Benito Musolini (Benito Amilcare Andrea Mussolini) (Forli, 29. jul, 1883 – Komo, 28. april, 1945) je bio italijanski vođa od 1922 do 1943. On je stvorio fašističku državu korišćenjem lične harizme, apsolutnu kontrolu medija i diskriminaciju političkih protivnika. Poraz u Drugom svetskom ratu je doveo do pada Musolinija i fašističkog režima. Nosio je titulu duče (lat. dux; it. il ducce - vođa).

Sadržaj
1 Rani život
2 Politička aktivnost i nastanak Italijanskog fašizma
3 Uspostavljanje diktature
4 Drugi svetski rat
5 Spoljašnje poveznice

Rani život

Italijanski diktator, državnik i političar rođen 29. jula 1883. godine u okolini sela Predapio, nedaleko od mesta Forli u severoistočnoj italijanskoj pokrajini Romagna (jedan od najsiromašnijih krajeva u Italiji). Njegova majka, Rosa (devojačko prezime Malteni) bila je jedna od najuglednijih učiteljica u okolini. Njegov otac, Alesandro, bio je kovač i predani socijalista. Benito je imao brata i sestru (Armaldo i Edviga) koji su umrli veoma mladi. Za vrieme školskih dana bio je povučeno dete. Nikada nije plakao i retko se smejao niti je puno pričao. Radije je sedeo u zadnjoj klupi i čitao nego se igrao s drugom decom. Kao i otac bio je nagle naravi. U razredu je uvek bio neposlušan te je stoga izbačen iz internata. Zbog napada nožem na druge učenike izbačen je iz dve škole. Od rane mladosti bio je okružen uticajima anarhizma, socijalizma i drugih sličnih političkih opcija. Nakon završenog školovanja 1901. dobio je zvanje nastavnika i nekoliko je meeseci predavao u osnovnoj školi. Potom je započeo svoju političku karijeru kao radikalni socijalista.


Politička aktivnost i nastanak Italijanskog fašizma

Zbog nemogućnosti da pronađe stalno zaposlenje 1902. emigrira u Švajcarsku (u kojoj će vrlo brzo biti uhapšen zbog skitnje i proteran). Za vreme boravka u Švajcarskoj povezao se s tamošnjim socijalistima, te je po povratku u Italiju preko lista Borba klasa propagirao socijalističke ideje. Godine 1908. u austrijskom gradu Trentu napisao je novelu Kardinalova ljubavnica koja je prevedena na engleski jezik. Dve godine kasnije (1910.) postao je sekretar lokalnog odbora Socijalističke stranke u Forliju. Iste godine ženi se s Rakele Guidi koja će mu roditi petoro dece. Kada je 1911. Italija objavila rat Turskoj bio je zatvoren zbog svoje pacifističke propagande. U to doba hvalio se da je antipatriota. Već u martu 1912. izabran je za predsednika Socijalističke stranke, a u decembru preuzima uredničko mesto partijskog glasila Avanti. Tada postaje najuticajniji vođa italijanskog socijalizma. U to doba je verovao da se proleterijat mora ujediniti u jedan moćan snop (fascio), spreman da preotme vlast. Neki u tim rečima vide začetak fašističkog pokreta. U novembru 1914. Musolini je počeo objavljivati nove novine "Italijanski narod" (Il popoli d'Italia) i utemeljio je grupu "Fašistička revolucionarna akcija" (Fascio d'azzione Rivoluzionaria). Početkom Prvog svetskog rata Musolini je bio protiv ulaska Italije u taj oružani sukob. No, dva meseca nakon početka rata menja svoj stav i zalaže se za ulazak Italije u sukob na strani sila Antante. Zbog takvog stava izbačen je iz Socijalističke stranke. Aktivno pomaže D'Anunzija u kampanji za pripajanje Rijeke Italiji i s njim osniva organizaciju nazvanu Borbeni fašistički odredi, a koja je bila začetnik buduće fašističke stranke. U aprilu 1915. Italija ulazi u rat, a u rujnu iste godine Musolini biva mobilisan i poslan na italijansko-austrijski front. Uskoro nakon mobilizacije ranjen je i demobiliziran kada se minobacač koji je opsluživao pregrejao i eksplodirao.

Fašizam je prerastao u organizovani politički pokret u februaru 1919. kada je Musolini s drugim mladim ratnim veteranima iz Prvog svetskog rata osnovao Fasci de Combattimento. Pokret je dobio ime po snopu (fasce) starom rimskom simbolu snage koja proizlazi iz jedinstva i sloge. Taj nacionalistički, antiliberalni i antisocijalistički pokret imao je najveću podršku u nižim slojevima srednje klase. Iste godine u travnju fašisti su napali socijaliste na njihovom skupu u Milanu. Tom prilikom Musolini je s još stotinjak ljudi pritvoren zbog ilegalnog posedovanja oružja. Svi su iz zatvora pušteni već naredni dan. Uskoro se vojska i policija nisu miešali u fašističke nasilne izgrede. Nakon neuspelog pokušaja na izborima 1919. da postane poslanik u parlamentu to mu je kao predstavniku desnice 1921. ipak pošlo za rukom. Fašisti su osnovali odrede koji su zastrašivali donedavne Mussolnijeve kolege. Vlada se u te sukobe retko mešala. Kao protivuslugu za podršku koju su mu pružili veliki industrijalaci i zemljoposednici Musolini je prećutno odobrio štrajkolomstvo i odrekao se revolucionarne agitacije. Policijske funkcionere zamenili su članovi Fašističke stranke. Osnovana je Fašistička milicija koja se sastojala od naoružanih odreda, timova za likvidaciju i tajne policije. U oktobru 1922. na kongresu stranke, koji je održan u Napulju, organizuje marš na Rim u kome učestvuje 60.000 fašista. Prestrašen pohodom i stanjem u zemlji (liberalna vlada nije uspela da zaustavi širenje anarhije) kralj Vitorio Emanuele III poverava mu mandat za sastavljanje vlade (28. oktobra 1922.) te Musolini postaje premijer. Tada počinje Musolinijeva fašistička diktatura za koju je bio karakterističan strahovit teror, imperijalistička politika i ukidanje demokratskih sloboda.


Uspostavljanje diktature

U početku su Musoliniju podršku pružili poslanici Liberalne stranke u parlamentu. Uz njihovu pomoć Duče (Vođa) je uveo strogu cenzuru i izmenio izborni zakon tako da je u periodu od 1925. - 1926. uspeo prisvojiti svu diktatorsku moć i likvidirati sve druge političke stranke. Vešto koristeći aposlutnu kontrolu nad štampom postupno je gradio legendu o Dučeu kao o čoveku koji je uvek u pravi i koji je sposoban da reši sve političke i ekonomske probleme. Zahvaljujući tome Italija je uskoro postala policijska država. U različitim vremenskim razmacima Musolini je lično preuzimao vođenje ministarstva unutarnjih poslova, spoljnih poslova, kolonija, gradskih uprava, vojske i oružanih službi te javnih radova. Ponekad je istovremeno bio na čelu više ministarstava, a ujedno je bio i predsednik vlade. Istovremeno je bio vođa svemoćne Fašističke stranke i naoružane Fašističke milicije. Na taj je način uspeo zadržati moć u vlastitim rukama i spriečiti pojavljivanje bilo kakvog suparnika. No, to je bila cena stvaranja režima koji je bio previše centralizovan, neefikasan i korumpiran. Do 1926. u Italiji je uspostavljen jednopartijski totalitarni režim. Većinu vremena Duče je provodio šireći propagandu, bilo u Italiji ili izvan nje, i tu je njegovo novinarsko iskustvo bilo neprocenjivo. Novine, radio, obrazovni sistem i kinematografija bili su brižljivo nadgledani kako bi stvorili iluziju da je fašizam doktrina za 20. vek koja će zameniti liberalizam i demokratiju. Principi fašističke doktrine objavljeni su u jednom članku, koji je navodno napisao Musolini, a koji se 1932. pojavio u Italijanskoj enciklopediji (Enciklopedia Italiana). Godine 1929. potpisao je konkordat s Vatikanom, kojim je italijanska država napokon priznata od Rimske katoličke crkve. Za vreme fašističke diktature parlamentarni sistem je praktično ukinut. Zakoni su ponovo pisani. Svi učitelji u školama i na fakultetima morali su se zakleti da će braniti fašistički režim. Urednike novina imenovao je osobno Mussolini, a niko ko nije imao pismeno odobrenje Fašističke stranke nije se mogao baviti novinarstvom. Trgovačka društva su lišena bilo kakve nezavisnosti i integrirana su u ono što se nazivalo korporativni sistem. Osnovna namera koja je stajala iza formiranja korporativnog sistema, a koja nikada nije do kraja realizovana, bila je da se svi italijanski građani učlane u različite profesionalne organizacije ili korporacije koje nadzire vlada kako bi se ostvarila potpuna državna kontrola nad stanovništvom Italije.

Na početku svoje vladavine Musolini se ulagivao svojim finansijerima, krupnim industrijalcima, tako što je dozvolio da velike fabrike koje su bile u državnom vlasništvu pređu u privatne ruke. Međutim, 1930. krenuo je u drugu krajnost stavljajući industriju pod rigidnu vladinu kontrolu. Trošio je velike količine novca na javne radove. Efekat njegovih ekonomskih reformi koje su trebale da učine Italiju ekonomski samostalnom dovele su do značajnih poremećaja u privrednim tokovima zemlje. Prvenstveno stoga što je postojala prevelika koncentracija teške industrije za koju Italija nije imala dovoljno sirovina. U spoljnoj politici Musolini je uskoro od pacifističkog antiimperijaliste postao ekstremno agresivni nacionalista. Rani primer toga je bombardovanje Krfa 1923. godine. Uskoro nakon toga uspeo je upostaviti kvislinški režim u Albaniji i ponovo osvojiti Libiju. Zanet dostignućima starih Rimljana Musolini se zanosio idejom o ponovnom uspostavljanju Rimske imperije koja bi se prostirala na obalama Sredozemnog mora koje bi se ponovo zvalo "naše more" (mare nostrum). Godine 1935. na konferenciji u mestu Stresa pomogao je stvaranje antihitlerovskog fronta u cilju odbrane nezavisnosti Austrije. Međutim, uspešan osvajački rat koji je Musolini poveo protiv Abisinije (današnja Etiopija) u periodu od 1935. do 1936. god., a koji je bio u suprotnosti sa načelima Lige naroda, izazvao je međunarodno nezadovoljstvo zbog čega se bio prinuđen da se zatraži podršku od Nacističke Nemačke koja je 1933. god. istupila iz Lige naroda. Njegova intervencija (1936.-1939.) u Španskom građanskom ratu na strani generala Franka dodatno je pogoršala odnose sa Velikom Britanijom i Francuskom. Kao rezultat toga morao je ćutke da pređe preko nemačke aneksije Austrije 1938. god. i komadanja Čehoslovačke 1939. godine. Na Minhenskoj konfrenciji u junu 1938. zauzeo je umeren stav zalažući se za mir u Evropi. Takođe je težio priključiti što veći deo Jugoslovenske obale Italiji. Njegov savez s Nemačkom je potvrđen kada je sklopio pakt s Hitlerom u aprilu 1939. godine. Kao potpuno potčinjeni partner Musolini je sledio naciste u sprovođenju radikalne politike koja je vodila progonu Jevreja i stvaranju aparthejda u Italijanskom carstvu.


Drugi svetski rat

Premda je 15 godina bio na vlasti i spremao Italiju za rat njegove oružane snage nespremne su dočekale početak Drugog svetskog rata. Zbog toga je odlučio da odloži ulazak Italije u rat dok ne bude potpuno siguran koja će strana pobediti. Tek nakon pada Francuske u lipnju 1940., nadajući se da će rat trajati samo još nekoliko nedelja stupio je u oružani sukob. Njegova agresija na Grčku u listopadu iste godine svima je pokazala da nije ništa učinio kako bi popravio katastrofalno stanje u italijanskim oružanim snagama. Učestali italijanski porazi na svim frontama i anglo-američko iskrcavanje na Siciliju 1943., okrenuli su većinu Musolinijevih kolega protiv njega na sastanku Velikog fašističkog vića 25. aprila 1943. To je omogućilo kralju da mu oduzme mandat. Utemeljena je nova vlada čiji predsednik je bio maršal Badoljo. Po kraljevom naređenju Musolini je uhapšen i stavljen u kućni pritvor. Plašeći se mogućnosti da bi nemci mogli da pokušaju da ga oslobode, italijani su stalno menjali mesto njegovog boravka. Međutim, 12. rujna 1943. god. nemački padobranci izvršili su desant u blizini Hotela Kampo Imeratore na planini Gran Saso, u kojem je Musolini bio zatvoren i oslobodili ga bez i jednog ispaljenog metka. U pripremi ove operacije učestvovao je hitlerov najsposobniji komandos, pukovnik Oto Skorceni koji je lično dopratio Musolinija u Berlin. Nakon spasavanja Musolini je na severu Italije formirao marionetsku državu pod nazivom Republika Salo (Republica di Saló). U toj tvorevini Musolini se vratio svojim ranim socijalističkim idejama i kolektivizaciji. Takođe je naredio likvidaciju nekih fašističkih vođa koji su mu otkazali poslušnost, uključujući i svog zeta, grofa Galeaca Ćana. U travnju 1945., u trenucima kada su se savezničke snage približavale Milanu, a nemačke povlačile iz Italije, Musolinija su zajedno sa njegovom ljubavnicom Klarom Petači u Dongu na jezeru Komo 28. travnja 1945. kod mjesta Giulino di Mecegra uhvatili italijanski partizani pri pokušaju bega u Švajcarsku. Streljan je po kratkom postupku. Narednog dana Musolinijevo telo, zajedno s telima drugih poznatih fašista, obešeno je naglavačke u mestima Komo i Milano (u jakim uporištima fašista) kako bi se protivnici fašizma narugali fašistima. Rat su preživeli Musolinijeva supruga Rakele s dvojicom sinova (Vitorio i Romano) i kćerkom (Eda), udovicom grofa Ćana. Treći sin, Bruno, poginuo je u avionskoj nesreći. Detaljniji prikaz Musolinijevog lika i dela možete pronaći u knjizi Denisa Mak Smita - Musolinijevo Rimsko Carstvo.

Izvor: Wikipedia

Benito Mussolini
 
Benito Mussolini

Benito Mussolini (1883. - 1945.), talijanski diktator, državnik i političar.

Životopis

Rođen 29. srpnja 1883. godine u okolici sela Predappio, nedaleko mjesta Forli u sjeveroistočnoj talijanskoj pokrajini Romagna (jedan od najsiromašnijih krajeva u Italiji). Njegova majka, Rosa (djevojačko prezime Malteni) bila je jedna od najuglednijih učiteljica u okolici. Njegov otac, Allesandro, bio je kovač i predani socijalist. Benito je imao brata i sestru (Armaldo i Edviga), nijedno od djece nije dugo živjelo. Za vrijeme školskih dana bio je povučeno dijete. Nikada nije plakao i rijetko se smijao niti je puno pričao. Radije je sjedio u zadnjoj klupi i čitao nego se igrao s drugom djecom. Kao i otac bio je nagle naravi. U razredu je uvijek bio neposlušan te je stoga izbačen iz internata. Zbog napada nožem na druge učenike izbačen je iz dvije škole. Od rane mladosti bio je okružen utjecajima anarhizma, socijalizma i drugih sličnih političkih opcija. Nakon završenog školovanja 1901. dobio je zvanje nastavnika i nekoliko je mjeseci predavao u osnovnoj školi. Potom je započeo svoju političku karijeru kao radikalni socijalist.

Nesposoban pronaći stalan posao 1902. emigrira u Švicarsku (kasnije će biti uhapšen zbog skitnje i protjeran iz Švicarske). Za vrijeme boravka u Švicarskoj povezao se s tamošnjim socijalistima, te je po povratku u Italiju preko lista Borba klasa propagirao socijalističke ideje. Godine 1908. u austrijskom gradu Trentu napisao je novelu Kardinalova ljubavnica, kasnije prevednu na engleski. Dvije godine kasnije (1910.) postao je sekretar mjesne Socijalističke stranke u Froliju. Iste godine ženi se s Rachele Guidi koja će mu roditi petero djece. Kada je 1911. Italija objavila rat Turskoj bio je zatvoren zbog svoje pacifističke propagande. U to doba hvalio se da je antipatriot. Već u srpnju 1912. izabran je za direktora Socijalističke stranke, a u prosincu preuzima uredničko mjesto partijskog glasila Avanti. Tada postaje najutjecajniji vođa talijanskog socijalizma. U to doba je vjerovao da se proleterijat mora ujediniti u jedan moćan snop (fascio), spreman da zgrabi vlast. Neki u tim riječima vide začetak fašističkog pokreta. U studenome 1914. Mussolini je počeo objavljivati nove novine Il Popolo d'Italia i utemeljio je grupu Fasci d'Azione Rivoluzionaria. Početkom 1. svjetskog rata Mussolini je bio protiv ulaska Italije u taj oružani sukob. No, dva mjeseca nakon početka rata mijenja svoj stav i zalaže se za ulazak Italije u sukob. Zbog takvog stava izbačen je iz Socijalističke stranke. Po izbijanju 1. svjetskog rata napušta list Borba klasa i počinje izdavati Talijanski narod, preko kojeg se zalaže za sudjelovanje Italije u ratu na strani Saveznika. Aktivno pomaže D'Annunzija u kampanji za pripajanje Rijeke Italiji i s njim osniva organizaciju nazvanu Borbeni fašistički odredi, a koja je bila začetnik buduće fašističke stranke. U svibnju 1915. Italija ulazi u rat, a u rujnu iste godine Mussolini biva unovačen i poslan u rovove na talijansko-austrijskoj fronti. Uskoro nakon mobilizacije ranjen je i demobiliziran kada se minobacač koji je opsluživao pregrijao i eksplodirao.

Fašizam je postao organizirani politički pokret u ožujku 1919. kada je Mussolini s drugim mladim ratnim veteranima iz 1. svjetskog rata osnovao Fasci de Combattimento. Pokret je dobio ime po snopu (fasce) starom rimskom simbolu discipline. Taj nacionalistički, antiliberalni i antisocijalistički pokret imao je najveću podršku iz donjih slojeva srednje klase. Nakon neuspjelog pokušaja na izborima 1919. da postane zastupnik u parlamentu to mu je kao predstavniku desnice 1921. ipak pošlo za rukom. Fašisti su osnovali odrede koji su terorizirali donedavne Mussolnijeve kolege. Vlada se u te sukobe rijetko miješala. Kao protuuslugu za podršku skupine industrijalaca i zemljoposjednika Mussolini je odobrio štrajkolomstvo i odrekao se revolucionarne agitacije. U vrijeme privredne krize, štrajkova i revolucionarnog perioda priključuje se desnici, vodi borbu protiv socijalista i osniva fašističku stranku 1919. u Milanu. Iste godine u travnju fašisti su napali socijaliste na njihovom skupu u Milanu. Tom prilikom Mussolini je s još stotinjak ljudi pritvoren zbog ilegalnog posjedovanja oružja. Svi su iz zatvora pušteni već naredni dan. Uskoro se vojska i policija nisu miješali u fašističke nasilne izgrede. Policijske zvaničnike zamijenili su članovi Fašističke stranke. Osnovana je Fašistička milicija koja se sastojala od oružanih odreda, ubilačkih timova i tajne policije. U listopadu 1922. na kongresu stranke, koji je održan u Napulju, organizira pohod na Rim u kome sudjeluje 60.000 fašista. Prestrašen pohodom i stanjem u zemlji (liberalna vlada nije uspjela zaustaviti širenje anarhije) kralj Vittorio Emanuele III povjerava mu mandat za sastavljanje vlade (28. listopada 1922.) te Mussolini postaje premijer. Tada počinje Mussolinijeva fašistička diktatura za koju je bio karakterističan strahovit teror, imperijalistička politika i ukidanje demokratskih sloboda.

U početku su Mussoliniju podršku pružili zastupnici Liberalne stranke u parlamentu. Uz njihovu pomoć Duce (Vođa) je uveo strogu cenzuru i izmijenio izborni zakon tako da je u periodu od 1925. - 1926. uspio prisvojiti svu diktatorsku moć i likvidirati sve druge političke stranke. Vješto koristeći aposlutnu kontrolu nad novinstvom postupno je gradio legendu o Duceu, čovjeku koji je uvijek u pravu i koji može riješiti sve političke i ekonomske probleme. Zahvaljujući tome Italija je uskoro postala policijska država. U različitim vremenskim razmacima Mussolini je osobno preuzeo vođenje ministarstva unutarnjih poslova, vanjskih poslova, kolonija, gradskih uprava, vojske i oružanih službi te javnih radova. Ponekad je istovremeno bio na čelu više ministarstava, a ujedno je bio i predsjednik vlade. Istovremeno je bio vođa svemoćne Fašističke stranke i naoružane Fašističke milicije. Na taj je način uspio zadržati moć u vlastitim rukama i spriječiti pojavljivanje bilo kakvog suparnika. No, to je bila cijena stvaranja režima koji je bio previše centraliziran, neučinkovit i korumpiran. Do 1926. fašistički vođa u zemlji uveo je jednopartijski totalitarni režim. Većinu vremena Duce je provodio šireći propagandu, bilo u Italiji ili izvan nje, i tu je njegovo novinarsko iskustvo bilo neprocjenjivo. Novine, radio, obrazovni sustav i filmovi bili su brižljivo nadgledani kako bi stvorili iluziju da je fašizam doktorina 20. stoljeća koja će zamijeniti liberalizam i demokraciju. Principi fašističke doktrine objavljeni su u jednom članku, koji je navodno napisao Mussolini, a koji se 1932. pojavio u enciklopediji Enciclopedia Italiana. Godine 1929. potpisao je konkordat s Vatikanom, kojim je talijanska država napokon priznata od Rimske katoličke crkve. Za vrijeme fašističke diktature parlamentarni sistem je praktično ukinut. Zakoni su ponovo pisani. Svi učitelji u školama i na sveučilištima morali su se zakleti da će braniti fašistički režim. Urednike novina imenovao je osobno Mussolini, a nitko tko nije imao pismeno odobrenje Fašističke stranke nije se mogao baviti novinarstvom. Trgovačka društva su lišena bilo kakve neovisnosti i integrirana su u ono što se nazivalo korporativni sistem. Namjera (nikada nije do kraja dovršena) je bila sve Talijane učlaniti u različite profesionalne organizacije ili korporacije koje nadzire vlada.

Mussolini se ulagivao svojim financijerima prvo prebacujući brojne industrije iz javnog u privatno vlasništvo. No, 1930. krenuo je u drugu krajnost stavljajući industriju pod rigidnu vladinu kontrolu. Velike količine novca trošio je na javne radove. Međutim ekonomija je patila zbog njegovog pretjeranog pokušaja da Italiju učini samodostatnom. Prvenstveno stoga što je postojala prevelika koncentracija teške industrije za koju Italija nije imala dovoljno sirovina. U vanjskoj politici Mussolini je uskoro od pacifističkog antiimperijaliste postao ekstremno agresivni nacionalist. Rani primjer toga je bombardiranje Corfa 1923. godine. Uskoro nakon toga uspio je upostaviti kvislinški režim u Albaniji i ponovo osvojiti Libiju. Njegov je san bio od Sredozemlja učiniti mare nostrum (naše more). Godine 1935. na konferenciji u mjestu Stresa pomogao je stvoriti antihitlerovsku frontu u cilju obrane nezavisnosti Austrije. Ali je uspješno ratovao protiv Abesinije (Etiopije) u periodu od 1935.-1936., što je bilo u suprotnosti s načelima Lige naroda te je bio prisiljen potražiti saveznika u nacističkoj Njemačkoj koja je 1933. istupila iz Lige naroda. Njegova intervencija (1936.-1939.) u španjolskom građanskom ratu na strani generala Franca zapriječila je bilo kakvu nadu u pomirenje s Francuskom i Velikom Britanijom. Kao rezultat toga morao je 1938. prihvatiti njemačku aneksiju Austrije i komadanje Čehoslovačke 1939. godine. Na Minhenskoj konferenciji u rujnu 1938. zauzeo je umjeren stav zalažući se za mir u Europi. Također je težio priključiti što veći dio hrvatske obale Italiji. Njegov savez s Njemačkom je potvrđen kada je sklopio pakt s Hitlerom u svibnju 1939. godine. Kao posve potčinjeni partner Mussolini je slijedio naciste u provedbi radikalne politike koja je vodila progonu Židova i stvaranju aparthejda u Talijanskom carstvu.

Premda je 15 godina bio na vlasti i spremao Italiju za rat njegove oružane snage posve su nepripremljene dočekale Hitlerovu invaziju Poljske koja je vodila ka 2. svjetskom ratu. Tada je odlučio ostati nezaraćena strana dok ne bude posve siguran koja će strana pobijediti. Tek nakon pada Francuske u lipnju 1940., nadajući se da će rat trajati samo još nekoliko tjedana stupio je u oružani sukob. Njegova agresija na Grčku u listopadu iste godine svima je pokazala da nije ništa učinio kako bi stvorio učinkovit vojni stroj. Učestali talijanski porazi na svim frontama i anglo-američko iskrcavanje na Siciliju 1943., okrenuli su većinu Mussolinijevih kolega protiv njega na sastanku Velikog fašističkog vijeća 25. srpnja 1943. To je omogućilo kralju da mu oduzme mandat. Utemeljena je nova vlada pod predsjedanjem maršala Badoglia. Mussolini je na kraljevu zapovijed uhićen i interniran u jedan hotel na planini Gran Sasso d'Italia, odakle su ga 12. rujna 1943. oslobodili njemački padobranci i prebacili u sjevernu Italiju. Tu ga je Hitler postavio za šefa marionetske države (Republica di Saló). U toj tvorevini Mussolini se vratio svojim ranim socijalističkim idejama i kolektivizaciji. Također je dao ubiti neke od fašističkih vođa koji su mu otkazali poslušnost, uključujući i svog zeta, grofa Galeazzo Ciana. U travnju 1945., u trenucima kada su se savezničke snage približavale Milanu, a njemačke povlačile iz Italije, Mussolinija su zajedno sa svojom ljubavnicom Clarom Petacci u Dongu na jezeru Como 28. travnja 1945. kod mjesta Giulino di Mezzegra uhvatili talijanski partizani pri pokušaju bijega u Švicarsku. Streljan je po kratkom postupku. Narednog dana Mussolinijevo tijelo, zajedno s tijelima drugih poznatih fašista, obješeno je naglavačke u mjestima Como i Milano (u jakim uporištima fašista), a kako bi se protivnici fašizma narugali fašistima. Rat su preživjeli Mussolinijeva supruga Rachele s dvojicom sinova (Vittorio i Romano) i kćerkom (Edda), udovicom grofa Ciana. Treći sin, Bruno, poginuo je u avionskoj nesreći.

Literatura

Detaljniji prikaz Mussolinijevog lika i djela možete pronaći u knjizi Denisa Mack Smitha - Mussolinijevo Rimsko Carstvo (izdavač: Globus, Zagreb).

Izvor: Wikipedia

KAKO JE UMRO MUSOLINI?

Gvido Musolini (69), unuk ozloglašenog fašističkog vođe, traži ekshumaciju kako bi se razjasnila nedoumica stara 61 godinu


Tela Benita Musolinija i njegove ljubavnice Klare Petači nađena su 28. aprila 1945. obešena s glavama nadole na mesarskim kukama na milanskom trgu Pjacale Loreto

RIM - U Rimu bi nadležni mogli izdati nalog za ekshumaciju posmrtnih ostataka italijanskog fašističkog diktatora Benita Musolinija, kako bi se obdukcijom bacilo više svetla na okolnosti vezane za njegovo pogubljenje.
Ekshumaciju je tražio Gvido Musolini (69), unuk ozloglašenog fašističkog vođe, koji se obratio italijanskom premijeru Romanu Prodiju u želji da utvrdi "ko je, kako, kada i zašto ubio Benita Musolinija" i tako razjasni nedoumicu staru 61 godinu.
Italijanski dnevnik "Korijere dela sera" izvestio je juče da je tužilaštvo u Komu otvorilo istragu koja bi mogla voditi skoroj ekshumaciji posmrtnih ostataka diktatora i utvrđivanju kako je zapravo umro.
- Istorija nudi 19 različitih verzija, ali nije bilo pravosudne istrage koja bi utvrdila istinu - rekao je advokat Musolinijevog unuka Lućano Randaco.
U istorijskim knjigama se može naći podatak da je Musolinija pogubio Valter Audisio, koji je radio po nalogu Nacionalnog oslobodilačkog komiteta, dok se u knjizi koju je 2002. objavio stručnjak Lućano Garibaldi, ekspert za fašizam, navodi da su Musolinija ubili oficiri britanske obaveštajne službe, a njegovo telo predali italijanskim partizanima.
Većina istoričara slaže se, međutim, s tim da su Musolinija i njegovu ljubavnicu Klaru Petači uhvatili italijanski komunisti-partizani i ubili 28. aprila 1945. godine u malom selu Đulino di Mecegra. Njihova tela pronađena su dan kasnije obešena s glavama nadole na mesarskim kukama na milanskom trgu Pjacale Loreto.
Iako Musolinijev unuk, koji je zaposlen u jednoj italijanskoj fabrici sira, insistira na tome da ne želi da se sveti, već samo da sazna istinu, on kaže da je njegovom dedi trebalo da sudi međunarodni ratni sud.
(Tanjug)

Izvor: Press