Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 ... 3 4 6
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: François Marie Arouet de Voltaire ~ Fransoa Mari Aruet d'Volter  (Pročitano 30605 puta)
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.9
Glava šesnaesta: Šta se desilo ovoj dvojici putnika sa dvema devojkama, dva majmuna i sa divljacima zvanim dugouhi

 
Kandid i njegov sluga već su bili s one strane graničnih brana, a niko nije u logoru još znao za smrt nemačkog jezuita. Uvek budni Kakambo bio se pobrinuo da napuni torbu hlebom, čokoladom, suvim mesom, voćem i sa nešto zalihe vina. Zađoše na svojim andaluskim konjima duboko u neku nepoznatu zemlju gde nigde ne opaziše puta. Najposle se pred njima ukaza lepa livada ispresecana potocima. Naša dva putnika pustiše konje da se napasu. Kakambo predloži svom gospodaru da jede, a sam mu dade za to primer. »Kako me možeš nuditi da jedem suva mesa, odgovori Kandid, kad sam ubio sina gospodina barona i kad sam osuđen da nikad više u životu ne vidim divnu gospođicu Kunigundu? Našto da i dalje produžavam svoje bedne dane, kad moram da ih tavorim daleko od nje, u griži savesti i u očaju? A šta će tek reći Trevuske novine!
 
Ipak, dok je tako govorio, nije zaboravio da jede. Sunce je zalazilo. Ova dva zalutala čoveka začuše nekoliko slabih krikova, koji kao da dolažahu od nekih žena. Nisu mogli razaznati da li su to krici radosti ili bola, ali odmah skočiše na noge, obuzeti onim nemirom i strepnjom koje sve izaziva u ljudima kad se nalaze u stranoj zemlji. To su uzvikivale dve devojke, potpuno nage, koje su lako skakutale krajem livade, dok su dva majmuna trčala za njima i ujedala ih za stražnjicu. Kandida obuze sažaljenje. Kod Bugara je bio naučio da dobro gađa, i oborio bi lešnik u žbunu a da list ne takne. Dohvati svoju špansku dvocevku, opali i ubi ta dva majmuna. »Neka je gospodu hvala, dragi Kakambo! Izbavio sam velike opasnosti ova dva jadna stvorenja. Ako sam učinio greh i ubio jednog inkvizitora i jednog jezuita, sad sam ga zacelo iskupio kad sam spasao život ovim dvema devojkama. To su možda dve gospođice iz uglednih kuća i ovo što nam se desilo može nam pribaviti vrlo velike koristi u ovoj zemlji«.
 
Htede da nastavi, ali mu se jezik oduze kad spazi kako one dve devojke nežno grle majmune i liju suze nad njihovim telima, potresajući svud unaokolo vazduh najbolnijim kricima. »Nisam očekivao toliko dobrote i duševnosti«, reče on najzad Kakambu, koji mu odgovori: »E, sad ste pokazali šta umete, gospodaru: ubili ste ljubavnike ovih dveju gospođica.« — »Njihove ljubavnike? Je li to mogućno? Vi zbijate šalu sa mnom, Kakambo. Kako mogu da vam verujem?« — »Gospodaru dragi, odvrati Kakambo, vi se uvek svemu čudite. Zašto mislite da je neobično što u ponekim zemljama majmuni zadobijaju naklonost žena? Oni su za četvrtinu ljudi, kao što sam ja za četvrtinu Španac.« — »Ah, tako je, nastavi Kandid; sećam se da sam slušao od doktora Panglosa da su se odavno nekada takvi slučajevi događali i da su iz te mešavine proizišli egipani, fauni i satiri, i da je to videlo više krupnih ličnosti starog veka, ali sam držao da su to bajke«. — »Sad ste se zacelo uverili da je to istina, reče Kakambo. Sad vidite kako se ponašaju osobe koje nisu ponele od kuće malo vaspitanja. Samo se ja bojim da nam ove poštovane gospođice ne navuku kakvu bedu na vrat«.
 
Ove zdrave misli navedoše Kandida da se skloni sa livade i da se uvuče dublje u šumu. Tu je večerao sa Kakambom. I obojica, pošto prokleše portugalskog inkvizitora, guvernera Buenos-Ajresa i barona, zaspaše na mahovini. Kad se probudiše, osetiše da ne mogu da se maknu. To je bilo zato što su ih Dugouhi, stanovnici te zemlje, kojima su ih dostavile one dve gospođice, prekonoć zavezali konopcima od like. Oko njih je stajalo oko pedeset Dugouhih, do kože golih, naoružanih strelama, buzdovanima i sekirama od kremena. Jedni kuvahu vodu u nekom velikom kotlu, drugi pripremahu raž-njeve, a svi vikahu: »To je jezuit! To je jezuit! Sad ćemo se osvetiti, a dobro ćemo se počastiti! Da jedemo jezuitskog mesa! da jedemo jezuitskog mesa!«
 
»Lepo sam vam rekao, dragi gospodaru, uzviknu tužno Kakambo, da će nam ove dve devojke učiniti neku pakost«. Kandid opazi kotao i reče: »Nas će, sumnje nema, sad da peku ili kuvaju. Ah, šta bi rekao doktor Panglos kad bi video kako izgleda čista priroda? Sve je dobro; neka bude! Ali se mora priznati da je zaista grozno izgubiti prvo gospođicu Kunigundu, pa da vas posle Dugouhi metnu na ražanj«. Kakambo nikako nije gubio glavu. »Ne očajavajte nikad, reče on utučenom Kandidu. Ja poznajem malo jezik ovih plemena i sad ću govoriti s njima«. — »Ne zaboravi da im predočiš, dodade Kandid, da je užasno nečovečno kuvati ljude i da je to malo hrišćanski«.
 
»Gospodo, poče Kakambo, vi nameravate, kao što vidim, da danas pojedete jednog jezuita. To je sasvim u redu. Ništa pravednije nego tako postupiti sa svojim neprijateljima. Jer nas, zaista, prirodno pravo uči da ubijamo svoje bližnje, i tako se radi širom celog sveta. Ako se mi tim pravom da ga pojedemo ne koristimo, to je samo zato što nalazimo na drugom mestu da se dobro najedemo, ali vi nemate ista sredstva kao mi. Svakako je bolje pojesti svoje neprijatelje, nego pustiti vranama i gavranovima plodove svoje pobede. Samo, gospodo, vi ne biste želeli da pojedete svoje prijatelje. Vi mislite da ćete sad nataći na ražanj jednog jezuita, a ustvari ćete ispeći svog branioca, neprijatelja svojih neprijatelja. Što se mene tiče, ja samo rođen u vašoj zemlji; ovaj gospodin je moj gospodar, i ne samo da nije jezuit nego je, naprotiv, malopre ubio jednog jezuita i nosi odelo što mu ga je skinuo. To je ono što je vas prevarilo. Da vidite je li istina što vam velim, uzmite njegovu mantiju, odnesite do prve granične brane kraljevstva Los Padresa. Raspitajte se je li moj gospodar ubio jednog oficira jezuita ili nije. Ne treba vam za to mnogo vremena, možete i posle da nas pojedete ako nađete da sam vas lagao. Ali ako sam vam rekao istinu, vi tako dobro poznajete načela javnog prava, običaje i zakone, da nam morate oprostiti život.«
 
Dugouhima se ove reči učiniše vrlo razložnim. Odrediše odmah dvojicu svojih uglednih ljudi da bez oklevanja odu i vide šta je ustvari. Ova dva izaslanika izvršiše svoj zadatak kao razboriti ljudi i vratiše se s povoljnim vestima. Dugouhi odvezaše oba zarobljenika, ukazaše im sve mogućne počasti, ponudiše im devojaka, dadoše da se potkrepe, otpratiše ih do granice svojih zemalja uz radosne uzvike: »Nije jezuit! Nije jezuit!«
 
Kandid nije prestao da se divi razlogu svog oslobođenja. »Kakav narod! Kakvi su ovo ljudi! Kakvi su ovo običaji! govorio je on. Da nisam bio te sreće da jednim udarcem mača probodem skroz brata gospođice Kunigunde, pojedoše me bez milosti. Ali, na kraju krajeva, čista priroda je dobra, pošto me ovi ljudi ne samo nisu pojeli nego su me obasuli sa hiljadu ljubaznosti, čim su doznali da nisam jezuit«.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.9
Glava sedamnaesta: Kandidov dolazak sa slugom u Eldorado i šta su tamo videli

 
Kad prispeše na granicu zemlje Dugouhih, Kakambo reče Kandidu: »Vidite da ova zemljina polovina nije ništa bolja od one druge. Poslušajte vi mene, i vratimo se najkraćim putem u Evropu«. — »Kako da se vratimo? upita Kandid. I kuda ćemo? Ako pođem u svoju zemlju, tamo Bugari i Abari kolju sve što stignu; ako se vratim u Portugaliju, spaliće me smesta; ako ostanemo u ovoj zemlji, mogu nas svakog časa nataći na ražanj. Ali kako da se odlučim da napustim onaj deo sveta u kome živi gospođica Kunigunda?«
 
»Da pođemo u pravcu Kajene, reče Kakambo. Naći ćemo tamo Francuze, koji lutaju svuda po belom svetu. Oni bi nam mogli pomoći. Bog će se možda smilovati na nas«.
 
Nije tako lako bilo doći do Kajene. Oni su, doduše, znali otprilike na koju se stranu treba krenuti, ali su svuda unaokolo planine, reke, ponori, razbojnici, divljaci bili strahovite prepreke. Konji im uginuše od umora; hranu što je behu poneli pojedoše; ceo jedan mesec hranili su se divljim plodovima, kad se najzad nađoše blizu jedne rečice duž koje su rasle kokosove palme, te ih one održaše u životu i u nadi.
 
Kakambo je davao uvek isto tako dobre savete kao i ona starica, i on reče Kandidu: »Dalje se ne može, dosta je bilo pešačenja. Eno tamo na reci vidim jedan prazan čun, napunimo ga kokosovim orasima, sednimo u taj čamčić i pustimo se da nas struja nosi niz vodu. Reke uvek vode nekom naseljenom mestu. Ako ne nađemo nešto prijatno, naći ćemo bar nešto novo«. — »Da pođemo, reče Kandid, i pustimo se proviđenju na milost!«
 
Nekoliko milja plovili su između obala čas cvetnih, čas golih, čas ravnih, čas strmih. Reka se neprestano širila; najzad se gubila pod jednim svodom strahovitog stenja koje se dizalo pod oblake. Putnici su imali hrabrosti da se puste reci na volju pod taj svod. Sužena na tom mestu, reka ih ponese strahovitom brzinom i sa hukom. Posle dvadeset i četiri časa oni ugledaše opet svetlost dana, ali im se čamac razbi u komade o podvodne grebene. Morali su se vući sa stene na stenu čitavu jednu milju. Najzad im puče pred očima ogroman vidik ograđen nepristupačnim planinama. Ceo predeo je bio obrađen za uživanje kao i za potrebe; svuda je korisno bilo spojeno sa prijatnim. Puteve su pokrivala ili bolje reći ukrašavala kola sjajna po izgledu i građi, na kojima su sedeli ljudi i žene neobične lepote, a koja su vukli krupni crveni ovnovi, brže no najbolji andaluski, tetuanski i mekineski hatovi.
 
»Evo najzad zemlje koja je bolja nego Vestfalija«, reče Kandid. Kod provog sela na koje je naišao, on iziđe sa Kakambom na obalu. Nekoliko seoskih dečaka obučenih u zlatne tkanine, potpuno pocepane, igralo se pločicama na ulasku u ono malo mesto. Naša dva čoveka iz drugog dela sveta zastaše radoznalo da ih gledaju: njihove pločice bile su dosta široki okrugli kamičci, žuti, crveni i zeleni, i čudno su se blistali. Putnici zaželeše da nekoliko nijh podignu sa zemlje: to je bilo samo zlato, sam smaragd i rubin, od kojih je najmanji mogao biti najveći ukras prestola Velikog Mogula. »Ovo su zacelo deca ovdašnjeg kralja koja igraju školice«, reče Kandid. Uto se pojavi seoski učitelj i pozva decu natrag u školu. — »Vidiš, reče Kandid, ovo je vaspitač kraljeve porodice«.
 
Mali odrpanci napustiše odmah igru, ostavljajući na zemlji pločice i sve što im je služilo za zabavu. Kandid ih pokupi, otrča do vaspitača i ponudi ih ponizno, objašnjavajući mu znacima da su njihova kraljevska visočanstva zaboravila svoje zlato i drago kamenje. Seoski uča se nasmeši, baci ih na zemlju, pogleda za čas vrlo iznenađeno Kandidu u lice i ode.
 
Putnici su, naravno, pokupili zlato, rubine, smaragde. »Gde smo mi to? uzviknu Kandid. Mora biti da kraljevsku decu u ovoj zemlji lepo vaspitavaju kad ih uče da preziru zlato i drago kamenje.« Kakambo nije bio ništa manje iznenađen nego Kandid. Najzad stigoše do prve kuće u selu; ona je bila sagrađena kao kakav dvorac u Evropi. Gomila sveta tiskala se na ulazu, a još više unutra u kući. Čula se vrlo prijatna muzika, a neki izvrstan miris dopirao je iz kujne. Kakambo se približi vratima i ču kako govore peruanski; to je bio njegov maternji jezik, jer je svima poznato da je Kakambo rođen u Tu-kumanu, u jednom selu gde se govori samo tim jezikom. »Ja ću vam biti tumač, reče on Kandidu, uđimo unutra, ovo ovde je krčma«.
 
Odmah ih dva momka i dve devojke iz gostionice, odeveni u zlatne tkanine s trakama povezanim u kosama, pozvaše da sednu za sto gazdin. Iznese četiri čorbe, uz svaku po dva papagaja, zatim jednog kuvanog kondora teškog dvesta funti, dva pečena majmuna osobito ukusna, tri stotine kolibrija u jednoj zdeli i šest stotina kolibrija-mušica u drugoj; pa onda izvrsna variva s mesom, izvanrednog peciva; sve u činijama od nekog gorskog kristala. Momci i devojke iz gostionice nalivali su razne slatke napitke spravljene od šećerne trske.
 
Za stolom su sedeli većinom trgovci i vozari, svi do krajnosti učtivi, i oni postaviše nekoliko pitanja Kakambu sa mnogo obzira i nenametljivosti, a na njegova odgovoriše tako da doznade sve što želi.
 
Kad se svrši ručak, Kakambo, kao i Kandid, pomisli da će dobro platiti obed ako bace na sto dva krupna komada zlata koja su bili pokupili. Gostioničar i gostioničarka prsnuše u smeh i dugo su se držali za slabine. Najzad se povratiše od smeha. »Gospodo, reče gostioničar, vidimo zaista da ste stranci, a mi nismo navikli da ih ovde viđamo. Ne zamerite nam što smo prsli u smeh kad ste ponudili da nas platite šljunkom s naših drumova. Vi zacelo nemate ovdašnjeg novca, ali nije ni potrebno da ga imate pa da ovde ručate. Sve gostionice podignute radi ugodnosti trgovaca izdržava vlada. Vi ste ovde mršavo ručali, jer je ovo naše siromašno selo, ali na svakom drugom mestu dočekaćemo vas kako vam dolikuje.« Kakambo je tumačio Kandidu sve što je govorio domaćin, a Kandid je slušao zadivljen i zbunjen isto toliko koliko i njegov prijatelj Kakambo, koji je prevodio. »Pa kakva je ovo zemlja, pitali su jedan drugog, čitavom ostalom svetu nepoznata, u kojoj je cela priroda po svemu različna od naše? To je verovatno ona u kojoj je sve dobro, jer takva jedna zemlja mora svakako postojati. Mogao je učitelj Panglos reći šta hoće, ali je sam često primećivao da sve ide prilično rđavo u Vestfaliji«.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.9
Glava osamnaesta: Šta su videli u zemlji Eldorado?

 
Kakambo otkri pred svojim domaćinom do kraja svoju radoznalost. Domaćin mu reče: »Ja sam velika neznalica i meni je tako dobro; ali mi imamo ovde jednog starca koji se povukao s dvora a koji je najučeniji i najrazgovorniji čovek u državi«. On odmah zatim odvede Kakamba starcu. Kandid je imao samo sporednu ulogu i svog slugu je sad pratio.
 
Uđoše u jednu vrlo prostu kuću, jer su vrata na njoj bila samo od srebra, a zidovi obloženi samo zlatom, ali izrađeni sa toliko ukusa da ih ni najraskošnije obloženi zidovi nisu mogli nadmašiti. Istina, pretsoblje je bilo prevučeno samo umetnim rubinima i smaragdima, ali način na koji je sve bilo složeno nadoknađivao je tu krajnju skromnost.
 
Starac dočeka ova dva stranca na divanu ispunjenom perjem od kolibrija i naredi da im ponude slatka pića u dijamantskim peharima, pa zatim udovolji njihovoj radoznalosti ovim rečima:
 
»Meni je sto sedamdeset i dve godine, i od svog pokojnog oca, kraljevog konjušara, doznao sam o čudnim prevratima kroz koje je prošao Peru a koje je on video svojim očima. Ovo kraljevstvo je nekadašnja postojbina Inka, koji vrlo nerasudno iziđoše iz nje da pokore jedan deo sveta, a koje najzad uništiše Španci.
 
»Vladari njihova roda koji ostaše u svom zavičaju behu mudriji. Oni uz pristanak naroda izdadoše naredbu, da nijedan stanovnik ne sme izići iz naše male kraljevine, i to nas je održalo u nevinosti i sreći. Španci su nešto maglovito doznali o našoj zemlji i nazvali je Eldorado, a jedan Englez po imenu vitez Rali primakao se čak sasvim blizu nje, ima tome oko sto godina. Ali kako nas sa svih strana okružuju nepristupačne stene i provalije, uvek smo do sad ostali zaštićeni od gramzivosti evropskih naroda, koji nepojmljivo žude za šljunkom i blatom sa naše zemlje i koji bi nas pobili sve do jednog, samo da ga se dograbe«.
 
Razgovor potraja dugo. Kretao se oko oblika vladavine, običaja, žena, javnih priredaba, umetnost!. Najzad Kandid, koji je oduvek imao sklonosti za metafiziku, upita preko Kakamba da li u njihovoj zemlji ima kakve vere.
 
Starac malo pocrvene. »Šta kažete, reče, zar možete u to sumnjati? Zar nas vi smatrate nezahvalnicima?« Kakambo upita ponizno koja je vera u Eldoradu. Starac opet pocrvene. »Zar mogu postojati dve vere? odgovori on. Mi veru-jemo, ja mislim, u ono šta veruje ceo svet. Mi slavimo boga od večera do jutra«. — »Slavite li vi samo jednog boga?« upita Kakambo, koji je bio tumač Kandidovih nedoumica. — »Očigledno, reče starac, da ih nema ni dva, ni tri, ni četiri. Mora se priznati da ljudi iz vašeg sveta postavljaju nekakva čudna pitanja«. Kandid je bez prestanka zadavao pitanja ovom dobrom starcu. Htede da dozna kako se u Eldoradu mole bogu. »Mi mu se nikako ne molimo, odgovori dobri i poštovanja dostojni mudrac. Nemamo šta da tražimo od njega; dao nam je sve što nam treba. Mi mu stalno zahvaljujemo«. Radoznali Kandid zaželi da vidi sveštenike, upita preko svog tumača gde se oni nalaze. Dobroćudni starac se nasmeši. »Prijatelja moji, reče, mi smo svi sveštenici. Kralj i sve glave porodice svako jutro pevaju svečane pesme zahvalnice, a prati ih pet do šest hiljada muzičara«. »Kako? Zar vi nemate kaluđera koji propovedaju, raspravljaju, vladaju, kuju spletke i spaljuju ljude kad nisu njihova mišljenja?« — »Trebalo bi zato da smo poludeli, reče starac. Mi smo ovde svi istog mišljenja i ne razumem šta hoćete da kažete sa tim svojim kaluđerima«. Sav taj razgovor ushiti Kandida i on pomisli u sebi: »Ovo je sasvim drugo nešto nego Vestfalija i zamak gospodina barona. Da je naš prijatelj Panglos bio u Eldoradu, ne bi više rekao da je zamak Tunder-ten-tron'k najlepše što postoji na svetu. Odista, čovek treba da putuje.«
 
Posle ovog dugog razgovora dobri starac naredi da upregnu kočije sa šest ovnova i dade dvanaest svojih slugu da odvedu putnike u dvor. »Oprostite, reče im, što me starost lišava časti da vas pratim. Kralj će vas primiti tako da nećete biti nezadovoljni, a vi nećete zacelo uzeti za zlo naše običaje, ako vam se neki od njih ne svide«.
 
Kandid i Kakambo popeše se u kočije i šest ovnova poleteše, te za nepuna četiri časa stigoše do kraljevog dvora, na drugom teraju prestonice. Glavne su vratnice bile visoke dvesta dvadeset stopa, a široke sto. Nemogućno je opisati od kakve su građe bile načinjene. Vidi se već po tome da su morale imati nesravnjeno veću vrednost nego šljunak i pesak koje mi nazivamo zlatom i dragim kamenjem.
 
Dvadeset lepih devojaka iz kraljeve garde dočekaše Kandida i Kakamba pri silasku s kočija, odvedoše ih u kupatilo i obukoše u odelo od kolibrijevog paperja. Posle toga velikodostojnici i velikodostojnice uvedoše ih u kraljeve dvorane kroz dva reda od po hiljadu muzičara, kao što je to uvek običaj. Kad se približiše prestonoj dvorani, Kakambo upita jednog velikodostojnika šta treba uraditi da se pozdravi Njegovo Veličanstvo: treba li pasti na kolena ili potrbuške, treba li staviti ruke na glavu ili na stražnjicu, treba li lizati prašinu dvorane, jednom reči, kako je propisano da se odaje počast. »Običaj je, reče velikodostojnik, da se kralj zagrli i poljubi u oba obraza«. Kandid i Kakambo padoše oko vrata njegovom veličanstvu, koje ih primi ne može biti ljubaznije i pozva ih učtivo na večeru.
 
U međuvremenu odvedoše ih da im pokažu grad, javne građevine koje se dizahu pod oblake, trgove ukrašene sa hiljadu stubova, kladence sa čistom vodom, druge sa slatkim pićem od šećerne trske, koji su neprestano tekli na velikim trgovima popločanim nekim dragim kamenjem, a širili miris koji je potsećao na karanfil i cimet. Kandid zatraži da vidi Palatu pravde i Skupštinu. Rekoše mu da ih i nema i da niko ne ide na sud. Upita da li ima zatvora i rekoše mu da nema. Ali ga više iznenadi i najviše obradova Palata nauke, gde je video galeriju od dve hiljade koraka, prepunu matematičkih i fizičkih sprava.
 
Pošto su obišli za celo popodne otprilike hilja-diti deo grada, odvedoše ih natrag kralju. Kandid sede za sto sa Njegovim Veličanstvom, sa svojim slugom Kakambom i nekoliko gospođa. Nikad se nije bolje jelo i niko nije bio duhovitiji za večerom nego Njegovo Veličanstvo. Kakambo je objašnjavao Kandidu kraljeve duhovite reči i, ma da su bile prevođene, one su izgledale duhovite. Od svega čemu se Kandid divio, ovome se nije najmanje zadivio.
 
Provedoše tako mesec dana u tom gostoljubivom utočištu. Kandid je neprestano govorio Kakambu: »Istina je, opet velim, da zamak u kome sam rođen ne vredi koliko ova zemlja u kojoj smo sada, ali ovde ipak nema gospođice Kunigunde. I ti, zacelo, imaš neku draganu u Evropi. Ako ostanemo ovde bićemo samo ono što i ostali; naprotiv, ako se vratimo u svoj svet, ma samo sa dvanaest ovnova natovarenih šljunkom iz Eldorada, bićemo bogatiji od svih kraljeva skupa. Nećemo morati više da se bojimo inkvizitora i moći ćemo lako dobiti natrag Kunigundu«.
 
Ove reči biše po volji Kakambu. Svako toliko voli da luta po svetu, da se pokaže među svojima, da se pred svetom hvali onim što je video na svojim putovanjima, te se i ova dva srećna čoveka odlučiše da više ne budu srećni i da mole za otpust Njegovo Veličanstvo.
 
»Ludo je što činite, reče im kralj. Znam, doduše, da moja zemlja vrlo malo znači, ali kad je nekom prilično dobro na jednom mestu, onda tu treba da ostane. Nemam svakako prava da silom zadržavam strance: to bi bila tiranija koja je nepoznata našim zakonima i našim običajima. Svi su ljudi slobodni. Idite kad god želite, ali je izlazak odavde zaista težak. Nemogućno je vratiti se uzvodu brzom rekom kojom ste nekim čudom došli, i koja protiče ispod svoda od stenja. Planine koje okružuju celu moju kraljevinu visoke su deset hiljada stopa i prave su kao zidine. Svaka se proteže u širinu više od deset milja; sa njih se može sići samo preko provalija. Ali pošto vi bezuslovno hoćete da otputujete, narediću svojim nadzornicima sprava da za vas načine jednu koja će vas ugodno preneti. Čim vas budu sproveli na onu stranu planine, dalje vas neće niko smeti pratiti, jer su se moji podanici zavetovali da nikad ne iziđu izvan kruga u kome su, a toliko su pametni da nikad neće pogaziti svoj zavet. Inače tražite od mene što vam srce želi«. — »Mi molimo Vaše Veličanstvo, reče Kakambo, samo za nekoliko ovnova natovarenih hranom, šljunkom i blatom ove zemlje«. Kralj se nato nasmeja i reče: »Ne mogu da razumem zašto vaši Evropljani toliko vole ovo naše žuto blato, ali ponesite ga koliko hoćete, i neka vam je sa srećom«.
 
Odmah zapovedi svojim inženjerima da sagrade spravu koja bi izvukla ova dva neobična čoveka izvan kraljevstva. Tri hiljade valjanih fizičara stadoše raditi na njoj. Bila je gotova za petnaest dana i stajala je samo dvadeset miliona funti sterlinga u domaćem novcu. Popeše na taj stroj Kandida i Kakamba. Tu su bila dva krupna crvena ovna, osedlana i zauzdana, na kojima će jahati kad budu prešli preko planina, dvadeset teretnih ovnova natovarenih hranom, trideset koji su nosili poklone sa najvećim retkostima koje je ta zemlja imala, i pedeset natovarenih zlatom, dragim kamenjem i dijamantima. Kralj nežno pritisnu na grudi obe skitalice.
 
Divno je to bilo gledati kako su odlazili i kako su vešto i njih i njihove ovnove izvukli na vrh planina. Fizičari se oprostiše sa njima kad su ih doveli izvan opasnosti, i Kandidu je sad jedina želja i misao bila da pokloni svoje ovnove gospođici Kunigundi. »Imamo sad čime da platimo guverneru Buenos-Ajresa, ako se gospođici Kunigundi može i odrediti cena. Pođimo u Kajenu, ukrcajmo se, pa ćemo posle videti koju ćemo kraljevinu moći kupiti«.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.9
Glava devetnaesta Šta im se dogodilo u Surinamu, i kako se Kandid upoznao sa Martinom

 
Prvi dan putovanja je za naša dva putnika bio sasvim prijatan. Njih je bodrila pomisao da su sopstvenici većeg blaga nego što ga mogu skupiti Azija, Evropa i Afrika. Kandid je sav srećan urezivao Kunigundino ime u stabla drveta. Drugog dana dva njihova ovna uvališe se u neke baruštine i tu utonuše zajedno sa tovarom koji su nosili. Dva druga uginuše od umora za nekoliko dana. Sedam ili osam zatim propade od gladi u nekoj pustinji. Neki se survaše u provalije posle nekoliko dana. Najzad posle sto dana pešačenja ostadoše im samo dva ovna. Kandid reče Kakambu: »Prijatelju moj, vidiš kako su prolazna dobra ovog sveta? Postojana je samo vrlina i sreća da možemo opet videti gospođicu Kunigundu«. — »To priznajem, odgovori Kakambo, ali nama još ostaju dva ovna sa više blaga nego što će ikad imati španski kralj, a ja, eno, vidim, daleko tamo, neki grad za koji držim da je Surinam, koji pripada Holanđanima. Sad smo na završetku svojih muka i na početku svojih srećnih dana«.
 
Kad su bili blizu grada, naiđoše na jednog crnca opruženog po zemlji koji je na sebi imao samo pola odela, a to znači pola gaća od plavog platna. Taj je bednik bio bez desne noge i bez leve šake. »Za ime božje! uzviknu Kandid na holandskom, šta radiš tu, prijatelju, u tom strašnom stanju u kom te vidim?« — »Čekam svog gospodara, gospodina Vanderderudura, čuvenog trgovca.« — »Da li te je to g. Vanderdendur udesio?« — »Jeste, gospodine, reče crnac. Takav je ovde običaj. Daju nam samo jedne platnene gaće dvaput na godinu, kao jedino odelo. Kad radimo u tvornicama šećera, pa nam žrvanj dohvati prst, otseku nam šaku; kad pokušamo da bežimo, otseku nam nogu. Sa mnom je bilo i jedno i drugo.. Eto, po tu cenu jedete vi šećer u Evropi. A kad me je majka prodavala na obali Gvineje za deset srebrnih patagona, rekla mi je: »Dragi sine, blagoslovi naše amajlije, klanjaj im se otsad i zauvek, one će ti učiniti život srećnim. Tebi je palo u čast da budeš rob naših gospodara belaca i time doneseš sreću ocu i majci... Ah! ne znam jesam li ja njima doneo sreću, ali oni meni nisu. Psi, majmuni i papagaji imaju hiljadu puta bolju sudbinu nego mi. Holandski popovi koji su me preobratili u veru govore mi svake nedelje da smo svi mi deca Avramova, i crni i beli. Ja se ne razumem u rodoslovlje, ali ako je istina što ti propovednici govore, onda smo svi mi jedan drugom rod po ocu. Samo, morate priznati da se sa svojim rođacima ne može užasnije postupati.«
 
»O Panglose! uzviknu Kandid, ti nisi predviđao da ima ovakvih grozota. Sad je svršeno: najposle moram se odreći tvog optimizma«. — »A šta je to optimizam?« upita Kakambo. »Ah, reče Kandid, to je kad neko ima strast da uvek tvrdi kako je sve dobro, iako mu je rđavo.« I prolivaše suze gledajući tog crnca, te plačući uđe u Surinam.
 
Prvo što su se raspitali bilo je da li se ne nalazi u luci kakav brod koji bi mogao da se otpravi u Buenos-Ajres. Onaj kome su se obratili bio je upravo neki brodovlasnik Španac i on im se ponudi da zaključi sa njima poštenu pogodbu. Zakaza im sastanak u jednoj krčmi, a Kandid i verni mu Kakambo odoše da ga u njoj čekaju sa svoja dva ovna.
 
Kako je Kandid bio uvek otvoren čovek, ispriča Špancu sve svoje doživljaje i priznade mu da hoće da izvrši otmicu Kunigunde. »Ne pada mi na pamet da vas prevezeni u Buenos-Ajres, odgovori vlasnik broda. Obesili bi me, a i vas sa mnom. Lepa Kunigunđa je najmilija ljubavnica njegove preuzvišenosti.« Kandida kao da grom pogodi. Dugo je plakao. Najzad odvuče Kakamba na stranu i reče mu: »Evo, dragi prijatelju, šta treba da radiš. Mi obojica imamo u džepu dijamanata za pet ili šest miliona; ti si okretniji od mene. Pođi ti po gospođicu Kunigundu u Buenos-Ajres. Ako se guverner nešto usprotivi, daj mu jedan milion; ako ga ne skloniš, daj mu dva. Ti nisi ubio nikakvog inkvizitora i prema tebi neće imati nepoverenja. Ja ću opremiti drugi brod i poći ću u Veneciju, da te tamo dočekam. To je slobodna zemlja gde niko nema da se boji ni Bugara, ni Abara, ni Jevreja, ni inkvizitora«. Kakambo odobri tu mudru odluku. Duša ga je bolela što se rastavlja od tako dobrog gospodara koji mu je postao prisni prijatelj, ali zadovoljstvo što će mu biti od koristi nadjača bol što ga napušta. Oni se zagrliše plačući. Kandid ga upozori da nikako ne zaboravi dobru staricu. Kakambo otputova još istog dana. Velika je dobričina bio taj Kakambo.
 
Kandid ostade još neko vreme u Surinamu, čekajući da neki drugi brodovlasnik pristane da odveze u Italiju njega i ona dva ovna koji su mu bili preostali. On pogodi nekoliko slugu i pokupova sve što je potrebno za dugi put. Najzad, Vanderdenđur, vlasnik jednog velikog broda, dođe da mu se javi. »Koliko tražite, upita on tog čoveka, da me prevezete odavde pravo u Veneciju, mene, moje sluge, moj prtljag i ova dva ovna što ih vidite?« Vlasnik zatraži deset hiljada pijastra. Kandid pristade bez reči.
 
»Gle, gle! reče u sebi obazrivo Vanderdendur, ovaj stranac daje deset hiljada pijastra onako odjednom. Taj mora da je vrlo bogat«. Trenutak posle vrati se i saopšti da ne može putovati ako ne dobije dvadeset hiljada. »Dobro, reče Kandid, daću vam toliko.«
 
»Aa! aj! reče trgovac sasvim tiho u sebi, ovaj čovek daje dvadeset hiljada pijastra isto tako laka srca kao i deset hiljada«. Vrati se ponovo i izjavi da ga ne može odvesti u Veneciju za manje od trideset hiljada. »Pa daću vam trideset hiljada«, odgovori Kandid.
 
»Gle! gle! opet pomisli u sebi holandski trgovac. Trideset hiljada pijastra ne znače ništa za ovog čoveka. Biće da ova dva ovna nose neko neizmerno blago. Da ne teramo zasad dalje, da naplatimo prvo onih trideset hiljada, pa ćemo posle videti šta ćemo«. Kandid prodade dva mala dijamanta; onaj manji vredeo je više nego ceo novac koji mu je tražio brodovlasnik. On ga isplati unapred. Ukrcaše zatim ona dva ovna, a Kandid pođe za njima na jednoj maloj lađici da se dohvati broda u luci. Vlasnik broda ugrabi tu priliku, razvi jedra, otisnu se od obale; vetar mu se pokaza povoljan. Unezveren i zgranut, Kandid ga brzo izgubi iz vida. »Ah, uzviknu, ovo je lupeštvo zaista dostojno starog sveta!« Vrati se na obalu sav utučen od bola, što je razumljivo, jer je izgubio blago koje bi učinilo bogatim dvadeset vladara.
 
On ode holandskom sudiji, pa, kako je bio malo uzrujan, zalupa žestoko na vrata. Uđe unutra i izloži šta mu se dogodilo, vičući malo jače no što se pristoji. Sudija ga najpre oglobi sa deset hiljada pijastra što je dizao buku; zatim ga strpljivo sasluša i obeća da će izvideti njegov slučaj čim se onaj trgovac vrati, pa mu naplati još deset hiljada pijastra kao trošak za saslušanje.
 
Ovakav postupak dovede Kandida do krajnjeg očajanja. On je, istina, doživeo još stoput bolnijih nesreća u životu, ali mu se zbog hladnokrvnosti ovog sudije i brodovlasnika koji ga je bio pokrao, uzmuti sva žuč i on pade u duboku setu. Ljudska pakost se ukaza njegovom duhu u svoj svojoj rugobi. Prevrtao je u sebi samo tužne misli. Najzad, kako je jedan francuski brod stajao spreman da krene u Bordo, a on nije više imao da ukrcava ovnove natovarene dijamantima, uze pod zakup, za umerenu cenu, jedno odeljenje na brodu, a objavi u gradu da će platiti prevoz, hranu i dati dve hiljade pijastra nekom čestitom čoveku koji pristane da s njim putuje, ali pod uslovom da to bude čovek kome je najviše ogadio dasadašnji život i koji je najnesrećniji u toj oblasti.
 
Javi se tolika gomila takmaca da ne bi ni cela jedna mornarica mogla da ih primi. Kandid je želeo da izabere među najpriličnijim po izgledu i odabra dvadesetoricu koji su mu se učinili najpogodniji za društvo, a od kojih je svaki tvrdio da zaslužuje prvenstvo. On ih iskupi u svojoj krčmi i dade im večeru, pod pogodbom da mu se svaki zakune da će verno ispričati svoj život, a sam obeća da će izabrati onoga koji mu bude izgledao da je naiđostojniji sažalienia i da ima najviše prava da bude najnezadovoljniji životom koji vodi, a da će ostalima dati neku nagradu.
 
To poselo potraja do četiri časa ujutru. Slušajući sve njihove doživljaje, Kandid se sad seti onog što mu je kazala starica na putu za Buenos-Ajres i njene opklade da nema čoveka na brodu kome se nisu dogodile velike nesreće. Pomišljao je na Panglosa pri svakom događaju koji su mu ispričali. »Taj Panglos, reče on u sebi, imao bi sada prilično muke da dokaže svoj sistem. Voleo bih da je sad ovde. Zacelo, ako je sve dobro, onda je to samo u Eldoradu, a ne u ostalim zemljama sveta«. Najzad se odluči u korist jednog sirotog naučnika koji je deset godina radio za amsterdamske izdavače. On je bio mišljenja da nema na svatu zanata koji bi se mogao čoveku više ogaditi.
 
Tog naučnika, koji je inače bio velika dobričina, bila je pokrala žena, tukao sin, napustila kći, koja je pobegla sa jednim Portugalcem. Upravo su mu bili oduzeli neku malu službicu od koje je životario, a pastori u Surinamu gonili su ga, jer su držali da je socinijanac. Mora se priznati da su i ostali bili isto tako nesrećni kao i on, ali se Kandid nadao da će mu naučnik razagnati dosadu na putu. Svi ostali njegovi suparnici nađoše da im Kandid čini strašnu nepravdu ali ih on umiri time što je svakome dao po sto pijastra.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.9
Glava dvadeseta: Šta se dogodilo na moru Kandiddu i Martinu
 
Stari naučnik, koji se zvao Martin, ukrca se dakle sa Kandidom za Bordo. Obojica su mnogo videla i mnogo prepatila; i kad bi brod imao da plovi od Surinama preko Rta Dobre Nade u Japan, imali bi oni na celome putu šta da razgovaraju o moralnom i fizičkom zlu.
 
U nečem je ipak Kandid mnogo bolje stajao od Martina: on se još neprestano nadao da će videti gospođicu Kunigundu, a Martin se nije imao čemu više nadati. Povrh toga, on je imao zlata i dijamanata, i mada je izgubio sto velikih crvenih ovnova koji su nosili najveća blaga ovog sveta, mada ga je neprestano tištalo u duši lupeštvo onog holandskog brodovlasnika, ipak kad bi pomislio šta mu je ostalo u džepovima i kad je govorio o Kunigundi, naročito na kraju obeda, naginjao bi Panglosovom sistemu.
 
»A vi, gospodine Martine, šta vi mislite o svemu tome? upita on naučnika. Kakvo je vaše mišljenje o moralnom i fizičkom zlu?« — »Gospodine, odgovori Martin, moji su me popovi optuživali da sam socinijanac, a ja sam u istini manihejac«. — »Vi zbijate šalu sa mnom, reče na to Kandid, nema više manihejaca na svetu«. — »Ima, ja sam to, reče Martin. Šta ćete, ali ja drukčije ne umem da mislim«. — »Mora da imate đavola u telu«, reče Kandid. — »On se toliko meša u stvari ovog sveta, odgovori Martin da bi se mogao naći i u mome telu, kao i na svakom drugom mestu, ali ja moram reći da, kad bacim pogled na ovu zemljinu loptu, ili bolje reći lopticu, mislim da ju je bog ostavio na milost ili nemilost nekom pakosnom biću. Izuzimam, naravno, Eldorado. Još nisam našao grad koji ne želi propasti kom susednom gradu, ni porodicu koja ne želi da iskopa grob drugoj kojoj porodici. Svugde se slabi groze moćnih, pred kojima puze, a moćni postupaju s njima kao sa stadom čija se vuna i meso prodaju. Milion ubica postrojenih u pukove jure sa jednog kraja Evrope na drugi i disciplinovano vrše ubistva i pljačku, da zarade sebi koru hleba, jer nisu naučili drugi, pristojniji zanat. A u gradovima za koje bi se reklo da uživaju blagodeti mira i u kojima cvetaju umetnost i veštine, ljude gore raspinju zavist, briga i nespokojstvo nego što ima da podnese kakav opsađeni grad od svih svojih zala. Skriveni jadi još su bolniji nego bede koje se iznose na javnost. Jednom reči, ja sam toliko video i toliko iskusio da sam manihejac«.
 
»Ali ipak ima i dobra«, odgovori Kandid. — »To može biti, reče Martin, ali ja ne znam za njega«.
 
Usred ove prepirke, začu se topovski pucanj. Grmljavina je svakog trenutka bila sve jača. Dohvatiše svi doglede. Spaziše dva broda koji se bore na otstojanju koje je iznosilo otprilike tri milje. Vetar dotera i jednu i drugu lađu tako blizu francuskog broda da su svi natenane i s uživanjem mogli da prate borbu. Na kraju, jedan od ta dva broda ispali bočni plotun na drugi tako nisko i tačno da ga probi i posla na dno. Kandid i Martin primetiše jasno oko stotinu ljudi na palubi broda koji je tonuo: svi su dizali ruke nebu i užasno zapomagali. Trenutak posle sve proguta more.
 
»Eto vam, reče Martin, kako ljudi postupaju jedni s drugima«. — »Nema sumnje, odgovori Kandid, da ima nečega đavoljeg u svemu tome«.
 
Kako to izreče, opazi da nešto jako crveno pliva nedaleko od njegovog broda. Spustiše u vodu brodski čamac da vide šta to može biti: to je bio jedan od njegovih ovnova. Kandid se više obradova što je opet našao tog jednog ovna nego što se bio ražalostio kad ih je izgubio čitavu stotinu natovarenih krupnim dijamantima iz Eldorada.
 
Francuski kapetan ubrzo razabra da je kapetan koji je potopio brod bio Španac, a kapetan potopljenog broda neki holandski gusar. To je bio upravo onaj koji je bio pokrao Kandida. Neizmerno blago kojega se taj zlikovac dokopao ostade sahranjeno zajedno s njim na dnu mora, a samo se jedan ovan spase. »Vidite, reče Kandid, da zločin ponekad biva kažnjen. Taj lupež holandski brodovlasnik dobio je što je zaslužio«. — »Da, reče Martin, ali zašto je trebalo da potonu i putnici na njegovom brodu? Bog je kaznio tog lupeža, đavo je podavio one ostale«.
 
U tom francuski i španski brod nastaviše put, a Kandid nastavi svoje razgovore sa Martinom. Prepirali su se petnaest dana uzastopce i posle petnaest dana bili su još tamo gde i prvog. Ipak su bar razgovarali, saopštavali jedan drugom misli i uzajamno se tešili. Kandid je milovao svog ovna. »Kad sam tebe pronašao, govorio je, naći ću zacelo i Kunigundu«.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.9
Glava dvadeset prva: Kandid i Martin se približuju francuskoj obali i razmišljaju

 
Najzad ugledaše francusku obalu. »Jeste li ikad, gospodine Martine, bili u Francuskoj?« upita Kandid. »Bio sam, odgovori Martin. Proputovao sam više njenih oblasti; ima nekih u kojima je polovina stanovnika luda, nekih gde je svet odveć lukav, drugih gde je većina dosta dobroćudna i dosta glupa, nekih opet u kojima izigravaju ljude od ukusa i znanja. U svima je glavno zanimanje da vode ljubav, drugo — da ogovaraju, i treće — da govore nepristojno«. — »A da li ste bili i u Parizu, gospodine Martine?« — »Bio sam. U njemu se skupilo od svake te vrste. To je nekakva gužva, nekakvo tiskanje u kome svako traži uživanje, a gotovo niko ga ne nalazi, bar kako se meni učinilo. Malo sam se tamo bavio; pokrali su mi, čim sam došao, na Sen-Žermenskom sajmu neke bitange sve što sam imao. Čak su i za mene pomislili da sam neki lupež, pa sam osam dana proveo u zatvoru. Posle sam postao korektor u štampariji, da zaradim čime da se vratim u Holandiju pešice. Poznao sam ološ koji piše, ološ koji spletkari i ološ koji se grči po groblju. Kažu da ima vrlo uglađenog sveta u tom gradu. Ja to želim da verujem«.
 
»Što se mene tiče, ništa me ne vuče da upoznam Francusku, reče Kandid. Možete lako pojmiti: kad je neko proveo mesec dana u Eldoradu, nije mu stalo da ma šta drugo vidi na ovom svetu osim gospođice Kunigunde. Idem u Veneciju da čekam nju. Proći ćemo celu Francusku i preći u Italiju. Vi ćete valjda sa mnom?« — »Vrlo rado, odgovori Martin. Kažu da u Veneciji dobro prolaze samo venecijanski plemići, ali da strance ipak vrlo lepo dočekuju kad imaju puno novaca. Ja novaca nemam; vi imate; ja ću svugde za vama«. — »Ah da, upade Kandid, verujete li vi da je zemlja isprva bila more, kao što piše u onoj debeloj knjizi koja pripada brodskom kapetanu?« —  »Ne verujem ni reči od svega toga, odgovori Martin, kao što ne verujem ni u sve sanjarije što nam ispredaju u poslednje vreme.« — »Ali radi čega je onda stvoren ovaj svet?« upita Kandid. — »Da pucamo od jeda«, odgovori Martin. —  »Zar vas ne čudi jako, nastavi Kandid, ljubav koju su u zemlji Dugouhih one dve devojke pokazale prema ona dva majmuna, o čemu sam vam pričao da se desilo?« — »Ni najmanje, odgovori Martin. Ne vidim ničeg čudnovatog u toj ljubavi. Video sam toliko neobičnih stvari da za mene nema više ničega neobičnog«. — »Mislite li vi da su se ljudi uvek ovako klali kao danas? Da je čovek uvek bio lažljiv, varalica, verolomnik, nezahvalnik, razbojnik, slabić, prevrtljivac, podlac, zavidljivac, proždrljivac, pijanica, tvrdica, vlastoljubiv, krvolok, klevetnik, razvratnik, fanatik, licemer i glup?« — »Mislite li vi da su kopci uvek jeli golubove kad god bi ih negde našli?« — »Jesu zacelo«, odgovori Kandid. — »E pa onda, reče Martin, kad su kopci imali uvek istu ćud, zašto bi onda ljudi menjali svoju?« — »Oh, uzviknu Kandid, to nikako nije isto; jer slobodna volja...« Mudrujući tako stigoše u Bordo.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.9
Glava dvadeset druga: Šta se u Francuskoj desilo Kandidu i Martinu

 
Kandid se zadrža u Bordou samo koliko je bilo potrebno da proda nekoliko šljunaka iz Eldorada i da pribavi dobra poštanska kola sa dva mesta, jer nije više mogao bez svog filozofa Martina. Samo mu vrlo teško pade što se rastavlja od svog ovna. Njega pokloni Akademiji nauka u Bordou, koja raspisa kao temu za nagradu te godine: da se iznađe zašto je vuna tog ovna crvena. Nagrada bi dosuđena jednom naučniku sa Severa koji je dokazao sa A plus B, minus C, podeljeno sa Z, da taj ovan mora da bude crven i da ugine od ovčih boginja.
 
Ali su Kandidu svi putnici na koje je nailazio usput po krčmama govorili: »Mi idemo u Pariz«. Ta opšta navala probudi mu najzad želju da vidi tu prestonicu. Time se nije mnogo skretalo s puta za Veneciju.
 
On uđe u predgrađe Sen-Marso i učini mu se da se našao u najprljavijem selu u Vestfaliji.
 
Tek što prispe u gostionicu, Kandid obole od neke lake bolesti koja je nastala usled zamora. Kako je na prstu imao ogroman dijamant i kako u njegovom prtljagu primetiše izvanredno težak kovčežić, odmah se stvoriše pored njega dva lekara koje nije zvao, nekoliko prisnih prijatelja koji ne odmicahu od njega, i dve bogomoljke koje mu kuvahu supu. »Sećam se da sam se i ja razboleo u Parizu kad sam prvi put došao u njega. Bio sam veliki siromah i zato nisam imao ni prijatelja, ni bogomoljki, ni lekara. I ozdravio sam«.
 
Međutim, usled mnogih lekova i puštanja krvi, Kandidova bolest postade ozbiljna. Neki parohijski kapelan te četvrti dođe i umilno mu zatraži obveznicu na donosioca za onaj svet. Kandid ne htede za to da zna. Bogomoljke su ga uveravale da je to sad nova moda, ali Kandid odgovori da on nije ni malo čovek od mode. Martin htede da izbaci kroz prozor tog kapelana, koji se zakle da Kandid neće biti sahranjen u groblju. Martin se zakle da će on sahraniti popa ako im se ne skine s vrata. Obojica padoše u vatru. Martin dohvati kapelana za ramena i bez milosti izbaci ga napolje. Oko toga se izrodi velika buka i graja, i vlast sačini sudski zapisnik.
 
Kandid ozdravi, i za vreme oporavljanja dolazilo mu je vrlo lepo društvo na večeru. Kockalo se na veliko. Kandid se sav čudio kako mu kečevi nikako ne dolaze. Martin se tome nije čudio.
 
Među onima koji su ga dočekali kao gosta u Parizu, bio je neki mali opat iz Perigora, jedan od onih uvek uslužnih ljudi, uvek živahnih, pažljivih, drskih, umiljatih, popustljivih, koji vrebaju strance pri prolazu, ispričaju im poslednji sablažnjiv događaj i nude im uživanje po raznu cenu. On najpre odvede Kandida i Martina u pozorište. Davala se neka nova tragedija. Kandid dobi mesto blizu nekih književnih mudrica, što mu nije smetalo da plače za vreme nekih savršeno odigranih prizora. Jedan od tih sveznalica koji su sedeli blizu njega reče mu za vreme odmora: »Nemate ni najmanje pravo što plačete. Ova glumica je vrlo rđava, glumac koji igra sa njom još je gori od nje, a komad je još gori od glumaca. Pisac ne zna ni jedne arapske reči, a komad se, međutim, dešava u Arabiji. A povrh toga, to je čovek koji ne veruje u urođene ideje. Sutra ću vam doneti dvadeset knjižica napisanih protiv njega«. — »Gospodine, upita Kandid opata, koliko imate vi pozorišnih komada u Francuskoj?«
 
—  »Pet do šest hiljada«, odgovori ovaj. — »To je mnogo« reče Kandid. »A koliko imate dobrih?«
 
—  »Petnaest do šesnaest«. — »To je mnogo« reče Martin. Kandid je bio veoma zadovoljan jednom glumicom koja je igrala kraljicu Jelisavetu u nekoj prilično plitkoj tragediji koja se daje ponekad. »Ova mi se glumica, reče on Martinu, mnogo sviđa. Kao da liči na gospođicu Kunigundu. Bilo bi mi vrlo drago da joj izjavim svoje poštovanje.« Perigorski opat ponudi se da ga upozna s njom. Kao čovek vaspitan u Nemačkoj, Kandid upita kakav je dvorski red i kako se u Francuskoj ponaša prema engleskim kraljicama. »Kako gde, odgovori opat: u unutrašnjosti ih vode u krčme, u Parizu ih okružuju poštovanjem dok su lepe, a bacaju na smetište kad umru«. — »Kraljice na smetište!« uzviknu Kandid. »O sasvim tako, reče Martin; gospodin opat ima pravo. Ja sam bio u Parizu kad se gospođica Monima, kako se to kaže, sa ovog sveta preselila na onaj; nisu joj dali ono što ovde ljudi zovu »pogrebne počasti«, tj. da trune zajedno sa svima prosjacima te gradske četvrti i na nekom prljavom groblju. Zakopali su je samu, jedinu od njene družine na uglu Burgonjske ulice. To ju je moralo do krajnosti zaboleti, pošto je imala uzvišena osećanja«.
 
—  »Pa to je veoma neuljudno!«, uzviknu Kandid.
 
—  »Šta ćete! Takvi su vam ovde ljudi, odgovori Martin. Zamislite sve moguće protivrečnosti, sve moguće neskladnosti, pa ćete ih naći u vladi, u sudovima, u crkvama, u pozorišnim pretstavama ovog smešnog naroda«. — »Je li istina da se u Parizu neprestano smeju?« upita sad Kandid. — »Jeste, odgovori opat, ali se pucajući od muke smeju. Jer se u njemu negoduje protiv svega gromkim smehom. U smehu se čak čine najodvratnija dela«.
 
»Ko je onaj debeli prasac, upita Kandid, koji je preda mnom tako ogovarao komad na kome sam ja toliko plakao i glumce u kojima sam toliko uživao?« — »To vam je neka propalica, odgovori opat, koja zarađuje svoj hleb time što grdi sve pozorišne komade i sve knjige. Taj mrzi svakog koji ima uspeha, kao što evnusi mrze ljude koji uživaju sa ženama. On je jedna od onih zmija u književnosti koje se hrane blatom i jedom. To vam je krpar«. — »A šta vi zovete krparom?« upita Kandid. — »To je onaj koji krpi neke listiće, jedan Freron«.
 
Tako su Kandid, Martin i Perigorac raspravljali na stepenicama, gledajući kako prolazi svet pored njih izlazeći sa pretstave. »Iako jedva čekam da vidim gospođicu Kunigundu, reče Kandid, ipak bih večerao sa gospođicom Kleron, jer mi se učinila divna«.
 
Opat nije bio neko ko je imao pristup kod gospođice Kleron, jer je ona imala poznanstva samo sa boljim svetom. »Večeras je zauzeta, odgovori opat, ali će meni biti čast da vas odvedem jednoj gospođi iz otmenog društva i tamo ćete upoznati Pariz kao da ste u njemu proveli četiri godine«.
 
Kandid, koji je po prirodi bio radoznao, reče da ga odvedu toj gospođici na kraj predgrađa Sent-Onore. Tamo su igrali faraona. Dvanaest sumornih igrača držali su svaki svoj paket karata, tu po uglovima podvijenu knjigu svojih nedaća. Vladala je grobna tišina, bledilo je pokrivalo čelo igrača, a nemir se ogledao na licu bankirevom. Domaćica je sedela pored ovog nemilosrdnog bankara i pratila okom, oštro kao ris, sve proste parole i sve sedmostruke parole bez dobitka, za koje bi svaki pojedini igrač podvijao svoje karte. Ona ih je opominjala da ih opet izglade, revnosno i strogo, ali učtivo, ne pokazujući da se ni najmanje ljuti, bojeći se da ne izgubi svoje stalne goste. Puštala je da je zovu markizom od Parolinjaka. Njena petnaestogodišnja kći sedela je s ostalim igračima i migom očiju upozoravala na sve podvale ovih jadnih ljudi koji su pokušavali da poprave svoju svirepu sudbinu. Opat iz Perigora, Kandid i Martin uđoše unutra. Niko se ne diže s mesta, niko ih ne pozdravi, i ne pogleda. Svi su bili zadubljeni u svoje karte. »Gospođa baronica od Tunder-ten-tronka bila je uljudnija«, reče Kandin.
 
Tada se opat naže markizi na uho i ona se upola diže, udostoji Kandida umilnim osmehom, a Martina vrlo otmenim držanjem glave. Zatim ponudi stolicu i karte Kandidu i on izgubi pedeset hiljada franaka u dva deljenja. Posle toga su večerali vrlo veselo i svi su se čudili što Kandid nije uzbuđen svojim gubitkom. Lakeji su govorili na svom lakejskom jeziku: »Ovo mora da je neki engleski lord«.
 
Večera je prošla kao većina večera u Parizu: u početku ćutanje, zatim žagor reči koje se ne razumeju, i najzad šale, ponajviše bljutave, izmišljene vesti, pogrešna umovanja, nešto malo politike i mnogo ogovaranja. Čak se povede razgovor i o novim knjigama. »Jeste li čitali, upita opat iz Perigora, roman gospodina Goša, doktora teologije?« — »Jesam, odgovori jedna zvanica, samo ga nisam mogao dovršiti. Mi imamo gomilu nepristojnih spisa, ali se svi zajedno ne mogu meriti sa nepristojnošću doktora teologije Goša. Meni je toliko ogadio taj silan broj odvratnih knjiga koje su nas poplavile, da sam se bacio na faraon«. — »A Razni spisi arhiđakona Triblea? Šta o njima mislite?« upita opat. — »Oh, reče gospođa od Parolinjaka, smrtno dosadno stvorenje! Kako vam samo taj brižljivo razlaže o onome što ceo svet zna! Kako glomazno razvija ono što ne vredi ni uzgred napomenuti! Kako neduhovito prisvaja tuđe duhovitosti! Kako uvek upropasti ono što opljačka! Kako mi se gadi! Ali mi se više neće gaditi. Dosta je što sam pročitala nekoliko strana arhiđakonovih!«
 
Za stolom se nalazio jedan čovek učen i od ukusa, koji sa svoje strane potkrepi ono što je rekla markiza. Zatim se povede reče o tragedijama. Gospođa upita kako to da ima tragedija koje se ponekad igraju, a koje se ne mogu čitati. Čovek od ukusa vrlo lepo objasni kako neki komad može biti zanimljiv a da nema skoro nikakve vrednosti. U malo reči on dokaza da nije dovoljno pripremiti jedan ili dva zapleta kakvih ima u svima romanima i koji uvek osvajaju gledaoca, već da treba biti nov, a ne biti nastran; često uzvišen, a uvek prirodan; treba poznavati ljudsko srce i pustiti ga da govori; biti veliki pesnik; a da nijedno lice u komadu ne izgleda kao pesnik; znati savršeno svoj jezik, govoriti ga čisto i uvek milozvučno, a da nikad zbog slika ne strada smisao. Svako, dodade on, koji se ne drži svih tih pravila, može napisati jednu ili dve tragedije koje će imati uspeha u pozorištu, ali nikada neće biti ubrajan među dobre pisce. Ima vrlo malo dobrih tragedija. Jedne su idile u dijalozima dobro napisanim i dobro slikovanim, druge su politička razmišljanja koja uspavljuju, ili mrska razglabanja; jedne su snovi besomučnika u varvarskom stilu, iskidani govori, duga obraćanja bogovima, zato što pisci ne umeju da govore ljudima; lažne iskrice razuma, naduvana opšta mesta.
 
Kandid pažljivo sasluša ova razlaganja i stvori sebi visoko mišljenje o govorniku. Kako se markiza bila pobrinula da ga namesti pored sebe, Kandid se primače njenom uhu i usudi se da upita ko je taj čovek što tako lepo govori. »To je jedan naučnik koji se nikad ne kocka, odgovori gospođa, i koga mi opat ponekad dovede na večeru. On se savršeno razume u tragedijama, i u knjigama, a napisao je jednu izviždanu tragediju i jednu knjigu od koje se nikad nije video van radnje njegovog izdavača nijedan primerak, osim onoga što ga je meni posvetio«. — »Da velika čoveka! uzviknu Kandid. Drugi Panglos«. Okrećući se zatim njemu, upita ga: »Gospodine, vi zacelo mislite da je sve ne može biti bolje u fizičkom i moralnom svetu i da ništa nije moglo biti drukčije nego što je?« — »Ja, gospodine, odgovori naučnik, nimalo ne verujem u to što ste rekli. Smatram da sve u nas ide naopako, da niko ne zna svoj položaj, ni svoju dužnost, ni šta radi niti šta treba da radi, i da, izuzev večere, koja je prilično vesela i gde ljudi izgledaju dosta složni, sve ostalo vreme prolazi u besmislenim prepirkama jansenista protiv molinista, parlamenta protiv crkve, književnika protiv književnika, dvorana protiv dvorana, zakupca poreza protiv naroda, žena protiv muževa, rođaka protiv rođaka. Večiti rat!«
 
Kandid mu odgovori: »Video sam ja i gore stvari. Ali jedan mudrac koji je imao nesreću da ga posle obese, naučio me je da je sve to izvrsno: to su senke na jednoj lepoj slici.« — »Vaš obešeni čovek se šalio«, reče Martin; te vaše senke, to su strašne mrlje«. — »Ali ljudi sami prave te mrlje i ne mogu drukčije«, odgovori Kandid.
 
—  »Onda za to nije do njih krivica«, reče Martin.
 
—  Većina igrača nije razumela smisao ovih razgovora i pila je. Martin je raspravljao sa naučnikom, a Kandid ispriča domaćici jedan deo svojih doživljaja.
 
Posle večere, markiza odvede Kandida u svoju sobu i ponudi ga da sedne na jedno kanabe. »Dakle, vi još do ludila volite gospođicu Kunigundu od Tunder-ten-tronka?« — »Volim, gospođo«, odgovori Kandid. — Markiza mu odvrati, uz nežan osmejak: »Vi mi odgovarate kao kakav mladić iz Vestfalije. Francuz bi mi rekao: »Jeste, ja sam voleo gospođicu Kunigundu, ali kad vas gledam, gospođo, bojim se da je više neću voleti«. »Ah, reče Kandid, odgovoriću vam kako želite«.
 
—  »Vaša ljubav prema njoj se začela onda kad ste joj podigli rubac, reče markiza. Ja hoću da meni podignete podvezicu.« — »Od svega srca«, reče Kandid i posluša je. — »Ali ja hoću da mi je sada ponovo namestite«, nastavi gospođa. — I Kandid joj namesti podvezicu. — »Vidite, reče gospođa, vi ste stranac. Ja ponekad puštam svoje pariske ljubavnike da umiru od čežnje po petnaest dana, ali se vama predajem još prve noći, jer moram lepo dočekati u svojoj zemlji jednog mladića iz Vestfalije«. I primetivši dva ogromna dijamanta na rukama mladog stranca, lepotica ih stade hvaliti tako usrdno, da sa Kandidovih prstiju pređoše na markizine.
 
Kad se vraćao sa perigorskim opatom kući, Kandid pomalo oseti grižu savesti što je bio neveran prema gospođici Kunigundi. G. opat je učestvovao u njegovom neraspoloženju. Njegov je bio samo neznatan deo od onih pedeset hiljada franaka što ih je Kandid u igri izgubio, i od vrednosti ona dva dijamanta, pola poklonjena pola iznuđena. Njegova je namera bila da iskoristi što bolje Kandidovo poznanstvo. Dugo je govorio o Kunigundi i Kandid mu reče da će toplo moliti tu lepoticu da mu oprosti neverstvo, kad se bude našao s njom u Veneciji.
 
Perigorac je bivao sve učtiviji i pažljiviji, i sa mnogo umiljatosti pokazivao da ga zanima sve što Kandid govori, sve što radi, sve što namerava.
 
»Kao što vidim, gospodine, reče on, vi imate ljubavni sastanak u Veneciji?« — »Imam, gospodine opate, odgovori Kandid; treba na svaki način da se nađem tamo sa gospođicom Kunigundom«. A zatim, ponesen zadovoljstvom što govori o onome što voli, ispriča, po svom običaju, jedan deo svojih doživljaja sa ovom dičnom Vestfalkom.
 
»Uveren sam, reče opat, da gospođica Kuni-gunda ima mnogo duha i da piše krasna pisma?« — »Nikad nisam nijedno dobio, reče Kandid, jer možete zamisliti da joj nisam mogao pisati pošto sam isteran iz zamka zbog nje. Zatim sam uskoro čuo da je umrla; posle sam je opet našao pa izgubio i poslao joj na dve hiljade i pet stotina milja odavde naročitog glasnika, i sad po njemu očekujem odgovor«.
 
Opat je slušao pažljivo i izgledao nešto zamišljen. Ubrzo se oprosti od ova dva stranca, pošto ih je nežno zagrlio. Kad se Kandid sutradan probudi, dobi pismo sa ovim sadržajem:
 
»Gospodine i premili moj dragane, već je osam dana kako ležim bolna u ovom gradu. Doznala sam da ste u njemu. Poletela bih vam u zagrljaj da mogu da se mičem. Čula sam da ste prošli kroz Bordo. Tamo sam ostavila našeg vernog Kakamba i staricu, koji uskoro treba da dođu za mnom. Guverner Buenos-Ajresa je uzeo sve, ali mi ostaje vaše srce. Dođite. Vaše prisustvo povratiće mi život ili će učiniti da umrem od milja«.
 
Ovo divno pismo, ovo neočekivano pismo, ispuni Kandida neizrecivom radošću, a bolest njegove mile Kunigunde slomi ga silnim bolom. Rastrgan između ta dva osećanja, on uze svoje zlato i dijamante i naredi da ga odvezu, sa Martinom, u kuću gde je stanovala gospođica Kunigunda. Drhtao je od uzbuđenja kad je ušao, srce mu je lupalo, a glas grcao od suza. Htede da razmakne zavese na postelji, zatraži da mu se donese svetlost. »To nipošto! uzviknu pratilja: svetlost je ubija«, i ona odmah sklopi zavese. »Mila moja Kunigundo, reče Kandid plačući, kako vam je? Kad već ne možete da me vidite, bar mi recite što«. — »Ona ne sme da govori«, reče pratilja. Na to gospođa promoli iz, postelje jednu punačku ruku, koju Kandid dugo oblivaše suzama i zatim napuni dijamantima, ostavljajući na naslonjači kesu punu zlata.
 
Usred tih izliva nežnosti, upade jedan policijski zvaničnik, a zatim opat iz Perigora i desetak oružnika. — »To su, dakle, ta dva sumnjiva stranca«, reče on. Odmah naredi svojim ljudima da ih pohvataju i oteraju u zatvor. »U Eldoradu tako ne postupaju sa putnicima, reče Kandid — »Sad sam više manihejac no ikad«, dodade Martin. — »Ali kuda nas to vodite, gospodine?« upita Kandid. — »Dole u podrume,« odgovori zvaničnik.
 
Kad se Martin opet pribra, zaključi da je ona gospođa koja je tvrdila da je Kunigunda obična nevaljalica, gospodin opat iz Perigora nevaljalac koji je pohitao što je brže znao da iskoristi Kandidovu bezazlenost, a policijski zvaničnik drugi nevaljalac koga se čovek može lako otresti.
 
Da ga ne bi potezali po sudovima, Kandid, po njegovom mudrom savetu, a i sam stalno nestrpljiv da što pre vidi pravu gospođicu Kunigundu, ponudi zvaničniku tri mala dijamanta od tri hiljade pistola svaki. »O gospodine, reče mu čovek sa palicom od slonove kosti, da ste počinili sve zločine koji se mogu zamisliti, vi ostajete najpošteniji čovek na svetu. Tri dijamanta! Svaki od tri hiljade pistola! Gospodine, pre bih poginuo za vas no što bih vas odveo u zatvor. Ovde zatvaraju sve strance, ali pustite vi samo mene. Imam ja brata u Dijepu, u Normandiji. Odveš-ću vas tamo i ako imate koji dijamant da njemu date, on će se brinuti o vama kao ja sam«. — »A zašto zatvaraju sve strance?« upita Kandid. Na to uze reč opat iz Perigora. »To je, reče, zato što je neki bednik iz Atrebatija čuo kako se govore neke gluposti i to ga navelo da izvrši kraljeubistvo, ne kao ono u maju 1610 nego kao ono u decembru 1594, i kao mnoga druga koja su izvršili drugih godina i drugih meseci drugi bednici koji su slušali gluposti«.
 
Zvaničnik mu tada objasni stvar. »Ah, ta čudovišta! uzviknu Kandid. Šta! zar takve strahote u narodu koji igra i peva! Da li bih mogao odmah da odem iz ove zemlje gde majmuni draže tigrove? Video sam u svojoj zemlji medvede; ljude sam video samo u Eldoradu. Tako vam boga, gospodine zvaničniče, odvedite me u Veneciju, gde treba da sačekam gospođicu Kunigundu«. — »Mogu da vas odvedem samo u Donju Normandiju«, odgovori starešina oružnika. On naredi odmah da mu skinu okove, zamoli za oproštaj što se prevario, otpusti svoje ljude, odvede Kandida i Martina u Dijep i predade ih u ruke svom bratu. Jedan mali holandski brod bio je usidren u luci. Taj Normanđanin, koji zbog tri druga dijamanta postade najuslužniji čovek što može biti, ukrca Kandida i njegove ljude u brod koji se spremao da otplovi za Portsmut u Engleskoj. Tuda nije vodio put u Veneciju, ali je Kandidu bilo kao da se izbavio pakla; a nadao se i da će ugrabiti prvu priliku i opet nastaviti put za Veneciju.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.9
Dvadeset treća glava: Kandid i Martin odlaze na Englesku obalu, i šta vide tamo

 
»Ah, Panglose! Panglose! Ah, Martine! Martine! Ah, mila moja Kunigundo! Šta je ovaj svet?« uzviknu Kandid na holandskom brodu. — »Nešto vrlo ludo i vrlo gadno«, odgovori mu Martin. — »Vi poznajete Englesku: jesu li svi tamo isto tako ludi kao u Francuskoj?« — »To je neka druga vrsta ludila, reče Martin. Čuli ste da ta dva naroda vode rat oko nekoliko jutara snega tamo negde u Kanadi, i da troše na taj krasni rat mnogo više no što vredi cela Kanada. A da vam tačno kažem da li u jednoj zemlji ima više ljudi za ludačku košulju nego u drugoj, zato su moje umne sposobnosti odveć slabe. Znam samo da su, uopšte uzevši, ljudi koje ćemo sad videti, vrlo turobne prirode«.
 
Ćaskajući tako pristadoše u Portsmutu. Velika gomila sveta pritisnula obalu, pa pažljivo gleda nekog prilično gojaznog čoveka koji kleči vezanih očiju na palubi jednog broda ratne mornarice. Postavljena prema tom čoveku, četiri vojnika opališe mu, najspokojnije što može biti, po tri metka u lobanju, na šta se celo sakupljeno društvo raziđe, beskrajno zadovoljno. »Šta sve ovo znači, uzviknu Kandid, kakav to demon svuda širi svoju moć?« On upita ko je taj debeli čovek koga su sad tako svečano ubili. »Jedan admiral«, odgovoriše mu. — »A zašto ubijati tog admirala?« — »Zato, rekoše mu, što nije dao da se ubije dosta ljudi; upustio se u bitku sa jednim francuskim admiralom, pa su našli da mu nije bio prišao dovoljno blizu«. — »Pa francuski admiral je bio isto toliko daleko od engleskog koliko i ovaj od njega«, reče Kandid. — »To je neosporno, odgovoriše mu, ali je ovde kod nas dobro s vremena na vreme ubiti ponekog admirala da se drugi ohrabre«.
 
Kandid je bio toliko preneražen i naljućen ovim što je video i čuo da nije ni hteo da stupi nogom na kopno, već se pogodi sa holandskim brodovlasnikom (makar ga ovaj pokrao kao i onaj u Surinamu) da ga bez odlaganja odveze u Veneciju. Posle dva dana brodovlasnik je bio gotov. Oploviše francusku obalu, prođoše na domak Lisabonu, i tu Kandid malo uzdrhta. Uđoše u Moreuz i u Sredozemno More. Najzad prispeše u Veneciju. »Neka je blagosloven bog, reče Kandid zagrlivši Martina. Sad ću ovde opet videti lepu Kunigundu. Oslanjam se na Kakamba kao na samog sebe. Sve je dobro, sve ide dobro, sve ide najbolje što može biti«.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.9
Dvadeset četvrta:  O Paketi i bratu Žirofleu

 
Čim stiže u Veneciju, Kandid posla da traže Kakamba po svim krčmama, po svim kafanama, kod svih javnih žena, i nigde ga ne nađoše. Iz dana u dan slao je izvidnicu na sve brodove i sve barke. O Kakambu nikakvih vesti. »Kako to? reče on Martinu. Ja sam stigao da pređem iz Surinama u Bordo, iz Bordoa u Pariz, iz Pariza u Dijep, iz Dijepa u Portsmut, da oplovim celu portugalsku obalu, da prođem celo Sredozemno More, da provedem nekoliko meseci u Veneciji, a lepa Kunigunda još nikako da dođe. Našao sam mesto nje samo jednu bludnicu i jednog opata iz Perigora. Kunigunda je zacelo umrla; ni meni ne ostaje ništa drugo nego da i ja umrem. Ah, bolje je bilo da sam ostao u eldoradskom raju nego što sam se vratio u ovu prokletu Evropu! Kako imate pravo, dragi Martine. Sve je samo varka i nesreća«.
 
On pade u duboku setu i nije prisustvovao nijednoj operi alla moda, niti drugim zabavama o mesojedima. Nijedna žena nije ga ni najmanje dovodila u iskušenje. »Vi ste, reče Martin, odista, vrlo prostodušni. Uobražavate da će jedan sluga melez, sa pet šest miliona u džepu, otići na drugi kraj sveta po vašu draganu da vam je dovede u Veneciju. Uzeće je za sebe, ako je nađe. Ako je ne nađe, uzeće neku drugu. Poslušajte vi mene, zaboravite svog slugu Kakamba i svoju draganu Kunigundu.« Martinove reči nisu bile utešne. Kandid pade u još dublju tugu, a Martin mu je i dalje dokazivao da malo ima vrline i sreće na zemlji, osim možda u Eldoradu, a tamo niko ne može da ode.
 
Raspravljajući o ovom važnom pitanju i čekajući na Kunigundu, Kandid spazi na Trgu sv. Marka jednog kaluđera teatinca koji je vodio pod ruku neku devojku. Teatinac je izgledao svež, punačak, krepak. Oči su mu blistale, držanje je bilo pouzdano, izraz lica gord, korak ponosit. Devojka je bila vrlo lepa i pevala je. Gledala je zaljubljeno u svog teatinca i s vremena na vreme uštinula bi ga za okrugle obraze. »Sad ćete mi bar priznati, reče Kandid Martinu, da su ovi ovde srećni. Dosad na celoj zemlji gde ima živih stvorenja, osim u Eldoradu, nailazio sam samo na nesrećnike, ali kladim se da su ova devojka i ovaj teatinac dva vrlo srećna stvorenja«. — »Kladim se da nisu«, odgovori Martin. »Treba samo da ih pozovemo na ručak, odvrati Kandid, pa ćete videti nemam li pravo«.
 
Odmah im pristupi, pozdravi ih učtivo i pozva da dođu u njegovu gostionicu na makarone, lombardiske jarebice, ikru od jesetre, i na čašu vina iz Montepulćana, »lakrime kristi«, kiparskog i samoskog. Devojku obli rumen, teatinac prihvati poziv na provod i devojka pođe sa njim, pogledajući Kandida očima punim iznenađenja i zbunjenosti, koje se zamagliše od nekoliko suza. Čim stupi u Kandidovu sobu, uzviknu: »Zar tako? gospodin Kandid ne poznaje više Paketu!« Čuvši te reči, Kandid, koji je dotle nije pažljivo ni pogledao, jer je mislio samo na Kunigundu, odgovori joj: »Ej, jadna devojko, pa to ste vi doveli Panglosa do krasnog stanja u kome sam ga bio našao?« — »Nažalost, gospodine, ja, odgovori Paketa. Vidim da ste o svemu obavešteni. Dognala sam za užasnu nesreću koja je zadesila celu porodicu gospođe baronice i lepu Kunigundu. Kunem vam se da moja sudbina nije bila ništa veselija. Bila sam vrlo bezazlena kad ste me vi poznavali i jednom franjevcu, mom ispovedniku, bilo je lako da me zavede. Posledice toga bile su užasne: bila sam primorana da napustim zamak, ubrzo posle onog dana kad vas je gospodin baron oterao iz kuće sa nekoliko udaraca nogom u leđa. Da se jedan čuveni lekar nije sa-žalio na mene, umrla bih. Iz zahvalnosti bila sam neko vreme ljubavnica tog lekara, a njegova žena, koja je bila ljubomorna do besnila, tukla me je nemilosrdno svakog dana; bila je to prava aspida! Taj lekar je bio najružniji čovek na svetu, a ja najnesrećnije stvorenje, jer su me tukli iz dana u dan zbog čoveka koga nisam volela. Znate već kako je opasno za ženu svađalicu kad ima za muža lekara. Ovaj, kad mu dozlogrdiše postupci njegove žene, dade joj jednog dana, da je izleči od neke lake kijavice, tako izvrstan lek da ona umre za dva časa u užasnim grčevima. Gospođini roditelji podigoše krivičnu tužbu protiv gospodina. On pobeže, a mene baciše u zatvor. Moja me nevinost ne bi spasla da nisam bila pomalo lepa, i sudija me pusti na slobodu pod uslovom da on dođe posle lekara. Uskoro zatim istisnu me jedna suparnica; bila sam oterana bez ikakve naknade i primorana da nastavim ovaj strašni zanat koji vama ljudima izgleda tako veseo, a koji je za nas samo ponor pun bede. Pođoh u Veneciju da se bavim tim poslom. Ah, gospodine, kad biste mogli pretstaviti sebi šta to znači kad je neko primoran da miluje bez razlike kakvog starog trgovca, advokata, kaluđera, gondolijera, opata; da se izlaže svim uvredama i svim poniženjima: da često spadne dotle da pozajmljuje suknju kako bi joj je zadigao kakav odvratan čovek; da joj jedan ukrade ono što zaradi s drugim; da je policijski činovnici ucenjuju; da ništa nema u izgledu osim grozne starosti, bolnice i smetišta, rekli biste i sami da sam jedno od najnestrećnijih stvorenja na svetu.
 
Tako je Paketa otvarala srce dobrom Kandidu, u jednoj sobici u prisustvu Martinovom. »Vidite, reče on Kandidu, polovina opklade je moja«.
 
Brat Žirofle beše ostao u trpezariji i pijuckao je, čekajući na ručak. »Ali vi ste mi, reče Kandid Paketi, izgledali tako veseli, tako zadovoljni kad sam vas našao. Pevali ste i milovali onog teatinca sa tako neusiljenim uživanjem, učinili ste mi se toliko srećni koliko sad tvrdite da ste zlog udesa«. — »Ah, gospodine, odgovori Paketa, i to vam je opet jedna od beda ovakvog zanata. Juče me je pokrao i istukao jedan oficir, a danas treba da se pravim raspoložena, kako bih se svidela jednom kaluđeru«.
 
Kandidu nije trebalo više i on priznade da Martin ima pravo. Sedoše za sto sa Paketom i teatincem. Ručak je bio dosta prijatan i pri kraju razgovarali su se sa nešto više poverenja. »Prečasni, reče Kandid kaluđeru, izgleda da vam je podarena sudbina takva da vam svako mora pozavideti. Zdravlje vam cveta na licu, izraz vam pokazuje srećna čoveka, imate vrlo lepu devojku za razonodu, a izgleda da vam je vrlo milo što ste postali teatinac«.
 
»Vere mi, gospodine, odgovori brat Žirofle, voleo bih da vidim već sve teatince na dnu mora. Sto puta sam dolazio u iskušenje da potpalim manastir, pa da odem u Turke. Roditelji su me naterali da navučem ovu prokletu mantiju kad mi je bilo petnaest godina, da bi ostavili šta veće nasledstvo nekom mom tamo starijem bratu, bog ga prokleo! Samo zavist, nesloga i bes caruju u manastiru. Održao sam, doduše, nekoliko rđa-vih propovedi koje su mi donele nešto novaca, od kojega mi je iguman uvek ukrao polovinu. S onim što mi ostane izdržam devojčure, ali kad se večerom vraćam u manastir, dolazi mi volja da razmrskam sebi glavu o zidove naše spavaonice.. I sa svom ostalom mojom sabraćom je isti slučaj«.
 
Martin se tada okrete Kandidu, hladnokrvan kao što je uvek: »No, reče mu, zar nisam dobio celu opkladu?« Kandid dade dve hiljade pijastra Paketi i hiljadu bratu Žirofleu. »Jamčim vam, reče on, da će s ovim biti srećni«. — »U to nikako, ne verujem, odgovori Martin. Možda ćete ih još više unesrećiti ovim pijastrima.« — »Nek bude šta bude, odgovori Kandid, ali me jedna stvar teši: vidim da čovek često nalazi opet ljude za koje nikad nije mislio da će ih opet naći. Lako se može dogoditi, kad sam ponovo našao crvenog ovna i Paketu, da opet vidim i Kuni-gundu«. — »Želeo bih, reče Martin, da vas ona usreći jednog dana; ali u to ja jako sumnjam«.
 
—  »Vi ste suviše nemilostivi«, reče Kandid. »Jer znam šta je život«, odgovori Martin. — »Ali pogledajte ove gondolijere, odvrati mu Kandid; zar oni ne pevaju celog dana?« — »Ne vidite vi njih u njihovom domaćem životu, sa ženom i sitnom dečurlijom, odgovori Martin. Dužd ima svoje brige i nevolje, gondolijer svoje. Istina, kad se uzme sve u obzir, bolja je sudbina jednog gondolijera nego jednog dužda. Ali nalazim da je razlika tako neznatna da se ne vredi ni zadržavati na njoj«.
 
»Govori se mnogo, nastavi Kandid, o senatoru Pokokurantu, koji stanuje u onom divnom dvorcu na Brenti i vrlo lepo dočekuje strance. Kažu da je to čovek koji ne zna šta su žalost i briga«.
 
—   »Voleo bih da vidim tu belu vranu«, reče Martin. Kandid odmah posla da umole gospodina Pokokuranta za dopuštenje da ga može posetiti sutradan.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.9
Dvadeset peta glava: Poseta gospodinu Pokokurantu venecijskom plemiću

 
Kandid i Martin odvezoše se gondolom na Brentu i stigoše u dvorac plemenitog gospodina Pokokuranta. Vrtovi su bili ukusno uređeni i ukrašeni lepim mramornim kipovima, dvorac lepo sagrađen. Domaćin, čovek od šezdeset godina, veoma bogat, primi radoznalce vrlo učtivo, ali bez osobite predusretljivosti, što dovede u zabunu Kandida, a nimalo ne bi neprijatno Martinu.
 
Najpre dve devojke, lepe i pristojno obučene, poslužiše čokoladom koju su pustili da se vrlo lepo peni. Kandid nije mogao da se uzdrži a da ne pohvali njihovu lepotu, njihovu ljupkost i okretnost. »To su sasvim dobra stvorenja, reče senator Pokokurante; ponekad ih povedem sa sobom u postelju, jer su me već zaista zamorile gradske gospođe, njihove koketerije, njihove ljubomore, njihove svađe, njihove ćudljivosti, njihovo sitničarstvo, njihova naduvenost, njihove gluposti i soneti koje treba za njih sastavljati ili poručivati. Ali na kraju krajeva, i ove mi dve devojke počinju bivati vrlo dosadne«.
 
Posle doručka, šetajući se jednom dugom galerijom, Kandida iznenadi lepota slika. On upita od koga su umetnika prve dve. »Od Rafaela, odgovori senator. Kupio sam ih iz sujete i platio vrlo skupo, pre nekoliko godina. Kažu da nema ničeg lepšeg u Italiji, ali se one meni ni malo ne sviđaju. Boja im je tamna, likovi nisu dosta zaobljeni i ne ističu se dovoljno, odelo ni po čemu ne liči na neku tkaninu. Jednom reči, neka kaže ko šta hoće, ja ne nalazim tu pravog podražavanja prirode. Ja bih voleo sliku jedino kad bih poverovao da vidim samu prirodu: takvih slika uopšte nema. Imam mnogo slika, ali ih više ne gledam«.
 
Čekajući ručak, Pokokurante naredi da mu se svira. Kandidu se muzika učini izvrsnom. »Ova buka, reče Pokokurante, može čoveka da zanima jedno po časa, ali ako duže traje, zamara svakog, iako to niko ne sme da prizna. Danas je muzika samo veština izvođenja teških stvari, a ono što je samo teško naposletku se više i ne sviđa.«
 
»Možda bih voleo operu više, da ljudi nisu izmislili tajnu kako da od nje naprave čudovište koje mi je odvratno. Neka ide ko hoće i gleda rđave tragedije stavljene u muziku, gde su prizori samo zato stavljeni da se unesu bez ikakva smisla dve-tri glupe pesme koje treba da pokažu lepotu grla kakve pevačice. Neka padne u nesvest od miline ko hoće, ili ko može, gledajući kakvog uškopljenika kako pevucka ulogu Cezara i Katona i nezgrapno se šeta daskama. Ja sam se lično davno odrekao tih ubogih gluposti koje danas pretstavljaju slavu Italije i koju vladari tako skupo plaćaju«. Kandid se pomalo prepirao, ali uzdržljivo. Martin je potpuno bio senatorovog mišljenja.
 
Sedoše za sto i posle izvrsnog ručka odoše u knjižnicu. Primetivši jednog Homera, sjajno povezanog, Kandid pohvali dobar ukus presvetloga. »Evo jedne knjige, reče on, koja je bila prava naslada za velikog Panglosa, najboljeg nemačkog filozofa«. — »Ali za mene ona to nije, odgovori hladno Pokokurante. Nekad su me ubedili te sam poverovao da nalazim uživanja kad je čitam, ali to stalno ponavljanje borbi koje liče jedna na drugu, ti bogovi koji neprestano nešto rade a nikad ništa do kraja ne urade, ta Jelena koja je povod ratu i koja jedva igra neku ulogu, ta Troja koju opsađuju a nikako da osvoje, sve mi se to do krajnosti činilo smrtno dosadno.
 
»Ponekad sam pitao učene ljude da li je i njima tako dosadno kao meni kad čitaju tu knjigu. Svi iskreni ljudi priznali su mi da ih je ta knjiga uspavljivala, ali su je uvek morali držati u svojoj knjižnici kao spomenik iz starina i kao one zarđale medalje koje više nemaju prođe«.
 
»Vaša preuzvišenost ne misli tako o Virgiliju?« upita Kandid. — »Priznajem i ja, reče Pokokurante, da su druga, četvrta i šesta knjiga njegove Enejide izvrsne, ali što se tiče njegovog pobožnog Eneja, i snažnog Kloanta, i prijatelja Ahata, i malog Askanija, i budalastog kralja Latinusa, i prostačke Amate i otužne Lavinije, ne verujem da ima još nečeg tako hladnog i više neprijatnog. Više volim Tasa i Ariostove neverovatno dosadne priče«.
 
»Da li bih vas smeo upitati, gospodine, nalazite li velika uživanja kad čitate Horacija?« reče Kandid. — »Ima kod njega mudrih izreka, odgovori Pokokurante, iz kojih svetski čovek može da izvuče koristi, i koje se, zato što su sažete u krepke stihove, lakše urezuju u pamćenje. Ali mi je vrlo malo stalo do njegovog putovanja u Brindizi i opisa nekog lošeg ručka, kao ni do onih lađarskih svađa između nekakvog Pupilusa, čije su reči, kako on kaže, bile pune gnoja, i drugog nekog tamo čije su reči bile kisele kao ocat. Uvek sam s krajnjim gađenjem čitao njegove neotesane stihove protiv starica i vračara, i ja ne vidim čega ima tako velikog u tome kad on kaže svom prijatelju Meceni da će, ako ga ovaj stavi u lirske pesnike, svojim uzvišenim čelom udariti u zvezde. Budale se svemu dive kod jednog čuvenog pesnika. Ja čitam samo za sebe; volim samo ono što mogu da upotrebim.« Kandid, koji je bio vaspitan tako da ni o čemu nema svoje mišljenje, bio je vrlo začuđen ovim što je čuo, a Martin je našao da Pokokurante sudi sasvim razborito.
 
»Ah, evo jednog Cicerona! uzviknu Kandid. Mislim da se vi nikad ne zasitite čitajući tog velikog čoveka«. — »Nikad ga ne čitam odgovori Venecijanac. Šta se mene tiče što je on branio Rabija ili Kluencija? Meni su dosta parnice u kojima ja sudim. Pre bih primio njegova filozofska dela; ali kad sam video da on u sve sumnja, došao sam do zaključka da i ja znam isto toliko koliko i on, i da mi nije potrebna ničija pomoć da budem neznalica«.
 
»Ah, evo dvadeset i četiri sveske zbirke neke akademije nauka! uzviknu Martin. Može se desiti da tu ima ponešto dobro.« — »Bilo bi ga, odgovori Pokokurante, da je ma koji od pisaca ove gomile besmislica pronašao bar veštinu kako se prave čiode. Ali u svim tim knjigama ima samo praznih sistema, a nijedne korisne stvari«.
 
»Koliko tu ima pozorišnih komada! uskliknu Kandid. Na italijanskom, na španskom, na francuskom!« — »Da, odvrati senator, ima ih tri hiljade, a ni tri tuceta dobrih. A što se tiče ove zbirke propovedi, koje sve skupa ne vrede ni koliko jedna strana Seneke, i svih ovih debelih teoloških svezaka, možete već misliti da ih ja nikako i ne otvaram, niti ja niti iko drugi«.
 
Martin opazi police pune engleskih knjiga. »Verujem, reče, da jedan republikanac mora uživati u većini ovih dela pisanih tako slobodno.« — »Tako je, odgovori Pokokurante; lepo je kad se piše ono što se misli: to je čovekova povlastica. U celoj našoj Italiji piše se samo ono što se ne misli. Oni koji žive u domovini Cezara i Antonina ne smeju imati ni jednu misao bez dopuštanja kakvog kaluđera jakobinca. Meni bi se svidela sloboda kojom su nadahnuti engleski umovi, kad strast i strančarstvo ne bi kvarili sve što je u toj dragocenoj slobodi za poštovanje.«
 
Kandid opazi jednu svesku Miltona i zapita ga smatra li tog pisca za velikog čoveka. — »Koga? upita Pokokurante. Zar tog varvarina koji je napisao dugi komentar Prve knjige o postanku sveta u deset knjiga rapavih stihova? Tog nezgrapnog podražavaoca Grka boji je unakazio stvaranje sveta i koji, dok Mojsije pretstavlja večno biće kako stvara svet rečju, daje Mesiji da vadi iz neke nebeske škrinje veliki šestar, da njime nacrta osnov svog dela? Zar da cenim onog koji je nagrdio Tasov pakao i đavola, koji je prerušio Lucifera čas u krastavu žabu čas u patuljka, koji ga tera da sto puta pretače isti govor, koji ga pušta da raspravlja o teologiji, koji sasvim ozbiljno podražava Aristotovu šalu o pronalasku vatrenog oružja i daje đavolima da na nebu pucaju iz topa? Ni ja ni iko drugi u Italiji nismo mogli da nađemo zadovoljstva u tim luđačkim glupostima. Na Ženidbu Greha i Smrti mora se zgaditi svakom čoveku od nešto boljeg ukusa. A njegov dugi opis bolnice dobar je samo za kakvog grobara. Taj mračni i odvratni spev bio je prezren čim je ugledao sveta. Ja sudim o njemu kao što su u njegovoj domovini sudili njegovi savremenici. Uostalom, govorim što mislim i vrlo mi je malo stalo do toga da i drugi misle kao ja.« Kandida sneveseliše ove reči: on je poštovao Homera i pomalo voleo Miltona. »Ah, reče on sasvim tiho Martinu, strah me je jako da ovaj čovek ne gaji najdublje prezrenje prema našim nemačkim pesnicama.« — »To ne bi bila velika šteta«, odgovori Martin. — »Ah, kakav nadmoćni duh ovaj Pokokurante, mrmljao je još Kandid kroz zube. Kakav veliki um! Ništa mu se ne sviđa.«
 
Pošto su tako izvršili pregled svih knjiga, siđoše u vrt. Kandid pohvali njegove mnogobrojne lepote. »Ne znam ima li čega neukusnijeg, reče domaćin. Imamo ovde samo neke drangulije, ali ću već sutra narediti da se zasadi drugi vrt, po otmenijem nacrtu«.
 
Kad se ova dva radoznalca oprostiše od njegove preuzvišenosti, Kandid se obrati Martinu: »E, sad ćete bar priznati da je ovo najsrećniji čovek na svetu, jer se uzdigao iznad svega što ima?« — »Zar vi ne vidite, odgovori Martin, da je njemu ogadilo sve što ima? Platon je, već odavno, rekao da nisu najbolji oni želuci koji odbijaju svaku hranu«. — »Ali, reče Kandid zar nije zadovoljstvo sve kritikovati, otkriti nedostatke tamo gde drugi misle da nalaze lepote?« — »Drugim rečima, prihvati Martin, uživanje je nemati uživanja?« — »Oh, pa lepo, uzviknu Kandid. Znači da ću samo ja biti srećan kad pronađem gospođicu Kunigundu«. — »Dobro je uvek nadati se«, reče Martin.
 
Međutim prolazili su dani, nedelje. Kakambo nikako da se vrati i Kandid, sav utonuo u svoj bol, nije čak ni primetio da Paketa i brat Žirofle nisu došli ni da mu zahvale.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 3 4 6
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.123 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.