Radovane,takodje nemam nikakvu nameru niti da se raspravljam oko mog avatra ponajmanje da se svadjam niokocega,prema tome-dabome moj avatar,moja stvar.

Elem,sto se tice ovog drugog problema koji pominjes,nevezan za moj avatar...
Sekte,eto sta ih navodi da rade takve stvari.Moje strine sestric se obesio u Dunavskom parku u Novom Sadu i ostavio poruku da je u sekti toj i toj,i da svi koju su u toj sekti moraju da ubiju roditelje.On da nebi ubio svoju majku(oca nije imao,umro je) ubio je sebe.Decko 22 godine.Psihicki labilne osobe lako mozes navuci u sektu.Jedan ludak i bolesnik takve ljude lako moze da ubedi da je to dobro i ispravno i oni ce ga pratiti kao zacarani...A to sto takve osobe nije lako otkriti je vec problem,jer obicno zive dvostruke zivote ili se vesto kriju,kad bi ih sve otkrili ludnice bile pretrpane...

Ok.. odustajem od zelje da osnujem sektu ovog momenta...

Uh dobro je vec se uplasih da cete me spaliti na lomaci . . .
Kao sto rekoh gledajuci nesto od nekog pade mi na pamet pitanje sta je to sto ljude vuce ka satanizmu. Citah neku literaturu nekih psihologa, psihijatra ostalih gde se na ovu temu nadovezuju million odgovora na jedno sasvim obicno pitanje.
Neko prica da ljudi koji se iz dna duse boje necega to isto prizivaju ili navode kako bi na taj nacin suzbili svoj strah od toga. Preteranim ponasanjem protivno nekim hriscanskim kodeksima pokusavaju na taj nacin da se zastite od onoga sto i sami prizivaju. Nas narod kaze da Djavo nedolazi dok ga neko nepopzove, pa se i ja eto pitam zasto prizivamo djavole.
Sto se tice sekti mislim da iza svake sekte naravno stoji jedan covek koji se na vrlo jednostavan nacin zeli obogatiti i na brzinu steci veliku lovu na nesrecu drugih. Poznato je da su ljudi jako poslusna i zavodljiva vrsta ( Setite se da smo do pre nekoliko godina vikali po terazijama: Slobo - Slobodo, a da je moja generacija gorko plakala, pojedini su izvrsili i samoubistvo kada je umro "nas najveci sin i vodja" ) i ti nadjose dva tri istomisljenika povikase idemo, ljudi podjose, rekose dvesta evra upis ljudi dadose, rekose netrebamo svedoke ubite se, ljudi se poubijase...
Svaka sekta je napravljena na ljudskoj muci i patnji u nameri da se "veliki vodja" sto pre obogati i sto pre ako je moguce nestane sa scene sa velikim kontom u svajc.
Pitam se gde nas sve to vodi...     + + +

Ja imam neke razloge sto sam stavila ovaj avatar.
Ali kako se neki ljudi ne plase da stave djavola kao avatar, zar se ne plase da nece nesto da izbaksuziraju samom sebi.

Zasto bi to bilo kome bilo sta izbaksuziralo?
Zasto? Da cujem jedno religisko filozofsko tumacenje zasto bi to nekom ateisti moglo doneti losu srecu?

Ja sam izbaksuzirana po rodjenju      

Pa odgovor zapravo i nije tako kompliciran.

Kako kaže jedna poslovica "najgori su Turci oko džamije".

O čemu se radi? Po jednom britanskom istraživaču psihologije religije sva društva se kreću prema ateizmu. Dakle prvo su imali za bogove prirodne sile, koje su se vremenom razvile u antropomorfna božanstva, koja su potom postala jedan bog. Potom je religija imala izrazit utjecaj na ljudsko društvo te  proganjala sve neistomišljenike, vodila ratove protiv njih i općenito kontrolirala ljudku misao. Vremenom se razvila tolerancija, a potom sekularizacija tj. religija je bila potisnuta. Ljudi ostavljeni sami sebima počinju se okretati ateizmu, što je proces koji će se u našoj civilizaciji najranije završiti.

Gore iznesena slika je zapravo krajnje simpflicirana (a vidjet ćemo i netočna), ali može služiti kao jedno od polazišta.

John Lennon je jednom rekao "Da sam živio u antici živio bih u Rimu jer je bio centar svijeta. Danas je Rim New York. Zato živim u njemu."
S religijske strane mogli bismo povući puno crta između starog Rima i današnjeg vremena. Dakle u starom Rimu su bujale različite religije koje će sve propasti pod kršćanskim utjecajem (s izuzetkom židovstva.). Zbog čega je kršćanstvo bilo progonjeno od strane poganskih vasti u Rimu? Zbog toga što je ono imalo jednu osobitost koja je dotada bila nepoznata, a  to je bilo misijsko djelovanje. U starom Rimu je bilo nezamislivo da pripadnici jedne religije pokušavaju sve neistomišljenike privući u svoje kolo, a ne sinkretizirati se s njima. Ipak u stoljetnom hrvanju, kršćanstvo je odnijelo pobjedu i našašvši se pri vrhu vlasti nastavilo sa svojom politikom koja je međutim izvana(!) dobila novi izgled - netoleranciju. Naime boreći se za pravovjernost kršćanski su vrhovi proganjali (u širem smislu - ne isključivo fizički) sva odstupanja od svog učenja. Takva situacija je ipak brzo dovela do prvog raskola (monofiziti), potom i do drugog (1054. raskol katolika i pravoslavaca) i konačno 1517. do protenstantizma. Otada pa do danas sekte bujaju kao gljive poslije kiše. Međutim osobito katoličko-pravoslavni i katoličko-protestantski raskol doveli su do nove dimenzije vjerskih sukoba - političke i šire gledano društvene. Vladari naslonjeni na vjersku pripadnost svojih podanika počeli su istu koristiti za svoje ciljeve što je dovelo do brojnih surovosti (inkvizicija je najbolji primjer - nikada se decidirano ne iznese prava istina da je ona bila pod državnim ingerencijama - crkve su samo tražile heretike, s kojima je policijski aparat surovo postupao u strahu da nisu ekspoziture političkih neprijatelja).

Europa suočena s užasima tridesetogodišnjeg rata (nominalno vjerskog) u kojem je npr. Njemačka izgubila 2/3 svog stanovništva, okrenula je prema toleranciji. Međutim oštrica kritike okrenula se prema crkvama i njihovim strukturama kao glavnim nositeljima netolerancije (koja kako je rečeno ima sasvim druge korijene). Crkve su na nju nespretno  odgovorile prihvaćanjem sukoba i otada do danas se sukobi učestalo ponavljaju. U protenstantskim zemljama crkve su se vro brzo pomirile sa novim gledanjima već i zbog svog sukoba s katolicima - danas, kao i ranije, svi protestanti složno istupaju "protiv" (uvjetno rečeno) katoličke crkve iako su među nekim njihovim denominacijama razlike veće nego li bilo koje njih s katolicima. Takvo gledanje je dovelo do koncepta tolerancije, koje će se pokazati dosta pogubnim.

Katolička crkva suočena s užasima francuske revolucije i liberalizma 19. stoljeća u vjerskom smislu isključivo antiakatolički raspoloženog, ostat će u sukobu s građanskim društvom sve do dvadestog stoljeća, ali će ostati meta kritike do danas, kada je ona isključivo neopravdana.

Drugi svjetski rat je donio konačnu točku na i, svojom dimenzijom holokausta (tj. njegovom antisemitskom koncepcijom) kao sustavng uništavanja jedne zajednice na rasnom, etničkom i vjerskom principu.
Nakon njega počinje razdoblje političke korektnosti koje se u Europi odražava na taj način da su svi svima krivi zbog nečega. Npr. odnos prema Židovima u drugom svjetskom ratu. Nijemci su krivi što su proganjali Židove, a svi ostali što nisu ništa ili dovoljno činili (kao da su uvijek mogli) da to spriječe. Uglavnom među ljudima je šireno uvjerenje da dosljedna pripadnost nekoj naciji ili religiji nužno vodi u netoleranciju i sukobe. Međutim tu se nije stalo, uništivši nacionalni i vjerski princip, teoretičari političke korektnosi su se okrenuli prema drugim manjinama: homoseskualcima, (navodno) "obespravljenim" ženama, pa čak i djeci i mladima i to sve po principu prava na slobodno mišljenje. (Možemo očekivati da će jednom i pedofili biti prihvaćeni kao "žrtve" netolerantne okoline.) Na taj način svima se putem medija, školstva pa čak i svakodnevnog života usađuje osjećaj za "političku korektnost".

Npr. u američkim serijama ili filmovima rasizam je karakteristika isključivo bijelaca, dok su crnci prikazani isključivo kao visokomoralne žrtve koje jako vole svoje "neprijatelje." U humorističnim serijama jedan od glavnih likova je redovito crnac, kojeg svi ostali uvažavaju i rado se s njim druže (stvar koja baš i ne odgovoara uvijek stvarnosti.)

Homoseksulaci pak u tim serijama nikad nisu socijalni slučajevi, tj. narkomani ili alkoholičari, nevjerni svojim partnerima ili loši prema djeci. Nikad nisu neobrazovani, dapače su natprosječno sposobni. U posljednje vrijeme često su to crnci homoseksualci. (Dvije muhe jednim udarecm, jel...)

U prikazima holokausta, Židovi su uvijek krajnje nevini, s karkaterističnim izrazom lica, a velika većina njihovih sulogoraša druge nacije su krajnje netolerantni prema njima, dok rijetki pojedinci koji im pomažu bivaju odbačeni od svojih zajednica. Činjenica da su u npr. Auschwitzu popise ljudi za komoru sastavljali sami Židovi, tzv. kapuši, se prešućuje (čak i u literaturi - kao da je ljudski nagon za samoodržanjme nešto negativno), kao i činjenica da su većinom uporavom logora ravnali samo Židovi (većini kojih to nije pomoglo kako su se nadali) o čemu ima brojnih bilježaka ostalih logoraša (npr. i za sam Jasenovac gdje su zabilježene brojne pritužbe zatočenih Srba o lošem odnosu Židova prema njima.)

Takvih primjera ima još, međutim neosporna je činjenica da je pored antiklerikalizma, danas na djelu i antinacionalizam, tj. proglašavanje svakog nacionalizma istovjetnim šovinizmu, pa čak i fašizmu.

Kad Laki kaze.. reko je Tu nema cile mile Reko je

Kakve to sve relacije ima na religiju, pa prema tome i na ovdje postavljen problem?

Kada sam u gornjem postu naveo paralelu starog Rima i današnjice imao sam na pameti sinkretizam. Dakle stanonvik u antici je mogao častiti dvadeste različitih kultova i bogova, ili samo iz različitih kultova uzimati ono što mu najviše odogovara, a da to nijednoj od tih religija nije bilo zazorno.

Danas, kada se većina crkava ipak pokušava tome suprotstaviti, gorespomenuti teoretičari ubacuju parole o "osobnom odnosu pojedinca s Bogom", učeći da su sve religije dobre zato što je Bog jedan, a raskoli su plod ljudskih faktora (ovajput neće reći gluposti, nego će insinuirati na nekakve zavjere relgija protiv malog čovjeka, kojim mu se oduzima sloboda.). Da ne ulazim u širine, naravno da nitko ne bi trebao biti šikaniran na osonovi svoje vjerske pripadnosti, ali postojanje organiziranih religija je stvar čuvanja istine o Bogu (ma koja god od njih da je u pravu), a ne mržnje prema čovjeku.

Dvadeseto stoljeće je definitivno stoljeće otuđenja čovjeka od religija, a u velikom razdoblju i od Boga. Međutim ateistički projekt ipak još nije mogao dobiti zamah koji bi mu omogućio trajnu uzlaznu putanju, pa se pretvorio u sinkretizam novog doba, koji bi neki nazvali new age. Je li to zbog urođene osobine čovjeka da teži transcedentnom ili još uvijek velike snage "mračnih sila religije" ne bih ovdje ulazio, ali činjenica je da velika većina čovječanstva još pokazuje sklonost ka vjeri i metafizilkim isjustvima.

Međutim, izgleda da je na Zapadu (tu ubrajam sve zemlje kršćanske povijesti) čista Kristova nauka (tu ubrajam katoličanstvo, pravoslavlje, i "stare" protestante - anglikance, kalviniste i luterane) ipak pod velikim pritiskom propasti. O čemu se radi? U kršćanstvu je sadašnji život ipak smatran samo pripravom za onaj poslije (naravno simpflicirano gledano), dok današnji čovjek, zbog ekonomskog porasta i u velikim dijelovima blagostanja (zaboravite na niske plaće - nike tenisice, levisice, nova računala, disco klubovi, mobiteli, putovanja, koncerti....sve su to stvari bez kojih nam je ovaj život nezamisliv i nelijep, a težnja za većom plaćom je upravo zbog tog luksuza da si ga lakše ostvarimo. "Kako da imam više od jednog djeteta, ako mu ne mogu osigurati po jedan par nike, adidas i reebok tenisica, a sebi novi digitalni, novi mobitel i dva auta?") ipak gleda da ovaj život "proživi" u čim je više moguće jačoj mjeri.

Suočen sa svojom potrebom i za duhovnim, čovjek se u malo slučajeva okreće "starim" kršćanskm religijama zbog usađene mu averzije usađene prema njima kako je to gore opisano. Budući da se u temelju kršćanskog naviještanja Boga i ne nalazi predstavljanje nekakvih nadnaravnih iskustava (nego propovijedanje, bez izvođenja nekakvog šoua pretvaranja kamena u cvijeće i slično) one se, osobito mladima, ne čine dovoljno privlačne. U taj prostor uskaču ili različite sekte pseudokršćanske provenijencije koje mu nude fanatizam dojeći ga protiv "starih" relgija, ili ga privlače pričama o apokalipsi koja nam neminovno slijedi budeći u njemu svakom čovjeku urođen revolucionarni duh, ili pak istočnjačke religije s nekakvom ravnotežom duha i tijela i nadnaravnim sposbnostima kojekakvih gurua i jogija. Treća grupa su neopoganske i sotonističke skupine koje igraju na kartu "povratka prirodi" na različite načine. Suočen s globalnim zagađivanjem i ekološkim porblemima mnogi čovjek se lako da zavesti pričama o "starom, divnom dobu" kada je "majčica zemlja" bila čašćena i štovana, te lako skrene u čašćenje osobito pseudokeltskih ili pseudonordijskih kultova, te, nešto rjeđe, obnovljenih grčkih i rimskih kultova. Kod sotonista glavni je prinicip "sloboda" povezana s destrukcijom i hedonizmom, te isto tako duboko urođenom čovjekovom sklonošću prema dualitetu, tj. konstantnoj borbi dviju sila nad ovim svijetom (koje ne moraju nužno biti nazvane "Dobro" i "Zlo"). Mediji sa serviranjem vještica, čaranja i sličnog kao zapravo sasvim bezazlene djelatnosti (redovito povezane s prirodom!!!!!!!! izrazito važan element u razdoblju pojačane ekološke svijesti) samo kumuju privlačnosti toga. Ne zaboravimo ni glavni element razuzdanu seksulanost i svi preduvijeti su tu.

Dakle politička korektnost (vještice su bile manjina progonjena od kršćanskih crkava koje su "mračna" sila za uništavanje čovjekove slobode), ekološka svijest koja se propagira kao "povratak prirodi", sinkretizam (svatko bira ono što mu paše), bunt (osobito mladi vole biti revolucionari koji ako treba izmisle cilj svoje pobune), izbjegavanje navodno lažnog licemjerja, seksualna razuzdanost (da naša civilizacija propadne i od nje ostane samo internet, neka druga civilizacija koja bi nas pronašla mislila bi da smo živjeli samo za to da iznađemo čim perverznije načine seksulanog čina), a sve to opet zarogušeno političkom korektnošću kao medijsko-političko-obrazovnim prinicipom "sve je dopušteno" (osim biti protiv "slobode i demokracije jer te inače bomardira USA) omogućuje da ne uviđamo pravu narav nošenja, korištenja i popularizacije, te u konačnici i štetnosti sotonističkih simbola.

Naravno, nase etiketiranje je uglavnom sala. Ipak tu ima i nekog nesvesnog prezentiranja neke osobine koju zelimo da istaknemo ili koju bi zeleli da imamo. Mislim da se takvim simbolima ne eksponira satana ( da batalim zaludjene sataniste) nego pre svega snaga, jacina, moc. Zasto se u satani sve ovo vidi je sire pitanje, nevezano samo za jednog pojedinca. Takodje i zasto je potrebno skriti nasu ranjivost, slabost i osecajnost. Mnogi ljudi koriste i "pozitivnije" simbole, ali ih najmanje vidim sa nekim simbolima svetaca ili tako neceg. Pretpostavljam da tu ima i nesvesnog prihvatanja da je zlo mocnije od dobrog.
Kazem sve je to manje rasprava o pojedincu, a mnogo vise o mnogo sirim aspektima drustva ili covecanstva.