Zakoni nasleđivanja
Da bi se razumjelo kako je spolni odabir djelovao i kako je tijekom vremena, kod mnogih životinja iz mnogih razreda, proizveo očite rezultate, nužno je prisjetiti se zakona nasljeđivanja, koliko su poznati. Izraz "nasljeđivanje" uključuje dva različita elementa, naime, prijenos i razvitak oznaka; ali kako oni obično idu zajedno, često se zanemaruje ta razlika. Ta se razlika vidi jasno kod oznaka koje se prenose u ranim godinama života, ali se razviju tek u vrijeme sazrijevanja ili u starosti. Istu razliku vidimo jasnije kod sekundarnih spolnih oznaka  jer se one prenose pomoću oba spola, mada se razviju samo kod jednoga. Da te oznake postoje kod oba spola, postaje očito kad se dvije vrste, jako izraženig spolnih oznaka, križaju jer svaka od njih prenese oznaka koje su vlastite njegovom muškom i ženskom spolu na križance obaju spolova. Ta ista činjenica pokazuje se isto tako kad se oznake koje su vlastite mužjaku ponekad razviju kod ženke pod stare dane ili kad oboli, što i obrnuto vrijedi za mužjake.  Opet, oznake se povremeno pojavljuju, kao da su prenesene od mužjaka na ženku, primjerice, kad se kod nekih rasa kokoši redovno pojavljuju ostruge kod mladih i zdravih ženki; ali, one se zapravo uvijek priprosto razviju u ženki, jer u svakom leglu svaka pojedinost u ustrojstvu ostruge prenese se putem ženke na njenog muškog potomka. 

U svim slučajevima vrnuća (reverzije), značajke se prenose kroz dvije, tri ili mnogo naraštaja i tada se razvijaju pod nekim nepoznatim povoljnim okolnostima. To važno razlikovanje između prenošenja i razvitka moći će se najbolje razjasniti pomoću hipoteze o oangenezi, bilo da se prihvati ili ne prihvati kao točna. Po toj hipotezi, svaka tjelesna jedinica ili stanica ispušta iz sebe gemule ili nerazvijene atome koji se prenose potgomcima obaju spolova i umnažaju se samodijeljenjem. One mogu ostati nerazvijene za vrijeme prvih godina života ili tijekom uzastopnih naraštaja; njihov razvitak u jedinice ili stanice, nalik onima iz kojih su proizašle, ovisi o njihovoj srodnosti i jedinstvu s drugim jedinicama ili stanicama koje su se razvile ranije sukladno pravilima rastenja.

Nasljeđivanje u odgovarajućim dobima života
Dobro je poznato da takva težnja postoji. Ako se neka nova oznaka pojavi u životinje dok je mlada, bilo da ostane tijekom života ili traje samo neko vrijeme, ona će se ponovno pojaviti, kao po općem pravilu, u istoj dobi i na isti način u potomku. S druge strane, ako se neka nova oznaka pojavi u zrelo doba, ili čak u starosti, postoji težnja da se iznova pojavi u potomstvu u istoj već odmakloj dobi života. Kad dođe do odstupanja od tog pravila, onda se te oznake pojavljuju mnogo češće prije, nego nakon odgovarajuće životne dobi.  Budući da sam o tome dosta opširno raspravio u drugome djelu, ovdje ću samo navesti tek dva ili tri primjera da bih čitatelja na to podsjetio. Kod raznih rasa kokoši, pilad dok je pokrivena paperjem, kad ima prvo pravo perje, i po svome odraslom perju, uvelike se međusobno razlikuje među sobom, kao i u odnosu na svoj zajednički roditeljski oblik, Gallus bankiva; i te oznake svaka rasa točno prenosi svome potomstvu u odgovarajućoj dobi života. Na primjer, pjegama popraskani pilići hamburške kokoši, dok su još prekriveni paperjem, imaju nekoliko tamnih pjega na glavi i na trupu, ali nisu prošarane uzduž tijela, kao neke druge rase; u svome prvome pravom perju "oni su lijepo iscrtani," to jest, na svakom se peru vide mnoge tamne pruge; ali u njihovu drugom perju sva pera bivaju poprskana ili svako ima zagasitu okruglu pjegu. Dakle, u ove rase varijacije su se dogodile i bile su prenesene u tri različite životne dobi.   Kod goluba imamo još važniji slučaj jer prvobitna roditeljska vrsta ne podliježe nikakvim promjenama na perju tijekom života, osim što su mu u zreloj dobi grudi sjajnije; ali ima rasa koje dobiju svoju karakterističnu boju nakon dva, tri ili četiri mitarenja i te se modifikacije perja redovno prenose u nasljeđe.

Nasljeđivanje u odgovarajućim godišnjim dobima
Kod životinja u prirodi nailazimo na bezbroj primjera oznaka koje se periodično pojavljuju u razna doba godine.  Tako je s rogovljem kod jelena i s krznom polarnih životinja koje zimi zadebljava i postaje bijelo. Brojne ptice zadobiju svijetle boje i druge ukrase samo u vrijeme parenja. Ovaj oblik nasljeđivanja mogu malko osvijetliti pomoću činjenica koje su opažene u uvjetima domestifikacije, odomaćenja. Pallas tvrdi da domaće govedo i konji u Sibiru svake zime dobiju svijetlu dlaku; sam sam promatrao sličnu upadljivu promjenu boje kod nekih ponija u Engleskoj. Iako ne znam da li se ta težnja dobijanja razne obojenosti krzna za vrijeme različitih godišnjih doba nasljeđuje, ipak je vjerojatno tako budući da su svi tonovi boje kod konja vrlo nasljedni. A taj oblik nasljednosti, kao ograničen na godišnje doba, nije vaažniji od nasljeđivanja koje je ograničeno na životnu dob ili spol.

Nasljeđe ograničeno prema spolu
Najobičniji je oblik nasljeđivanja da se oznake prenose podjednako na oba spola, barem kod onih životinja koje ne pokazuju jako izražene spolne razlike, pa čak i kod mnogih od njih. Ali nerijetko oznake se prenose isključivo na onaj spol kod kojega su se prvo pojavile. Mnogo dokaza u prilog tome iznio sam u svome djelu Varijacija u uvjetima odomaćenja /Variation under Domestification/, ali se poneki primjer može dati i ovdje. Ima rasa ovaca i koza u kojih se rogovi kod mužjaka jako razlikuju po obliku od rogova u ženki i te razlike, stečene u odomaćivanju, redovno se prenose na isti spol. Pravilo je da kod mačaka boju kornjačevine imaju samo ženke, dok je odgovarajuća boja u mužjaka riđasto-crvena.  Kod većine kokošjih rasa oznake vlastite jednome od spolova prenose se u nasljeđe samo tom spolu. Taj oblik nasljeđivanja tako je opći da se smatra anomalijom ako se opazi da se kod nekih rasa varijacije prenose podjednako na oba spola.  Postoje također neke pod-rase kokoši kojih se mužjaci teško mogu jedni od drugih razlikovati, dok se ženke znatno razlikuju u boji. Mužjak i ženka divljeg goluba izvana se ni po čemu ne razlikuju; unatoč tomu, kod nekih odomaćenih rasa mužjak ima drugačije boje nego ženka. Braduša u engleskog goluba listonoše i guša u goluba gušana jače su razvijene u mužjaka nego u ženke; pa iako su te oznake postignute dugotrajnim čovjekovim odabirom, tu razliku među dvama spolovima u potpunosti valja pripisati obliku nasljeđa koje je prevladavalo, jer razlike nisu nastupile po volji, nego protiv volje uzgajivača.

Većina naših domaćih rasa nastala je nakupljanjem mnogih sitnih varijacija; i kako su neki od tih uzastopnih koraka prenošeni u nasljeđe samo jednome spolu, a neke na oba spola, to mi nalazimo kod različitih rasa iste vrste sve stupnjeve između najveće spolne različnosti i potpune sličnosti. Već smo naveli primjere kod rasa kokoši i goluba, a u prirodi slični slučajevi su česti. Kod domaćih životinja (a je li tako u prirodi ne bih se usudio reći) samo jedan spol može izgubiti neke sebi vlastite oznake i tako postati donekle nalik suprotnom spolu; na primjer, mužjaci nekih kokošjih rasa izgubili su svoja muška repna i leđna pera. S druge strane, razlike među spolovima mogu se u odomaćivanju povećati, kao kod merino ovce gdje je ženka izgubila rogove. Isto tako, oznake vlastite jednome spolu mogu se iznenada pojaviti i kod drugog spola, kao što je u nekih pod-rasa kokoši gdje koke dok su mlade dobiju ostruge; ili kao u nekih poljskih pod-vrsta u kojih su, sudeći po svemu, prvobitno ženke stekle krestu pa su je poslije prenijele na mužjake.  Svi ti slučajevi dadu se shvatiti hipotezom pangeneze, jer oni ovise o gemulama nekih tjelesnih jedinica; premda su one prisutne u obadva spola, pod utjecajem odomaćivanja se uspavaju u jednome spolu; ili ako su prirodno uspavani, postanu razvijeni.

Ima jedno teško pitanje koje će biti najbolje ostaviti za neko buduće poglavlje, naime, da li se neka oznaka, koja se prvobitno bila razvila u oba spola, mogla odabirom ograničiti  u svome razvitku samo na jedan spol. Ako, na primjer, neki uzgajivač primijeti da neki od njegovih golubova (kod kojih se obično oznake prenose podjednako na oba spola) variraju u blijedo-plave, bi li on dugim odabirom mogao proizvesti rasu u kojoj bi samo mužjaci imali tu boju, dok bi ženke ostale nepromijenjene? Ovdje ću reći samo toliko da je to, iako možda nije nemoguče, ipak krajnje teško, jer bi prirodan rezultat gajenja blijedo-plavih mužjaka bio da oba spola cijeloga debla dobiju tu boju. Ako bi se, međutim, željene varijacije u boji, koje su u svome razvitku ograničene još od početka samo na muški spol, onda ne bi bilo nimalo teškoća da se stvori jedna rasa kod koje bi obadva spola imala različitu boju, kao što je to stvarno postignuto kod jedne belgijske rase kod koje su crno isprugani samo mužjaci. Slično tome, ako bi se neka varijacija pojavila u neke golubice koja bi bila od početka u svome razvitku ograničena na spol, onda bi bilo lako proizvesti rasu u kojoj bi tu oznaku imale samo ženke; ali ako varijacija ne bi bila već od početka tako ograničena, taj pokušaj bio bi krajnje težak, možda i nemoguć.

Odnos između vremena razvitka neke oznake i njenog prenošenja na jedan ili na oba spola
U većini slučajeva posve je nepoznato zašto neke oznake neizbježno nasljeđuju obadva spola a druge samo jedan, i to onak kod kojeg su se prv pojavile. Isto tako ne možemi ni naslutiti zašto se crne pruge kod nekih podrasa golubova, iako se prenose preko ženke, razvijaju samo u mužjaka dok se svaka druga oznaka  prenosi podjednako na oba spola. Zašto se, nadalje, kod mačke kornjačevinasta boja, uz rijetke iznimke, razvije samo kod ženki. Posve iste značajke, kao manjak ili suvišak prstiju, sljepoća za boje, itd., mogu se u ljudi nasljeđivati samo preko muškaraca u nekoj porodici, u drugoj pak porodici samo preko žena, iako se u oba slučaja prenose bilo preko suprotnog bilo preko istoga spola.

Premda smo takvi neznalice, čini se da su često posrijedi dva pravila, naime, da varijacije, koje su se po prvi put pojavile kod jednog od spolova kasno u životu, teže se razviti samo kod tog spola, dok varijacije koje se prvi put pojave rano u životu  kod nekog od spolova teže razvuti se u oba spola. Daleko, međutim, od toga da bih pretpostavljao kako je to jedini odlućujući uzrok.  Budući da nisam još nigdje obradio to pitanje i budući da je ono važno za spolni odabir, moram se ovdje upustiti u opširne i ponešto zamršene pojedinosti.

Po sebi je vjerojatno da će neka značajka, koja se pojavila rano u životu, težiti da je naslijede podjednako oba spola jer se spolovi ne razlikuju mnogo u građi prije nego što dobiju sposobnost da se razmnožavaju. S druge strane, pošto se ta sposobnost postigne a spolovi se počnu razlikovati u građi, onda je za gemule (ako se opet smijem poslužiti jezikom pangeneze), koje otpušta svaki varijajući dio nekoga tijela, mnogo vjerojatnije da će pokazati sklonost da se spoje s tkivima jedinke istog spola i da se tako razviju, a ne s onima suprotnog spola.

Na zaključak da postoji neki takav odnos, najprije sam bio potaknut činjenicom da kadgod je i kakogod se odrasli mužjak razlikuje od odrasle ženke, on se razlikuje na isti način i od mladih u oba spola. Jako je važno što je ta činjenica opća: ona vrijedi gotovo za sve sisavce, ptice, vodozemce i ribe; također za mnoge rakove, pauke i poneke kukce, naime za neke ravnokrilce i vilina vretenca (por. Libellulidae, o. pr). U svim tim slučajevima varijacije, nakupljanjem kojih je mužjak stekao svoje posebne muške oznake, mora da su se desile u nekoj poznijoj životnoj dobi; inače, mladi mužjaci morali bi imati slične oznake i, suglasno našem pravilu, one su prenesene i razvile su se samo kod odraslih mužjaka. S druge strane, kad odrasli mužjak jako sliči mladima obaju spolova (uz rijetke iznimke, oni jesu slični), onda on općenito sliči odrasloj ženki; i u većini tih slučajeva varijacije putem kojih su mladi i stari stekli svoje sadašnje oznake, vjerojatno su se dogodile u skladu s našim pravilom tijekom mladosti.  Ipak, ovdje ima mjesta za sumnju, jer katkad se oznake prenose mladima  u nekoj ranijoj dobi od one u kojoj su se one po prvi put pojavile u roditelja, tako da su roditelji možda varirali kao odrasli, a svoje su oznake prenijeli na potomke još dok su mladi. Ima, k tome,  mnogo životinja kod kojih su oba spola međusobno vrlo slična a, ipak, oba se razlikuju od svojih mladih i tu oznake odraslih mora da su bile stečene kasno u životu. Pri svemu tome, te oznake, u prividnom proturječju s našim pravilom,  prenosile su se na obadva spola. Ne smijemo, međutim, previdjeti da je moguće, pa čak i vjerojatno, da se pod utjecajem sličnih okolnosti događaju uzastopne varijacije iste naravi istodobno, kod oba spola, u ponešto kasnoj dobi života, i u tom slučaju varijacije bi se prenosile, u odgovarajućoj kasnoj dobi, na potomstvo obaju spolova; i u tom slučaju ne bi stvarno bilo nikakva proturječja  s pravilom da se varijacije koje se pojave u nekoj kasnoj životnoj dobi prenose isključivo na spol u kojem su se prvi put pojavile. Ovo posljednje pravilo, čini se, pokazuje se uopće točnije nego drugo pravilo, naime, da varijacije koje se dese na početku života kod jedinki jednoga ili drugog spola teže da se prenesu na oba spola. Kako je očito nemoguće i približno procijeniti koliko je slučajeva u životinjskom svijetu koji se slažu s ta dva pravila, učinilo mi se uputnim proučiti nekoliko naročito upadljivih i odlučujućih primjera te prema rezultatu doći do zaključka.

Izvrstan slučaj za istraživanje imamo u porodici jelena. Tu kod svih vrsta, osim jedne, rogovovi su razvijeni samo u mužjaka iako se sigurno nasljeđuju po ženkama kod kojih se ponekad mogu razviti kao anomalija. Na drugoj strani, kod soba ženka ima rogove, tako da su se u te vrste rogovi, suglasno našem pravilu, valjda pojavili rano u životu, prije nego što su dva spola stigla do zrelosti i počela se međusobno jako razlikovati u građi. U svih ostalih vrsta jelena rogovi mora da su se pojavili kasnije u životu pa se stoga oni razvijaju samo kod onoga spola kod kojega su se, kao praroditelja cijele porodice, prvo pojavili. Dakle u sedam vrsta koje pripadaju posebnim odsječcima te porodice i nastavaju različite oblasti, kod kojih rogove imaju samo mužjaci, utvrdio sam da se rogovi prvi put pojavljuju u razdoblju koje se kreće od devet mjeseci nakon rođenja, u srnjaka, do deset ili čak dvanaest i više mjeseci u mužjaka šest drugih krupnijih vrsta. Ali kod soba slučaj je sasma drukčiji jer, kao što sam čuo od Prof. Nilssona, koji je za mene u Laponiji ljubazno izvršio posebna istraživanja, rogovi se pojavljuju u mladih životinja unutar četiri ili pet tjedana nakon rođenja, i to istovremeno kod oba spola. Tako ovdje imamo jedno ustrojstvo koje se u jedne vrste u porodici razvija u neobično vrlo ranoj dobi u jednoj vrsti te porodice, a je imaju ga oba spola te jedne vrste.

U više vrsta antilopa rogovima su opskrbljeni samo mužjaci, dok ih kod većega broja imaju oba spola. Što se tiče vremena pojavljivanja, Gosp. Blyth mi je rekao da je u Zoološkom vrtu neko vrijeme živjelo mlado kudua (Ant. strepsiceros), vrste u koje su samo mužjaci rogati, i mlado jedne vrlo srodne vrste, naime elanda (Ant. oreas), u kojeg su oba spola rogata. Sad, u strogom suglasju s našim pravilom, u mladog mužjaka kudua, iako je imao deset mjeseci, rogovi su bili vrlo mali uzme li se u obzir njihova konačna veličina, dok u mladog mužjaka elanda, iako su mu bila tek tri mjeseca, rogovi su mu bili već mnogo veći nego u kudua. Vrijedi također spomenuti činjenicu da kod parožasto-rogate antilope vrsta kod koje se rogovi, premda postoje kod oba spola, i gotovo su kod ženke rudimentarni, pojavljuju pet ili šest mjeseci nakon rođenja. Kod ovaca, koza i goveda, u kojih su rogovi dobro razvijeni kod oba spola, iako nisu posve jednake veličine, mogu se osjetiti, ili čak vidjeti, pri rođenju ili nedugo poslije. Čini se, međutim, da naše pravilo ne važi za neke rase ovaca, primjerice, za merinku kod koje su rogati samo ovnovi, jer nisam istraživanjem mogao utvrditi da su se rogovi u te rase razvili kasnije u životu kao u obične ovce, u koje obadva spola imaju rogove. No u domaće ovce prisutnost ili odsutnost rogova nije postojana značajka; neki postotak merino ovaca ima male rogove, a neki su ovnovi bez rogova, dok se kod obične ovce kadikad pojavljuju bezroge ovce.

Kod većine vrsta iz krasne porodice fazana mužjaci se upadljivo razlikuju od ženki, a oni dobiju svoje ukrase više u kasno životno doba. Ušati fazan (Crossoptilon auritum), međutim, čini značajnu iznimku jer oba spola imaju divna repna pera, velike ušne rese i grimizni baršunast ovoj na glavi; i na temelju ispitivanja u Zoološkim vrtovima nalazim da se sve te značajke, sukladno našem pravilu, pojavljuju rano u životu. Odrasli mužjak može se, ipak, razlikovati od odrasle ženke prema jednoj oznaci, naime, po tome što ima ostruge i, suglasno našem pravilu, kako me uvjerio Gosp. Bartlett, one se ne počnu razvijati prije dobi od šest mjeseci i čak u toj dobi spolove je teško razlikovati. Mužjak i ženka pauna razlikuju se jedan od drugoga u gotovo svim dijelovima svoga perja, osim otmjene perjanice na glavi koju imaju oba spola, a ona se razvije vrlo rano u životu, mnogo prije nego ostali ukrasi koje ima samo mužjak. Kod divlje patke imamo sličan slučaj jer obadva spola imaju lijepo zeleno zrcalo na krilima, premda je ono u ženke tamnije i ponešto manje, i ono se razvije rano u životu, dok se kovrčasta repna pera i ini ukrasi, osobitosti mužjaka, razvijaju kasnije. Između tih krajnjih slučajeva poptune sličnosti i velike različnosti među spolovima, poput onog kod fazana i onog kod pauna, mogli bi se navesti mnogi intermedijarni primjeri gdje oznake u svome redoslijedu pojavljivanja slijede naša dva pravila.

Budući da većina kukaca izlazi iz stanja kukuljice u zrelom obliku, dvojbeno je da li prijenos njihovih spolnih oznaka na jedan ili na oba spola može biti određen vremenom razvitka. Ali mi ne znamo da li se, na primjer, obojene ljuskice u dviju vrsta leptira, pri čemu se u jedne spolovi razlikuju u boji, dok su u druge jednake, u zapretku razviju u odgovarajuće isto vrijeme. Isto tako ne znamo da li se istodobno razvijaju sve ljuskice na krilima iste vrste leptira u koje su neke obojene šare ograničene na jedan spol, dok su druge šare zajedničke u oba spola. Neka takva razlika u periodu razvitka nije tako nevjerojatna kako bi se moglo pomisliti na prvi pogled jer kod ravnokrilaca (Orthoptera), u kojih ne dolazi do odraslog stanja samo jednom preobrazbom nego nizom uzastopnih presvlačenja, mladdi mužjaci nekih vrsta prvo sliče na ženke a svoje zasebne muške oznake zadobiju tek za vrijeme posljednjeg presvlačenja. Posve slični slučajevi događaju se tijekom uzastopnih presvlačenja kod mužjaka nekih rakova.

Dosad smo razmatrali prenošenje osobina, u odnosu na njihov period razvitka, kod vrsta u prirodi; sad ćemo se osvrnuti na domaće životinje; prvo ćemo se kratko zadržati na nakaznostima i bolestima. Pojava prekomjernog broja prstiju i izostajanje nekih članaka mora biti određeno u nekome ranom periodu embrionalnog razvoja - barem je sklonost hemofiliji nasljedna, kao što je vjerojatno i sljepoća za boje - no te se osobitosti, poput drugih sličnih, često prenose samo na jedan spol, te ovdje uopće ne vrijedi pravilo da oznake koje su se razvile u nekom određenom periodu teže prenošenju na obadva spola. Ali to pravilo, kao što je već ranije primijećeno, čini se, nije ni približno tako opće kao ono suprotno, naime, da se oznake koje se pojave kasno u životu jednog spola prenose isključivo na taj spol. Iz činjenice da abnormalne osobitosti postaju vezane na jedan spol mngo prije nego što spolne funkcije postanu aktivne, moramo zaključiti da mora postojati neka razlika među spolovima već vrlo rano u životu. Što se tiče bolesti vezanih uz jedan spol, znamo i premalo o vremenu kad se one pojavljuju da bismo mogli donositi bilo kakav pouzdan zaključak. Čini se, međutim, da naše pravilo vrijedi za podagru jer ona obično nastaje zbog neuredna života u odrasloj dobi i prenosi se od oca na sinove na mnogo ograničeniji način nego na kćeri.                                                                                 

U raznih domaćih rasa ovaca, koza i goveda, mužjaci se razlikuju od svojih ženki po obliku ili razvijenosti svojih rogova, čela, grive, podvratka, repa i grbe na njihovim ramenima i sve te posebnosti, sukladno našem pravilu, poptuno razviju  tek kasnije u životu. U spolova kod pasa nema razlike, osim kod nekih pasmina, naročito kod škotskog hrta u kojeg je mužjak mnogo veći i teži od ženke a kao što ćemo vidjeti u jednome pd sljedećih poglavlja, mužjak se povećava do u neobično kasni period života, čime bi se, u skladu s našim pravilom, moglo objasniti zašto svoje veliko povećanje prenosi samo na svoje muško potomstvo. S druge strane, tigrasta boja mačje dlake, koja je ograničena samo na mačku, jasno se opaža već pri rođenju, a to narušava naše pravilo. Postoji rasa golubova u koje crne pruge imaju samo mužjaci, a one se mogu uočiti već u goluždravaca, ali one postaju sve vidljivije nakon svakog susljednog mitarenja tako da je ovaj slučaj djelomično u suprotnosti a djelomično u skladu s pravilom. Kod engleskog goluba listonoše i gušana do potpunog razvitka braduše i guše dolazi ponešto kasno u životu i, sukladno našem pravilu, te se osobine u potpunosti prenose samo na mužjake. Sljedeći slučajevi možda spadaju u ranije spomenutu skupinu, gdje su oba spola varirala na isti način više u kasnom životnom periodu, pa su dosljedno tome svoje nove osobine prenijele na oba spola u nekome odgovarajuće kasnom životnom razdoblju; pa ako je tako, ti slučajevi nisu u suprotnosti s našim pravilom. Tako je Neumeister30 opisao pod-rase golubova, obaju spolova, kod kojih dolazi do promjene boje nakon dva ili tri mitarenja, kao što je i kod bademastog prevrtača; iako do tih promjena dolazi nešto kasnije u životu, one se ipak zbivaju u oba spola. Kod jednog varijeteta kanarinca, kod the London Prize, imamo gotovo isti slučaj.

Kod rasa kokoši čini se da je nasljeđivanje različitih osobina od strane jednoga spola ili obaju spolova određeno periodom u koji se te osobine razviju. Tako u svih rasa u kojih se odrasli mužjak u boji jako razlikuje od ženke, a i od svoga divljega pretka, on se isto tako razlikuje i od mladog mužjaka, pa su se prema tome novostečene osobine morale pojaviti nešto kasnije u životu. S druge strane, u većine rasa u kojih su obadva spola međusobno slična, približno jednako obojeni su i mladi kao i njihovi roditelji, a to vjerojatno znači da su se i njihove boje prvi put pojavile rano u životu. Takvih primjera imamo kod svih crnih i bijelih rasa, kod kojih su mladi i odrasli oba spola slični; i ne može se pomišljati da bi u crnome ili bijelom perju bilo nečega posebnoga što bi vodilo tome da se prenese na oba spola; jer kod mnogih divljih vrsta samo su mužjaci crni ili bijeli, dok su ženke vrlo različito obojene. Kod kokošje podrase tzv. kukavice, u koje su pera iscrtana poprečnim zagasitim prugama, oba spola i pilad obojeni su gotovo na isti način. Kao čipkom obrubljeno perje u Sebrightove bantam-kokoši jednako je u oba spola, a kod pilića vršci pera naginju na crno, što prethodi pojavi čipkastog obruba. Pjegava hamburška kokoš, međutim, djelomično predstavlja iznimku jer oba spola, premda nisu sasvim jednaka, sliče ipak više jedan drugome nego što sliče spolovi prvobitnih roditeljskih vrsta, no ipak oni dobivaju svoje karakteristično perje kasno u životu, unatoč tome što su pruge u pilića jasne. Pogledamo li druge značajke osim boje, samo mužjaci divljih roditeljskih vrsta i većine domaćih rasa imaju dobro razvijenu krestu, ali kod mladih u španjolske kokoši on je dobro razvijen već u vrlo ranoj dobi, pa očito u svezi s time neobične je veličine i u odraslih ženki. Kod borilačkih rasa borbenost se razvije u zaista ranoj dobi, o čemu možemo pružiti zanimljivih dokaza; a ta se osobina prenosi na oba spola tako da se kokoške zbog svoje pretjerane borbenosti danas obično izlažu zasebnim krletkama. Kod poljskih rasa koštana izraslina na lubanji koja nosi krestu djelomično je razvijena čak prije nego se pile izvali, pa kresta isto tako počne odmah rasti, iako u početku slabo;31 a kod te rase, mužjaci i ženke kao odrasli imaju veliku koštanu izraslinu i golemu krestu.

Na kraju, iz onog što smo vidjeli o odnosu koji, u mnogih prirodnih vrsta i domaćih rasa, postoji između perioda razvitka njihovih oznaka i načina njihova prenošenja u naslijeđe - na primjer, upadljiva je činjenica da u sjevernog jelena, u kojega oba spola imaju rogove, rogovi rastu rano, u usporedbi s njihovim kasnim rastom u drugih vrsta, u kojih rogove imaju samo mužjaci, - možemo zaključiti da je jedan od glavnih uzroka, iako nije jedini, što oznake nasljeđuje samo jedan spol, kasni razvitak tih oznaka u životu. I drugo, što se jedan, premda ne i jedini, uzrok tih oznaka u oba spola nasljeđuje u njihovu razvitku tijekom kasne životne dobi, dok se spolovi tek malo razlikuju u svojoj građi. Čini se, međutim, da neka razlika među spolovima mora da postoji već za vrijeme ranog embrionalnog perioda jer oznake razvijene u to doba nerijetko ostanu vezane samo za jedan spol.

Sažetak i zaključne primjedbe
Iz prethodna razlaganja o raznim zakonima nasljeđivanja saznajemo da značajke roditelja često, ili čak općenito, teže da se u razviju u istome spolu, u istoj životnoj dobi i povremeno u isto doba godine u koje su se prvi put pojavile kod roditelja. No ta pravila, iz nepoznatih uzroka, vrlo su podložna promjeni. Zato susljedne pojave u preinačavanju neke vrste mogu se lako prenositi na razne načine: neke preinake može naslijediti jedan spol, neke oba spola; neke potomstvo u jednoj životnoj dobi, a neke u svim dobima života. Zakoni nasljeđivanja ne samo da su krajnje složeni, nego su takvi i uzroci koji izazivaju i određuju varijabilnost. Tako izazvane varijacije sačuvaju se i gomilaju spolnim odabirom, koji je u sebi krajnje složena stvar jer ovisi o ljubavnom žaru, hrabrosti i suparništvu mužjaka, te o sposobnostima opažanja, ukusu i volji ženke. Spolni odabir također je pod gospodstvom prirodnog odabira na opću dobrobit vrste. Stoga je i način kojim je spolni odabir utjecao na jedinke, bilo jednog spola bilo obaju spolova, nužno morao biti složen u najvišem stupnju.

Kad se varijacije dogode kasno u životu u pripadnika jednog spola i prenesu na isti spol u istoj životnoj dobi, onda drugi spol i mladi neizbježno ostaju nepreinačeni. Kad se one dogode kasno u životu, ali se prenesu na oba spola u istoj dobi, tada samo mladi ostaju nepreinačeni. Varijacije se, međutim, mogu dogoditi u bilo kojoj životnoj dobi u jednom spolu ili u oba, i mogu biti prenesene u svako doba na oba spola, pa će  zatim sve jedinke te vrste biti slično preinačene. U sljedećim poglavljima će se vidjeti da su svi takvi slučajevi česti u prirodnom stanju.

Spolni odabir ni na jednu životinju ne može djelovati dok je mlada, dok nije došla do dobi za razmnožavanje. Zbog silne strastvenosti mužjaka, obično on je djelovao na muški spol, a ne na ženke. Zato su mužjaci opremljeni oruđima za borbu sa svojim suparnicima, ili organima za otkrivanje i sigurno držanje ženke, ili organima kojima ih mogu uzbuditi ili očarati. Kad se spolovi tako razlikuju, onda je također, kao što smo vidjeli, krajnje opće pravilo da se odrasli mužjak više ili manje razlikuje od mladog mužjaka; a iz te činjenice smijemo zaključiti da se uzastopne varijacije, kojima je odrasli mužjak bio preinačen, nisu mogle događati mnogo prije dobi u kojoj je sposobna za razmnožavanje. Kako objasniti tu opću i važnu podudarsnost između perioda varijabilnosti i perioda spolnog odabira, - počela koja su jedno o drugome gotovo neovisna? Mislim da smo u stanju vidjeti uzrok: on nije u tome da mužjaci nisu nikad varirali u ranoj dobi, nego da su se te varijacije obično izgubile dok su, one do kojih je došlo u nekoj kasnijoj dobi, očuvane.

Sve životinje proizvode više potomstva nego što može preživjeti do zrelosti i punim pravom vjerujemo da smrt teško pogađa slabu i neiskusnu mladunčad. Prema tome, ako je neki dio potomstva varirao, pri rođenju ili ubrzo nakon njega, na neki način koji mu u toj dobi nije bio ni od kakve koristi, izgledi da se takve varijacije sačuvaju bili su mali. Imamo lijepih dokaza u domaćem uzgoju kako se raznovrsne varijacije, ako nisu oadabrane,  brzo izgube. Ali varijacije koje su se desile u vrijeme zrelosti ili blizu zrele dobi, i koje su bile od izravne koristi jednome od spolova, vjerojatno će se sačuvati; to isto vrijedi za slične varijacije do kojih je došlo u nekom ranijem periodu u nekim jedinkama kojima se posrećilo da prežive. Kako je to načelo važno za spolni odabir, možda je uputno dati jedan zamišljeni primjer. Uzmimo jedan par životinja koji nije niti odveć plodan niti odveć neplodan i pretpostavimo da došavši do zrelosti živi otprilike pet godina i proizvede svake godine petero mladunčadi. Dakle, proizvest će 25 potomaka i držim da nije neopravdano zamisliti da će od 25 njih 18 ili 20 propasti prije zrelosti dok su još mladi i neiskusni; preostatak od sedam ili od pet bit će dovoljan da lozu zrelih odraslih jedinki sačuva. Ako je tako, možemo nam biti jasno da će varijacije do kojih je došlo u mladosti, primjerice jarka obojenost, i koje  mladuncu nisu bile ni od kakve koristi, vrlo vjerojatno biti sasvim izgubljene. Dok će se slične varijacije, do kojih je došlo u vrijeme ili blizu vremena zrelosti, unutar relativno malog broja jedinki koje su do te dobi preživjele, i koje za neke mužjake neposredno znače prednost, čineći ih privlačnijim za ženke, isto tako sačuvati. Nesumnjivo je da su se neke varijacije u jarkoj obojenosti do kojih je došlo u ranoj životnoj dobi  sačuvale slučajno pa su konačno tom mužjaku bile ista prednost kao i u onih jedinki u kojih su se pojavile kasnije; time, pak, objašnjava se zašto mladi  mužjaci obično donekle pokazuju (kao što je kod mnogih ptica) živu obojenost svojih odraslih muških roditelja. Ako se samo malo uzastopnih varijacija u živahnoj obojenosti događalo u kasnoj životnoj dobi, odrasli mužjaci bili bi tek malo živahnije obojeni od mladih mužjaka, a najčešći je tako.

U ovom primjeru pretpostavio sam da je mlado variralo na način koji mu nije bio ni od kakve koristi; no mnoge oznake vlastite odraslome mužjaku bile bi stvarno mladome štetne, - kao živahna obojenost koja bi ga činila uočljivim, ili veliki rogovi kojima bi se se potrošilo odviše životne snage. Takve varijacije u mladih jedinki odmah bi bile uklonjene putem prirodnog odabira. S druge strane, u odraslih i iskusnih mužjaka prednost koja tako nastane, u suparništvu s inim mužjacima, često će biti više negoli protuteža izalganju nekoj mjeri opasnosti. Otuda možemo razumjeti zašto su se varijacije koje mora da su se izvorno pojavile više kasno u životu očuvale samo ili većim dijelom za razvitak sekundarnih spolnih oznaka, pa je shvatljiva značajna podudarnost između perioda varijabilnosti i spolnog odabira.

Budući da varijacije koje daju mužjacima prednost u borbi s drugim mužjacima, ili u nalaženju, osiguranju ili očaravanju ženke, ne bi ženkama bile ni od kakve koristi, one u tog spola neće biti sačuvane ni za vrijeme mladosti ni za zrelost. Dosljedno tome, takve varijacije bit će krajnje podložne otklanjanju a ženka, u pogledu tih oznaka o kojima govorimo, ostaje nepreinačena, osim što ih je možda primi prijenosom od mužjaka. Nema sumnje, ako je ženka varirala i prenosila upotrebljive oznake na svoje muške potomke, tada one mogu biti potpomognute putem prirodnog odabira i tada će dakle oba spola biti jako preinačena na isti način. Ali na te dosta zakučaste slučajeve morat ću se još osvrnuti kasnije.

U sljedećim poglavljima, raspravit ću o sekundarnim spolnim oznakama u životinja svih razreda i u svakom slučaju nastojat ću primijeniti načela koja sam objasnio u ovome poglavlju. Najniži razredi zadržat će nas kratko, ali više životinje, naročito ptice, mora se razmotriti primjereno opširno. Valja imati na pameti da zbog razloga koje sam naveo, kanim dati samo nekoliko ilustrativnih primjera od bezbroj ustrojstava pomoću kojih mužjak nalazi ženku, ili je, kad je nađe, pridržava. S druge strane, sva ustrojstva i nagoni, kojima mužjak pobijedi ostale mužjake i putem kojih on vabi ili uzbuđuje ženku, bit će iscrpno razmotrena budući da su u mnogom pogledu vrlo zanimljivi.                                       

Dodatak omjerima brojnosti među spolovima kod životinja koje pripadaju različitim razredima
Kako nije nitko, koliko znam, obratio pozornost na brojne omjere među dvama spolovovima diljem životinjskog svijeta, ovdje ću iznijeti gradivo koje sam uspio sakupiti, premda je ono krajnje nepotpuno. Ono se sastoji od samo nekoliko primjera gdje je bilo stvarnog prebrojavanja, a brojevi nisu jako veliki. Budući da su ti omjeri u širem rasponu pouzdano poznati samo za čovjeka, prvo ću njih iznijeti kao mjerilo za uspoređivanje.

Čovjek
U Engleskoj, tijekom deset godina (od 1857. do 1866.) prosječno se godišnje rađalo 707.120 žive djece, uz omjer od 104.5 muške prema 100 ženske djece. Ali 1857. u cijeloj Engleskoj rodilo se 105.2 muške djece, a 1865. 104.0 na 100 ženske. Gledano po pojedinim oblastima, u Buckinghamshireu (gdje se prosječno rodilo 5000 djece na godinu), srednji omjer između muške i ženske djece, tijekom cijeloga tog perioda od spomenutih deset godina, bio je 102.8 na 100; dok u Sjevernom Walesu (gdje se godišnje prosječno rodilo 12.873 djece) bio 106.2 na 100. U jednoj još manjoj oblasti, naime, u Ruthlandshireu (gdje je prosječno godišnje  samo 739 rođenja) 1864. bilo je 114.6 muške djece, a 1862. samo 97 na 100 ženske djece; ali čak u tako maloj oblasti od 7385 rođenja na jednu godinu tijekom deset godina prosječno ih je bilo 104.5  na 100, a to je isti omjer kao i u cijeloj Engleskoj.32 Omjeri se ponekad lagano poremete iz nepoznatih uzroka; tako Prof. Faye kaže "da je u nekim oblastima Norveške tijekom jednog desetljeća bilo stalno manje muške djece, dok je u drugima bilo obrnuto." U Francuskoj tijekom četrdeset i četiri godine omjer rođenja muške djece prema rođenjima ženske bio je 106.2 prema 100; no tijekom tog vremena dogodilo se pet puta u jednom okrugu i šest puta u drugom da su rođenja ženske djece premašila muška. U Rusiji, prosječan odnos je 108.9 na 100.33 Neobična je činjenica da je kod Židova omjer rođenja muške djece osjetno veći nego kod kršćana: tako u Prusiji omjer je 113, u Breslavi 114, a u Livoniji 120 muške djece na 100 ženske.34 Još je čudnije da je u različitih naroda, koji žive u različitim klimatskim i životnim uvjetima, u Napulju, Prusiji, Westphaliji, Francuskoj i Engleskoj, višak muške djece u odnosu na žensku manji kad su ta djeca nezakonita nego kad su zakonita.35           

Po Prof. Fayeu i drugim autorima, u raznim dijelovima Europe "broj muške djece u odnosu na žensku bio bi još veći kad bi djeca jednog i drugog spola za vrijeme trudnoće i pri rođenju umirala u podjednakom broju. Ali stvarno na svakih 100 mrtvorođene ženske djece, u pojedinim zemljama imamo od 134.6 do 144.9 mrtvorođenih muškića. Štoviše, za vrijeme prvih četiri ili pet godina umire više muške djece negoli ženske; na primjer, u Engleskoj, tijekom prve godine umire 126 muške djece na 100 ženske, - a to je omjer koji je u Francuskoj još nepovoljniji."36 Kao posljedica takve stope smrtnosti muške djece, kao i izloženosti odraslih muškaraca raznim pogiblima, pa i njihove sklonosti iseljavanju, utvrđeno je da u svim davno naseljenim zemljama, iz kojih ima statističkih podataka,37 ima znatno više ženskih nego muških stanovnika. 

Često je nabačena pretpostavka da relativna životna dob roditelja određuje spol djeteta ; i Prof. Leuckart38 je prikupio kako on misli dovoljno dokaza, za čovjeka i neke domaće životinje, da je do jedan važan činitelj s obzirom na ishod.  Nadalje, kao uzrok neki su smatrali vrijeme oplodnje, ali novija opažanja govore protiv takva mišljenja. 

Konji
Gosp. Tegetmeier bio je tako ljubazan da mi, prema ‘Racing Calender’ izradi tabelarni prikaz oždrebljenja trkaćih konja tijekom dvadeset i jedne godine, to jest od 1846. do 1867; godina 1849. je izostavljena jer za tu godinu nije bio objavljen nikakav izvještaj. Ukupno je bilo 25.560 ždrebadi,40 od čega 12.763 muške i 12.797 ženske, odnosno u omjeru od 99.7 muške na 100 ženske ždrebadi. Budući da je taj broj prihvatljivo velik i budući da je dobiven iz svih dijelova Engleske, tijekom više godina, s mnogo pouzdanosti smijemo zaključiti da se kod domaćeg konja, ili barem kod trkaćeg konja, oba spola legu u gotovo istom broju. Kolebanja u omjerima tijekom niza godina vrlo su slična kolebanjima kod ljudi ako se promatra neko malo i rijetko naseljeno područje. Tako je na 100 ždrijebica 1856. bilo 107.1 a 1867. samo 92.6 ždrijebaca.  U tabelarnom prikazu omjeri se ciklički ponavljaju jer je tijekom šest uzastopnih godina muške ždrebadi bilo više nego ženske, a žesnke je bilo više tijekom dvaju perioda  gdje je svaka trajala četiri godine. To, međutim, može biti slučajnost; barem ja ne mogu otkriti ništa slično kod čovjeka u desetogodišnjim tablicama  u Registrar’s Report za 1866. Mogu dodati  da ima nekih kobila, a to vrijedi i za neke krave i za neke žene, da imaju sklonost rađati više jedan spol negoli drugi;  gosp. Wright iz Yeldersely House me je obavijestio da je jedna od njegovih arapskih kobila, iako je sedam puta pripuštena različitim pastusima, imala sedam ždrebica.

Psi
Tijekom dvanaest godina, od 1857. do 1868. objavljen je u listu ‘The Field’ velik broj štenjenja hrta iz svih krajeva Engleske koja su im dojavljena i ja sam ponovno zahvalan gosp. Tegetmeieru na pomno izrađenom tabelarnom prikazu tih rezultata. Bilo je zabilježeno 6878 okota, od čega je bilo 3605 mužjaka i 3273 ženki, odnosno u omjeru od 110.1 štenaca na 100 štenica. Do najvećeg kolebanja došlo je 1864. kad je omjer bio 95.3, a 1867. 116.3 muške štenadi na 100 ženske. Netom spomenuti prosječni omjer od 110.1 na 100 vjerojatno je približno točan u slučaju hrta, ali je donekle sumnjivo vrijedi li i za ostale domaće pasmine. Gosp. Cupples propitivao se kod više velikih uzgajivača pasa i utvrdio je da svi bez iznimke misle da se leže više ženki; on pomišlja da bi to uvjerenje možda moglo proizlaziti iz toga što se ženke manje cijene pa razočaranje koje nastupa ostavlja jači dojam na njihovu dušu.             

Ovca
Spolove kod ovce stočari utvrđuju tek više mjeseci nakon janjenja, kad se mužjaci škope, tako da sljedeći podaci ne pokazuju brojne omjere pri leženju. K tome, znam nekoliko velikih uzgajivača u Škotskoj koji godišnje uzgoje po nekoliko tisuća ovaca i koji su čvrsto uvjereni da tijekom prve ili druge godine života ugine razmjerno znatno više mužjaka negoli ženki. Stoga bi brojni omjer mužjaka bio nešto veći pri janjenju nego u vrijeme škopljenja. Tu je značajna podudarnost s onim što smo vidjeli da se događa kod čovjeka, a u oba slučaja, kako se čini, to vjerojatno ovisi o istom uzroku. Od četvorice uzgajivača u Engleskoj koji gaje nizinske ovce, poglavito leicesterske, dobio sam podatke za deset do šesnaest posljednjih godina; oni iznose ukupno 8965 janjenja, pri čemu se izleglo 4407 janjaca i 4558 janjica, tj. omjer 96,7 janjaca prema 100 janjica. Za ševiotku (Cheviot) i crnoobraznu ovcu u Škotskoj dobio sam podatke od šest uzgajivača – od kojih su dvojica uzgajivači na veliko, - uglavnom za godine 1867. – 1869., a neki podaci idu čak i do 1862. Ukupan broj zabilježenih janjenja iznosio je 50685, od kojeg broja je bilo 25071 janjaca i 25614 janjica, ili  omjer od 97,9 janjaca prema 100 janjica.  Uzmemo li podatke za Englesku i Škotsku zajedno, onda ukupan broj iznosi 59650, od čega je 29478 janjaca i 30172 janjice, odnosno omjer od 97,7 janjaca prema 100 janjica. Tako u dobi škopljenja, ovaca ima više nego ovnova ali je, zbog veće sklonosti mužjaka ugibanju, dvojbeno je li tako bilo i pri janjenju.41

O govedu dobio sam podatke od devetorice gospode za 982 teladi, broj odveć malen za pouzdano zaključivanje; tu je bilo 477 telića i 505 telica, tj. omjer od 94,4 telića prema 100 telica. Vlč. W. D. Fox izvijestio me da je 1867. od 34 teladi oteljene na jednoj farmi u Derbyshireu bio samo jedan telić.   Gosp. Harrison Weir mi piše da se propitao kod više uzgajivača svinja i kako većina od njih misli da je broj muških odojaka prema ženskim otprilike 7 : 6.   Taj isti gospodin gajio je također mnogo godina kuniće i utvrdio da se leže mnogo više mužjaka nego ženki.

Za sisavce u divljini mogai sam saznati vrlo malo Za mrkog štakora dobio sam proturječne podatke. Gosp. R. Elliot iz Laigwooda mi javlja kako ga je neki štakorolovac uvjeravao da je uvijek bilo više mužjaka nego ženki, čak i dok su još mladi u gnijezdu. Zato je gosp. Elliot sam naknadno provjerio nekoliko stotina odraslih štakora i utvrdio da je ta tvrdnja točna.   Gosp. F. Buckland uzgojio je velik broj bijelih štakora pa i on smatra da mužjaci znatno prevladavaju nad ženkama.  Što se krtica tiče, kažu da "su mužjaci znatno mnogobrojniji od ženki;"42 a kako tu životinju posebno love, možda se u tu tvrdnju treba pouzdati. Gosp. A. Smith, pri opisu jedne antilope iz Sjeverne Afrike (Kobus ellipsiprymnus) primijećuje da u krdima ove i drugih vrsta, u odnosu na ženke, ima manje mužjaka: urođenici misle da se oni i kote u tom omjeru; drugi smatraju da mlađi mužjaci bivaju otjerani iz krda, a Sir A. Smith iako sam nije nikada vidio krdo koje bi se sastojalo samo od mladih mužjaka, kaže kako drugi vele da ih ima.  Vjerojatno, čini se da mladi mužjaci, istjerani iz krda, postanu laki plijen mnogih tamošnjih grabežljivih zvijeri.

Ptice
Što se tiče kokoši dobio sam samo jedno priopćenje, naime, ono o 1001 piliću mnogo gajene košin-sorte (Cochin), koliko ih je u osam godina uzgojio gosp. Stretch, od čega je 487 bilo mužjaka i 515 ženki, tj. 94,7 prema 100.   za domaće golubove ima pouzdanih dokaza da se izvaljuje više mužjaka, ili da oni žive dulje, jer žive stalno u paru pa se osamljeni mužjaci, kako me izvješćuje gosp. Tegetmeier, mogu nabavljati jeftinije nego ženke.   Obično su dva ptića koja se izvale iz dva jaja istog gnijezda mužjak i ženka, ali gosp. Harrison Weir, koji je bio tako veliki uzgajivač, kaže da je često dobio dva mužjaka iz istoga gnijezda, a rijetko dvije ženke; k tome, ženke su općenito slabije i lakše propadnu.

Za ptice u divljini Gosp. Gould i drugi44 su uvjereni da su mužjaci obično mnogobrojniji; a kako mladi mužjaci mnogih vrsta sliče ženkama, mora naravno izgledati da su one mnogobrojnije. Gosp. Baker iz Leadenhalla, koji je uzgojio  mnogo fazana iz jaja uzetih od divljih ptica, obavijestio je gosp. Jennera Weira da se općenito izvaljivalo četiri ili pet mužjaka na jednu ženku.   

Jedan iskusan opažač primijećuje da u Skandinaviji u leglima tetrijeba velikog i tetrijeba malog ima više mužjaka nego ženki i da se kod dalripe (jedna vrst alpinske kokoši) na mjestima za udvaranje (leks) skupi više mužjaka nego ženki, ali neki promatrači to objašnjavaju time što od grabežljivaca strada veći broj ženki. Iz različitih činjenica koje je iznio White iz Selbornea46 jasno se čini da kod jarebica u Južnoj Engleskoj mora da je znatno više mužjaka nego ženki, a ja sam se uvjerio da je tako u Škotskoj.   

Kad je gosp. Weir pitao trgovce od kojih je u nekim sezonama dobivao velik broj goluba vlasuljaša (Machetes pugnax), dobio je odgovor da su mužjaci kudikamo mnogobrojniji. Isti taj prirodoslovac pitao je za mene pticolovce koji godišnje ulove jako mnogo raznih vrsta živih ptičica za londonsku tržnicu i jedan stari pouzdan čovjek mu je odgovorio da je u zeba mnogo više mužjaka: po njegovu mišljenju dolaze dva mužjaka na jednu ženku, ili je omjer najmanje 5 prema 3.47 Isto tako je tvrdio da su mužjaci crnog kosa bili daleko mnogobrojniji, bilo da su hvatani zamkama bilo mrežama noću. Očito je da ti podaci mogu biti pouzdani jer isti čovjek kaže da su mužjaci i ženke u približno istom broju kod ševe, brdske konopljarke (Linaria montana) i češljugara. S druge strane, on tvrdi da kod obične konopljarke ima mnogo više ženki, ali to je nejednako tijekom različitih godina; tijekom nekih godina on je utvrdio da je broj ženki prema broju mužjaka bio četiri prema jedan. Treba, međutim, imati na umu da glavna sezona za hvatanje ptica ne počinje prije rujna tako da je kod nekih vrsta tada već mogla započeti djelomična seoba pa se jata u to vrijeme često sastoje samo od ženki. Gosp. Salvin svratio je posebnu pozornost kolibrićima u Srednjoj Americi i on je uvjeren da su kod većine vrsta brojčano prevladavaju mužjaci. Tako je on jedne godine dobavio 204 primjerka pripadnika deset vrsta i među njima je bilo 166 mužjaka i 38 ženki.   Kod dvije druge vrste, u većini su bile ženke, ali se omjer vjerojatno mijenja u različita godišnja doba ili prema različitim mjestima; naime, jednom prilikom broj mužjaka Campylopterus hemileucurus prema ženkama bio je pet prema dva, a drugom prilikom48 bio je točno obrnut omjer.   Glede ovog posljednjeg mogu dodati da je gosp. Powys našao na Krfu i u Epiru da mužjaci i ženke zeba tvore zasebne skupine i “da su ženke kudikamo mnogbrojnije”, dok je gosp. Tristram našao u Palestini kako “se čini da jata mužjaka uvelike brojčano nadilaze jata ženki.” Nadalje, što se tiče Quiscalus major, gosp. G. Taylor50 kaže da na Floridi ima “vrlo malo ženki u odnosu na mužjake”, dok u Hondurasu omjer je bio obrnut, pa je ta vrsta tu bila poligamna.

Ribe
Kod riba brojčani omjer među spolovima moguće je utvrditi samo ako se ulove u odraslom stanju, a i tada ima mnogo teškoća oko nekakva točnog zaključka. Neplodne ženke mogu se lako pogrešno uzeti kao mužjaci, kao što me u tom pogledu upozorio Dr. Günther glede pastrve. Misli se da kod nekih vrsta mužjaci odmah uginu pošto oplode jaja. Kod mnogih vrsta mužjaci su manji od ženki da pri lovljenju može izmaći velik broj mužjaka iz iste mreže u koju se uhvate ženke. Gosp. Carbonnier, koji je posebno proučavao prirodopis štuke (Esox lucius), tvrdi da mnoge mužjake, zato što su mali, prožderu veće ženke i on misli da su, s istog razloga, u svih riba mužjaci izloženi većoj opasnosti nego ženke. U nekoliko slučajeva, međutim, u kojim se stvarno moglo promotriti brojčane omjere, čini se da je bilo znatno više mužjaka. Gosp. R. Buist, nadzornik pokusa koji su obavljeni u Stormontfieldu, kaže da je 1865. od 70 lososa, koji su po prvi put izvučeni iz vode radi dobijanja jajašaca, više od 60 bilo mužjaka.  God. 1867. ponovno je “svratio pozornost na golemu brojčani nerazmjer mužjaka naspram ženki i imali smo barem deset mužjaka na jednu ženku.”  Kasnije je dobiveno dovoljno ženki za uzimanje jaja. On dodaje kako su “zbog velike brojnosti mužjaci stalno zauzeti borbom i međusobnim ubijanjem na ikrištima.” Taj nerazmjer može se nema sumnje, bar djelomično, ali je vrlo dvojbeno može li se u potpunosti, objasniti time što mužjaci uzvodno stignu prije ženki.   

Glede pastrve gosp. F. Buckland primijećuje kako je “zanimljiva činjenica da mužjaka ima mnogo više nego ženki.   Stalno se događa da će pri prvom zahvatu ribe mrežom biti ulovljeno najmanje sedam ili osam mužjaka na jednu ženku. Ne mogu to u cijelosti objasniti osim da su mužjaci znatno mnogobrojniji nego ženke, ili da one izbjegnu pogibli više skrivanjem nego  bijegom.”   On nadalje dodaje da je za uzimanje ikre, ako se pomno pretraže plićaci, moguće naći sasvim dovoljno ženki.54  Gosp. H. Lee me obavješćuje da je da je od 212 pastrva, koje su u tu svrhu ulovljene u parku Lorda Portsmoutha, bilo 150 mužjaka i 62 ženke.

Isto tako čini se da i u porodici Cyprinidae ima više mužjaka, ali kod nekih članova te porodice, primjerice kod šarana, linjka, deverike i klena, kako se čini, redovito vlada u životinjskom svijetu rijetka pojava poliandrije; naime, dok ženka izbacuje igru uvijek je prate dva mužjaka, jedan s jedne a drugi s druge strane, a kod deverike po tri ili četiri mužjaka.   Ta činjenica tako je dobro poznata da se preporuča u ribnjak staviti po dva mužjaka linjka na jednu ženku, odnosno barem tri mužjaka na dvije ženke.    Što se tiče klena, jedan izvrstan opažač tvrdi da na mrijestilištu ima deset puta više mužjaka nego ženki, a kad neka ženka dođe među mužjake," odmah je pritisne po jedan mužjak sa svake strane i poštu oni neko vrijeme ostanu u tom položaju, zamijene ih dva druga mužjaka.”               

Kukci                                                       
Kod ovog razreda, o brojčanim omjerima među spolovima može se prosuditi samo kod leptira (Lepidoptera) jer su njih osobito marljivo sakupljali mnogi dobri opažači i mnogo su uzgajani iz jajašca ili stanja gusjenica. Nadao sam se da će neki uzgajivači dudovog svilca imati sačuvane točne podatke ali, pošto sam pisao u Francusku i Italiju, i nakon pregleda različitih rasprava, nisam mogao naći da je to ikad tko učinio.  Čini se da je općenito mišljenje kako su oba spola zastupljena podjednako, ali u Italiji, kako sam čuo od Profesora Canestrinija, mnogi uzgajivači su uvjereni da ženki ima više.   Isti taj prirodoslovac, međutim, me obavještava da u dva godišnja leženja ajlantskoga dudovog svilca (Bombyx cynthia) mužjaci znatno prevladavaju u prvom leženju dok u drugom obaju spolova ima gotovo podjednako, ili je nešto više ženki.

Što se dnevnih leptira u prirodi tiče, razni promatrači očito su zadivljeni golemom prevagom mužjaka. Tako gosp. Bates57 gopvoreći o različitim vrstama, njih oko stotinu, koje žive u području gornje Amazonije, kaže da su mužjaci daleko mnogobrojniji nego ženke, čak u omjeru 100 : 1. U Sjevernoj Americi, Edwards, koji ima veliko iskustvo, oricjenjuje da se u rodu Papilio broj mužjaka spram broja ženki odnosi kao 4 : 1; a gosp. Walsh, koji mi je to priopćio, kaže da je kod P. turnus zaista tako.   

U Južnoj Africi gosp. R. Trimen utvrdio je kod 19 vrsta da mužjaka ima više nego ženki i kod jedne od tih vrsta koja leti po otvorenim mjestima on procjenjuje da na jednu ženku dolazi 50 mužjaka. Kod jedne druge vrste, kod koje su mužjaci na nekim mjestima mnogobrojni, u sedam godina skupio je samo pet ženki. Gosp. Maillard tvrdi da na otoku Bourbonu, mužjaci jedne vrste roda Papilio ima dvadeset puta više nego ženki. Gosp. R. Trimen me izvijestio da su, prema onome što je on vidio ili čuo od drugih, ženke kod nekoga dnevnog leptira rijetko mnogobrojnije od mužjaka, ali da su pri tom tri južnoafričke vrste možda iznimka. Gos. Wallace tvrdi da su ženke Ornithoptera croesus na Malajskom otočju običnije i lakše ih je uhvatiti nego mužjake; ali to je rijedak leptir.   Ovdje mogu dodati, kako kaže Guenée, da od jednog roda moljaca, roda Hyperythra, u zbirke iz Indije šalju pet ženki na jednog mužjaka.

Kad je ta stvar o brojčanom odnosu spolova kod kukaca iznesena ispred Entomološkog društva uopće je prihvaćeno mišljenje da se mužjaci većine leptira, u odraslom stanju ili u stanju ličinke, love u većem broju nego ženke; ali tu činjenicu različiti promatrači pripisali su tome št ženke imaju običaj držati se više povučeno i što mužjaci iz zapretka izlaze ranije. Dobro je poznato da se ovo potonje događa kod većine leptira, a i kod drugih kukaca. Zato su, što se razmnožavanja tiče, kao što primijećuje M. Personnat, mužjaci pripitomljene Bombyx Yamamai beskorisni na početku, a ženke na kraju sezone. Nije mi, međutim, uvjerljivo da su ti uzroci dovoljni za objašnjenje daleko veću brojnost mužjaka kod gore navedenih nekih leptira koji su u predjelima gdje žive krajnje obični. Gosp. Stenton, koji je godinama pažljivo proučavao mnoge sitnije moljce, obavijestio me da je, kad ih je skupljao u odraslom stanju, pomišljao kako mužjaka ima deset puta više od ženki, ali kad ih je u velikom broju izgajao od stanja gusjenice, stekao je uvjerenje da su brojnije ženke. Više entomologa u tome se slaže. Gosp. Doubleday, međutim, a i neki drugi, misle suprotno i uvjereni su da su iz jaja i od gusjenica uzgojili razmjerno veći broj mužjaka nego ženki.       

Pored aktivnijih navika u mužjaka, pored njihova ranijeg izlaženja iz zapredaka, a u nekim slučajevima njihovog zadržavanja na otvorenijim mjestima, mogu se navesti i drugi uzroci za njihovu prividnu ili stvarnu razliku u omjeru brojnosti spolova kod leptira kad su uhvaćeni u odraslom stanju i kad su uzgojeni iz jaja ili od gusjenica.   Kao što sam čuo od Profesora Canestrinija, mnogi uzgajivači u Italiji misle da ženske gusjenice  svilca više oboljevaju od bolesti koja sad vlada negoli muške, a Dr. Staudinger mi javlja da prilikom uzgoja leptira u zapredku umiru više ženke negoli mužjaci. U mnogih vrsta ženske gusjenice su veće od muških pa će sakupljač naravno izabrati najljepše primjerke i tako nenamjerno skupiti više ženki. Tri skupljača mi rekoše da oni rade tako, ali Dr. Wallace je siguran da većina sakupljača hvata sve primjerke koje od rjeđih vrsta uspije naći, samo ako se isplati trud oko gajenja. Ptice kad nailaze na gusjenice vjerojatno proždiru one najveće, a Profesor canestrini mi javlja da u Italiji neki uzgajivači misle, iako bez dovoljno dokaza, da u prvome leženju ajlantova svilca ose unište više ženskih nego muških gusjenica. 

Dr. Wallace dalje primijećuje da ženske gusjenice, time što su veće od muških, zahtijevaju više vremena za svoj razvitak, da potroše više hrane i vlage i stoga bivaju tijekom duljeg vremena izložene opasnosti od osa najeznica (Ichneumones), ptica itd, a u vrijeme oskudice mogu stradati u većem broju.  Stoga se čini sasvim moguće da će u prirodi dostići zrelost manje ženki nego mužjaka a s obzirom na naš cilj zanimaju nas brojčani odnosi u stanju zrelosti kad su spolovi sposobni za razmnožavanje.

Način na koji se mužjaci nekih moljaca skupljaju u izvanredno velikom broju oko jedne jedine ženke očito ukazuje na postojanje velikog broja mužjaka premda se ta činjenica možda može protumačiti time što mužjaci izađu ranije iz zapredaka. Gosp. Stainton me obavještava da se često oko jedne jedine ženke Elachista rufocinerea skupi od dvanaest do dvadeset mužjaka. Dobro je poznato da se oko kaveza netaknute ženke Lasiocampa quercus ili Saturnia carpini, okupi golem broj mužjaka, i da će ako ih se stavi u sobu, oni k njima čak kroz dimnjak. Gosp. Doubleday misli da je vidio od pedeset do stotinu mužjaka obadviju tih vrsta koje je privukla ženka u zatočeništvu tijekom samo jednoga jedinog dana. Gosp. Trimen je na otoku Wightu postavio jednu kutiju u kojoj je ženka Lasiocampa bila zatočena prethodnog dana i odmah je došlo pet mužjaka, pokušavajući ući. M. Verreaux, u Australiji, bio je stavio u džep kutiju sa ženkom malog svilca (Bombyx) i za njim je letjelo mnoštvo mužjaka tako da ih je oko 200 za njim ušlo i u kuću.             

Gosp. Doubleday mi je svratio pozornost na listu leptira Dr. Staudingera, u kojoj su bile cijene mužjaka i ženki pripadnika 300 vrsta ili dobro izraženih varijeteta leptira (Rhopalocera).  Cijene primjeraka obaju spolova sasvim običnih vrsta bile su naravno iste, ali su se kod 114 rjeđih vrsta razlikovale, pri čemu su u svakim slučajevima, osim u jednom, mužjaci uvijek bili najjeftiniji.  Za 113 vrsta prosječna cijena mužjaka prema prosječnoj cijeni ženki odnosila se kao 100 : 149, što očito pokazuje da je zasigurno je mužjaka obrnuto razmjerno u istom omjeru više nego ženki. U katalogu je bilo i oko 2000 vrsta ili varijeteta moljaca (Heterocera), ali su zbog razlike u navikama bile isključene vrste kojih su ženke beskrile; od tih 2000 vrsta za 141 vrstu cijene su različite ovisno o spolu, i to kod 130 vrsta mužjaci su bili jeftiniji nego ženke, a samo kod jedanaest vrsta mužjaci su bili skuplji. Prosječna cijena mužjaka kod tih 130 vrsta prema cijeni ženki odnosila se kao 100 : 143.   

Što se tiče danjih leptira u tom cjeniku, gosp. Doubleday misli (a u Engleskoj o tome nitko nema više iskustva) da se te razlike u cijenama među spolovima ne mogu nipošto objasniti navikama tih vrsta nego samo time što mužjaka ima više. Ali dužan sam reći da sam Dr. Staudinger misli drukčije.  On misli da zbog manje aktivnih navika kod ženki i zato što mužjaci izlaze iz zapretka ranije, njihovi sakupljači računaju da će skupiti više mužjaka nego ženki, pa su zato mužjacima i niže cijene.   Što se tiče primjeraka uzgojenih od stanja gusjenice, Dr. Staudinger drži, kao što je ranije rečeno, da ugiba veći broj ženki nego mužjaka dok su zatvorene u zapretku. On dodaje kako se čini da se kod nekih vrsta jedan spol u nekim godinama pojavljuje u većem broju nego drugi.

Što se drugih redova kukaca tiče, mogao sam skupiti vrlo malo vjerodostojnih obavijesti. Kod jelenka (Lucanus cervus) "mužjaci se pojavljuju u mnogo većem broju nego ženke", ali kad su se, kao što je zabilježio Cornelius tijekom 1867., u neobično velikom broju pojavili u jednom dijelu Njemačke, kako se čini, brojčani odnos ženki prema mužjacima bio je šest prema jedan. Kod jedne vrste klišnjaka (Elateridae) kažu da ima mnogo više mužjaka nego ženki i da se "često nalazilo na dva do tri zajedno s jednom ženkom, tako da se čini da tu vlada poliandrija. 

Kod roda Siagonium (Staphilinidae), u kojih odrasli mužjaci imaju rogove, "ženke su daleko brojnije od mužjaka." Gosp. Janson iznio je u Entomološkom društvu da su ženke potkornjaka Tomicus villosus obično prava pošast, dok su mužjaci toliko rijetki da su jedva poznati. Glede drugih redova kukaca, iz nepoznatih uzroka, ali u nekim primjerima očito zbog partenogeneze, mužjaci nekih vrsta mužjaci nisu nikad otkriveni ili su krajnje rijetki, kao što je to kod raznih osa šiškarica (Cynipidae). U svih šiškarica koje je poznavao gosp. Walsh, ženke su četiri ili pet puta mnogobrojnije od mužjaka, a tako je, kako me on obavijestio, i kod šišarica (Cecidomyidae, Diptera). Kod nekih običnih vrsta osa listarica (Tenthredinidae) gosp. F. Smith uzgojio je na tisuće primjeraka iz ličinaka svih veličina, ali nijednom nije dobio ni jednoga jedinog mužjaka; s druge strane, Curtis68 kaže da je kod nekih vrsta (Athalia), koje je on gajio, odnos broja mužjaka prema broju ženki bio 6 : 1, dok je točno obrnut omjer u slučaju zrelih kukaca iste vrste koje se ulovi u prirodi.   

Što se tiče mrežokrilaca (Neuroptera), gosp. Walsh tvrdi da u mnogih, ali nipošto u svih, vrsta skupina vodencvjetova (Ephemerina) postoji veliko obilje mužjaka; također kod roda Hetaerina mužjaka ima općenito barem četiri puta više nego ženki.  Kod nekih vrsta roda Gomphus mužjaci su isto tako mnogobrojni, dok su u dvije druge vrste ženke dva do tri puta brojnije od mužjaka. 

U nekih europskih vrsta roda Psocus može se prikupiti na tisuće ženki a da ne bude ni ciglog mužjaka, dok su kod drugih vrsta istog roda obična obadva spola. 69 U Engleskoj je gosp. MacLachlan uhvatio stotine ženki vrste Apatania mulieribris, ali nikada nije vidio mužjaka, a od boreus hiemalis bilo je tu viđeno samo četiri do pet mužjaka. Kod većine tih vrsta (izuzev, kako sam čuo, ose listarice, Tenthredinae) nema temelja za pretpostavku o partenogenezi, pa iz toga vidimo koliki smo neznalice glede uzroka očite razlike u brojčanim odnosima među spolovima.

Glede drugih razreda člankaša (Articulata), mogao sam prikupiti još manje obavijesti.  Što se tiče pauka, piše mi gosp. Blackwall, koji je taj razred pažljivo proučavao tijekom mnogih godina, da se mužjaci zbog njihove veće sklonosti lutanju, obično više viđaju i da se stoga čini kako su mnogobrojniji.   Zapravo, to je slučaj s nekoliko vrsta, ali on spominje više vrsta u šest rodova gdje se čini da ženke jesu mnogobrojnije nego mužjaci.  Mužjaci su u usporedbi sa ženkama manji, što u nekim slučajevima ide do krajnjih granica, pa se njihova rijetkost u zbirkama u nekim primjerima može protumačiti i njihovom dosta velikom razlikom u izgledu.

Neke niži raci (Crustacea) mogu se razmnožavati nespolno pa to može objasniti što su mužjaci krajnja rijetkost.  Kod nekih drugih oblika (kao kod Tanais i Cypris), kako me obavještava Fritz Müller, ima razloga vjerovati da mužjaci žive kraće nego ženke čime bismo, uz pretpostavku da ih početno ima otprilike jednako, mogli objasniti nestašicu mužjaka. S druge strane, isti taj prirodoslovac stalno je hvatao na obalama Brazila više mužjaka nego ženki porodice Diastylidae i roda Cipridina; tako je kod jedne vrste iz potonjeg roda, od 63 primjerka uloviljenih u jednom danu, bilo mužjaka, ali dao je naslutiti da bi taj veći broj mužjaka mogao biti posljedica razlika u navikama dvaju spolova. Kod jedne više brazilske rakovice, pobliže kod jednog pripadnika roda Gelasimus, Fritz Müller je utvrdio da je mužjaka mnogo više nego ženki. Sudeći na temelju vrlo iskusnog gosp. C. Spence Batea, čini se da je obrnuto kod šest običnih britanskih rakovica, kojih mi je imena on dao.

Snaga prirodnog odabira u regulaciji brojčanih omjera među spolovima i opće plodnosti
U nekim naročitim slučajevima, znatna brojčana prevlast jednog spola nad drugim mogla bi nekoj vrsti biti velika prednost, kao u slučaju neplodnih ženki u druževnih kukaca ili u slučaju onih životinja u kojih je za oplodnju ženke potrebno više od jednog mužjaka, kao kod nekih vitičara (Cirripedia) i možda nekih riba.  U tim slučajevima nejednakost među spolovima mogla se postići putem prirodnog odabira, ali zbog njihove rijetkosti ovdje ih dalje neće biti razmatrana.   

U svim redovnim slučajevima neka nejednakost pojedinim jedinkama nije, više negoli drugima, ni prednost ni nedostatak, pa prema toma nije mogla nastati prirodnim izborom.  Tu nejednakost moramo pripisati izravnom utjecaju onih nepoznatih uzroka koji dovedu do toga da se u nekim zemljama u čovječanstvu rađa nešto veći broj muške djece nego u drugima, ili koji uzrokuju da je omjer između spolova nešto različit u slučaju zakonite i nezakonite djece.
   
Očito, velika brojčana nadmoć jednoga od spolova, recimo još jedanput mužjaka, mogla bi, ipak, biti uklonjena putem prirodnog odabira na drugi i posredan način, naime stvarnim smanjenjem broja mužjaka, a da se pritom ne poveća broj ženki, a to znači bez ikakva brojčanog povećanja vrste.  Na temelju varijabilnosti svih značajki, možda smijemo biti sigurni da će neki parovi koji žive na nekom području proizvesti manje količine suvišnih mužjaka, nego isti broj plodnih ženki.   

Kad se potomstvo plodnijih i manje plodnih roditelja gdje su mužjaci izmiješa, nijedan neće biti u nekoj prednosti pred drugima, ali će oni koji su proizveli samo malo suvišnih mužjaka imati jednu veliku neizravnu prednost, naime njihova jaja ili zametci vjerojatno će biti veći i bolje građeni, ili će se njihovi mladi u utrobi bolje hraniti itd.   Vidimo da se to načelo pokazuje u biljaka gdje su sjemenke kod onih biljaka koje ih proizvode u silnoj količini sitne, a one koje u usporedbi s njima proizvode samo nekoliko sjemenki, često proizvedu samo jednu opremljenu s hranom za klijanje.73 Stoga neka varijacija u njihovu sastavu, koja je proizvela manje jaja ili mladih, proizvodi ih znatnije veličine ili snage, a odrasli koji nastanu iz takvih jaja ili mladunčad očito ima bolje izglede preživljavanja te će naslijediti sklonost umanjenoj plodnosti. Štoviše, roditelji koji moraju hraniti ili se pobrinuti za manje potomaka bit će sami izloženi manje oštrom pritisku u borbi za preživljavanje. Tim putem, i koliko ja mogu vidjeti nijednim drugim, prirodni odabir pod gornjim uvjetima oštrog nadmetanja za hranu, dovodi do nastajanja manje plodne, ali za preživljavanje bolje prilagođene rase, negoli je bila roditeljska rasa.

19.
Sekundarne polne oznake kod čoveka
U ljudskog roda razlike među spolovima veće su nego u većine četverorukih (majmuna, Quadrumana), ali ne tako velike kao u nekih, primjerice u mandrila.  Muškarac je u prosjeku znatno viši, teži i jači od žene, ima ravnija ramena i izrazitije je mišićav.  Zbog odnosa koji postoji između razvitka mišića i ispupčenosti čeonih lukova, nadočni greben u muškarca je općenito  jače izražen nego u žene. Njegovo tijelo, naročito lice, je dlakavije a glas mu zvuči drukčije i snažnije.  Kažu, je li točno ne znam, da se žene u nekih plemena lagano razlikuju od muškaraca nijansom u boji puti, a kod Europljana žene su možda svjetlije, što se može opaziti kad se oba spola podjednako izlažu utjecaju vremena.

Muškarac je odvažniji, borbeniji i energičniji od žene, a njegov duh je inventivniji.Njegov mozak je apsolutno veći a nije, mislim, u potpunosti potvrđeno je li veći i relativno, kad se usporedi njegovo tijelo s tijelom žene. U žene lice je oblije, manje su čeljusti i osnovica lubanje, općenito su obrisi njezina tijela zaobljeniji, mjestimice vrlo ispupčeni, a njezina zdjelica je šira nego u muškarca; no ova potonja značajka možda se može smatrati više primarnom negoli sekundarnom spolnom oznakom. Ona spolno sazrije u nešto ranije nego muškarac.

Kao što je u svih životinjskih razreda, tako i u čovjeka, razlikovne oznake muškog spola ne razviju se poptpuno sve dok ne postane sasvim zreo, a ako se uškopi, ne pojave se nikada. Brada, na prijmer, sekundarna je spolna oznaka, a dječaci su bez brade, premda već u ranoj dobi na svojoj glavi imaju obilje kose.  Do toga je vjerojatno došlo stoga što su se uzastopne varijacije, kojima je muškarac postigao svoje muške oznake, pojavile dosta kasno pa bi se bile prenijele samo na muški spol.  Muška i ženska djeca međusobno su vrlo slična, kao i mladunčad mnogih drugih životinja u kojih se spolovi u odraslih razlikuju; isto tako ona mnogo više nalikuju odrasloj ženi negoli odraslom muškarcu.  Djevojčica, međutim, nakraju poprimi neke razlikovne oznake, a kažu da je u oblikovanju svoje lubanje po sredini između dječaka i muškarca. Opet, kao što se mladi blisko srodnih premda različitih vrsta ni približno toliko ne razilikuju među sobom kao odrasli, tako je i kod djece različitih ljudskih rasa.  Neki su čak mišljenja da se rasne razlike na dječjoj lubanji ne mogu utvrditi. Što se boje tiče, crnačko novorođenče koje je crvenkasto-smeđe, ubrzo postane škriljasto-sivo; crna boja potpuno se razvije tijekom jedne godine u Sudanu, ali tek kroz tri godine u Egiptu.  Oči u crnca su prvo plave a kosa je više kestenasta nego crna i kovrča se samo na krajevima.  Djeca Australaca neposredno nakon rođenja su žućkasto-smeđa a postanu tamna u kasnijoj dobi.  Ona iz Gvaranije i Paragvaja su bjelkasto-žuta ali tijekom nekoliko tjedana zadobiju žućkasto-smeđu boju svojih roditelja. Slična opažanja učinjena su u drugim dijelovima Amerike.

Naveo sam prethodne dobro poznate razlike između muškog i ženskog spola u ljudi zato što su one začuđujuće jednake kao u četverorukih, majmuna.  U tih životinja ženka je zrela u ranijoj dobi nego mužjak, barem je to sigurno u slučaju Cebus azarae.6 Kod većine vrsta mužjaci su krupniji i mnogo snažniji od ženki, za što je lijep primjer gorila.  Čak, s obzirom na tako tričavu oznaku kao što je nadočni greben, mužjaci nekih majmuna razlikuju se od ženki i u tom pogledu jednako je kao u čovjeka.  U gorile i nekih drugih majmuna lubanja odraslog mužjaka ima jako izražen zatiljni ili sagitalni greben kojeg nema u ženke, a Ecker je našao trag slične razlike među spolovima u Australaca. 8 Kad u majmuna postoji razlika u glasu, glas mužjaka je snažniji. Već smo vidjeli da mužjaci nekih majmuna imaju dobro razvijenu bradu  koje uopće nema, ili je mnogo slabija u ženki. Nije poznat ni jedan slučaj da su brada, zalisci ili brci veći u majmunskih ženki negoli u mužjaka. Postoji začudni paralelizam u boji brade između čovjeka i majmuna (Quadrumana) jer u čovjeka ako je boja brade, kao što je čest slučaj, različita od boje kose, ona je, mislim, uvijek svjetlija, često crvenkasta. 

Tu činjenicu zapazio sam u Engleskoj, a dr. Hooker, koji je za mene na to malko pripazio u Rusiji, opazio je da je to pravilo bez iznimke. Gosp. J. Scott, iz Botaničkog vrta u Kalkuti, bio je tako ljubazan brižno promatrati mnoge ljudske rase koje se mogu vidjeti tu, kao i u nekim drugim dijelovima Indije, naime dvije rase u Sikhimu, pa bhoatsku, hindusku, burmansku i kinesku. Iako većina tih rasa ima vrlo malo dlake na licu, ipak on je uvijek našao da kad god je bilo neke razlike u boji između kose i brade, išlo je uvijek prema svjetlijem tonu. Kod majmuna, pak, kao što je utvrđeno, brada se često bojom upadljivo razlikuje od kose na glavi, a u takvim slučajevima ona je uvijek svjetlija, pri čemu je često posve bijela, kadikad žuta ili crvenkasta.

Što se tiče opće tjelesne dlakavosti, žene svih rasa manje su dlakave od muškaraca, a u nekolicine majmuna (Quadrumana) donja strana tijela u ženki manje je dlakava nego u mužjaka. Najzad, mužjaci majmuna, kao i ljudi, odvažniji su i žešći nego ženke. Oni predvode čopor a kad iskrsne opasnost, staju na čelo. Iz toga vidimo kako je velika podudarnost između spolnih razlika čovjeka i majmuna (Quadrumana). U nekoliko vrsta, međutim, kao u nekih pavijana, u gorile i orangutana, ima znatno većih razlika među spolovima nego u čovjeka, u veličini očnjaka, u razvijenosti i boji dlake i naročito u boji golih dijelova kože. 

Ljudske sekundarne spolne oznake visoko su varijabilne, čak u okvirima iste rase ili pod-vrste i mnogo se razlikuju u pojedinih rasa. Ta dva pravila općenito vrijede diljem životinjskog carstva. Prema izvrsnim opažanjima s broda Novara, utvrđeno je da Australci nadmašuju Australke u visini samo za 65 mm, dok je kod Javanaca taj prosjek bio 218 mm, tako da je u ovoj potonjoj rasi razlika u visini među spolovima bila više nego triput veća nego u Australaca. Brojna, pažljivo provedena, mjerenja u različitih drugih rasa u pogledu visine, obujma vrata i prsnog koša, te dužine kralježnice i ruku, gotovo sva su pokazala da se međusobno mnogo više razlikuju muškarci nego žene. Ta činjenica ukazuje da su se, u pogledu tih značajki, otkako su se rase razgranale od zajedničkog i prvobitnog ishodišta, poglavito preinačavali muškarci.

Razvijenost brade i rutavost u ljudi znatno su različne u pripadnika različitih rasa i čak u različitim obiteljima iste rase. Mi Europljani vidimo to među nama samima. Po Martinu, na otoku St. Kilda muškarcima ne izrasta brada, koja je vrlo rijetka, sve do dobi od trideset godina ili još kasnije. Na euroazijskom kontinentu, brade su jače sve dok ne prijeđemo onkraj Indije, premda brade u urođenika na Cejlonu, kao što je već davno zabilježio Diodorus, često uopće nema. Dalje od Indije brada nestaje, primjerice u Sijamu, na Malaji, Kalmuckima, u Japanu; ipak, stanovnici Ainu, najsjevernijih otoka japanskog otočja, najdlakaviji su ljudi na svijetu. U crnaca brada je slabašna ili je nema, a zalisci posve izostaju; u oba spola nedostaju maljice po tijelu. S druge strane, u Papuanaca s Malajskog otočja, koji su gotovo jednako crni kao crnci, brade su dobro izražene. Na Tihom oceanu, stanovnici otočja Fidži imaju vrlo bujne brade, dok su oni na nedalekim Tonga i Samoa otočjima  bez brade;  no, ti ljudi pripadaju različitim rasama. U Ellice skupini svi stanovnici pripadaju istoj rasi, a ipak na jednom otoku, na Nunemaya, "muškarci imaju sjajne brade" dok na drugim otocima "za bradu imaju, kao po pravilu, tuce stršećih dlaka". 

Diljem velikoga američkog kontinenta za ljude se može reći da brade nemaju, ali gotovo u svim plemenima nešto kratkih dlaka obično se pojavi na licu, naročito u starijoj dobi. Catlin procjenjuje da su kod plemena Sjeverne Amerike osamnaestorica od dvadeset muškaraca po prirodi sasvim ćosavo, ali se ponegdje može vidjeti muškarca, koji je propustio počupati dlake u pobertetu, s mekanom jedan do dva palca dugom bradom. Gvarani u Paragvaju razlikuju se od okolnih plemena time što imaju bradicu, pa čak i nešto dlaka po tijelu, ali zaliske nemaju. Gosp. D. Forbes, koji se posebno time pozabavio, me obavijestio da su Aymari i Kvičui iz Kordiljera zamjetno bez dlaka, a ipak im se u starosti ponekad na obradku (mentum) pojavi nešto stršećih dlaka. Ljudi tih dvaju plemena nešto malo su dlakavi na raznim dijelovima tijela na kojima je u Europljana obilje dlake, a žene na takvim dijelovima ih uopće nemaju. Kosa na glavi, međutim, dosiže izvanrednu dužinu u oba spola, tako da često gotovo dodiruje zemlju, što je također slučaj u nekih sjevernoameričkih plemena. S obzirom na količinu dlake, kao i s obzirom na opći oblik tijela, za razliku od većine ostalih ljudskih rasa, spolovi američkih urođenika međusobno se mnogo ne razlikuju. Ta činjenica analogna je onome što vidimo kod nekih srodnih majmuna; tako se spolovi u čimpanza ne razlikuju kao spolovi u gorile i orangutana.

U prethodnim poglavljima vidjeli smo kako u sisavaca, ptica, riba, kukaca itd. mnoge oznake, za koje ima dovoljno razloga vjerovati da su prvobitno stečene prirodnim odabirom sa strane samo jednoga spola, bivaju prenesene na oba spola. Budući da je isti oblik prenošenja očito prevladao u velikoj mjeri kod ljudi, uštedjet ćemo na beskorisnom ponavljanju ako posebne oznake muškoga spola promotrimo zajedno s nekim drugim oznakama koje su zajedničke jednome i drugom spolu.

Zakon borbe
Kod barbarskih naroda, primjerice kod Australaca, žene su stalni uzrok ratovanja kako među pojedincima istog plemena tako među različitim plemenima. Nema sumnje da je tako bilo odvajkada; "nam fuit ante Helenam mulier teterrima belli causa." /naime i prije Helene žena bijaše najgori uzrok ratovanja/ Kod sjevernoameričkih Indijanaca sukobljavanje je  svedeno na sustav. Izvrsni promatrač Hearne kaže: "Odvajkada se uobičajilo među muškarcima tog naroda da se bore za ženu koja im se sviđa i, naravno, najjači je uvijek dobio plijen.  Nejakom muškarcu, osim ako nije bio dobar lovac i vrlo obljubljen, rijetko bi se posrećilo imati ženu koju bi inače neki snažniji muškarac smatrao vrijednom svoje pozornosti. Taj običaj prevladava u svim plemenima i uzrok je velikom takmičenju među njihovim mladićima koji u svim prigodama, od djetinjstva, iskušavaju svoju snagu i borbenu vještinu.” Azara kaže da se kod Gvanasa Južne Amerike muškarci rijetko žene dok ne navrše dvadeset ili više godina jer prije te dobi nisu kadri nadjačati svoje suparnike.

Mogli bismo navesti druge slične slučajeve ali kad i ne bismo imali s obzirom na to nikakva dokaza, mogli bismo biti sigurni, već na temelju analogije spram viših majmuna (Quadrumana), da zakon borbe traje u čovjeka od ranih stadija njegova razvoja. Povremeno današnje pojavljivanje očnjaka koji strše iznad ostalih zuba, uz tragove dijastema ili slobodnih prostora za prihvat nasuprotnih očnjaka, vjerojatno je slučaj vrnuća (reverzije) na negdašnje stanje kad su čovjekovi preci bili opskrbljeni tim oružjem, poput mnogih današnjih majmunskih mužjaka. U jednome od prethodnih poglavlja je primijećeno kako je čovjek, postupno zadobijajući uspravan položaj i rabeći stalno ruke i šake za borbu pomoću batina i kamenja, kao i za ostale životne potrebe, bio u prilici sve manje i manje upotrebljavati svoje čeljusti i zube. Neuporabom, došlo je do kržljanja čeljusti, uključivši njihove mišiće, kao i zuba putem slabo poznatog načela korelacije i ekonomije rastenja, pa posvuda vidimo da su dijelovi izvan uporabe smanjeni. Zbog toga je u čovječanstvu kod spolova konačno moglo doći gotovo do poništenja one prvobitne nejednakosti u čeljustima i zubima. Gotovo je paralelizam slučaj mnogih mužjaka preživača (Ruminantia) kod kojih su očnjaci svedeni na puke rudimente, ili su nestali, očito kao posljedica razvitka rogova. Budući da je začudna razlika između lubanja dvaju spolova u gorile i orangutana tijesno povezana s razvitkom golemih očnjaka u mužjaka, možemo zaključiti da je smanjenje čeljusti i zuba u ranih čovjekovih predaka dovelo do vrlo upadljive i poželjne promjene u njegovu izgledu.

Može biti malo sumnje da je, u usporedbi sa ženom, veće tijelo i snaga u muškarca, zajedno s njegovim širim plećima, razvijenijim mišićima, grubljim obrisima tijela, većom odvažnošću i borbenošću, sveukupno i poglavito nasljeđe od nekog muškog pretka koji je, slično današnjim čovjekolikim majmunima, imao takve oznake. One su se, pak, čuvale ili čak uvećavale tijekom dugih vremena dok je još čovjek bio u barbarskom stanju tako što su najjači i najpoduzetniji ljudi bili uspješniji u općoj borbi za život, kao i u priskrbljivanju žena, te u ostavljanju brojnijeg potomstva.  Nije vjerojatno da je veća snaga u muškarca prvobitno stečena nasljeđivanjem učinaka rada koji je u izdržavanju sebe i svoje obitelji bio teži nego ženski rad, jer su žene u svim barbarskim društvima prisiljene raditi barem podjednako naporno kao i muškarci. Kod civiliziranih naroda odavno je nestala presudna uloga borbe pri dobivanju žena, ali muškarci redovno moraju raditi teže od žena za zajedničko uzdržavanje i odatle mora da je proizašla njihova veća snaga.

Razlika u duhovnim sposobnostima među spolovima
Što se tiče razlika u toj stvari između muškarca i žene, vjerojatno je spolni odabir odigrao vrlo važnu ulogu. Svjestan sam da neki autori sumnjaju ima li tu ikakve urođene razlike, ali ona je barem vjerojatna iz analogije s nižim životinjama u kojih ima sekundarnih spolnih oznaka. Nitko neće osporiti da se bik u ćudi razlikuje od krave, nerast od krmače, pastuh od kobile i, kao što to dobro znaju čuvari zvjerinjaka, mužjaci velikih majmuna od majmunica. Čini se da se žena razlikuje od muškarca u duševnom ustroju, naročito svojom većom blagošću i manjom sebičnošću, a to vrijedi čak za divljake, kao što je pokazao Mungo Park, u dobro poznatom odlomku svojih Putovanja, i mnogi drugi putopisci.  Zbog svojih majčinskih nagona, žene ta svojstva u izrazitom stupnju pokazuju prema svojoj djeci, pa slično tome one ih često proširuju i na svoje bližnje. Muškarac je drugim nuškarcima suparnik, on uživa u nadmetanju a to dovodi do slavoljublja što se lako pretvara u sebičnost. Čini se da su mu to prirodna i prirodno stečena svojstva. Općenito se smatra da je u žene, jače nego u muškarca, izražena moć intuicije, brzog opažanja i možda oponašanja, ali barem neke od tih sposobnosti karakteristika su nižih rasa i, prema tome, prošlog i nižeg stanja civilizacije.

Glavna razlika u intelektualnim moćima među spolovima pokazuje se tako što muškarac dostiže viši stupanj negoli ga može doseći žena, u svemu u čega se prihvati, - bilo da se traži duboka misao, razmišljanje ili imaginacija, bilo naprosto uporaba osjetila i ruku. Kad bi se načinilo dva popisa muškaraca i žena koji su se jako istaknuli u pjesništvu, slikarstvu, kiparstvu, glazbi, - uključivši skladanje i izvedbu, u povijesti, znanosti i filozofiji, pa kad bismo ispisali pola tuceta imena ispod svakog stavka, ta dva popisa bila bi neusporediva. Isto tako, iz zakona odstupanja od prosjeka, što ga je tako dobro prikazao gosp. Galton u svome djelu 'Hereditary Genius,' smijemo zaključiti da prosječna razina duševne moći u muškarca, ako su oni nedvojbeno sposobni nadvisiti ih u mnogim stvarima, mora da je iznad onih u žene.                               

Polu-ljudski muški preci čovjeka, kao i ljudi u divljem stanju, borili su se međusobno tijekom mnogih naraštaja za posjedovanje žena. No puka tjelesna snaga i veličina bile bi od male koristi da nisu bile popraćene odvažnošću, upornošću i ustrajnom energijom. Kod društvenih životinja, mladi moraju proći mnoga takmičenja prije nego što dobiju ženku, a stariji mužjaci da zadrže svoje ženke moraju prolaziti uvijek nove borbe. U slučaju čovjeka, oni moraju također braniti svoje žene, kao i svoju djecu, od raznovrsnih neprijatelja te im lovom priskrbiti hranu. Ali da bi izbjegli neprijatelju, ili da bi ga uspješno napali, da bi uhvatili divlje životinje te izumili i podesili oružje, traži se pomoć viših duševnih sposobnosti, naime, opažanje, razmišljanje, domišljatost ili imaginacija. Sve te razne sposobnosti bile su stoga trajno podložne provjeri i tijekom muževnog doba probiru. Tijekom tog istog životnog razdoblja one su se, dapače, jačale uporabom. Dosljedno tome, sukladno načelu koje smo često spomenuli, moramo očekivati da su one konačno težile da se u odgovarajućoj muževnoj dobi poglavito prenesu na muške potomke.

Sada, kad se počnu nadmetati dva muškarca, ili muškarac sa ženom koja ima svako duševno svojstvo u jednakom stupnju, s tom razlikom što jedan ima više energije, upornosti i hrabrosti, upravo taj će se obično jače istaknuti, o čemu god da je riječ, i izvojevat će pobjedu. Moglo bi se reći da on posjeduje genij – jer za genij je jedan veliki autoritet rekao da je strpljivost, a strljivost, ovdje, znači postojanost, neustrašivu ustrajnost. No taj pogled na genij je možda nepotpun, jer bez viših sposobnosti imaginacije i razuma, bilo koji znatniji uspjeh u mnogim stvarima nemoguće je postići. No ove potonje, kao i ona prva sposobnost u muškarca,  razvijaju se, djelomice putem spolnog odabira, - to jest, putem borbe muškaraca suparnika, a djelomično putem prirodnog odabira, - to jest uspješnošću u općoj borbi za život. Kako se, pak, borba u oba slučaja dogodi u zrelosti, značajke koje se tada steknu u cijelosti će se prenijeti više na muško negoli na žensko potomstvo. Tako je muškarac naposljetku postao nadmoćan ženi. Sreća je, međutim, da je zakon o jednakom prenošenju značajki općenito prevladao diljem cijelog razreda sisavaca; inače, u duševnoj opremi muškarac bi bio postao superioran ženi onoliko koliko je u krasotit svog perja paun superioran paunici.

Moramo imati na umu kako težnja da se značajke, stečene u nekom kasnom periodu od  jednog spola, prenose na isti spol u istoj životnoj dobi, a značajke stečene u nekoj ranijoj dobi, da se prenose na oba spola, jesu pravila koja, premda općenita, ne vrijede uvijek. Kad bi ona uvijek vrijedila, morali bismo zaključiti (no tu skrećem izvan svoga vlastitog područja) da će se nasljedni učinci ranog odgoja dječaka i djevojčica jednako prenijeti na oba spola, tako da se sadašnja nejednakost u duševnoj sposobnosti među spolovima sličnim postupkom ranog uvježbavanja ne bi mogla izbrisati, niti je mogla biti uzrokovana njihovim različnim ranim uvježbavanjem. Da bi žena dostigla istu razinu kao muškarac, ona se mora, kad je gotovo već odrasla, vježbati u odrješitosti i ustrajnosti, a njezin razum i imaginacija moraju biti uvježbavani do najviše točke, pa će ona vjerojatno ta svojstva prenijeti poglavito svojim kćerima kad odrastu. Sve pripadnice ženskog spola ne može se, međutim, tako uzgojiti osim ako bi se žene koje se ističu spomenutim grubim vrlinama tijekom mnogih naraštaja udavale i davale brojnije potomstvo od ostalih žena. Kao što je glede tjelesne snage ranije primijećeno, premda se muškarci danas ne bore da dobiju žene, i taj je oblik odabira prestao, oni se ipak, u svojoj muževnoj dobi,  općenito moraju uključiti u oštru borbu kako bi uzdržavali sebe i svoje obitelji, a to teži održavanju ili čak povećavanju njihovih duševnih sposobnosti i, kao posljedici, sadašnjoj nejednakosti među spolovima.

Glas i glazbene sposobnosti
U nekih vrsta majmuna (Quadrumana) među odraslim spolovima postoji velika razlika u snazi glasa i u razvitku organa za glasanje, pa se čini da je muškarac tu razliku naslijedio od svojih ranih predaka. Njegove glasnice su oko jednu trećinu duže nego u žene, ili nego u dječaka; a škopljenjem u njega nastaje isti učinak kao i u nižih životinja, jer njime “se zaustavlja izrazit porast štitnjače, itd. koji prati izduživanje glasnica.” Glede uzroka te razlike među spolovima, nemam što dodati primjedbama koje sam dao u zadnjem poglavlju s obzirom na vjerojatne učinke dugotrajne uporabe organa za glasanje kod mužjaka koji su uzbuđeni ljubavlju, bijesom i ljubomorom. Po Sir Duncanu Gibb-u, razne rase čovječanstva razlikuju se po glasu i kod urođenika u Tatarskoj, Kini itd., kažu, muški glas mnogo se ne razlikuje od ženskog, kao što je kod većine ostalih rasa.

Iako sposobnost za pjevanje ili glazbu u čovjeka nije spolna oznaka, ovdje je ne možemo mimoići. Premda zvukovi što ih ispuštaju raznovrsne životinje služe različitim svrhama, može se iznijeti jak dokaz da su se organi za glasanje prvobitno upotrebljavali i usavršavali u odnosu na razmnožavanje vrsta. Kukci i nekolicina pauka najniže su životinje koje voljno proizvode neki zvuk; a to općenito čine pomoću čudesno građenih organa strugala koja često imaju samo mužjaci. Zvukovi što ih tako proizvode sastoje se, mislim u svim slučajevima, od jedne te iste note koja se ritmički ponavlja; a to je ponekad ugodno čak i ljudskome uhu. Kako se čini, njihova je poglavita, a u nekim slučajevima i isključivo namjena pozvati ili očarati suprotni spol.

Kažu da zvuci koje proizvode ribe u nekim slučajevima izvode samo mužjaci za vrijeme mriještenja. Svi kralježnjaci koji udišu uzduh nužno imaju ustroj za udisanje i izdisanje, sa cijevi koja se na jednome kraju može zatvoriti. Kad bi se, dakle, prvotni članovi tog razreda bili jako uzbudili a njihovi se mišići silovito stezali, gotovo sigurno dolazilo je do pojave nenamjernih zvukova; a oni, ako su se na bilo koji način pokazali korisnima, neizbježno su se spremno preinačavali ili pojačavali putem očuvanja odgovarajuće prilagođenih varijacija. Najniži kralježnjaci koji udišu zrak su vodozemci i mnoge od tih životinja, naime, žabe i krastače, imaju organe za glasanje koje rabe neprekidno tijekom sezone razmnožavanja i koji su često razvijeniji u mužjaka nego u ženke. U kornjače neki šum proizvodi samo mužjak, i to u vrijeme parenja. U to isto vrijeme buče, odnosno urlaju i mužjaci aligatora. Opće je poznato koliko je uporaba organa za glasanje, kao sredstva snubljenja, proširena u ptica, a neke vrste isto tako stvaraju nešto što bi se moglo nazvati instrumentalnom glazbom.

U razredu sisavaca, koji nas ovdje posebno zanima, mužjaci gotovo svih vrsta rabe svoje glasove  za vrijeme sezone parenja više nego u neko drugo vrijeme, a neki su sasma nijemi osim u to vrijeme. Oba spola u drugih vrsta, ili samo ženke, rabe svoje glasove kao ljubavni zov.  Pogledamo li te činjenice i da su organi za glasanje u nekih majmuna bolje razvijeni u mužjaka nego u ženke, bilo trajno ili privremeno u vrijeme parenja, i kad vidimo da u većine nižih razreda zvukovi koje proizvode mužjaci isključivo služe uzbuđivanju ili vabljenu ženke, iznenađujuća je činjenica kako još dosad nismo došli do pravog dokaza da te organe mužjaci sisavaca upotrebljavaju kako bi očarali ženke. Možda je nekakva iznimka američki Mycetes caraya, a još vjerojatnije jedan od onih majmuna koji su bliže čovjeku, naime, Hylobates agilis. Taj gibon ima krajnje dubok, ali muzikalan glas. Gosp. Waterhouse 28 tvrdi: “Učinilo mi se da su na ljestvici, uzlazno i silazno, intervali bili uvijek točno u polutonu i ja sam siguran da je najviša nota bila točno za oktavu od najniže. Note su kakvoćom vrlo glazbene i ne sumnjam da bi dobar violinist bio kadar točno izvesti temu gibonove skladbe, izuzev njezinu glasnoću.” Zatim gosp, Waterhouse donosi note. Profesor Owen, koji je i glazbenik, slaže se s gornjom tvrdnjom uz primjedbu da je taj gibon “jedini nerazumni sisavac za kojeg se može reći da pjeva.” Nakon svoje izvedbe izgleda jako uzbuđeno. Na žalost njegove navike nikad nisu pobliže promatrane u prirodnom stanju, ali po analogiji sa svim ostalim sisavcima, vrlo je vjerojatno da svoje glazbene note koristi naročito u vrijeme snubljenja.

Opažanje glazbenih kadenci i ritma, ako ne i naslađivanje njima, vjerojatno je nešto zajedničko svim životinjama i nedvojbeno ovisi o zajedničkoj fiziološkoj naravi njihovih živčanih sustava. Čak raci (Crustacea) koji nisu u stanju svojevoljno proizvesti bilo kakav zvuk, imaju također neke slušne dlačice za koje je opaženo da titraju kad su zasvirale određene note. Dobro je znano da neki psi kad čuju neke tonove, počnu zavijati. Tuljani očito vole glazbu i ta njihova sklonost “bila je dobro poznata starima, i često su je iskoristili današnji lovci.” Kod svih tih životinja, naime kod kukaca, vodozemaca i ptica, kad mužjaci u vrijeme parenja neprekidno proizvode glazbene tonove ili obične ritmičke zvukove, moramo pomisliti da su ih ženke sposobne prepoznati i da su njima nadražene ili očarane; inače ona neprestana  mužjačka nastojanja, i složena ustrojstva koja često samo oni posjeduju, bila bi beskorisna.

Općenito je prihvaćeno da je kod ljudi pjevanje temelj i ishodište instrumentalne glazbe. Budući da ni užitak ni sposobnost proizvoditi glazbene note nisu, barem nisu izravno, čovjeku od koristi u odnosu na njegove redovne životne navike, valja ih staviti među najtajanstvenije od svih kojima je obdaren. One su prisutne, makar u vrlo sirovu i, čini se, gotovo latentnom stanju, kod ljudi svih rasa, čak i onih najdivljijih. Ali ukus je kod različitih rasa tako različit da naša glazba divljacima ne predstavlja nikakvo zadovoljstvo, dok je njihova nama odvratna i besmislena. Dr. Seemann u nekim zanimljivim opaskama o tome “sumnja da li se čak među narodima Zapadne Europe, koji su stvarno tijesno povezani bliskom i čestom razmjenom, glazba jednoga interpretira u istom smislu sa strane drugih. Putujući prema istoku nalazimo da je tamo zasigurno različit jezik glazbe. Vesele pjesme i plesna pratnja nisu više u dur-ljestvici nego u molu." Jesu li ili nisu polu-ljudski preci čovjeka imali, poput spomenutoga gibona, sposobnost proizvodnje i nesumnjivog vrednovanja glazbenih nota, mi s punim pravom vjerujemo da je čovjek te sposobnosti imao u vrlo dalekom periodu, jer pjevanje i glazba vrlo su drevne umjetnosti. Pjesništvo, za koje se može smatrati da je poteklo od pjevanja, isto je tako drevno da su mnogi bili zapanjeni što se ono pojavilo u najranija vremena o kojima ima ikakvih podataka.
 
Glazbene sposobnosti, kojih nije posve lišena nijedna rasa, mogu se brzo i u visokom stupnju razviti, kao što vidimo u slučaju Hotentota i Crnaca koji su lako postali izvrsni glazbenici iako u svojim zemljama nemaju ništa što bi se nazvalo glazbom. Ali u tom slučaju nema ništa abnormalno: neke vrste ptica koje prirodno nikad ne pjevaju mogu se bez mnogo muke naučiti da to nauče; tako je vrabac naučio pjevati kao juričica (Acanthis cannabina, o. pr.). Kako su te dvije vrste blisko srodne i obje pripadaju redu Insessores koji uključuje gotovo sve ptice pjevice na svijetu, vrlo je vjerojatno da je predak vrapca možda bio pjevica. Mnogo je neobičnija činjenica da se papige, koje pripadaju skupini različnoj od Insessores, i imaju različito građene organe za glasanje, mogu ne samo naučiti govoriti, nego i piskutati ili zviždati napjeve koje je čovjek izmislio, tako da one mogu imati neku glazbenu sposobnost. Unatoč tomu, bilo bi krajnje nesmotreno pomisliti da su papige potekle od nekog drevnog pretka koji je bio ptica pjevica. Moglo bi se navesti mnogo sličnih slučajeva organa i nagona koji su izvorno bili prilagodba za jednu svrhu, a onda se koriste za neku posve različitu svrhu. Odatle sposobnost za visok glazbeni razvitak koju imaju divlje ljudske rase možda duguju našim polu-ljudskim precima, koji su imali neki grubi oblik glazbe, ili su jednostavno stekli vlastite glasovne organe u neku drugu svrhu. Ali u ovom potonjem slučaju moramo pretpostaviti da su oni već posjedovali, kao u spomenutom slučaju papiga, i kao što se čini da je kod mnogih životinja, neki smisao za melodiju.

Glazba utječe na svaku emociju, ali sama po sebi u nama ne izaziva vrlo strašne pobude straha, srdžbe, itd. Ona budi plemenitije osjećaje nježnosti i ljubavi koji lako prelaze u odanost. Ona isto tako burka u nama osjećaj trijumfa i uzvišenog ratničkog zanosa. Ti snažni i ispremiješani osjećaji mogu prerasti u osjećaj otmjenosti. Kadri smo, kao što primijećuje dr. Seemann, veću snagu osjećanja usredotočiti na glazbu negoli na pisane stranice. Gotov iste emocije, ali mnogo slabije i manje složene, vjerojatno osjete ptice kad mužjak, nadmećući se s ostalim mužjacima,  pusti u punoj snazi svoj pijev, kako bi osvojio ženku. Ljubav je još uvijek najobičnija tema i naših pjesama. Kao što primijećuje Herbert Spencer, glazba "podiže uspavane osjećaje, za koje nismo mislili da su mogući, i ne zna značenje; ili kao što veli Richter, kaže nam stvari koje nismo vidjeli i koje nećemo vidjeti." Obrnuto, kad govornik osjeća ili izražava živahne emocije, čak i u običnom govoru, nagonski dođe do uporabe glazbenih modulacija u glasu i ritmu. Majmuni također snažne osjećaje izražavaju u različitim tonovima - ljutnju i nestrpljenje niskim, - strah i bol visokim tonovima. Dojmovi i misli što ih u nama pobuđuje glazba, ili kadence duboko strastvenog oratorija, svojom neodređenošću, pa i dubinom, čine se kao duševna vrnuća na emocije i misli daleke prošlosti.

Sve te činjenice glede glazbe postaju nam donekle shvatljive ako pretpostavimo da su polu-ljudski preci upotrebljavali glazbene tonove i ritam za vrijeme sezone udvaranja kad su svakovrsne životinje vitlane najžešćim strastima. U tom slučaju, iz pomno razrađenog i u tajnosti držanog počela naslijeđenih asocijacija, glazbeni tonovi kadri su u nama, na nejasan i neodređen način, probuditi jake emocije iz daleke prošlosti. Imajući na umu da su u mužjaka nekih majmuna organi za glasanje mnogo razvijeniji nego u ženki i da jedna čovjekolika vrsta izbacuje cijelu oktavu glazbenih tonova, pa se za nju može reći da pjeva, ne čini se nevjerojatnom pomisao da su  preci čovjeka, mužjaci ili ženke, ili obadva spola, prije nego što su stekli sposobnost izražavanja uzajamne ljubavi artikuliranim govorom, nastojali jedno drugo očarati glazbenim tonovima ili ritmom. Tako malo je poznato o uporabi glasa kod majmuna (Quadrumana) za vrijeme sezone parenja, da jedva imamo ikakva temelja za prosudbu jesu li naviku pjevanja prvo stekli muški ili ženski preci ljudskog roda. Općenito se smatra da žene imaju milozvučnije glasove nego muškarci pa bi nas to navodilo na zaključak da su prve glazbene sposobnosti stekle one kako bi privukle drugi spol. Ali ako je tako, to mora da se je dogodilo vrlo davno, prije nego što su preci čovjeka postali dovoljno ljudi da bi sa svojim ženama postupali ili da bi ih cijenili barem kao korisno roblje. Uspaljeni govornik, pjesnik ili glazbenik, kad različitim tonovima i kadencama potiče najsnažnije emocije u svojih slušatelja, ni ne pomišlja da se služi istim sredstvima kojima su, u vrlo davna vremena, njegovi polu-ljudski preci budili jedan u drugome goruće strasti, za vrijeme uzajamnog snubljenja i nadmetanja.

O utjecaju ljepote pri sklapanju brakova u čovječanstvu
U civiliziranom životu muškarac je ponajviše, ali nipošto isključivo, u izboru svoje žene pod utjecajem vanjskog izgleda, ali nas poglavito zanimaju prvobitna vremena, a da tu o tome predmetu možemo nešto prosuditi, jedini je način proučavanje navika postojećih polu-civiliziranih i divljih naroda. Ako bi se moglo dokazati da muškarci različitih rasa više vole žene koje imaju neke osobine i, obrnuto, da žene više vole određene muškarce, tada bismo morali ispitati je li takav izbor, koji je trajao mnogim naraštajima, proizveo neki zamjetan utjecaj na rasu, na jedan spol ili na oba spola; ova potonja okolnost ovisila bi o pretežitom obliku nasljeđivanja.

Bit će dobro da najprije pokažemo kako divljaci posvećuju najveću pažnju svome osobnom izgledu. Opće je poznato da strastveno vole ukrašavanje pa jedan engleski filozof ide tako daleko da smatra kako je odjeća prvotno načinjena kao ukras a ne radi utopljavanja. Kao što primijećuje Profesor Waitz, "ma koliko čovjek bio siromašan i jadan, zadovoljstvo nalazi u tome da se nakiti." U golih Indijanaca Južne Amerike u ukrašavanju samih sebe pokazuje se pretjerivanje kad “neki muškarac golema stasa utroši dva tjedna u razmjeni chica koji mu je potreban da se oboji u crveno.” Drevni barbari u Europi iz sobovog perioda unosili su u svoje pećine svakojake svjetlucave ili neobične predmete na koje bi naišli. Današnji divljaci posvuda se ukrašavaju perima, ogrlicama, narukvicama, naušnicama, itd. Oslikavaju se na najrazličitije načine. “Kad bismo”, zapaža Humboldt,  “jednako pažljivo istražili oslikane narode, kao odjevene narode, opazili bismo kako je vrlo plodna imaginacija  i vrlo raznolik hir stvorio oblike slika poput oblika odjeće.”

U jednome dijelu Afrike kapke boje u crno, u drugom boje nokte u žuto ili grimizno. Na mnogim mjestima kosa se boji u različitim tonovima. U raznim zemljama zubi se boje u crno, crveno, plavo, itd. a na Malajskom otočju drži se sramotnim imati bijele zube kao pas. Nemoguće je neku veliku zemlju, od polarnih oblasti na sjeveru do Novog Zelanda na jugu gdje se urođenici ne tetoviraju. To su u starini radili Židovi i drevni Briti. U Africi neki urođenici se tetoviraju ali je još raširenije izazivanje kvrga utrljavanjem soli u ureze koji se načine na raznim dijelovima tijela; kod stanovnika Kordofana i Darfura to se smatra “velikim osobnim dražima.” U arapskim zemljama nikakva ljepota ne može biti poptuna sve dok na licu “ili na sljepočicama nema porezotina.” U Južnoj Americi, kao što primijećuje Humboldt, “majka će biti optužena zbog kažnjiva nemara prema djeci ako im nije primijenila umjetna sredstva da oblikuje nožne listove prema običaju svog kraja.” U Starome i u Novom svijetu lubanja se nekoć oblikovala u djetinje doba na najneobičnije načine, kao što je i danas na mnogim mjestima, i takva izobličavanja smatraju se ukrasom. Na primjer, divljaci Kolumbije cijene jako spljoštene glave, kao “bitni dio ljepote.” 

U raznim zemljama posebna briga posvećuje se kosi; puštaju je rasti slobodno tako da dopire sve do tla ili se začešljava “u čvrsti kovrčavi smotuljak, koji je ponos i slava Papuanca.” U sjevernoj Africi “muškarcu je potrebno od osam do deset godina da svoju frizuru dovede do savršenstva.” U drugih naroda glava se brije a u nekim dijelovima Južne Amerike i Afrike čak se čupaju i obrve. Urođenici s Gornjeg Nila odstranjuju prva četiri zuba govoreći da ne žele biti poput zvijeri. Dalje na jug, Batokasi čupaju dva gornja sjekutića čime, kao što primijećuje Livingstone, lice zadobiva odvratan izgled zbog porasta donje vilice; ali ti ljudi drže da su sjekutići nešto najružnije i u ugledavši neke Europljane vikali su “Pogledaj velike zube!” Veliki poglavica Sebituani uzalud je pokušao promijeniti taj običaj. U različitim dijelovima Afrike i na Malajskom otočju urođenici isturpijaju sjekutiće u šiljke nalik zubima na pili, ili u njima buše rupe u koje umeću ukrase.

Kao što se kod nas licu divimo zbog njegove ljepote, tako je ono kod divljaka poglavito mjesto unakazivanja. U svim dijelovima svijeta dno pregrade nosa (septum), rjeđe krilca nosa se probuše i u rupice umeću prsteni, štapići, perje i drugi uresi. Uške se buše posvuda i na sličan način ukrašavaju, a kod Botukudosa i Lenguasa Južne Amerike rupa se postupno proširi toliko da donji kraj uške dodiruje rame. Na sjeveru Južne Amerike i u Africi buši se bilo gornja bilo donja usnica, a kod Botukudosa rupa u donjoj usni je tako velika da se u nju smjesti drveni disk od oko 12 cm u promjeru. Mantegazza priča zanimljivu zgodu o stidu što ga je osjetio jedan južnoamerički urođenik, i o smijehu što ga je izazvao, kad je prodao svoju tembeta, - veliki obojeni komad drveta koji je imao u toj šupljini. U središnjoj Africi žene buše donju usnu i umeću kristal koji se zbog pokreta jezika “poskakujući se pokreće neopisivo smiješno za vrijeme razgovora.” Žena poglavice iz Latooka rekla je Sir S. Bakeru  da je “žena mnogo bolja ako iz donje vilice iščupa četiri prednja zuba i stavi u svoju donju usnu dugačak zašiljeni izbrušenui kristal.” Još južnije, kod naroda Makalolo, buši se gornja usna  i u rupu se stavlja velik prsten od kovine ili od bambusa, zvan pelelé. “Zbog toga je u jednome slučaju ta usna stršala 5 cm dalje od vrha nosa a kad se gospođa smijala stezanje mišića bi je podilo preko očiju. “Zašto žene nose takve stvari”?, zapitali su časnog poglavicu Chinsurdi-ja. Očito iznenađen tako glupim pitanjem, odvratio je: “Radi ljepote! To su jedino lijepe stvari na ženi; muškarac ima bradu, žene nemaju ništa. Što bi ona bila bez pelelé? Bila bi neka žena općenito, s ustima nalik muškarcu, ali bez brade.”

Jedva da je koji dio tijela, koji se mogao neprirodno preinačiti, tome izbjegao. Mora da iz toga proizađe strahovito mnogo boli, jer mnogi zahvati zahtijevaju više godina da se dovrše, pa se doživljavaju kao zapovjed. Motivi su različiti: muškarci oslikavaju svoja tijela da izgledaju strašnije u borbi; neka unakazivanja povezana su s religijskim obredima ili označuju doba dozrijevanja, ili muškarčev rang, ili služe za razlikovanje plemena. Budući da kod divljaka ista moda traje kroz duga razdoblja, unakaženja, bez obzira na razlog s kojega su prvi put izvedena, ubrzo se počnu smatrati razlikovnim oznakama. No, čini se, da su najčešći motiv težnja samo-ukrašavanju, taština, i zadiviti druge. Što se tiče tetoviranja, razgovarao sam s misionarima na Novom Zelandu koji su, nakon pokušaja da nagovore neke djevojke da prekinu taj običaj, dobili odgovor: “Moramo imati nekoliko crta upravo na svojim usnama jer ćemo inače, kad odrastemo, biti tako ružne.” Za muškarce na Novom Zelandu jedan vrlo veliki poznavatelj stvari  kaže da “mladi žarko žele imati dobro iztetovirana lica kako bi bili privlačni ženama i ujedno primijećeni u ratu.” Zvijezdu istetoviranu na čelu i pjegu na obratku (mentum) žene u jednome dijelu Afrike smatraju neodoljivo privlačnima. 46 U većini, ali ne u svim, dijelovima svijeta muškarci su više i često raznolikoje ukrašeni negoli žene; ponekad, iako rijetko, žene jedva da imaju ikakva uresa. Kao što divljaci ženama namjenjuju da rade većinu poslova i kao što im uskraćuju najbolje vrsti hrane, isto tako u skladu sa svojom karakterističnom muškom sebičnošću one ne smiju dobiti ili upotrebljavati najljepše ukrase. Na kraju, kao što proizlazi iz gornjih navoda, značajna je činjenica što isti oblici u preinačavanju izgleda glave, u ukrašavanju kose, u bojenju, tetoviranju, bušenju nosa, usana, ili uški, u čupanju ili turpijanju zubiju, itd. prevladavaju sada i dugo su prevladavali u najudaljenijim dijelovima svijeta. Krajnje je nevjerojatno da ti postupci u tako mnogo različitih naroda potječu predajom od nekoga zajedničkog izvora. Oni prije ukazuju na blisku sličnost ljudskog duha, kojoj god rasi netko pripadao, kao što na nj ukazuju gotovo sveopća sklonost plesu, prerušavanju i grubom slikarstvu.

Pošto smo dali uvodne opaske o divljenju što ga divljaci imaju prema raznim ukrasima, i o ružnim stvarima krajnje neprihvatljivim za naše oko, pogledajmo što te ljude privlači kod njihovih žena  i kakva su njihova poimanja ljepote. Budući da sam slušao mišljenja kako su divljaci gotovo posve ravnodušni spram ljepote svojih žena, smatrajući ih samo ropkinjama, valja primijetiti da takva tvrdnja nije baš sukladna onoj brizi kojom se žene ukrašavaju, odnosno s njihovom nevrijednošću. Burchell47 priča zabavnu pričicu o Bušmanki koja je upotrebljavala toliko pomasti, crvenog okera i sjajnog praha “da bi mogla upropastiti i vrlo bogatog muža.” Ona je pokazivala “vrlo veliku taštinu i jasnu svijest o svojoj superiornosti.” Gosp. Winwood Reade me obavijestio da crnci sa Zapadne obale često raspravljaju o ljepoti svojih žena. Neki mjerodavni promatrači strahovito rašireno čedomorstvo djelomično pripisuju želji žena da zadrže dobar izgled. U nekim krajevima nose hamajlije i ljubavne napitke kako bi privukle pozornost muškaraca, a gosp. Brown nabraja četiri biljke koje žene iz sjevero-zapadne Afrike koriste u tu svrhu.

Hearne, koji je mnogo godina živio s američkim Indijancima, i koji je bio izvrstan promatrač, govoreći o ženama kaže: “Pitaj nekoga Indijanca sa Sjevera što je ljepota i on će ti odgovoriti – široko ravno lice, male oči, visoke jagodične kosti, tri do četiri široke crne crte preko svakog obraza, nisko čelo, velik široki obradak, tupi orlovski nos, žutosmeđa put i prsa obješena dolje do pojasa." Pallas, koji je posjetio sjeverne dijelove Kineskog carstva, kaže da se "daje prednost onim ženama koje imaju Mandschú oblik, to jest široko lice, visoke jagodične kosti, širok nos i goleme uši; "a Vogt primijećuje da se iskošenošću očiju, kao vlastitosti Kineza i Japanaca, na slikama pretjeruje s ciljem da se "kako se čini, istakne njihova ljepota, u suprotnosti s okom crvenokosih barbara." Dobro je poznato, kao što Huc više puta primijećuje, da Kinez iz unutrašnjosti smatra da su Europljani sa svojom bijelom kožom i stršećim nosevima gadni. Prema našem shvaćanju, nos nije nipošto preistaknut u urođenika na Ceylon, a ipak "Kinez iz sedmog stoljeća, tako naviknut na spljoštena obličja mogulskih rasa, bio je iznenađen istaknutim nosevima Cingaleza da je Thsang napisao kako imaju 'kljun ptice, a tijelo čovjeka'"

Finlayson, pošto je potanko opisao narod Cochinchine, kaže su im poglavite oznake okrugla glava i lice pa dodaje "okruglost cjelokupnog izgleda upadljivija je u žena za koje se smatra da su to ljepše što u licu većma pokazuju takav izgled." Sijamci imaju male noseve s razmaknutim nosnicama, široka usta, više tanke usne, izrazito veliko lice, visokih i širokih jagodičnih kostiju. Stoga nije čudno da je "ljepota, prema našem poimanju njima strana. Štoviše, oni svoje žene smatraju mnogo ljepšima od Europljanki."  

Poznato je da mnoge Hotentotkinje imaju neobično izbačen stražnji dio tijela, da su steatopigne, a Sir Andrew Smith je siguran da se to muškarcima jako sviđa. Jednoć je promatrao neku ženu koju su smatrali ljepoticom, a ona je bila straga tako razvijena da ako je sjela na ravno, nije mogla ustati i morala se pomicati sve dok ne bi došla do nekakve kosine. U raznim crnačkim plemenima neke žene slična su izgleda a prema Burtonu, za muškarce u Somaliji kažu da "svoje žene biraju tako što ih poredaju pa izvuku onu koja najviše strši a tergo. "Ništa crncu nije odvratnije od oblika koji je suprotan tome."

Što se tiče boje, crnci su zadirkivali Mungoa Parka zbog bjeline njegove kože i njegova istaknutog nosa, smatrajući jedno i drugo "ružnim i neprirodnim tjelesnim svojstvima." Sa svoje strane, on  je veličao glatku crninu njihove puti i ljupku sploštenost njihova nosa; to se oni nazvali "medenom drskosti", ali su mu davali hranu. Afrički Mauri, također, "mrštili su obrve i, kako se čini, bili su zgroženi" na pogled bijele kože. Kad su crnački dječaci, na istočnoj obali, ugledali Burtona, povikali su: "Vidi bijelca; nije li poput bijelog majmuna?" Na zapadnoj obali, kao što me obavješćuje gosp. Winwood Reade, crnci se više dive jako crnoj koži nego koži svjetlije nijanse. Ali njihovo užasavanje nad bjelinom, prema istom putopiscu, možda se može  djelomično pripisati kod crnaca vrlo raširenom vjerovanju da su demoni i duhovi bijeli.

Banyai su crnci iz južnijeg dijela tog kontinenta, ali "znatan ih je dio svjetlije boje bijele kave, a ta boja smatra se u cijeloj toj zemlji lijepom,"  tako da vlada drugi ukus. Kod Kafira, koji se  mnogo razlikuju od crnaca,  "koža, osim u plemenima blizu Delagoa Zaljeva, obično nije crna  nego prevladava mješavina crne i crvene boje, ponajčešće čokoladna. Tamni ten, kao nešto najobičnije, prirodno se najvećma cijeni. Kad se nekome kaže da je svjetloput, ili da izgleda kao bijelac, Kafir baš ne smatra komplimentom. Čuo sam za jednog nesretnika koji je bio tako svijetao da se zanj nije htjela udati nijedna djevojka." Jedan od naslova kralja Zulua glasi "Ti koji si crn."Gosp. Galton, pričajući mi o urođenicima J. Afrike, rekao je da su njihovi pojmovi ljepote, kako se čini, vrlo različni od naših, jer u jednom plemenu dvije vitke, tanke i zgodne djevojke urođenici nisu smatrali lijepima.

Prijeđemo li na druge krajeve svijeta, na Javi, prema gospođi Pfeiffer, nijedna se bijela djevojka ne smatra ljepoticom. Neki muškarac iz Cochinchine "govorio je prezrivo o ženi engleskog veleposlanika koja je imala bijele zube kao pas i ružičastu boju krumpirova cvijeta." Vidjeli smo da Kinezi ne vole našu bijelu kožu i da da se  S. Amerikanci dive "žutosmeđoj puti." U Južnoj Americi, Yura-carasi, koji nastavaju šumovite, vlažne padine istočnih Kordiljera, znatno su blijedoputi, kao što kaže njihovo ime u urođeničkom jeziku; ipak smatraju da su europske žene puno manje vrijedne od njihovih.    

U nekih plemena Sjeverne Amerike kosa naraste do čudesne dužine, a Catlin pruža neobičan dokaz koliko to oni cijene jer je poglavica Crowa bio izabran na taj položaj zato što je imao najdužu kosu u plemenu, naime deset stopa i tri palca  (više od 3 metara, o. pr.). Aymarasi i Quichuasi iz Južne Amerike također su vrlo dugokosi a oni to, kao što me izvješćuje gosp. D. Forbes, to jako cijene kao ljepotu da je odsijecanje kose  najveća kazna koja ih može zadesiti. Na obje polovice ovog kontinenta urođenici ponekad prividno povećavaju dužinu svoje kose prikačivanjem na nju razne niti. Premda sjeverno-američki Indijanci vlasi na glavi toliko cijene, dlake na licu smatraju "vrlo nepristojnima" pa svaku dlačicu brižno iščupaju. Tako je diljem američkog kontinenta od Vancouver's Islanda na sjeveru do Ognjene zemlje na jugu. Kad je York Minster, stanovnik iz Ognjene zemlje, brodom "Beagle" vraćen u svoju zemlju, urođenici su mu rekli da makne onih nekoliko kratkih dlaka sa svog lica. Oni su također zaprijetili mladom misionaru, koji je kod njih ostao na neko vrijeme, da će ga skinuti do gola i počupati dlake s njegova lica i tijela, a on i nije bio baš dlakav. Ta moda ide dotle da paragvajski Indijanci čupaju obrve i trepavice govoreći da ne žele biti kao konji.       

Značajno je da rase koje diljem svijeta gotovo uopće nemaju brade ne vole ni dlačice na licu ili tijelu te se svim silama trude da ih uklone. Kalmuki nemaju brade i dobro su, među Amerikancima, poznati po čupanju svake dlačice, a tako je i kod Polinežana, nekih Malajaca i Sijamaca. Gosp. Veitch tvrdi da Japanke "mahom odbijaju naše zaliske smatrajući ih vrlo ružnima i rekle su nam da ih uklonimo kako bismo bili nalik Japancima." Novozelanđani nemaju brade i brižno čupaju dlačice s lica te imaju izreku: "Nema žene za dlakavoga."         

S druge strane, bradate rase vrlo su zadivljeni svojim bradama i kod njih su na velikoj cijeni. U Anglo-Saksonaca, sukladno njihovim zakonima, svaki dio tijela ima svoju vrijednost: "gubitak brade procijenjen je na dvadeset šilinga, a prijelom natkoljenice kažnjavao se  samo s dvanaest šilinga." Na Istoku muškarci svečano se zaklinju svojom bradom. Vidjeli smo da je Chinsurdi, poglavica Makaloloa u Africi, očito smatrao da je brada veliki ukras. Kod Fidžijanaca na Pacifiku brada je "obilata i bujna te im je na najveći ponos" dok su stanovnici susjednih otočja Tonga i Samoa "bezbradi i groze se ružne brade." Samo na jednom otok u skupini Ellice (danas Tuvalu, o. pr.) "muškarci su jako bradati ali zbog toga uopće nisu ponosni."

Odatle vidimo kako se različite ljudske rase razlikuju u svome ukusu glede lijepog. U svakome narodu, koji je dovoljno napredovao da načini likove svojih bogova ili svojih pobožanstvenjenih vladara, kipari su se svakako trudili da izraze najviši ideal ljepote i uzvišenosti. U tom pogledu zgodno je usporediti Jupitera ili Apolona starih Grka s egipatskim ili asirskim kipovima, a njih opet s užasnim plitkim-reljefima u ruševinama Srednje Amerike.

Naišao sam na vrlo malo tvrdnji koje bi bile u suprotnosti s gornjim zaključkom. Gosp. Winwood Reade, međutim, koji je imao mnogo prilike opažati ne samo kod crnaca Zapadne obale Afrike nego i onih u unutrašnjosti koji nisu nikad došli u dodir s Europljanima, uvjeren je da su njihova poimanja ljepote u cijelosti jednaka našima. U više navrata je potvrdio da se složio s crncima u njihovu prosuđivanju ljepote djevojaka urođenica i da njihova prosudba o ljepoti Europljanki odgovara našima. Oni se dive dugoj kosi i rabe umjetna sredstva da bi obilato porasla; isto tako dive se bradi premda je ona u njih vrlo skromna. Gosp. reade ostao je u nedoumici kakv im se nos najviše sviđa, a čuo je neku djevojku kako kaže: "Ne bih se htjela udati za njega, taj nema nosa", a to pokazuje da spljošten nos nije predmet divljenja. Moramo, međutim, imati na umu da su sniženi i vrlo široki nosevi te izbačene čeljusti crnaca Zapadne obale iznimni oblik u stanovnika Afrike. Unatoč gornjim tvrdnjama, gosp. Reade vjerojatno ne misli da bi crnci ikad stavili "jednostavno na osnovu tjelesnog udivljenja, najljepše Europljanke ispred pristalih crnkinja." 

Na mnogo načina potvrđena je istinitost načela, na kojem je davno jašio Humboldt, da se čovjek divi i često pokušava prenaglasiti razne osobine koje mu priroda može dati. Primjer tomu je postupak bezbradih rasa da čupaju svaki trag brade, i uopće bilo kakve dlačice s tijela. Kod mnogih naroda lubanja se jako preinačuje u drevna i u moderna vremena i gotovo nema sumnje da se tako radilo, naročito u S. i J. Americi, da se pretjerano istakne neke prirodne i poželjne osobitosti. Kao što je poznato, mnogi američki Indijanci dive se glavi koja je toliko spljoštena da nama izgleda kao glava nekog idiota. Urođenici sjeverozapadne obale potiskivanjem glavu pretvaraju u zašiljeni stožac i trajno nastoje skupiti kosu u splet na vrhu glave da bi, kao što primijećuje Dr. Wilson, "postigli privid rasta omiljelog čunjastog oblika." Žitelji Arakhana "dive se širokom, glatkom čelu pa da ga postignu na čelo novorođenčeta pričvrste ploču od odlova." S druge strane, izrazito okrugao zatiljak urođenici otočja Fidži drže velikom "ljepotom".             

Što se lubanje tiče, kao i nosa, stari Huni u vrijeme Atile običavali su povezivanjem sploštavati noseve svoje djece "kako bi što više postigli prirodni izgled." U Tahićana, uvreda je ako se  nekog nozove nosonja pa, radi ljepote, u svoje djece pritiskuju noseve i čelo. Tako je i kod Malajaca na Sumatri, Hotentota, nekih crnaca i urođenika Brazila. Kinezi po prirodi imaju neobično mala stopala66 a dobro je poznato da žene iz viših slojeva izokreću svoja stopala da bi postala još manja. Najzad, Humboldt misli da američki Indijanci vole bojiti svoja tjelesa crvenom bojom da bi pojačali svoj prirodni ten, a sve do navijeg vremena Europljanke naglašavaju svoju svijetle boje crvenim i bijelim kozmetičkim sredstvima, no ja sumnjam ima li uopće u mnogih barbarskih naroda takove želje da se oslikavaju.

U našim modama u odijevanju vidimo točno isto načelo i istu želju isticanja svake točke do neke krajnosti; mi iskazujemo također onaj isti duh natjecanja. No moda u divljaka mnogo je trajnija od naše i to je nužno vazda slučaj kada su im tijela umjetno preinačena. Arapkinje s Gornjeg Nila potroše oko tri dana u friziranju; one nikad ne oponašaju druga plemena "nego se jednostavno takmiče međusobno u hvaljenju svoga vlastitog stila." Dr. Wilson, govoreći o spljoštenim lubanjama različitih američkih rasa, dodaje: "Takve običaje vrlo teško je iskorijeniti i dugo nadživljavaju prevrate koji smjenjuju vladarske kuće i dokidaju važnije narodne posebnosti." Isto to načelo jako dolazi do izražaja i u umjetnom odabiru pa odatle možemo razumjeti, kao što sam na drugom mjestu objasnio, čudesni razvitak svih životinjskih i biljnih rasa koje su uzgojene jedino kao ures. Uzgajivači uvijek žele kod svake oznake neko povećanje; oni se ne dive srednjoj mjeri; zasigurno, oni ne žele ni neku veliku i nesuvislu promjenu u svojstvima svoojih rasa: dive se samo onome što su se navikli nadzirati, ali žarko žele da svaku karakterističnu crtu vide kao nešto razvijeniju.

Nema sumnje, opažajne moći čovjeka i nižih životinja tako su uspostavljene da sjajne boje i neki oblici, poput skladnih i ritmičnih zvukova, donose zadovoljstvo i zovu se lijepima; ali zašto je tako, ne znamo ništa više nego zašto su neke tjelesni osjećaji ugodni a drugi neugodni. Vjerojatno nije istina da s obzirom na ljudsko tijelo postoji neko univerzalno mjerilo ljepote u čovjekovu duhu. Moguće je, međutim, da su neki ukusi tijekom vremena postali nasljedni, premda ne znam ni za jedan dokaz u prilog takva mišljenja; pa ako je i tako, svaka rasa ima svoje vlastito urođeno idealno mjerilo ljepote. Neki su pokušali dokazati69 kako se ružnoća sastoji u približavanju ustrojstu nižih životinja, a to je nedvojbeno istina kod većine civiliziranih naroda, ali nos koji je dvaput dulji, ili oči dvaput veće nego je uobičajeno, ne bi bile približavanje nijednoj od nižih životinja, a bilo bi to strahovito ružno. Ljudi svih rasa više vole ono što su se navikli vidjeti; oni ne podnose veliku promjenu, ali vole raznolikost i dive se svakoj značajci koja je dovedena do umjerene krajnosti. Ljudi koji su naviknuti na gotovo okruglo lice, na ravne i pravilne crte i svijetle boje, dive se, kao što mi Europljani znamo, tim osobitostima kad su jako razvijene. Na drugoj strani, ljudi naviknuti na široko lice, visokih jagodičnih kostiju, spljoštena nosa i crne kože, dive se kad su izrazito razvijene te osobitosti. Nema sumnje da se, radi ljepote, lako mogu vrlo razviti sve značajke. Stoga je kao savršena ljepota, koja podrazumijeva mnoge na poseban način preinačene značajke, u svih rasa upravo čudesna. Kao što je veliki anatom Bichat davno rekao, kad bi svi proizašli iz istog kalupa, ljepote ne bi bilo. Kad bi sve naše žene bile lijepe kao Medičejska Venera, neko vrijeme bili bismo očarani, ali bismo ubrzo poželjeli razlnolikost; a čim postignemo raznolikost, odmah želimo kod naših žena vidjeti neke osobine ponešto pretjerane preko upravo postojećeg zajedničkog mjerila.

Dvadeseto poglavlje
   SEKUNDARNE SPOLNE OZNAKE U ČOVJEKA - nastavak     
   O učincima neprekidnog odabira žena prema različitim mjerilima ljepote u svakoj pojedinoj rasi - O uzrocima koji ometaju spolni odabir u civiliziranih i  divljih naroda - Uvjeti koji su pogodovali spolnom odabiru u prvobitna vremena - O načinima djelovanja spolnog odabira u čovječanstvu - O ženama u divljih plemena koje imaju nekog utjecaja pri izboru svojih muževa - Odsutnost dlake na tijelu i razvitak brade - Boja kože - Sažetak
   U Prethodnom poglavlju vidjeli smo da su uresi, odjeća, i vanjski izugled na visokoj cijeni u svih barbarskih rasa i da muškarci prosuđuju ljepotu svojih žena po vrlo različitim mjerilima. Sada trebamo dalje ispitati jesu li to davanje prednosti i odabir, tijekom mnogih naraštaja, onih žena za koje su muškarci svih rasa smatrali da su najprivlačnije, promijenili samo osobine žena ili u obadva spola. Kod sisavaca, čini se, opće je pravilo da razne osobine podjednako naslijeđuju mužjaci i ženke, pa bismo mogli očekivati da se i u čovječanstvu neka osobina koju su spolnim odabirom postigle žene obično prenosi na potomstvo obaju spolova. Ako se tako uspostavila neka promjena, gotovo je sigurno da su je različite rase različito preinačile jer je svaka imala svoje vlastito mjerilo ljepote.
   U čovječanstvu, naročito kod divljaka, u pogledu tjelesne građe mnogi uzroci se isprepleću s djelovanjem spolnog odabira. Civlizirane ljude privlači čar ženske duše, njihovo zdravlje i osobito njihov društveni položaj pa se rijetko žene ženama iz znatno nižih slojeva. Muškarci koji su uspjeli dobiti ljepše žene nemaju većih izgleda da će ostaviti dugi niz potomstva nego oni muškarci s običnijim ženama, osim one nekolicine koja ima pravo na ženidbu zahvaljujući prvorođenstvu. Što se tiče suprotna oblika odabira, naime, kad privlačnije muškarce biraju žene, premda u civiliziranih naroda žene imaju slobodan ili gotovo slobodan izbor, što nije slučaj kod barbarskih naroda, čak i tada njihov je izbor pod velikim utjecajem muškarčevog društvenog položaja i bogatstva pa uspjeh muškaraca u životu uvelike ovisi o njihovim intelektualnim sposobnostima i energiji, ili o plodovima tih istih sposobnosti u njihovih predaka.
     Ima, međutim, razloga vjerovati da je spolni odabir imao nekog učinka u nekih civiliziranih i poluciviliziranih naroda. Mnogi su uvjereni, mislim s pravom, da su pripadnici naše aristokracije, uključivši pod taj naziv sve bogate obitelji u kojih je dogo prevladavalo pravilo prvorođenstva, time što su tijekom mnogih naraštaja birali za supruge vrlo lijepe žene iz svih društvenih slojeva, postali, u skladu s našim europskim mjerilima ljepote, pristaliji od pripadnika srednjih slojeva, a opet da su srednji slojevi nalazeći se pod istim pogodnim životnim uvjetima bili kadri za razvitak tijela. Cook primijećuje da superiornost u osobnom izgledu "koja se može zapaziti kod prvaka ili izvrsnika na inim otocima (Pacifika) uočena na Sendvičkim otocima", ali to je možda poglavito posljedica njihove bolje ishrane i načina života.
      Stari putopisac Chardin, opisujući Perzijance, kaže da je "njihova krv sada vrlo pročišćena čestim miješanjem s Gruzijcima i Cirkasijancima, dvama narodima koja su svjetski poznata po osobnoj ljepoti. U Perziji jedva da ima uglednijeg čovjeka kojemu majka nije Gruzijka ili Cirkasijka." Dodaje da svoju ljepotu "ne nasljeđuju od svojih predaka, jer bez spomenutog miješanja ugledni ljudi u Perziji koji su potomci Tatara strašno su ružni."1 Postoji i zanimljiviji slučaj: svećenice koje su čuvale Venerin hram u Erice kod mjesta San-Giuliano na Siciliji birale su se prema svojoj ljepoti iz cijele Grčke; one nisu bile djevice vestalke i Quatrefages2, koji o tome kazuje, bilježi kako su žene u San-Giulianou sve do danas poznate kao najljepše na tom otoku pa ih umjetnici koriste kao modele. No u gornjim slučajevima dvojbenost dokaza je očita.
   Svakako vrijedi navesti sljedeće slučajeve, iako se tiču divljaka, zbog njihove neobičnosti. Gosp. Winwood Reade me obavješćuje da su Jolofi, crnačko pleme na obali zapadne Afrike, "čuveni sa svoga mahom krasnog izgleda." Jedan njihov prijatelj zapitao je jednoga: Kako to da svatko koga sam među vama sreo, ne samo mušakarci nego i žene, tako krasna izgleda? Jolof je odvratio: "To je lako objasniti: odvajkada je u nas običaj probrati najružnije naše ropkinje i prodati ih." Tu valja dodati da su sve ropkinje ujedno suložnice. Da bi prema mišljenju tog crnca, bilo ono opravdano ili ne, lijep izgled njegovih suplemenika valjalo pripisati dugotrajnom uklanjanju ružnih žena, ne iznenađuje nas kao što bi se u prvi mah moglo učiniti, jer sam na drugom mjestu pokazao3 da crnci jako cijene važnost odabira u svome gajenju domaćih životinja a iz gosp. Readea o tome mogu pružiti dodatne dokaze.
    O uzrocima koji priječe ili zaustavljaju djelovanje spolnog odabira kod divljaka. -  Poglaviti su uzroci, prvo, tzv. zajedničke ženidbe ili promiskuitetni spolni odnosi; drugo, čedomorstvo, naročito ženske djece; treće, rane zaruke; i, najzad, nepoštivanje žena koje se drže kao prave ropkinje. Te četiri točke valja podrobnije razmotriti.
     Očito, dokle god je sparivanje u čovjeka, ili u bilo koje druge životinje, prepušteno slučaju, bez odabira sa strane nekog spola, tu neće biti spolnog odabira niti učinka na potomstvo time što su neke jedinke bile u prednosti pred drugima prilikom svog snubljenja. Tako je potvrđeno da kod nekih plemena postoji praksa nečega što je Sir J. Lubbock susretljivo nazvao zajedničkim ženidbama, tj. svi muškarci i žene nekog plemena su muževi i žene jedni drugima. Razuzdanost mnogih divljaka svakako je začudno velika, ali mi se čini da je potrebno više dokaza prije nego posve prihvatimo da je njihovo današnje spolno općenje sasma promiskuitetno. Svi oni, međutim, koji su proučavali taj predmet iz najveće blizine4, i kojih je sud mnogo vredniji od mojega, smatraju da je zajednička ženidba bila izvorni i univerzalni oblik diljem svijeta, uključivši brak braće i sestara. Posredan dokaz  u prilog tome mišljenju krajnje je snažan i oslanja se poglavito na rodbinske nazive koji se upotrebljavaju među članovima istog plemena, označujući povezanost samo s plemenom, ali ne i s nekim od roditelja. No taj predmet je preopsežan i složen čak za sažet prikaz ovdje pa ću se ograničiti samo na nekoliko primjedbi. U slučaju zajedničkih ženidaba, ili gdje je ženidbena veza vrlo labava, očito je da se ne može znati tko je otac djeteta. Ali se čini gotovo nevjerojatnim da bi se ikad bilo moglo posve ne znati tko mu je majka, pogotovo stoga što u mnogim plemenima žene dugo doje svoju djecu. Zato u mnogo slučajeva nasljedna loza računa se samo preko majke, uz isključenje oca. No u nekim drugim slučajevima izražavaju se tako da se spominje samo povezanost s plemenom, uz isključivanje čak i majke. Čini se mogućim da povezanost među bliskim članovima istoga barbarskog plemena, izloženih svakovrsnim pogiblima, mora biti mnogo važnija zbog potrebe uzajamne zaštite i pomoći, negoli povezanost između majke i njezina djeteta, pa je to dovelo do izraza koji iskazuju to prvo srodstvo; ali gosp. Morgan smatra da takvo objašnjenje ovdje nikako nije dostatno.
   Rodbinski nazivi koji se upotrebljavaju u različitim dijelovima svijeta, prema istom upravo navedenom autoru, mogu se podijeliti u dvije velike skupine, u klasifikatorne i deskriptivne, - ove posljednje upotreljavamo mi. Upravo nas klasifikatorni sustav tako snažno navodi na misao da su zajedničke i ini krajnje labavi oblici ženidbe prvobitno bili univerzalni. Ali koliko ja mogu vidjeti, nije nužno na temelju toga pomišljati na apsolutni promiskuitet. Muškarci i žene mogli su nekada, kao što je kod mnogih nižih životinja, ulaziti u stroge iako privremene brakove za pojedinačno rođenje, pa bi u tom slučaju dolazilo do gotovo jednako velike zbrke u označavanju rodbinstva kao i u slučaju promiskuiteta. Što se spolnog odabira tiče, jedino je važno da se izbor odvija prije nego se roditelji udruže, a od malog je značenja jesu li brakovi trajali doživotno ili samo za jednu sezonu.
   Osim dokaza vezanih uz izraze za rodbinsku povezanost, drugi oblici razmišljanja ukazuju na nekoć veliku prevlast zajedničke ženidbe. Sir J. Lubbock onaj čudan i široko raširen običaj egzogamije, - što znači da muškarci nekog plemena uvijek uzimaju žene iz drugog plemena, - vrlo pronicavo objašnjava komunizmom kao izvornim oblikom ženidbe, pri čemu neki muškarac nije nikad dobivao ženu za sebe osim kad ju je oteo iz susjednoga neprijateljskog plemena i tada je ona, prirodno, postala samo njegovo vrijedno vlasništvo. Odatle bi bila nastala praksa otmice žena a zbog ugleda koji je to donosilo, naposljetku bi bilo postalo općenit običaj. Možemo također, prema Sir J. Lubbocku, 5 razumjeti "nužnost ispaštanja za ženidbu kao povredu plemenskih obreda budući da, prema drevnim zasadama netko nema pravo sebi prisvojiti ono što pripada cijelom plemenu." Sir J. Lubbock dalje iznosi niz činjenica kojima pokazuje kako se u stara vremena visiko poštivalo žene koje su bile bezgranično slobodna ponašanja, a to je, kako on objašnjava, shvatljivo ako prihvatimo da je promiskuitet bio prvobitni i zato dugo poštivan plemenski običaj. 6
   Iako je način razvitka bračne veze nejasan, što možemo zaključiti iz razlika u mišljenju glede više točaka između trojice autora koji su to najviše proučili, naime, gosp. Morgana, gosp. M'Lennana i Sir J. Lubbocka, ipak iz gore navedenih i nekih drugih skupina dokaza čini se sigurnim da se običaj ženidbe postupno razvio i da je gotovo promiskuitetno općenje bilo vrlo rašireno diljem svijeta. Iapk, po analogiji s nižim životinjama, osobito s onima koje su u klasifikaciji čovjeku najbliže, ne vjerujem da je taj običaj prevladao u nekome krajnje dalekom periodu kad se čovjek na zoološkoj ljestvici tek bio dokopao svoga sadašnjeg položaja. Čovjek je, kao što sam pokušao pokazati, zasigurno potekao od nekoga majmunolikog stvora. Kod današnjakih majmuna (Quadrumana), koliko njihove običaje poznajemo, poznato je da su možjaci nekih vrsta monogamni ali sa ženkama žive samo jedan dio godine, kao što je kako se čini kod orangutana. Neke vrste, primjerice neki indijski i američki majmuni, strogo su monogamni i cijele godine žive sa svojim ženkama. Ostali su poligamni, kao gorila i neke američke vrste, i svaka porodica živi odvojeno. Čak i kad je tako, porodice koje nastavaju neku oblast vjerojatno se do neke mjere druže. Čimpanze, na primjer, povremeno se okupljaju u goleme čopore. S druge strane, neke vrste jesu poligamne ali više mužjaka, svaki sa svojom ženkom, žive zajedno, kao što je kod nekih vrsta pavijana. 7  Prema onomu što znamo o ljubomori kod svih majmunskih mužjaka, gdje su mnogi od njih posebno opremljeni za borbu sa svojim suparnicima, možemo zaista zaključiti da je promiskuitet u prirodnom stanju stvar krajnje nevjerojatna. Sparivanja možda i nisu bila za cijeli život nego samo za pojedinu sezonu pa, ipak, ako su najjači i najbolji mužjaci, koji su bili u stanju braniti ili inače pomagati svoje ženke i mladunčad,  odabirali najprivlačnije ženke, za djelovanje spolnog odabira bilo je to dovoljno.
   Prema tome, gledamo li dosta unatrag u prošlost, krajnje je nevjerojatno da su prvi muškarci i žene živjeli u promiskuitetu. Sudeći prema društvenim navikama čovjeka kakav je sada, i prema većini divljaka koji su poligamisti, vrlo je vjerojatno stajalište da su prvobitno muškarci izvorno živjeli u malim zajednicama, svaki s više žena koliko ih je mogao uzdržavati i pribaviti, koje je ljubomorno čuvao protiv svih drugih muškaraca. Ili je možda živio s više žena nasamo, kao gorila, jer svi urođenici "se slažu da samo jedan odrasli muškarac bude u skupini; kad mladić odraste, nastane borba oko prevlasti i najjači, ubijanjem ili otjerivanjem ostalih, uspostavlja sebe kao glavu zajednice." 8  Mlađi muškarci koji su tako izbačeni lutali unaokolo, kad bi konačno pronašli partnera, priječili su odveć blisko miješanje unutar granica iste obitelji.
   Premda su divljaci danas krajnje razuzdani i premda su zajedničke ženidbe možda nekada općenito prevladavale, ipak mnoga plemena imaju neki oblik braka ali je on labaviji nego kod civiliziranih naroda. Kao što smo maloprije utvrdili, gotovo svi plemenski vođe žive u poligamiji. Ima, međutim, plemena, gotovo na dnu ljestvice, koja su strogo monogamna.  Tako je kod Veddaha na Cejlonu. Prema Sir J. Lubbocku, 9 oni imaju izreku "da muža i ženu samo smrt može rastaviti." Jedan pametni kanadski poglavica, naravno poligamist, "strahovito se sablaznio nad barbarizmom da čovjek živi samo s jednom ženom i da se ne rastavi sve do smrti." To je, reče, "upravo onako kako je kod Wanderoo majmuna” (Macaca silena, o. pr.). Jesu li divljaci koji sada imaju neki oblik, bilo poligamnog ili monogamnog, braka takvi od prvobitnih vremena ili su se vratili na neki oblik ženidbe pošto su prošli kroz stadij promiskuiteta, ovdje ne bih htio pogađati.
   Čedomorstvo. - Ta je praksa sada vrlo raširena diljem svijeta i ima razloga vjerovati da je još više prevladavala u prvobitna vremena. 10  Barbarima je teško uzdržati sebe i svoju djecu pa je jednostavno izlaz u ubijanju djece. U Južnoj Americi neka plemena, kao što tvrdi Azara, nokoć su uništavali toliko muške i ženske djece, da su došli na rub istrebljenja. Poznato je da su žene na Polinezijskom otočju ubijale četvero, petero ili čak do desetero svoje djece i Ellias nije mogao pronaći nijednu koja nije ubila barem jedno. Tamo gdje vlada čedomorstvo borba za opstanak bit će utoliko manje oštra i svi članovi plemena imat će gotovo podjednake izglede za podizanje nekolicine preživjele djece. U većini slučajeva uništava se više žensku nego mušku djecu jer je jasno da su ovi potonji za pleme vrlo vrijedni jer će ga kao odrasli moći braniti i uzdržavati. No muke što ih žene imaju s othranjivanjem djece, njihov dosljedni gubitak ljepote, sve veća cijena koja se davala njihovoj sretnijoj sudbini, kad ih je manje, navode same žene, pa i razni istraživači, kao dodatne razloge za čedomorstvo. U Australiji, gdje je ubijanje ženske djece vrlo rašireno, Sir G. Grey je procijenio da urođenica spram urođenika ima u omjeru 1 : 3; drugi, pak, kažu 2 : 3. U nekome selu na istočnom rubu Indije pukovnik Macculloch nije našao ni jedno žensko dijete. 11
   Kad je zbog ubijanja ženske djece vrlo opao broj žena, prirodno je nastao običaj otimanja žena iz susjednih plemena. Sir J. Lubbock, međutim, kao što smo vidjeli, tu pojavu poglavito pripisuje negdašnjem postojanju zajedničke ženidbe zbog koje su muškarci otimali žene iz drugih plemena kako bi ih imali kao svoje vlasništvo. Može se među dodatne uzroke navesti i to što su takve zajednice bile vrlo malene pa je u tom slučaju često nedostajalo žena raspoloživih za brak. Da je običaj otmice bio vrlo raširen u negdašnja vremena, čak u predaka civiliziranih naroda, jasno pokazuju mnogi sačuvani čudni običaji i ceremonije o kojima je gosp. M'Lennan dao vrlo zanimljivih podataka. "Stari svat" naših današnjih ženidaba, čini se, da je izvorno bio glavni pomagač mladoženje u činu otmice. No tako dugo dok su muškarci redovno pribavljali svoje žene silom ili lukavstvom, vjerojatno nisu odabirali privlačnije žene nego su bili sretni ako su se dokopali bilo kakve. Ali čim je postupak pribavljanja žena iz drugog plemena krenuo putem razmjene, kao što je sada na mnogim mjestima, nabavljalo se općenito privlačnije žene. Trajno, pak, miješanje među plemenima koje neizbježno proizlazi iz bilo kojeg oblika takva običaja težilo je da svi stanovnici koji nastavaju neku zemlju postanu po svojstvima gotovo jednoliki i to bi bilo uvelike ometalo spolni odabir u porastu razlika među plemenima.
   Manjak žena kao posljedica ubijanja ženske djece dovodi također do jedne druge prakse, naime do poliandrije koja je još uvijek uobičajena u nekim dijelovima svijeta i koja je nekada, kao što misli M'Lennan, bila gotovo univerzalna. No u to su posumnjali gosp. Morgan i Sir J. Lubbock.12  Kad god su dvojica ili više muškaraca prisiljeni oženiti se za jednu ženu, tada je sigurno da su sve žene u plemenu već udane i tada sa strane muškaraca nema nikakva odabira privlačnijih žena. Ali u takvim okolnostima nedvojbeno je da će žene imati mogućnost izbora, a one će dati prednost privlačnijim muškarcima. Azara, na primjer, opisuje kako se neka Gvajanka cjenka oko raznoraznih povlastica prije nego što prihvati jednoga ili više muževa; a muškarci stoga posvećuju neobičnu pažnju svome izgledu.13  Vrlo ružni muškarci možda će ukupno stradati u dobijanju žene, ili će neku dobiti kasno u životu, ali zgodniji muškarci, premda vrlo uspješni u dobijanju žena, neće ipak, kao što ćemo kasnije vidjeti, ostaviti više potomstva da ono naslijedi njihovu ljepotu od manje zgodnih muževa te iste žene.
   Rane zaruke i žensko ropstvo. -  U mnogih divljaka običaj je zaručivanje djevojčica dok su još u djetinjoj dobi i time se djelotvorno sprečava izbor na temelju sklonosti s bilo koje strane ovisno o osobnom izgledu. Ali to ne priječi da moćniji muškarci  privlačnije žene kasnije ne ukradu ili silom ugrabe njihovim muževima, što se često dešava u Australiji, Americi  i drugim dijelovima svijeta. Iste posljedice s obzirom na spolni odabir slijedit će do neke mjere kad se žene gotovo isključivo vrednuju kao roblje ili tegleća marva, kao što je slučaj kod većine divljaka. Muškarci, pak, u sva vremena davali su prednost najzgodnijim ropkinjama u skladu sa svojim mjerilom lijepoga.
   
   Vidimo dakle da kod divljaka prevladavaju neki običaji koji uvelike ometaju, ili posve zaustavljaju, djelovanje spolnog odabira. S druge strane, uvjeti života kojima su divljaci izloženi i neke njihove navike pogoduju prirodnom odabiru, a on vazda ide zajedno sa spolnim odabirom. Poznato je da divljaci trpe od uzastopnih teških općih gladi; oni ne povećavaju svoju hranu umjetnim sredstvima; oni se rijetko odriču ženidbe14 i općenito se žene mladi. Dosljedno tome, povremeno su podvrgnuti oštroj borbi za opstanak i prežive samo povlašteni.
   Vratimo li se na prvobitna vremena kad su ljudi samo dvojbeno u potpunosti bili dostigli razinu ljudskosti, oni su tada vjerojatno živjeli, kao što smo već utvrdili, bilo kao poligamisti bilo povremeno kao monogamisti. Sudeći po analogiji, njihovo spolno općenje tada nije bilo promiskuitetno. Nema sumnje, oni su branili svoje žene kako su najbolje mogli od svakovrsnih neprijatelja i vjerojatno lovili za uzdržavanje njih i njihova poroda. Najmoćniji i najsposbniji muškarci bili su najuspješniji u borbi za život i u pribavljanju privlačnih žena. U tome ranom periodu ljudski preci, budući da su imali slabašne sposobnosti razmišljanja, nisu predviđali događaje daleko unaprijed. Više su se ravnali po svojim nagonima a po razumu manje nego što je to u današnjih divljaka. U tom periodu oni su još nisu bili djelomično izgubili jedan od najjačih nagona, koji je tako općenit svih nižih životinja, naime ljubav prema svom mladom porodu. i prema tome nisu imali čedomorstva. Tu nije bilo umjetnog pomanjkanja žena pa nije došlo ni do poliandrije; nije bilo ni ranih zaruka, spram žena nije se odnosilo kao spram pravih ropkinja, oba spola, bez obzira je li netko muško ili žensko, imali su mogućnost biranja, odabirali su svoje parznere ne prema duševnoj dražesti, niti prema imetku ili društvenom položaju, nego gotovo isključivo prema izvanjskom izgledu. Svi odrasli su se ženili ili udavali i sav porod, koliko je samo bilo moguće, nastojalo se othraniti, pa je stoga borba za opstanak s vremena na vrijeme poprimala krajnje razmjere. Odatle, u ta prvobitna vremena svi uvjeti za spolni odabir bili su mnogo povoljniji nego u kasnijem periodu kad je čovjek u svojim intelektualnim moćima uznapredovao, ali je nazadovao u svojim nagonima. Zato, što god je utjecaj spolnog odabira bio kadar proizvesti glede razlučivanja ljudskih rasa, te glede razdvajanja čovjeka od viših majmuna (Quadrumana), taj utjecaj bio je mnogo moćniji u vrlo dalekom periodu, nego što je danas.
   
   Kako djeluje spolni odabir u čovječanstvu. - Kod prvobitnih ljudi, pod povoljnim uvjetima o kojima smo upravo govorili, i kod onih divljaka koji u današnje vrijeme sklapaju bilo kakve ženidbene veze (ali podložne većem ili manjem ometanju ovisno o običajima ženskog čedomorstva, ranih zaruka, itd.), spolni odabir djeluje vjerojatno onako kako slijedi. Najjači i najsnažniji muškarci, - oni koji najbolje mogu braniti i lovom prehraniti svoje obitelji i u kasnija vremena glavari ili poglavice, - oni koji su opremljeni najboljim oružjem i koji imaju najviše imetka, primjerice više pasa ili drugih životinja, uspješniji su u othranjivanju većeg broja potomstva od onih koji su slabiji, siromašniji i niži članovi istog plemena. Stoga ne može biti dvojbe da su takvi muškarci općenito mogli birati najprivlačnije žene. Sve do u novije vrijeme, kao što sam čuo od gosp. Mantella, gotovo svaka djevojka na Novom Zelandu, koja je zgodna, ili se vidi da će biti zgodna, postaje tapu za nekog poglavicu. Kod Kafira, kao što tvrdi gosp. C. Hamilton, 15 "poglavice općenito probiru žene miljama unaokolo i vrlo su ustrajni u uspostavi ili potvrđivanju svoje povlastice." Vidjeli smo da svaka rasa ima svoje poimanje ljepote i znamo da je čovjeku prirodno diviti se svakoj osobitosti u domaćih životinja, odijevanju, ukrasu i osobnom izgledu kad god idu onkraj običnih dosega. Ako je ovih nekoliko prethodnih postavki prihvatljivo, a ne vidim da su dvojbene, bilo bi neobjašnjivo kad odabir privlačnijih žena sa strane moćnijih muškaraca u nekom plemenu, koji othranjuju prosječno više djece, ne bi nakon velikog broja naraštaja do neke mjere preinačio svojstva tog plemena.
   Kod naših domaćih životinja, kad se neka tuđa rasa uvede u novu zemlju, ili kad je neka domaća rasa dugo i brižno uzgajana, bilo za uporabu ili ukras, utvrđeno je da nakon mnogih  naraštaja doživi, gdje god se uspoređivanje moglo obaviti, veću ili manju promjenu. To slijedi iz nesvjesnog odabira tijekom dugog niza naraštaja, - to znači čuvanja najpoželjnijih jedinki, - bez ikakve želje ili očekivanja takvog rezultata sa strane uzgajivača. Isto tako, ako dva pažljiva uzgajivača tijekom mnogo godina uzgajaju životinje iste porodice, i ne uspoređuju ih međusobno ili sa zajedničkim mjerilom, utvrđeno je da su poslije nekog vremena, na iznenađenje svojih vlasnika, postale malko drukčije.16       
    Svaki uzgajivač, kao što je dobro rekao Von Nathusius, utisnuo je u svoje životinje značaj svoga vlastitog duha - svoj ukus i rasuđivanje. Koji razlog, onda, da se navede zašto slični rezultati ne bi trebali slijediti iz dugotrajnog odabira najljepših žena koji provode nuškarci pojedinih plemena iamjući mogućnost podizanja do zrelosti većeg broja djece? Bio bi to nesvjesni odabir jer bi se učinak postizao neovisno o bilo kakvoj želji ili očekivanju sa strane muškaraca koji su više voljeli jedne žene nego druge.
   Pretpostavimo da se pripadnici nekog plemena, koje provodi neki oblik ženidbe, nasele na nekom nezauzetom prostoru; ubrzo, oni bi se razbili u posebne horde koje će međusobno biti odvojene raznim zaprekama i još učinkovitije neprestanim ratovima sa svim barbarskim narodima. Horde bi stoga bile izložene neznatno različitim životnim uvjetima i navikama i prije ili kasnije bi se u nekome malom stupnju razlikovale. Kad se to dogodi, svako odvojeno pleme za sebe će oblikovati ponešto različito mjerilo ljepote;17 i tada će početi djelovati nesvjesni odabir putem moćnijih i vodećih divljaka kojima se više sviđaju jedne žene nego druge. Time će, prvotno vrlo sićušne, razlike među plemenima postupno i neizbježno rasti u sve većem i većem stupnju.

   Kod životinja u prirodnom stanju, mnoge osobine vlastite mužjacima, primjerice veličina, snaga, posebna oprema, odvažnost i borbenost, postignute su putem zakona borbe. Čovjekovi poluljudski preci, poput njihovih rođaka majmuna (Quadrumana), gotovo sigurno bili su preinačeni na isti način i kao što se sada divljaci bore za posjedovanje svojih žena, sličan proces odabira u većem ili manjem stupnju se dogodio do naših dana. Drukčije osobine vlastite mužjacima nižih životinja, kao svijetle boje i razni ukrasi, stekli su privlačniji mužjaci jer su ih više voljele ženke. Ima, međutim, iznimaka kad su mužjaci, namjesto da su bili odabirani, bili  odabirači. Takve slučajeve prepoznajemo kod ženki koje su daleko ukrašenije od mužjaka, - a svoje ukrasne osobine prenosile su isključivo ili poglavito na svoje žensko potomstvo. Jedan takav slučaj opisan je u redu kojemu pripada i čovjek, naime kod majmuna Rhesusa.
   Muškarac je tjelesno i duhovno moćniji od žene i u divljem stanju on je drži u kudikamo bijednijem stanju sužanjstva nego što to rade mužjaci bilo koje druge životinje; stoga ne začuđuje što je on zadobio moć odabira. Žene su posvuda svjesne vrijednosti svoje ljepote i kad imaju sredstava više nego muškarci uživaju u ukrašavanju samih sebe svakovrsnim uresima. One posuđuju pera ptičjih mužjaka, kojima je priroda okitila taj spol da očarava ženke. Budući da su žene dugo bile odabirane zbog ljepote ne iznenađuje nas da su neke od uzastopnih varijacija bile prenesene na ograničeni način i da su stoga svoju ljepotu prenosile u nešto višem stupnju na svoje žensko, nego na muško potomstvo. Stoga su, kao što će većina potvrditi, žene postale ljepše od muškaraca. Žene, ipak, zasigurno prenose većinu svojih osobina, uključivši ljepotu, svome potomstvu obaju spolova tako da neprestano povlašćivanje privlačnijih žena sa strane muškaraca svih rasa, sukladno njihovu mjerilu ukusa, teži preinačiti na isti način sve pripadnike obaju spolova koji čine neku rasu.
   Što se tiče drugih oblika spolnog odabira (koji je kod nižih životinja ponajvećma vrlo općenit), naime kad odabiru ženke, prihvaćajući samo one mužjake koji ih najviše uzbuđuju ili očaravaju, imamo razloga pomišljati da je tako bilo i kod prvobitnih ljudskih predaka. Vrlo je vjerojatno da muškarac duguje svoju bradu, pa možda i neke druge značajke,  nasljeđu od drevnog pretka koji je tako zadobio svoje ukrase. Ali taj način odabira možda je prigodice djelovao i u kasnija vremena jer u vrlo barbarskih plemena žene imaju više moći u odabiru, odbacivanju i iskušavanju njihove ljubavi ili nakon toga u mijenjanju muževa, nego što bi se očekivalo. Budući da je to točka od stanovite važnosti, pružit ću taj dokaz koliko sam ga bio u stanju prikupiti.
   Hearne opisuje kako je neka žena u jednome od plemena arktičke Amerike ponovljeno ostavljala muža i odlazila s ljubavnikom; a kod Karuasa iz J. Amerike, kao što tvrdi Azara, pravo na razvod je apsolutno. Kod Abiponesa kad neki muškarac izabere ženu započne cjenkanje s roditeljima oko cijene. No "često se dogodi da djevojka opozove ono što je već dogovoreno između roditelja i ženika, jogunasto odbacivši svaku pomisao o toj ženidbi." Ona često pobjegne, sakrije se i tako ženika izigra. Ma otocima Fidži muškarac se žene, koju želi, dočepa stvarno ili tobože na silu, ali “stigavši u kuću svog omičara, ako ne pristaje na brak, obrati se nekome tko je može obraniti; ako je, pak, zadovoljna, stvar se smjesta sredi.” U Ognjenoj zemlji neki mladić najprije dobije pristanak roditelja  pošto im je učinio neku uslugu, a zatim nastoji ugrabiti djevojku, “ali ako ona neće, sakrije se u šumu a njezin obožavatelj okrutno se izmuči u potrazi za njom i obustavlja potragu, ali to se rijeko dogodi.” Kod Kalmuksa redovito postoji borba između mlade i mladoženje, pri čemu se spram mlade kreće pošteno pa je Clarke “ustvrdio da nema primjera gdje je neka djevojka oteta, a da nije imala posebnu sklonost prema otmičaru.” Takvo utrkivanje pri zasnivanju braka postoji i u divljih plemena Malajskog otočja i prema kazivanju M. Bouriena, kao što primijećuje Sir J. Lubbock, ta “utrka” “ne ovisi o hitrosti, niti je borba snage, nego stoji do sreće mladića da se svidi svojoj žuđenoj zaručnici.”
   Vratimo se ponovno u Afriku: Kafiri kupuju svoje žene i očevi često tuku svoje kćeri ako ne žele prihvatiti odabranog muža, ali ipak iz mnogih činjenica, o kojima govori vlč. gosp. Shooter, je jasno da one imaju znatnu moć izbora. Tako se znalo da neki vrlo ružni, a bogati muškarci, nisu uspjeli pridobiti žene. Prije nego što pristanu na zaruke, prisile muškarce da se pokažu najprije sprijeda, zatim straga i “pokažu kako hodaju.” Bilo je slučajeva da su obećane jednome muškarcu pa da nerijetko pobjegnu s ljubavnikom. U primjeru srozanih stanovnica prašuma J. Afrike “kad neka djevojka doraste do zrelosti a da još nije zaručena, što nije čest slučaj, njezin ljubljeni mora proći provjeru njezinu, kao i njenih roditelja.”18  Gosp. Winwood Reade proveo je za mene ispitivanja kod crnaca zapadne Afrike i obavješćuje me da “žene, barem u inteligentnijih poganskih plemena, bez ikakve teškoće dobiju muževe koje žele iako se smatra neženstvenim da neka predloži muškarcu da je oženi. Oni su sasma sposobni za zaljubljivanje i stvaranje nježnih, strasnih i vjernih veza.”
   Vidimo dakle da žene kod divljaka i nisu u tako jadnom stanju glede braka kao što se često pretpostavljalo. One smiju mamiti muškarce koji im se sviđaju a kadikad odbiti one koje ne vole, bilo prije bilo nakon ženidbe. Kad davanje prednosti sa strane žena traje neprekidno dugo u jednom smjeru, na kraju će utjecati na osobine plemena jer žene obično ne biraju samo zgodne muškarce, prema svome ukusu, nego one koji su istodobno najsposobniji braniti ih i uzdržavati. Takvi dobro osigurani parovi općenito podižu više potomstva od lošije opskrbljenih. Isti rezultat će u još izraženijoj mjeri uslijediti ako oboje odabire, to jest ako privlačniji i u isto vrijeme moćniji muškarci mogu birati i biti birani od privlačnijih žena. A ta dva oblika odabira, čini se, stvarno su bila, bilo to istodobno ili ne, u čovječanstvu, naročito u ranijijim periodima naše duge povijesti.
   S obzirom na spolni odabir, sada ćemo malko podrobnije promotriti neke značajke kojima se razne ljudske rase razlikuju jedna od druge i od nižih životinja, to jest veću ili manju odsutnost tjelesne dlakavosti i boju kože. Ne držimo potrebnim išta reći o velikoj razlici u obliku lica lubanje kod različitih rasa jer smo vidjeli u prošlom poglavlju koliko su u tom pogledu različita mjerila ljepote. Do tih osobina vjerojatno je došlo putem spolnog odabira ali nemamo na osnovu čega prosuditi, barem koliko ja to mogu, je li u tome poglavitu ulogu imala muška ili ženska strana. Već su razmotrili također i glazbene sposobnosti čovjeka.
   
   Odsutnost dlaka na tijelu i njihov razvitak na licu u na glavi. -     Na temelju prisutnosti vunaste dlake (lanugo) kod ljudskog ploda i rudimentarne dlakavosti koja izbije po tijelu u vrijeme sazrijevanja, možemo zaključiti da je čovjek potekao od neke životinje koja j pri rođenju bila dlakava i takva ostajala za cijelog života. Gubitak dlakavosti za čovjeka je nezgodan i vjerojatno štetan čak u vrućem podneblju jer se tako izlaže naglom hlađenju, osobito za kišna vremena. Kao što  gosp. Wallace primijećuje, urođenici u svim zemljama rado zaštićuju svoja gola leđa i ramena nekim laganim pokrivalom. Nitko i ne pomišlja da čovjek od nepokrivene kože nije imao neku izravnu prednost pa da njegovo tijelo nije moglo izgubiti dlaku prirodnim odabirom.19 I kao što je pokazano u prethodnom poglavlju, nemamo razloga vjerovati da bi do toga bilo došlo pod izravnim djelovanjem uvjeta kojima je čovjek bio dugotrajno izložen, odnosno da je to posljedica korelacija u razvitku.
   Odsutnost tjelesne dlakavosti donekle je sekundarna spolna oznaka jer u svim dijelovima svijeta žene su manje dlakave od muškaraca. Zato možemo s razlogom pretpostaviti da je to oznaka koja je dobivena putem spolnog odabira. Znamo da su lica nekih vrsta majmuna, i velike površine na stražnjem kraju tijela u drugih vrsta, bez dlake i to zasigurno možemo pripisati spolnom odabiru jer te površine nisu samo živih boja, nego su ponekad, primjerice u mužjaka mandrila i u ženki rhezusa, življe obojene u jednog nego u drugog spola. Kao što sam doznao od gosp. Bartletta, postupno dok te životinje postaju sve zrelije, gole površine, u odnosu na veličinu njihova tijela, postaju sve veće. U tim slučajevima, kako se čini, dlaka je nestala ne zato da budu gola, nego da tako boja kože bolje dođe do izražaja. Isto tako su glava i vrat kod ptica lišeni perja putem spolnog odabira da se pokaže jarko obojena koža.
   Budući da žena ima na tijelu manje dlake nego muškarac, i budući da je tako u svih rasa, možemo zaključiti da su naši ženski polu-ljudski preci prvo bili djelomično lišeni dlake i da se to dogodilo u nekome krajnje dalekom periodu prije nego što su se različite rase razišle od zajedničkog debla. Kako su naše ženske pretkinje tu novu oznaku ogoljelosti stekle postupno, one mora da su je prenosile u gotovo podjednakom stupnju na svoje potomstvo obaju spolova, tako da to prenošenje, kao što je i u slučaju mnogih ukrasa kod sisavaca i ptica, nije bilo omeđeno ni prema dobi ni po spolu. Ništa nema čudno što su majmunoliki čovjekovi preci djelomično izgubili dlaku koju su doživljavali kao ukras, jer vidjeli smo kako se kod raznovrsnih životinja mnoštvo čudnih tako doživljavanih oznaka odgovarajuće preinačilo putem spolnog odabira. Niti je čudno što se na taj način mogla steći i neka lagano štetna oznaka, jer znamo za takav slučaj glede perja nekih ptica i rogova nekih jelena.
   Ženke nekih čovjekolikih majmuna, kao što je utvrđeno u jednome od prethodnih poglavlja, nešto su manje dlakave po donjoj površini nego mužjaci i to nas upućuje kako je mogao započeti proces ogoljavanja. Što se tiče dosega tog procesa pomoću spolnog odabira, sjetimo se novozelandske izreke "nema žene za rutavca." Svatko tko je vidio fotografije neke sijamske kosmate obitelji shvatit će koliko je krajnost suprotna pretjeranoj dlakavosti smiješno odvratna. Stoga je sijamski kralj morao podmititi nekog muškarca da uda prvu kosmatu ženu u obitelji koja je prenijela tu oznaku na svoje potomstvo jednoga i drugog spola.20
   Neke rase dlakavije su od drugih, naročito s muške strane, ali ne smije se pomisliti da su dlakavije rase, primjerice Europljani, potpunije sačuvali prvobitno stanje nego gole rase, primjerice Kalmuki ili Amerikanci. Vjerojatnije je mišljenje da je dlakavost onih prvih djelomično vrnuće (reverzija) jer su oznake koje su koje su se dugo nasljeđivale uvijek sklone vraćanju. Ne čini se da je do tog vrnuća došlo pod utjecajem hladnog podneblja, osim možda kod crnaca koji su se tijekom više naraštaja podizali u Sjedinjenim Državama, 21  i možda kod  Ainaca koji nastavaju sjeverne otoke Japanskog arhipelaga. Ali zakoni nasljeđivanja toliko su složeni da smo rijetko u stanju razumjeti njihovo djelovanje. Ako je veća dlakavost posljedica vrnuća, bez utjecaja bilo kojeg oblika odabira, krajnja varijabilnost te oznake prestaje biti vrijedna spomena, čak u granicama jedne te iste rase.
   Što se tiče brade, pogledamo li ponovno na svojeg najboljeg vodiča, naime majmune (Quadrumana), podjednako dobro razvijene brade nalazimo kod obaju spolova mnogih vrsta, dok su kod drugih ograničene samo na mužjake, ili su kod njih razvijeneije negoli kod ženki. Na temelju te činjenice, i na temelju čudnog rasporeda, kao i sjajnih boja dlake uokolo glave mnogih majmuna, kao što smo već objasnili, vrlo je vjerojatno da su mužjaci putem spolnog odabira prvo stekli bradu kao ukras, a onda su je uglavnom prenijeli, u jednakoj ili gotovo jednakoj mjeri, na svoje potomstvo obadvaju spolova. Eschricht22 nam svjedoči da je u čovjeka ženski i muški plod vrlo dlakava lica, osobito oko ustiju a to pokazuje da smo potekli od nekog pretka u kojega su imala bradu oba spola. Tako se već na prvi pogled čini vjerojatnim da je muškarac sačuvao svoju bradu već od nekoga vrlo ranog perioda dok je žena bradu izgubila u isto vrijeme kad joj je tijelo postalo gotovo golo. Čini se da je čak i boja brade u ljudi naslijeđena od nekoga majmunolikog pretka jer kad god postoji razlika u tonu između kose i brade, brada je svjetlije obojena u svih majmuna i u čovjeka. Nema manje nevjerojatnosti da su muškarci svih rasa zadržali svoje brade od prvobitnih vremena nego u slučaju tjelesne dlakavosti jer kod onih majmuna (Quadrumana), u kojih mužjaci imaju veće brade nego ženke, to se u punini razvije tek u zrelosti , a čovječanstvu su se mogli prenijeti jedino samo kasniji razvojni stadiji. Stoga moramo uzeti u obzir sadašnje stanje, naime, da su naši dječaci, prije zrelosti, jednako bez brade kao i djevojčice. S druge strane, velika raznolikost u bradi unutar iste rase i u različitim rasama ukazuje na vrnuće koje se  pojavljuje. Koliko god je možda tako, ne smijemo zanemariti udio što ga je tijekom kasnijih vremena mogao imati spolni odabir jer znamo da se kod divljaka muškarci bezbradih rasa beskrajno muče kako bi uklonili i najmanju dlačicu na svome licu, kao nešto mrsko, dok su  muškarci bradatih rasa na svoje brade silno ponosni. U tim osjećajim žene, nema sumnje, sudjeluju pa ako je tako, spolni odabir teško da ne bi bio uspio učiniti nešto u tom pogledu tijekom kasnijih vremena. 23
   Svakako, teško je prosuditi koliko dugo je tekao razvoj naše kose. Eschricht24  tvrdi da je kod ljudskog ploda dlaka na licu tijekom petog mjeseca dulja od kose na glavi a to ukazuje da su naši polu-ljudski preci imali dugačke uvojke koji su dosljedno tome bili kasna stečevina. Na isto to ukazuje golema različnost u duljini kose u različitih rasa: u crnaca kosa je jednostavno kovrčavi prekrivač, u nas je vrlo duga a u američkih urođenika nerijetko dopire sve do zemlje. Neke vrste semnopiteka (Semnopythecus) imaju glavu pokrivenu umjereno dugačkom dlakom koja vjerojatno služi kao ukras i stečena je putem spolnog odabira. Isto mišljenje može se protegnuti i na čovjeka jer nam je poznato da duge pletenice izazivaju danas i da su izazivale u prošlosti veliko udivljenje, kao što proizlazi iz djela gotovo svih pjesnika. Sv. Pavao kaže "ako žena ima dugu kosu, to joj je slava njezina" (ženi je dika ako je goji, hrv. prijevod 1 Kor 11, 15 - o. pr.) a vidjeli smo kako je u Sjevernoj Americi neki poglavica bio izabran samo zbog dužine svoje kose.

   Boja kože.-  Najbolji dokaz da je boja kože preinačavana putem spolnog odabira nemamo u čovječanstvu jer se spolovi u tom pogledu ili ne razlikuju ili se aneznatno i dvojbeno razlikuju. S druge strane, znamo iz mnogih činjen ica o kojima smo već govorili da muškarci svih rasa boju kože smatraju kao najvažniji dio svoje ljepote tako da je to osobina koja se morala isto tako preinačavati putem odabira, kao što se u bezbroj slučajeva dogodilo kod nižih životinja. Na prvi pogled čini se čudovišnom pomisao da je crnina crnaca zadobivena spolnim odabirom, ali to je mišljenje poduprto različitim analogijama i poznato nam je da se crnci dive svojoj crnoj boji. Kod sisavaca, kad se spolovi u boji razlikuju, mužjaci su često crni ili mnogo tamniji nego ženke a to ovisi jedino o obliku nasljeđivanja prenosi li se ta ili neka druga boja na oba spola ili samo jednome spolu. Barem je smiješna sličnost kao ugljen crne kože Pithecia satanas, njezinih bijelih kolutajućih bjeločica i dlake koja se skupila na vrhu glave, nekome crncu u malome.
   Različite vrste majmuna mnogo više se razlikuju po boji lica nego je to u ljudskim rasama pa imamo dobra razloga vjerovati da su crvena, plava, narandžasta, gotovo bijela i crna nijansa njihove kože, čak i onda kad su zajedničke u oba spola, pa i žarke boje njihova krzna, te ukrasni pramenovi oko glave, stečeni putem spolnog odabira. Budući da se novorođenčad najrazličitijih rasa ni približno u boji ne razlikuje onoliko koliko se kasnije razlikuju odrasli, iako su im tijela posvema lišena dlake, imamo slabašnu naznaku da su boje različitih rasa stečene nakon što je bila izgubljena dlakavost, a to se, kao što smo već rekli, dogodilo u nekome vrlo ranom periodu.

   Sažetak. - Smijemo zaključiti da su, u usporedbi istih osobina u žene, veće muškarčevo tijelo, snaga, odvažnost, borbenost i čak energija, bili stečeni tijekom prvobitnih vremena i da su se naknadno povećavali, poglavito putem borbi suparničkih mužjaka za dobivanje ženki. Veća intelektualna snaga i pronalazačka sposobnost u muškarca vjerojatno je nastala prirodnim odabirom u kombinaciji s nasljednim učincima navike, jer su najsposobniji muškarci bili najuspješniji u obrani i prehrani sebe samih, svojih žena i djece. Koliko nam krajnja zamršenost predmeta dopušta prosuditi, čini se da su naši muški majmunoliki preci stekli bradu kao ukras za očaravanje ili uzbuđivanje suprotnog spola, i da su je prenijeli muškarcu kakav je danas. Očito je da su ženke prve izgubile dlakavost u smislu spolnog uresa, ali su one tu osobinu prenijele gotovo podjednako na obadva spola. Nije nevjerojatno da su ženke bivale preinačene i u drugim obzirima radi iste svrhe i istim sredstvima tako da su zadobile slađi glas i da su postale ljepše od muškaraca.
   Posebnu pozornost zaslužuje što su kod čovječanstva svi uvjeti za spolni odabir bili mnogo pogodniji u vrlo ranom periodu, kad je čovjek tek bio dosegao prag ljudskosti, negoli u kasnija vremena.- Jer on se tada, sa sigurnošću možemo zaključiti, više vodio svojim nagonskim strastima, a manje predviđanjem ili razumom. On tada nije bio tako strašno raskalašen kao što su to mnogi divljaci danas i svaki je mužjak ljubomorno čuvao svoju žensku ili žene. Tada nisu imali čedomorstva niti su sa ženama postupali naprosto kao s upotrebljivim ropkinjama, a nisu ih ni zaručivali u djetinjstvu. Zato, što se spolnog odabira tiče, možemo zaključiti da su se ljudske rase uglavnom razlučile u vrlo davno vrijeme i taj zaključak baca svjetlo na važnu činjenicu da su se u vrlo drevnom periodu, za koji jedva da imamo kakva podatka, ljudske rase već počele razlikovati približno onoliko ili gotovo onoliko koliko se danas razlikuju.
   Gledišta koja su ovdje iznesena, s obzirom na udio što ga je u povijesti čovjeka odigrao spolni odabir, zahtijevaju znanstvenu točnost. Onaj tko ne prihvaća to djelovanje u dlučaju nižih životinja, otklonit će sve što sam potom napisao u  poglavlju o čovjeku. Nismo u stanju reći da je ova, a ne ona, značajka tako preinačena; pokazali smo, ipak, da se ljudske rase razlikuju, jedna od druge i od svojih najbližih srodnika među nižim životinjama, po nekim oznakama koji im u njihovim redovnim životnim navikama ne služe ničemu i koje su, krajnje je vjerojatno, bile preinačene putem spolnog odabira. Vidjeli smo da se ljudi kod najnižih divljaka dive svojim vlastitim karakterističnim osobinama, - obliku glave i lica, četvrtastim jabučnim kostima, istaknutom ili spljoštenom nosu, boji kože, dužini kose, odsutnosti dlake na licu ili tijelu, ili velikoj bradi, itd. Stoga u tim i drugim takvim pojavama teško da nisu polagano i postupno imali odlučujuću ulogu moćniji i sposobniji muškarci u raznim plemenima koji su uspijevali podići najveći bnroj potomstva pošto su tijekom mnogih naraštaja odabirali za svoje žene one s najizrazitijim oznakama, to jest najprivlačnije žene. Što se mene tiče, zaključujem da je spolni odabir, od svih uzroka koji su doveli do razlika u vanjskom izgledu ljudskih rasa, a donekle do razlika između čovjeka i nižih životinja, bio daleko najdjelotvorniji. 

 

Dvadeset i prvo poglavlje
OPĆI SAŽETAK I ZAKLJUČAK    Glavni zaključak da je čovjek potekao od nekoga nižeg oblika - Načini razvitka - Rodoslov čovjeka  - Intelektualne i moralne sposobnosti - Spolni odabir - Zaključne primjedbe 
     
   Kratak sažetak ovdje će biti dovoljan da u svijest čitatelja dozove istaknutije točke ovog djela. Mnoga ovdje dalje razmotrena gledišta vrlo su nesigurna i nema dvojbe da će se neka od njih pokazati pogrešnima, ali ja sam u svakom slučaju iznio razloge koji su me vodili radije k jednome nego drugom od njih. Smatrao sam vrijednim truda iskušati koliko načelo evolucije  osvjetljuje vrlo složene probleme u prirodnoj povijesti čovjeka. Izmišljene činjenice vrlo su štetne za napredak znanosti jer se one često dugo traju, ali kriva gledišta, ako su poduprta s malo dokaza, učinit će malu štetu jer svatko nalazi pravo zadovoljstvo u dokazivanju da su lažna, pa kad je to učinjeno, zatvorena je jedna staza prema zabludi dok se u isto vrijeme često otvori put k istini.     
   Poglaviti zaključak dosegnut u ovome djelu, i sada prihvaćen sa strane mnogih prirodoslovaca koji su kadri pravo prosuditi, kaže da je čovjek potekao od nekoga manje visoko organiziranog oblika. Temelji na kojima počiva taj zaključak neće nikada biti poljuljani jer velika sličnost između čovjeka i nižih životinja u embrionalnom razvitku, kao i u bezbroj točaka u ustrojstvu i sastavu,  vrlo visoke i neznatne važnosti, - rudimenti koje zadrži i neobična vrnuća kojima je povremeno podložan, - neosporne su činjenice. Dugo se za njih znalo ali, s obzirom na postanak čovjeka, sve do nedavno nisu nam govorile ništa. Sada kada su promotrene u svjetlu našeg znanja o svekolikome organskom svijetu, njihovo je značenje nepogrešivo. Kad su te skupine dokaza sagledane u međusobnoj povezanosti, - na primjer uzajamne sličnosti članova iste skupine, njihova zemljopisna rasprostranjenost u prošlosti i sadašnjosti, te njihov geološk slijed, - veliko načelo evolucije stoji jasno i čvrsto uspravno. Nevjerojatno je da bi nam sve te činjenice govorile laži.  Onaj koji se ne zadovoljava, poput divljaka, da prirodne pojave gleda kao nešto nepovezano, neće dalje moći smatrati da je čovjek djelo posebnog čina stvaranja. Morat će priznati da bliska sličnost, na primjer, zametka čovjeka i zametka psa - građa njegove lubanje, udova i cijelog tijela, neovisno o uporabi kojoj pojedini dijelovi mogu biti namijenjeni, po osnovi koja je zajednička i drugim sisavcima - povremeno ponovno pojavljivanje raznih ustrojstava, kao nekih posebnih mišića koje čovjek redovno nema, ali koje redovno imaju majmuni (Quadrumana) - i mnoštvo sličnih činjenica – sve najjasnije navodi na zaključak da je čovjek, zajedno s ostalim sisavcima, su-potekao od nekoga zajedničkoga pretka.
       Vidjeli smo da čovjek neprestano pokazuje pojedinačne razlike u svim dijelovima svog tijela i u svojim duhovnim sposobnostima. Čini se da te razlike ili varijacije izazivaju isti opći uzroci i da se pokoravaju istim zakonima koji vrijede i kod nižih životinja. U oba slučaja važe isti zakoni nasljeđivanja. Čovjek teži brojčanom povećanju brže od povećavanja sredstava za život; prema tome, on je povremeno izvrgnut oštroj borbi za opstanak i prirodni odabir učini sve što je unutar njegova djelokruga. Nipošto nije neophodan slijed vrlo-izraženih varijacija slične naravi; za djelovanje prirodnog odabira dovoljne su lagano kolebljive razlike u jedinkama. Čini nam se prihvatljivim da je u istom smjeru s prirodnim odabirom mnogo postignuto nasljednim učincima dugotrajne uporabe i neuporabe dijelova tijela. Kad je preinačen jedan dio, drugi dijelovi će se mijenjati po načelu korelacije, za koje imamo primjera u mnogim čudnim slučajevima koreliranih nakaznosti. Ponešto je moguće pripisati izravnom i jasnom djelovanju okolišnih životnih uvjeta, primjerice obilju hrane, topline, vlage, i najzad, mnoge značajke od male fiziološke važnosti, neke dakako i od znatne važnosti, dobivene su putem spolnog odabira.
   Nema sumnje, čovjek kao i svaka druga životinja, pokazuje ustrojstva koja mu, sudeći na temelju našega malenog znanja, sada ne služe ničemu, a nisu mu služila ni u nekom prijašnjem periodu njegova postojanja, bilo u odnosu na opće uvjete života, bilo nekome spolu u odnosu na drugi  spol. Ta ustrojstva ne može se protumačiti djelovanjem nekog oblika odabira ni nasljednim učincima uporabe ili neuporabe dijelova. Znamo, međutim, da se mnoge čudne i jako-izražene osobitosti u ustrojstvu povremeno pojavljuju u naših gajenih proizvoda pa ako ti neznani uzroci koji ih proivode djeluju jednoliko, vjerojatno postanu zajednički svim jedinkama te vrste. Smijemo se nadati da ćemo ubuduće razumjeti ponešto o uzrocima takvih povremenih preinačenja, naročito pomoću proučavanja nakaznosti. Stoga, napori eksperimentalaca, kao što su napori M. Camille Darestea, puni su obećanja za budućnost. U većem broju slučajeva možemo jedino reći da je uzrok svake lagane varijacije i svake nakaznosti mnogo više u naravi ili sastavu organizma nego u naravi okolišnih uvjeta, ma da novi i promijenjeni uvjeti zasigurno imaju važan udio u izazivanju svakovrsnih organskih promjena.
   Pomoću sredstava koja smo upravo spomenuli, možda potpomognutih drugima koja još nisu otkrivena, čovjek se uzdignuo do svoga sadašnjeg stanja. Ali čim se dovinuo do razine ljudskosti, razišao se u pojedine rase, ili kako ih se može bolje zvati, pod-vrste. Neke od njih, npr. Crnci i Europljani, tako su različiti da bi ih neki prirodoslovac, ako bismo mu dali njihove uzorke bez ikakve druge obavijesti, nedvojbeno smatrao dobrim ili pravim vrstama. Unatoč tomu, sve rase slažu se u tako mnogo važnih pojedinosti ustrojstva i u tako mnogo duhovnih osobitosti da je to moguće protumačiti jedino pomoću nasljeđa od nekoga zajedničkog pretka, a taj bi predak stoga vjerojatno zasluživao da se svrsta kao čovjek.
   Ne bi se smjelo pomišljati da razilaženje svake rase od drugih rasa, i svih rasa od nekoga zajedničkog debla, valja vući unnatrag do nekoga zajedničkog praroditeljskog para. Naprotiv, u svakom stadiju procesa preinačavanja, sve jedinke koje su bile najpodobnije, ma da u različitom stupnju, za svoje životne uvjete preživljavale su u većem broju nego one manje podobne. Isti takav proces bio bi provodio čovjek kad je nenamjerno odabirao naročite jedinke, gajeći samo sve one bolje a zapostavljajući lošije jedinke. On tako polako ali sigurno mijenja svoje blago i nesvjesno oblikuje novi soj. Glede pak preinačenja koja su postignuta neovisno o odabiru, i zbog varijacija proizašlih iz naravi organizma i djelovanjem okolišnih uvjeta, ili iz promijenjenih životnih navika, nijedan pojedinačni par neće biti preinačen u mnogo većem stupnju nego drugi parovi koji nastavaju isto područje jer će se neprestance miješati putem slobodnih križanja.
   Promotrimo li embrionalna ustrojstva čovjeka, - homologije koje pokazuje s nižim životinjama, - rudimente koje zadržava, - i vrnuća kojima je podložan, djelomično smo u stanju zamisliti prvobitno stanje naših ranih predaka i približno ih u zoološkomoj klasifikaciji smjestiti na njihovo pravo mjesto. Tako mi saznajemo da je čovjek potekao od nekoga dlakavog četveronošca, koji je imao rep i šiljate uši, vjerojatno u svojim navikama bio stanovnik drveća, u Starome svijetu. Taj stvor, ako cijelo njegovo ustrojstvo ispita prirodoslovac, svrstava se među majmune (Quadrumana), kakvi je zasigurno bio zajednički i još drevniji predak majmuna Staroga i Novog svijeta. Majmuni (Quadrumana) i svi viši sisavci vjerojatno su potekli od nekoga drevnog tobolčara a taj pak od duge linije raznolikih oblika, bilo od nekoga gmazolikog stvora ili nekoga stvorenja nalik vodozemcu, a onda od neke ribolike životinje. U sumraku nerazgovjetne prošlosti možemo vidjeti da rani predak svih kralježnjaka mora da je bio neka vodena životinja, opskrbljena škrgama, s oba spola u jednome organizmu i s najvažnijim organima (poput mozga i srca) koji su mu bili nesavršeno razvijeni. Čini se da je ta životinja bila sličnija  ličinkama naših današnjih morskih mješićnica (Ascidiae) nego bilo kojem drugom poznatom obliku.

   Najveći problem koji se pojavljuje kad smo došli do gornjeg zaključka o podrijetlu čovjeka je visoka mjera intelektualne moći i moralne sklonosti koje je dostigao. No svatko tko prihvaća opće načelo evolucije mora dopustiti da su duhovne moći viših životinja, koje su istovrsne s onima u ljudi, iako tako različne u stupnju, kadre napredovati. Tako je razmak između duhovnih moći nekoga višeg majmuna i neke ribe, ili između onih u mrava i štitaste uši,* golem. Razvitak tih moći u životinja ne predstavlja nikakvu naročitu poteškoću jer kod naših domaćih životinja duhovne moći zasigurno su varijabilne, a varijacije se nasljeđuju. Nema sumnje da su te sposobnosti za životinje u prirodi krajnje važne. Stoga uvjeti pogoduju njihovu razvitku putem prirodnog odabira. Isti zaključak može se protegnuti i na čovjeka jer intelekt mora da mu je bio od svekolike važnosti, čak u vrlo udaljenom periodu, jer ga je osposobljavao za uporabu jezika, pronalaženje i izradbu oružja, oruđa, stupica, itd. kojima je, u kombinaciji sa svojim društvenim navikama, davno prije postao najdominantniji među svim živim bićima.
   Veliki korak u razvitku intelekta je uslijedio čim je, posredstvom prethodnog važnog napretka, ušlo u uporabu polu-umijeće i polu-nagon jezika, jer je trajna uporaba jezika povratno djelovala na mozak i proizvela nasljedni učinak, a to je opet povratno djelovalo na poboljšavanje govora. Znatna veličina mozga u čovjeka, u usporedbi s onom u nižih životinja, relativno prema veličini njihova tijela, kako je dobro zazpazio gosp. Chauncey Wright1 može se većim dijelom pripisati ranoj uporabi nekoga jednostavnog oblika jezika, - toj čudesnoj lokomotivi koja pridijeva znakove svakovrsnim predmetima i svojstvima te pokreće vlakove misli koje nikad ne bi nastale iz pukih dojmova osjetila, a ako bi i nastale ne bi se mogle zgotoviti. Više intelektualne čovjekove sposobnosti, kao što je sposobnost logičkog zaključivanja, apstrakcije, svijesti vlastitog postojanja, itd., slijedile su iz stalnog poboljšavanja drugih duhovnih sposobnosti, ali bez znatnog odgoja duha, bilo plemenski bilo pojedinačno, dvojbeno je da li bi se te visoke moći bile uvježbale i dostigle takvu puninu.
   Razvitak moralnih svojstava zanimljiviji je i još teži problem. Njihov početak leži u društvenim nagonima, uključivši u taj izraz obiteljske veze. Ti nagoni su visoko složene naravi i u slučaju nižih životinja pokazuju posebna nagnuća prema nekim točno određenim djelovanjima, ali za nas su najvažniji elementi ljubav i izrazita emocija simpatije. Životinje obdarene društvenim nagonima uživaju u međusobnom druženju, čuvaju jedna drugu od opasnosti, brane i pomažu jedna drugoj na mnogo načina. Ti nagoni ne protežu se na sve jedinke neke vrste nego samo na one iz iste zajednice. Kako su za vrstu vrlo blagotvorni, imaju sve izglede da će se steći putem prirodnog odabira.
   Moralno je ono biće koje je sposobno usporediti svoje prošle i buduće čine i motive, - pri čemu neke potvrđuje a druge odbacuje; a činjenica da je čovjek jedino biće koje se sa sigurnošću može tako označiti čini najveću od svih razlika između njega i nižih životinja. Ali ovdje, u trećem poglavlju, nastojao sam pokazati kako moralni osjećaj slijedi, prvo, iz dugotrajne i vazda prisutne naravi društvenih nagona u čemu se čovjek slaže s nižim životinjama i, drugo, iz njegovih duhovnih moći koje su vrlo aktivne a njegovi dojmovi o prošlim događajima krajnje živahni, čime se razlikuje od nižih životinja. Zbog takva stanja duha, čovjek ne može izbjeći osvrtanju unazad i uspoređivanju dojmova o događajima i djelima iz prošlosti. On se također neprekidno nada. Stoga pošto je neka prolazna želja ili strast nadjačala  njegove društvene nagone, on razmišlja i uspoređuje sada oslabljen dojam tih prošlih poriva, uz vazda prisutan društveni nagon, i tada imati osjećaj nezadovoljstva koji za sobom ostavljaju svi nezadovoljeni nagoni. Dosljedno tome, on odlučuje drukčije postupiti ubuduće i to je savjest. Svaki nagon koji je trajno jači ili dugotrajniji od drugih pobuđuje osjećaj koji izražavamo izjavom da ga valja slušati. Pas pokazivač, prepeličar, kad bi mogao razmišljati o svojem prošlom vladanju, sam bi sebi rekao: trebao sam (kao što uostalom mi kažemo za njega) na zeca upozoriti, a ne podleći trenutnoj napasti da ga uhvatim.
   Društvene životinje donekle tjera neka želja da nekako općenito pomažu članovima iste zajednice ali, običnije, da obavljaju neke određene radnje. Ta ista opća želja nagoni čovjeka da pomaže svojim bližnjima, ali čovjek ima malo ili nema uopće nekih posebnih nagona. Od nižih životinja on se razlikuje također time što je sposoban svoje želje izražavati riječima koje stoga postaju sredstvo traženja i pružanja pomoći. Pobuda za pomaganje je u čovjeka isto tako ponešto preinačena: ona više nije samo slijepi nagonski poriv nego snažno stoji pod utjecajem pohvale ili pokude sa strane njegovih bližnjih. Jedno i drugo, poštovanje, te udjeljivanje priznanja i pokuda, počivaju na simpatiji. Ta, pak, emocija, kao što smo vidjeli, je jedan od najvažnijih elemenata društvenih nagona. Simpatija, premda je zadobivena kao nagon, također je jako ojačana vježbom ili navikavanjem. Kako svi ljudi žele vlastitu sreću, pohvala ili pokuda daju se za čine ili pobude, sukladno koliko vode takvom cilju; a kako je sreća bitni dio općeg dobra, načelo najveće-sreće* posredno služi kao gotovo sigurno mjerilo ispravnog i pogrešnog. Usporedo s napredovanjem sposobnosti razmišljanja i stjecanjem iskustva, opaženi su dalji učinci nekih oblika vladanja na značaj pojedinca i na opće dobro; i tada kreposti samo-poštivanja, došavši u vidokrug javnog mnijenja, primaju priznanje a njima suprotno djelovanje pokudu. Ali ua manje civiliziranih naroda razum često griješi i unutar toga istog vidokruga nađu se mnogi loši običaji i pokvarena praznovjerja pa se smatraju kao prave kreposti a njihovo kršenje kao teški zločini.
   Moralne sposobnosti općenito se cijene i, opravdano, kao viša vrijednost od intelektualnih sposobnosti. Ali uvijek moramo imati na umu da je djelatnost duha u obliku živahnog dozivanja prošlih dojmova jedna od temeljnih, ma da sekundarna, podloga savjesti. Ta činjenica pruža najjači razlog da se odgajaju i na sve moguće načine potiču intelektualne sposobnosti svakoga ljudskog bića. Nesumnjivo čovjek mlitava duha, ako su njegove sklonosti i simpatije dobro razvijene, biva naveden na dobro djelovanje i može imati zaista osjetljivu savjest. Ali što god čini ljudsku imaginaciju življom i snaži naviku preispitivanja i uspoređivanja prošlih djelovanja, činit će savjest osjetljivijom i u nekoj mjeri slabašne društvene sklonosti i simpatije može nadoknaditi.
   Moralna čovjekova narav došla je do najviše dometa koji je dosad postigla djelomično putem napretka razumskih moći i, sukladno tome, putem ispravnog javnog mnijenja, ali osobito time što su simpatije postale mnogo nježnije i raširenije učincima navike, primjera, poduke i razmišljanja. Nije nevjerojatno da kreposne sklonosti dugom praksom mogu postati nasljedne. Kod civiliziranijih rasa, na razvitak moralnosti snažno je utjecalo uvjerenje u opstojnost svevidećeg Božanstva. Najzad,  čovjek više ne prihvaća pohvalu ili pokudu svojih bližnjih kao poglaviti putokaz, iako tek neki izmaknu njegovu utjecaju, nego su njegove stalne zasade pod nadzorom razuma koji mu nudi najsigurnije pravilo. Tada mu najviši sudac i opominjatilj postaje njegova savjest. Ipak, prvi temelj ili ishodište moralnog osjećaja leži u društvenim nagonima, uključivši simpatiju a ti su nagoni, nema dvojbe, prvobitno stečeni putem prirodnog odabira, kao što je i u nižih životinja.

      Često je rečeno kako vjera u Boga nije samo najveća, nego i najpotpunija od svih razlika između čovjeka i nižih životinja. Kao što smo vidjeli, ipak je nemoguće smatrati kako je ta vjera u čovjeka urođena ili nagonska. S druge strane se čini da je vjera u sve-prožimajuće duhovne činitelje univerzalna i da očito slijedi iz znatnog napretka čovjekovih mogućnosti razmišljanja i još većeg napretka u njegovim sposobnostima imaginacije, znatiželje i čuđenja. Svjestan sam da su mnogi tobožnju nagonsku vjeru u Boga upotrijebili kao dokaz za Njegovu opstojnost. No to je nesmotren dokaz jer bismo tada morali vjerovati u opstojnost mnogih okrutnih i zloćudnih duhova koji su jedva malo moćniji od čovjeka; naime vjera u njih još je općenitije raširena od vjere u neko dobrotvorno Božanstvo. Čini se da se misao o sveopćem i dobrohotnom Stvoritelju svemira pojavila u duhu čovjeka kad je bio uzdignut dugotrajnim gajenjem.
   Onaj tko vjeruje u čovjekov prijelaz od nekoga nisko-organiziranog oblika, prirodno će pitati kako se to odnosi spram vjere u besmrtnost duše. Barbarske ljudske rase, kao što je pokazao Sir J. Lubbock, nemaju nikakva jasna takva vjerovanja a dokazi izvučeni iz prvobitnih vjerovanja divljaka su, kao što smo upravo vidjeli, od male ili nikakve koristi. Neke osobe osjećaju tjeskobu zbog nemoći da odrede točno vrijeme kad, u razvitku jedinke, od prvog traga sićušne zametne vrećice do djeteta da li prije ili poslije rođenja, čovjek postane besmrtno biće; a nema tu nekoga većeg razloga za zabrinutost jer se to vrijeme na ljestvici postupnog organskog uspona vjerojatno ne može utvrditi.2
   Svjestan sam da će zaključke do kojih dolazi ovo djelo neki optužiti kao vrlo protuvjerske, ali onaj tko ih tako optuži dužan je pokazati zašto je protuvjerskije objasniti postanak čovjeka kao posebne vrste podrijetlom od nekoga nižeg oblika, putem zakona varijacije i prirodnog odabira, negoli objasniti rođenje jedinke putem zakona redovna razmnožavanja. I rođenje vrste i rođenje jedinke jednako su dijelovi velikog slijeda zbivanja za koje naš razum odbija da ih shvati kao rezultat slijepog slučaja. Razumljiva je pobuna protiv takva zaključka, bio ili ne bio netko u stanju vjerovati kako je svaka sitna varijacija u ustrojstvu, - sjedinjenje svakog para u ženidbi, - rasijanje neke sjemenke,  - i drugi slični događaji,  udešeni s nekim posebnim ciljem.

   U ova dva sveska o spolnom odabiru raspravlja se na dugo i na široko jer sam pokušao pokazati da je on igrao važnu ulogu u povijesti organskoga svijeta. Budući da svako poglavlje ima sažetak, bilo bi suvišno još dodati nekakav podroban sažetak. Svjestan sam da mnogo ostaje dvojbenog, ali sam se potrudio pružiti nepristran pogled na cijeli predmet. Čini se da spolni odabir u nižim odjeljcima životinjskog svijeta nije izveo ništa; takve životinje često su doživotno pričvršćene za isto mjesto ili imaju dva spola zajedno u istoj jedinci ili, što je još važnije, njihove intelektualne i osjetne sposobnosti nisu dovoljno razvijene da im omoguće osjećaje ljubavi i ljubomore, ili obavljanje izbora. Kada, međutim, dođemo do člankonožaca (Arthropoda) i kralježnjaka (Vertebrata), čak samo do najnižih razreda tih dvaju velikih podkraljevstava, spolni odabir učinio je mnogo i vrijedi zabilježiti da tu nalazimo razvijene intelektualne moći, ali u dvije vrlo posebne linije, do najvišeg standarda, naime u opnokrilaca (Hymenoptera) (mravi, pčele, itd.), među člankonošcima te, među kralježnjacima, u sisavaca (Mammalia), uključivši čovjeka.
   U najrazličitijim razredima životinjskog carstva, u sisavaca, ptica, gmazova, riba, kukaca i čak u rakova, razlike među spolovima idu gotovo točno prema istim pravilima. Mužjaci su gotovo uvijek udvarači i oboružani su posebnom opremom za borbu sa svojim suparnicima. Obično su snažniji i veći od ženki te su opskrbljeni odgovarajućim osobinama odvažnosti i borbenosti. Zbrinuti su jedino oni, ili u mnogo višem stupnju nego ženke, organima za proizvodnju instrumentalne ili vokalne glazbe i mirisnim žlijezdama. Ukrašeni su beskonačno različitim privjescima, vrlo sjajnim ili vrlo upadljivim bojama, često protkani elegantnim šarama, dok su ženke bez ukrasa. Kad se spolovi razlikuju u važnijim ustrojstvima, tada je mužjak opremljen posebnim osjetilima za otkrivanje ženke, pomičnim organima za njeno hvatanje i često prihvatnim organima kojima se za nju prikvači (gonopodiji, paramere i dr. o. pr.). Ta različita ustrojstva za pribavljanje i očaravanje ženke često se u mužjaka razviju samo u jednom dijelu godine, naime za sezonu parenja. U mnogo slučajeva, u većem ili manjem stupnju, preneseni su i na ženke i, tada, oni se u njih pojavljuju samo kao rudimenti. Ako se mužjaci uškope, izgube ih. U mužjaka obično se ne razviju u ranoj mladosti nego se pojave malo prije vremena parenja. Stoga u mnogim slučajevima mladi obaju spolova su slični te ženka cijelog života nalikuje na svoje mlado. Gotovo u svim velikim razredima pojevljuje se nekolicina anomalija gdje postoji gotovo potpuno prebacivanje značajki koje su vlastite jednome i drugom spolu pri čemu ženka preuzima značajke koje zapravo pripadaju mužjacima. Ta iznenađujuća jednoličnost u zakonima koji ravnaju razlikama među spolovima, u tako daleko odijeljenim razredima, shvatljiva je ako prihvatimo da diljem viših odjeljaka životinjskog carstva djeluje jedan zajednički uzrok, to jest spolni odabir.
   Spolni odabir ovisi o uspjehu jednih jedinki u odnosu na druge jedinke istog spola s obzirom na množenje vrste, dok prirodni odabir ovisi o uspjehu obaju spolova, u svim životnim dobima, u odnosu na opće uvjete života. Spolna borba je dvojaka; u jednom slučaju, ona je između jedinki istog spola, obično među mužjacima u nastojanju da potisnu ili ubiju svoje suparnike, pri čemu su ženke pasivne; u drugom pak slučaju, borba je isto tako među jedinkama istog spola, u nastojanju da se uzbudi ili očara jedinke suprotnog spola, obično ženke, koje dalje nisu pasivne nego odabiru najugodnije partnere. Ta vrst odabira vrlo je slična odabiru koji nenamjerno, ali učinkovito, obavlja čovjek na svojim odomaćenim proizvodima kad dugotrajno nastavlja odabirati najugodnije ili najkorisnije jedinke bez ikakve želje da preinači rasu.
   Zakoni nasljeđivanja određuju hoće li značajke koje su postignute putem spolnog odabira od strane jednog spola biti prenesene na isti spol, ili na obadva spola; a isto tako dob u kojoj će se one razviti. Čini se da se varijacije nastale kasno u životu obično prenose na jedan, i to na isti spol. Varijabilnost je neophodna osnovica za djelovanje odabira i o njemu je posve neovisna. Iz toga slijedi da su se varijacije iste opće naravi često pokazale kao prednost i bile gomilane putem spolnog odabira u odnosu na množenje vrste, i putem prirodnog odabira u odnosu na opće ciljeve života.  Stoga se sekindarne spolne oznake kad se podjednako prenose na obadva spola mogu razlučiti od redovnih vrstovnih oznaka samo u svjetlu analogije. Preinake stečene putem spolnog odabira često su vrlo naglašene do te mjere da su često dva spola bila klasificirana kao različite vrste, ili čak kao različiti rodovi. Takve vrlo istaknute razlike mora da su na neki način vrlo važne, a znamo da su u nekim primjerima stečene po cijenu ne samo neugodnosti nego i izlaganja stvarnoj pogibli.
  Vjera u moć spolnog odabira poglavito počiva na sljedećim razlozima. Oznake, za koje imamo ponajvećma razloga pretpostaviti da su tako stečene, omeđene su samo na jedan spol; i već samo to čini vjerojatnim da su nekako povezane s činom rasplođivanja. Te oznake u bezbroj primjera potpuno se razviju tek u zrelosti, a često samo u jednome dijelu godine koji je uvijek vrijeme parenja. Mužjaci (bez obzira na nekoliko iznimaka) su pri snubljenju vrlo aktivni; oni su vrlo dobro opremljeni i na razne načine vrlo privlačni. Valja posebno primijetiti da mužjaci svoju privlačnost iskazuju vrlo brižljivo u nazočnosti ženki i da je iskazuju rijetko ili je uopće ne iskazuju izvan sezone parenja. Bilo bi nevjerojatno da bi sve to razmetanje bilo bez svrhe. Najzad imamo poseban dokaz kod nekih četveronožaca i ptica da su jedinke jednog spola kadre osjećati snažnu odbojnost ili naklonost prema nekim jedinkama suprotnog spola.
   Imajući te činjenice na umu, i ne zaboravljajući na rezultate čevjekova nesvjesnog odabira, čini mi se gotovo sigurnim da su se jedinke jednog spola tijekom dugog niza naraštaja više voljele sparivati s nekim jedinkama drugoga spola, koje su imale naročite osobine pa je potomstvo zasigurno bilo na taj isti način preinačeno. Nisam pokušao prikriti da je nejasno, osim kad su mužjaci mnogobrojniji od ženki ili kad prevladava poligamija, kako privlačniji mužjaci uspijevaju, ostavljajući veći broj potomstva namrijeti svoju superiornost u ukrasima ili inim dražima, nego manje privlačni mužjaci; ali pokazao sam da to vjerojatno ide preko ženki, - naročito preko silovitijih ženki koje se uspiju prve oploditi, odabravši prethodno ne samo privlačnije nego istodobno i silovitije i pobjedničke mužjake.
   Iako imamo pozitivnih dokaza da ptice cijene sjajne i lijepe predmete, kao npr. Bowerove ptice u Australiji, i premda one sigurno cijene snagu pijeva, ipak potpuno prihvaćam da je iznenađujuća činjenica što su ženke mnogih ptica i nekih sisavaca obdarene s dostatno ukusa za nešto što se putem spolnog odabira očito tek postoglo, a to nas još više iznenađuje u slučaju gmazova, riba i kukaca. No, očito je da mi vrlo malo znamo o duhu nižih životinja. Nemoguća je pretpostavka da se mužjaci rajskih ptica ili pauna, na primjer, toliko napinju podižući, šireći ili titrajući pred ženkama svoje prelijepo perje a bez neke svrhe. Sjetimo se činjenice koju navodi ugledni autor u jednome od prethodnih poglavlja kako neke paunice kad im je spriječen pristup željenom mužjaku, ostadoše cijele sezone parenja radije same nego da budu s nekim drugim paunom.
   Ipak, ne poznam nijednu čudniju činjenicu u prirodopisu od ženke plavoglavog pauna (Argusianus argus, o. pr.) koja je u stanju cijeniti gizdave iznijansirane urese u obliku zglobljenih-čašica-glavica (jajasto oblikovanih “očiju”, o. pr.) i pristale šare na letnim perima mužjaka. Ako netko vjeruje da je taj mužjak bio stvoren onakav kakav je danas, tada mora priznati da su mu velika pera koja mu sprečavaju da krila koristi za letenje, i perje koje je ukrašeno na tako osobit način, podareni jedino toj vrsti kao ukras za čin snubljenja i ni za jedno drugo vrijeme. Ako je tako mora isto tako priznati da je ženka stvorena i obdarena sposobnošću da cijeni takav ukras. Razlikujem se u mišljenju samo time što smatram da je mužjak  plavoglavog pauna svoju ljepotu stekao postupno, tako što su ženke tijekom mnogih naraštaja više voljele urešenije mužjake, tako što je sposobnost estetskog doživljavanja kod ženki napredovala putem vježbe ili navike, onako kao što se postupno poboljšavao i naš ukus. Sretnim slučajem neka pera nisu se bila preinačila, pa u mužjaka možemo dobro vidjeti kako su se obične mrlje s crvenkastožutim sjenčanjem na jednoj strani malim i postupnim koracima mogle razviti u čudesne urese u obliku zglobljenih-čašica-glavica, pa je vjerojatno da su se i stvarno tako razvile.
   Svatko tko prihvati načelo evolucije a ipak osjeća veliku poteškoću u prihvaćanju da su ženke sisavaca, ptica, gmazova i riba mogle steći svoje visoko mjerilo ukusa koje je bilo uvjetovano ljepotom mužjaka, i koje se općenito podudara s našim mjerilom, neka se prisjeti da su u svekog od članova kralježnjačkog niza živčane stanice mozga izravni ogranci stanica koje je imao zajednički predak cijele skupine. Tako postaje shvatljivo da su mozak i duhovne sposobnosti pod istim uvjetima kadri za približno isti tijek razvitka i, dosljedno tome, za obavljanje približno istih funkcija.
   Čitatelj koji se potrudio proći ono nekoliko poglavlja posvećenih spolnom odabiru moći će prosuditi u kojoj mjeri su moji zaključci dokazani. Ako prihvaća te zaključke, onda ih, mislim, može protegnuti na čovječanstvo; ali bilo bi suvišno ovdje ponavljati što sam tako nedavno rekao o načinu na koji je djelovao spolni odabir, kako na mušku tako na žensku stranu, prouzročivši da se dva spola u  čovjeka razlikuju u tijelu i duhu, a razne rase da se razlikuju u više osobina jedna od druge, kao i od svojih drevnih i nisko-organiziranih predaka.
   Onaj tko prihvaća načelo spolnog odabira doći će do značajnog zaključka da moždani sustav ne ravna samo većinom sadašnjih funkcija tijela nego da je neizravno utjecao na progresivni razvitak raznih tjelesnih ustrojstava i nekih duhovnih osobina. Odvažnost, borbenost, ustrajnost, tjelesna snaga i veličina, tjelesna oružja svake vrsti, glazbeni i vokalni i instrumentalni organi, žive boje, pruge i oznake, te ukrasni privjesci, neizravno su stečeni od strane jednoga ili drugog spola putem utjecaja ljubavi i ljubomore, putem cijenjenja ljepote u zvuku, boji ili obliku, te putem obavljanja izbora; a te moći duha očito ovise o razvitku moždanog sustava.

   Čovjek pomnom pažnjom brižno motri svojstva i rodovnik svojih konja, goveda i pasa prije nego ih sparuje; ali kad je pred vlastitom ženidbom, rijetko kada, ili nikada, brine takvu brigu. Prepušten slobodnom izboru, nošen je gotovo istim porivima kao i niže životinje iako im je toliko superioran da visoko vrednuje duhovne dražesti i vrline. S druge strane, snažno ga privlači puko bogatstvo i društveni položaj. Ipak, on bi mogao putem odabira nešto učiniti ne samo za tjelesni sastav i izgled svog potomstva nego i za njihove intelektualne i moralne osobine. I jedan i drugi spol trebali bi se uzdržati od braka ako su u nekom značajnijem stupnju inferiorni tjelesno ili duševno; ali takva nadanja su utopijska i nikada se neće ni djelomično ostvariti dok se u potpunosti ne upoznaju zakoni nasljeđivanja. Svi koji rade u tom smjeru, dobro rade. Kad se budu bolje razumjela načela razmnožavanja i nasljeđivanja, nećemo slušati neznalice iz našeg zakonodavstva gdje s prijezorom odbacuju nacrt o lakoj metodi utvrđivanja jesu li ili nisu brakovi u bliskom srodstvu za čovjeka štetni.
         Promicanje dobrobiti čovječanstva jedan je od najzakučastijih problema: od braka bi se trebali uzdržati svi koji ne mogu izbjeći kukavnu neimaštinu u svojoj obitelji; jer siromaštvo nije samo veliko zlo nego teži da se nepromišljenom ženidbom  poveća. S druge strane, kao što je primijetio gosp. Galton, ako ženidbu izbjegavaju razboriti, dok se žene lakomisleni, inferirorni članovi težit će da potisnu bolje članove društva. Čovjek, poput ostalih životinja, do svoga sadašnjeg visokog položaja uspeo se putem borbe za opstanak kao posljedice svoga brzog razmnožavanja; pa ako ima još više napredovati, mora ostati podvrgnut oštroj borbi. Inače, brzo će potonuti u ravnodušnost i visoko nadareni ljudi u borbi za život neće više biti uspješniji od manje nadarenih. Stoga svoju veliku mjeru priraštaja, iako vodi u mnoge i očite nevolje, ne bismo nikako smjeli smanjivati. Mora biti otvorena utakmica za sve ljude i najsposobnijima ne bi trebalo priječiti, putem zakona ili običaja, da ne uspijevaju najbolji i da oni imaju najviše djece. A opet, kako god da je borba za opstanak bila i čak je još uvijek važna, s obzirom na najviši dio ljudske naravi, postoje i drugi važniji čimbenici. Jer moralne osobine su unaprijeđene, i izravno i neizravno, mnogo više putem učinaka navike, moći razmišljanja, poduke, religije, itd., negoli putem prirodnog odabira; premda se ovome potonjem čimbeniku mogu sa sigurnošću pribrojiti društveni nagoni, koji su dali osnovicu za razvitak moralnog osjećaja.

   Glavni zaključak do kojeg smo došli u ovome djelu, naime da je čovjek potekao od nekoga nisko-organiziranog oblika, sa žalošću to kažem, izazvat će kod mnogih osoba odvratnost. No jedva da ima sumnje o našem podrijetlu od barbara. Nikada neću zaboraviti svoje zaprepaštenje kad sam prvi put ugledao skupinu stanovnika Ognjene zemlje na divljoj i ispresijecanoj pješčanoj obali jer mi je glavom sinula misao – takvi bijahu naši preci. Ti ljudi bili su posve goli i premazani ukrasnim bojama, njihove duge vlasi bile su isprepletene, usta zapjenjena od uzbuđenja, a izraz im bio divlji, zastrašen i nepovjerljiv. Jedva da su imali kakva umijeća i poput divljih životinja živjeli su od onog što su mogli uhvatiti; nisu imali nikakve uprave i bili su okrutni spram svakoga tko nije bio iz njihova malog plemena. Tko je vidio divljaka u njegovoj zemlji neće se mnogo postidjeti ako mora priznati da u njegovim žilama teče krv nekoga skromnijeg bića. Jer, sa svoje strane, radije bih da potječem od nekoga junačkog malog majmuna koji se suprotstavio svome strašnom neprijatelju da sačuva život svog čuvara, ili od starog pavijana koji je, sišavši s brijega, trijumfalno ugrabio mladunče iz gomile iznenađenih pasa – nego od divljaka koji uživa u mučenju svojih neprijatelja, prinosi krvne ljudske žrtve, prakticira čedomorstvo bez grižnje savjesti; koji sa svojim ženama postupa kao s ropkinjama, ne zna ni za kakvu pristojnost i vitlan je gomilom praznovjerja.
   Možemo opravdati čovjeka što je ponešto ponosan da se uspeo, doduše ne svojim naporima, do samog vrha organske ljestvice, a ta činjenica da se je dotle uspeo, umjesto da je od početka tu bio postavljen, može mu uliti nadu u još ljepšu sudbinu u budućnosti. Ali mi se ovdje ne bavimo nadama ni strahovima, jedino istinom, koliko nam naš razum omogućuje da je otkrijemo. Pružio sam dokaze najbolje što sam mogao i, kako mi se čini, moramo priznati da čovjek sa svim svojim plemenitim osobinama, sa simpatijom koju osjeća spram najprezrenijih, s dobrohotnošću koju proteže ne samo na druge ljude nego i na najskromnije žive stvorove, sa svojim bogolikim intelektom koji je prodro u kretanje i sastav sunčeva sustava - sa svim tim uzvišenim moćima – da Čovjek nosi u svome tjelesnom ustroju neizbrisivi pečat svoga niskog podrijetla.     

Fusnote:

Prvo poglavlje:      
(1) Grosshirnwindungen des Menschen,' 1868, str. 96.
(2) 'Leç. sur la Phys.,' 1866, p. 890, kako navodi M. Dally, "L'Ordre des Primates et le Transformisme," 1868, str. 29.
(3) "Naturgeschichte der Säugetiere von Paraguay," 1830, str. 50.
(4) Brehm, 'Thiereleben,' Sv. 1., 1864, str. 75, 86. O atelesu, str. 105. O drugim sličnim tvrdnjama, v. str. 25, 107.
(5) O kukcima v. Dr. Laycock 'On a  General Law of Vital Periodicity,' British Association, 1842. Dr. Macculloch, 'Silliman's North American Journal of Science,' sv. xvii, str. 305, proučavao je psa koji je bolovao od tercijane malarične groznice.
(6) Dokaze o tome iznio sam u svome djelu Variation of Animals and Plants under Domestification / 'Variranje životinja i bilja pri odomaćivanju,'/ sv. II, str. 15.
(7) "Mares e diversis generibus Quadrumanorum sine dubio dignoscunt feminas humanas a maribus. Primum, credo, odoratu, postea aspectu. Mr. Youatt, qui diu in Hortis Zoologicis (Bestiariis) medicus animalium erat, vir in rebus observandis cautus et sagax, hoc mihi certissime probavit, et curatores ejusdem loci et alii e ministris confirmaverunt. Sir Andrew Smith et Brehm notabant idem in Cynocephalo. Illustrissimus Cuvier etiam narrat multa de hac re quâ ut opinior nihil turpius potest indicari inter omnia hominibus et Quadrumanis communia. Narrat enim Cynocephalum quendam in furorem incidere aspectu feminarum aliquarum,sed nequaquam accendi tanto furore ab omnibus. Semper eligebat juniores, et dignoscebat in turba, et advocabat voce gestuque."
(8 ) Tu primjedbu za cinocefala i čovjekolike majmune učinili su Geoffroy Saint-Hilaire i F. Cuvier u 'Hist. Nat. des Mamifères,' sv. I., 1824.
(9) Huxley, 'Man's Place in Nature,' 1863, str. 34.
(10) Man's Place in Nature,' 1863, str. 67.
(11) Ljudski zametak (slika gore) je iz djela: Ecker, 'Icones Phys.,' 11851-1859, tabl. XXX, sl. 2. Taj zametak bio je deset crtica dugačak (2,1 cm, o. pr.) tako da je crtež jako povećan. Pseći zametak je iz djela: Bischoff, 'Entwiklungsgeschichte des Hunde-Eies,' 1845, tabl. XI, sl. 42 B. Taj crtež je pet puta povećan, zametak je imao 25 dana. Nutarnji organi su kod oba crteža izostavljeni, a utrobne opne uklonjene. Na te slike me je upozorio Prof. Huxley, a na misao da ih tu uvrstim došao sam čitajući njegovo  djelo 'Man's Place in Nature. Slične crteže donio je Häckel u 'Schöpfungsgeschichte' /Povijest tvorbe/.
(12) Prof. Wyman u 'Proc. of American Acad. of Sciences,' sv. IV, 1860, str. 17.
(13) Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. I, str. 533.
(14) 'Die Grosshirnwindungen des Menschen,' 1868, str. 95.
(15) 'Anatomy of vertebrates,' sv. II, str. 553.
(16) 'Proc. Soc. Nat. Hist.' Boston, 1863, sv. IX, str. 185.
(17) 'Man's Place in Nature,' str. 65.
(18) Već sam bio u grubo napisao ovo poglavlje prije negošto sam pročitao vrijednu raspravu "Caratteri rudimentali in ordine all'origine dell' uomo" ('Annuario della Soc. d. Nat.,' Modena, 1867, str. 81) od Canestrini-ja, kojoj mnogo dugujem. Häckel je, pod naslovom Disteologija, dao jedno divno razlaganje o tom predmetu u svojim djelima  'Generelle Morphologie' /Opća morfologija/ i  'Schöpfungsgeschichte' /Povijest tvorbe/.
(19) Nekoliko dobrih kritika dali su o tome gospoda Murie i Mivart, u 'Transact. Zoolog. Soc.' 1869, sv. VII, str. 92.
(20) 'Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. II, str. 317 i 397. Vidjeti također 'Origin of Species,' 5. izd., str. 535.
(21) Na primjer M. Richard ('Annales des Sciences Nat.', 3. series, Zool. 1852, sv. XVIII, str. 13) opisuje i slika rudimente, kako ga on zove, "nožni mišić ruke,' za koji kaže da je ponekad "beskrajno mali." Drugi mišić, koji zove "le tibial postérieur," obično kod ruke uopće ne postoji, ali se s  vremena na vrijeme pojavljuje u više ili manje rudimentarnom stanju.
(22) Prof. W. Turner, 'Proc. Royal Soc. Edinburgh,' 1866-67, str. 65.
(23) Canestrini navodi za sličan učinak: Hyrt. ('Annuario della Soc. dei Naturalisti,' Modena, 1867, str. 97).
(24) 'The Diseases of the Ear,' koje je napisao J. Toynbee, F.R.S., 1860, str. 12.
(25) Vidjeti također neke primjedbe i crteže uha lemuroida u odličnoj radnji gospode Murie-a i Mivart-a u 'Transact. Zoolog. Soc.,' sv. VII, 1869, str. 6 i 90.
(26) Müller's 'Elements of Physiology,' engl. prijevod, 1842, sv. II, str. 1117. Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. III, str. 260; isto on the Walrus /o moržu/, 'Proc. Zool. Soc.' November 8th, 1854. Vidjeti također R. Knox, 'Great Artists and Anatomists,' str. 106. Taj je rudiment nešto veći u crnaca i Australaca nego u Europljana, v. Carl Vogt, 'Lectures on Man,' engl. prijevod str. 129.
(27) 'The Physiology and Pathology of Mind,' 2. izd. 1868, str. 134.
(28) Eschricht, Ueber die Richtung der Haare am menschlichen Körper, 'Müller's Archiv für Anat. und Phys.' 1837, str. 47. Često ću se pozvati na tu vrlo neobičnu raspravu.
(29) Paget, 'Lectures on Surgical Pathology,' 1853, sv. I, str. 71.
(30) Eschricht, isto, str. 40, 47.
(31) Dr. Webb, 'Teeth in Man and the Anthropoid Apes,' kako navodi Dr. C. Carter Blake u 'Anthropological Review,' srpanj, 1867, str. 299.
(32) Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. III, str. 320, 321 i 325.
(33) 'On the Primitive Form of the Skull,' engl. prije. u 'Anthropological Review,' listop. 1868, str. 426.
(34) Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. III, 416, 434, 441.
(35) 'Annuario della Soc. d. Nat.' Modena, 1867, str. 94.
(36) M. C. Martins ("De l'Unité Organique," u 'Revue des Deux Mondes,' 15. lipnja 1862, str. 16) i Häckel ('Generelle Morphlogie,' sv. II, str. 278) su opazila neobičnu činjenicu kako taj rudiment kadikad prouzroči smrt.
(37) 'The lancet,', 24. siječnja 1863, str. 83.  Dr. Knox, 'Great Artists and Anatomists,' u 'Bulletin de l'Acad. Imp. de St. Pétersbourg,' sv. XII, 1867, str. 448.
(38) "On the Caves of Gibraltar," 'Transact. Internat. Congress of Pehist. Arch.' Third Session, 1869, str. 54.
(39) Quatrefages je nedavno prikupio dokaze o tom predmetu, 'Revue des Cours Scientifiques,' 1867-1868, str. 625.
(40) Owen, 'On the Nature of Limbs,' 1849, str. 114.
(41) Leuckart, u Todd's 'Cyclop. of Anat.' 1849-52, sv. IV, str. 1415. Taj organ u čovjeka je dugačak samo od tri do šest linija (6,3 - 12,6 cm, o. pr.) ali, kao i mnogi drugi rudimentarni dijelovi, on je promjenjiv kako u razvitku tako i glede drugih značajki.
(42) O tom predmeti vidjeti: Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. III, str. 675, 676, 706.


Drugo poglavlje
(1) Vidjeti dokaz o tome u: Lubbock, 'Prehistoric Times,' str. 354, itd.
(2) 'L'Instinct chez les Insects,' "Revue des Deux Mondes," veljača 1870, str. 690.
(3) 'The American Beaver and his Works,' 1868.
(4) 'The Principles of Psychology,' 2.izd. 1870, str. 418-443.
(5) 'Contributions to the Theory of Natural Selection,' 1870, str. 212.
(6) 'Recherches sur les Moeurs des Fourmis,' 1810, str. 173.
(7) Svi dalji primjeri koji su navedeni na osnovu ugleda te dvojice prirodoslovaca uzeti su iz djela: Rengger, 'Naturges. der Säugethiere von Paraguay,' 1830, str. 41-57. i iz djela: Brehm, 'Thierleben,' Sv. I, str. 10-87.
( 'Bridgewater Treatise,' str. 263.
(9) W. C. L. Martin, 'Nat. Hist. of Mammalia,' 1841, str. 405.
(10) Navodi Vogt, 'Mémoire sur les Microcéphales,' 1867, str. 168.
(11) 'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. I, str. 27.
(12) 'Les Moeurs des Fourmis,' 1810, str. 150.
(13) Navedeno u djelu: Dr. Maudsley, 'Physiology and Pathology of Mind,' 1808, str. 19, 220.
(14) Dr. Jerdon, 'Birds of India,' sv. I, str. XXI.
(15) Djelo gosp. L. H. Morgan-a, 'The American Beaver,' 1868. pruža dobar primjer za tu primjedbu. Ne mogu se, međutim, oteti sumnji da on preveć podcjenjuje snagu nagona.
(16) 'The Moor and the Loch,' str. 45. Col. Hutchinson on 'Dog Breaking,' 1850, str. 46.
(17) 'Personal Narrative,' engl. prijev. sv. III, str. 106.
(18) To navodi Sir C. Lyell, 'Antiquity of Man,' str. 497.
(19) 'Journal of Researches during the Voyage of the "Beagle,"' 1845, str. 398. 'Origin of Species' 5. izd. str. 260.
(20) 'Lettres Phil. sur l'Inteligence des Animaux,' ponov. izd. 1802, str. 86.
(21) Vidi dokaze o tome u I. poglav., sv. I. 'O the Variation of Animals and Plants under Domestification.'
(22) 'Proc. Zoolog. Soc.' 1864, str. 186.
(23) Savage and Wyman u: 'Boston Journal of Nat. Hist,' sv. IV, 1843-44, str. 383.
(24) 'Säugethiere von Paraguay,' 1830, str. 51-56.
(25) 'Thierleben,' Sv. I, str. 79, 82.
(26) 'The Malay Archipelago,' sv. I, 1869, str. 87.
(27) 'Primeval Man,' 1869, str. 145, 147.
(28) 'Prefistoric Times,' 1865, str. 473, itd.
(29) Navedeno u: 'Anthropological Review,' 1864, str. 158.
(30) Rengger, isto, str. 45.
(31) Vidjeti moje djelo 'Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. I, str. 27.
(32) Vidjeti razlaganje o tome u gosp. E. B. Tylor-ovu vrlo zanimljivom djelu 'Researches into the Early History of Mankind,' 1865, poglavlja II. do IV.
(33) Poštov. Daines Barrington u 'Philosoph. Transactions,' 1773, str. 202. Vidjeti također u: Dureau de la Malle, u 'Ann. des Sc. Nat.' 3. serija, Zoolog., sv. X, str. 119.
(34) 'On the Origin of Language,' od H. Wedgwood-a, 1866: 'Chapters on Language,' od vlč. F. W. Farrar-a, 1865. To su najzanimljivija djela. Vidjeti također: 'De la Phys. et de la Parole,' od Alberta Lemoine-a, 1865, str. 190. Djelo pok. profesora Aug. Schleicher-a o tom predmetu na engleski preveo Dr. Bikkers, pod naslovom 'Darwinism tested by the Science of Language,' 1869.
(35) Vogt, 'Mémoire sur les Microcéphales,' 1867, str. 169. Što se tiče divljaka, neke činjenice naveo sam u svome djelu 'Journal of Researches,' etc., 1845, str. 206.
(36) Vidjeti jasan dokaz o tom pitanju u dva ovdje tako često navedena djela koja su napisali Brehm i Rengger.
(37) Vidjeti o tome primjedbe koje je dao Dr. Maudsley, 'The Physiology and Pathology of Mind,' 2. izd. 1868, str. 199.
(38)   O tome su priopćeni mnogi zanimljivi slučajevi. Vidjeti, na primjer, 'Inquiries Concerning the Intellectual Powers,' koje je napisao Dr. Abercrombie, 1838, str. 150.
(39)   'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. II, str. 6.
(40)   Vidjeti neke dobre primjedbe o tome učinku od Dr. Maudsley-a, 'The Phisiology and Pathology of Mind,' 1868, str. 199.
(41)   Macgillivray, 'Hist. of British Birds,' sv. II, 1839, str. 29. Izvrsni opažač gosp. Blackwall primijećuje da svrake nauče lakše izgovarati pojedine riječi, pa čak i kratke rečenice, nego bilo koja druga britanska ptica; no ipak, on kaže da, i poslije vrlo dugog pomnog ispitivanja njihovih navika, nije otkrio da one, kad su u prirodi, pokazuju neku osobitu sposobnost oponašanja. 'Researches in Zoology,' 1834, str. 158.
(42)   Vidjeti o vrlo zanimljivom paralelizmu između razvitka vrste i jezikâ na koji ukazuje Sir C. Lyell u 'The Geol. Evidence of the Antiquity of Man,' 1869, pogl. XXIII.
(43)   Vidjeto napomene o tome učinku u jednome vrlo zanimljivom članku vlč. F. W. Farrar-a, pod naslovom "Philology and Darwinism" u 'Nature,' 24. ožujka 1870, str. 528.
(44)   'Nature,' 6. siječnja 1870, str. 257.
(45)    Naveo C. S. Wake, 'Chapters on Man,' 1868, str. 101.
(46)   Buckland, 'Bridgewater Treatise,' str. 411.
(47)   Vidjeti neke dobre primjedbe o pojednostavljivanju jezikâ u djelu Sir J- Lubbock-a, 'Origin of Civilisation,' 1870, str. 278.
(48)   'Conférences sur la Théorie Darwinienne,' franc. prijevod., 1869, str. 132.
(49)   Vlč. Dr. J. M'Cann, 'Anti-Darwinism,' 1869, str. 18.
(50)   'The Spectator,' 4. prosinca 1869, str. 1430.
(51)   Vidjeti izvrstan članak o tom predmetu koji je napisao vlč. F. W. Farrar, u 'Anthorpological Review,' kolovoz 1864, str. CCXVII. Za druge činjenice vidi od Sir Lubbocka 'Prehistoric Times,' 2. izd. 1869, str. 564: i posebno poglavlja o religiji u njegovu djelu 'Origin of Civilisation,' 1870.
(52)   The Worship of Animals and Plants, u 'Fortnightly Review,' 1. listopada 1869, str. 422.
(53)   Taylor, 'Early History of Mankind,' 1865, str. 6. Vidjeti također tri dojmljiva poglavlja o razvoju religije u Lubbockovu djelu 'Origin of Civilisation,'  1870. Na sličan način gosp. Herbert Spencer u svome oštroumnom ogledu  u 'Fortnightly Review' (1. svibnja 1870, str. 535) kaže za najranije oblike religijskog vjerovanja u cijelome svijetu da je čovjek na njih naveden snovima, slikama i drugim uzrocima, da vidi samoga sebe kao dvostruko biće: tjelesno i duhovno. Pošto se vjerovalo da takvo duhovno biće postoji i poslije smrti i da je moćno, udobrovoljavali su ga  različitim  darovima i obredima te ga prizivali u pomoć. On zatim pokazuje da se za imena ili nadimke nekih životinja ili drugih predmeta, kojima su nazivani prvi preci ili utemeljitelji  plemena, poslije dugog vremena pomišljalo da predstavljaju stvarnog plemenskog pretka, pa se za takvu životinju ili predmet prirodno vjerovalo da još uvijek postoji kao duh, držalo ga se svetim i štovalo kao neko božanstvo. Ne mogu, međutim, odoljeti sumnji da je postojao jedan još raniji i priprostiji stadij kada se mislilo za sve što je pokazivalo neku snagu ili gibanje da je, slično kao i mi, obdareno nekim oblikom života i duhovnim sposobnostima.
(54)   Vidjeti vrijedan članak 'Physical Elements of Religion' od gosp. L. Owen-a Pike-a, u "Anthropolog. Review," travanj 1870, str. LXIII.
(55)   'Religion, Moral, etc. der Darwin'schen Art-Lehre,' 1869, str. 53.
(56)   'Prehistoric Times,' 2. izd., str. 571. U tom djelu (na str. 553)naći će se izvrsna priopćenja o mnogim neobičnim i ćudljivim običajima divljaka.   
       

Treće poglavlje

(1)   Vidjeti, na primjer, o tome u: Quatrefages, ‘Unité de l’Espèce Humaine,’ str. 21, itd.
(2)   ‘Disertation on Ethical Philosophy,’ 1837, str. 231, itd.
(3)   ‘Metaphysics of Ethics,’ preveo J. W. Semple, Edinburgh, 1836, str. 136.
(4)   Gosp. Bain daje (‘Mental and Moral Science,’ 1868, str. 543-725) popis od dvadeset i šest britanskih autora koji su o tome pisali i imena kojih su poznata svakome čitatelju; njima se mogu priključiti ime samoga gosp. Bain-a, pa imena gosp. Lecky-ja, gosp. Shadworth-a Hodgson-a, Sir J. Lubbock-a i dr.
(5)   Sir B. Brodie, pošto je promatrao čovjeka kao društvenu životinju (‘Psychological Enquieries,’ 1854, str. 182), postavlja ovo važno pitanje: “Ne rješava li se time sporno pitanje oko opstojnosti moralnog osjetila?” Na sličnu misao došli su vjerojatno mnogi kao, primjerice, u davna vremena Marko Aurelije. Gosp.J. S. Mill govori u svome glasovitom djelu ‘Utilitarianism,’ (1864, str. 46) o društvenim osjećajima kao o “naravnoj osnovici osjećaja za utilitarnu moralnost,” ali na prethodnoj strani on kaže: “Ako, kao što ja mislim, ta moralna osjećanja nisu urođena nego stečena, ona zato nisu manje prirodna.” Oklijevajući usuđujem se reći da mislim drukčije od tako dubokog mislioca, ali teško je u nižih životinja osporiti da su im društvena osjećanja nagonska i urođena; pa zašto onda ne bi bilo tako i u čovjeka? Gosp. Bain (vidjeti, npr. ‘The Emotions and the Will,’ 1865, str. 481) i drugi misle da moralni osjećaj stječe svaka jedinka tijekom svog života. Barem prema općoj teoriji evolucije to je krajnje nevjerojatno.
(6)   ‘Die Darwin’sche Theorie,’ str. 101.
(7)   Gosp. R. Brown u ‘Proc. Zoolog. Soc.,’ 1868, str. 409.
(   Brehm, ‘Thierleben,’ Sv. I, 1864, str. 52, 79. O tome kako majmuni jedni drugima vade trnje, vidjeti na str. 54. O hamadriasima, koji otkotrljavaju kamenje, navod je prema  Alvarezu čija opažanja Brehm drži posve vjerodostojnima. O slučajevima gdje stari mužjaci pavijana napadaju pse, vidjeti str. 79; a za orla, str. 56.
(9)   ‘Annals and mag. of Nat. Hist.,’ studeni, 1868, str. 382.
(10)   Sir J. Lubbock, ‘Prehistoric Times,’ 2. izd., str. 446.
(11)   Navedeno po djelu gosp. L. H. Morgan-a, ‘The American Beaver,’ 1868, str. 272. Kapetan Stansbury donosi također jedno zanimljivo priopćenje  kako je pola tuceta nesita upućivalo i bodrilo jednoga vrlo mladog nesita pri njegovim nastojanjima da se izvuče iz vrlo jake struje koja ga je bila zahvatila.
(12)   Kao što tvrdi gosp. Bain: “Stvarna pomoć onome koji trpi potječe samo iz čiste simpatije,” ‘Mental and Moral Science,’ 1868, str. 245.
(13)   ‘Thierleben,’ Sv. I, str. 85.
(14)   ‘De l’Espèce et de la Class.’ 1869, str. 97.
(15)   ‘Der Darwin’schen Art-Lehre,’ str. 54.
(16)   Brehm, ‘Thierleben,’ Sv. I, str. 76.
(17)   Vidjeti prvo i izvrsno poglavlje u djelu Adama Smith-a ‘Theory of Moral Sentiments.’ Također Bain-ovo djelo ‘Mental and Moral Science,’ 1868,  str. 244 i 275-282. Gosp. Bain tvrdi da je “simpatija, posredno, izvor zadovoljstva simpatizeru,” i on to objašnjava uzajamnošću. On primjećuje da osoba kojoj se čini dobro “ili drugi namjesto nje, mogu se odužiti za sve žrtve, uzvraćajući simpatijama i dobrim uslugama.” Ali ako je simpatija, kao što se čini  da jest, zapravo nagon, onda će njeno iskazivanje pružati izravno zadovoljstvo, kao i postupanje, ranije smo to istaknuli, po gotovo svakome drugom nagonu.
(18)          Vlč. L. Jenyns tvrdi (vidjeti njegov spis u ‘White’s Nat. Hist. of Selborne,’ 1853, str. 204) da je tu činjenicu prvi put priopćio slavni Jenner u ‘Phil. Transact.’ 1824. i da su je nakon toga potvrdili mnogi promatrači, osobito gosp. Blackwall. Ovaj potonji marljivi promatrač proučavao je, u kasnu jesen, tijekom dvije godine, trideset i šest gnijezda; u dvanaest gnijezda našao je mrtve ptiće, u pet su bila jaja koja tek što se nisu bila otvorila, a u tri je razvitak bio zaustavljenMnoge ptice koje još nisu bile dovoljno odrasle za dug let bile su također ostavljene na cjedilu. Vidjeti: Blackwall, ‘Researches in Zoology,’ 1834, str. 108, 118. Za kakve dopunske dokaze, premda oni nisu potrebni, vidjeti: Leroy, ‘Lettres Phil.’ 1802, str. 217.
(19)   Hume kaže (‘An Enquiry Concerning the Principles of Morals,’ izd. iz 1751, str. 132): “Čini se da moramo priznati kako mi prema sreći i bijedi drugih nismo sasvim ravnodušni, ali da pogled na sreću … izaziva u nas potajnu radost, a promatranje bijede … učini da na našu imaginaciju nalegne tuga.”
(20)    ‘Mental and Moral Science,’ 1868, str. 254.
(21)   Naveo sam jedan takav slučaj gdje su tri patagonska Indijanca više voljela da budu jedan za drugim strijeljani nego da izdadu planove svojih ratnih drugova (‘Journal of Researches,’ 1845, str. 103).
(22)   Dr. Prosper Despine, u svome djelu ‘Psychologie Naturelle,’ 1868 (sv. I, str. 243; sv. II, str. 169) navodi mnoge zanimljive slučajeve zločinaca koji su očito bili bez ikakve savjesti.
(23)   Vidjeti dobar članak u ‘North British Review,’ 1867, str. 395. Vidjeti također članke gosp. W. Bagehot-a o važnosti poslušnosti i sloge kod primitivnog čovjeka, u ‘Fortnightly Review,’ 1867, str. 529, i 1868, str. 457, itd.
(24)   Najpotpunije priopćenje koje sam našao dao je Dr. Gerland u svome djelu ‘Ueber das Austerben der Naturvölker,’ 1868; ali na pitanje čedomorstva vratit ću se u jednome od sljedećih poglavlja.
(25)   Vidjeti vrlo zanimljivu raspravu o samoubojstvu u Lecky-jevoj ‘History of European Morals,’ sv. I, 1869, str. 223.
(26)   Vidjeti, na primjer, izvješće gosp. Hamilton-a o Kafirima u ‘Anthropological Review,’ 1870, str. XV.
(27)   Gosp. M’Lennan daje pravu zbirku činjenica o tom pitanju (‘Primitive Marriage,’ 1865, str. 176).
(28)   Lecky, ‘History of European Morals,’ sv. I, 1869, str. 109.
(29)   ‘Embassy to China,’ sv. II, str. 318.
(30)   Vidjeti o tom predmetu obilje dokaza u VII. poglavlju Sir J. Lubbock-ovog djela ‘Origin of Civilisation,’ 1870.
(31)   Na primjer Lecky, ‘Hist.  European Morals,’ sv. I, str. 124.
(32)   Taj izraz upotrebljen je u jednome izvrsnom članku u ‘Westminster Review,’ listopad 1869, str. 498. O načelu najveće sreće vidjeti u:  J. S. Mill, ‘Utilitarianism,’ str. 17.
(33)   Lijepe primjere naveo je gosp. Wallace u ‘Scientific Opinion,’ od 15. rujna 1869; a još potpunije u svojim ‘Contributions to the Theory of Natural Selection,’ 1870, str. 353.
(34)   Tennyson, ‘Idylls of the King,’ str. 244.
(35)   ‘The Thoughts of the Emperor M. Aurelius Antoninus,’ engl. prijev., 2. izd., 1869, str. 112. Marko Aurelije rođen je G.G. 121.
(36)   Pismo gosp. Mill-u u Bain-ovu djelu ‘Mental and Moral Science,’ 1868, str. 722.
(37)   Neki pisac u ‘North British Review’ (srpanj, 1869, str. 531), vrlo sposoban za pametno rasuđivanje, opredjeljuje se odlučno u prilog takvog mišljenja. Čini se da se s time donekle slaže i gosp. Lecky (‘Hist. of Morals,’ sv. I, str. 143).
(38)   Vidjeti njegovo važno djelo ‘Hereditary Genius,’ 1869, str. 349. Duke of Argyll (‘Primeval Man,’ 1869, str. 188) ičinio je nekoliko dobrih primjedbi glede čovjekove naravi u borbi između dobra i zla.
(39)   ‘The Thoughts of Marcus Aurelius’ etc., str. 139.

Četvrto poglavlje

(1)   ‘Investigations in Military and Anthropolog. Statistics of American Soldiers,’ napisao B. A. Gould, 1869, str. 256.
(2)   Što se tiče članka “Cranial forms of the American aborigines,” vidjeti: Dr. Aitken Meigs u ‘Proc. Nat. Sci.’ Philadelphia, svibanj 1866. O Australcima, vidjeti Huxley, u Lyell-ovom djelu ‘Antiquity of Man,’ 1863, str. 87. O otočanima Sendviških otoka, Prof. J. Wyman, ‘Observations on Crania,’ Boston, 1868, str. 18.
(3)   ‘Anatomy of the Arteries,’ napisao R. Quain.
(4)   ‘Transact. Royal Soc.’ Edinburgh, sv. XXIV, str. 175, 189.
(5)   ‘Proc. Royal Soc.’ 1867, str. 544; također 1868, str. 483, 524. Postoji i prethodno priopćenje, 1866, str. 229.
(6)   ‘Proc. R. Irish Academy,’ sv. X. 1868, str. 141.
(7)   ‘Act. Acad.,’ St. Petersburg, 1778, dio II, str. 217.
(   Brehm, ‘Thierleben,’ sv. I, str. 58, 87. Rengger, ‘Säugthiere von Paraguay,’ str. 57.
(9)   ‘Variation of Animals and Plants under Domestification,’ sv. II. pogl. XII.
(10)   ‘Hereditary Genius: an Inquiery into its Laws and Consequences,’ 1869.
(11)   Gosp. Bates primjećuje (‘The Naturalist on the Amazons,’ 1863, sv. II. str. 159) o Indijancima iz istoga južnoameričkog plemena da “ni dvojica od njih nisu imala jednak oblik glave; jedan ima ovalno lice finih crta, a u drugog je pravi široki mongolski istureni obraz, širokih nozdrva i kosih očiju.2
(12)   Blumenbach, ‘Treatises on Anthropolog.’ engl. prijevod, 1865, str. 205.
(13)   Godron, ‘De l’Espèce,’ 1859, sv. II. knjiga 3. Quatrefages, ‘Unité de l’Espèce Humaine,’ 1861. Također predavanja iz antropologije, objavljena u ‘Revue des Cours Scientifiques,’ 1866-1868.
(14)   ‘Hist. Gen. et Part. des Anomalies de l’Organisation,’ u tri sveska, sv. I. 1832.
(15)   O tim zakonima opširno sam raspravljao u ‘Variation of Animals and Plants under Domestification,’ sv. II. pogl. XXII. i XXIII.  M. J. P. Durand je kasnije (1868) objavio vrijedan ogled ‘De Influence des Milieux, etc.’ On velik utjecaj pripisuje tlu.
(16)   ‘Investigations in Military and Anthrop. Statistics,’ etc. 1869, napisao B. A, Gould, str. 93, 107, 126, 131, 134.
(17)   O Polinežanima, vidjeti Prichard-ovo djelo ‘Physical Hist. of Mankind,’ sv. V, 1847, str. 145, 283. Također Godron, ‘De l’Espèce,’ sv. II, str. 289. Postoji također znatna razlika u vanjskome izgledu između blisko srodnih Hindusa s Gornjeg Gangesa i Bengala; vidjeti Elphinstone: ‘History of India,’ sv. I, str. 324.
(18)   ‘Memoirs, Anthropol. Soc.’ sv. III, 1867-69, str. 561, 565, 567.
(19)   Dr. Brakenridge, ‘Theory of Diathesis,’ ‘Medical Times,’ 19. lipnja i 17. srpnja, 1869.
(20)   Autoritete za tih nekoliko tvrdnji naveo sam u svome djelu ‘Variation of Animals under Domestification,’ sv. II, str. 297-300.  Dr. Jaeger, “Ueber das Längenwachsthum der Knochen,” ‘Jenischen Zeitschrift,’ sv. V., dio I.
(21)   ‘Investigations,’ etc. napisao B. A. Gould, 1869, str. 288.
(22)   ‘Säugthiere von Paraguay,’ 1830, str. 4.
(23)   ‘History of Greenland,’ engl. prijevod 1767, sv. I, str. 230.
(24)   ‘Intermarriage.’ Napisao Alex. Walker, 1838, str. 377.
(25)   ‘The Variation of Animals under Domestification,’ sv. I, str.173.
(26)   ‘Principles of Biology,’ sv. I. str. 455.
(27)   Paget, ‘Lectures on Surgical Pathology,’ sv. I. 1853, str. 209.
(28)   ‘The Variation of Animals under Domestification,’ sv. II. str. 8.
(29)   ‘Säugthiere von Paraguay,’ str. 8, 10.  Imao sam priliku promatrati izvanrednu sposobnost vida kod stanovnika Ognjene zemlje. Vidjeti također o tome: Lawrance (‘Lectures on Physiology,’ etc., 1822, str. 404). M. Giraud-Teulon u novije vrijeme prikupio je (‘Revue des Cours Scientifiques,’ 1870, str. 625) mnogo valjanih dokaza kojima potvrđuje da je uzrok kratkovidnosti: “C’est le travail assidu, de près” /Riječ je o dugotrajnom radu oka na blizinu/.
(30)    Prichard, ‘Phys. Hist. of Mankind,’ navod prema Blumenbach, sv. I. 1851, str. 311; za mišljenje Pallasa, sv. IV. 1844, str. 407.
(31)   Navedeno po Prichard-u, ‘Researches into the Phys. Hist. of Mankind,’ sv. V. str. 463.
(32)   Vrijedna rasprava gosp. Forbes-a upravo je izašla u ‘Journal of the Ethnological Soc. of London,’ novi niz, sv. II. 1870, str. 193.
(33)   Dr. Wilckens (‘Landwirthschaft. Wochenblatt,’ br. 10, 1869) nedavno je objavio zanimljiv ogled u kojem je pokazao kako su svoje organe preinačile domaće životinje što žive u planinskim krajevima.
(34)   ‘Memoire sur les Microcéphales,’ 1867, str. 50, 125, 169, 171, 184-198.
(35)   Vidjeti dobro poznati članak u ‘Cyclop. of Anat. and Phys.’ sv. V. 1859, str. 642.  Owen, ‘Anatomy of Vertebrates,’ sv. III. 1868, str. 687.  Prof. Turner, u ‘Edinburgh Medical Journal,’ veljača 1865.
(36)   ‘Annuario della Soc. dei Naturalisti in Modena,’ 1867, str. 83. Prof. Canestrini navodi izvadke iz različitih pisaca o tome predmetu. Laurillard, pošto je utvrdio kod mnogih ljudi  i kod nekih majmuna potpunu sličnost u obliku, omjerima i spoju obiju jagodičnih kostiju,  primjećuje da takav poredak dijelova ne može smatrati pukom slučajnošću.
(37)   Cijeli niz slučajeva naveo je Isid. geoffroy St.-Hilaire, ‘Hist. des Anomalies,’ knj. III, str. 437.
(38)   U svome djelu ‘Variation under Domestification’ (sv. II, str. 57) nerijetko pojavljivanje prekobrojnih sisa u žena pripisao sam vrnuću, reverziji. Na takav kao vjerojatni zaključak bio sam naveden time što su dodatne sise općenito smještene simetrično na prsima, a još više jednim slučajem, gdje se u jedne žene, čija je majka imala prekobrojne sise, pojavila samo jedna funkcionalna sisa u području prepone. Ali Prof. Preyer (‘Der Kampf um das Dasein,’ 1869, str. 45) tvrdi da mammae erraticae /lutajuće sise/ mogu doći i na drugim mjestima, čak na leđima, tako da je uvjerljivost mog stajališta znatno oslabljena ili čak posve poništena.
         Iako s velikim oklijevanjem, u tome istom djelu (sv. II. str. 12), vrnuću sam prirpisao
      čestu pojavu polidaktilizma kod ljudi. Djelomično me na to navela tvrdnja Prof. Owena da neki ribogmazovi (Ichtyopterygia) imaju višu od pet prstiju i stoga sam smatrao da se takvi ljudi zadržali prvobitno stanje: no pošto sam pročitao raspravu Prof. Gegenbaur-a (‘Jenaischen Zeitschrift,’ sv. 3, str. 341), koji je u tome najveći autoritet u cijeloj Europi, i koji pobija Owenov zaključak, vidim da je krajnje dvojbeno da li je prekobrojnost prstiju moguće tako objasniti. Činjenica je da takvi prsti ne samo da se pojavljuju često i da su jako nasljedni, nego nakon što se odsijeku mogu ponovno narasti, poput normalnih prstiju kod nižih kralježnjaka, a to me je posebno navelo na gornji zaključak. Ta neobična činjenica da ponovno narastu ostaje neobjašnjiva ako se misao na vrnuće nekakvome dalekom pretku mora odbaciti. – Ne mogu, međutim, prihvatiti mišljenje Prof. Gegenbaura da se dodatni prsti ne mogu pojaviti putem vrnuća, a da se istodobno i na sličan način ne preinače drugi dijelovi kostura; jer vrnućem značajke se često pojedinačno pojavljuju.
(39)   ‘Anatomy of Vertebrates,’ sv. III. 1868, str. 323.
(40)   ‘Generelle Morphologie,’ 1866, sv. II. str. CIV.
(41)   Carl Vogt, ‘Lectures on Man,’ engl. prij. 1864, str. 151.
(42)   C. Carter Blake, o gornjoj čeljusti iz La Neulette, ‘Anthropolog. Review,’ 1867, str. 295. – Schaafhausen, isto, 1868, str. 426.
(43)   ‘The Anatomy of Expression,’ 1844, str. 110, 131.
(44)   Navod prema Prof. Canestrini-ju u ‘Annuario,’ etc. 1867, str. 90.
(45)   Te rasprave mora pomno proučavati naročito onaj koji želi vidjeti učestalost mijenjanja naših mišića i kako pri tom mijenjanju postaju slični mišićima majmuna (Quadrumana). Sljedeći navodi odnose se na neke točke kojih sam se u svome tekstu dotaknuo: ‘Proc. Royal  Soc.’, sv. XIV, 1865, str. 379-384; sv. XV, 1866, str. 241, 242; sv. XV, 1867, str. 544; sv. XVI, 1868, str. 524. Mogu ovdje dodati da su Dr. Murie i St. George Mivart u svojoj raspravi o lemuroidima ('Tra‘sact. Zoolog. Soc.,' sv. VII, 1869, str. 96) pokazali kako su neki mišići u tih životinja, koje su najniži članovi primata, izvanredno promjenjivi. U lemuroida ima brojnih gradacija, također među mišićima koje vode do ustrojstava što su pronađena u još nižih životinja.
(46)    Prof. Macalister, u ‘Proc. . R. Irish Academy,’ sv. X, 1868, str. 124.
(47)   Prof. Macalister (isto, str. 121) je svoja opažanja prikazao tablicom i utvrdio da su mišićne anomalije najčešće u podlaktici, zatim u licu, te u nozi, itd.
(48)   Vlč. Dr. Haughton, pošto je naveo (‘Proc. R. Irish Academy, 27. lipnja 1864, str. 715) jedan važan slučaj varijacije u čovječjem flexor pollicis longus (dugi mišić pregibač palca), dodaje: “Ovaj važan primjer pokazuje da čovjek može ponekad u palcu i u prstima  imati poredak tetiva koji je karakterističan za makaka; ali ne mogu kazati da li taj slučaj mora značiti da se makak uspeo do čovjeka ili se čovjek srozao u makaka, ili je to urođena mušičavost prirode.” Zadovoljstvo je čuti tako uglednog anatoma  i tako ogorčenog protivnika evolucionizma da priznaje mogućnost čak obiju prvih pretpostavki. – Prof. Macalister je također opisao (‘Proc. R. Irish Academy,’ sv. X, 1864, str. 138) varijacije u flexor pollicis longus koje su značajnije zbog svojih odnosa prema istim mišićima u četverorukih majmuna (Quadrumana).
(49)   Autoritete na koje se pozivam glede ovih nekoliko tvrdnji naveo sam u svome djelu ‘Variation of Animals under Domestification,’ sv. II, str. 320-335.
(50)   Cijeli taj predmet raspravio sam u pogl. XXIII, sv. II. mojeg djela ‘Variation of Animals and Plants under Domestification.’
(51)   Pogledati sve znamenitiji ‘Essay on the Principle of Population,’ od vlč. T. Malthus-a, sv. I. 1826, str. 6, 517.
(52)   ‘Variation of Animals and Plants under Domestification,’ sv. II, str. 111-113, 163.
(53)   Gosp. Sedgwick, ‘British and Foreign Medico-Chirurg. Review,’ srpanj 1863, str. 170.
(54)   ‘The Annals of Rural Bengal,’ od W. W. Hunter-a, 1868, str. 259.
(55)   ‘Primitive Marriage,’ 1865.
(56)   Vidjeti neke dobre primjedbe o tom učinku koje je učinio W. Stanley Jevons, “A Deduction from Darwin’s Theory,” ‘Nature,’ 1869, str. 231.
(57)   Latham, ‘Man and his Migrations,’ 1851, str. 135.
(58)   G-da Murie i Mivart u svome članku “Anatomy of the Lemuroidea” (‘Transact. Zoolog. Soc.’ sv. VII, 1869, str. 96-98) kažu: “Neki mišići tako su nepravilni u svome rasporedu da se ne mogu uspješno klasificirati u bilo koju od navedenih skupina.” Ti mišići često se razlikuju čak na suprotnim stranama tijela iste jedinke.
(59)   ‘Quarterly Review,’ travanj, 1869, str. 392. To je podrobnije pretreseno u: Wallace, ‘Contributions to the Theory of Natural Selection,’ 1870, gdje su ponovno objavljene sve rasprave koje se odnose na to djelo. ‘The Essay on Man’ vješto je kritizirao Prof. Claparède, jedan od najuglednijih zoologa u Europi, i to u jednome članku koji je izašao u ‘Bibliothéque Universelle”, lipanj 1870. Primjedba koju sam u svome tekstu naveo iznenadit će svakoga tko je čitao Wallaceovu glasovitu raspravu ‘The Origin of Human Races deduced from the Theory of Natural Selection’ (prvotno objavljena u ‘Anthropological Review,’ svibanj 1864, str. CLVIII). Ne mogu a da ovdje ne spomenem sasvim umjesnu primjedbu J. Lubbocka (‘Prehistoric Times,’ 1865, str. 479) koja se odnosi na tu raspravu, naime da je gosp. Wallace “s karakterističnom nesebičnošću pripisuje to (tj. ideju o prirodnom odabiru) isključivo gosp. Darwinu, iako je i on, kao što je dobro znano, neovisno došao do te iste ideje i objavio je istovremeno, iako ne tako  dobro obrađenu.”
(60)   Naveo gosp. Lawson Tait u svome djelu “Law of Natural Selection,” – ‘Dublin Quarterly Journal of Medical Science,’ velj. 1869.  U istu svrhu je naveden i Dr. Keller.
(61)   Owen, ‘Anatomy of Vertebrates,’ sv. III, str. 71.
(62)   ‘Quarterly Review,’ travanj 1869, str. 392.
(63)   U Hylobates syndactylus, kao što samo ime kaže, dva prsta su redovito srasla, a to je, kao što mi javlja  gosp. Blyth, također ponekad slučaj s prstima H. agilis, lar i leuciscus.
(64)   Brehm, ‘Thierleben,’ sv. I, str. 80.
(65)   “The Hand, its mechanism,” etc. ‘Bridgewater Treatise,’ 1833, str. 38.
(66)   Häckel je izvrsno objasnio stupnjeve kojima je čovjek postao dvonožac: ‘Natürliche Schöpfungsgeschichte,’ 1868, str. 507. Dr. Büchner (‘Conférences de la Théorie Darwinienne,’ 1869, str. 135) dao je dobre primjere upotrebe čovječje noge kao organa za hvatanje; on je pisao i o načinu kretanja kod viših majmuna na što ću se osvrnuti u sljedećim poglavljima: o tome načinu kretanja vidjeti također Owen, ‘Anatomy of Vertebrates,’ sv. III, str. 71.
(67)   “On the Primitive Form of the Skull,” /O primitivnom obliku lubanje”) engl. prijev. u ‘Anthropological Review,’ listop. 1868, str. 428.  Owen (‘Anatomy of Vertebrates,’ sv. II, 1866, str. 551) o mastoidnom izdanku u viših majmuna.
(68)   'Die Grenzen der Thierwelt, eine Betrachtung zu Darwin's Lehre,' 1868. str. 51.
(69)   Dujardin, 'Annales des Sc. Nat.' 3rd series, Zoolog. knj. XIV, 1850, str. 203. See also gosp. Lowne, 'Anatomy and Physiol. of the Musca vomitoria,' 1870, str. 14. - Moj sin, gosp. F. Darwin, isjekao je za mene moždane ganglije mrava Formica rufa.
(70)   'Philosophical Transactions,' 1869, str. 513.
(71)   Navedeno u: C. Vogt-ovim 'Lectures on Man,' engl. prijev. 1864, str. 88, 90. - Prichard, 'Phys. Hist. of Mankind,' sv. I. 1838, str. 305.
(72)   'Comptes Rendus des Sciences,' etc. 1. lipnja 1868.
(73)   'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. I, str. 124-129.
(74)   Schaaffhausen donosi, prema Blumenbachu i Buschu, slučajeve koji se odnose na grčeve i ožiljke u 'Anthropolog. Review,' listopad 1868, str. 420. Dr. Jarrold ('Anthopologia,' 1808, str. 115, 116) donosi slučajeve Camper-ovih i vlastitih opažanja, slučajeve preinačenja lubanje zbog toga što je glava trajno bila u neprirodnom položaju. On smatra da neki zanati, poput obućarskog, koji zahtijevaju da glava bude pognuta naprijed, utječu da čelo postane zaobljenije i ispupčenije.
(75)   'Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. I, str. 117 o izduženju lubanje; str. 119 o utjecaju jednoga klempavog uha.
(76)   Naveo Schaaffhausen, u 'Anthropol. Review,' listop. 1868. str. 419.
(77)   Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. III. str. 619.
(78)   Isidore Geoffroy St.-Hilaire primjećuje ('Hist. Nat. Générale,' knj. II. 1839, str. 215-217) o činjenici da je ljudska glava pokrivena dugom dlakom: gornje površine tijela majmuna i inih sisavaca gušće su obraslu nego donje. To isto zamijetili su drugi autori. - Prof. P. Gervais ('Hist. Nat. des Mammifères,' knj. I. 1854, str. 28), međutim, tvrdi da u gorile dlaka na leđima rjeđa, gdje je djelomično trljanjem skinuta, nego na donjoj strani tijela.
(79)   Gosp. St. George Mivart, 'Proc. Zoolog. Soc.' 1865, str. 562, 583. Dr. J. E. Gray, 'Cat. Brit. Mus.: Skeletons.' Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. II. str. 517. Isidore Geoffroy, 'Hist. Nat. Gén.' knj. II. str. 244.
(80)   'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. II. str. 280, 282.
(81)   'Primeval Man,' 1869, str. 66.


Peto poglavlje

(1)   'Anthropological Review,' svibanj, 1864, str. CLVIII.
(2)   Poslije nekog vremena ti članovi ili plemena koja su apsorbirani u neko drugo pleme smatraju, kako primjećuje gosp. Maine ('Ancient Law,' 1861, str. 131) da su oni, s pobjednicima, potmstvo istih predaka.
(3)   Morlot, 'Soc. Vaud. Sc. Nat.' 1869, str. 294.
(4)   Ja sam primjere naveo u svome djelu 'Variation of Animals under Domestification,' sv. II. str. 196.
(5)   Vidjeti zapažen niz članaka o fizici i politici u 'Fortinghtly Review,' stud. 1867; 1. travnja 1868; 1. srpnja 1869.
(6)   'Origin of Civilisation,' 1870, str. 265.
(7)   Gosp. Wallace slučajeve navodi u svome djelu 'Contributions to the Theory of Natural Selection,' 1870, str. 354.
(   'Ancient Law,' 1861, str. 22.  Na primjedbe gosp. Bagehot-a, 'Fortnightly Review,' 1. travnja, 1868, str. 452.
(9)   'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. I, str. 309.
(10)   'Frazier's Magazine,' rujan 1868, str. 353. Čini se da je taj članak izveo snažan dojam na mnoge i da je izazvao pojavljivanje dvaju zapaženih ogleda i jedan odgovor u 'Q. Journal of Science,' 1869, str. 152; također gosp. Lawson Tait u 'Dublin Q. Journal of Medical Science,' veljača 1869, i gosp. E. Ray Lankester u svome djelu 'Comparative Longevity,' 1870, str. 128. Slična stajališta pojavila su se još ranije u 'Australian,' 13. srpnja 1867. Ideje sam uzeo od nekih od tih pisaca.
(11)   Što se tiče gosp. Wallace-a, vidjeti 'Anthropolog. Review,' kako je već navadeno. Gosp. Galton u 'Macmillan's Magazine,' kolov. 1865, str. 318; također njegovo veliko djelo 'Hereditary Genius,' 1870.
(12)   'Hereditary Genius,' 1870, str. 132-140.
(13)   Vidjeti peti i šesti stupac tablice, sastavljene prema dobrim autoritetima, u djelu gosp. E. R. Lankester-a 'Comparative Longevity,' 1870, str. 115.
(14)   'Hereditary Genius,' 1870, str. 330.
(15)   'Origin of Species,' (peto izd. 1869), str. 104.
(16)   'Hereditary Genius,' 1870, str. 347.
(17)   E. Ray Lankester, ?Comparative Longevity,' 1870, str. 115. Tablica o neumjerenima je od Neison-a u 'Vital Statistics.' Što se tiče razuzdanosti, vidjeti Dr. Farr, "Influence of Marriage on Mortality," 'Nat. Assoc. for the Promotion of Social Science,' 1858.
(18)   'Frazer's Magazine,' rujan 1868, str. 353. 'Macmillan's Magazine,' kolov. 1865, str. 318.  Vlč. F. W. Farrar ('Fraser's Mag.,' kolov. 1870, str. 261) zaizima drugo stajalište.
(19)   "On the Law of the Fertility of Women," u 'Transact. Royal Soc.' Edinburgh, sv. XXIV, str. 287.  Vidjeti, također, glede opažanja o spomenutom učinku: gosp. Galton, 'Hereditary Genius,' str. 352-357.
(20)   'Tenth Annual Report of Births, Deaths, etc. in Scotland,' 1867, str. XXIX.
(21)   Ovi navodi uzeti su od našega najvećeg autoriteta u tim pitanjima, naime od Dr. Farr-a, iz njegove rasprave "On the Influence of Marriage on the Mortality of the French People," koju je čitao pred Nat. Assoc. for the Promotion of Social Science, 1858.
(22)   Dr. Farr, isto. Dalji navodi su iz iste važne rasprave.
(23)   Uzeo sam petogodišnje srednje vrijednosti koje se nalaze u 'The Tenth Annual Report of British Deadths, etc., in Scotland' 1867.  Navod iz Dr. Stark-a preuzet je iz članka u 'Daily News,' 17. list. 1868, za koji Dr. Farr smatra da je napisan  vrlo pomno.
(24)   Vidjeti o tome duhovito i originalno razmatranje u djelu gosp. Galtona, 'Hereditary Genius,' str. 340-342.
(25)   Gosp. Greg, 'Fraser's Magazine,' rujan 1868, str. 357.
(26)   'Hereditary Genius,' 1870, str. 357-359.  Vlč. F. H. Farrar ('Fraser's Magazine,' kolov. 1870, str. 257) tvrdi suprotno. Već je Sir C. Lyell ('Principles of Geology,' sv. II, 1868, str. 489), u jednome dojmljivom odlomku, svratio pozornost na štetni utjecaj Svete Inkvizicije pri snižavanju općeg intelektualnog stanja u Europi, putem selekcije.
(27)   Gosp. Galton, 'Macmillan's Magazine,' kolovoz, 1865, str. 325. Vidjeti, također, 'Nature,' "On Darwinism and National Life," prosin. 1869, str. 184.
(28)   'Last Winter in the United States,' 1868, str. 29.
(29)   'On the Origin of Civilisation,' 'Proc. Ethnological Soc.' 26. stud. 1867.
(30)   'Primeval Man,' 1869.
(31)   'Royal Institution of Great Britain,' 15. ožujka 1867.  Također, 'Researches into the Early History of Mankind,' 1865.
(32)   'Primitive Marriage,' 1865. Vidjeti, isto tako, sjajan članak, koji je očito napisao isti autor, u 'North British Review,' srpanj 1869. Također, gosp. L. H. Morgan, "A Conjectural Solution of the Origin of the Class. System of Relationship," u 'Proc. American Acad. of Sciences,' sv. VII. veljača 1868.  Prof Schaaffhausen ('Anthropolog. Review,' list. 1869, str. 373) spominje "tragove žrtvovanja ljudi koji se nalaze i u Homera i u Starome zavjetu."
(33)   Sir J. Lubbock, 'Prehistoric Times,' 2. izd. 1869, pogl. XV. i XVI, et passim.
(34)   Dr. F. Müller dao je o tom učinku neke dobre primjedbe u 'Reise der Novara: Anthropol. Theil,'  Abtheil. III, 1868, str. 127.


Šesto poglavlje     
                   
(1)   Isidore Geoffroy St. Hilaire daje podroban prikaz položaja koji su razni prirodoslovci u svojim klasifikacijama dodijelili čovjeku: ‘Hist. Nat. Gćn. svez. II, 1859, str. 170-189.
(2)   Vidjeti vrlo zanimljiv članak, “L’Instinct chez les Insectes,” od gosp. George-a Fouchet-a, ‘Revue des Deux Mondes,’ veljača 1870, str. 682.
(3)   Westwood, ‘Modern Class of Insects,’ svez. II, 1840, str. 87.
(4)   ‘Proc. Zool. Soc.’ 1869, str. 4.
(5)   ‘Evidence as to Man’s Place in Nature,’ 1863, str. 70, et passim.
(6)   Isid. Geoffroy, 'Hist. Nat. Gén.' svez. II, 1859, str. 217.
(7)   "Ueber die Richtung der Haare," etc., Müller's Archiv für Anat. und Phys." 1837, str. 51.
(   O dlaci u hilobatesa vidjeti 'Nat. Hist. of Mammals," od C. L. Martina, 1841, str. 415. Također, Isid. Geoffroy o američkim majmunima i drugim vrstama, u 'Hist. Nat. Gén.' svet. II, 1859, str. 216, 243. Eschricht, isto, str. 46, 55, 61. Owen, ?Anat. of Vertebrates,' svez. II, str. 619. Wallace, 'Contributions to the Theory of Natural Selection,' 1870, str. 344.
(9)   'Origin of Species,' 5th edit. 1869, str. 194. 'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' svez. II, 1868, str. 348.
(10)   'An Introduction to the Classification of Animals,' 1869, str. 99.
(11)   Ovo je gotovo ona ista klasifikacija koju je privremeno bio usvojio gosp. St. George Mivart ('Transact. Philosoph. Soc.' 1867, str. 300), koji, pošto je izdvojio lemuride, ostale primate dijeli u Hominidae i Simiadae, skupine koje odgovaraju uskonosim majmunima, zatim u Cebidae i Hapalidae, - skupine koje odgovaraju širokonosim majmunima.
(12)   'Transact. Zoolog. Soc.' svez. VI, 1867, str. 214.
(13)   Gosp. St. G. Mivart, 'Transact. Phil. Soc.' 1867, str. 410.
(14)   Gospoda Murie i Mivart o lemuridima, u 'Transact. Zoolog. Soc.' svez. VII, 1869, str. 5.
(15)   Häckel je došao do istog zaključka. Vidjeti 'Ueber die Entstehung des Menschengeschlechtes,' u Virchow's 'Sammlung. gemein. wissen. Vorträge,' 1868, str. 61. Također njegovo djelo 'Natürliche Schöpfungsgeschlichte,' 1868, gdje u potankosti iznosi svoje gledanje na ljudsko rodoslovlje.
(16)   'Anthropological Review,' travanj, 1867, str. 236.
(17)   'Elements of Geology,' 1865, str. 583-585. 'Antiquity of Man,' 1863, str. 145.
(18)   'Man's Place in Nature,' str. 105.
(19)   Pomno izrađene tablice nalaze se u njegovoj 'Generelle Morphologie' (Svez. II, str. CLIII, i str. 425), a posebno o čovjeku, još više u njegovom djelu 'Natürliche Schöpfungsgeschlichte,' 1868. Prof. Huxley, u prikazu ovoga drugog djela ('The Academy,' 1869, str. 42) kaže kako on smatra da je Häckel koljeno ili liniju podrijetla kralježnjaka izvanredno dobro obradio, iako se s njime u nekim točkama ne slaže. On izražava također svoje visoko priznanje općoj vrijednosti i duhu cijeloga djela.
(20)   'Palaeontology,' 1860, str. 199.
(21)   Na Falklandskim otocima sa zadovoljstvom sam u travnju 1833., dakle nekoliko godina prije bilo kojeg drugog prirodoslovca, gledao pokretljivu ličinku jedne složene mješićnice, posve srodne Synoicum-u, ali generički od njega očito različite. Rep je bio dugačak za otprilike pet dužina njegove  okrugle glave i završavao se kao vrlo tanka nit. Kao što sam to nacrtao pod jednostavnim sitnozorom, on je bio jasno poprečno ispodijeljen u neprozirne dijelove, za koje mislim da predstavljaju velike stanice koje je nacrtao Kowalevsky. U jednome ranom stadiju razvitka rep je bio tijesno ovijen oko ličinkine glave.
(22)   'Mémoires de l'Acad. des Sciences de St. Pétersbourg,' Svez. X, br. 15, 1866.
(23)   To je zaključak Prof. Gegenbaura, jednog od najvećih autoriteta poredbene anatomije: 'Grundzüge der vergleich. Anat.', 1870, str. 876. Do tog rezultata došlo se najviše proučavanjem vodozemaca, ali čini se prema Waldeyeru (kako se navodi u Humphryjevu 'Journal of Anat. and Phys.' 1869, str. 161) da su spolni organi čak i "viših kralježnjaka u prvo doba razvitka hermafroditni." Slično stajalište imali su odavna neki autori premda sve do sada ono nije imalo jakog temelja.
(24)   Najbolji primjer za to pruža mužjak Thylacinus. Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' svez. III, str. 771.
(25)   Dobro je poznato da su neke vrste roda Serranus često dvospolci, ali me Dr. Günther izvješćuje kako je uvjeren da to nije njihovo redovno stanje. Podrijetlo od nekoga drevnog androginog prototipa prirodno bi, međutim, pogodovalo i bilo bi, u nekoj mjeri, objašnjenje za povremeno pojavljivanje tog stanja u tih riba.

(26) Gosp. Lockwood smatra (kao što se navodi u 'Quart. Journal of Science,' travanj, 1868, str. 269), prema onome što je promatrao pri razvitku morskog konjica (Hippocampus), da stijenke trbušne vrećice u mužjaka na neki način proizvode hranu. Glede ribljih mužjaka koji izlijegaju jaja u svojim ustima, vidjeti vrlo zanimljivu raspravu Prof. Wymana, u Journal of Anat. and Phys.' 1. studenog, 1866, str. 78. Slične slučajeve opisao je i Dr. Günther.

(27) Sve životne funkcije odvijaju se u ustaljenim i povratnim periodima, a kod životinja koje su pod utjecajem plime i oseke ti će periodi vjerojatno biti lunarni; jer takve su se životinje neizbježno nalazile na suhom ili na vodom prekrivenom dnu za vrijeme nebrojenih naraštaja, - dobivajući obilnu hranu ili nalazeći se u uskudici, - prema pravilnim lunarnim ciklusima. Stoga ako su kralježnjaci potekli od neke životinje srodne današnjim mješićnicama, koja je živjela u zoni plime i oseke, tada nam postaje razumljiva tajanstvena činjenica da u viših, i sada kopnenih kralježnjaka (druge razrede da ne spominjemo), mnogi normalni i abnormalni životni procesi teku u skladu s mjesečevim periodama. Koliko možemo o tome suditi, neka povratna perioda, kad je jednom stečena, ako ima približno pravo vrijeme trajanja za neki proces ili funkciju, onda ona nije sklona da ga mijenja; dakle, ta se osobina može naslijeđivati  tijekom gptpvp neogranični broj naraštaja. Taj zaključak, ako je točan, vrlo je važan jer duljina trudnoće u svakoga sisavca, valjenje jaja u svake ptice i mnoge druge životne pojave odaju nam još uvijek prvobitno mjesto postanka tih životinja.

Sedmo poglavlje

(1)   'History of India,' 1841, sv. I, str. 328. Otac Ripa točno isto primjećuje u odnosu na Kineze.
(2)   Golem broj mjerenja na bijelcima, crncima i I ndijancima iznosi se u 'Investigations in the Military and Anthropolog. Statistics of American Soldiers,' autora B. A. Goulda, 1869, str. 298-358; o kapacitetu pluća, str. 471. Vidjeti također mnogobrojne i vrijedne tablice koje je, na temelju opažanja Dr. Scherzera i Dr. Schwarza, iznio Dr. Weisbach u 'Reise der Navara: Anthropolog. Theil,' 1867.
(3)    Vidjeti, na primjer, priopćenje gosp. Marschalla o mozgu jedne Bušmanke, u 'Phil. Transact.' 1864, str. 519.
(4)   Wallace, 'The Malay Archipelago,' sv. II, 1869, str. 178.
(5)   Glede slika u znamenitim egipatskim pećinama Abou-Simbela gosp. Pouchet kaže ('The Plurality of the Human Races,' engl. prijevod 1864, str. 50) da nije mogao raspoznati predstavnike od dvanaest ili više naroda, za koje neki autori misle da ih mogu raspoznati. Čak ni neke od najizrazitijih rasa ne mogu se onako jasno  prepoznati kako bismo očekivali prema onome što je o tom predmetu napisano. Tako gospoda Nott i Gliddon ('Types of Mankind,' str. 148) tvrde da Ramzes II, ili Veliki, ima uznosito europske crte lica, dok Knox, drugi veliki vjernik u vrstovnu razliku među ljudskim rasama ('Races of Man,' 1850, str. 201), govoreći o mladome Memnonu (koji, kako me je izvijestio gosp. Birch, nije bio nitko drugi nego Ramzes II) najodlučnije tvrdi da ima iste crte kao Židovi iz Antwerpena. Opet, kad sam u Britanskom muzeju, s dvojicom mjerodavnih sudaca, službenika,  promatrao kip Amunofa III, složili smo se da ima crte lica izrazito crnačkog izraza, dok ga gospoda Nott i Gliddon (ondje, str. 146, sl. 53) opisuju kao "križanca, ali bez crnačke primjese."
(6)   Tako navode Nott i Gliddon, 'Types of Mankind,' 1854, str. 439. Oni daju također potkrepljujući dokaz, ali C. Vogt misli da taj predmet zahtijeva dalje istraživanje.
(7)   "Diversity of Origin of the Human Races," u 'Christian Examiner,' srpanj 1850.
(   'Transact. R. Soc. of Edinburgh,' sv. XXII, 1861, str. 567.
(9)   'On the Phenomena of Hybridity in the Genus Homo,' Engl. prijevod 1864.
(10)   Vidjeti zanimljivo pismo gosp. T. A. Murraya, u 'Anthropol. Review,' travanj 1868, str. LIII. U tome pismu opovrgnuo je tvrdnju grofa Strzelecki-ja da su Australke koje su rodile djecu s bijelim ljudima poslije toga za ljude svoje rase bile neplodne. Gosp. A. de Quatrefages također je prikupio ('Revue des Cours Scientifiques,' ožujak 1869, str. 239) mnoge dokaze da Australci i Europljani pri međusobnom križanju nisu neplodni.
(11)   'An Examination of Prof. Agassiz's Sketch of the Nat. Provinces of the Animal World,' Charleston, 1855, str. 44.
(12)   'Military and Anthropolog. Statistics of American Soldiers,' autora B. A. Goulda, 1869, str. 319.
(13)   'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. II, str. 109. Ovdje bih podsjetio čitatelja da neplodnost vrsta pri njihovu međusobnom križanju nije neka vrstovno-stečena osobina nego je, poput nesposbnosti nekog drveća da se kalemi jedno s drugim, povezano s nekim drugim stečenim razlikama. Nepoznata je narav tih razlika, ali one se pobliže vežu uz rasplodni sustav, a mnogo manje uz izvanjski ustroj ili obične razlike u konstituciji. Čini se da neplodnost pri križanju dviju različitih vrsta velikim dijelom dolazi odatle što se jedna od njih, ili to vrijedi za obje, već odavno prilagodila, na neke ustaljene životne uvjete; jer mi znamo da promijenjeni uvjeti imaju poseban utjecaj na rasplodni sustav i (kao što je ranije primijećeno) imamo dobrih razloga vjerovati da kolebljivi uvjeti odomaćivanja teže otklanjanju neplodnosti koja je tako opća pri križanju vrsta u prirodnom stanju. Na drugom mjestu (isto, sv. II, str. 185, i 'Origin of Species,' 5. izd. str. 317) ja sam pokazao da neplodnost križanih vrsta nije plod prirodnog odabira. Možemo razumjeti kako je teško moguće da se neplodnost dvaju oblika, kad su već postala međusobno vrlo neplodna, uvećava tako da se održavaju ili preživljavaju sve neplodnije i neplodnije jedinke dobivene križanjem tih oblika, jer pošto je neplodnost u porastu, rađa se sve manje i manje onih potomaka koji se razmnožavaju i, naposljetku, rađat će se samo pojedine jedinke, i to u sve rjeđim vremenskim razmacima. Ali postoji čak i jedan veći stupanj nepolodnosti nego što je taj. I Gärtner i Kölreuter su potvrdili da, kod biljnih rodova koji imaju mnogo vrsta, može nastati niz vrsta koje, ako se križaju, daju sve manje i manje sjemena, sve do vrste koja nipošto više ne proizvodi sjeme, ali se oprašuje peludom drugih vrsta, jer klica nabubri. Ovdje je očito nemoguć odabir još neplodnijih jedinki koje su već prestale davati sjeme tako da se vrhunac neplodnosti, gdje se nekakav utjecaj zamjećuje još samo na klici, nije mogao dobiti prirodnim odabirom. Taj vrhunac, a nedvojbeno i ostali stupnjevi neplodnosti, povezani su s nekim nepoznatim razlikama u konstituciji rasplodnog sustava vrsta koje se križaju.
(14)   'The Variation of Animals,' etc., sv. II, str. 92.
(15)    Gosp. de Quatrefages je dao zanimljiv prikaz (‘Anthropolog. Review,’ siječanj 1869, str. 22) o uspješnosti i energiji Paulistasa u Brazilu koji su jedna vrlo križana rasa Portugalaca i Indijanaca s mješavinama krvi drugih rasa.
(16)   Na primjer, kod domorodaca Amerike i Australije. Prof. Huxley kaže (‘Transact. Internat. Congress of Prehist. Arch.’ 1869, str. 105) da su lubanje u mnogih južnih Nijemaca i Švicaraca “jednako kratke i  široke kao u Tatara” itd.
(17)   Vidjeti dobru raspravu o tome u: Waitz, ‘Introduct. to Anthropology,’ engl. prijev. 1863, str. 198-208, 227. Neke od gornjih podataka preuzeo sam iz: H. Tuttle, ‘Origin and Antiquity of Physical Man,’ Boston, 1866, str. 35.
(18)   Prof. Nägeli pomno je opisao neke neobične slučajeve u svojim ‘Botanische Mittheilungen,’ knj. II, 1866, str. 294-369. Prof. Asa Gray dao je slične primjedbe o nekim intermedijarnim oblicima glavočika (Compositae) Sjeverne Amerike.
(19)   ‘Origin of Species,’ 5. izd., str. 68.
(20)   Vidjeti o tome učinku: Prof. Huxley, ‘Fortnightly Review,’ 1865, str. 275.
(21)   ‘Lectures on Man,’ engl. prijev. 1864, str. 468.
(22)   ‘Die Racen des Schweines,’ 1860, str. 46. ‘Vonstudien für Geschichte, etc. Schweineschädel,’ 1864, str. 104. Što se tiče goveda, vidjeti: De Quatrefages, ‘Unité de l’Espèce Humaine,’ 1861, str. 119.
(23)   Tylor, ‘Early History of Mankind,’ 1865; o govoru kretnjama vidjeti str. 54. Lubbockovih ‘Prehistoric Times,’ 2. izd. 1869.
(24)   ‘The Primitive Inhabitants of Scandinavia,’ engl. prijev. izdao Sir Lubbock, 1868, str. 104.
(25)   Hodder M. Westropp, o Chromlechs, itd. , ‘Journal of Ethnological Soc.’ kako je pbjavljen u ‘Scientific Opinion,’ lipanj 1869, str. 3.
(26)   ‘Journal of Researches: Voyage of the “Beagle,”’ str. 46.
(27)   ‘Prehistoric Times,’ 1869, str. 574.
(28)   Prijevod u ‘Anthropological Review,’ listop., 1868, str. 431.
(29)   ‘Transact. Internat. Congress of Prehistoric Arch.’ 1868, str. 172275.  Vidjeti također Broca (prijevod) u ‘Anthropological Review,’ listop. 1868, str. 410.
(30)   Dr. Gerland, ‘Ueber das Aussterben der Naturvölker,’ 1868, str. 82.
(31)   Gerland (isto, str. 12) daje podatke u prilog te tvrdnje
(32)   .Vidjeti primjedbe o tom učinku u Sir Holland, ‘Medical Notes and Reflections,’ 1839, str. 390.
(33)   Ja sam sabrao (‘Journal of Researches, Voyage of the “Beagle,”’ str. 435) mnoštvo slučajeva koji se odnose na taj predmet; vidjeti također: Gerland, isto, str. 8.  Poepping govori da je “dah civilizacije otrov za divljake.”
(34)   Sproat, ‘Scenes and Studies of Savage Life,’ 1868, str. 284.
(35)   Bagehot, “Physics and Politics,” ‘Fortnightly Review,’ 1. travnja 1868, str. 455,
(36)   “On Anthropology,” prijevod, ‘Anthropolog. Review,’ siječanj 1868, str. 38.
(37)   ‘The Annals of Bural Bengal,’ 1868, str. 134.
(38)   ‘The Variation of Animals and Plants under Domestification,’ sv. II, str. 95.
(39)   Pallas, ‘Act. Acad. St. Petersburgh,’ 1780, Dio II, str. 69.  Njega je slijedio Rudolphi, u svojim ‘Beiträge zur Anthropologie,’ 1812. Izvrstan sažetak tog dokaza dao je Godron u ‘De l’Espèce,’ 1859, sv. II, str. 246 itd.
(40)   Sir Andrew Smith, po navodu Knox, ‘Races of Man,’ 1850, str. 473.
(41)   Vidjeti o tome u De Quatrefages, ‘Revue des Cours Scientifiques,’ 17. listop. 1868, str. 731.
(42)   Livingstone, ‘Travels and Researches in S. Africa,’ 1857, str. 338, 329. D’Orbigny, po navodu Godrona, ‘De l’Espèce,’ sv. II, str. 266.
(43)   Vidjeti raspravu koja je čitana u Royal Soc. 1813. te objavljena u njegovim ‘Essays’ 1818. Poglede Dr. Wells-a prikazao sam u povijesnom orisu (str. XVI) svog djela ‘Origin of Species.’ Druge slučajeve gdje je boja u korelaciji s posebnostima konstitucije iznio sam u svojem 'Variation of Animals under Domestification,' sv. II, str. 227, 335.
(44)   Vidjeti, na primjer: Nott and Gliddon, ‘Types of Mankind,’ str. 68.
(45)   Major Tulloch, u radu koji je čitao u Statističkom društvu, 20. travnja 1840, i objavio u ‘Atheneum,’ 1840, str. 358.
(46)   ‘The Plurality of the Human Race,’ (prijevod), 1864, str. 60.
(47)   Quatrefages, ‘Unité de l’Espèce Humaine,’ 1861, str. 205.  Waitz, ‘Introduct. to Anthropology,’ prijevod, sv. I, 1863, str. 124.  Livingstone donosi slične slučajeve u svojim ‘Travels.’
(48)   U proljeće 1862. dobio sam od glavnog ravnatelja Medicinskog vojnog odsjeka  dopuštenje da liječnicima raznih postrojbi na službi u kolonijama pošaljem tablicu s napomenama koje slijede, ali nisam dobio nikakva odgovora: “Pošto je u naših domaćih životinja zabilježeno više izrazitih slučajeva povezanosti boje kožnih dodataka i konstitucije, a poznato je da postoji neki ograničeni stupanj povezanosti između boje ljudskih rasa i podneblja u kojem žive, čini se da bi bilo vrijedno izvršiti sljedeća istraživanje. Naime, postoji li u Europljana bilo kakva povezanost između boje njihove dlake i njihove sklonosti bolestima tropskih krajeva. Kad bi liječnici iz većeg broja postrojbi, dok prebivaju u nezdravim tropskim predjelima, bili tako dobri da prvo, radi uspoređivanja, utvrde u jedinici iz koje su bolesnici, broj ljudi sa svijetlom ili smeđom kosom, kao i broj onih koji su po sredini ili im je boja kose neodređena, i kad bi isti liječnici sačuvali slične podatke o svim ljudima koji su bolovali od malarije i tropske groznice, ili od dizenterije, onda bi bilo odmah jasno, pošto bi koja tisuća slučajeva bila unesena u tablice, postoji li neka povezanost između boje kose i konstitucionalne sklonosti prema tropskim bolestima. Takva povezanost se možda i ne bi otkrila, ali takvo ispitivanje vrijedi učiniti. U slučaju da se dobije neki pozitivan rezultat, onda bi to moglo imati neku praktičnu primjenu pri odabiru ljudi za neku određenu službu. Teorijski bi taj rezultat bio od vrlo velikog interesa jer bi pokazivao na koji je način neka ljudska rasa, koja još od vrlo davnih vremena živi pod nezdravim tropskim podnebljem, mogla postati tamne boje, tj. održavanjem u većem broju jedinki sa sve zagasitijom dlakom i kožom tgijekom dugog niza naraštaja."
(49)   'Anthropological Review,' siječanj 1866, str. XXI.
(50)   Vidjeti, na primjer, u Quatrefages-a ('Revue des Cours Scientifiques,' 10. listopada 1868, str. 724) o učincima boravka u Etiopiji i Arabiji, te o drugim sličnim slučajevima.  Dr. Rolle ('Der Mensch, seine Abstammung,' itd., 1865, str. 99) tvrdi, oslanjajući se na autoritet Khanikofa, da veći broj njemačkih obitelji naseljenih u Georgiji tijekom dvaju naraštaja stekao tamnu kosu i oči.  Gosp. D. Forbes me izvješćuje da Quichuasi u Andama jako variraju u boji, ovisno o položaju dolina u kojima žive.
(51)   Harlan, 'Medical Researches,' str. 532.  Quatrefages (‘Unité de l’Espèce Humaine,’ 1861, str. 128) tome u prilog prikupio je mnogo dokaza.     
(52)   Vidjeti u Prof. Schaaffhausen, prijevod u 'Anthropological Review,' listopad 1868, str. 420.
(53)   Gosp. Catlin tvrdi ('N. American Indians,' 3. izd. 1842, sv. I, str. 49) da u cijelom plemenu Mandana, na deset ili dvanaest članova svih dobi i obaju spolova, ima otprilike jedan koji ima svijetlu srebrnastosivu boju kose, što se nasljeđuje. A ta kosa je tako gruba i tvrda poput one u konjskoj grivi dok je kosa drugih boja fina i mehka.
(54)         O mirisu kože: Godron, 'Sur l’Espèce,' knj. II, str. 217. O porama na koži: Dr. Wilckens, 'Die Aufgaben der landwirth. Zootechnik,' 1869, str. 7.


                                                        DRUGI   DIO
                     
   Osmo poglavlje

(1)   Westwood, ‘Modern Class of Insects,’ vol. II. 1840, p. 541. Glede tvrdnje o Tanais, koja se spominje kasnije, zahvaljujem Fritzu Mülleru.
(2)   Kirby and Spence, ‘Introduction to Entomology,’ vol. III. 1826, str. 309.
(3)   Čak kod onih biljaka u kojih su spolovi razlučeni, muški cvjetovi općenito sazriju prije nego ženski. Mnoge dvospolne biljke, kako je prvi pokazao C. K. Sprengel, dihogamne, tj. njihovi muški i ženski organi nisu spremni istodobno, tako da ne može biti samooplodnje. Dakle, u tih biljaka pelud u jednome te istom cvijetu općenito sazrije prije tučka, ali ima nekih vrsta koje su iznimka jer  u njih ženski organi dozriju prije od muških.
(4)   Dobio sam obavijest, o kojoj će biti više riječi kasnije, o takvoj pojavi kod peradi. Čak i kod ptica, primjerice kod golobova, koji se sparuju za cijeli život, ženka, kakako sam čuo od gosp. Jennera Weira, napusti svog mužjaka ako je ranjen ili biva sve slabiji.
(5)   O gorili, Savage and Wyman, u ‘Boston Journal of Nat. Hist.’, vol. V. 1845-47, str. 423. O Cynocephalusu, Brehm, ‘Illustr. Thierleben,’ Sv. I, 1864, str. 77.  O Mycetes, Rengger, ‘Naturgesch.: Säugethiere von Paraguay,’ 1830, str. 14, 20.  O Cebus, Brehm, isto, str. 108.
(6)   Pallas, ‘Spicilegia Zoolog.’ Fasc. XII, 1777, str. 29. Sir Andrew Smith, ‘Illustrations of the Zoology of S. Africa,’ 1849, str. 29, o Kobus. Owwen, u svojoj ‘Anatomy of Vertebrates’ (sv. III, 1868, str. 633) donosi tablicu koja uzgred pokazuje koje vrste antilopa žive u prau a koje žive u krdima.
(7)   Dr. Campbell, u ‘Proc. Zoolog. Soc.’ 1869, str. 138. Vidjeti također zanimljiv članak poručn. Johnstonea, u ‘Proc. Asiatic Soc. of Bengal,’ svibanj 1868.
(   ‘The Ibis,’ sv. III. 1861, str. 133, On the Progne Widw-bird.  Vidjeti također o Vidua axillaris, isto, svez. II, 1860, str. 211.  O pologamnosti tetrijeba i velike droplje, vidjeti L. Lloyd, ‘Game Birds of Sweden,’ 1867, str. 19 i 182.  Montagu i Selby kažu da je crni tetrijeb poligaman, a škotski tetrijeb monogaman.
(9)   Vlč. E. S. Dixon, mađutim, izrijekom kaže (‘Ornamental Poultry,’ 1848, str. 76) da je biserka neplodna ako se s jednim mužjakom drži više od jedne ženke.
(10)    Noel Humphreys, ‘River Gardens,’ 1857.
(11)     Kirby and Spence, ‘Introduction to Entomology,’ sv. III. 1826, str. 342.
(12)   Jedan nametnički kukac opnokrilac (Westwood, ‘Modern Class. of Insects,’ sv. II, str. 160) iznimka je od tog pravila jer su krila u mužjaka rudimentarna i nikad ne izlazi iz ćelije u kojoj se izlegao, dok ženka ima dobro razvijena krila. Audouin smatra da se ženke te vrste oplode mužjacima koji su se izlegli u istim ćelijama zajedno s njima, ali je mnogo vjerojatnije da ženke posjećuju druge ćelije i tako izbjegavaju oplodnju među srodnicima. Kasnije ćemo vidjeti u raznim razredima nekoliko iznimaka u kojima ženka traži  partnera i ima ulogu udvarača, a ne mužjak.
(13)   ‘Essays and observations,’ ur. Owen, sv. I, 1861, str. 194.
(14)   Prof. Sachs (‘Lehrbuch der Botanik,’ 1870, str. 633), govoreći o muškim i ženskim spolnim stanicama, primijećuje. “verhält sich die eine bei der Vereingung activ, … die andere erscheint bei der Vereingung  passiv.” /ako se jedna pri spajanju ponaša aktivno, druga je pasivna/
(15)   ‘Reise der Novara: Anthropolog. Theil,’ 1867, str. 216-269. Rezultate je obradio Dr. Weisbach prema mjerenjima koja su izvršili Dr. K. Scherzer i Schwarz. O većoj varijabilnosti mužjaka domaćih životinja, vidjeti moje djelo ‘Variation of Animals and Plants under Domestication,’ sv. II, 1868, str. 75.
(16)   ‘Proceedings Royal Soc.’ sv. XVI, srpanj, 1868, str. 519 i 524.
(17)   ‘Proc. Royal Irish Academy,’ sv. X. 1868, str. 123.
(18)   ‘Massachussets Medical Soc.’ sv. II, Br. 3, 1868, str. 9.
(19)   ‘The Variation of Animals and Plants under Domestication,’ sv. II. 1868, str. 75. Privremena hipoteza pangeneze, koju sam naprijed spomenuo, potpuno je objašnjena u pretposljednjem poglavlju.
(20)   Te činjenice navode se prema visokom autoritetu velikog uzgajivača gosp. Teebaya, u: Tegetmeier, ‘Poultry Book,’ 1868, str. 158. O značajkama piladi različitih rasa i o rasama golubova, na koje se smjera u gornjem odsječku, vidjeti ‘Variation of Animals,’ &c. sv. I, str. 249; sv. II. str. 77.
(21)   ‘Novae species Quadrupedum e Glirium ordine,’ 1778, str. 7. O prenošenju boje kod konja vidjeti ‘Variation of Animals, &c. under Domestication,’ sv. I, str. 21. Vidjeti također sv. II,  str. 71. glede opće rasprave o nasljeđu u koliko je ograničeno prema spolu.
(22)   Dr. Chapius, ‘Le Pigeon Voyageur Belge,’ 1865, str. 87.  Boitard et Corbié, ‘Les Pigeons de Volière,’ &c., 1824, str. 173.
(23)   Reference o tome u ‘Variation of Animals under Domestication,’ sv. II, str. 72.
(24)   Mnogo dugujem gosp. Cupplesu koji mi je prikupio podatke o srnjaku i običnom škotskom jelenu od gosp. Robertsona, iskusnog nadšumara kod markiza od Breadalbane. Za podatak o jelenu lopatašu zahvaljujem gosp. Eytonu i drugima. O Cervus alaces iz Sjeverne Amerike vidi 'Land and Water,' 1868, str. 221 i 254, a o C. virginianus i strongyloceros s istog kontinenta, vidi J.D. Caton, u 'Ottawa Acad. of Nat. Sc.' 1868, str. 13. O Cervus Eldi Pegu, vidi poručn. Beavan, 'Proc. Zoolog. Soc.' 1867, str. 762.
(25)   Antilocapra Americana. Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. III, str. 627.
(26)   Uvjeravali su me da se kod sjeverno-welške ovce mogu uvijek osjetiti rogovi, i čak da su kadikad dugački dva i po centimetra kad se izlegu. Youatt kaže ('Cattle,' 1834, str. 277) da kod teladi izraštaj na čeonoj kosti već probija kožu kad se izleže a da se rožnata tvar ubrzo stvara na njemu.
(27)   Mnogo dugujem Prof. Viktoru Carusu koji mi je prikupio podatke od najvećih autoriteta o merino-ovci iz Saksonije. Na obalama Gvineje u Africi ima rasa ovce kod koje, kao i kod merinovke, rogove imaju samo ovnovi; i gosp. Winwood Reade mi javlja kako je promatrao u jednom slučaju mladog ovna koji se izlegao 10. veljače a rogovi su se u njega pokazali već 6. ožujka tako da se u tom primjeru, u skladu s našim pravilom, rogovi razviju u kasnijem periodu nego u Welchove ovce u koje se rogovi pojavljuju u oba spola.
(28)   Kod običnog pauna (Pavo cristatus) ostruge ima samo mužjak, dok je javanski paun (P. muticus) neobičan slučaj jer su ostrugama opskrbljena oba spola. Stoga sam sa sigurnošću očekivao da se kod javanskog pauna ostruge u životu razvijaju ranije nego kod običnog pauna; ali M. Hegt iz Amsterdama me obavještava da je 23. travnja 1869. uspoređivao mlade paune obiju vrsta iz prethodne godine i da u razvitku ostruga nije bilo razlike. Ostruge su, međutim, još bile popt malih čvorića ili ispupčenja. Mislim da bi me bili obavijestili da je kasnije bila zapažena bilo kakva razlika u razvitku.
(29)   Kod nekih drugih vrsta iz porodice pataka zrcalo (speculum) se razlikuje u velikoj mjeri kod mužjaka i ženke, ali nisam mogao otkriti razvija li se ono kasnije u životu kod mužjaka takvih vrsta nego u mužjaka obične patke, kao što bi bilo prema našem pravilu. Kod srodnog Mergus cucullatus imamo, međutim, takav slučaj: dva se spola upadljivo razlikuju općenito perjem i u znatnoj mjeri po zrcalu koje je u mužjaka bijelo a u ženke sivkasto bijelo. I onda, mladi mužjaci u početku potpuno sliče na ženke te imaju sivkaso bijela zrcala koja u životu postanu posve bijela ranije negoli odrastao mužjak zadobije ostale i jače izražene spolne razlike u perju; vidjeti Audubon, 'Ornithological Biography,' sv. III. 1835, str. 249-250.
(30)   'Das Ganze der Taubenzucht,' 1837, str. 21, 24.  Za slučaj prugastoga goluba vidi Dr. Chapuis, 'Le Pigeon Voyageur Belge,' 1865, str. 87.
(31)   O svim pojedinostima i referencama glede svih tih točaka koje se tiču raznih rasa peradi, vidi 'Variation of Animals and Plants under Domestication,' sv. I. str. 250, 256.  Glede viših životinja, spolne razlike koje su nastale pod odomaćivanjem opisane su u istome djelu u poglavlju o pojedinim vrstama.
(32)   'Dvadeset i deveto godišnje izvješće Općeg Popisa za 1866.' U tom izvješću (str. XII) je posebna tablica za desetogodišnje razdoblje.
(33)   Za Norvešku i Rusiju, vidi sažet prikaz istraživanja Prof. Faye-a, u 'British and Foreign Medico-Chirurg. Review ,' travanj 1867, str. 343, 345.  Za Francusku, 'Annuaire pour l'An 1867,' str. 213.
(34)   Što se tiče čeljusti, vidi M. Thury, 'La Loi de Production des Sexes,' 1863, str. 25.
(35)   Babbage, 'Edinburgh Journal of Science,' 1829, sv. I. str. 88; također str. 90. o novorođenčadi. Što se tiče nezakonite djece u Engleskoj, vidi 'Report of Registar-General for 1866,' str. XV.         ‚
(36)    ‘British and Foreign Medico-Chirurg. Review,’ travanj 1867, str. 343. Dr. Stark također primijećuje (‘Tenth Annual Report of Births, Deaths, &c., in Scotland,’ 1867, str. XXVIII): “Ti primjeri dovoljno mogu pokazati kako su muškarci u Škotskoj u gotovo u svim životnim dobima razmjerno podložniji umiranju nego žene. No, činjenica da ta posebnost najviše dolazi do izražaja u djetinjstvu kad se obadva spola podjednako zaodijevaju, hrane i općenito paze, kako se čini, dokazuje da je veća smrtnost u muških naslijeđena, prirodna i konstitucijska posebnost povezana isključivo sa spolom.”
(37)   Azara tvrdi da je kod divljih Gvarana iz Paragvaja (‘Voyges dans l’Amerique mérid.’ knj. II, 1809, str. 60, 179) omjer žena naprama muškarcima 14 : 13.
(38)   Leuckart, u: Wagner, ‘Handwõrterbuch der Phys.’ Sv. IV. 1853, str. 774.
(39)   Anthropological Review, travanj 1870, str. CVIII.
(40)   U jedanaest godina prikupljeni su podaci o kobilama koje su ostajale jalove ili su se ždrjebile prije vremena, a to valja zabilježiti jer pokazuje kako su te dobro hranjene i u bliskom srodstvu križane životinje postale toliko neplodne da gotovo jedna trećina kobila nije dobivala živu ždrebad. Tako se 1866 oždrebilo 809 muške i 816 ženske ždrebadi, a 743 kobile nisu dale potomstva. Tijekom 1867. oždrijebilo se 836 muške i 902 ženske ždrebadi, a 794 kobile bile su bez poroda.
(41)   Vrlo sam zahvalan gosp. Cupplesu što mi je pribavio gornje podatke iz Švedske, kao i neke sljedeće podatke o govedu. Gosp. R. Elliot, iz Laighwooda, prvi mi je svrnuo pozornost na prerano umiranje mužjaka. – na tvrdnju koju su kasnije potkrijepili gosp. Aitchison i drugi. Ovome potonjem gospodinu i gosp. Payanu zahvaljujem za obilje podataka o ovci.
(42)   Bell, ‘History of British Quadrupeds,’ str. 100.
(43)   ‘Illustrations of the Zoology of S. Africa,’ 1849, tablica. 29.
(44)   Brehm (‘Illustr. Thierleben,’ Sv. IV, str. 990) dolazi do istog zaključka.
(45)   Prema L. Lloyd, ‘Game Birds of Sweden,’ 1867, str. 12, 132.
(46)   ‘Nat. Hist. of Selbourne,’ pismo XXIX, izd. 1825, sv. I, str. 139.
(47)   Gosp. Jenner Weir dobio je slične obavijesti kad je poduzeo ispitivanja sljedeće godine. Glede brojnosti ulova zeba, mogu spomenuti kako su se 1869. natjecala dva vješta lovca i da je jedan u jednome danu ulovio 62 a drugi 40 zeba mužjaka. Najveći broj ikad uhvaćenih u jednome danu bio je 70.
(48)   ‘Ibis,’ sv. II, str. 260, kao što je navedeno u Gouldovu ‘Trochilidae,’ 1861, str. 52. Gore navedene omjere posudio sam iz jedne tablice rezultata gosp. Salvina.
(49)   ‘Ibis,’ 1860, str. 137, i 1867, str. 369.
(50)   ‘Ibis,’ 1862, str. 137.
(51)   Leuckart navodi Blocha (Wagner, ‘Handwőrterbuch der Phys.’ sv. IV, 1853, str. 775) da je u riba dvaput više mužjaka nego ženki.
(52)   Citirano u  the ,Farmer,’ 18. ožujka, 1869, str. 369.
(53)   ‘The Stormontfield Piscicultural Experiments,’ 1866, str. 23. List The ‘Field,’ 29. lipnja 1867.
(54)   ‘Land and Water,’ 1868, str. 41.
(55)   Yarrell, ‘Hist. British Fishes,’ sv. I, 1836, str. 307; o šaranu Cyprinus carpio, str. 331; o linjku Tinca vulgaris, str. 331; o deveriki Abramis brama, str. 336. O klenu Leuciscus phoxinus vidi u ‘Loudon’s Mag. of Nat. Hist.’ sv. V. 1832, str. 682.
(56)   Leuckart navodi Meinickea (Wagner, ‘Handwőrterbuch der Phys.’ sv. IV, 1853, str. 775) da su mužjaci kod danjih leptira dva do tri puta brojniji od ženki.
(57)   ‘The Naturalist on the Amazons,’ sv. II. 1863, str. 228, 347.
(58)   Četiri od tih slučajeva naveo je gosp. Trimen u svome ‘Rhopalocera Africae Australis.’
(59)   Naveo Trimen u ‘Transact. Ent. Soc.’ sv. V, dio IV, 1866, str. 330.
(60)   ‘Transact. Linn. Soc.’, sv. XXV, str. 37.
(61)   ‘Proc. Ent. Soc.’ 17. veljače 1868.
(62)   Citirao Dr.  Wallace u ‘Proc. Ent. Soc.’ 3. serija, sv. V 1867, str. 487.
(63)   Blanchard, ‘Metamorphoses, Moeurs des Insectes,’ 1868, str. 225-226.
(64)   ‘Lepidopteren-Doubbletteren Liste,’ Berlin, Br. X, 1866.
(65)   Ovaj prirodoslovac bio je tako ljubazan da mi je poslao neke rezultate iz ranijih godina u kojima je, kako se čini, bilo više ženki, ali kako su procjene bile tek približne, nisam ih mogao staviti u tablicu.
(66)   Günther, ‘Record of Zoological Literature,’ 1867, str. 260. Glede većeg broja ženki kod jelenka (Lucanus), isto str. 250. Glede mužjaka jelenka u Engleskoj: Westwood, ‘Modern Class. of Insects,’ sv. I, str. 187. O rodu Siagonium, isto str. 172.
(67)   Walsh, u ‘The American Entomologist,’ sv. I. 1869, str. 103.  F. Smith, ‘Record of Zoological Literature,’ 1867, str. 328.
(68)   ‘Farm Insects,’ str. 45-46.
(69)   ‘Observations on N. American Neuroptera,’ od H. Hagena i B. D. Walsha, ‘Proc. Ent. Soc. Philadelphia,’ listopad 1863, str. 168, 223, 239.
(70)   ‘Proc. Ent. Soc. London,’ 17. veljače 1868.
(71)   Drugi veliki autoritet za taj razred, Prof. Thorell iz Upsale ('On‘European Spiders,' 1’69-70, dio I, str. 205) izražava se kao da su ženke pauka općenito brojnije od mužjaka.
(72)   O toj stvari vidi gosp. Pickard-Cambridge, kao što je navedeno u ‘Quaterly Journal of Science,’ 1868, str. 429.
(73)   Često sam bio osupnut tom činjenicom što su u nekih vrsta jaglaca (Primula) sjemnke u čahurama koje ih sadrže samo nekoliko bile mnogo veće negoli brojne sjemnke u mnogo izdašnijim čahurama.
(74)   ‘Principles of Biology,’ sv. II. 1867, poglavlja II-XI.
       
                                    SVEZAK II.
          Devetnaesto poglavlje
(1)   Schaafhausen, prijevod u 'Anthropological Review,' listop. 1868, str. 419-427.
(2)   Ecker, prijevod u 'Anthopological Review,' listop. 1868, str. 351-356.  Usporedbu oblika lubanje u muškarca i žene proveo je mnogo pomnije Welcker.
(3)   Ecker and Welcker, isto, str. 352; Vogt, 'Lectures on Man,' Eng. prijevod, str. 81.
(4)   Schaafhausen, 'Anthropol. Review,' isto, str. 429.
(5)   Pruner- Bey, o crnačkoj djeci, nav. prema Vogt, 'Lectures on Man,' engl. prijev. 1864, str. 189; ostale činjenice o crnačkoj djeci nav. po: Winterbottom and Camper, vidi: Lawrance, 'Lecture on Physiology,' &c. 1822, str. 451. Glede djece iz Gvaranije, vidi: Rengger, 'Säugtiere,' &c. str. 3. Viddi također: Godron, 'De l'Espèce,' sv. II. 1859, str. 253. O Australcima: Waitz, 'Introduct. to Anthropology,' engl. prij. 1863, str. 99.
(6)   Rengger, 'Säugtiere,' &c. 1830, str. 49.
(7)   Tako u Macacus cynomolgus (Desmarest, 'Mammalogie,' str. 65) i u Hylobates agilis (geoffroy St.-Hilaire et F. Cuvier, 'Hist. Nat. des Mamm.' 1824, sv. I, str. 2).
(   'Anthropological Review,' list. 1868, str. 353.
(9)   Gosp. Blyth mi javlja da nije nikad vidio više od jednog primjera brade, zalisaka itd. kod ostarjelog majmuna, kao što je obično u nas. To se, međutim, dogodilo u jednoga ostarjelog Macacus cynomologus u sužanjstvu, u kojeg su brkovi bili "zamjetno dugački i čovjekoliki." U cijelosti taj stari majmun smiješno je sličio jednome od europskih vladara pa mu je to onda bio općeprihvaćen nadimak. U nekim ljudskim rasama kosa jedva da ikada posijedi; tako gosp. D. Forbes, kao što mi javlja, nije nikad na primjer to vidio kod Aymara i Quinchua J. Amerike.
(10)   Takav je slučaj kod ženki više vrsta Hylobates; vidi: Geoffroy St.-Hilaire et F. Cuvier, 'Hist. Nat. des Mamm.' sv. I. Vidi, također, o H. lar. 'Penny Encyclopedia,' sv. II, str. 149, 150.
(11)   Rezultate je sakupio Dr. Weisbach na temelju mjerenja koja su proveli Drs. K. Scherzer i Schwarz, vidi: 'Reise der Novara: Anthropolog. Theil,' 1867, str. 216, 231, 234, 236, 239, 269.
(12)   'Voyage to St. Kilda' (3. izd. 1753) str. 37.
(13)   Sir J. E. Tennent, 'Ceylon,' sv. II. 1859, str. 107.
(14)   Quatrefages, 'Revue des Cours Scientifiques,' 29. kolovoza 1868, str. 630; Vogt, 'Lectures on Man,' engl. prij. str. 127.
(15)   Obradama crnaca u: Vogt, 'Lectures' &c. isto, str. 127; Waitz, 'Introduct. to Anthropology,' engl. prij. 1863, sv. I, str. 96. Značajno je da su u Sjedinjenim Državama ('Investigations in Military and Anthropological Statistics of American Soldiers,' 1869, str. 569), kako se čini, čisti crnci i njihovi križani potomci po tijelu gotovo jednako dlakavi kao i Europljani.
(16)   Wallace, 'The Malay Arch.' sv. II. 1869, str. 178.
(17)   Dr. J. Barnard Davis o rasama Oceanije i 'Anthropol. Review,' travanj 1870, str. 185, 191.
(18)   Catlin, 'North American Indians,' 3. izd. 1842, sv. II, str. 227. O Guaranima vidi: Azara, 'Voyages dans l'Amérique Mérid.' sv. II. 1809, str. 58; također Rengger, 'Säugtiere von Paraguay,' str. 3.
(19)   Prof. i gđa Agassiz ('Journey in Brazil,' str. 530) primijećuju se spolovi američkih Indijanaca razlikuju manje nego kod crnaca i viših rasa. Vidi također: Rengger, isto, str. 3 o Guaranima.
(20)   Rütimeyer, 'Die Grenzen der Thierwelt; eine Betrachtung zu Darwin's Lehre,' 1868, str. 54.
(21)   'A Journey from Prince of Wales Fort.' 8-vo izd. Dublin 1796, str. 104. Sir J. Lubbock ('Origin of Civilisation,' 1870, str. 69) donosi ine i slične slučajeve u Sjevernoj Americi. Za Guanase J. Amerike vidi: Azara, 'Voyages,' &c. sv. II. str. 94.
(22)   O borbama mužjaka gorila, vidi: Dr. Savage, u: 'Boston Journal of Nat. Hist.' sv. V. 1847, str. 423.  O Presbytis entellus vidiU 'Indian Field,' 1859, str. 146.
(23)   J. Stuart Mill primijećuje ('The Subjection of Women,' 1869, str. 122): "Ono u čemu se muškarac najviše odlikuje u usporedbi sa ženom jest kad treba uporno raditi i dugo kovati neke misli." Što je to nego energija i ustrajnost?
(24)   O tome je Vogt zapisao o tome kako je "značajna pojedinost, ta razlika među spolovima, koja se, s obzirom na lubanjsku šupljinu, razvitkom rase povećava tako da Europljani natkriljuju Europljanke više negoli crnci crnkinje. Welcker potvrđuje tu tvrdnju Huschkeovim "mjerenjima crnačkih i njemačkih lubanja." Ali Vogt smatra ('Lecture on Man,' engl. prij. 1864, str. 81) da je u toj stvari neophodno više promatranja.
(25)   Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. III. str. 603.
(26)   'Journal of the Anthropol. Soc.' travanj 1869, str. LVII i LXVI.
(27)   Dr. Scudder, "Notes on Stridulation," u: 'Proc. Boston Soc. of Nat. Hist.' sv. XI. travanj 1868.
(28)   U W. C. L. Martinovoj 'General Introduct. to Nat. Hist. of Mamm. Animals,' 1841, str. 432; Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. III, str. 600.
(29)   Helmholtz, 'Théorie Phys. de la Musique,' 1868, str. 187.
(30)   Gosp. R. Brown, u: 'Proc. Zoo. Soc.' 1868, str. 4100.
(31)   'Journal of Anthropolog. Soc.' listop. 1870, str. CIV. Vidi također neka kasnija poglavlja u: Sir John Lubbock, 'Prehistoric Times,' 2. izd, 1869, koje sadrži divan prikaz života divljaka.
(32)   Već kad je poglavlje u tiskari složeno našao sam vrijedan članak gosp. Chauncceya Wrighta ('North Amer. Review,' list. 1870, str. 293) koji u raspravi o gornjem predmetu kaže: "Mnoge su posljedice ovih potonjih zakona ili jednolikosti prirode putem kojih postignuće jedne korisne sposobnosti donosi sa sobom mnoge proizlazne prednosti  kao i ograničujuće, stvarne ili moguće, nedostatke koje načelo korisnosti možda nije obuhvatilo u svome djelovanju." Taj princip ima veliku važnost, kao što sam pokušao pokazati u drugome poglavlju ove klnjige govoreći kako je čovjek stekao neke svoje duhovne značajke.
(33)   Vidi vrlo zanimljivo razmatranje gosp. Herberta Spencera o postanku i ulozi glazbe  u njegovim sabranim 'Ogledima,' 1858, str. 359. Gosp. Spencer došao je do posve oprečnog zaključka onomu do kojega sam ja došao. On zaključuje da su kadence koje se pojavljuju u emocionalnom govoru pružile podlogu iz koje se razvila glazba, dok ja zaključujem da su glazbene note i ritam stekli preci čovječanstva, mužjaci ili ženke, u želji da očaraju suprotni spol. Tako su glazbeni tonovi bivali u tijesnoj povezanosti s jednom od najjačih strasti koju je neka životinja kadra osjetiti i prema tome su korišteni nagonski ili, putem asocijacije, kad su jake emocije dolazile u govoru. Gosp. Spencer nije dao nikakva zadovoljavajućeg objašnjenja, a ne mogu to ni ja učiniti, zašto su neke emocije izražajne, u čovjeka i u nižih životinja, u visokim i dubokim tonovima. Gosp. Spencer zapodijeva također zanimljivu raspravu o odnosima između pjesništva, recitacije i pjevanja.
(34)   Rengger, 'Säugtiere von Paraguay,' str. 49.
(35)   Vidi zanimljivu raspravu o tome u: Häckel, 'Generelle Morph.' sv. II. 1866, str. 246.
(36)   Cjelovit i izvanredan prikaz kako se divljaci u svim dijelovima svijeta ukrašavaju dao je talijanski putopisac Prof. Mantegazza u ‘Rio de la Plata, Viaggi e Studi,’ 1867, str. 525-545. Sve tvrdnje koje slijede, ako nije drukčije navedeno, preuzete su iz toga djela. Vidi također u Waitz, ‘Introduct. to Anthropolog.’ engl. pri. sv. I. 1863, str. 275, et passim. Lawrance isto tako iznosi vrlo mnogo pojedinosti u svojim ‘Lectures on Physiology,’ 1822. Pošto je ovo poglavlje već bilo napisano, Sir J. Lubbock objavio je svoj ‘Origin of Civilisation,’ /‘Postanak Civilizacije’/ 1870 u kojem ima jedno zanimljivo poglavlje o ovom predmetu i iz kojeg (str. 42, 48) sam uzeo neke činjenice o divljacima koji boje zube i kosu, te buše zube.
(37)   Humboldt, ‘Personal Narrative,’ engl. prij. sv. IV, str. 515; o imaginaciji koja se pokazuje u bojenju tijela, str. 522; o preinačavanju stopala, str. 466.
(38)   ‘The Nile Tributaries,’ 1867; ‘The Albert n’yanza,’ 1866, sv. I, str. 218.
(39)   Navod prema: Prichard, ‘Phys. Hist. of Mankind,’ 4. izd., sv. I, 1851, str. 321.
(40)   O Papuancima: Wallace, ‘The Malay Archipelago,’ sv. II, str. 445. O frizurama Afrikanaca: Sir S. Baker, ‘The Albert N’yanza,’ sv. I, str. 210.
(41)   ‘Travels,’ str. 533.
(42)   ‘The Albert N’yanza,’ 1866, sv. I. str. 217.
(43)   Livingstone, ‘British Association,’ 1860; izvješće u: ‘Atheneum,’ 7. srpnja 1860, str. 29.
(44)   Sir S. Baker (isto, sv. I. str. 210) govoreći o urođenicima Centralne Afrike kaže da “svako pleme na poseban i nepromjenljiv način uređuje kosu.” Vidi: Agassiz (‘Journey in Brazil,’ 1868, str. 318) o nepromjenljivosti tetoviranja u Indijanaca Amazonije.
(45)   Vlč. R. Taylor, ‘New Zeland and its Inhabitants,’ 1855, str. 152.
(46)   Mantegazza, ‘Viaggi e Studi,’ str. 542.
(47)   'Travels in S. Africa,' 1824, sv. I, str. 414.
(48)   Za navode vidi: 'Gerland über das Aussterben der Naturvőrjer,' 1868, str. 51, 53, 55; također: Azara, 'Voyages,' &c. sv. II, str. 116.
(49)   O biljnim pripravcima koje upotrebljavaju sjeverozapadni američki Indijanci: 'Pharmaceutical Journal,' sv. X.
(50)   'A journey from Prince of Wales Fort,' 8-vo izd. 1796, str. 89.
(51)   Navod prema Prichard: 'Phys. Hist. of Mankind,' 3. izd. sv. IV, 1844, str. 519; Vogt, 'Lectures on Man,' engl. prij. str. 129. O mišljenju Kineza o Cingalezu: E. Tennent, 'Ceylon,' sv. II. 1859, str. 107.
(52)   Prichard, prema navoidu: Crawfurd and Finlayson, 'Phys. Hist. of Mankind,' sv. IV. str. 534, 535.
(53)   Idem illustrissimus viator dixit mihi praecinctorium vel tabula feminae, quod nobis teterrimum est, quondam permagno aestimari ab hominibus in hac gente. Nunc res mutata est, et censet talem conformationem minime optandam est." /Isti slavni putnik mi je rekao da je žensko podsjeđe ili pozadina, kakvo je nama vrlo ružno, nekoć u tih ljudi bilo na visokoj cijeni. Sada se stvar promijenila i misli da takav izgled nikako nije poželjan/
(54)   'The Anthropological Review,' studeni 1864, str. 237. Za dodatne navode vidi: Waitz, 'Introduct. to Anthropology,' engl. prij. 1863, sv. I. str. 105.
(55)   'Mungo Park's Travels in Africa,' 4-to 1816, str. 53, 131. Burtonovu tvrdnju spominje Schaafhausen, 'Archiv für Anthropolog.' 1866, str. 163. O Banyai: Livingstone, 'Travels,' str. 64. O Kafirima: vlč. J. Shooter, 'The Kafirs of Natal and Zulu Country,' 1857, str. 1.
(56)   O Javancima i Cochin-Chinezima vidi: Waitz, 'Introduct. to Anthropology,' engl. prijev. sv. I. str. 305. O Yura-carasima: A. d'Orligny, prema navodu: Prichard, 'Phys. Hist. of Mankind,' sv. V, 3. izd. str. 476.
(57)   'North American Indians,' od G. Catlina, 3. izd. 1842, sv. I. str. 49; sv. II. str. 227. O urođenicima Vancouver Islanda, vidi: Sproat, 'Scenes and Studies of Savage Life,' 1868, str. 25. O Indijancima Paragvaja: Azara, 'Voyages,' knj. II. str. 105.
(58)   O Sijamcima: Prichard, isto, sv. IV. str. 533. O Japancima: Veitch, 'Gardners' Chronicle,' 1860, str. 1104. O Novozelanđanima: Mantegazza, 'Viaggi e Studi,' 1867, str. 526. O ostalim spomenutim narodima vidi navode u: Lawrance, 'Lectures on Physiology,' &c. 1822, str. 272.
(59)   Lubbock, 'Origin of Civilisation,' 1870, str. 321.
(60)   Dr. Barnard Davis glede tih činjenica kod Polinežana navodi gosp. Pricharda i ine u: 'Anthropological Review,' travanj 1870, str. 185, 191.
(61)   Ch. Comte ima primjedbu o tom učinku u svom 'Traité de Législation,' 3. izd. 1837, str. 136.
(62)   Stanovnici Ognjene zemlje, kako sam saznao od jednog misionara koji je dugo među njima živio, smatraju da su Europljanke vrlo lijepe, ali prema onome što smo vidjeli glede mišljenja ostalih američkih domorodaca, moram pomisliti da je tu neki nesporazum, izuzev da se taj sud ne odnosi na nekoliko stanovnika Ognjene zemlje koji su neko vrijeme proživjeli s Europljanima i koji mora da su ih smatrali višim bićima. Moram dodati kako vrlo iskusan promatrač Kapetan Burton drži da žena koju mi smatramo lijepom izaziva udivljenje diljem svijeta: 'Anthropological Review,' ožujak 1864, str. 245.
(63)   'Personal Narrative,' engl. prij. sv. IV, str. 518, i drugdje. Isto to načelo jako ističe Mantegazza u svojim 'Viaggi e Studi,' 1867.
(64)    O lubanjama američkih plemena vidi: Nott and Gliddon, 'Types of Mankind,' 1854, str. 440; Prichard, 'Phys. Hist. of Mankind,' sv. I. 3. izd., str. 321; o urođenicima Arakhana, isto. sv. IV, str. 537. Wilson, 'Physical Ethnology,' Smithsonian Institution, 1863, str. 288; o Fidžijancima, str. 290. Sir J. Lubbock ('Prehistoric Times,' 2. izd. 1869, str. 506) donosi jedan izvrstan sažetak o tome.
(65)   O Hunima: Godron, 'De l'Espèce,' knj. II, 1859, str. 300. O Tahićanima: Waitz, 'Anthropolog.' engl. prij. sv. I, str. 305. Marsden, prema navodu: Prichard, 'Phys. Hist. of Mankind,' 3. izd. sv. V, str. 67. Lawrance, 'Lectures on Physiology,' str. 337.
(66)   Ta je činjenica potvrđena u 'Reise der Novara: Anthropolog. Theil,' Dr. Weisbach, 1867, str. 265.
(67)   Smithsonian Institution, 1863, str. 289. O modi u Arapkinja: Sir S. Baker, 'The Nile Tributaries.' 1867, str. 121.
(68)   'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. I, str. 214; sv. II, str. 240.
(69)   Schaafhausen, 'Archiv für Anthorpologie,' 1866, str. 164.
(70)   Gosp. Bain skupio je ('Mental and Moral Science,' 1868, str. 304-314) oko tuce više ili manje različnih teorija o pojmu lijepoga, ali nijedna nije kakva je ovdje ponuđena.

Dvadeseto poglavlje

(1)   Ovi navodi su prema: Lawrance ('Lectures on Physiology,'&c. 1822, str. 393) koji ljepotu viših slojeva u Engleskoj pripisuje muškarcima budući da su oni odabirali ljepše žene.
(2)   "Anthropologie," 'Revue des Cours Scientifiques,' listopad 1868, str. 721.
(3)    'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. I, str. 207.
(4)      Sir J. Lubbock, 'The Origin of Civilisation,' 1870, pogl. III, posebno str. 60-67. Gosp. M'Lennan i svome vrlo vrijednom djelu o 'Primitive Marriage,' 1865, str. 163. govori združivanju spolova "u vrlo ranoj dobi kao labavom, prolaznom i u nekoj mjeri promiskuitetnom." Gosp. M'Lennan i Sir J. Lubbock sakupili su mnoge  dokaze o današnjoj krajnjoj raspuštenosti divljaka. Gosp. L. H. Morgan u svome zanimljivom znanstvenom priopćenju o klasifikaciji rodbinskih odnosa ('Proc. American Acad. of Sciences,' sv. VII. veljača 1868, str. 475) zaključuje da su poligamija i svi oblici ženidbe tijekom prvobitnih vremena u biti bili nepoznati. Isto tako, iz djela Sir J. Lubbocka proizlazi da Bachofen također smatra kako je izvorno prevladavala zajednička ženidba.
(5)   Poruka Britanskoj akademiji 'On the Social and Religious Condition of the Lower Races of Man,' 1870, str. 20.
(6)   'Origin of Civilisation,' 1870, str. 86. U više gore navedenih djela naći će se obilje dokaza o rodbinstvu samo preko žena, ili samo po plemenu.
(7)   Brehm ('Illustr. Thierleben,' sv. I, str. 77) kaže da Cynocephalus hamadryas živi u velikim čoporima u kojima ima dvaput ili više ženki nego mužjaka. Vidi što govori Rengger o američkim poligamnim vrstama i Owen ('Anat. of Vertebrates,' sv. III, str. 746) o američkim monogamnim vrstama. Mogla bi se navesti i druga literatura.
(   Dr. Savage, u: 'Boston Journal of Nat. Hist.' sv. V, 1845-47, str. 423.
(9)   'Prehistoric Times,' 1869, str. 424.
(10)   Gosp. M'Lennan, 'Primitive Marriage,' 1865. Vidi posebno o egzogamiji i čedomorstvu: str. 130, 138, 165. 
(11)   Dr. Gerland ('Ueber das Aussterben der Naturvölker,' 1868) je sakupio mnogo obavijesti o čedomorstvu, vidi naročito str. 27, 51, 54. Azara ('Voyages,'&c. knj. II, str. 94, 116) podrobno navodi motive. Vidi također M'Lennan (isto, str. 139) za slučajeve u Indiji.
(12)   'Primitive Marriage,' str. 208; J. Lubbock, 'Origin of Civilisation,' str. 100. Vidi također gosp. Morgan, nav. mj., o nekadašnjim opredjeljenjima za poliandriju.
(13)   'Voyages,' &c. sv. II, str. 92-95.
(14)   Burchell kaže ('Travels in S. Africa,' sv. II, str. 58) da među divljim narodima Južne Afrike ni muškarci ni žene nikad ne provedu život u celibatu. Azara ('Voyages dans l'Amérique Merid.' knj. II, 1809, str. 21) daje posve istu opasku o divljim Indijancima Južne Amerike.
(15)   'Anthropological Review,' siječanj 1870, str. XVI.
(16)    'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. II, str. 210-217.
(17)   Jedan sposoban pisac dokazuje, pošto je usporedio slike Rafaela, Rubensa i modernih francuskih umjetnika, da ni pojam lijepoga nije posve isti čak ni diljem Europe: vidi 'Lives of Hydn and Mozart,' napisao M. Bombet, engl. prij. str. 278.
(18)   Azara, 'Voyages,'&c. knj. II, str. 23. Dobrizhoffer, 'An Account of the Abipones,' sv. II. 1822, str. 207. Williams o Fidžijancima, kako navodi Lubbock, 'Origin of Civilisation,' 1870, str. 79. O stanovnicima Ognjene zemlje: King and FitzRoy, 'Voyages of the Adventure and Beagle,' sv. II, 1839, str. 182. O Kalmukima, prema: M'Lennan, 'Primitive Marriage,' 1865, str. 32.  O Malajcima: Lubbock, isto, str. 76. Vlč. J. Shooter, 'On the Kafirs of Natal,' 1857, str. 52-60. O Bušmankama: Burchell, 'Travels in S. Africa,' sv. II. 1824, str. 59.
(19)   'Contributions to the Theory of Natural Selection,' 1870, str. 346. Gosp. Wallace samtra (str. 350) misli "da je razvitak čovjeka vodila ili odredila neka inteligentna sila;" i on razmatra stanje kože koja nema dlaku kao nastalo tim djelovanjem. Vlč. T. R. Stebbing u komentaru na to ('Transactions of Devonshire Assoc. for Science,' 1870) opaža da kad bi gosp. Walace "upotrijebio svoju poznatu domišljatost u pitanju čovjekove gole kože, bio bi mogao uočiti mogućnost njegova odabira putem njegove nadmoćne ljepote ili zdravlja koje ide uz veću čistoću. Donekle iznenađuje da je mogao smišljati za se superiornu inteligenciju čerupajući dlaku s leđa divljih ljudi (kojima bi, prema samom njegovom kazivanju, ona bila korisna i dragocjena) kako bi se potomci operušanih jadnika mogli poslije tolikih umiranja od hladnoće i vlage tijekom mnogih naraštaja" izdignuti na ljestvici civilizacije baveći se raznim umijećima, onako kako je opisao gosp. Wallace.
(20)     'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. II, 1868, str. 327.
(21)   'Investigation into Military and Anthropological Statistics of American Soldiers,' od B. A. Goulda, 1869; str. 568: - Vrlo pomno obavljena su ispitivanja dlakavosti u 2129 crnih i obojenih vojnika dok su se kupali; i uvidom u objavljene tablice "očito je već otprve da je razlika vrlo mala, ako je uopće ima, između bijelih i crnih rasa u tom pogledu." Sigurno je, međutim, da crnci u svojim urođenim i toplijim afričkim zemljama imaju mnogo glatkiju kožu. Posebno valja primijetiti da su u spomenuto ispitivanje bili uključeni čisti crnci i mulati, a to je nezgodna okolnost jer suglasno načelu, kojega sam istinitost drugdje dokazao, križane rase iznimno su sklone vrnuću prvobitnoj dlakavosti svojih ranih majmunolikih predaka.
(22)   "Ueber die Richtung der Haare am Menschlichen Körper," u: Müler's 'Archiv für Anat. und Phys.' 1837, str. 40.
(23)   Gosp. Sproat ('Scenes and Studies of Savage Life,' 1868, str. 25) smatra, pozivajući se na bezbrade urođenike Vancouver Islanda, da je običaj pljevljenja dlačica s lica "nastavljajući se s naraštaja u naraštaj, možda na kraju proizveo rasu koja je poznata po rijetkom i rastrkanom rastu brade." No običaj ne bi bio nastao sve dok brada već nije postala, s nekog nepoznatog uzroka, znatno rjeđa. A nemamo ni izravna dokaza da neprekidno čupanje dlake dovodi do ikakva nasljednog učinka. Zbog takve sumnje, do sada se nisam osvrtao na mišljenje nekih uvaženih etnologa, primjerice M. Gosse iz Ženeve, da umjetna preinačenja lubanje teže postati nasljedna. Ne želim više o tome raspravljati, a sad nam je poznato na temelju opažanja Dr. Brown-Séquarda, naročito onih o kojima je priopćio (1870) u British Association, da su kod zamorca učinci kirurških zahvata nasljedni.
(24)   'Ueber die Richtung,' isto, str. 40.

Dvadeset i prvo poglavlje
(1)   On the "Limits of Natural Selection," u 'North American Review,' listop. 1870, str. 295.
Vlč. J. A. Picton raspravlja o tom učinku u svojim 'New Theories and the Old Faith,' 1870.