Ilirski pokret

Poznato je da ovo ime dolazi od Ilirije, države koju je Napoleon u svojoj maniji da pravi nove kraljevine, nameravao da stvori na tlu stare Teutine zemlje Ilirije; novu državu i novi narod, na osnovi izvesnih njegovih sličnih osobina. Država stvorena od Slovenačke, Hrvatske i jednog dela Dalmacije.

Ovo je bilo posle njegove pobede na Vagramu. Ali je ova Napoleonova ideja propala na prvoj konferenciji za mir. Ostalo je od toga samo toliko, što su se Francuzi puno zainteresovali srpskim narodnim pesmama, od kojih je ondašnji romantični pregled "Le Globe", pravio vrlo veliko pitanje, i Prosper Merime pevao srpske rapsodije potpuno u duhu naših ciklusa. Tako no u duhu naših ciklusa. Tako, da je jedna njegova zbirka "Le Guzle" izazvala verovanje kako su to odista originalne tvorevine jednog darovitog epskog naroda, a ne jednog darovitog francuskog pesnika mistifikatora.

Ali u Slovenačkoj, a naročito u Hrvatskoj, Ilirija je ostala u velikoj uspomeni. Treba znati tadašnju bedu onamošnjeg naroda. Prva četvrt HIH-og stoleća bila je izuzetno teška u nesrećnoj Hrvatskoj. U Dalmaciji je narod hrvatske narodnosti bio potpuno zanemaren, zapušten. Za celo vreme Mletačke vlasti - a to je od 1420 do 1797 - nije bilo onamo ni jedne jedine škole na narodnom jeziku. "Si volete Dalmati fedeli tenete li ignoranti", govorili su hrvatski današnji spasitelji. Međutim, za vreme Napoleonove vlade, za svega 8 godina, Dalmacija je odozgo do dole, bila zasuta gimnazijama (7), i devojačkim školama (14), i zanatskim (, i dečjim (19), i sjemeništima (4) itd. Ali će ovaj napredak Austrija, dolazeći u Dalmaciju, svirepo uništiti. Jedan onamošnji narodnjak piše da je još u 1870, Dalmacija imala 80% analfabeta… (Frano Ivanišević: Narodni Preporod u Dalmaciji, Split, 1932). Mi vidimo da u godini 1825, Mađari nameću Hrvatima kao administrativni jezik mađarski a oni se bore da im ostave latinski, ni ne misleći na svoj narodni! Ali 1835, dolaze Mađari i da im nature mađarski jezik kao školski i obavezni. Namera je Mađarske bila ovaj put da Hrvatsku prosto napravi mađarskom provincijom. - Pred opasnošću da sasvim ne utonu, Hrvati, u jednom Napoleonskom vremenu nacionalizma, počnu odista da se i sami bude.

Ali što je Hrvate naročito prenulo, to su ustanci Karađorđa. i Miloša, koji su i po drugim slovenskim zemljama izazivali divljenje. U Hrvatskoj su bile tog vremena na vidiku, sve do početka HIH veka, samo dve klase: sveštenici romanizirani, i plemstvo mađarizirano. U borbi za jezik, idući za sveštenicima, tražili su latinski; ali pod većom vlašću plemstva, pomognutog iz Budima, morali su primiti, kao obavezan školski jezik, mađarski.

U to vreme, jedan mlad student, poreklom Nemac iz Krapine, kako je iznašao Ferdo Šišić, Ljudevit Gaj, bavio se mnogo u Gracu i Pešti u društvu srpskih omladinaca, zanešenih ustancima, a tako isto Srpskim Narodnim Pesmama, koje je Vuk Karadžić bio objavio u to vreme. Srpski jezik kojim su srpski studenti govorili, i kojim je Vuk pisao, zaneo je Ljudevita Gaja, da je on pomišljao na žalosno stanje narodnog govora po hrvatskim krajevima. U njemu se zato rodi ideja da bi trebalo da Hrvati uzmu srpski književni govor za svoj književni jezik, znači po obrascu Vukovih narodnih pesama. Hrvatski govor je bio u Zagorju kajkavski, a po ostrvima čakavski. Gaj smisli stoga da Hrvati prihvate srpsku štokavštinu. Tim govorom su se već služile i Dalmacija i Slavonija, zato što su ih Srbi naseljavali kroz nekoliko poslednjih stoleća. Ovo prihvatanje srpske štokavštine, mislio je Gaj, ujedinilo bi hrvatske krajeve. A kako je i cela Dubrovačka književnost pisana na srpskoj štokavštini, isto onakvoj na kakvoj su pisane i Vukove srpske pesme, usvajanje srpskog književnog jezika, značilo bi i anektirati Dubrovnik za Hrvatsku, a ne ostaviti ga Srbima. Tad je pokrenut "Hrvatski List" sa književnim dodatkom.Ovo je glavno delo Ilirizma.

Da ne bude nikakve zabune, potrebno je reći da Hrvati nisu bez velikih duhovnih razloga izvršili ovaj moralni preobražaj, uzimajući tuđi književni jezik za svoj sopstveni (što je nesumnjivo bezprimeran slučaj među narodima). Na kajkavskom govoru (kojeg opet Slovenci smatraju svojim narodnim jezikom), nisu Hrvati bili ništa važno napisali. Na čakavskom govoru, koji se jedini u filologiji smatra neosporno i isključivo hrvatskim, nisu mogli otići daleko, jer on nije pokazivao mogućnost da se dalje razvija. Dokaz, što stari hrvatski rukopis Vinodolski zakon, predstavlja ravno jezik kojim i danas govore Vindolci. Docnije će Rački imati nameru da štampa za svoj narod "čitanku", u kojoj bi bili srednjevekovni srpski književni spomenici, Žitija, da u nedostatku svojih sopstvenih takvih izvora, hrvatski jezik dobije izvesne klasične obrazce.

Ilirizam je hteo da Hrvati, prisvajajući sebi za književni jezik onaj kojim su dotle pisali samo Srbi, dobili su ubrzo prohtev da tako pomoću zajednice jezične nametnu onim drugim svoj duh hrvatsko-katoličko-austrijski. Kajkavski govor kojim se govori oko Zagreba, i na kome se razvijala zagrebačka književnost sve do Ljudevita Gaja, nije održavao dovoljnu vezu ni među samim Hrvatima, pošto su čakavske oblasti od Istre na Hrvatsko Primorje do Senja i do nekih ostrva, bile bliže Srbima nego Hrvatima. Jugoslavizam je zato u prvom momentu imao da se najpre brani od Srba u tim oblastima, a tek zatim da pređe u napad.

Izvor: Jovan Dučić. Jugoslovenska ideologija, Čikago 1942.

Izvor: Wikipedia