Ivan Kukuljević - Sakcinski (1816. - 1889.) , hrvatski političar, književnik i povjesničar.

Životopis

Ivan Kukuljević - Sakcinski rođen je 29. svibnja [[1816]. godine u Varaždinu. Gimnaziju je učio u rodnom Varaždinu i Zagrebu. Godine 1833. stupio je u vojsku, a već tri godine kasnije (1836.) postao je oficir u Beču, da bi 1840. godine dobio zapovijed za premještaj u Milano. Samo godinu dana kasnije (1841.) podnio je ostavku na oficirsku službu i vratio se u Hrvatsku gdje će postati jedan od vođa Ilirskog pokreta. Godine 1845. postao je veliki sudac Varaždinske županije, a 1861. veliki župan zagrebački. Šest godina kasnije (1867.) smijenjen je i otada se više nije bavio politikom.

Kukuljevićevia politička djelatnost obuhvaća dva različita perioda: do 1850. godine i od 1860. do 1867. godine. Pod Bachovim apsolutizmom (1851. - 1860.) bio je onemogućen politički rad pa je stoga i on u tom periodu bio politički neaktivan. U prvom je razdoblju radikalni pobornik oslobođenja Hrvatske od Austrije i Mađarske i beskompromisni ideolog južnoslavenskog ujedinjenja revolucionarnim putem. Smatrao je kako se oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slavena može ostvariti samo borbom, pa je s tim ciljem agitirao među Hrvatima i Srbima u Vojnoj Krajini. Privrženi njegovoj ličnosti graničari u svojim Narodnim zahtijevanjima u proljeće 1848. godine traže da se sloboda i jedinstvo južnoslavenskih naroda ostvare na osnovi ideja Velikog Kukuljevića. Ivan Kukuljević-Sakcinski prvi je progovorio na hrvatskom jeziku u Hrvatskom Saboru 1843. godine propagirajući borbu za nacionalno oslobođenje s neobičnom smionošću, tako da je njegov govor izazvao uzbunu kod austrijskih i mađarskih vlasti. I ostali njegovi govori u Hrvatskom Saboru i na županijskim skupštinama otkrivaju beskompromisno zalaganje za slobodu i samostalnost Hrvatske, te su stoga mogli biti objavljeni samo u ilegalnom ilirskom listu Branislav koji se tiskao u Beogradu, izvan domašaja austro-mađarske cenzure. Na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski Sabor 1847. donosi zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika.

U revoluciji 1848. godine Kukuljević se nalazi među radikalnim demokratima. Pod njegovim utjecajem, a protiv izričite carske zapovijedi Jelačić 5. lipnja otvara Hrvatski Sabor koji su bečki dvor i mađarska vlada zabranili. Na Kukuljevićev prijedlog dolazi i do sazivanja Slavenskog kongresa u Pragu. Pored toga on je potakao i detronizaciju Habsburgovaca na devetoj sjednici Hrvatskog Sabora 21. lipnja 1848. godine. No, Kukuljevićev politički rad u drugom razdoblju njegovog političkog djelovanja (poslije gušenja revolucije i Bachova apsolutizma, koji ga je držao pod policijskom prismotrom) u suštoj je suprotnosti s njegovim ranijim anitaustrijskim, slobodarskim i demokratskim držanjem. Kada je 1861. godine postao veliki župan zagrebački on se, kao i još neki bivši Ilirci, stavlja u službu Beča i provodi protuhrvatsku i protujužnoslavensku politiku progoneći svoje prijatelje koji su i dalje ostali vjerni ilirskim idejama. Kada se Austrija nagodila s Mađarskom uklonjen je s mjesta velikog župana.

Unatoč obratu u drugom razdoblju njegovog političkog djelovanja njegovi stihovi, naročito budnice i povijesne pjesme (iz prvog razdoblja njegovog političkog djelovanja) izvršile su golem utjecaj na hrvatski narod. Osnivanjem Društva za povjesnicu jugoslavensku, uređivanjem časopisa Arhiv za Povjesnicu jugoslavensku, te objavljivanjem svojih vrijednih monografija udario je temelje moderne hrvatske historiografije. Ogromnu biblioteku i brojne vrijedne rukopise ostavio je Jugoslavenskoj akademiji u Zagrebu, čiji je bio počasni član. Preminuo je 1. kolovoza 1889. godine u dvorcu Tuhakovec u Hrvatskom Zagorju.

Izvor: Wikipedia