Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 10:12:15
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Jovan Mićić  (Pročitano 3541 puta)
15. Jan 2006, 04:39:59
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
OS
Windows XP
Browser
Opera 8.50
mob
Apple iPhone 6s
Jovan Mićić

Jovan Mićić bio je zlatiborski hajduk i jedan od boraca u Prvom srpskom ustanku. Za vrijeme Drugog srpskog ustanka bio je predvodnik Zlatiboraca, a nakon ustanka, u Obrenovićevskoj Srbiji, sa titulom kneza rujanskog, serdara užičke nahije i polkovnika užičkog apsolutistički je upravljao ovim krajem. Bio je veoma odan dinastiji Obrenovića, a sa Milošem Obrenovićem je bio i veoma prisni prijatelj. Bio je i pobratim Smail-age Čengića i prijatelj vladike Petra II Petrovića Njegoša. U svakom pogledu je bio veoma uticajna ličnost tog doba. Međutim, sa prvim padom Obrenovića, pao je i Jovan Mićić. Umro je od gladi u zarobljeništvu, kako su mu i predvidjeli proroci Tarabići, onda kad je to bilo najmanje vjerovatno.

U prvoj polovini XVIII vijeka, otac Jovana Mićića, Gavrilo Garib, čiji preci vode porijeklo od čuvenog crnogorskog junaka i hajduka Baja Pivljanina, doselio se u zlatiborsko selo Mačkat, gdje se Jovan rodio oko 1785-te godine. Gavrilo se ubrzo sa porodicom vratio u zavičaj, ali neposredno pred Srpsku revoluciju ponovo je došao na Zlatibor, sada u selo Rožanstvo. Ni tu se nije dugo zadržao, već je nakon kraćeg vremena otišao u Čajetinu i podigao kuću u zaseoku Mušvetama. Danas nema direktnih Jovanovih potomaka na Zlatiboru, ali potomci zlatiborske porodice Mićića i dalje živi u Rožanstvu i Čajetini.

Pred Prvi srpski ustanak, Mićić je otišao u hajduke, ali čim je Zlatibor oslobođen od Turaka, stupio je u ličnu pratnju Miloša Obrenovića. Zahvaljujući junaštvu, ubrzo je postao buljubaša tadašnjeg zlatiborskog vojvode Mihaila Radovića, koji je bio organizator ustanka na Zlatiboru. Potpunijih podataka o njegovoj aktivnosti u prvom ustanku nema, izuzev da se istakao u borbi kod Loznice 1810. godine, a vjerovatno je učestvovao i u borbama sa Skopljak-pašom i Bubnjević-agom. U ovom periodu njegova uloga nije bila naročito značajna, što je i razumljivo, jer se borio u sjenci ustaničkih vojvoda i njihove slave.

Poslije sloma ustanka, Mićić se, slično Mihailu Radoviću, povukao u šumu, gdje je sa svojim hajducima imao sigurna uporišta. Ratnu i političku karijeru počeo je tek 1815-te godine, kada se junaštvom istakao na Ljubiću (kod Čačka) i Ljubanjama (kod Užica). Od tada je dugi niz godina bio jedan od prvih saradnika Miloša Obrenovića i sa njegovim usponom došao do visokog položaja u državnoj upravi.
 
Karta knežine Rujno 1818-te godine

Kad je krajem 1815-te godine počela da se obrazuje prva upravna vlast u oslobođenim dijelovima Srbije, pominje se i ime Jovana Mićića, ali bez ikakve titule. Iste godine on skuplja porez i predaje ga Milošu Obrenoviću, ali u kakvom svojstvu, nije poznato. U pismu od 22-gog septembra 1817-te godine Jovan Mićić, Mihailo Radović i Jovan Demir potvrđuju Milošu Obrenoviću prijem fermana, pa se iz toga jasno vidi da je Mićić u prvim danima poslije Drugog srpskog ustanka dijelio vlast sa još dvojicom ljudi, tj. da je ovim krajem upravljao trijumvirat Mićić – Radović – Demir. Kada je 1815-te godine uspostavljena titula serdara, koju su dobijali najzaslužniji ljudi, ona je pripala i Mićiću. Zvanje kneza dobio je 13-tog decembra 1819-te godine, u vrijeme kada je Radović bio teško bolestan, a septembra mjeseca iste godine, knjaz Miloš mu daje nadzirateljstvo nad Užičkom i Sokolskom nahijom. Prilikom svog odlaska na poklonjenje sultanu u Carigrad 1835-te godine, pored dragocjenih darova, knjaz Miloš je dobio i 22 odlikovanja nišane iftihare, da ih razdijeli svojim najistaknutijim ljudima. Među onima koji su dobili orden nalazio se i Jovan Mićić.

U početku svog uspona Mićić je u Čajetini podigao kuću sa svim potrebnim zgradama koje opasuje kamenim zidom. Ona je bila poznata u Čajetini pod imenom konak (serdarev konak), i u njoj je jedna soba nosila naziv šarena soba, jer je bila malana, i u nju je on primao zvanične posjete. Nijemci su tokom Drugog svjetskog rata 1941-ve godine tenkovima srušili konak. Sačuvana su samo vrata od šarene sobe, i ona se sada nalaze u Etnografskom muzeju u Beogradu.

Mićićevo stalno sjedište nalazilo se u Čajetini, dok je ponekad, pogotovu zimi, boravio i u Arilju, gdje je takođe podigao kuću. Imao je ličnu pratnju od oko 40 momaka-bećara, koji su bili bez porodičnih obaveza. Izdržavao ih je o svom trošku i sa njima često preduzimao napade na svoju ruku.

Milan Đ. Milićević u svojoj “Kneževini Srbiji“ ovako opisuje Jovana Mićića: Gunj izvezen gajtanom, srebrne toke na prsima, čohano odelo i lepa dolama krasili su srednji i pun stas Mićića, a njegovu pojavu činile markantnom. Na koraku lak, na putu hitar kao pravo čedo zlatiborsko. Brz u odluci, prek a često i nepromišljen u postupcima. Vuk Karadžić je savetovao kneza Miloša da ga ukoreva za pojedine nepromišljenosti, i samo je knez mogao da umiri Mićićevu nemirnu i gorštačku prirodu.

Mićić je odigrao veliku ulogu u obračunu knjaza Miloša sa Karađorđevićima. Aprila 1823-će godine Miloš mu je u Kragujevcu predao Mladena Milovanovića, ranijeg Karađorđevog predsjednika Sovjeta, da ga doprati do Lima i prebaci u Crnu Goru. Međutim, Mićićevi momci Leko i Simo Kovač ubili su ga u Očkoj gori pri navodnom pokušaju bjekstva, a njegov leš bacili u pećinu Zvekaru. Njegov udio bio je veliki i u gušenju buna koje su izbijale protiv knjaževog apsolutizma. Kada je 1825-te godine Miloš čuo da se sprema Đakova buna, poručio je Jovanu Mićiću do dođe u Kragujevac. Ovaj je odmah pohitao sa 500 konjanika i zajedno sa Vučićem rastjerao Đakovu vojsku. Serdar nije napustio Miloša ni u doba najveće bune, podignute krajem 1834-te godine i početkom 1835-te od resavskog serdara Milete Radojkovića.

Prilike na Zlatiboru, zbog blizine granice, bile su nesigurne, pa je na njemu uvijek bilo potrebno prisustvo jednog dobrog organizatora, diplomate i neustrašivog junaka, a sve te osobine posjedovao je Jovan Mićić. Preko njega su išle političke i diplomatske veze Srbije sa Crnom Gorom i Bosnom i Hercegovinom. Serdar je imao dosta pouzdanih obavještajaca, koji su prelazili granicu i donosili mu vijesti, a on ih je dalje slao Milošu. 9-tog avgusta 1827-me godine izvijestio je knjaza Miloša da su se vratili poslanici upućeni crnogorskom vladici, dok pismom od 14-tog oktobra iste godine javlja da je dobio pismo od crnogorskog mitropolita, koje je donio otac Mojsej sa preporukom da ga isporuči Gospodaru.

Za prikupljanje vojno-političkih podataka u Bosni i Crnoj Gori Mićić je koristio zlatiborske kiridžije. Njihova uloga kao obavještajaca je bila neprocjenjiva, jer su njihovi podaci uvijek bili svježi i vjerodostojni. Najviše vijesti prikupio je iskusni kiridžija Tešan Penezić, koji je, na primjer, 27-mog januara 1832-ge godine došao u Užice sa veoma značajnim i uvjerljivim podacima. Na prijedlog užičkog suda, a po želji Jovana Mićića, knjaz Miloš ga je nagradio sa 20 groša. Serdar je poslao kiridžiju Stevana Stankovića da izvidi stanje turske vojske u Bosni, a kad se, početkom 1838-me godine, ovaj vratio sa puta nazad u Čajetinu, između ostalih, donio je i vijest da je crnogorski vladika udario na grad Klobuk. Kad se Sima Milutinović Sarajlija vratio iz Crne Gore od Njegoša, javio se knjazu Milošu i dobio privremenu službu kod beogradske policije, ali nešto kasnije postavljen je za pomoćnika tada već čuvenog rujanskog serdara Jovana Mićića. Vjerovatno da je Milutinović imao neku specijalnu misiju u vezi sa diplomatskom aktivnošću koja je preko Mićića išla iz Crne Gore.

Zanimljive su i veze Jovana Mićića sa gatačko-pivskim i drobnjačkim muselimom Smail-agom Čengićem. Od tridesetih do četrdesetih godina XIX vijeka, oni su imali odlične odnose, o čemu svjedoči niz dokumenata. Čak su se pobratimili i jedan drugom kumovali. Ispravnik Užičkog okružnog suda dobio je 20-tog marta 1836-te godine pismo iz Čajetine od serdara, koji ga obavještava da će uskoro stići u Užice dva sina Smail-age na putu za Vidin. Avgusta 1838-me godine Mićić je javio Jovanu Obrenoviću da mu je neki Karadžić iz Krive Rijeke, vrativši se iz Turske, rekao da se Smail aga nalazi pod Durmitorom. Najzad, za smrt Smail-age Čengića serdar je saznao samo nakon nekoliko dana.

Kada je 1839-te godine knjaz Miloš otišao iz Srbije, Mićić je zadržao dužnost načelnika Užičkog okruga, na koju je postavljen godinu dana ranije. Obrenovićima je i dalje ostao odan. Avgusta 1842-ge godine izbila je Vučićeva buna uperena protiv Obrenovića. Knjaz Mihailo je 20-tog avgusta iz Sopota naredio Mićiću da sa Jovanom Obrenovićem hitno dođe u Kragujevac i prije buntovnika zauzme topove i municiju. Na prvi glas o Vučićevoj buni, Mićić naredi dizanje naroda okruga užičkog, a sa Jakovićem, kapetanom zlatiborskim, i nekoliko stotina Zlatiboraca, odmah pohita u pomoć vladaru. (Mileva Alimpić, „Život i rad Ranka Alimpića“, str. 47)

Sa naoružanim ljudima Mićić je došao u manastir Vraćevšnicu ispod planine Rudnika. Odatle se vojska kretala neorganizovano i 31-vog avgusta došla u Trbušnicu, gdje se Mićić ukopao odbivši da pregovara sa Vučićem. Ovaj nije imao drugog izbora nego da pripremi vojsku i prihvati borbu. Međutim, kada se očekivao odlučujući okršaj, Stevča Mihailović je rasturio Čačane i otišao na pregovore sa Vučićem. Mićić je ostao sam, ali za njega nastaju nove neprilike jer ga je već napustio izvjestan dio vojske, zbog čega je bio primoran da se povuče na Zlatibor. Njegova namjera je bila da se preko Bosne i Hercegovine prebaci u Crnu Goru.

Nakon ovih događaja, Mićić je izvjesno vrijeme ostao načelnik Okruga užičkog, ali samo formalno, jer ga je privremeno zamjenjivao Stevan Radulović. Međutim, novi okružni načelnik Miljco Trifunović sa ovom titulom dobio je i zadatak da liši slobode Jovana Mićića. Sa pandurima i vračarskom vojskom, novi načelnik je, poslije borbe, uhvatio Mićića na zlatiborskim pašnjacima u Zovi (danas je to dio Kraljevih Voda; dok po drugoj priči, Mićića su uhvatili u zlatiborskom selu Semegnjevu, u šumi koja se danas zove Serdarev gaj). Odatle su ga vezanog sproveli u Beograd, gdje je bio izložen javnim porugama. Vožen je kroz varoš na volovskim kolima koja su vukle bivolice. Ruke su mu bile vezane konopcima, a noge okovane u teške lance. Vučić je išao pored kola i govorio okupljenoj masi: „Nu, eto van strašnog Mićića, dušmana našeg i vašeg, koji smo verni našem milostivom caru i carevu ustavu. Nu, ne bojte ga se više, on je sada krotak kao jagnje. Pljujte ga! Pljujte! I javite milostivom caru da ste ga svojim očima videli.“ (dr Stevan Ignjić, „Užička nahija“) Nijedan Turčin nije smio pljunuti Mićića, već su se samo hvatali za brade govoreći: „Jazuk! Jazuk!“

Serdar je imao sreću da nije bačen u Vračarsku rupu, kao ostali uglednici bivšeg režima od kojih su neki tu i završili. Iz Beograda, Jovan Mićić i njegovi istomišljenici proterani su (ali ne sudskom odlukom već rešenjem Popečiteljstva vnutrenjih dela) u crnorečki okrug, u Zaječar, i tamo zatočeni. Okovani su i držani su pod strogom kontrolom pod policije.

U leto 1843. godine Mićić je pušten iz zatočeništva i došao je u svoj kraj. U stvari, to je bio samo privremeni dopust, neka vrsta kućnog pritvora.

U februaru 1844. godine ponovo je uhapšen u Užicu i sa vezanim nogama ispod konja pod strogom stražom sproveden u Kragujevac. Tu ga je Črezvičajni sud, koji je imao karakter prekog suda, osudio na smrt i pri tom ga lišio svih odličja. činova i penzije. Međutim, smrtna kazna mu je zamenjena "večitom robijom u lakom gvožđu".Sproveden je u Gurgusovac (današnji Knjaževac) i u tamnici, u krajnje nehumanim i lošim uslovima umro krajem decembra 1844. godine. Njegovi posmrtni ostaci su 1856. godine preneti i sahranjeni u porti Crkve Sv. Ahilija u Arilju.

Izvor: Wikipedia
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 10:12:15
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.096 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.