Konstantin Danil, slikar, ikonograf i portretista (oko 1798 ili 1802, Lugoš, Banat, danas u Rumuniji - 13-25/5 1873, Veliki Bečkerek).

Životopis

Po njegovom pričanju on je 1812—1816 radio u temišvarskom ateljeju tada najuglednijeg srpskog slikara Arse Teodorovića, ali ga je stari majstor istjerao iz ljubomore, vidjevši veliku darovitost i naglo napredovanje svoga učenika. Danil međutim nije tada napustio Temišvar, već je stupio u radionicu jednoga od trojice bečkih akademskih slikara, koji su u to vrijeme stalno živjeli u banatskoj prijestolnici. Početkom dvadesetih godina Danilu se gubi trag. Može biti da je već i tada otišao na kraće vrijeme u Beč i Minhen, a uglavnom bit će da je putovao po Banatu i Erdelju, kao mnogi »putujući slikari« u to doba, i izdržavao se portretisanjem po imućnijim građanskim domovima i po plemićkim »kurijama«. Za jedan takav portret plaćao se tada jedan dukat, t. j. 5 forinti u srebru. 1827 bavio se istim poslom u Velikom Bečkereku, te slikajući portret tadašnjeg bečkerečkog podnačelnika Stjepana Karacsony-a, bogatog vlastelina, kasnijeg torontalskog velikog župana i grofa, upoznao se u njegovoj kući sa Sofijom Dely, djevojkom iz jedne osiromašjele madžarske plemićske porodice, i vjenčao se s njome 27/2 iste godine u katoličkoj crkvi.

1828 pančevački prota Arsenović, prilikom jednog pohoda u Alibunaru, vidio je u kući graničarskog kapetana Kljunovića izvrsne portrete istog kapetana i njegove žene, te odmah ponudio Danilu da izradi ikonostas nove Srpske pravoslavne crkve, do tada najveće i najljepše u onamošnjem Srpstvu. Ugovor je sklopljen sa crkvenom opštinom 26/5 1829, Danil se preselio u Pančevo, prionuo je na proučavanje Sv. Pisma i na studiranje i skiciranje nacrta za pojedine ikone. 1833 Danil završio je pančevački ikonostas. Za taj svoj prvi veliki rad primio je od opštine 4.000 forinti u srebru. U to vrijeme je naslikao u Pančevu još oko 20 portreta i ikona, samo za vlasteline Jagodice oko 10 portreta, od kojih su 4 na imanju u Kanaku, a ostali u dvorcu dobra Krnjače, u Rumuniji, na našoj granici. Tim radom u Pančevu Danil je sebi ostavario reputaciju najboljeg majstora, a i materijalno se obezbijedio za cio život. Stoga je on ostao do smrti prijateljski i zahvalno-privržen proti Arsenoviću, koji se, uz Danila, i sam razvio u umjetnika.

1833 pozvala je Danila pravoslavna rumunjska opština Uzdin u Banatu, da joj ukrasi crkvu. 1836 je dovršio i nju, i to oltar u minijaturnom razmjeru, a plafon u monumentalnom velikom stilu. 1836 raspisala je srpska crkvena opština u Temišvaru natječaj za izradu ikonostasa, i izabrala Danila. Karakteristično je, da je Danil ponudu potpisao kao »mještanin«. Taj ikonostas završio je novembra 1843. Za sve vrijeme rada u Temišvaru Danil je bio središte naročite pažnje, čak i sa strane njemačkog građanstva. Mladi madžarski plemić, potonji ministar, Gorove, vraćajući se sa studija iz, Francuske i Italije, molio ga je, da ga primi u svom ateljeju i o toj posjeti napisao je u Kossuthovom organu (Pesti Hirlap br. 45.377 od 1841), oduševljen članak, prikazujući ga kao čovjeka između 30 i 40 godina.
Njemačke novine Temesvarer Wochenblatt nekoliko puta svraćale su pažnju na »umjetnikov genij«, smatrajući tu crkvu najljepšom u cijeloj Ugarskoj sa svim njenim provincijama. Od 1843 do 1852 boravio je većinom u svojoj kući, u Bečkereku, slikajući portrete, a i po koji žanr i nature morte (mrtvu prirodu). Za tih 10 godina, on je, po pisanju spomenutog njemačkog lista, dva puta, 1846 i 1851, putovao u Italiju, radi studija. Isto to tvrdi i temišvarski list Euphrosine (br. 5). Augusta 1852 preselio se u banatsko selo Dobricu, da naslika ikonostas srpske pravoslavne crkve. Za vrijeme trogodišnjeg rada tu pomagao mu je učitelj Lazar Nikolić koji je poslije i sam slikao i koji se proslavio osobito kao pijetetni biograf svoga učitelja,

Najzamašniji, najzreliji i posljednji Danilov ikonografski posao je srpska pravoslavna crkva u banatskom selu Jarkovcu. Već potpuno učvršćene reputacije Danil dobija od Jarkovčana punu slobodu, te ovaj prostrani ikonostas sliči više na ogromnu stijenu jedne galerije, no na konvencionalne ikonostase prekosavskih hramova. Ikona u svemu ima 17, dvije u stolovima, a 15 na ikonostasu. U jednostavno na zid pričvršćenim, nekitnjastim okvirima, bez aureole oko glave, ove velike slike, usprkos njegovoj pseudoklasičnoj i bidermajerskoj maniri i slatkosti, čine svečan, monumentalan utisak. Slike su dobro očuvane, pred rat ih je pažljivo očistio slikar St. Aleksić. Za sliku Svetog Save u vladičanskom stolu Danil je upotrijebio portret svoga dobrotvora, prote Arsenovića, i ni u jednoj kompoziciji nema inače kod nas uobičajeno, podražavanje i kopiranje s talijanskih uzora. Ima samo sličnosti, u shvaćanju i grupisanju, s ostalim njegovim ikonostasima, ali ovdje je, izvan sumnje, Danil najoriginalniji i najstaloženiji. Poslije Jarkovca radio je samo još po koju pojedinačnu ikonu, kao Hrista na Maslinovoj Gori u evangeličkoj crkvi u Kovačici, u Banatu. Otada nije se mnogo kretao iz Bečkereka i slikao je po narudžbi, uz velike cijene, većinom portrete i po gdjekoji žanr.

U građanstvu je Danil uživao veliki ugled i glas veoma obrazovana i odgojena, a i dosta bogata čovjeka. Djece nije imao.
Bio je omalen, poguren i kratkovidan, ponašanja i spoljašnosti vrlo skromne, ali inače duhovit i gostoljubiv. Kuću je držao skoro raskošno. Govorio je i pisao njemački, ali je sa Srbima opštio srpski. Sigurno je, da redovno akademski nije bio školovan, to se i osjeća po nekim pogreškama u crtežu i komponovanju, ali opet s druge strane samim talentom ne bi mogao dostignuti ono majstorstvo kolorisanja. On je uopšte upotrebljavao veoma nježne, t. zv. posne boje, ali i pored toga istovremeno primjenjivao je tri razna načina. Tako se on ne može određeno ni svrstati u jednu školu. Na njemu se osjećaju istodobno razni utjecaji, i mletački i holandski i bečko-bidermajerski i pseudoklasični. Ali po slatkosti, koja je ponekad prelazila u slađunjavost, po potpunom odsustvu muške oporosti i herojskoga zamaha, on je sin svoga vremena. Inače, i u svojoj palanačkoj povučenosti Danil je pratio razvoj svjetske umjetnosti i duhovnoga previranja. Nije izlagao ni u Pešti] ni u Beču nikada, tek pred smrt je slikao jednu poveliku Sv. Trojicu za bečku svjetsku izložbu, ali smrt ga je spriječila da je i dovrši.

Danil je bio dosta pao u zaborav. Njegovu smrt novine nisu objavile, a grob mu je gotovo izgubljen. Tako su mnogi njegovi portreti zabačeni, zaboravljeni, rašćerdani i upropašćeni. Što je spašeno, najviše se ima zahvaliti biografu L. Nikoliću i njegovom sinu Dr. Vl. Nikoliću koji je pronašao i njegovu fotografiju, po kojoj je naručio poznati, lijepi portret Danila od Uroša Predića i poklonio ga Narodnom Muzeju. U svoje vrijeme najviše je učinio za Danila J. Vujić, koji je sakupio oko 25 njegovih slika. Uopšte, u našoj zemlji, koje u javnim zbirkama koje u privatnom posjedu, postoji još oko 70 njegovih radova, osim crkava. Nažalost, i poslije oslobođenja 1918 g., dosta je odvučeno u inostranstvo. 1924 pomoću J. Vujića, Narodnog Muzeja i Dr. M. Ševića Umjetničko Odjeljenje priredilo je jednu malu izložbu od 25 Danilovih slika, s jednim predavanjem. Tim povodom se mnogo počelo opet da govori i piše o tome velikom srpskom umjetniku.

Literatura
Narodna enciklopedija (1927 g.), članak napisao Veljko Petrović, inspektor Ministarstva Prosvete
Lazar Nikolić, Srpski slikari (1895);
Dr. István Berkeszi, Temišvarski slikari (1909, na madžarskom);
Sendrej-Sentivany, Leksikon ugarskih likovnih umjetnika (1915);
Pesti Hirlap (1841, 45); Temesvarer Wochenblatt (1841), 45, 1845. 49);
Euphrosine (1851, 5); Nemzeti Újság (1840. 87);
Kanitz, Serbien (1868).

Izvor: Wikipedia