Brojna svedočenja o pokrštavanju Srba

Ovaj članak ili jedan njegov deo kandidat je za premeštanje na Viki izvore.
Ukoliko ovaj članak može biti izmenjen u enciklopedijski članak, molimo vas uradite to i obrišite ovu poruku. U suprotnom, pomozite i prebacite ovaj članak u Viki izvore.

Sadržaj
1 O djelovanju župnika Josipa Orlića na pokrštavanju Srba
2 Zločinačke delatnosti u Čuntićkom samostanu
3 Svjedočenje o pokrštavanju Srba u Poganovcima
4 Aktivnosti župnika Josipa Astaloša na pokrštavanju
5 Svedočenje o delatnosti sveštenika Sidonija Šolca na pokrštavanju
6 O pokrštavanju Srba od strane sveštenika Franje Šegule i Josipa Astaloša
7 O saradnji sveštenika i ustaša na pokrštavanju
8 O nasilnom pokrštavanju od strane sveštenika Jakoba Šeba
9 O akciji fratara oko pokrštavanja na čelu sa Dionizijem Juričevim
10 O saradnji Stepinca sa ustašama još prije rata
11 Sveštenik Dionizije Juričev predvodio je ustaše
12 Jedini koji je preživio pokrst i klanje u Glinskoj crkvi, sjeća se tog događaja
13 Svjedočenje o pokrštavanju i klanju od strane ustaša i sveštenika u opštini Cetingrad
14 Likvidacija preostalih Srba, 1944. godine, u Stocu
15 Samostan našički bio je centar ustaški
16 Prekrštavanje Srba po zahtevu popa Kučmanić Stjepana
17 O prekrštavanju i ubijanju Srba u glinskom kotaru
18 Devojčica na zgražavanje svih u dvorani, diže kosu i pokazuje gde su je klali
19 Seljanka iz Udbine, o svešteniku Matu Mogušu
20 Službenik Josip Ban govori o ustaškom teroru i prekrštavanju
21 Prekršteni, pohapšeni, mučeni i poslani u logor
22 O pokrštavanju i teranju u logore
23 O pokrštavanju i spaljivanju ljudi u crkvi
24 Pribirovci: pokupili 840 ljudi, žena i djece i otjerali ih u jamu
25 Trgovac iz Konjica svjedoči o progonima i pokrštavanju u svom kraju
26 O pokrštavanju i zločinima u Brčkom
27 Ratar iz Sremskih Laza, o zločinima ustaša i sveštenika
28 Službenik iz Gospića, o masovnim pokoljima i držanju sveštenika Frkovića i Jola Bujanovića
29 Adam Dragaš iz sela Vinde kod Petrinje, govori o držanju sveštenika u Čuntiću
30 Profesor iz Zagreba, o držanju župnika Grečla
31 Stolar iz Zagreba, žrtva ustaškog terora

Izvor: Wikipedia

O djelovanju župnika Josipa Orlića na pokrštavanju Srba

JOSIP VALENTIĆ. O djelovanju župnika Josipa Orlića na pokrštavanju Srba, Valentić, inače zemljoradnik iz Sunje, kaže:

Valentić: O prekrštavanju Srba toliko mi nije poznato. Pred slom Jugoslavije, djelovanjem župnika Josipa Orlića, osnovane su organizacije, koje tako reći nisu nikada postojale, organizacije »katoličkih muževa«, »katoličkih žena« i »križara«. Oni koji nisu htjeli da idu u te organizacije, nazivani su komunistima i bezvjernicima. Nakon okupacije naše zemlje, svi ti rukovodioci križara, katoličkih muževa, dobili su odmah titule i prihvatili oružje u ruke, kao na primjer Milan Majević, koji je dobio titulu majora, križar Ivan Valentić, koji je bio za vrijeme Jugoslavije predsjednik križara, a poslije koljač, te su 24. aprila 1941. dotjerali sve Srbe muškarce iz okolnih sela u dvorište kasarne i tu... bilo je ovdje pravoslavnih popova i učitelja, koje su na mrtvo isprebijali. Zatim je nastalo neko vrijeme zatišje, a neko vrijeme kasnije ustaše su dotjerali školarca Mičuna. Oni su ga dotjerali u Sisak i tamo mučili 4 dana; 2. VIII 1941. ubijen je na zvjerski način, u 3 sata poslije podne. Kada je došla njegova majka i donijela mu jelo, oni su je uhapsili i navečer sakupili sve Srbe koji su živjeli u Sunji — bili su dobri Sunjani, živjeli su s nama složno i, dapače, glasali su za HSS i SDK. Pobrali su sve muškarce i tri žene. Vodili su ih u dva pravca na Savu, vezane žicom. Po dvadeset su ih bacali u Savu i poubijali, a na Selištu isto tako. Ubijanje je trajalo 8 dana, do 8. VIII 1941, te je za tih 8 dana pobijeno oko 350 ljudi, koji su zakopani na Mrtvištu. 2. VIII 1941. otišla je jedna — kako su se hvalili — krvava satnija, pod zapovjedništvom Rudolfa Blaževića, i ubijala Srbe, kako se govorilo, nekoliko hiljada, a kada su naišli na dva transporta koji su spremali za Njemačku, na stanici u Kostajnici, oni su ih raspustili, novac opljačkali i sve postrijeljali. 9. VIII 1941. dolazim župniku i kažem mu, kako bi bilo da spremimo jednu deputaciju Paveliću, da vidimo što je na stvari. Jer to su ljudi koji su pošteni, koji nisu ništa krivi. On je to otklonio i rekao: »Ja ovoga puta neću ići, ja ću kasnije». On je poslije zaista išao, ali s ustaškim poručnikom Stjepanom Stjepanovićem. Dolazi Dionizije Juričev, odsjeda u njegovu župnom stanu i spremaju prekrštavanje. Došla im je jedna žena iz Sunje, zvala se Desanka Pavlović, i zamolila ga da je prekrsti. On joj je kazao da će je prekrstiti, ali kada mu je rekla da nije vjenčana, a da ima troje djece, odgovorio joj je: »Mi takove ne prekrštavamo. Ali i onako svejedno je da li se krstite ili ne, neće vas ostati ni toliko koliko kapi na situ« — Zatim je nastalo krštenje i zatišje do mjeseca siječnja 1943; 15. siječnja dolazi Dionizije i sprema akciju na Svinjicu. Zajedno s ustašama tjerao je Srbe, a kada su ih sakupili na jednome mjestu, ustaše su mu govorili: »Ti si ih krstio«. On je rekao: »Ja sam ih krstio, ja ću ih i ubijati.«  — Zatim odoše u Svinjicu, gdje Dionizije naredi koje se kuće imaju paliti, a on je sam batinao neke žene, čiji su muževi pobjegli u šumu. Nakon toga vratili su se u selo Vinjačku, gdje su svi tako reći bili pokršteni. Dolaze u to selo, opkoljavaju ga i stanovnike tjeraju u Jasenovac. Mali se broj spasio od onih koji su otjerani. Nema traga od 200 ljudi. Svim time rukovodili su križari, kao Orlić Ivan i drugi. Oni su danas u šumi, ponovo pod imenom križara, a zapravo su koljači.

Zločinačke delatnosti u Čuntićkom samostanu

ĐURO MALOVIĆ. Rođen u Hrvatskom Cuntiću, po zanimanju željezničar, svjedoči o petokolonaškoj djelatnosti u Čuntićkom samostanu

Svjedok: Za vrijeme bivše Jugoslavije došao je k nama svećenik po imenu Stjepan Holevački. On je počeo da organizira hrvatsko seljaštvo, »križarsko bratstvo i križarsko sestrinstvo«. Ljudi mlađi od 20 godina — to su bili mladi križari, a oni oko 40 godina su bili u »križarskom bratstvu«. Oni su držali razne sastanke i na njima on je tumačio kako Hrvati treba da se organiziraju i kako je blaženi Nikola Tavelić vodio borbu protiv Turaka i protiv onih koji su bili protiv svećenika. Najzad, kako će oni koji se budu borili u križarskim redovima, postati blaženi. Poslije su došli fratri franjevci. Od njih su tri fratra služili misu, a ostali su bili obični laici. Došli su s jednim kamionom i počeli da se uvlače u organizaciju HSS, da se vezuju sa svim političarima i da održavaju s njima sastanke. U 1939. godini najprije je u našem selu bio gvardijan neki Dionizije Andrašec. Onda je došao Herman Kenavija i on je ostao na gvardiji Cuntićkog samostana. Jedne nedjelje ja sam bio u crkvi i on je počeo da poziva narod, mladiće, da dođu k njemu u kancelariju župnog ureda, da se jave radi neke obavijesti. Javilo se oko 20 i upisalo se. Ja nisam znao što je bilo, a poslije sam doznao. Oni su održavali svoje redovne sastanke, a poslije mjesec dana počeli su da tumače narodu da je to jedna »katolička akcija«, da je to katoličko društvo. Već 1940. godine ljudi iz ove organizacije počeli su da privlače naše mlađe da se upišu u organizaciju i počeli su govoriti da su oni neki ustaše. Ja dotle nisam bio čuo za ustaše i za Pavelića, ali su oni kazali da je njima govorio o tome fratar Kenavija, da je Pavelić u Italiji i da je on slušao preko radio-aparata koji ima u samostanu, da će Pavelić s ustašama doći jednog dana i da će doći na vlast u Hrvatskoj. Već pred sam rat ti su sastanci učestali. Mjesec dana pred preokret 1941, svake večeri taj gvardijan je pozivao te takozvane ustaše da slušaju radio-vijesti, jer da govori Ante Pavelić iz Italije. Naravno, išli su tamo ljudi i iz drugih sela da čuju što je, što se hoće i kako će rat ispasti. Išao sam jedanput i ja. Oko ponoći čuo sam nekakav govor, a gvardijan je pričao da je to govorio Ante Pavelić, koji je hvalio Njemačku i Italiju i rekao da će jednoga dana propasti Jugoslavija i da će oni iz emigracije doći na vlast. Baš u noći 9. travnja uvečer — ja kao mladić nisam još bio za vojsku, bio sam neborac — dignem su ujutro i vele — preokret. Vele: osnovana je i proglašena »Nezavisna Država Hrvatska«, Ante Pavelić je došao iz Italije i on je poglavnik. Izađem van u selo, nigdje jednog mlađeg čovjeka, nema fratara. Gdje su? Otišli su u Petrinju. Fratri u Petrinju, a takozvani ustaše dočekivali su bivšu jugoslovensku vojsku, razoružavali je, skidali šinjele ljudima, skidali bluze, oduzimali oružje ... Oko podne došao je jedan luksuzni auto u selo. I tko izlazi iz njega? Izlazi gvardijan Herman Kenavija. U zadnjem dijelu toga automobila bilo je oko 20 karabina. Gvardijan je to odvezao u samostan i rekao da oni koji nemaju oružje, dođu da ga dobiju, jer da će ići na pojedina mjesta da razoružavaju bivšu jugoslavensku vojsku. Dodajem još i ovo. Gvardijan je pred sam preokret imao 3 lovačke puške. S jednom je on bio zadužen i lovio, s drugom neki Benko Ciga, sada negdje u Ivanić--Gradu, a s trećom neki mladi Korner. Benko i Herman imali su i pištolje. Ove puške duplonke oni su podijelili takozvanim ustašama, s kojima su ovi u prvom momentu razoružavali jugoslovensku vojsku. Poslije preokreta gvardijan je otišao u Petrinju i tamo se sastao s Rumlerom, poslije generalom, koji je, koliko mi je poznato, bio rodom Petrinjac. Humler je bio načelnik grada Petrinja, a Herman je postavljen za načelnika općine Jabukovac, gdje je on postavio nekog Lovrekovića Marka za tajnika općine, a Tomazinića Josipa za povjerenika. Kao načelnik općine, Herman je izdao proglas i naredio pandurima da po selu razglase da se imaju svi pravoslavci prekrstiti na katoličku vjeru. Videći da ustaše vrše teror, da otimaju, da svlače odijela, da svlače obuću i ostavljaju ljude bose po snijegu, ljudi su dolazili u katoličku crkvu sv. Antuna i tamo nosili kojekakve darove — piliće, ovce, svinje, telad, vino, rakiju... Sve su to vozili u taj franjevački samostan. Naravna stvar, rukovodilac svega toga pokazao se gvardijan. I zbilja, vršili su upis za pokrštavanje i davali su neke male ceduljice, da se ništa ne treba bojati. Nakon toga govorio je Herman u crkvi sa propovijedaonice, da Srbi uopće ne mogu da ostanu u Hrvatskoj i da srpska noga ne smije da hoda više po hrvatskoj zemlji. Poslije svega ovoga, oni koji se nisu dotle upisali za prekrštavanje, dolazili su i upisivali se. Mijenjali su imena sa Jovan na Ivan, od Stevan na Stjepan. Ljudi su dolazili i kositi i orati. Radili su sve. Međutim, odjedanput je došao glas iz općine Jabukovac, od načelnika Hermana, da je izdan nalog da se ima 18 najbogatijih gazda pravoslavaca iseliti u Srbiju. Tako je i bilo. Oni su iselili, oko 18—20 familija, i ti su ljudi mogli ponijeti sa sobom samo ono što se moglo uzeti u ruke. Zbilja je bilo mizerno što su nosili, jer je 20 familija sa svim što su ponijeli, moglo stati u jedan kamion, a to su bili najbogatiji ljudi iz općine. Nakon toga taj isti gvardijan pripasao je pištolj, znam ga vrlo dobro, bio je vojno-državni »FN«. Poslije iseljavanja ovih bogatih porodica pravoslavaca u Srbiju oni su otišli u njihove kuće i na njihova imanja. Poveli su sa sobom kola. Sve najbolje i vrijednije stvari pokupili su fratri za sebe, a ostalo, manje vrijedno, podijelili su ustašama. Dijelio je gvardijan. Kao rukovodioca za pokrštavanje poslao je u selo Maja onoga Cigu, i on je išao svako jutro tamo i vršio upisivanje. Dok sam još radio na pruzi, Benko Cigo je uvijek nosio pištolj. Imao je fratarsku mantiju, opasač i pištolj, a povrh svega toga jedan crni dug kaput. Svakoga dana vidio sam kod njega pištolj, a gvardijan Herman imao je pištolj čak i u crkvi. Kad je služio misu, on je bio u crkvenoj odjeći, a kad bi to svlačio, ostajao je na njemu fratarski štrik i pištolj. Vidno je bilo kad je to nosio, što znači da je time prijetio ljudima, koji neće da se prekrštavaju . . . Predsjednik: Imate još nešto? Svjedok: Imam još. Odmah poslije toga, u mjesecu srpnju, izdao je on nalog ustašama, to je bilo negdje oko 24. i 25. srpnja, da imadu otići u srpska sela Cuntiće, Klinac, Donje i Gornje Mlinage ... i da pokupe sve ljude i kažu im da se lijepo spreme i da ih povedu sve, da će biti pokršteni kod crkve sv. Antuna. Svi ti ustaše su otišli, ja nisam bio u selu, već sam radio, ali znam da su otišli ujutro. Naravna stvar, ljudi su se uplašili, spremili su se za zlo, spremili su se i obukli u čisto rublje i odijela i pošli do crkve sv. Antuna. Kad su došli do crkve, vidjeli su da tamo nema nikoga, niti nadbiskupa niti fratra. Vele, idemo do Čuntića. Ispod brijega, pola kilometra, tamo je jedna velika ravnica, i otišli su dolje. Kad su došli dolje, vidjeli su masu ljudi, i oko mase lanac ustaša. Odmah su oni znali da se tu nešto kuha. Strpali su sve ljude u krug, a okolo su bili ustaše. Tamo je bio, naravna stvar, gvardijan. Benko Ciga se nije vidio, nego sam gvardijan. Tamo su ustaše natjerali ljude da igraju kolo, da pjevaju neke srpske pjesme — i što ja znam — neke su batinali kundakom, žicom... i na koncu strijeljali dvojicu-trojicu. Sudac prijekog suda iz Petrinje, Turki, bio je onaj koji je iz puškomitraljeza pucao dva do tri puta i kojom prilikom je poginulo 4—5 ljudi. Kad im je bilo dosta iživljavanja, naručili su vlak i strpali u vagone te ljude i odvezli u Grabovac. Tamo su ih dočekali drugi ustaše i — poklali. Sve pljačke koje su vršene preko općine, naravna stvar, odnosile su se u samostan. Kako sam rekao, kad su se doselili u Hrvatske Čuntiće, došli su s jednim kamionom, a u 1941. godini u desetom ili jedanaestom mjesecu 50 kamiona je moralo vući što su imali. Tu je bilo natrpano da je bila strahota za gledati. Onda su gvardijanu dolazili, na razne sastanke, dr Puk iz Gline, za kojeg se sjećam da je bio ministar pravosuđa, dr Rebok, koji je bio u bolnici u Glini, zatim general Rumler. . . Negdje u mjesecu studenom došao je neki pukovnik Mrak, — ja vjerujem da ste vi čuli za pukovnika Mraka, on je prvi počeo vršiti zlodjela na Baniji — i pukovnik Mrak, kad je trebao informacije, nije išao nikome drugome nego gvardijanu. Ovaj gvardijan bio je i kod ubijanja i prekrštavanja, imao je veze s povjerenikom, tabornikom, ustašama . . . Kad je 1942. vidio da se narodnooslobodilačka borba raširila i da njemu tu nema opstanka, onda je počeo odlaziti u Zagreb, Sisak, Karlovac.. . Bilo mu je nešto sumnjivo. Naravna stvar, 1942. godine u srpnju mjesecu partizani su oslobodili Hrvatske Cuntiće; gvardijan nije bio u selu, nego se nalazio u Zagrebu, a ostali su se fratri uvukli u toranj u crkvu sv. Antuna i tamo ostali. Oni su povukli sve ljestve i partizani nisu mogli do njih. Kad su došli ustaše u to selo, partizani su se povukli i fratri su otišli u Petrinju, i onda se više nisu vratili. Nekako baš kod ustaša u Čuntiću, kojih je bilo iz mojeg sela 80, slušao sam da su vidjeli Hermana Kenaviju, gvardijana, da je bio u ustaškoj uniformi, da su ga vidjeli u Zagrebu, a ja sam lično vidio 1942. godine nekog običnog laika Kornelija, to je bio jedan mizerni pobožni čovjek. Jedanput dođem u Zagreb i sretnem njega na Jelačićevu trgu u ustaškoj uniformi. Pitam: »Što je s tobom Kornelije?«  On kaže: »Eto drugog kruha nemam, ja sam bio za to prije, pa sam i danas«. I tako je to prošlo, pa od tada ih nema kod nas.

Svjedočenje o pokrštavanju Srba u Poganovcima

BOŽO LIOVIĆ. Rođen je u Osijeku 1890. godine, po narodnosti Hrvat. Svjedoči o pokrštavanju Srba u Poganovcima

Svjedok:Poznato mi je da je četiri puta dolazio k nama automobilom Sidonije Sole, da je odlazio knezu »kulturbundaša«, sazivao je narod i pozivao da se pokrštava i prijetio je logorima i Srbijom. Predsjednik: Da li se narod prekrštavao? Svjedok: Narod se nije htio prekrštavati i spremljeno je bilo čitavo selo u logor u Požegu. Nakon dva mjeseca svi su bili nasilno raseljeni i doveden je narod iz okolice Našica, iz Dalmacije i Hercegovine. Nakon dva mjeseca ljudi su se vratili iz Požege i onda je narod proganjan i nasilno prekrštavan i postavljen je neki mladi katolički župnik. Predsjednik:Što je on sada? Svjedok: Fratar u Našicama. Predsjednik: Što Vam je još poznato? Svjedok: Poznato mi je da je Sidonije dolazio seoskom knezu Hitlu »kulturbundašu«, da mu je izdavao naredbe i onda je ovaj plašio narod. Poznato mi je da je narod prekrštavan. Ima puno toga, historija bi se mogla napisati. Predsjednik: Da li su oni učili te Srbe katoličkom vjeronauku? Svjedok:Učio ih je jedan mladi svećenik. Mene to nije interesiralo, ja sam Hrvat i nije me interesiralo da prisustvujem tome poslu. Javni tužilac:Da li je narod bio oduševljen što ostavlja svoju vjeru? Svjedok:Ne znam da li su bili oduševljeni, kad su se morali prekrštavati i ljudi od 70 i više godina i prelaziti na drugu vjeru. Javni tužilac: Što je bilo poslije prekrštavanja: Svjedok: Poslije su bili prognani u razne logore i ja sam bio otjeran preko toga kneza Hitla. Inače su po kućama tukli ljude i ubijeno je oko 130 osoba kasnije...

Aktivnosti župnika Josipa Astaloša na pokrštavanju

LUDVIG KONTIK. Rođen je u Daruvaru 1905. godine, radio je kao strojar u Dalju, po narodnosti Čeh. Govori o aktivnosti župnika Josipa Astaloša na pokrštavanju

Predsjednik: Što Vam je poznato o nasilnom prekrštavan ju Srba u Dalju? Svjedok:Naš župnik Josip Astaloš po slomu Jugoslavije uzeo je odmah cijelu vlast pod sebe i raspustio cijelu staru općinu. Namjestio je druge činovnike i policiju. Dao je zatim pohvatati neke ugledne Srbe od kojih se trojica više nikada nisu vratili. Predsjednik: Da li je u Vašem mjestu bilo prekrštavanja? Svjedok:Bilo je, mislim, u jesen. Predsjednik: Kako je došlo do toga prekrštavanja? Svjedok: Došlo je uslijed toga što je župnik Astaloš kazao da se moraju prekrstiti svi Srbi. Predsjednik: Tko mu je pomogao u tome? Svjedok:Ustaške vlasti, pošto je on organizirao tamo ustaše. Predsjednik: Da li je cijelo selo tada, da li su mnogi ljudi prešli na katoličku vjeru? Svjedok: Jesu, a koji nisu htjeli, bili su otjerani dolje u Srbiju. Predsjednik: A oni koji su prešli na katoličku vjeru, da li su bili poslije u miru? Svjedok: Ispočetka su tražili od njih da nauče vjeronauk i neki franjevac Berković učio ih je nekoliko dana vjeronauk, 8 ili 10 dana. Predsjednik: A poslije, kad su prešli na katoličku vjeru, da li su bili u miru ili su ih proganjali ustaše? Svjedok: Poslije toga, kako bih rekao... neki nisu htjeli da se prekrste. Mnogi su bježali kojekuda. Inače, dok se prekrštavalo, bile su pune ulice ustaša. Predsjednik: Odakle su došli ti ustaše? Svjedok: Ne znam točno, ali ih je bilo i iz sela, a bilo je sigurno i iz Osijeka . . .

Svedočenje o delatnosti sveštenika Sidonija Šolca na pokrštavanju

JOZO MIKOLAŠEVIĆ. Rođen u Podgaraču 1916. godine, a živi u Budimcima, po zanimanju je užar. Po narodnosti Hrvat. Svjedoči o djelatnosti sveštenika Sidonija Šolca na pokrštavanju

Predsjednik: Što vam je poznato o prekrštavanju Srba u Budimcima? Svjedok:Svećenik Sidonije i ustaški logornik Hripko došli su u selo, sazvali narod i držali govor, a nakon toga došlo je naređenje da se narod sakupi i da će se izvršiti prekrštavanje. Narod je molio u Našice da se to produži, dočim je naređenje došlo da se smjesta ima provesti i toga dana bilo je sve spremno za prekrštavanje. Na prekrštavanje je došao Sidonije s više ustaških oficira, a iz Osijeka veliki župan Hefer također s više oficira. Prekrštavanje je obavljeno u crkvi. Predsjednik: Da li je koji od njih posebno potpisao neku molbu, u kojoj moli da mu se dozvoli prijelaz u katoličku vjeru? Svjedok: Nije. Predsjednik: Nego su se svi đuture prekrstili? Svjedok:Jest. Predsjednik Da li su to ti ljudi rado činili? Svjedok:Nisu, nego pod pritiskom ustaša. Predsjednik: Je li selo Budimci hrvatsko ili srpsko selo? Svjedok:Selo je srpsko, samo nas ima 4 Hrvata. Predsjednik: Da li je selo poslije prekrštavanja progonjeno od ustaša? Svjedok:Kasnije su došli ustaše u selo i otjerali u logor sav narod. Pred crkvom su im držali govor i kazali: zašto hrane partizane? Žena Milica Stojšić kazala je na to da mora da hrani kad dolaze s puškom u ruci, a ustaše su je nato bacili u vatru, jer su domovi gorjeli. Predsjednik: Dakle, nije im koristilo što su prešli na katoličku vjeru? Svjedok:Nije. Otjerani su u logor, a poginulo ih je u selu 318. Predsjednik: Osim onih koji su poginuli u borbi? Svjedok: Jest.

O pokrštavanju Srba od strane sveštenika Franje Šegule i Josipa Astaloša

MARIJA SABO. Živjela u Bijelom Brdu u vrijeme pokrštavanja Srba od strane sveštenika Franje Šegule i Josipa Astaloša:

Svjedok:1941. godine stanovala sam u Bijelom Brdu, mjestu gdje sam rođena... 1941, odmah po okupaciji zemlje, došao je svećenik Šegula Franjo iz Osijeka i svećenik Astaloš iz Dalja i oni su pozivali Srbe da se prekrste na katoličku vjeru. Kako se Srbi nisu odazvali tom pozivu, 27. IX 1941. godine jedne noći pokupili su 15 familija i otjerali u logor. Poslije toga svećenik Franjo Šegula kazao je za vrijeme propovijedi Srbima, neka se prekrste i neka ne slijede put ovih 15 familija koje se nalaze u logoru. Poslije toga izdan je svakom kućanstvu poziv, da dođu u općinu kod bilježnika Mastanjevića, da potpišu gotove molbe, koje su bile sačinjene s tim da oni sami mole da im se dozvoli prijelaz na katoličku vjeru. I naravno, Srbi, koji su bili zaplašeni i htjeli da sačuvaju život, otišli su — oko 400 familija — i potpisali molbe. 26. X bili su prekršteni i ja sam bila prisutna tom prekrštavanju. Mnogi su ljudi plakali, bilo im je teško da napuste svoju vjeru, što moraju prijeći na drugu vjeru. Predsjednik: Tko je vodio to prekrštavanje? Svjedok: Segula Franjo, svećenik u Bijelom Brdu, a s njime i Astaloš iz Dalja. Predsjednik: Da li su dolozili ustaše kad je bilo prekrštavanja? Svjedok: Na dan prekrštavanja dolazili su ustaše, a bila su i tri fratra, iz Osijeka, no imena im ne znam. Predsjednik: Jesu li svećenici morali vidjeti kako ljudi plaču? Svjedok: Morali su vidjeti, kad sam vidjela i ja. Predsjednik: Moguće nisu? Svjedok: Morali su. Predsjednik: Da li je bilo poslije progona Srba? Svjedok: Bilo je 30 familija, koje nisu htjele da pređu na katoličku vjeru. Tih 30 familija, koje nisu htjele da pređu, protjerano je u Njemačku na rad. Predsjednik: A ovi ostali? Svjedok: A oni su bili proganjani. Dapače, oko 360 dotjerano je u logor Zemun. Tamo je 56 poginulo, dok su se ostali kasnije vraćali. Predsjednik: Da li su ovi Srbi, u Bijelom Brdu, u času kad su prelazili na katoličku vjeru, imali slobodnu volju i zdrav razum? Svjedok: Nisu imali. Javni tužilac: Što se dogodilo s pravoslavnom crkvom u tom selu? Svjedok: Pravoslavna crkva je preuređena u katoličku, a sve dragocjenosti su svećenici odnijeli u Osijek.

O saradnji sveštenika i ustaša na pokrštavanju

DANE VRKLjAN. Svjedoči o saradnji sveštenika i ustaša na pokrštavanju:

Predsjednik: Sto Vam je poznato o prekrštavanju Srba. Svjedok: Poznato mi je toliko: nekoliko dana poslije dolaska okupatora u naš kraj 1941. g. naredili su ustaše da će se održati manifestacija u našem selu. Naše selo ima pola Hrvata, pola Srba. Oni su rekli da bez razlike staro ili mlado, svi da moraju doći pred one koji će doći iz Osijeka na zborovanje. Prikupilo se oko 600 ljudi. S autom iz Osijeka došao je bivši župan Stjepan Hefer sa dvojicom nepoznatih ustaša. Zajedno s njima došao je i župnik Ivančić iz Brodjanaca. Kad je došao taj župnik, rečeno je da se održi manifestacija. U povorci naprijed su išla djeca, iza njih odrasli momci i djevojke, a iza toga stari ljudi i žene. Išli su kroz selo. Svećenik Ivančić išao je pred njima i kako je išao, tako je pred njima dao da se viču parole. Dižući prst u zrak i vičući: Pavelić, Pavelić, Pavelić! — a kad je htio da se parola okrene na Ante, onda je okrenuo ruku i vikao: Ante, Ante! Ustaše su išli oko publike, oko samog naroda i gledali da li možda ima tko da ne viče, da bi se odmah našli kod njega. Idući tim putem, došli su pred crkvu, pred vratima koje je bila sagrađena tribina. Prvi je narodu govorio bivši župan Stjepan Hefer, zatim prvi i drugi ustaša iz Zagreba, a četvrti je govorio župnik Ivančić. On je u svom govoru rekao: »Da vam podvučem neke stvari koje su ova gospoda izostavila«. Na primjer rekao je: »Sve one terete koje je podnio naš poglavnik za vrijeme emigracije zajedno sa svojim kolegama koji su bili s njime — tko je kriv za te terete? Svemu tome je kriv srpski narod, dakle Srbin! U našoj hrvatskoj zemlji Srbi ne smiju da postoje — 'tjeraj psine preko Drine' — a mi imamo dobra majstora koji će ih udesiti. A znate li tko je taj majstor? Taj majstor je naš poglavnik«. Zatim je još rekao kako majstor postavlja šeširdžiju - kapurdžiju, pokazujući na glavu — da je neće nikada više skinuti. Poslije govora trajala je pijanka cijelu noć, pekli su se prasci itd. Nekoliko dana iza toga vratio se župnik Ivančić u naše selo s ondašnjim ustaškim tabornikom Stjepanom Kazonićem. Cijelu noć su pili, a sutradan otišli natrag. Druge noći taj ustaški tabornik otjerao je 15 ljudi iz našeg sela, 15 Srba, i iste noći, između Osijeka i Čapljine, na jednoj pustari, izbio ih je na mrtvo ime, izveo u šanac i potukao. Nakon nedjelju dana došao je ponovo župnik Ivančić u naše selo da održi misu. Poslije održane mise pošao je u ustaški tabor. Tamo, pred vratima, vidio sam, čekao je neki Simo Vuković, otac osmoro djece, da bi tražio konje koji su mu ostali kod bivše jugoslovenske vojske. Kad je taj čovjek prošao ispred ustaškog tabora, Ivančić se vratio natrag u tabor i kroz sat vremena ustaše su otišli i uhapsili tog čovjeka. Iste večeri na kraju sela on je odveden na kanal, tamo izbatinan i izmrcvaren i sutradan nađen mrtav. Nakon toga, po prilici 8 dana, došao je župnik Ivančić na prekrštenje Srba u našem selu. On je govorio: »Tko se od Srba pokrsti, taj će ostati miran i taj će moći ostati ovdje» , i objavio im je da uče vjeronauk i da će morati učiti moliti bez razlike svi. Kad je kasnije doista došao da održava vjeronauk, vodio je sa sobom ustaše s puškom u ruci. Oni su vodili računa tko nije iz sela došao i tko je izostajao. Naveče, pitao je ljude zašto taj i taj nije došao. Tako, na primjer, jedna drugarica — Boja Polovina — nije došla. Pitao je njena muža gdje mu je žena, a on će mu: »Žena mi je bolesna» . I fakat, žena je bila u drugom stanju i nije mogla da dođe. On odmah pošalje na to ustaše da idu i dotjeraju je. Kad su oni otišli, rekli su njenu mužu neka ide i on s njima, da vide što je sa ženom. Sreli su je u selu i s pogrdnim povicima na nju: »Marš kučko jedna!» Kad pojedini čovjek nije znao nešto iz vjeronauka — pa svakom čovjeku ne može ostati sve u glavi, jer je kratko vrijeme učenja — oni su naređivali da se mora javiti svakih četiri sata kod njega (župnika), 4 km daleko od Brodjanaca. Na prekrštenje došli su Hefer i ustaše iz dotičnog sela. Poslije prekrštavanja držali su pijanku čitav dan. Nije prošlo ni nekoliko dana, vidio sam oko 14 ljudi, kako ih tjeraju u logor, iako su se pokrstili i makar je svaki od dotičnih platio 70 dinara za prekrštenje. Od tih ljudi u logoru poginula su dvojica, ostali su bili vraćeni u logor u Gradišku. Iza toga, u 1943. godini, u jesen, lično sam ja vidio, kao i neki Đoko Mitrović, moj komšija, — sastajali smo se između 11 i 12 sati — ide župnik Ivančić s tabornikom Stjepanom Kazonićem i još s nekih 15 ustaša, obučen u ustaško odijelo, s puškom u ruci, iz akcije u Poganovcima. Došli su do škole. Odavde je župnik noću otišao kući u Vaganac da ga ne bi narod vidio.

O nasilnom pokrštavanju od strane sveštenika Jakoba Šeba

IVAN VIČIĆ. Student agronomije iz Osijeka, o nasilnom pokrštavanju od strane sveštenika Jakoba Šeba:

Svjedok: 1941. u Osijeku na svim propovijedima koje su držali katolički svećenici, propovijedali su da se Srbi trebaju prekrstiti. Znam toliko da su se održavali nekakvi satovi vjeronauka za te pravoslavce i nakon 2—3 puta što su išli na taj vjeronauk bili su prekrštavani. Toliko znam o prekrštavanju. Predsjednik: Da li ste primijetili da Srbi dobrovoljno prelaze na katoličku vjeru? Svjedok: Moji školski kolege nisu dobrovoljno prelazili. Predsjednik: I oni su morali prijeći? Svjedok: Da. Predsjednik: Tko ih je silio? Svjedok: Uglavnom Šeb Jakob, koji je tada bio kateheta na školi. Govorio je da se moraju prekrstiti, inače da ih neće primiti u školu. Predsjednik: Da li ste još nešto primijetili što se poduzimalo protiv Srba? Svjedok: Znam da su u Osijeku Srbi bili hapšeni. Jedne noći bili su hapšeni gotovo masovno. Poslije toga su bili odvedeni u logore.

O akciji fratara oko pokrštavanja na čelu sa Dionizijem Juričevim

MIHAJILO ĐURIČIĆ. Svjedoči o akciji fratara oko pokrštavanja na čelu sa Dionizijem Juričevim: Predsjednik: Što Vam je poznato o progonima Srba i o nasilnom prekrštavanju? Svjedok: Uglavnom mi je poznato ovo: 1941. godine, mjeseca listopada došlo je u naše selo nekoliko fratara i u zajednici s ustaškim povjerenikom pozvali su narod da dođe učiti vjeronauk radi prijelaza na katoličku vjeru. Među tim fratrima bio je jedan, kojem sam zapamtio ime, Dionizije Juričev, koji je, kada se narod sakupio, rekao: »Tko ne prijeđe na katoličku vjeru, nema mu mjesta u NDH, jer u NDH mogu živjeti samo Hrvati i nitko drugi«. To je učenje trajalo jedno 8 dana i kada je završeno, priređen je banket na kojem je bilo prisutno više ustaških oficira i župnika. Tu su oni držali razne govorancije i tumačili narodu, kojeg su bili skupili na taj banket, da mu ne prijeti nikakva opasnost — to je bila mala opština sa oko 2.700 stanovnika, sve Srba — jer su svi postali lojalni građani NDH. Tu su odmah ostavili jednog župnika, Augusta Kralja, koji je počeo svake nedjelje održavati mise, organizirati horove koji su pjevali u crkvi i slično. On je bio tamo gotovo godinu dana. Uvijek je tumačio narodu da smo mi Hrvati i da nismo nikada bili Srbi, nego su nas svojevremeno pokrstili i zato se sada ne trebamo ničega bojati. Skoro godinu dana iza toga, početkom listopada 1942. godine, došla je jedna grupa ustaša u selo i tamo se nastanila. Taj župnik je češće puta svraćao k meni i pokazivao se ne samo kao duhovni pastir nego i kao prijatelj. Kada sam ga upitao što znači da su tu ustaše došli, on mi je rekao da ne prijeti nikakva opasnost. U okolici se događalo svašta, premda je kod nas bilo mirno, pa sam se interesirao i ja, kao i cijeli narod, što će biti. On je meni jamčio da nema opasnosti i rekao da ja to protumačim i drugima, pošto se s njima više sastajem. Međutim, pored svega, treći dan iza toga, 13. listopada 1942. godine, u noći, veliki broj jasenovačkih ustaša opkolio je cijelu općinu, a da za to nitko nije znao. Nismo se nadali pa nismo ni postavljali straže, a ta grupica koja je bila u selu, valjda je pripremala teren. Ja sam u svanjivanje —bilo je maglovito — pošao cestom u susjedno selo. Međutim, ti ustaše odmah su me na cesti zgrabili i potjerali s nekoliko komšija cestom uz selo. Na sredini sela sretnem drugu grupu ustaša koji su pred sobom gonili žene i djecu, napola gole, onako kako su ih istjerali iz kreveta. S tim ustašama ide i naš župnik August Kralj, koji je imao mantiju do koljena, dosta blatan, kako je preko rosnih livada i oranica išao i pokazivao put ustašama, kako da opkole općinu da ne bismo mogli pobjeći u šumu. Pitao sam ga: »Što to znači, velečasni?« »Ne bojte se ništa, idete do Save i vratit ćete se svojim kućama. Nemojte da bi netko bježao« — odgovorio je on. Nisam mu vjerovao. Iskoristio sam gužvu i, kako je bilo maglovito, pobjegao sam u šumu. Ustaše su pohvatali oko 2.000 duša i otjerali sve u Jasenovac. Nas oko 500, koji smo utekli, nakon tri dana, kad smo se vratili u selo, našli smo tamo 34 žrtve, koje su bile na sve moguće načine iznakažene. Među njima bila je jedna djevojka koja je na kolac nabijena, jednom mladiću bili su odsjekli pojedine dijelove tijela... Neki su od njih ubijeni tupim predmetima i na sve,moguće načine iznakaženi. Mi smo njih sahranili i doznali kasnije da je taj župnik unaprijed ishodio premještaj iz sela. On je otišao zajedno s ustašama, jer su i on i ustaše dobili oko 40 kola i prevezli njegove stvari, a također i stvari iz komšijskih kuća, koje su bile opljačkane. On je otišao u Sunju i tamo je ostao. Javni tužilac: Gdje je sada taj župnik? Svjedok: Mi ne znamo. Bio je do prošle godine u Sunji župnik. Ja sada živim u Sunji, gdje sam došao prošle godine u kolovozu. Bio je tamo i počeo s onim »pastirskim pismom« tumačiti narodu da su partizani bezvjernici, da oni nagone konje u crkvu, da spavaju u crkvama, da crkve nisu za njih svetinja... Međutim, ljudi su počeli uviđati da je on protiv naroda. On je to opazio i jednog dana je nestao, a da nitko ne zna kuda i što je s njime. Došao je drugi župnik i poslije se i taj premjestio, sada je treći. Ne znamo gdje je August Kralj. Dok je bio u Boku, imao je motor i svakih 8 dana je išao u Zagreb. Nedjeljom bi održao misu, ostao bi u Boku dan-dva, a onda je odlazio u Zagreb... Javni tužilac: Išao je u Zagreb svake nedjelje? Svjedok: Svake nedjelje. Javni tužilac: A tu je na optuženičkoj klupi danas nadbiskup Stepinac, koji kaže da uopće nije znao da su tako od ustaša ubijani i stradali ljudi u ono vrijeme, a najmanje da su svećenici imali s tim posla. To on sve vrijeme tvrdi na procesu. Što mislite o tome? Svjedok: To što sam ja rekao, to nije samo meni poznato, nego 2—4 stotine njih iz mojega sela mogu doći i potvrditi sve što sam ja rekao. (U dvorani dugotrajan pljesak.) Predsjednik: Vi ste rekli da je iz vaše općine, Crkveni Bok, dvije tisuće ljudi odvedeno u Jasenovac? Svjedok:Da. Predsjednik: Da li su se vratili kućama? Svjedok: Ostalo ih je tamo samo osam, ali to je bilo više pod pritiskom, jer pet stotina sposobnih je pobjeglo u šumu, a stotinu u Baniju u partizane. U Trokutu, gdje živi veći dio srpskog naroda, dvije hiljade je bilo sposobnih, i treći ili četvrti dan su poslali jednu deputaciju, jer je došao jedan general, Tumler, i tajnik Pavelića Seitz, i rekli smo, ako narod ne bude vraćen, da idemo u partizane. Nijemcima nije bilo u interesu da toliki odemo na protivnu stranu u borbu, i pod pritiskom Nijemaca oni su narod pustili natrag.