Vikinzi

Ime Vikinzi je reč pozajmljena od izvornog skandinavskog termina koji je označavao nordijske ratnike koji su napadali obale Skandinavije, britanskih ostrva i ostale delove Evrope od 8. do 11. veka.

Rana istorija i formiranje nacija
 
Vikinzi

Rana plemena koja su živela u Skandinaviji današnja nauka poznaje kao Gote i Gaute (Naseljene u južnom delu današnje Švedske, Gotlandu) i Svione. U 6. veku pišu istoričari Jordanes i Prokopije da u Skandinaviji živi mnoštvo naroda i plemena od kojih svaki ima svoga zasebnog vladara (Princeps). Rezultat manjih plemenskih migracija bio je nastanak današnjih naroda poznatih u Skandinaviji ; Šveđana, Danaca i Norvežana koji su sredinom 6. veka zauzeli svoje današnje prostore. U to rano istorijsko doba Skandinavija je bila rascepkana na niz manjih plemenskih kneževina. Ujedinjenje tih manjih država u veće , bio je dug i spor proces. Prvi vladar koji je ujedinio Norvežane u 9. veku bio je Harald zvani Lepokosi. Nakon njegove smrti 891. raspala se centralna vlast. Tek u 11. veku pošlo je za rukom Olafu Svetom da ponovo ujedini sve Norvežane. On je ostao poznat po tome što je u svoj narod doneo hrišćanstvo. Javno se krstio i tako, svojim primerom, pomogao bržu hrišćanizaciju, do tada mnogobožačke Norveške. Početkom 9. veka dolazi i do ujedinjenja Danske koja doživljava procvat i uspon u doba Haralda Plavozubog i Knuta Velikog kad je pod danskom vlašću bila i trećina Engleske i južni deo Švedske. (Harald Plavozubi 950. - 986, Knut Veliki 1016. - 1035.)

I Švedska je u ranom srednjem veku bila razjedinjena na mnoge male kneževine i plemenske saveze. U to doba posebno se isticao plemenski savez u Upsali. Raspadom rodovskih društvenih zajednica i odnosa klasna podela društva najranije se zapaža kod Šveđana. Usled niza nerodnih godina koje su rezultirale nizom godina gladi pojedine plemenske vođe i aristokrate okupljaju svoje ratne družine i sa svojim brodovima organizuju prekomorske pljačkaške pohode . Jedni su krenuli na zapad prema Francuskoj, Severnoj Nemačkoj i Engleskoj. Dok su drugi krenuli na istok uzvodno rekama i zašli duboko u slavonske zemlje sve do Kijeva pod imenom Varjazi. Dok su zapadni pljačkaši napadali Flandriju, Franačku Galiju i Friziju, pa uz zapadne obale Franačke Atlanskim Oceanom stigli do Akvitanije i Španije. Godine 844. po reci Garoni dopiru do Tuluza zatim se pojavljuju pred Lisabonom i Cadisom, osvajaju Sevilju, 845. pljačkaju Pariz, a 859. osvajaju Gibraltar i pljačkaju obale Mediterana sve do Sicilije i južne Italije. Osim strašnih razaranja i krvoprolića kojima su bili izloženi nesrećni Evropljani od varvara sa severa, dodatno su trpeli gubitke u ljudstvu jer su Vikinzi masovno ljude odvodili u roblje. U to doba i nisu imali ozbiljnije konkurencije ni organizovanije vojne sile koja bi im se ozbiljno suprotstavila osim velike i vojno nadmoćne Vizantije koju su Vikinzi lukavo izbegavali ili sklapali s njom povoljne trgovačke saveze da joj se ne bi previše zamerili. (jednom zgodom su mirni prolazak u Crno More preko Dardanela platili arapskim robovima pohvatanim u Južnoj Siciliji!) Zbog mnogih susreta i trgovačkih transakcija sa drugim, novim i neobičnim narodima, Vikinzi su poprimili uticaje mediteranskih, islamskih i hrišćanskih naroda što se posebno ističe na njihovoj specifičnoj umetnosti.

Vikinzi i njihovi brodovi
 
Vikinška lađa

Posredni podaci nas uveravaju, da su brodograditelji severne Evrope sigurno temeljno poznavali svoj zanat. Jer Skandinavci nikad ne bi mogli preći celo područje, koje su počastili svojim nepoželjnim posetima, da nisu imali lađe vrlo sposobne za plovidbu. Poslužio sam se istim argumentom govoreći o Feničanima, koji su, takođe trebali da imaju neku bolju vrstu lađe, da bi se odvažili na duga putovanja koja su ih dovela čak dole do Konga i Rta Dobre Nade. U prilog tome svedoče ostaci nekoliko starih lađa Vikinga. Prve takve lađe otkrivene su u Jitlandu (severna Danska) šezdesetih godina prošloga veka. Činilo se, da potiču iz petog veka, a najveća je bila duga sedamdeset stopa. Ali bolji primerci su pronađeni kasnije u Norveškoj, a od ovih su najbolje sačuvane, i stoga najvažnije s našega gledišta, gOkstadska lađa, otkrivena 1850. i oseberška lađa, otkrivena 1893. kod Kristianiafjorda. Gokstadska lađa je sada u Oslu, gde je posetioci mogu videti i čuditi se, kako se uopšte sačuvala. (danas su na poseban način konzervisane i desalizirane)

Te lađe su služile kao pogrebni spomenici za slavne poginule vladare (vidi Vikinška sahrana). Kad bi poglavica ili njegova žena preminuli, njihove posmrtne ostatke bi položili u jednu staru lađu, zajedno s oružjem i nakitom i sa određenim brojem njihovih robova (koje bi za tu priliku obredno pogubili). Sve bi se zatim prekrilo teškim slojem zemlje ili isto tako teškim slojem kamenja. Ovu piramidu bi zatim ostavili na milost bogovima Valhale, koji su brižno čuvali svoju lađu.

dužina lađe....... 77 stopa 11 palaca dužina kobilice...... 65 stopa dubina lađe....... 5 stopa 9 palaca širina lađe....... 16 stopa 7 palaca

Dakle, razmera između dužine i širine bila je jedan prema pet, tako da su ove lađe bile nešto okruglije nego rimski ratni brodovi, kod kojih je razmera između dužine i širine bila ista kao i kod srednjevekovnih ratnih brodova, to jest jedan prema osam. One, međutim, nisu bile tako okrugle kao rimske lađe iz trećega veka, koje su služile za prevoz žita, jer kod njih je ta razmera bila jedan prema tri, a ponekad samo jedan prema dva i po.

Sa svake strane kobilice bilo je dvanaest dasaka, a deseta po redu, brojeći od kobilice na gore, bila je mnogo deblja nego ostale. Jer, u stvari, to nije bila obična daska, već komad teškog drveta, isečenog u obliku slova L, koji je davao brodu veću otpornu snagu baš na mestu, gde su udarali talasi. Rebra lađe dopirala su do ovog komada drveta u obliku slova L; bila su pričvršćena za daske dna pomoću metalnih spona. Daske su među sobom i s kobilicom bile spojene gvozdenim čavlima. Teško je odrediti tačan datum ovih lađa Vikinga, ali po svoj prilici one potiču iz osmog veka naše ere, a merile su, prema današnjem merenju, nešto preko trideset tona. (Bruto tonaža se nađe, ako se sadržina zatvorenog prostora lađe, izražena u kubnim stopama, podeli sa sto. Brodska tona je 100 kubnih stopa. Neto tonaža je brodska bruto tonaža minus prostor, koji zauzimaju kabine za posadu, mašine, gorivo i spremišta. Drugim rečima, neto tonaža predstavlja raspoloživ prostor za putnike i tovar). Lađe Vikinga imale su jedan jarbol, koji je stajao oko tri stope (96 do 100 cm) od središta broda prema pramcu. Mogao se spustiti prema krmi broda, kad god nije bio potreban. Na brodu je bilo mesta za posadu od devedeset momaka. I konačno, svi brodovi Vikinga bili su građeni po načinu preklopne gradnje (clinker). Budući da još pravimo razliku između preklopne i slobodne gradnje (carvel), neće biti na odmet, ako damo definiciju ovih dveju konkurentnih metoda brodogradnje.

Preklopno građena lađa je brod, u kojem donja ivica svake daske prekriva gornju ivicu niže daske, a sve su međusobno pričvršćene pomoću čavala zabijenih u rubove. Kod lađe slobodne gradnje sve daske su glatko spojene i ne prelaze jedna preko druge. Sve one stare severnjačke lađe, koje su se sačuvale, bile su građene na preklop i čini se, da su potpuno odgovarale svojoj svrsi, jer su se zadržale do danas u raznim tipovima severnjačkih ribarskih lađa. Potpuno nalik na njih bili su ogromni drveni brodovi, koji su pre Revolucije nosili drvo za ogrev iz Finske u St. Petersburg.

Toliko o samim lađama. Sada dolazi daleko važnije pitanje, jesu li bile sposobne za plovidbu i jesu li služile svojoj svrsi kao ratni brodovi. Na oba ova pitanja odgovor glasi: da, kako je to ostatak Evrope vrlo brzo otkrilo usred dima i ruševina opljačkanih sela i gradova, i kako su to američki Indijanci saznali, kad su Skandinavci zarinuli kljunove svojih lađa u žalo Labradora i započeli ratovanje s urođenicima, koji su ih na kraju opet izagnali iz američkog kontinenta.

U prvom redu, ove lađe su bile prilično lagane, da jašu na talasima i nisu trebale da kroz talase krče put, kao što bi to u Severnom moru morala činiti teža vrsta lađe, poput rimske galije. Ove lađe su obično operisale samo na dubokom moru, izuzevši slučajeve, kad su operisale na Baltiku ili na Sjevernom moru. Kad je trebalo da se povuku na kraj, da se posada odmori ili da se lađa popravi, onda se videlo, da su te lađe vrlo lagane, i četrdeset ljudi ih je moglo lako podići na kopno. Čini se, da su ove lađe vrlo brzo reagovale na pokrete teškog kormana, koji je stajao na desnom boku, jer ih se u borbi vrlo lako i brzo moglo okrenuti. Njihova jedra su, svakako, potpuno iščezla, ali Skandinavci mora da su se oslanjali na snagu vetra na svojim dužim putovanjima u Island, Grenland, Ameriku i na zapadnu obalu Afrike, gde su po svoj prilici posetili ušće Konga i tako bili prvi belci, koji su sreli svog dalekog rođaka orangutana. Ostavili su nam mnogo spomenika o svojim ratovima i pustolovinama, ali njihove sage ne pričaju o tome, kako su upravljali svojim lađama, dok su se nalazili na pučini.

Godine 1893, Norvežani su rekonstruisali gokstadsku lađu do poslednjeg detalja. Zatim su ukrcali dvanaest jakih momaka i poslali lađu preko okeana na tadašnju veliku izložbu u Čikago. Iz njihove brodske knjige saznajemo, da su neretko prevaljivali do devet ili deset uzlova na sat, a da bi ponekad doterali i do jedanaest uzlova. Ova brzina potpuno se slaže s navodima nekih nordijskih saga, gde se kaže, da su neki ratnici prešli iz Danske u Englesku u tri dana i tri noći. Još se spominje i putovanje između Bergena u Norveškoj i Rta Farvel, na jugu Grenlanda, koje je trajalo nešto više od šest dana.

Ploveći skoro ravno od istoka na zapad, oni su, svakako, uživali blagodeti severnoatlantske struje, koja se južno od Islanda deli na dva dela, šaljući istočni krak prema Engleskoj i Norveškoj, a zapadni prema Grenlandu i Labradoru, odakle se vraća i pridružuje Golfskoj struji.

Pa ipak, šest dana je vrlo dobar rekord, jer malim modernim parobrodima treba znatno više za put od Kopenhagena do Julianehaaba. Dopuštamo, da je obično preterivanje oduševljenog srednjevekovnog hroničara oduzelo nekoliko dana od pomenutog broja, ali ako to vreme udvostručimo i uzmemo dve nedelje dana umesto jedne, ipak moramo zaključiti, da su ovi stari moreplovci sa severa poznavali tajnu zanata, koju mediteranski mornari staroga veka, čini se, nikad nisu naučili. Oni su znali za striženje ili krstarenje. Krstarenje, prema leksikonu, znači:

„Promeniti pravac lađe, koja plovi s vetrom, okrenuvši joj pramac prema vetru i pritegnuvši krstove, tako da lađa plovi pod istim uglom s vetrom na drugoj strani jedra." Ovaj jezik može da razume samo pomorac, a znači ovo: ako menjate smer lađe najpre s leva na desno i zatim s desna na levo, puštate da suprotan vetar potisne lađu nešto u stranu. Svakako, ako nemate dobar i pouzdan korman, plovićete u stranu pod uglom od 90° od pravca, koji biste sledili da plovite ravno sa vetrom. Ali ako imate prvorazrednu aparaturu za krmanjenje, možete svesti ovih devedeset stepeni na četrdeset i pet ili na još manje. Ako to radite svakih pola sata, napuštate ravan smer i počinjete da krivudate. To je spor posao, ali vešt upravljač sa dobrom i stabilnom lađom može stvarati prava čudesa na teškom polju moreplovstva, i može najbolje pokazati svoju veštinu u času, kad lađa prelazi iz jednog smera u drugi, suprotni smer. Jer tada, ako on ne zna svoj posao, lađa će začas doći u skoro potpun zastoj i izgubiti će najveći deo brzine i zamaha, koji je postigla za vreme poslednje etape krivudanja.

Budući da nije verovatno, da su se Skandinavci, ploveći iz svoje domovine do Islanda ili Grenlanda ili u Englesku, uvek namerili na povoljne vetrove, možemo zaključiti, po dokazima koje pruža trajanje njihovih putovanja, da mora da su oni poznavali neku primitivnu metodu striženja. No budući da se nikako ne može krstariti bez opreme, koja olakšava brzo rukovanje jedrima, ni bez kormana, čijem se najmanjem pokretu lađa pokorava (kao neposlušan konj dobru jahaču), moramo zaključiti, da je moreplovstvo u severnoj Evropi bilo daleko bolje od mediteranskog.

Lađe Vikinga bile su mnogo kasnijeg datuma nego rimske lađe. No, u osmom veku ljudska snaga je još terala mediteranske lađe, a kad su imale jarbol, mogle su jedriti samo u smeru vetra. Stoga moramo tražiti neki drugi uzrok, usled kojeg je moreplovstvo juga toliko zaostajalo za severnim.

Razlika nije bila u lađama. Tu se radilo (kao skoro uvek u takvim slučajevima) pre o ljudima nego o merama. Negde u delima Nikole Vitsena (holandskog pisca sedamnaestog veka, koji je napisao čuvenu raspravu o brodovima) stoji ova rečenica: „Nije to oblik naših lađa, koji nas ovde u Holandiji čini odličnim pomorcima. Naša sposobnost da na svojim lađama uspešno jedrimo, iako s srazmerno malom posadom, zatim trezan način života naših mornara, kad su na brodu, i urođena čistoća našega naroda čine, da naši brodovi duže traju nego oni drugih naroda." Ova rečenica bi se mogla napisati na čelu svake knjige o istoriji moreplovstva, jer, i najbolje građena lađa je mrtav materijal, dok se posada ne ukrca na brod. Od tog časa uspeh ili neuspeh broda zavisi u prvom redu od sposobnosti i vladanja kapetana, oficira i mornara. I u ljudskom materijalu, pre nego u planovima lađa prošlih vekova, treba tražiti razlog, zašto je nordijsko moreplovstvo tako potpuno pobedilo južnjačka.

Lađe su do nedavno bile prava mučilišta, i niko se pametan ne bi bio dao na mornarski život, da ga prilike nisu na to prisilile, ili, kako je Čarls Darvin pametno dodao, da ga nisu nagovorili, dok je bio još dosta mlad, da veruje u svaku krilaticu, kao na primjer: „Stupi u mornaricu i vidi svet!" ili „Život na moru je veseo život". Duž obala Sredozemnog mora klima je blaga, i čovek je lako mogao naći neko zaposlenje i nekako preživeti, dok je bio na suvom. Noć provedena pod vedrim nebom u Rimu ili Atini nije zadavala mnogo brige prosečnom zdravom mladiću. Na severu on bi dobio upalu pluća i umro. Bar u teoriji mogao je ostati kod kuće, da obrađuje dedovsku njivu. Ali bilo je malo njiva, a njih bi uvek nasledio najstariji sin. Ostali članovi porodice morali su se brinuti za sebe u kraju, koji nije ni dirnula rimska kultura, u kraju, dakle, bez puteva, bez gradova i bez industrije, gde je postojala samo poljoprivreda u najjednostavnijem obliku. Za bistrog momka je postojao samo jedan izlaz iz poluropskog života, gde je kao nadničar morao služiti starijem bratu. Mogao se izgubiti i dati se na more, postati gusar i ugrabiti svoj hleb u nekom drugom delu sveta, gde pitanje održavanja nije bilo tako teško kao kod kuće.

Vikinzi nisu nikad pošli tako daleko da nazovu svoje zanimanje pravim imenom, kao njihovi najbliži tevtonski rođaci, koji su ugrozili sigurnost Rimskoe imperije i koji su se ponosno nazvali Cimbrima ili „drumskim razbojnicima". Ali poglavica Vikinga iz osmog ili devetog veka naše ere bio je samo neka bolja vrsta razbojničkog vođe, a njegovi sledbenici po svemu su ličili na današnje gangstere. Imali su ponešto drukčije metode rada i bili su bolji borci, a ne tako podle kukavice kao gangsteri, ali ipak su u prvom redu živeli na račun drugih. Živeli su pljačkajući neutvrđena sela, gradove i manastire celog obalnog područja zapadne Evrope. Naseljavali su se u Engleskoj i Irskoj, da tobože štite narod od pljačkanja suparničkih gangsterskih bandi. S vremenom su otkrili, da je lako ogledati se s ruševnim ostacima Rima, pa su postajali sve drskiji, dok se nisu odvažili da upadnu i u Sredozemno more, gde su se proglasili feudalnim gospodarima velikog broja državica. Na severu su utemeljili prvorazrednu dinastiju, koja je kasnije, preko Normandije i Hastingsa, zagospodarila Britanskim ostrvima i pretvorila nekadašnje razbojnike u propisno pomazane suverene Engleske.

Kad su Normani došli u Sredozemno more i u južnoj Italiji osnovali svoju državu, došli su u dodir i s Hrvatima. Kralj Zvonimir sklopio je savez s normanskim knezom Robertom Guiskardom protiv Istočnog carstva i njegove saveznice Venecije, tako da je onda hrvatsko brodovlje, pojačano dubrovačkim brodovljem, otplovilo u proleće 1082. prema južnom Jadranu, gde se sjedinilo s normanskim. Normanski izvori pripoviedaju, da je Robert Guiskardo, vrhovni zapovednik savezničkog brodovlja, između hrvatskih brodova izabrao dvanaest za pratnju sebi i svojoj supruzi. Iz ovog rata, koji je trajao preko tri godine, Mlečani su konačno izašli kao pobednici. Normani ne bi sve to postigli, da su mogli udobno živeti kod kuće. Ali siromaštvo i beda na staroj porodičnoj farmi (komad zemlje s površinom od deset puta dvadeset stopa, gde je raslo nešto malo žita, ali ništa povrća, i kuća iz blata, koju je zimi grejao sloj kravlje balege) to ih je nagnalo na more i gusarenje.

Ovim piratima sa severa lađa je bila isto što i konj Hunima i Tatarima, koji su preplavili Evropu u prvom delu Srednjeg veka. Za njih je to bila živa stvar. Znali su tačno, šta ona može a šta ne može da učini. Terali su je kroz kišu i mećave severa kao i kroz tropsku žegu Afrike. Znali su je nagnati, da nađe pravi put kroz vihore i maglu. Shvatali su, da im život i sigurnost zavise potpuno od sposobnosti broda, da ih hitro izvede iz opasnosti, i stoga su ga mazili, kao da je živo biće, i provodili dokono vreme lašteći ga, popravljajući i ukrašavajući ga graciozno svinutom krmom i pramcem s glavom zmaja zlopogleđe, koja je visoko štrčala nad morem.

Svaki posao u vezi s njihovim domom na talasim radili su s ljubavlju, jer ta lađa je bila početak i kraj njihovog života i života njihovih žena i dece. Iako su žene bile neka vrsta nižeg ljudskog bića, napola robinje a napola životinje za rasplod, ipak su bile od prve važnosti, jer se bez njih nije mogla održati rasa. I tako su ove skitnice na moru za skoro pola milenijuma terorisale svet, dok seljaci, drhteći na obalama Severnog mora i Francuske, nisu dodali još jednu molbu svojim nedeljnim molitvama pred nebeskim prestoljem i molili Gospoda, da ih oslobodi „od besa Normana".

Većina lađa Vikinga, koje su nađene, nisu imale palube. To znači, da su lađe bile potpuno izložene besu nevremena. Samo na krmi bila je mala drvena kabina, koju bi podigli, kadgod je na brodu bilo žena i dece, na putu za neku koloniju u Arktičkom okeanu ili na Sredozemnom moru. Ali obični mornar je živeo i spavao i radio i jeo i pio i kockao se pod vedrim nebom. Kad je bilo izuzetno hladno, ili kad je lađa bila u luci, po svoj prilici su radili što i Rimljani kad im je bilo prevruće. Razastrli bi jedro preko srednjeg dela lađe, da bi imali bar neku zaštitu za vreme spavanja ili jela. No ako ste ikad proveli noć pod komadom zakatranjenog platna u otvorenom brodu na Severnom moru za vreme bure, znaćete, koliko malo vredi takva zaštita. I setite se, a to je vrlo važan detalj, da Vikinzi silom prilika nisu nikako mogli da biraju vreme za plovidbu. Kad su se spremali na vrlo važan gusarski poduhvat, na poduhvat takovih dimenzija, da su morali sobom povesti i konje, onda su obično čekali lepo vreme, jer bi im inače konji uginuli, a u ono doba konj je daleko više vredio nego čovek. Ali sage svedoče, da su neka od njihovih najvažnijih putovanja obavljena usred zime.

Kapetan, ploveći iz Ostije u Mesinu ili ma gde na Sredozemnom moru, mogao je uvek reći „Biće bure noćas. Dobro bi bilo poći u luku i čekati pristojno vreme". Ali brod, koji je ostavio Grenland samo nešto malo kasnije leti, nije imao takvog izbora. Bio je prisiljen da jedri dalje, ne osvrćući se na uzburkano more ni suprotan vetar, s kojim se, kao privaga, svakih pola sata mešao i grad. Kad bi se posada žalila, kapetan ih je uvek mogao tešiti, da im lađa ne može potonuti zato što je građena isključivo od drveta. Ali, međutim, da ne bi morali danima sedeti s nogama u prljavoj vodi, mornari su morali neprestano da izbacuju vodu od ranog jutra do kasne noći. Izbacivati vodu u to vreme nije značilo pomerati ručku na pumpi. Značilo je stalno se mučiti s malom drvenom zdelom. Ali tu nije bio kraj mukama. Kuvanje na ovim otvorenim lađama nije bilo sasvim nemoguće po lepom vremenu. Čak i danas se čovek začudi, kad vidi, kakva čudesa može iskusan kuvar napraviti s malo žeravice prostrte na limenoj ploči. Ali nije se moglo pripremiti toplo jelo, kad se lađa valjala. Niti se moglo spavati. Pre svega, nije bilo suvog mesta na celoj lađi, gde bi čovek mogao udobno leći. Osim toga, vesla su morala pomagati kormanu, da bi lađa mogla sigurno broditi na talasima bez neprestane opasnosti da je ogromni talas ne prevrne. I onda, kad bi se konačno pojavilo na vidiku ostrvo gde su mislili, da bi se mogli zakloniti od vetra, uvek je postojala opasnost da naiđu na neprijateljski raspoložene urođenike. Jer jedro Vikinga u obliku krsta i zmajeva glava (Drakkar) na pramcu njihovih lađa bili su poznati na daleko i široko, a ni jedno ni drugo nije bila baš najbolja preporuka za one, koji su dolazili da traže privremeno gostoprimstvo u stranoj luci.

Ljudi su ispunili rizme i bale papira s romantičnim pričama o slikovitom i privlačnom životu ovih starih Vikinga. Već sama materijalna strana života na brodu bila je prilično loša. Ali ono što mora da je taj život učinilo daleko gorim, bile su one večne glupe svađe, koje su besnile na nekim od ovih lađa kroz dva ili tri pokolenja. Prosečni Tevtonac je uvek bio izrazito individualističan u svom stavu prema bližnjem. Germani su na glasu kao pizmeni ljudi, i u tome im je malo ko ravan. Oni će pizmu nositi s neizmernim strpljenjem, dok jednog dana ne planu i rasplamte čitavu zajednicu bez ikakve opomene.

Istorija naseobina Vikinga u raznim stranama sveta je beskrajna priča o ubistvima, osvetama, najogorčenijim i najpreteranijim prepirkama, koje bi često bez naročitog razloga iskorenile čitava sela i kolonije, kao što je to, na primer, bilo u Grenlandu. Jer čini se, da je domaća svađa, a ne navala Eskima okončala kolonijalni eksperiment, koji je trajao više od četiri stotine godina.

Godine 1410, poslednja lađa Vikinga vratila se iz Grenlanda u Norvešku. Za neko vreme posle toga možda bi koji islandski ribarski brod ponekad posetio ovu naprednu naseobinu sa njenih četrdeset crkava, katedralom, manastirima i stotinama farma. I zatim, ništa, potpun i savršen muk. Kad je Dejvis posetio Grenland godine 1585, nigdje nije bilo ni traga ni glasa belom čoveku. Stara četverokutna jedra trbušastih zmajeva su iščezla. Druga vrsta lađe je došla na njihovo mesto.
 
Vikinška umetnost

Vikinška umetnost rano srednjevekovne Skandinavije i Danske - kako je u ranoj fazi njene evolucije reprezentuju stariji i mlađi oseberški stil(IX vek), a u kasnijoj fazi stilovi jellinge, Ringerike i urnes (X i XI vek) - uporedna je likovna pojava s irskom i anglosaskom, pretežno hrišćanizovanom, umetnošću na Britanskim ostrvima. Kao kasni paganski izdanak «varvarske» kulture zapadne Evrope iz doba seobe naroda Vikinška umetnost nastavlja u Norveškoj i Danskoj a posebno u Švedskoj baštinu merovinške zoomorfne ornamentike koju je u Evropi prekinula karolinška renesansa prodirući postepeno i sporadično i u novi, ranoromanski likovni govor zrelog feudalnog hrišćanskog srednjeg veka. Njen razvoj počinje u stvari jednim prelaznim stilom, starijim oseberškim stilom, koji se razvija u raznim delovima Skandinavije na prelazu iz VIII u IX vek. To je nešto izmenjeni zoomorfni stil III u kojem ima elemenata preuzetih iz insularne (irske) umetnosti. Taj prelazni stil koji je bio raširen, posebino u Južnoj Norveškoj, najbolje opisuju obe strane pramca broda iz Oseberga.

Već u prvoj polovini IX veka, taj plošni stil je zamenjen punijim, i izražajnijim, reljefnim stilom nazvanim Mlađi oseberški stil. Taj stil se odlikuje figurama životinja koje se međusobno prepliću, bore i grizu praveći prekrasne dramatične prizore prepune dinamike. Iz tih oblika nastaje i naziv celog stila - Stil zakačenih životinja (engl. Gripping-beast style, šved. Gripdjurstil). Te čudesne životinje izbuljenih očiju i dugim repovima savijenim u krivine, skupljenim u klupka, ispunjavaju u raznovrsnim pozama plohe ukrasnih, ali i upotrebnih predmeta vikinške svakodnevnice od drveta, kosti i metala. Poreklo ovog fantastičnog životinjskog sveta još nije sasvime objašnjeno. Čini se da više izvire iz orijentalne, negoli iz karolinške tradicije. U red najlepših radova oseberškog stila, a ujedno i u red najznačajnijih dela «varvarske» umetnosti posle seobe naroda, ulaze drveni stupovi sa čudnovatim zmijskim glavama. Ovde je ne samo glava već i dugački vrat zmija prekriven bogatim zoomorfnim dekorom u punoj plastici. Ova ekspresivno i «barokno» koncipirana glava s otvorenim čeljustima i velikim očnjacima ima uzor možda u nekom karolinškom ili, verovatnije, orijentalnom životinjskom liku. Međutim, način na koji je ta glava rešena u likovnom smislu, sasvim je nordijski. To sudimo po dubokom reljefu i snažnoj minuciozno izrađenoj plastici. Više pojedinačnih životinja isprepletenih u snažno klupko formiraju glavu zmaja.

Pred kraj IX veka, mlađi oseberški stil pomalo osiromašuje i degeneriše se. Otprilike u isto vreme na njega se nadovezuje stariji stil jelinge (oko 900/30-980) On je nastao preoblikovanjem irskih zoomorfnih oblika (odatle mu i drugi naziv hiberno-saksonski jelinge stil), a predstavlja, po mišljenju S. Milera, V.A. Dženija i T. Kendrika, skandinavsku varijantu ranosrednjevekovne zoomorfne ornamentike. Svojim životinjskim likovima koji su izrazito vrpčasti i sasvim plošni, ovaj stil je između svih viknških stilova najudaljeniji od stvarnosti i realnog prikaza. On podseća pomalo na Salinov stil II germanske zoomorfne ornamentike, iz kojeg verovatno i vodi poreklo. Danski hiberno-saksonski uzorak stila jelinge pokazuje tipično nepovezano i isprekidano pletivo izduženih životinja koje se međusobno bore. J. Brendsted je utvrdio da životinje Salinovog zoomorfnog stila III nastaju u dekoraciji oko 850. a «zakačena» životinja mlađeg oseberškog stila, oko 900. Postoji vrlo malo primera kombinacije jednog i drugog tipa životinja, ali te kombinacije ne predstavljaju prelaz u tip životinje koji karakterše stil jelinge. Izrazita obeležja stila jelinge starijeg tipa pokazuju metalni okovi iz Elstrupa (Kopenhagen, Muzej), zlatni predmeti iz Roda, Norveška (Narodni muzej, Oslo), i zlatna okrugla pločica iz Hidensija (Stralsund, pokrajinski muzej) čiji se ornament sastoji od četiri isprepletene životinje, verovatno ptice nalik sovi. Kruškoliko oblikovana bedra životinje prekrivena su upletenim spiralama i tačkastom granulacijom, a njihove noge su vezane kao u stilu zakačenih životinja. Taj stil početkom X veka polako istiskuje mlađi stil jelinge (oko 950. - 1050.) u kome dominira engleski motiv tzv. «velike životinje» (početni stadijum ovog motiva javlja se, prema J. Bredstedu, na kamenom krstu iz IX veka u crkvi Sv. Alkmunda u Derbiju). Taj stil se, potpuno formiran javlja u Skandinaviji prvi put na čuvenom runskom kamenu kraljevskog groba u Jelingeu u sev. Jilandu. Ovaj dekorativno skulpturalni kamen je naredio da se podigne oko 980. godine danski kralj Harold Gormuson kao spomenik svojim roditeljima. U runskom zapisu na jednoj od tri strana kralj se hvali da je osvojio Dansku i Norvešku i da je Dance hrišćanizovao. Na čeonoj strani kamena isklesan je, formalno i ikonografski - u umetnosti ranog Srednjeg veka u Skandinaviji sasvim osebujan, najstariji prikaz raspetoga Hrista. Hristovo telo sapeto je ornamentalnim pleterom, imitirajući sličan manir prikazivanja raspeća u irskim ranim iluminacijama. (Evangelistar iz St. Galena). Na kamenu je još prikazana i markantna «velika životinja» nalik na grabljivca sa spiralno stilizovanim zglobovima, kandžama u obliku polumeseca i trouglastom glavom grifona. Jezik, rep i kresta završavaju se nekom vrstom palmete. Oko životinje se obmotala velika zmija koja joj daje izrazito nordijsko ikonografsko obeležje. Sama životinja, nesumnjivo, vodi poreklo od Lava-grifona iz vizantijske ili orijentalne umetnosti. Ostaje, međutim otvoreno pitanje kako je taj tip životinje došao na sever Evrope, da li direktno s područja oko Crnog mora ili posredno, iz engleske umetnosti. Takav lik pojavljuje se sve do propasti vikinške ornamentike, a ponovo se javlja u različitim varijantama kroz ceo XI vek (vikinška kutija za nakit nađena u riznici katedrale Kaminu, a nešto kasnije na bronzanoj zastavici iz Sederala u Švedskoj. a u jednoj modifikovanoj verziji na dovratku starije drvene crkve u Urnesu u Švedskoj. Skandinavski arheolozi ovu poslednju fazu stila nazivaju mamen, a tipičan primer je bojna sekira iz jednog tumula u Mamenu na poluostrvu Jiland. Stil mammen jedan je od ishodnih tačaka kasnijeg urnes stila. Runski kamen nepoznatog vikinga iz vremena oko 1030. godine, otkriven 1852. na groblju svetog Pavla u Londonu (Gildhal), jasno ilustruje ovu kasnu fazu mlađeg stila jelinge. S leve strane kamena je prikaz «velike životinje», a s desne danski runski natpis. Već veliki kamen iz Jelinga pokazuje da vikinška umetnost Srednjeg veka napušta čistu ornamentiku, a postepeno preuzima realistički prikaz kao temeljni uticaj Srednje i Južne Evrope. Treba uzeti u obzir da vikinška umetnost, osim izvornog životinjskog motiva koristi i druge motive u čiji krug uticaja dolazi. To su npr. čvorasti troplet sa balčaka mača iz Lipehnea (sada u Štatlihe muzeju u Berlinu) i vegetativni ukras orijentalnog porekla (srebrna ogrlica iz Vernbija u Švedskoj - muzej u Stokholmu). Istovremeno prodire u vikinšku umetnost i anglosaksonska akantova vitica.

Izvor: Wikipedia

Vikinzi

Riječ Viking danas označava stanovništvo što je u srednjem vijeku živjelo u Skandinaviji, dakle, na prostorima današnje Švedske, Norveške i Danske. Često se upotrebljava i naziv Normani (»ljudi sa Sjevera«), no on je ipak pogodniji za one Vikinge koji su zaposjeli današnju Normandiju, kao što je naziv Varjazi namijenjen onima u Rusiji i Bizantu.

U posljednje se vrijeme čuju mišljenja da bi se naziv Viking trebao koristiti samo za one stanovnike Skandinavije (Skandinavskog poluotoka i Danske) koji su u srednjem vijeku izvodili pljačkaške pohode diljem tada poznatog svijeta. No ovdje nećemo koristiti takvo, značenje jer su »oni koji su pljačkali« i »oni koji nisu« teško razdvojivi iz više razloga, od toga da ni svi koji su plovili nisu pljačkali, nego su trgovali, ili naseljavali nenastanjena područja, do toga da je cjelokupna kultura i ratnika i neratnika nerazdvojiva, dobar je primjer umjetnost: rezbarije u drvetu se nalaze i na vikinškim lađama i na kršćanskim crkvama što su nicale krajem vikinškog perioda.

Porijeklo riječi nije u potpunosti razjašnjeno, te tako postoji nekoliko objašnjenja:
lat. vikus (selo), odnosno staroengleski wic (trgovačko središte, luka) pa bi riječ značila »oni koji posjećuju trgovačke luke«
engl. week (tjedan) jer su napadi trajali oko tjedna
staronordijski vik (zaliv), dakle, »oni koji dolaze iz zaliva«
Viken − ime fjorda u blizini Osla (možda su odatle poticali sudionici prvih napada)

Razdoblje njihovih aktivnih pohoda diljem Europe naziva se vikinškim dobom i traje oko 250 godina. Prvi zabilježeni napad se dogodio godine 793. kada su napali samostan Lindisfarne na engleskoj obali, a posljednji 1066. kada Vilim Osvajač napada Englesku.

Vrijeme je to vrhunca i propasti Franačke države, nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva životari još ono Istočno, Bizant, sa središtem u tadašnjem Konstantinopolu (današnji Carigrad), a preko Gibraltara se na područje današnje Španjolske širi Halifat.

Ne postoje pouzdani pisani izvori o Vikinzima. Ono što je pisano, pisali su uglavnom stranci, svećenici, redovnici, hroničari iz mjesta koje su Vikinzi napadali. Najčešće su to bila pisma upućena biskupima ili vladarima u kojima se tražila zaštita ili pomoć te je bilo u interesu pošiljatelja da se pretjeruje s vikinškim izgredima. Postoje i neki zapisi arapskih trgovaca koji su trgovali s Vikinzima.

Često kontroverzni podaci mogu se iščitati iz nordijskih mitova i islandskih saga (ne zaboravimo da su one zapisivane tek od 13. st., kada su Islanđani bili kršćani već više od dva vijeka).

Jedini pisani spomenici koje su izradili sami Vikinzi su runski zapisi. Pisali su ih na drvetu, metalu, a danas ih je ponajviše sačuvanih (nekoliko hiljada) na kamenim stijenama. Osim što su često teško čitljivi (zbog načina pisanja – neodvojeno, zbog oštećenja ili čisto zbog nepoznatog značenja pojedinih riječi), runski su zapisi i vrlo kratki, upravo lakonski, te kao takvi poprilično neinformativni.

Materijalni izvori uglavnom potiču iz ostataka potopljenih brodova u pogrebnim svečanostima, što je iznimno rijetko jer su Vikinzi spaljivali mrtve. Kuće, odjeća, oruđe uglavnom uništeni vremenom, sačuvani su tek fragmentalno.

Vikinški pohodi

Često se vrlo pogrešno smatra da su Vikinzi isključivo pljačkali, no vrlo je pouzdano da su upravo oni razvili najrazgranatiju trgovačku mrežu srednjega vijeka spajajući Istok sa Zapadom, Sjever sa Jugom.

Istočne rute

U smjeru istoka odlazila su plemena koja su naseljavala prostore današnje Švedske. To prije svega pretpostavlja pohode na Rusiju i Bizant. Interesantno je da su upravo oni osnovali prvu kneževinu u današnjoj Rusiji, čije ime potiče upravo od jednog skandinavskog plemena. Možda je zgodno reći da i imena poput Igor ili Olga koja danas smatramo tipično ruskima potječu od skandinavskih Ingvar i Helga. Što se kurioziteta u vezi Bizanta tiče, Vikinzi su ondje radili kao svojevrsni tjelohranitelji vladara, a bili su poznati pod imenom Varjazi ili Varangici. O njihovim pohodima svjedoče mnogi kameni stećci ispisani runama.

Zapadne rute

Norveški su se Vikinzi isprva naselili na otoke sjeverno od Škotske. Naseljavanje na, na primjer Shetland ili Orkney proteklo je mirno. Ti su naseljavatelji bili seljaci koji su zbog nepogodne klime, neplodne zemlje, a moguće i zbog bolesti napustili svoja staništa na sjeveru.

Uskoro su se na put dala i danska plemena, a pohodi su se ubrzo proširili i na prostore današnje Irske (gdje su osnovali brojne gradove, između ostalih i Dublin) i Ujedinjenog Kraljevstva. Tako je kralj Alfred od Wessexa bio uskoro primoran da se dogovori s njima da će pohoditi samo krajeve sjeverno od Temze. Vikinzi koji su se nastanili na ovima prostorima ubrzo su primili kršćanstvo, osnovali su mnoge gradove i postupno se asimilirali.

U sljedeća dva vijeka niti jedno mjesto na zapadnoj europskoj obali nije bilo sigurno pred njihovim napadima, a o čemu možda najbolje svjedoči molitva koja se molila u francuskim samostanima: De furore Normannorum libera nos, Domine. (Oslobodi nas, Bože, od mahnitanja Normana.)

Osim samog pljačkanja, postoje zapisi da su običavali tražiti novac za sigurnost da neće napasti, uvelike slično današnjoj mafijaškoj praksi.

Nakon smrti franačkog kralja Karla Velikog ulaze i na područje današnje Francuske i zauzimaju Pariz na Uskrs 885. Nakon dugotrajnog teroriziranja francuski je kralj Karlo Jednostavni godine 911. spasio zemlju jednim ingenioznim planom. Naime, ponudio je jednom od najproblematičnijih vikinških vođa, Rollu, dio svoje zemlje oko Seine u zamjenu za zaštitu ostatka zemlje od ostalih Vikinga. Ime Normandija je to područje dobilo upravo po njima. I ovi su se Vikinzi počeli baviti poljoprivredom i trgovinom i uskoro se asimilirali.

Manji posjedi u Skandinaviji su se postupno ujedinili i nastale su prve države. No već u 9. vijeku, u Norveškoj, za kralja Haralda Ljepokosog, dolazi do nezadovoljstava njegovim pokušajima da uspostavi kraljevsku vlast nad lokalnim vladarima, konunzima. Tako se skupilo nekoliko hiljada porodica koje su između 870. i 930. krenule na zapad. Stigli su na nenaseljeni Island i osnovali koloniju.

Islanđanin Eirik Torvaldson Crveni protjeran s Islanda zbog ubistva plovi na zapad do Grenlanda.. On ni tada nije bio, iako mu to ime govori, zelena zemlja. Prosječna je ljetna temperatura bila viša od današnje za 1°C, no vjerojatnije je da je ime marketinški proizvod Eirika Crvenog kako bi pridobio ljude da krenu s njim i osnuju koloniju. I zaista, 985. godine 25 brodova s nekoliko stotina ljudi kreće prema Grenlandu kamo stiže svega 13 brodova.

Tamo su osnovali dvije kolonije koje su postojale oko 500 godina prije nego su nestale, najvjerojatnije zbog toga što kroz nekoliko stoljeća Norveška, pod čiju je vlast Grenland pao, nije slala brodove s namirnicama. Norveška je uvela monopol na trgovinu s Grenlandom, a kako je stanovništvo postupno siromašilo nisu mogli plačati danak još nekome da im šalje namirnice. Pomogla nije ni promjena klime koja je došla u 14. vijeku; područje leda sve se više širilo, a s njim stižu i Eskimi. Grenlanđani se nisu asimilirali s Eskimima, niti su prihvatili njihov način života, i čini se da je upravo to bilo kobno po kolonije. Pronađeni su ostaci 300-tinjak farmi, 17 crkvi i 2 samostana.

Danas se pretpostavlja da je Leif Eikiksson zvani Sretni, inače sin Eirika Crvenog krenuo iz Grenlanda dalje na zapad došavši do zemlje koju su nazvali Vinland (što, čini se, ipak nema veze s riječi vin (vino), već označava travnatu dolinu). Osim priča iz islandskih saga, postoje i materijalni dokazi, ostaci kuća u zaljevu L'Anse aux Meadows u Newfoundlandu. Čini se da su Vikinzi ondje boravili svega nekoliko godina, a razlog zašto su otišli nije pouzdano utvrđen. I u Labradoru je pronađeno nekoliko predmeta koji bi mogli pripadati Vikinzima. Interesantno je i da je u indijanskoj naseobini u američkoj državi Maine pronađena norveška kovanica koja datira između 1067. i 1093.
 
Vikinški brod

Upravo su im oni omogućili nevjerojatnu mobilnost. Stići na četiri kontinenta (u vrijeme kada se za samo tri zna!!) u ranom srednjem vijeku doista je impresivno.

Ne zna se pouzdano što im je služilo za navigaciju. Pretpostavlja se da su plovili u blizini obale što su dulje mogli, a na pučini su se vjerojatno orijentirali prema pticama, zvijezdama, smjerom valova, o čemu svjedoči Haukova saga.

Oružje
 
Vikinški mačevi

Najvažnije vikinško oružje bio je mač. Oštrica mača bila je duga oko 90 cm, a široka oko 10. Čini se da su vrlo cijenili oštrice uvezene iz Franačke; njima bi sami dodavali balčake koji su često bili ukrašeni raznim ornamentima.

Koristili su i luk i strijele. Postojali su različiti lukovi za različite svrhe. Neki su bili dugi i do 2 metra! Uglavnom su ih izrađivali od tise.

Tu su još i sjekire i koplja. A za obranu i štitovi uglavnom okrugloga oblika. Nisu pronađene nikakve kacige koje bi imale rogove!

Ratna se strategija Vikinga sastojala od nenadanog napada pri kojem bi ugrabili sve što je vrijedno, a potom jednako brzo odjurili. Većina napada nije bila pomno planirana niti strateški komplicirana, iako je bilo i takvih koji su svjedočili o vrlo razvijenoj organizaciji i vojničkim vještinama.

Novac

Vikinzi su se prije no što su počeli kovati vlastite kovanice služili kovanicama naroda s kojima su došli u doticaj. Prva vikinška kovnica novca bila je u Hedebyju, u današnjoj Norveškoj. Motivi vikinških kovanica bili su brodovi, životinje, kuće.

Vikinške kovanice nisu imale nominalnu vrijednost, vrijedile su prema svojoj težini. Kad ih je trebalo »usitniti« rezale su se na komadiće. Čistoća materijala provjeravala se zarezivanjem kovanica.

Osim vikinških, pronađene su i kovanice Bizantskog Carstva, Kalifata, Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda, Engleske (čak više nego u samoj Engleskoj! No ne zato što su ih Vikinzi toliko poharali, nego zato jer su se za engleskog kralja Edgara sve kovanice talile i nanovo kovale svakih pet do šest godina). Pronađene su još i franačke i frizijske kovanice. Sve su ove kovanice, kao i originalne vikinške, Vikinzima vrijedile isključivo prema svojoj težini.

Osim kao platežno sredstvo, kovanice su Vikinzima služile i kao − nakit. Neke bi probušili i nizali na razne načine, a neke bi rastopili i stvarali nešto potpuno novo (narukvice, ogrlice, broševe…).

Život Vikinga
 
Kućom dominira ognjište, iznad kojeg je otvor, kao što se po kiši koja pada vidi

Unatoč vrlo rasprostranjenoj slici Vikinga, čini se da je zapravo vrlo mali broj njih sudjelovao u vikinškim putovanjima. Većina Vikinga bili su miroljubivi seljaci i obrtnici.

Živjeli su u manjim seoskim naseljima. Nastambe su bile pravokutne i izdužene s niskim zidovima od pletera i gline ili drveta. Središtem kuće dominira ognjište koje zauzima najveći dio nastambe. Vatra je bila i izvor topline i izvor svjetlosti. Otvor za dim najčešće se nalazio ponad ognjišta ili na zabatu. Prozora ili nije bilo ili bi bio jedan maleni. Duž zidova su se nalazile ugrađene klupe koje su služile za sjedenje i spavanje.

Uzgajali su zob, raž, ječam, pšenicu, sakupljali su razne plodove poput šljiva, divljih jabuka, orašasto voće. Također su uzgajali i krave, koze, ovce, svinje i perad: kokoši, guske, patke. Važan izvor hrane bili su im i lov i ribolov. Vjerojatno najpoznatije vikinško piće je medovina koju su pravili od meda; dakle, bavili su se i pčelarstvom.

Rogovi stoke su se često koristili za pijenje pića; tu su i drvene i keramičke zdjele, a ima i staklenih čaša, no one su isključivo uvezene.

Konji su se vrlo visoko cijenili, o čemu svjedoče i nordijski mitovi.

Trgovina je bila važan izvor prihoda. Vikinzi su nudili krzna divljih životinja (lisica, medvjeda, vjeverica, risova, kuna...), pčelinji vosak i med, katran, sušenu ribu, željezo i predmete od njega.

Središta

Sela koja su se u početku sastojala od odvojenih gospodarstava sa po nekoliko zgrada (jedne glavne i nekoliko pomoćnih) polagano su se počela pretvarati u veća trgovačka središta. Naravno, samo ona koja su i prije bila trgovački punktovi.

Najpoznatija su ova središta:

Birka

Smještena u središnjoj Švedskoj na jezeru Mälaren (nedaleko današnjeg Stockholma) imala je strateški važan položaj jer se nalazila u sjecištu nekoliko trgovačkih ruta. A kako je vodostaj u vrijeme Vikinga bio oko 5 m viši no danas, Birki je tada bilo lakše prići no danas. Tu se moglo naći proizvode od stakla, vune, svile.

Birka je jedno od prvih mjesta u Švedskoj koje je prihvatilo kršćanstvo.

To je jedno od najvrednijih arheoloških nalazišta iz vikinškog doba.

Danas je Birka važan turistički centar.

Sigtuna

Također je bila smještena na jezeru Mälaren, a na važnosti je dobila u 10. stoljeću. Zbog podizanja razine tla pristup Birki postaje otežan te Sigtuna postaje najjači trgovački centar.

Prva vikinška kovnica novca na prostoru današnje Švedske bila je upravo u Sigtuni oko 995.−1000. Dakle, ovdje je iskovan prvi švedski novac, a prvi poznati kovači novca bili su Olof Skötkonung i njegov sin Anund Jakob.

Te nekoliko lokacija u današnjoj pokrajini Schleswig u sjevernoj Njemačkoj.

Vikinško društvo

Vikinško je društvo poznavalo socijalnu stratifikaciju. Na vrhu piramide bili su lokalni vladari-kraljevi, tzv. konunzi. Mitologija nam govori kako su se visoko cijenili ratnici, a na samom su dnu bili oni bez slobode, robovi.

Položaj žena je, kad uzmemo u obzir srednjovjekovne prilike u Europi, prilično dobar. Bile su neovisne i jake, a postoje i indicije da su bile i zajedljive i drske. (Hogarova je Helga, dakle, vjeran primjer). Kada je glava kuće bio odsutan, bilo zbog lova, pljačkaških pohoda, trgovine ili čega drugoga, žene su vodile posjed. Imale su pravo same izabirati supruga, a smjele su se i odlučiti na razvod. Pritom je bio običaj da muž i dalje skrbi o ženi i obitelji (bilo je to pitanje časti na koju su Vikinzi mnogo polagali).
Mnoge sage i runski zapisi svjedoče o moćnim vikinškim ženama.

Vikinško je društvo imalo vrlo razvijen pravni sustav, koji je tada bio najdemokratičniji u cijelom svijetu. Postojala je javna skupština, Thing, na kojoj su svi slobodni ljudi imali pravo govoriti. Tu su se donosili i zakoni, i to javnim glasanjem. Čak je postojalo svojevrsno zanimanje »zakonogovornika«, u svakoj je zajednici postojao čovjek koji je znao zakone napamet. Kasnije su zakoni zapisani što nam je omogućilo da vidimo da su postojale lokalne varijacije zakona.

Iako su podaci još uvijek nedostatni, danas se pretpostavlja da su se tijekom 11. st. lokalni posjedi formirali u veće cjeline koje su vremenom postale kraljevstva, Dansko, Švedsko i Norveško.

Religija

Ne zna se pouzdano kada su svećenici s Kontinenta počeli širiti kršćanstvo po Skandinaviji, no budući da se godinom kristijanizacije Skandinavije smatra 1050. (nekoliko stoljeća kasnije nego u ostatku Europe), čini se da je to bio polagan i mukotrpan posao.

Prije kršćanstva, Vikinzi su imali bogatu mitologiju (danas je zovemo nordijskom) i štovali su niz bogova prinoseći im razne žrtve. Čini se da se ponekad prinosila i ljudska žrtva.

Umjetnost

Govoreći o umjetnosti, prvenstveno mislimo na rezbarije u drvu, osobito cijenjene u Vikinga, i ornamente izrađene od metala (bronce, srebra, zlata…), to je u pravom smislu primijenjena umjetnost jer je nalazimo na predmetima za svakodnevnu upotrebu i dekoraciju.

Vikinzi su koristili vrlo žive boje, kako u tekstilu, tako i u arhitekturi, te rezbarijama svih vrsta u svim materijalima. Tekstil je bojan pomoću biljnih boja, kamen i drvo različitim prirodnim pigmentima, a boja kod metala dobivala se upotrebom različitih metala.

Iako su zoomorfni ornamenti najrašireniji, primjećuju se brojni motivi preuzeti od naroda s kojima su imali kontakta.

Čak se nekoliko stilova može razlikovati u vikinškoj umjetnosti.
U 9. stoljeću pojavljuje se stil zakačenih životinja. Taj se stil odlikuje figurama životinja koje se međusobno isprepliću, bore i grizu tvoreći dramatične prizore prepune dinamike.
stil Broa, nazvan prema nalazištu Broa u Gotlandu u Švedskoj.
stil Borre, prema mjestu Borre u Vestfoldu u Norveškoj, nalikuje stilu zakačenih životinja, ali ga karakterizira jedan dodatak − životinje imaju uši nalik onima u Mickeya Mousea, a cijeli dizajn poprima oblik trokuta te dobiva okvir.
stil Jellinge, prema Jellinge u Danskoj, razvija prikaz životinja iz profila i to u trakastom obliku, on se razvija u sljedeći,
stil Mammen
u Norveškoj se u 11. st. razvija stil Ringerike. Za njega je karakteristična pojava biljnih ornamenata, no još uvijek dominiraju motivi trakasto oblikovanih životinja.
stil Urnes dobio je ime prema drvenoj crkvi iz 11. st. Čini se da se razvio iz prethodnog stila, a dominantan je bio između 1050. i 1150.
stil runskog kamenja u Švedskoj pandan je prethodnom stilu.

Posljednji proplamsaj vikinške umjetnosti su runski zapisi na kamenim stijenama i rezbarije u drvetu u kršćanskim crkvama (bile su uglavnom izgrađene od drveta, koje je i danas u Skandinaviji najzahvalniji građevinski materijal).

Nakon kristijanizacije u 11. stoljeću prevlast preuzima romanski stil s dominacijom biljnih ornamenata.

Vikinški dosezi u zlatarstvu i srebrnarstvu bili su izuzetni, čak uspoređujući i s današnjom filigranskom izradom, a kada uzmemo u obzir da su majstori tada predmete izrađivali bez pomoći čak i naočala!

Rune
 
Jezik kojim su se Vikinzi služili danas nazivamo staronordijskim, njime su se bez većih problema mogli sporazumijevati na cijelom skandinavskom prostoru. A dugo se zadržao i na prostorima na koje su se Vikinzi naselili: Orkney, Shetland, mjestimično u Irskoj, Novgorodu… I, naravno, na otocima što su ih Vikinzi naselili, Island i Ferojski otoci.

Grafemi kojima su se služili nazivaju se runama. Runama se zapravo nije pisalo, one su se urezivale. Najstariji runski alfabet (koji se prema prvim slovima naziva futhark) sadržavao je 24 znaka. Od oko 360 zapisa starijim futharkom na Kontinentu je pronađeno 60-ak. nalaze se na oružju, nakitu i stijenama. Pretpostavlja se da su se rune ponajviše urezivale u drvo, no ostatci nisu sačuvani.

U 7. i 8. stoljeću dolazi do mnogih jezičnih, prije svega fonetskih, promjena. S njima se mijenja i futhark. Nastaje tzv. mlađi futhark kojeg karakterizira reduciranje broja znakova na svega 16.

Latinica se počela širiti s kršćanstvom i postupno potisnula rune, ali one su se sporadično upotrebljavale i u 19. stoljeću.

Runski zapisi koji su nam sačuvani su uglavnom oni na kamenim stijenama, a potječu iz 9. stoljeća. Postavljeni su na mjesta gdje su trebali biti viđeni, duž putova i plovnih rijeka. Uglavnom svjedoče o smrti ili nestanku pojedinih Vikinga. Podizali bi ih rođaci poginulih, no mogu se pronaći i primjeri u kojima, na primjer, lokalni moćnik daje svijetu do znanja o svojoj nazočnosti i postignućima.

Zablude

Da na kraju raščistimo nekoliko općepoznatih, ali krivih, činjenica!
PLJAČKANJE. Često se vrlo pogrešno smatra da su Vikinzi isključivo pljačkali, no vrlo je pouzdano da su upravo oni razvili najrazgranatiju trgovačku mrežu srednjega vijeka spajajući Istok sa Zapadom, Sjever sa Jugom..
KACIGE S ROGOVIMA. Vikinzi, naime, nikada nisu nosili kacige ukrašene rogovima! Iako su one danas gotovo zaštitni znak Vikinga, upućeni kažu da bi se svaki arheolog koji proučava vikinške ostatke duboko uvrijedio kada bi iskopao takvu kacigu. Vjerovanje u takvu činjenicu je zapravo došlo iz stripa Hogar strašni.
HIGIJENA. Ne samo da nisu bili neuredni, već su u kontekstu srednjega vijeka neuobičajeno uredni. Kosu su češljali svakoga dana, a svako je imao svoj vlastiti češalj, kupanje je bilo svake subote, o čemu svjedoči i ime toga dana (švedski lördag, norveški lørdag), a pritom su koristili i sapun. Često su mijenjali odjeću. Koristili su se saunom. Postoje zapisi o tome da su engleski muškarci uvelike zavidjeli Vikinzima jer su ih Engleskinje, čini se upravo zbog urednosti, više voljele.

Izvor: Wikipedia

Vikinški brodovi

Vikinzi i njihovi brodovi

Posredni podaci nas uvjeravaju, da su brodograditelji sjeverne Europe sigurno temeljito poznavali svoj zanat. Jer Skandinavci nikad ne bi bili mogli prijeći cijelo područje, koje su počastili svojim uglavnom nepoželjnim posjetima, da nisu imali lađe vrlo sposobne za plovidbu.

U prilog tome svjedoče ostaci nekoliko starih lađa Vikinga. Prve takve lađe otkrivene su u Jutlandu (sjeverna Danska) šezdesetih godina prošloga stoljeća. Činilo se, da potječu iz 5. st., a najveća je bila duga sedamdeset stopa. No bolji primjerci su pronađeni kasnije u Norveškoj, a od ovih su najbolje sačuvane, i stoga najvažnije s našega gledišta, gOkstadska lađa, otkrivena 1850. i oseberška lađa, otkrivena 1893. kod Kristianiafjorda. Gokstadska lađa je sada u Oslu, gdje je možete vidjeti i čuditi se, kako se uopće sačuvala (posebnim konzerviranjem i desaliziranjem).

Vikinška lađa
dužina lađe....... 77 stopa 11 palaca
dužina kobilice...... 65 stopa
dubina lađe....... 5 stopa 9 palaca
širina lađe....... 16 stopa 7 palaca

Dakle, razmjer između dužine i širine bio je 1:5, tako da su ove lađe bile nešto okruglije nego rimski ratni brodovi, kod kojih je razmjer između dužine i širine bio isti kao i kod srednjovjekovnih ratnih brodova, to jest 1:8. One, međutim, nisu bile tako okrugle kao rimske lađe iz 3. st., koje su služile za prijevoz žita, jer kod njih je taj razmjer bio 1:3, a ponekad samo 1:2,5.

Sa svake strane kobilice bilo je dvanaest dasaka, a deseta po redu, brojeći od kobilice na gore, bila je mnogo deblja nego ostale. Jer, u stvari, to nije bila obična daska, već komad teškoga drva, isječena u obliku slova L, koji je davao brodu veću otpornu snagu baš na mjestu, gdje su udarali valovi.

Rebra lađe dopirala su do ovog komada drva u obliku slova L; bila su pričvršćena za daske dna pomoću metalnih spona. Daske su među sobom i s kobilicom bile spojene željeznim čavlima.

Teško je odrediti točan datum ovih lađa Vikinga, ali po svoj prilici one potječu iz 8. vijeka naše ere, a mjerile su, prema današnjem mjerenju, nešto preko trideset tona. (Bruto tonaža se nađe, ako se sadržina zatvorenog prostora lađe, izražena u kubičnim stopama, podijeli sa sto. Brodska tona je 100 kubičnih stopa. Neto tonaža je brodska bruto tonaža minus prostor, koji zauzimlju kabine za posadu, strojevi, gorivo i spremišta. Drugim riječima, neto tonaža predstavlja raspoloživ prostor za putnike i tovar).

Lađe Vikinga imale su jedan jarbol, koji je stajao oko tri stope (96 DO 100 cm) od središta broda prema pramcu. Mogao se spustiti prema krmi broda, kadgod nije bio potreban. Na brodu je bilo mjesta za posadu od devedeset momaka. I konačno, svi brodovi Vikinga bili su građeni po načinu preklopne gradnje (clinker).

Budući da još pravimo razliku između preklopne i slobodne gradnje (carvel), neće biti na odmet, ako damo definiciju ovih dviju konkurentnih metoda brodogradnje.

Preklopno građena lađa je brod, u kojemu donji rub svake daske prekriva gornji rub niže daske, a sve su međusobno pričvršćene pomoću čavala zabijenih u rubove.

Kod lađe slobodne gradnje sve daske su glatko spojene i ne prelaze jedna preko druge.

Sve one stare sjevernjačke lađe, koje su nam se sačuvale, bile su građene na preklop i čini se, da su potpuno odgovarale svojoj svrsi, jer su se zadržale do danas u raznim tipovima sjevernjačkih ribarskih lađa. Potpuno nalik na njih bili su ogromni drveni brodovi, koji su prije Revolucije nosili drvo za ogrjev iz Finske u grad, koji se onda zvao St. Petersburg.

Toliko o samim lađama. Sada dolazi daleko važnije pitanje, jesu li bile sposobne za plovidbu i jesu li služile svojoj svrsi kao ratni brodovi. Na oba ova pitanja odgovor glasi: da, kako je to ostala Europa vrlo brzo otkrila usred dima i ruševina opljačkanih sela i gradova, i kako su to američki Indijanci saznali, kad su Skandinavci zarinuli kljunove svojih lađa u žalo Labradora i započeli ratovanje s urođenicima, koji su ih na kraju opet izagnali sa kontinenta Amerike.

U prvom redu, ove lađe su bile dosta lagane, da jašu na valovima i nisu trebale da kroz valove krče put, kao što bi to u Sjevernom moru morala činiti teža vrsta lađe, poput rimske galije. Ove lađe su obično operirale samo na dubokom moru, izuzevši slučajeve, kad su operirale na Baltiku ili na Sjevernom moru. Kad je trebalo da ih se povuče na kraj, da se posada odmori ili da se lađa popravi, onda se vidjelo, da su te lađe vrlo lagane, i četrdeset ljudi ih je moglo lako podići na kopno.

Čini se, da su ove lađe vrlo brzo reagirale na pokrete teškog kormana, koji je stajao na desnom boku, jer ih se u borbi vrlo lako i brzo moglo okrenuti.

Njihova jedra su, dakako, potpuno iščezla, ali Skandinavci mora da su se oslanjali na snagu vjetra na svojim dužim putovanjima u Island, Grenland, Ameriku i na zapadnu obalu Afrike, gdje su po svoj prilici posjetili ušće Konga i tako bili prvi bijelci, koji su sreli svog dalekog rođaka orangutana. Ostavili su nam mnogo spomenika o svojim ratovima i pustolovinama, ali njihove Sage ne pričaju o tome, kako su upravljali svojim lađama, dok su se nalazili na pučini.

Godine 1893., Norvežani su rekonstruirali gokstadsku lađu do posljednjeg detalja. Zatim su ukrcali dvanaest jakih momaka i poslali lađu preko Oceana na tadašnju veliku izložbu u Chicago. Iz njihove brodske knjige doznajemo, da su nerijetko prevaljivali do devet ili deset uzlova na sat, a da su ponekad dotjerali i do jedanaest uzlova. Ova brzina potpuno se slaže s navodima nekih nordijskih Saga, gdje se kaže, da su neki ratnici prešli iz Danske u Englesku u tri dana i tri noći. Još se spominje i putovanje između Bergena u Norveškoj i Rta Farvel, na jugu Grenlanda, koje je trajalo nešto više od šest dana.

Ploveći skoro ravno od istoka na zapad, oni su, dakako, uživali blagodati sjevernoatlantske struje, koja se južno od Islanda dijeli na dva dijela, šaljući istočni krak prema Engleskoj i Norveškoj, a zapadni prema Gronlandu i Labradoru, odakle se vraća i pridružuje Golf struji.

Pa ipak, šest dana je vrlo dobar rekord, jer mali moderni parobrodi trebaju znatno više za put od Kopenhagena do Julianehaaba. Dopuštamo, da je obično pretjeravanje oduševljenog srednjovjekovnog kroničara oduzelo nekoliko dana od spomenutog broja, ali ako to vrijeme udvostručimo i uzmemo dvije nedjelje dana umjesto jedne, ipak moramo zaključiti, da su ovi stari moreplovci sa sjevera poznavali tajnu zanata, koju mediteranski mornari staroga vijeka, čini se, nikad nisu naučili. Oni su znali za striženje ili krstarenje. Krstarenje, prema leksikonu, znači:

„Promijeniti pravac lađe, koja plovi s vjetrom, okrenuvši joj pramac prema vjetru i pritegnuvši krstove, tako da lađa plovi pod istim kutom s vjetrom na drugoj strani jedra."

Ovaj jezik može da razumije samo pomorac, a znači ovo: ako mijenjate smjer lađe najprije s lijeva na desno i zatim s desna na lijevo, puštate da protivan vjetar potisne lađu nešto u stranu. Dakako, ako nemate dobar i pouzdan korman, plovit ćete u stranu pod kutom od 90° od pravca, koji biste slijedili da plovite ravno s vjetrom. No ako imate prvorazrednu aparaturu za krmanjenje, možete svesti ovih devedeset stupnjeva na četrdeset i pet ili na još manje. Ako to radite svako pola sata, napuštate ravan smjer i počinjete krivudati. To je spor posao, ali vješt upravljač sa dobrom i stabilnom lađom može stvarati prava čudesa na ovom teškom polju moreplovstva, i može najbolje pokazati svoju vještinu u času, kad lađa prelazi iz jednog smjera u drugi, protivni smjer. Jer tada, ako on ne zna svoj posao, lađa će začas doći u skoro potpun zastoj i izgubiti će najveći dio brzine i zamaha, koji je postigla za vrijeme posljednje etape krivudanja.

Budući da nije vjerojatno, da su se Skandinavci, ploveći iz svoje domovine do Islanda ili Grenlanda ili u Englesku, uvijek namjerili na povoljne vjetrove, možemo zaključiti, po dokazima koje pruža trajanje njihovih putovanja, da mora da su oni poznavali neku primitivnu metodu striženja. No budući da se nikako ne može krstariti bez opreme, koja olakšava brzo rukovanje jedrima, ni bez kormana, kojega se najmanjem pokretu lađa pokorava (kao neposlušan konj dobru jahaču), moramo zaključiti, da je moreplovstvo u sjevernoj Europi bilo daleko bolje od mediteranskoga.

Lađe Vikinga bile su mnogo kasnijeg datuma nego rimske lađe. No, u osmom vijeku ljudska snaga je još tjerala mediteranske lađe, a kad su imale jarbol, mogle su jedriti samo u smjeru vjetra. Stoga moramo tražiti neki drugi uzrok, uslijed kojega je moreplovstvo Juga toliko zaostajalo za sjevernim.

Razlika nije bila u lađama. Tu se radilo (kao skoro uvijek u takvim slučajevima) prije o ljudima nego o mjerama. Negdje u djelima Nikole Witsena (nizozemskog pisca sedamnaestog vijeka, koji je napisao čuvenu raspravu o brodovima) ima ova rečenica:

„Nije to oblik naših lađa, koji nas ovdje u Holandiji čini odličnim pomorcima. Naša sposobnost da na svojim lađama uspješno jedrimo, iako s razmjerno malom posadom, zatim trijezan način života naših mornara, kad su na brodu, i urođena čistoća našega naroda čine, da naši brodovi duže traju nego oni drugih naroda."

Ova rečenica bi se mogla napisati na čelu svake knjige o povijesti moreplovstva, jer, i najbolje građena lađa je mrtav materijal, dok se posada ne ukrca na brod. Od tog časa uspjeh ili neuspjeh broda zavisi u prvom redu od sposobnosti i vladanja kapetana, časnika i mornara. I u ljudskom materijalu, radije nego u planovima lađa prošlih vjekova, treba tražiti razlog, zašto je nordijsko moreplovstvo tako potpuno pobijedilo južnjačke

Lađe su do nedavna bile prava mučilišta, i nitko se pametan ne bi bio dao na mornarski život, da ga prilike nisu na to prisilile, ili, kako je Charles Darwin pametno dodao, da ga nisu nagovorili, dok je bio još dosta mlad, da vjeruje u svaku krilaticu, kao na primjer: „Stupi u mornaricu i vidi svijet!" ili „Život na moru je veseo život".

Duž obala Sredozemnog mora klima je blaga, i čovjek je lako mogao naći neko zaposlenje i nekako preživjeti, dok je bio na suhu. Noć provedena pod vedrim nebom u Rimu ili Ateni nije zadavala mnogo brige prosječnom zdravom mladiću. Na sjeveru on bi bio dobio upalu pluća i umro. Bar u teoriji mogao je ostati kod kuće, da obrađuje djedovsku njivu. Ali bilo je malo njiva, a te bi uvijek naslijedio najstariji sin. Ostali članovi porodice morali su se brinuti za sebe u kraju, koji nije ni dirnula rimska kultura, u kraju, dakle, bez cesta, bez gradova i bez industrije, gdje je postojala samo poljoprivreda u najjednostavnijem obliku. Za bistra momka bio je samo jedan izlaz iz poluropskog života, gdje je kao nadničar morao služiti starijemu bratu. Mogao se izgubiti i dati se na more, postati gusar i ugrabiti svoj kruh u nekom drugom dijelu svijeta, gdje pitanje održavanja nije bilo tako teško kao kod kuće.

Vikinzi nisu nikad pošli tako daleko da nazovu svoje zanimanje pravim imenom, kao njihovi najbliži teutonski rođaci, koji su ugrozili sigurnost Rimskog imperija i koji su se ponosno nazvali Cimbrima ili „drumskim razbojnicima". Ali poglavica Vikinga iz osmog ili devetog vijeka naše ere bio je samo neka bolja vrsta razbojničkog vođe, a njegovi sljedbenici po svemu su ličili na današnje gangstere. Imali su ponešto drukčije metode rada i bili su bolji borci, a ne tako podle kukavice kao gangsteri, no ipak su u prvom redu živjeli na račun drugih. Živjeli su pljačkajući neutvrđena sela, gradove i manastire cijelog obalnog područja zapadne Europe. Naseljavali su se u Engleskoj i Irskoj, da tobože štite pučanstvo od pljačkanja suparničkih gangsterskih banda. S vremenom su otkrili, da se lako ogledati s ruševnim ostacima Rima, te su postajali sve drskiji, dok se nisu odvažili da upadnu i u Sredozemno more, gdje su se proglasili feudalnim gospodarima velikog broja državica. Na sjeveru su utemeljili prvorazrednu dinastiju, koja je kasnije, preko Normandije i Hastingsa, zagospodovala Britanskim otočjem i pretvorila nekadašnje razbojnike u propisno pomazane suverene Engleske.

Kad su Normani došli u Sredozemno more i u južnoj Italiji osnovali svoju državu, došli su u dodir i s Hrvatima. Kralj Zvonimir sklopio je savez s normanskim knezom Robertom Guiscardom protiv Istočnog carstva i njegove saveznice Venecije, tako te je onda hrvatsko brodovlje, pojačano brodovljem dubrovačkim, otplovilo u proljeće 1082. prema južnom Jadranu, gdje se sjedinilo s normanskim. Normanski izvori pripovijedaju, da je Robert Guiscardo, vrhovni zapovjednik savezničkog brodovlja, između hrvatskih brodova izabrao dvanaest za pratnju sebi i svojoj supruzi. Iz ovog rata, koji je trajao preko tri godine, Mlečani su konačno izašli kao pobjednici.

Normani ne bi bili sve to postigli, da su mogli udobno živjeti kod kuće. Ali siromaštvo i bijeda na staroj porodičnoj farmi (komad zemlje s površinom od deset puta dvadeset stopa, gdje je raslo nešto malo žita, ali ništa povrća, i kuća iz blata, koju je zimi grijao sloj kravlje balege) to ih je nagnalo na more i gusarstvo.

Ovim piratima sa sjevera lađa je bila isto što i konj Hunima i Tatarima, koji su preplavili Europu u prvom dijelu Srednjeg vijeka. Za njih je to bila živa stvar. Znali su točno, što ona može i što ne može da učini. Tjerali su je kroz kišu i mećave sjevera kao i kroz tropsku žegu Afrike. Znali su je nagnati, da nađe pravi put kroz vihore i maglu. Shvaćali su, da im život i sigurnost zavise potpuno od sposobnosti broda, da ih hitro izvede iz opasnosti, i stoga su ga mazili, kao da je živo biće, i provodili dokono vrijeme lašteći ga, popravljajući i kraseći ga graciozno svinutom krmom i pramcem s glavom zmaja zlopogleđe, koja je visoko stršila nad morem.

Svaki posao u vezi s njihovim domom na valovima radili su s ljubavlju, jer ta lađa je bila početak i kraj njihova života i života njihovih žena i djece. Iako su žene bile neka vrst nižeg ljudskog bića, napola ropkinje a napola životinje za rasplod, ipak su bile od prve važnosti, jer bez njih se nije mogla održati rasa. I tako su ove skitnice na moru za skoro pola tisućljeća terorizirale svijet, dok seljaci, dršćući na obalama Sjevernog mora i Francuske, nisu nadodali još jednu molbu svojim nedjeljnim molitvama pred nebeskim prijestoljem i molili Gospoda, da ih oslobodi „od bijesa Normana".

Većina lađa Vikinga, koje su nađene, nisu imale palube. To znači, da su lađe bile potpuno izložene bijesu nevremena. Samo na krmi bila je mala drvena kabina, koju bi podigli, kadgod je na brodu bilo žena i djece, na putu za neku koloniju u Arktičkom oceanu ili na Sredozemnom moru. No obični mornar je živio i spavao i radio i jeo i pio i kockao se pod vedrim nebom. Kad je bilo izuzetno hladno, ili kad je lađa bila u luci, po svoj prilici su radili što i Rimljani kad im je bilo prevruće. Razastrli bi jedro preko srednjeg dijela lađe, da bi imali bar neku zaštitu za vrijeme spavanja ili jela. No ako ste ikad proveli noć pod komadom zakatranjena platna u otvorenom brodu na Sjevernom moru za vrijeme bure, znat ćete, kako malo vrijedi takva zaštita. I sjetite se , a to je vrlo važan detalj, da Vikinzi silom prilika nisu nikako mogli birati vrijeme za plovidbu. Kad su se spremali na vrlo važan gusarski pothvat, na pothvat takovih dimenzija, da su morali sobom povesti i konje, onda su obično čekali lijepo vrijeme, jer bi im inače konji uginuli, a u ono doba konj je daleko više vrijedio nego čovjek. Ali Sage svjedoče, da su neka od najvažnijih njihovih putovanja poduzeta usred zime.

Kapetan, ploveći iz Ostije u Mesinu ili ma kamo na Sredozemnom moru, mogao je uvijek reći „Bit će bure noćas. Dobro bi bilo poći u luku i čekati pristojno vrijeme". Ali brod, koji je ostavio Grenland samo nešto malo kasnije u ljetu, nije imao takva izbora. Bio je prisiljen da jedri dalje, ne osvrćući se na uzburkano more ni protivan vjetar, s kojim se, kao privaga, svako pola sata miješao i grad. Kad se momčad tužila, kapetan ih je uvijek mogao tješiti, da im lađa ne može potonuti zato što je građena isključivo od drva. Ali, međutim, da ne bi morali danima sjediti s nogama u prljavoj vodi, mornari su morali neprestano izbacivati vodu od rana jutra do kasne noći. Izbacivati vodu u to vrijeme nije značilo pomicati ručku na pumpi. Značilo je stalno se mučiti s malom drvenom zdjelom.

No tu nije bio kraj mukama. Kuhanje na ovim otvorenim lađama nije bilo posve nemoguće po lijepu vremenu. Čak i danas se čovjek začudi, kad vidi, kakva čudesa može iskusan kuhar stvoriti s malo žeravice prostrte na limenoj ploči. No nije se moglo prirediti toplo jelo, kad se lađa valjala. Ni spavati se nije moglo. Prije svega, nije bilo suha mjesta na cijeloj lađi, gdje bi čovjek mogao udobno leći. Osim toga, vesla su morala pomagati kormanu, da bi lađa mogla sigurno broditi na valovima bez neprestane opasnosti da je ogromni val ne prevrne. I onda, kad bi se konačno pojavio na vidiku otok gdje su mislili, da bi se mogli zakloniti od vjetra, uvijek je postojala opasnost da naiđu na neprijateljski raspoložene urođenike. Jer križno jedro Vikinga i zmajeva glava (DRAKKAR) na pramcu njihovih lađa bili su poznati na daleko i široko, a ni jedno ni drugo nije bila baš najbolja preporuka za one, koji su dolazili da traže privremeno gostoprimstvo u stranoj luci.

Ljudi su ispunili rizme i bale papira s romantičnim pričama o slikovitom i privlačnom životu ovih starih Vikinga. Već sama materijalna strana života na brodu bila je dosta loša. Ali što mora da je taj život učinilo daleko gorim, bile su one vječne glupe svađe, koje su bjesnile na nekima od ovih lađa kroz dva ili tri pokoljenja. Prosječni Teutonac uvijek je bio izrazito individualističan u svom stavu prema bližnjemu. Germani su na glasu kao piZmeni ljudi, i u tome im je malo tko ravan. Oni će pizmu nositi s neizmjernim strpljenjem, dok jednog dana ne planu i rasplamte čitavu zajednicu bez ikakve opomene.

Povijest naseobina Vikinga u raznim stranama svijeta je beskrajna priča o umorstvima, osvetama, najogorčenijim i najpretjeranijim prepirkama, koje bi često bez naročitog razloga iskorijenile čitava sela i kolonije, kao što je to, na primjer, bilo u Grenlandu. Jer čini se, da je domaća svađa, a ne navala Eskima dokončala kolonijalni eksperimenat, koji je trajao više od četiri stotine godina.

Godine 1410., posljednja lađa Vikinga vratila se iz Grenlanda u Norvešku. Za neko vrijeme poslije toga možda bi koji islandski ribarski brod ponekad posjetio ovu naprednu naseobinu sa njenih četrdeset crkava, katedralom, manastirima i stotinama farma. I zatim, ništa, potpun i savršen muk. Kad je Davis posjetio Grenland godine 1585., nigdje nije bilo ni traga ni glasa bijelom čovjeku. Stara su četverokutna jedra trbušastih zmajeva iščezla. Druga vrsta lađe je došla na njihovo mjesto.
Članak Razgovor Uredi Stare izmjene

Izvor: Wikipedia

Vikinska ladja se naziva drakar.Svoju otpornost i izdrzljivost na dugim plovidbama i uopste,duguje, pre svega, ekstremnoj savitljivosti i elasticnosti konstrukcije, koja nije bila karakteristicna za rimske ladje i ,kasnije, srednjevekovne.
Mac kod vikinga je bio i statusni simbol, jer je bio skup, a njegova izrada komplikovana.Kvalitetni vikinski macevi su bili izradjivani od gvozdene pletenice, tj, uplitanjem 2-3 usijane,gvozdene sipke, koje bi se zatim ponovo prekovale u jednu, pa kalile, pa opet usijavale i kovale nanovo.Sekira je bila, svakako, masovnije zastupljena, zabog brze,jednostavnije i jeftinije izrade.