Koloman

U Ugarskoj je na vlast 1095.godine postavljen Ladislavov sin Koloman. Neki kažu da je bio prava rugoba: razrok,hrom,jecav i grbav. Drugi opet hvale njegove duševne vrline i kažu da je bio pismen, uljudan, obrazovan i poduzetna duha. Oponašao je u svemu svoga strica i nastojao po pravu nasljedstva zauzeti Hrvatsku. 1096. godine sprijatljio se sa Petrom Svačićem. Iste je godine isprosio za ženu Brusilu, kćer sicilskog grofa Rogera 1.. On se naime bijaše nakon Brusiline smrti drugi puta vjenčao sa ruskom kneginjom Eufemijom, kćeri ruskoga kneza Vladimira Monomaha u Kijevu. Taj brak nije bio sretan jer ruska kneginja nije voljela Kolomana te je bila trudna s drugim. Kada je to Koloman doznao, otjerao ju je kao preljubnicu natrag u Rusiju, gdje ona i rodi sina Borisa. Već 1101. godine nakon poraza na ruskom prostoru pomišlja da Hrvatsku pokori svojoj vlasti ali se bojao da bi mu osim Petra Svačića mogli zasmetati i Mlečani, osobito kada bi uz Hrvatsku posegnuo i za Dalmacijom. 1102.godine Koloman se želi nagoditi sa hrvatskim plemstvom oko priznavanja vlasti. Obvezao se da neće dirati u njihove posjede te da će poštovati plemićke povlastice i prava Hrvatskog kraljevstva. Plemstvo ga je već iduće, 1102.godine izabralo za kralja Hrvatske i Dalmacije. Hrvati su se po tom pogodbom obvezali na vojnu pomoć do granica Hrvatske o svom trošku, a izvan granica o njegovom trošku. Ta se pogodba naziva Pacta conventa.

Koloman potom odlučuje osvojiti latinske gradove Dalmacije upravo u onaj čas kada su Mlečani prisustvovali križarskoj vojni. 1103. godine pohodi Split i poziva građane da mu se pokore. Ali oni mjesto odgovora utvrdiše zidove rodnoga grada i postaviše na njih straže pribojavajući se Kolomanovih namjera. Koloman se odlučio utaboriti nedaleko od grada kako bi opustošio polja građana. Splićani tada saznaše da je kralj Koloman kršćanin i da se želi s njima nagoditi ali pod uvjetom da se mirno pokore. Odluče poslati svog nadbiskupa Krescencija da razgovara s kraljem. Oni sklopiše mir. Koloman prisegne da će ih vjerno čuvati i držati, a Splićani položiše zakletvu vjernosti Kralj bijaše lijepo primljen u gradu.Nadalje od Splita krene ka Trogiru. Ondje je biskupovao glasoviti Ivan čijim se posredništvom dogovori nagodba kralja Kolomana i Trogirana. Postoji jedna legenda koja kaže da se nagodba dogodila upravo ovako: Bijaše naime već odlučio da će upaliti grad, jer mu se s dobra ne htjede predati; no uto da je noću, kad je u svojoj palači izvan grada spavao, ušao u njegovu ložnicu biskup Ivan strašna lica da ga je pograbio i počeo vući za kose, a napokon da ga je i ljuto išibao. Kad ga je biskup iz šaka pustio, a Koloman se iz sna prenuo, nije više vidio biskupa, ali je osjećao bol i vidio na svome tijelu masnice od šiba. Upravo stoga prepade se silno Koloman, pak se radosno pogodi s Trogiranima, čim mu je samo biskup Ivan ponudio ruku pomirnicu.

Potom je na red došao Zadar i gradovi na otocima. Otoci Krk i Osor odmah su mu se pokorili dok je Zadar pružao konstantni otpor. Koloman je izgubio pune dvije godine na pokoravanje Zadra. Rab odolijevaše ustrajno, štićen svojim položajem na moru. Koloman je morao dva puta opremiti brodovlje da ga zauzme. Priča kaže ovako: Prvi puta pošalje svoga bana Ugrina s jakom vojskom i brodovljem. Taj dođe iznebuha do otoka, iskrca se na njem i oplijeni ga. Zastrašivši tako žitelje, vrati se na brodove i iščekivaše što će Rabljani raditi. U njega bijaše trinaest brodova. No žitelji grada Raba ne predadoše se, nego se utekoše svome zaštitniku Sv. Kristoforu, pak opremivši tri dvoveslice navališe na bana Ugrina. Ugrin bijaše bolji vojnik nego vojvoda, pa nije čekao dok mu se neprijateljski brodovi prikuče, nego je odmah na početku bitke bacao na dušmane svu svoju zairu kamenja i strelica, a to je sve popadalo u more, budući da su neprijatelji još suviše udaljeni bili. Oni pak navališe na nj tek onda, kad je ostao goloruk. U prvi kraj zarobiše mu jednu lađu; ostalo mu brodovlje razbiše, a na to dune oštra bura koja mu brodove po morskoj pučini porazbaca i uništi.

Drugi puta je poslao vojvodu Sergija. On pokupi velik broj lijepih brodova od Senjana, Cresana i Krčana, te se iskrca na otoku Rabu. On potom bijaše zarobljen.

Koloman,uvidjevši da ne može osvojiti Zadar silom, pokuša još jednom milom. Pozvao je nadbiskupa Krescencija i biskupa Ivana da mu budu posrednici. Kralj je poručio Zadranimada će ih primiti u svoje kraljevstvo ako mu se pokore. I zaista, najprije Zadrani, a zatim se i Rabljani počeše pogađati s kraljem. Potom je kralj sazvao skupštinu latinskih žitelja i svećenika i započne rasprava uz koje će ga pogodbe priznati za kralja Dalmacije. Na skupštini je bilo i hrvatskih velikaša i župana,a i ugarskih velikaša i mnogo biskupa. Krescencije i Ivan, koji su u ime Dalmacije ugovarali s kraljem, htjeli su biti sigurni da će Koloman i njegovi nasljednici štovati i čuvati kroz sva vremena slobodu dalmatinskih gradova, i zato su zahtijevali da se pogodba sastavi u nazočnosti mnogih svjedoka. Kralj je morao prisegnuti da će im dati sve povlastice, a jednako su učinili i nazočni ugarski velikaši: biskupi,župani i satnici. Ali ni to nije bilo dovoljno. Kralj je kao uspomenu na tu pogodbu dao načiniti tri zlatna križa, te ih dade u zalog trima biskupima Dalmacije i Hrvatske: jedan biskupu zadarskomu, drugi biskupu rabskomu, a treći prvostolniku čitave Dalmacije i Hrvatske. Tek sada su se Kolomanu otvorila vrata grada Zadra, te bi svečano primljen kao prije dvije godine u Splitu. Sada je Koloman bio kralj Dalmacije ne samo po imenu, nego i činom. A i žitelji dalmatinskih gradova su bili sretni, što su nakon višegodišnjih borbi dočekali mirnije dane. Oni su slavili čas kad je s Božjom milosti po Kolomanu vraćen mir i poredak na kopnu i na moru , te je sada svaki opet mogao ići za svojim poslom. 1105.godine Koloman je prvi puta u slavlju ušao u grad Zadar. Sam je dao na opatičkoj crkvi Sv. Marije podići novi zvonik jer se stari valjda za opsade srušio. Na zvoniku je dao uklesati ove riječi: Godine od upućenja Gospodina našega Isusa Krista 1105. nakon pobjede Ilira i nakon ulaza u Zadar dao je taj zvonik o svom trošku podići Koloman, kralj ugarski,hrvatski i dalmatinski.

Pojavilo se pitanje što će na to reći Mleci i njihov dužd. No oni ne učiniše ništa zbog prilika na dalekom istoku, ali smatraše Kolomana zločincem budući da je pregazio ugovor iz 1098. godine kada je priznao pravo Mletaka na Dalmaciju. Koloman se nije obazirao na takve optužbe nego je nastojao ugoditi novim podanicima. Upravo je zato odlučio potvrditi svakom gradu njegove povlastice i stare pravice preko pisma u kojemu je pisalo ovako: Ja Koloman, kralj Ugarske, Hrvatske i Dalmacije, prisižem na sveti križ da ću Vama, mojim vjernim građanima ( splitskim, trogirskim, zadarskim) čuvati tvrdi mir. Nećete plaćati daće ni meni, niti momu sinu, niti mojim nasljednicima. Biskupa i načelnika, koga svećenstvo i puk izaberu, potvrdit ću. Dopustit ću Vam da se služite davnim običajima i zakonima. Od prihoda gradske luke, što ga plaćaju stranci neka budu dva dijela kralju, treći dio načelniku grada a desetina biskupu. U gradu neću dopuštati da se nastani koji Ugrin ili koji drugi inorodnik, van ako Vi koga po svojoj volji primite. Kada pak Vama dođe, ili da se kruni, ili da u vašem gradu sazovem sabor kraljevstva, nijedan građanin neće morati da prima goste na silu, nego će svakome biti na volju da primi koga hoće. Ako bi slučajno kadgod moja vlada ikome doteščala, pa bi se htio kamo drugamo odseliti, slobodno mu budi da pođe sa ženom i djecom i sa svim što ima.


Povlastice dane dalmatinskim gradovima:
Oslobođeni plaćanja svih podavanja
Dobili su autonomiju i samoupravu
Sloboda biranja gradskog suca
Od prihoda luke zadržao je Koloman sebi 2/3 , a ostalo je dao gradskom knezu i biskupu-10%


Hrvatskom je u kraljevo ime upravljao ban,a država je bila podijeljena na kraljevske županije na čelu sa županom. To su bile teritorijalno-upravne jedinice. Župane je postavljao kralj, a brinuli su se o sakupljanju poreza te su zapovijedali utvrdama i vojnim postrojbama. Prostori južno od Gvozda bili su samostalniji. Tamo je bilo manje kraljevskih posjeda.

Tako je Koloman želio svima s tim povlasticama steći ljubav i odanost dalmatinskih žitelja. U to ime dolazio je i poslije više puta u Hrvatsku i Dalmaciju,gotovo svake treće godine. Kad je za nekoliko godina opazio da se i Hrvat i Latinac prilagodio novome redu, zaboravio je na prisege i svoja obećanja i započeo se prema njima odnositi kao prema Mlečanima. Iako je Hrvatima rekao da od njih neće tražiti porez, odjednom im ga je nametnuo. On pošalje u Hrvatsku čovjeka koji će taj porez ubirati. Kraljevski se poreznik nastanio u gradu Splitu. Malo zatim pošalje Ugarske čete u Dalmaciju da tobože brane primorske gradove od mletačkih navala. Splićani su bili prisiljeni isprazniti jednu kulu na istočnoj strani grada, i u tu kulu se sada smjesti kraljevski vojvoda sa svojim četama. 1112.godine Koloman je učinio još veće nasilje. U Splitu najme tada umre nadbiskup Krescencije, pa se radilo o izboru novoga prvostolnika. Po običaju svećenstvo i Splićani su imali pravo da izaberu duhovnog pastira kojega će kralj samo potvrditi. Koloman se upleo u to i u Splitu stvorio jaku građansku stranku koja je započela raditi na tome da se za biskupa izabere čovjek odan Kolomanu. I tako se dogodi da je za nadbiskupa izabran Manase koji je prije bio na Kolomanovu dvoru i osobiti je Kolomanov ljubimac. Ovo je bilo postavljanje prvog Ugrina za nadbiskupa. Pošto ga je papa potvrdio zalazio bi često u Ugarsku na kraljev dvor i tamo nešto smišljao. Djelo mu još nije izašlo na vidjelo jer je u to vrijeme,točnije godine 1116. naglom smrti umro kralj Koloman. Mlečani su vjerovali da ga je stigla Božja kazna jer je pogazio njima danu riječ.

Izvor: Wikipedia