Sunčev vjetar

Naša Zemlja i Sunčev sustav, kao ni ostatak svemira, nisu postojali oduvijek. Prije 4.65 milijardi godina, oko 9 milijardi godina nakon Velikog Praska, materijal od kojeg se danas sastoji Sunčev sustav je bio u obliku golemog oblaka (kao na slici 1.) plina i prašine (99% vodik i helij te 1% teži elementi). Oblak se sporo okretao oko svog središta i mirno kružio oko središta galaksije.

Tada se najvjerojatnije u blizini tog oblaka dogodila eksplozija jedne zvijezde - pojava koja se zove supernova. Udarni val materijala sa eksplodirajuće zvijezde je obogatio oblak težim materijalima koji su nastali u supernovi, te uzrokovao sabijanje plina i prašine koji su već bili tu. To je imalo za posljedicu rastuću gustoću oblaka i gravitacijsku silu među česticama. Sabijanje oblaka je natjeralo većinu materijala u samo središte od kojeg nastaje protozvijezda, dok se ostatak oblaka spljoštio u disk.

Od planetezimala do planeta na pocetak stranice

Kad se plin počeo hladiti, stekli su se uvjeti za okupljanje atoma i molekula plina i prašine u manje čestice. Manje čestice su se polako zbog električnih i gravitacijskih sila počele udruživati u veće, tvoreći prve planetezimale, preteče planeta. Planetezimali su se međusobno sudarali (slika 2.), pri čemu su se neki drobili u manje komade (pri bržim sudarima), a neki udruživali (pri sporijim sudarima). Veličina do koje su mogli narasti uvelike je ovisila o udaljenosti njihovih orbita od protozvijezde te gustoći diska na toj udaljenosti. Teorija kaže da su tipični planetezimali u unutarnjem dijelu sunčeva sustava bili mase Mjeseca, dok je prosječni planetezimal u vanjskom dijelu sunčeva sustava imao oko 15 masa Zemlje. Teorija također predviđa i nagli skok u veličini između Marsa i Jupitera, što današnja stanje i potvrđuje. Nakon nekoliko desetaka milijuna godina, planeti su narasli do veličine kakvu imaju danas.

Rađanje Sunca na pocetak stranice

U međuvremenu su povećani pritisak i temperatura u središtu stvorili uvjete za odvijanje procesa stapanja atomskih jezgri. Počela je fuzija vodika u helij - proces kod kojeg se oslobađa velika količina energije (slika 3.). Nakon milijun godina probijanja kroz Sunce, energija iz središta Sunca je počela izbijati na površinu. Sunce je prvi put zasjalo. Uz energiju u obliku svjetla, Sunce je počelo izbacivati u svemir i veće količine protona i elektrona, što mi danas zovemo "Sunčev vjetar". Ovaj vjetar i zračenje sa Sunca su "otpuhali" prvobitne atmosfere od vodika i helija vrućih unutarnjih (terestričkih) planeta. Sunčev vjetar je, uz velike temperature na planetima bližim Suncu, razlog razlikama u sastavu unutarnjih i vanjskih planeta danas. U blizini središta, samo su se neke tvari mogle održati u krutom stanju, dok su se u vanjskim dijelovima diska plinovi mogli i zamrznuti. Unutarnji kameni planeti (zovemo ih još i terestrički) koje čini grupa od četiri planeta: Merkur, Venera, Zemlja i Mars imaju metalne jezgre, oko kojih se nalazi pretežno kameni omotač i kora.

Izvor: Wikipedia

Taj vetar je tolko jak da je NASA dugo vre,ena razmatrala svemirsku letelicu sa jedrima koje bi gonio suncev vetar.