino na kraju filma, nju i njenu glazbu, još prije nego što je umrla. Ne znam hoće li gledatelji shvatiti da je to prava Domino. Ali dodao sam "U znak sjećanja na" zbog sebe i njezine obitelji i ljudi koji su radili s njom. Bila je zbilja posebna.

Je li se još bavila lovom na ucjene?
SCOTT: Da, Ed se baš pojavio, izašao je iz zatvora. I počeo je raditi dolje u Louisiani. Čuo je za film i nazvao je u ured. Ona je bila spremna otići dolje i krenuti za tim tipom koji je bio ucijenjen na 10 milijuna dolara, ali onda je umrla.

Zašto ste mislili da je Las Vegas idealan za klimaks filma? Koliko je toga izmišljeno u scenariju Richarda Kellyja?
SCOTT: Richardova je bila ta ideja s Vegasom. Scenarij su prije njega pisala dvojica scenarista, ali oni su napisali biografske filmove. Ja sam imao hrpu transkripta i intervjua, jer sam 12 godina poznavao Domino, i te dvije biografske verzije bile su mi dosadne. Pa sam angažirao Kellyja, koji je pisao "Donnija Darkoa", i ima briljantan smisao za humor, i rekao mu: "Ovo nije biografski film." Svi u filmu su stvarne osobe, i Tony Richard doveo je pravu Domino, doveo je mnoge ljude. Svi su stvarni, ali u priči smo uzeli djeliće Dominoinog života i neke sekvence iz njenog lova na ucijenjene glave, a Richard je izmislio priču. Prvu

Izvor: Klik