Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 03:38:33
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
1 ... 5 6
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Sovjetski svemirski program  (Pročitano 41945 puta)
Veteran foruma
Legenda foruma

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 36621
Zastava
OS
Windows 7
Browser
Mozilla Firefox 13.0.1
mob
Sony xperia
Gagarinov let u svemir


Jurij Gagarin

Dana 12. aprila 1961. godine s Ruskog kozmodroma Baikonur u 07:07 po našem vremenu poletjela je raketa koja je na svom vrhu nosila kapsulu Vostok-1 u kojoj se nalazio Jurij Gagarin. Njegov je kratki svemirski let završio slijetanjem u 08:55.


Kako su novine pisale o Gagarinovom letu u svemir

Tih nešto više od stotinu minuta leta bilo je dovoljno da tadašnji SSSR preuzme primat u cijeloj astronautici. Njegov je povijesni let kojeg danas obilježava čitavo čovječanstvo protekao u zoni “velikog tehničkog rizika”. Nasreću sve je proteklo dobro te je vojni pilot postao ikona svemirskog doba čovječanstva. Manje su poznate činjenice kako on nije bio najbolji u kozmonautskom odredu, izabran je za let tek neposredno prije lansiranja rakete a navodno je njegov zarazan osmjeh odigrao presudnu ulogu u odabiru lica prvog svjetskog astronauta koja se odaslala diljem svijeta. Prilikom slijetanja kapsule Gagarin se na nekoliko tisuća metara iznad tla katapultirao te prizemlio padobranom. Zbog pogrešaka raznih senzora i znatno veće visine leta od planirane slijetanje se dogodilo znatno dalje od planiranog. Postoje anegdote kako su ga tamošnji seljaci vidjevši slijetanje pozdravili kao “boga koji je došao s nebesa”. Cijeli projekt bio je obavijen strogom tajnošću a alfa i omega Ruskog svemirskog programa – Koroljev u svakom je trenutku znao što rade američke kolege te je potpuno vladao situacijom tko će biti prvi čovjek u svemiru.




Trajektorija putanje Vostok-1

Pomalo bizaran običaj, proistekao iz Gagarinove potrebe za mokrenjem prije samog lansiranja kada je izašao iz autobusa koji ga je prevozio do lansirne rampe, zadržao se svih ovih godina u Rusiji. Svi astronauti prije ulaska u raketu pomokre se na "Gagarinovom mjestu", a navodno ni žene-astronauti nisu izuzete iz toga. Danas, pedeset I jednu godinu godina kasnije, nekadašnji rivali u svemirskoj utrci intenzivno surađuju. Ruski kozmonauti lete u američkim svemirskim brodovima i obrnuto. Sam Gagarin stradao je nekoliko godina nakon leta u svemir pri nikad posve razjašnjenim okolnostima pada trenažnog aviona-lovca MIG-25 UTI. Ipak, njegovo je ime i kratki povijesni let zauvijek promijenilo čovjekovo istraživanje i poimanje svemira.

Moj brat Jurij

Sreda, 12. april 1961. godine. Za nas, najbliže Jurine rođake, dan je počinjao kao isvi drugi, obični radni dan u godini. I, naravno, ubrzo bi iščezlo svako sećanje na taj dan, kao što, uostalom, iščezavaju sećanja na sve druge ni po čemu zanimljive, da u kosmos nije poleteo “Vostok”. A o tome da njime pilotira kosmonaut Jurij Aleksejevicc Gagarin, saznali smo na različite načine. I zato bih detaljnije ispričao kako smo mi, bliža Jurina rodbina, primili vest o njegovom letu u kosmos. Evo kako sam ja to doživeo.

Strelice na časovniku pokazivale su pet časova izjutra. Ustao sam, skuvao čaj, umio se, obukao i doručkovao. Razmišljao sam kako me je zadesila nevolja, da veća ne može biti. Auto-gazdinstvo, u kome sam radio, pripremalo je vozila za izlazak u njive, koje je trebalo zasejati. I ja sam, takođe, trebao poći sa drugim vozačima, raspored sam dobio, nalog je napisan, a iznenada mi se razbolela supruga. Morao sam na posao, ali me morila briga kako da ostavim bolesnu ženu. Nakon doručka izašao sam na ulicu. Tu sam sreo oca. - Kuda ti tako rano? – upitao sam ga. - Brige me pritisnule, sine, a idem u Klušino, tamo gradimo novi klub - Daleko je, zar ćes peške? - Dogegaću se, nekako. Popušili smo po cigaretu, poželeli jedan drugom uspeh i rastali se. Još je bilo mračno, mraz je štipkao za obraze, ali nije bilo magle ni vetra. Mislio sam, biće lep dan.

U gazdinstvo sam stigao pre ostalih vozača i tehničara. Počeo je radni dan. Vreme je na poslu brzo prolazilo, postajalo je sve toplije. Počelo je i prigrevati. Nakon izvesnog vremena odlučio sam da skoknem do kuće i obiđem bolesnu suprugu. Na vratima gazdinstva sreo sam upravnika: “Valentine, čujem da ti je žena bolesna. Idi kući, naći ćemo ti zamenu. Samo… “U tome i jeste problem, - prekinuo sam ga ja – gde sada da nađemo vozača? “Smislićemo nešto, - kazao je on. Stigao sam kući, obišao suprugu, kojoj se stanje poboljšalo i ja sam odlučio da se vratim na posao. I upravo dok sam se udaljavao od kuće u pravcu gazdinstva, začuo sam dozivanje. Očajno mašući rukama prema meni je trčala moja najmlađa kći Valjuška i nešto vikala što nisam razumeo. Stao sam. “Šta se desilo? – upitao sam. “Tata, odmah se vraćaj kući, mama plače. “Kako plače, pa sad sam bio kod nje, rekla je da je dobro? Večito sa tim ženama nekakve petljavine. Nije joj valjda žao što idem na posao?

Sav zadihan, utrčao sam u kuću. I stvarno, supruga je sedela pored radija i plakala. Suze k’o iz kabla! “Šta nas je još zadesilo, - upitao sam zbunjen. Supruga je kroz plač odgovorila: “Jura…Slušaj… Naš Jura je u kosmosu. “Šta trabunjaš? – uzviknuo sam, Pojačao sam radio. Svi smo već navikli na Levitanov glas, odlično poznajemo njegovu dikciju. Levitan je takođe bio uzbuđen. Ali iz mnoštva njegovih reči u mojim mislima odzvanjale su samo neke od njih: pilot…Jurij Gagarin. Noge su mi se odsekle. Stropoštao sam se na stolicu. Saslušali smo do kraja saopštenje na radiju. “A znaju li mama i Zoja? – upitao sam. “Znaju, rekla sam im da uključe radio. Kad je mama čula, onesvestila se. Jedva se povratila. Hajdemo do njih.

Mama

Radio je kod mame bio uključen “do daske”. Mama i Zoja su sedele priljubljene jedna uz drugu i plakale. Pridružila im se i Maša, a i mene je nešto stezalo u grlu. “Šta on to učini, Valja? – ponavljala je mama kao da govori od đaku koji je nešto zabrljao u školi. “Šta učini?” “Smiri se, mama, smiri se, umirivao sam je, dok joj je Zoja svaki čas prinosila čašu ustima da guče kap vode. “Eto o kakvom je on putu govoriuo kada je bio ovde. A ja, stara, i ne razumna, ispade da sam ga i ludim proglasila… “ Mama, smiri se već jednom, dosta je… Ona je pljesnula rukama i zavikala: “Bože, a kako će sve ovo preživeti Valentina (supruga Jurija Gagarina), ona je sama tamo sa dečicom… “Naći će se neko pored nje, - tešili smo je mi. “Ne…ne… sad ću ja…sad idem u Moskvu… Do polaska voza za Moskvu ostalo je tek dvadesetak minuta, a od kuće do stanice ima vise od tri kilometra. Neće stići do stanice na vreme, ali je nismo mogli odvratiti od nakane. Morao sam naći automobil da je prebacim do stanice. Trknuo sam u gazdinstvo. A tamo, nikom da se obratiš. I šoferi, i inženjeri pa i sam upravnik, sjatili se oko radija i ne slušaju nikog sem Levitana. “Auto mi treba, hitno, - viknuo sam na uho upravniku. On me čak nije ni prepoznao. Utrčao sam u garažu, seo za volan prvog automobila i krenuo. Kako sam vozio, ni sam ne znam. Tek, zakasnio sam. Mama je i ne sačekavsi me, krenula peške put stanice. Stigao sam je na po puta. Trčala je, spotičući se.

Stigli smo do stanice i potrčali do kase. Voz za Moskvu već je kretao iz stanice. Mama je zgrabila kartu i potrčala prema vagonima koji su već milili po šinama. Kasirka je potrčala za njom: “Građanko, - vikala je – kusur ste zaboravili. Karta košta 2,90 rubalja. Kasirki je prišla neka žena i nešto joj sapnula, verovatno je poznavala mamu. Ova je odmah otrčala do dispečera i ubrzo je voz stao. Kondukteri su pomogli mami da se smesti u vagon. A i tamo je radio bio uključen. Mama je slušala saopštenje i opet u plač. Putnici su se uskomešali: ko je uvredio staricu? I opet se našao neko ko je mamu poznavao: “To je Ana Timofejevna Gagarin, majka kosmonauta”.

Otac

Rano tog jutra, zadenuvši svoje kožne rukavice za pojas i prebacivši sekiru preko ramena, otac je krenuo u Klušino. Daleko je to, oko četrnaest vrsta. Za starinu, sa bolesnom nogom, preveliki napor. A još i preko reke treba preći – ona je nabujala posle nedavnih kiša. Išao je otac, ne štedeći sebe. I Aškovo je ostalo iza, i Fomičino. Prilikom izlaska iz sela doviknuo mu je jedan poznanik: “Gde ćeš tako rano, Alekseje Ivanoviču? “Idem u Klušino, klub sovhozu gradimo. A šta ima novo kod vas u rejonu, - upitao je. “Pa, kako da kažem, ima ponešto. Eto, upravo se vratila moja “baba” od suseda i veli da su čoveka u kosmos poslali. Čuli su, vele, na radiju. I po svemu sudeći, u kosmos je poleteo tvoj sin, Alekseje Ivanoviću. “Šta sve ta svetina neće nabrbljati, - ravnodušno je odgovorio on. “Dobar duvan imaš. Hvala ti. Odoh sad, moramo klub da dovršimo do Prvog maja. Napravio je nekoliko koraka, a prijatelj mu je doviknuo: “I, veliš, nisu ga lansirali?” Otac je samo odmahnuo rukom i nastavio put. Kod Zatvorova je trebalo preći reku. Srećom, skeledžija je bio na mestu. “Smrznuh se, čekajući te, Ivanoviću, viknuo je skeledžija. “Jeste da sunce greje, ali je hladno”. “Ništa zato, zagrejaćemo se mi, - uzvratio je otac i iz prsluka izvadio bocu votke. “Hajde, gucni!” “Za sinčića, Alekseje Ivanoviću. Za to da se srećno spusti na Zemlju”. “O čemu ti to trabunjaš? – upitao je otac. Skeledžija se zbunio. “Šta je to sa tobom… ja mislim da si ti presrećan a ono… Samo pre nekoliko minuta – evo, ni vesla se još nisu osušila – prevezao sam ljude na drugu obalu. Oni pričaju – Gagarin Jurij Aleksejevič, major po činu, leti u kosmosu. “U kosmosu, veliš…šta je tebi, čudio se otac i nastavio: “Šta je jutros ovim ljudima, kao da su se dogovorili da se šale sa mnom, I, veliš, sin, i to još major. A moj je stariji poručnik, a do majora ima još haj, haj. A i skoro sam bio kod njega, ništa mi nije rekao. Ali dobro, ako je to Gagarin…hajde da popijemo za njega…tako, nazdravlje!”

Popili su, prezalogajili kako to uz piće i ide, oprostili se. Otac je stigao u Klušino. U kolibi, gde su živeli tesari, na vratima ga je dočekao predsednik seoskog sovjeta Vasilij Fjodoprovič Birjukov. Ne dozvolivši ocu ni da prozbori, počeo je da ga grli. “Šta si navalio da me cmokaš, kao devojku, šta ti je? – upitao je otac. “Već sedmi put dolazim ovde, a tebe nema. Fjodorenko svaki čas zvoni i traži da te nađemo. Hajde, brže. “Kamo, bre? “Šenuo si pod stare dane, Alekseje Ivanoviču, ili se praviš blesav? Sin ti je u kosmos leteo i vratio se. Fjodorenko mi preti da će mi glavu otkinuti ako te ne pronađem, a ti pitaš: kamo, bre? Pa u rejon, naravno! Sad je već nastupilo vreme da se i otac izbezumi. “Si..ii..n veliš. Govoriš li istinu…? “Pogledajte ga, ljudi moji, - uzviknuo je Birjukov. “Sin, znači, Jurka, Jurka znači… Tesari, koji su ih opkolili u vreme tog nepovezanog razgovora, počeli su čestitati svom brigadiru. I pružili mu čašicu. “Ne, hvala – odgovorio je otac. “Ionako sam pijan. Kao da me neko maljem tresnuo po glavi”.

Do Zatvorova otac je jahao na konju, potom je do Aškova putovao na traktoru, a tu ga je sačekao “Gaz”. Kada je otac stigao do Lenjingradske ulice, tu je već vrvelo kao u kotlu. Bezbroj automobila, ljudi…Ugledavši ga, počeli su skandirati: “Ura, za Alekseja Ivanoviča!” “Ura za oca kosmonauta!” “Ura, Za kosmonauta Jurija Gagarina!”.

****

U jedanaest časova uveče stigao je telegram iz vlade Saveza Sovjetskih Socijalistickih Republika: “Roditelji i rodbina kosmonauta neka se spreme za put. Automobili su upućeni da ih prevezu”. Automobili su stigli tačno u ponoć i, bez obzira što su ljude koji su u njima stigli, nagovarali ljude i novinare okupljene u roditeljskoj kući da se raziđu, oni su to učinili tek u tri časa izjutra. U 5 časova izjutra, 13. aprila, roditelji i rodbina Jurija Gagarina krenuli su u Moskvu. Uz put im je jedan oficir ispričao, da je Moskva tog 12. aprila likovala ceo dan. Gomile ljudi stihijno su se sakupljale na ulicama i kretale u pravcu Crvenog trga, noseći parole: “Ura! Mi smo prvi! Kosmos je naš! Pozdrav Gagarinu!”. U Moskvu smo stigli oko 9 časova izjutra i smestili se u hotel u kome se već nalazila Valentina, supruga Gagrina, sa Jurijevom mamom. Do susreta sa Jurom na aerodromu Vnukovo, ostalo je nešto manje od 24 časa.

Gagarinov smesak koji je ozario citav svet



I danas, posle prvog leta čoveka u kosmos u kosmičkom brodu “Vostok”, svetlost svima dobro znanog smeška Jurija Gagarina i dalje greje žitelje planete Zemlje, kao da podseća da je u prostorima Vaseljene naša plava planeta tek jedno zrnce, koje treba čuvati kao neprocenjivi dar prirode. Može se učiniti da je o letu Jurija Gagarina u kosmos napisano sve što se moglo napisati. Svega 108 minuta, provedenih u kosmičkom prostoru, po današnjim merilima prava je sitnica. Međutim, za mnoge pojedinosti čak i ovog hrestomatičnog starta saznajemo tek danas, više od četiri decenije kasnije. Sovjetska kosmonautika nesumnjivo je ostavrila fantastične rezultate. Samo šesnaest godina po okončanju najkrvavijeg svetskog rata, koji je progrmeo preko čitave zemlje, stvorene su tehnologije koje su omogućile čovekov let ka zvezdama. Međutim, gusta zavesa višegodišnje tajnovitosti nije omogućavala da se pokaže, koja je cena za tu “pobedu u kosmosu” i zaista plaćena. Iz nekih razloga smatralo se da je “put u orbitu” jedne zemlje posut samo ružama. Jer, različite neugodne situacije i havarije koje su pratile tu pobedu uvek su nosile oznaku “strogo pov.” Let na složenoj kosmičkoj tehnici, naročito prvih godina, nije mogao proteći bez problema. Međutim, neustrašivost kosmonauta, koji su startovali u brodovima a da pri tom nisu imali ni najneophodnija sredstva za spasavanje, stvarala je utisak da let nije praćen bilo kakvim poteškoćama. A njih je bilo na pretek. Kako se sada ispostavilo, postojali su i tragični trenuci u letu Jurija Gagarina, kada se on vec spremao da se zauvek oprosti od prijatelja koji su ga čekali na Zemlji. Start rakete-nosača protekao je uspešno.

12. aprila 1961. godine u 9 časova 07 minuta po moskovskom vremenu prvi put u svetu sa poligona Tura-Tam (kasnije poznatog kao kosmodom Bajkonur) izveden je u orbitu oko Zemlje kosmički brod-satelit “Vostok”, kojim je pilotirao Jurij Gagarin. Doduše, kazati da je “pilotirao” nije najtačnije, jer su svi sistemi kosmičkog broda funkcionisali automatski. Glavni konstruktor Sergej Koroljov je smatrao, da čovek ne treba da se meša u rad motora, u sistem orijentacije i ostalu mehaniku. Sa velikim trudom kolegama je pošlo za rukom da ubede Koroljova da u “Vostoku” predvidi i mogućnost prelaska sa automatskog na ručni režim pilotiranja. Gagarin u početku nije imao nikakvih pretenzija u pogledu funkcionisanja aparature. Kosmonaut je održavao radio vezu za centrom za upravljanje letom, pratio svetlosnu signalizaciju na instrument-tabli, kontrolisao odvajanje rakete-nosača od kosmičkog broda. “Vostok” je izašao u zadatu orbitu i ušao u bestežinsko stanje. Gagarin je probao da u tom stanju konzumira hranu i pije vodu. U 10 časova 25 minuta, 108 minuta nakon izlaska u orbitu, trebalo je da započne najsloženija etapa – prizemljenje. Gagarin je maksimalno pažljivo pratio uređaje koji su očitavali pritisak kočionog motornog uređaja. I taj pritisak počeo je naglo da pada. Aparat za spuštanje “Vostoka” počeo je da se lagano trese, sa vanjske strane dopirala je buka, koja se povećavala zajedno sa opterećenjem. Nakon uključivanja kočionog motornog uređaja trebalo je da usledi odvajanje aparata za spuštanje od otseka sa uređajima. Međutim, to se nije dogodilo! Brod se zavrteo kao čigra. Brzina okretanja – oko 30 stepeni u sekundi. Došlo je do, kako je kasnije izjavio državnoj komisiji Jurij Aleksejevič Gagarin do tumbanja – glava-noge, glava-noge sa veoma velikom brzinom rotiranja, tako da u takvoj situaciji jednostavno nije bilo šanse da se kosmonaut srećno katapultira. (Naime, u kosmičkim brodovima tipa “Vostok” kosmonauti se nisu prizemljavali unutar broda, već su se katapultuirali u specijalnom sedištu iznad kojeg se širio padobran).

Uzgred rečerno, i tu činjenicu u Sovjetskom Savezu su dugo krili. Smatralo se zbog nečega da ako se kosmonaut prizemlji posebno od svog broda, onda je takav let manje vredan. Tek sa desetak minuta zakašnjenja došlo je ipak do odvajanja. Aparat za spuštanje prestao je da se vrti i usmerio se put Zemlje. Međutim, Gagarin se suočio sa novom nevoljom. Iza iluminatora je dopirala buka, aparat se tresao, a otvori su bili “zatvoreni” plamenom. Požar! A za pilota nema ničeg strašnijeg nego vatra na letelici. Gagarin je, kao i svi kosmonauti prve garniture došao iz lovačke avijacije. - Gorim! – mislio je kosmonaut. Međutim, na taj plamen, koji je izazvan trenjem korpusa letelice o atmosferu za vreme spuptanje, svi su navikli. Ali za vreme prvog leta sve je bilo novo i činilo se da je taj plamen - opasnost.

Kada je brzina aparata amortizovana, na visini od oko 4 kilometra, otvorio se padobran. Nešto ranije, otprilike na visini od 7 hiljada metara, otvorio se luk i kosmonaut se katapultirao zajedno sa sedištem. Jurij Gagarin se spustio na Zemlju u 10 časova 55 minuta po moskovskom vremenu, nedaleko od sela Smelovka u Ternovskom rejonu Saratovske oblasti.

Posle ovog leta Juriju Gagarinu dugo nisu dopustali da se diže u vazduh. U suštini, njega su učinili “civilnim” agitatorom, čiji je zadatak bio da zaseda u prezidijumima i drži govore. Međutim, Gagarin je bio u duši čovek od akcije. On je želeo da leti i oficijelno je vršio funkciju zamenika načelnika Centra za pripremu kosmonauta za letački rad. S teškom mukom pošlo mu je za rukom da ga uvrste u posadu koja će leteti. Godine 1967. uspeo je da ga odrede za dublera Vladimira Komarova, kosmonauta kome je povereno isprobavanje novog broda “Sojuz”. Taj let okončao se tragedijom, pošto se za vreme ateriranja nije otvorio padobran. Aparat za spuštanje je velikom brzinom “zaronio” u zemlju i zapalio se. Vladimir Komarov je pognuo, a jedanaest meseci kasnije nestalo je i Jurija Gagarina. Tragedija, koja se desila njegovom drugu, nije pokolebala Gagarina da napusti letove u nebo. On je nastavio sa treninzima. Čak je insistirao na tome da kao pilot-lovac mora da vaspostavi svoje letačke navike. 27. marta 1968. godine na skolskom avionu UTI MiG-15 sa iskusnim instruktorom Vladimirom Serjoginom, Jurij Gagarin se vinuo u vazduh. U 10.30 veza sa avionom je prekinuta. MiG je pronadjen u zemlji, sa poginulim pilotima.

Kosmonaut Gagarin: Covek koji je umeo da trpi udarce



I nakon toliko godina, mi danas otkrivamo do sada nepoznate stranice iz istorije njegovog života. Sasvim nedavno saznali smo, na primer, da se moglo dogoditi da Jurij Gagarin ne postane čak ni pilot, a kamoli kosmonaut. Stvar je u tome što njemu dugo nije polazilo za rukom da položi takozvani kontrolni let. Apsolvent Vazduhoplovnog učilista morao je da u dvosedu-lovcu, u kome je u drugoj kabini sedeo ispitivač, pilot-instruktor, pokaže svoje umeće i veštinu kako bi stekao pravo da samostalno leti u reaktivnom avionu - jednosedu. Aerodrom se nalazio u sovhozu “Karavanij” kod Orenburga. Letovi su izvođeni na lovcima iz puka borbene obuke, koji je bio pridodat Čkalovskom vazduhoplovnom učilistu, koje je pohađao Gagarnin. Prvi, drugi, treći, četvrti let. Došao je red i na narednika Jurija Gagarina. Paljenje motora, izrulavanje, poletanje, vežba u zoni, usmeravanje na sletanje. I…pre nego što će dodirnuti zemlju, avion je odjednom na sletanje krenuo čeonim delom letelice, pa je instruktor morao da “spasava stvar” i preuzme komande u svoje ruke. Dve nedelje kasnije ponovila se ista situacija. Kako se seća tadašnji komandant puka, danas pukovnik u penziji Ivan Polškov, avijacija nije ta oblast u kojoj polaznika može spasiti prosečna ocena iz svih predmeta. Dvojka po svakom od parametara ima pravo veta. Bilo da se radi o teorijskoj obuci, zdravstvenom stanju, utreniranosti, osobenostima vestibularnog aparata ili svaki drugi negativni detalj u tehnici pilotiranja. Kada su sumirani rezultati kontrolnih letova, odluka je bila kategorična: polaznici, koji nisu u poptunosti izvršili letački zadatak, otpuštaju se iz učilista. Sem Gagarina, postojala su još trojica takvih. Izvesno vreme kasnije pukovnik Polškov je stigao u letački terenski logor, u kome su budući vojni piloti obavljali poslednju praksu pre završetka učilišta. Vreme je bilo kišovito. Kiša je sve – i pilote instruktore, i polaznike, i tehničare, oterala u kasarne. I samo je na sportskom terenu na trenažeru ostao jedan jedini polaznik. Prišavši bliže, komandant puka je prepoznao polaznika. Bio je to Jurij Gagarin. Pozvavši u štab instruktora, Polškov je upitao: “Gde su dokumenta za otpuštanje narednika Gagarina?” “Još nisu spremna, ne mogu da odlučim, radi se o tome što polaznik veoma pati”, odgovorio je ovaj. “Šta znači – pati? – nastavio je komandant puka. “Plače, šta li?” “Može se tako reći. Kaže da bez neba ne može, da mu život nije život”

Nekvalitetno ateriranje može se dogoditi iz dva razloga. Prvi, zbog toga što pilot nema osećaj zemlje, tojest, osećaj koji stvara preciznu sliku visine do plus-minus deset centimetara. Taj se osećaj ne može zameniti nikakvim uređajem. I drugo, nepravilni ugao gledanja. Kod ljudi nižeg rasta taj ugao se razlikuje od proračunatog i zato može da prevari pilota. Odlučeno je da se još jednom okuša sudbina i letačko umeće Jurija Gagarina. Ispod sedišta je postavljen specijalni podmetač, kako bi se pilotu povećao pregled vidika iz kabine. Iz trešeg pokušaja Gagarin je obavio let manje-više uspešno – odstupanje pri spuštanju je postojalo, ali u granicama dozvoljenog. I do samog okončanja učilista Gagarin je “odrađivao” samo ateriranje.

Gagarinu su tada pomogli unutrašnja smirenost, umeće da podnosi udarce. Komandiri su uvideli da će se taj momak do kraja boriti za pravo da leti na lovcima, skupivši u pesnicu svu svoju snagu. Trebalo mu je dati šansu. I dali su mu je. Nisu pogrešili… Još na drugoj godini školovanja Gagarin je postavljen za komandira voda. To je teška i malo prijatna obaveza – komandovati svojim vršnjacima da se pridržavaju unutrašnjeg reda, od ustajanja, fiskulture, uređenja prostorija, posećivanja vežbi. Gagarin je tu obavezu shvatio ozbiljno i uvek je dosledno sprovodio, ne praveći izuzetak ni za sebe, ni za druge. Nije se svima sviđalo sve ono što je on tražio od vršnjaka. Naročito su mnogi mrzeli jutarnju fiskulturu. Zato su često znali da mu odbruse: “more, mani me, inače ćes loše proći”. Gagarinov odgovor je bio kategoričan: “Red u kasarni će poštovati svi”. Pretnje su se ponavljale, a i ostvarile: Gagarin je bio pretučen tako, da je izgubio svest i nekoliko dana proveo u bolnici. Huligane su osudili. Zasedanje suda održano je mesec dana kasnije. Do tog vremena Gagarin je ozdravio i kao i do tada obavljao dužnost mlađeg komandira. Tu gagarinsku odliku – besprekorne disciplinovanosti u službi i apsolutne zahtevnosti uvek su apostrofirali njegove kolege iz učilista i kasnijeg službovanja na Severu. Uparvo su te kvalitete naglašavale i kolege iz odreda kosmonauta…. Prilikom pripremanja prvog čovekovog leta u kosmos tvorci kosmičke tehnike bili su sasvim sigurni u njenu pouzdanost. Glavno pitanje bilo je – može li čovekova psiha prevladati uticaj faktora kosmičkog leta i, pre svega, boravak u bestežinskom stanju.

Opasnost od psihičke traume bila je toliko realna da su konstruktore zamolili da porazmisle o specijalnoj “zaštiti” crvenog dugmeta za havarijsko spuštanje sa orbite. Nije isključivano da će kosmonaute u bestežinskom stanju zahvatiti nemotivisana panika i da će oni u takvom stanju pritisnuti dugme “spuštanje”. I konstruktori su predložili ne samo da se zatvori dugme specijalnim poklopcem, nego i da se postavi “logički katanac” – dva reda dugmića koje je trebalo pritiskati određenim redosledom, kako bi se poklopac otvorio. Kosmonaut je to mogao obaviti samo ako je zdravog uma, apsolutno miran i ako u potpunosti kontroliše svoje postupke. U noći uoči starta, 12. aprila, na kosmodromu niko nije spavao, sem Jurija Gagarina i njegovog dublera Germana Titova. Nakon ulaska Gagarina u kabinu “Vostoka” i zatvaranja luka desilo se nešto nepredviđeno – nije radio signal za kontakt, što je značilo da nisu ispravni sami kontakti, ili je došlo do krivljenja krova luka, što je kasnije moglo dovesti do dehermetizovanja kabine u letu. Za otklanjanje kvara ostalo je tek koji minut, a ne sat, kako je to prikazano u poslednjem filmu o Gagarinu koji je nedavno prikazan povodom 70-godišnjice rođenja kosmonauta. Odvrnute su gajke, skinut krov luka. Gagarin je kroz ogledalce, pričvršćeno uz skafander radi boljeg pregleda, posmatrao šta to konstruktori “majstorišu”. Da li je Gagarin bio miran? Zašto je, iako je znao da i najmanji poremećaj u hermetičnosti kabine može biti koban, pevušio u kabini “Vostoka”? On je činio sve što je od njega zavisilo da umiri one koji su radili oko luka, pomažući im da poprave kvar. A pri tom je ostao apsolutno miran. Svih 108 minuta, koliko je trajao let Jurij Gagarin je izveštavao o svojim posmatranjima, o svojim radnjama, svom samoosećanju. Kasnije je u detaljnom izveštaju kosmonaut istakao, da se psiha može kontrolisati, da se osećanje straha može amortizovati. On je lično ponudio određeni sistem treninga, koji predviđa prebacivanje pažnje u cilju oslobađanja čoveka od paničnog osećanja straha. Nakon prvog kosmičkog leta na dugme havarijskog spuštanja u kabini kosmičkog broda nikada više nisu postavljani “logički katanci”.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Legenda foruma

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 36621
Zastava
OS
Windows 7
Browser
Mozilla Firefox 13.0.1
mob
Sony xperia
Zagonetna smrt!

I danas, toliko godina nakon tragedije, naučnici i vazduhoplovci ne mogu da se slože u mišljenju šta je bilo uzrok tragedije. Jedni smatraju da je letelica uletela u snažnu oluju, koja ju je kao igračku jednostavno “nokautirala”. Drugi kosmonaut na planeti German Titov, koji se nalazio u sastavu komisije koja se bavila istragom uzroka katastrofe, imao je svoje mišljenje: letelica u kojoj se nalazio Gagarin sudarila se u vazduhu sa nekakvim objektom. Možda je u pitanju bila meteoroloska sonda? Udarac je usledio u staklenu kabinu i doslo je do dehermetizacije. Piloti su izgubili svest i neupravljajući avion se zario u zemlju.

Postoje i druge verzije. Kako stručnjaci smatraju, sa stoprocentnom sigurnošću niko ne može tvrditi kako su poginuli Gagarin i Serjogin. Od tada je profesija kosmonauta postala kudikamo bezbednija. Bez obzira na to što je posle 1971. godine, kada je za vreme spuštanja broda “Sojuz-11” došlo do dehermetizacije aparata za spuštanje i posada, koju su činili Georgij Dobrovoljski, Vladislav Volkov i Viktor Pačajev poginula, od tada više u Sovjetskom Savezu kosmonauti nisu ginuli za vreme leta. U SAD se tragedija dogodila 1986. godine, kada je za vreme starta eksplodirao šatl “Čelendžer”, kada je poginulo šest članova posade. Tadašnje tamikčenje u kosmosu između SSR i SAD danas je poprimilo karakter tesne saradnje između Rusije i SAD. Od 1994. godine šestorica američkih astronauta radila su na ruskoj orbitalnoj stanici “Mir”, koja je kasnije potopljena. A od 1998. godine Rusija i Amerika – dve vodeće države - stvaraju zajedničku Međunarodnu kosmičku stanicu, koja će do 2005. godine biti kompletirana. Na orbiti će se naći naučno-istraživački kompleks ukupne težine preko 400 tona. U svetu je već preko 400 ljudi boravilo u kosmosu. U novom veku, kako smatraju stručnjaci, letovi u bezvazdušni prostor biće dostupni svima, kao i odlazak na odmor na Kanarska ostrva, Havaje ili Balere. Jedino će karta za takvo putovanje biti skuplja. Staza ka zvezdama koju je trasirao Jurij Gagarin danas je postala veoma široka.

Iako ima preko 30.000 stranica, izveštaj o pogibiji Jurija Gagarina ne pruža odgovor na osnovno pitanje - šta se dešavalo u poslednjim trenucima života prvog čoveka u kosmosu. Gotovo četrdeset godina kasnije, pokrenuta je inicijativa da se iz tajnih arhiva Kremlja izvuku dokumenta koja bi trebalo da rasvetle tajnu smrti prvog kosmonauta.

Greška pilota, sudar sa meteorološkom sondom, upad u vazdušnu struju drugog aviona, gubitak svesti pilota-instruktora, diverzija, pilotiranje pod dejstvom alkohola.…Ovo je nekoliko od mnogo verzija pogibije Gagarina. Koja je od njih prava još uvek se ne zna, ali je sasvim moguće da je jedna ili kombinacija nekoliko njih, najbliža onome što se dešavalo na sivom zimskom nebu iznad Kiržača, istočno od Moskve, tog kobnog jutra 27. marta 1968.

Pre nego što pređemo na analizu nekih od ovih verzija, opisaćemo ukratko šta se dešavalo u životu Gagarina pre i posle njegovog istorijskog kosmičkog leta.


Jurij Gagarin (1934-1968)

Prvi u kosmosu

Jurij Aleksejevič Gagarin, prvi čovek u kosmosu, je rođen 9. marta 1934. u Gžatsku (Smolenska oblast), ali je odrastao u selu Klušino, u porodici kolhoznika. Srednju školu je završio u Gžatsku, gde se posle rata preselila njegova porodica. Godine 1951. završio je zanatsku školu i postao livac, posle čega je pohađao Saratovski industrijski tehnikum koji je završio 1955. Tamo, u lokalnom avioklubu, Gagarin je napravio prve korake u nebo. Te iste, 1955. godine, upisao je u Orenburgu Čkalovljevo vojno vazduhoplovno, učilište koje je završio 1957. prvi u klasi. Zatim je služio kao pilot-lovac Severne flote, odakle je 1960. prešao u kosmonaute. Priča o Gagarinu kao vrhunskom pilotu, koja je deo njegove oficijelne biografije, naravno nije tačna. Istina je da su za kosmonaute birali dobre, ali ne i vrhunske pilote. Nedavno su objavljena sećanja njegovog prvog instruktora letenja koja Gagarina opisuju kao pilota koji je imao problema tokom svoje letačke karijere. Konačno, komandanti garnizona koji su dostavljali spiskove pilota-kandidata za kosmonaute, sigurno nisu želeli da ostanu bez svojih najboljih pilota, tako da su na informativne razgovore sa oficirima iz Moskve odlazili piloti koji nisu pripadali samom vrhu sovjetske pilotske škole. Konačno, u većini slučajeva glavnu ulogu u izboru kosmonauta imale su, pored pilotskih, ljudske i „partijske“ osobine. Kao pilot-kadet pedesetih godina, Gagarin je vaspitavan u strogom duhu komunističke discipline. Jedne noći, kao dežurni čete u kojoj je služio, on je, na primer, žurno prijavio pretpostavljenom odsustvo nekoliko pilota, inače njegovih drugova. Usledila je stroga kazna pilotima, ali i njihova osveta – „ćebovanje“ - koje umalo Gagarina nije koštalo života. Bez svesti odveden je u bolnicu gde su lekari jedva uspeli da ga povrate.

Sve u svemu, Gagarin je postao kosmonaut, ali se ničim nije izdvajao od 20 prvih kosmonauta. Čak, kada se stave na papir uporedne karakteristike svih kosmonauta, onda se vidi da je u svim etapama pripreme Gagarin, po svojim dometima, uglavnom bio negde na sredini. U stvari, teško je naći ijednu etapu treninga za koju se može reći da je u njoj Gagarin bio broj jedan. Možda, boravak u surdokomori. Kažu da je Gagarin bio jedan od retkih koji nije imao problema da provede dve nedelje u totalnoj izolovanosti. Međutim, padobranski skokovi, centrifuga, termokomora, fizičke vežbe,teorija, poznavanje konstrukcije kosmičkog broda i rakete... u svakoj od ovih disciplina bilo je boljih kandidata od Gagarina. Konačno, kada je trebalo odlučiti koga poslati prvog u kosmos, Jurija Gagarina ili Germana Titova (koji je po mišljenju mnogih bio superiorniji kandidat), prevagnulo je, između ostalog i to što je Titov imao ime koje se Hruščovu nikako nije dopadalo: „Šta je ovo? Je l’ ovaj Nemac?“ – pitao je Hruščov iznenađen imenom Titova kada su mu pokazali fotografije i biografije kandidata za prvi kosmički let.

Gagarin je kao prvi čovek poleteo u kosmos 12. aprila 1961. u brodu „Vastok“. Kada je lansiran imao je čin poručnika, a kada se vratio na Zemlju 108 minuta kasnije, preskočivši kapetanski, unapređen je direktno u čin majora. Posle istorijskog leta u kosmos, Gagarin je, po drugi put krenuo na put oko sveta, ali ne u kosmičkom brodu. Posetio je nekoliko desetina država (ali ne i Srbiju), gde su mu priređeni veličanstveni prijemi. Već 1964. u 30. godini života, dobija čin pukovnika.

Nikolaj Kamanjin, koji je u Vazduhoplovnim snagama SSSR rukovodio programom kosmičkih istraživanja (a čiji ćemo čuveni dnevnik, kao i u slučaju pogibije Komarova, često konsultovati), pod pritiskom državnog i vojnog vrha, zabranio je Gagarinu da leti na borbenim avionima, a o ponovnom letu u kosmos nije bilo ni reči. Gagarin je godinama, kao komandant Odreda kosmonauta u Zvezdanom Gradu, obavljao poslove vezane za organizaciju pripreme sovjetskih kosmonauta. Konačno, septembra 1965. Kamanjin je dozvolio da se Gagarin vrati pripremama za let u kosmos na jednom od prvih brodova nove serije „Sajuz“. Imenovan je za dublera Komarova u prvoj misiji „Sajuz“, ali je mnogo onih koji su verovali, da u slučaju da Komarov nije mogao da poleti, Gagarina nikada ne bi pustili da zauzme mesto u prvom „Sajuzu“.


Jurij Gagarin - prvi čovek u kosmosu

Paralelno sa obukom za let u kosmos, Gagarin je avgusta 1966. uspeo da ubedi Kamanjina da mu dozvoli da se vrati letenju na borbenim avionima. Takođe, molio je da mu se obnove padobranski skokovi, što mu je Kamanjin obećao, ali kao deo priprema za njegov drugi let u kosmos. Najverovatnije da se Gagarin osećao neprijatno u društvu kolega kosmonauta koji su se obučavali za letove u kosmos, a uz to leteli redovno na borbenim avionima. Tu, u Odredu kosmonauta, posebno među onima koji su došli posle Gagarina, bilo je pravih asova letenja, kosmonauta koji su ranije bili instruktori, čak i probni piloti. A Gagarin je u svojoj letačkoj knjižici imao svega oko 250 časova provedenih za komandama šest različitih tipova aviona. Za njega kao prvog kosmonauta sveta, legendarnu ličnost koja je dobijala činove preko noći (u jesen 1967. već mu se smešio i generalski čin) - uz to bio je zamenik načelnika Centra za obuku kosmonauta - ne leteti mora da je bio težak i neprijatan osećaj. Čak je bio spreman da podnese ostavku na mesto zamenika načelnika Centra za obuku kosmonauta da bi imao više vremena da leti. Kamanjin je to razumeo, znao je da je za pilota lovca najteže kada ne može da leti, tako da mu je dozvolio povratak letenju na borbenim avionima. Ali je tražio od Gagarina da što pre završi Vazduhoplovnu akademiju i postane inženjer-pilot.

Kako od dana kada je postao kosmonaut marta 1960. nikada nije leteo kao pilot borbenih aviona, za Gagarina je pripremljen program trenažnih letova sa iskusnim instruktorom, pukovnikom Vladimirom Serjoginom, na školskim dvosedim avionima tipa MiG-15. U međuvremenu, posle pogibije Komarova, Gagarinu je rečeno da su njegove šanse da ikada ponovo poleti u kosmos praktično jednake nuli.

Krajem februara 1968. Gagarin je diplomirao na Vazduhoplovnoj akademiji „Žukovski“ i postao inženjer. Krajem marta trebala su da uslede njegova dva poslednja trenažna leta na avionu MiG-15, sa instruktorom Serjoginom, posle čega bi, u istom danu, obavio prvi samostalni let na avionu MiG-17. Upravo tada, za vreme poslednjeg trenažnog leta 27. marta 1968. pod još uvek nerazjašnjenim okolnostima, došlo je do nesreće u kojoj je Gagarin poginuo. Smrt prvog kosmonauta je jedna od misterija koja i sada, gotovo četiri decenije kasnije, zaokuplja pažnju javnosti. Poslednje minute njegovog kratkotrajnog života (imao je 34 godine), o kome se do tada praktično znalo sve, ostale su nerasvetljene.

Tih poslednjih dana marta 1968. kako to često biva, kao da je Gagarin nešto predosećao. Njegova supruga Valentina koja je u to vreme bila u bolnici, rekla je da je iznenada Gagarin pozvao kod kuće foto-reportere i zamolio ih da naprave seriju snimaka. I stvarno, časopis „Aganjok“ je objavio poslednje fotografije Gagarina u porodičnoj atmosferi, sa dvema ćerkama, suprugom... Takođe, rekao je supruzi da neće moći dan pre poslednjeg trenažnog leta da je poseti u bolnici; pa ipak, došao je i ostao sa njom ceo dan. „Kao da je došao da se oprosti sa mnom...“ rekla je ona kasnije.

Izjutra, 27. marta 1968. Gagarin je umesto kolima, na aerodrom Čkalovskaja došao autobusom, skupa sa drugim kosmonautima, što je bilo dosta neobično. Jedan od njih je kasnije ispričao kako je Gagarin zaboravio propusnicu i, iako su ga kolege ubeđivale da njega zna ceo svet i da mu ne treba propusnica za aerodrom, kada je već autobus krenuo, zamolio je vozača da stane da bi se vratio po propusnicu. Za sujeverne pilote i to je bio loš predznak.

Kada je stigao na aerodrom, posle kraćeg medicinskog pregleda i konsultacije sa Serjoginom, Gagarin je saslušao raport dežurnog tehničara o stanju aviona MiG-15 kojim je trebalo da leti, i popeo se u prednju kabinu, ali Serjogina još nije bilo. Pojavio se nekoliko minuta kasnije, vidno nervozan posle nekog neprijatnog telefonskog razgovora. Sa kim je Serjogin to pričao pre kobnog leta i sada je tajna.

Zadatak pilota je bio vrlo jednostavan. Oni su trebali da obave let po krugu na visini od oko 4.000 metara, u oblasti grada Kiržač, istočno od Moskve. Trajanje leta trebalo je da iznosi do trideset minuta. Vreme nije bilo komplikovano za pilotažu; dva sloja oblaka su se nalazila na nebu, prvi na visini od 700-1.200 metara, a drugi na 4.800 metara. Vidljivost ispod oblaka i između dva sloja oblaka iznosila je više od deset kilometara.

Posada ne odgovara na pozive Kontrole


Postavši kosmonaut Gagarin gotovo osam godina nije leteo na avionima. Ovde ga vidimo pored trenažnog aviona MiG-15 kada mu je dozvoljeno da se vrati letačkoj obuci.

MiG-15 broj 625 je poleteo u 10:19h. Nekoliko minuta avion je leteo obavljajući najjednostavnije manevre, da bi u 10:25 h Gagarin javio da je spreman da obavi glavni zadatak. Samo pet minuta kasnije, na iznenađenje kontrolora leta Gagarin je javio da je zadatak obavljen i da traži dozvolu da okrene avion „po kursu 320 stepeni“ i vrati se na aerodrom. Po planu, za ispunjenje zadatka trebalo je dvadeset, a ne samo pet minuta. Ali, znajući da iza Gagarina sedi Serjogin, koji je bio komandant letačkog puka i koji je bez konsultacija sa Kontrolom mogao da menja plan trenažnog leta, rukovodilac leta, inače potpukovnik po činu, nije želeo da se buni. Zbog čega je trenažni let skraćen za čitavih 15 minuta još jedna je od enigmi kojoj, što je takođe vrlo zanimljivo, komisija koja je istraživala uzroke nesreća nije poklonila posebnu pažnju. U 10:30 h veza sa avionom je izgubljena. Kontrolori su i dalje pokušavali da uspostave vezu, ali odgovora sa aviona nije bilo. Za to vreme redari su i dalje pratili avion, sve do 10:43 h, kada je avion nestao sa radarskog ekrana. Tada je avion bio udaljen oko 30 km od aerodroma.

Odmah je u nebo podignut transportni avion IL-14 i nekoliko helikoptera. Oni su više od četiri sata pokušavali da pronađu delove aviona, ali bez uspeha. Konačno, u 14:50 h pilot helikoptera Mi-4 je javio da vidi delove Gagarinovog aviona 64 km od aerodroma Čkalovskaja, u šumskoj oblasti oko tri kilometra od naselja Novoselovo. Spasilačke ekipe su odmah tamo upućene.

Na ovom mestu otvaramo dnevnik generala Kamanjina koji je među prvima stigao na mesto nesreće:


Poslednji snimak Gagarina napravljen izjutra 27. marta 1968. uoči kobnog leta. Gagarin je bio u prednjoj kabini trenažnog aviona MiG-15

“Naš helikopter je sleteo na rubu šume, nekih 800 metara od mesta pada aviona. Dubina snega je bila više od jednog metra, tako da smo se sa mukom probijali. Kada smo stigli tamo je već bilo oko 30 ljudi. Avion je pao u gustu šumu pri brzini od oko 700-800 km/h. Krila, trup, rezervoari i kabine rasparčani na sitne delove bili su razbacani u pojasu 200 puta 100 metara. Mnoge delove aviona, padobrana i odeće pilota videli smo na visokim granama breza. Kroz izvesno vreme pronašli smo delove gornje vilice sa jednim zlatnim i jednim srebrnim zubom. Lekari, koji su bili sa nama, rekli su da pripadaju Serjoginu. Još uvek nismo našli nijedan detalj koji bi ukazao da je Gagarin takođe poginuo, ali su nade da je on preživeo udes bile sve manje i manje. Uskoro pronađena je planšeta (plan leta - prim. G.I.) za koju se verovalo da pripada Gagarinu, što je moglo da posluži kao osnova da je i on mrtav, ali ona je mogla da ostane u kabini aviona i posle njegovog katapultiranja.

Brzo je padao mrak, tako da su raskopavanja tokom noći i bez komisije za havarije bila nemoguća. Javio sam Brežnjevu i Kosiginu da je Serjogin poginuo i da je smrt Gagarina takođe vrlo verovatna, ali da ću o konačnoj sudbini Gagarina javiti tek narednog jutra, 28. marta, posle detaljne pretrage rejona u kome je avion pao...“

Gagarin identifikovan po mladežu


Urne sa pepelom Vladimira Serjogina (levo) i Jurija Gagarina položene su u zidine Kremlja

Malo je bilo onih iz spasilačke ekipe koji su te noći spavali. Ministarstvo odbrane je odmah formiralo komisiju koja je zasedala tokom noći i proanalizirala svu dostupnu dokumentaciju. Intervjuisani su očevici, komandanti, inženjeri, rukovodioci letova, kontrolori. Kosmonaut Nikolajev je potvrdio da je pronađena planšeta pripadala Gagarinu jer je on lično video kada je Gagarin u nju crvenim nalivperom upisao plan leta. Iako to nije bio dovoljan dokaz, članovi komisije su gotovo potpuno bili ubeđeni da je Gagarin poginuo. Naređeno je da se sa prvim zracima Sunca 28. marta pretraga terena nastavi jer je još uvek tinjala nekakva nada da se Gagarin ipak katapultirao i da je možda negde duboko u snežnoj šumi...

U praskozorje članovi komisije su se okupili na aerodromu Čkalovskaja i u dva helikoptera krenuli ponovo prema mestu nesreće. Oko osam izjutra na jednoj grani breze, na visini 10 -12 metara primećena je nekakva tkanina. Ispostavilo se da je to bio komad gornjeg dela Gagarinove pilotske jakne u čijem je džepu pronađen neoštećen kupon za doručak koji je pripadao Gagarinu. Tako je, po generalu Kamanjinu, definitivno ustanovljeno da je Gagarin poginuo. Međutim, kosmonaut Leonov koji je takođe učestovao u iskopavanjima, kaže nešto drugo. Po njemu, delovi tela pilota koji su pronađeni smešteni su u dve posude; teško je bilo razaznati delove tela, tako da se nije znalo čak ni to da li su to delovi samo tela Serjogina ili i Gagarina. Na vrhu, Leonov je primetio deo skalpa sa komadom uva na njemu; iza uva na skalpu je bio mladež. Leonov je tog trenutka definitivno znao da je Gagarin mrtav. Samo nekoliko dana ranije njih dvojica su bila na šišanju; tada se Gagarin šalio sa bricom da pazi na njegov mladež iza uva.

Uveče, 28. marta u prisustvu članova porodice, svih kosmonauta i visokih oficira vazduhoplovstva, ostaci tela Gagarina i Serjogina su kremirani. Sledećeg jutra 29. marta urne sa pepelom izložene su u Krasnozemjanskoj sali Kremlja kroz koju je prošlo više od 40.000 ljudi. Tada su, u jednoj izdvojenoj prostoriji Brežnjev i Kosigin razgovarali sa kosmonautima. Istovremeno, na televiziji general Kamanjin i kosmonauti Bikovski, Leonov i Popovič su nastupili evocirajući svoja sećanja na prvog čoveka koji je leteo u kosmos.

Dok je oko urni bila počasna straža sastavljena od najviših rukovodioca države, generala, maršala, kosmonauta, iskopavanja su nastavljena. Iz jame nastale usled udara aviona, između ostalih delova izvučen je njegov motor, osnovni deo prednje kabine i mnogi drugi detalji. Odmah je ustanovljeno da je motor u trenutku udara aviona bio čitav, znači eliminisana je verzija da je avion eksplodirao u vazduhu. Pronađeni su ručni satovi pilota, ali u takvom stanju da je bilo nemoguće odrediti vreme kada su stali, tj, kada je avion udario u zemlju što je za nalaze komisije bilo veoma važno. Ono što se do tada znalo bilo je da je avion leteo do 10:43 h, do kada je bio praćen radarima.

Narednog dana, 30. marta, stotine hiljade ljudi bilo je u povorci koja je pratila urne sa pepelom dva pilota. U 14:30 h one su stavljene u zidine Kremlja sa jednostavnim crnim tablicama na kojima su napisana imena pilota i datuma rođenja i smrti. Sahranjen je Jurij Gagarin, čovek koji je obeležio jednu epohu i čije je ime zauvek utisnuto u istoriju čovečanstva.

Zaključci Komisije i gnev kosmonauta


Kosmonauti su prvi posumnjali u zaključke istražne komisije. Na ovom snimku iz 1965. vidimo ih skupa sa generalom Kamanjinom. U prvom redu- sede s leva na desno: Leonov, Terješkova, Kamanjin, Gagarin, Nikolajev i Titov. U drugom redu stoje – Feoktistov, Bikovski, Jegorov, Bjeljajev, Popovič i Komarov.

Odmah je formirana specijalna državna komisija u kojoj su bili maršali Ustinov, Jakubovski, konstruktor Mikojan, ministar Smirnov i još nekoliko generala i političara. Ona je formirala četiri podkomisije za proveru letačke pripremljenosti posade i organizacije trenažnih letova, za tehničku analizu sakupljenih delova aviona MiG-15 i ocene njegove ispravnosti, za proveru organizacije letačke obuke kosmonauta Centra za obuku i pripreme završnog materijala koji je trebalo da bude prezentovan Centralnom Komitetu SSSR. U svakoj podkomisiji bilo je 12 do 16 ljudi, među kojima je bilo i predstavnika KGB, Vlade i Centralnog komiteta. U radu podkomisija učestvovali su i kosmonauti, oficiri vazduhoplovstva i predstavnici civilnih organizacija gde su izrađivani delovi aviona.

Vrlo brzo je ustanovljeno sledeće:

• Na osnovu analize 92% pronađenih delova aviona, on je bio u ispravnom stanju. Njegov motor je u trenutku udara u zemlju radio sa obrtajima od 9.000 do 10.000 što je dovoljno za horizontalni let.
• Piloti nisu pokušali da se katapultiraju.
• U krvi oba pilota nije bilo adrenalina – znači da piloti do zadnjeg časa nisu bili pod nekim strahom.
• Na osnovu dva avionska merača vremena i ručnih časovnika Gagarina i Serjogina još uvek nije bilo moguće odrediti tačno vreme nesreće - 10:32 h, tj. 50 sekundi posle zadnjeg kontakta Gagarina sa kontrolom leta, ili u 10:44 h.
• Avion Gagarina je naglo počeo da gubi visinu kada ga je od zemlje delilo 3.500 metara.
• U zoni letenja, levo od Gaga¬rinovog, istovremeno bilo je nekoliko mlaznih aviona, dok je na manjoj visini grupa novih kosmonauta uvežbavala padobranske skokove.

Šta je to moglo da dovede dva pilota da leteći vrlo jednostavnom putanjom, naglo počnu da gube visinu i da ne uspeju da isprave avion? Budući da su detalji ispitivanja godinama sakrivani od javnosti, počele su da kruže različite priče o razlozima pogibije. Analize stručnjaka kažu da je avion na visini od 3.500 metara upao u spiralu i da je Gagarin svo vreme pokušavao da izvuče letelicu iz spirale koja ju je vodila prema Zemlji. Sve se odigralo veoma brzo, piloti nisu imali vremena ni da se uplaše (nije bilo adrenalina u njihovoj krvi). Trebalo im je svega 400 metara visine da isprave avion, odnosno oko dve sekunde vremena... Kada su krila aviona presekla visoke grane stoletnih breza, sve je bilo gotovo.

Izveštaj o pogibiji Gagarina i Serjogina od 30.000 stranica (29 tomova), završen je jula 1968. U njemu je uzrok katastrofe ostao nerazjašnjen, ali je kao najverovatniji razlog navedeno da je “usled naglog zaokreta pilota zbog oblaka ili meteorološke sonde (u izveštaju stoji izraz “vazdušna lopta” – pim. G.I.), došlo do ulaska aviona u kritični režim, što je dovelo do njegovog pada”.

Prvi su reagovali kosmonauti. Njih petorica (Nikolajev, Popovič, Bikovski, Titov i Bjeljajev) su poslali pismo maršalu Ustinovu, sekretaru Centralnog komiteta KPSS, u kome kažu da nalazi četvrte podkomisije koja je formulisala razlog nesreće nisu osnovani. U pismu, između ostalog stoji:

“Proverom meteoroloških uslova ustanovljeno je da između prvog i drugog sloja oblaka nije bilo nikakvih oblaka. Da ih je i bilo, zbog čega bi piloti naglo reagovali u susretu sa njima? Po važećim pravilima, oni su dužni da mirno prođu kroz njih koristeći instrumente... Konačno, kako su mogli probni pilot prve klase Serjogin, koji je leteo za vreme veoma složenih meteoroloških uslova, i Gagarin koji je imao iskustvo leta kroz oblake pomoću instrumenata, da zbog straha od ulaska u oblak naprave tako nagli zaokret i upadnu u spiralu?

Po našem mišljenju, to je neracionalna i neosnovana verzija, koja baca senku na naše slavne pilote.

Pored toga, nejasno je zbog čega nije uzeta u obzir ocena ponašanja aviona i posade od momenta poslednje radioveze do momenta pada aviona, koju je predočila grupa pilota-eksperata predvođena zaslužnim probnim pilotima Sjedovim, Iljušinom i drugim. Ovi specijalisti u zaključku navode:

„... Objašnjenje kretanja aviona po trajektoriji koju je predočila grupa koja je istraživala dinamiku leta, nikako se ne može objasniti dejstvom posade koja je bila u svesnom stanju. Takvo kretanje aviona moguće je kada usled nekog faktora dođe do privremenog gubitka radne sposobnosti posade u vazduhu.“

„U procesu istraživanja uzroke katastrofe“, stoji dalje u pismu kosmonauta, „ustanovljeno je da je do tako naglog pada pritiska u kabinama Gagarinovog aviona (minus 0,01 kg/cm2, normalni pritisak je +0,1 do 0,12 kg/cm2) moglo doći samo usled gubitka hermetičnosti... U vezi toga što je pad pritiska u kabinama prouzrokovan razhermetizacijom potrebno je proučiti sve uzroke koji su mogli da dovedu do toga.

Obavljeni eksperimenti ukazuju da je do razhermetizacije kabina moglo da dođe usled:

• pucanja stakla kabina usled sudara sa meteorološkim balonom ili nekim drugim spoljašnjim predmetom ili
• eksplozije koja se desila u, ili oko kabine.“

Oni takođe navode da zaključci komisije da je staklo kabine aviona polomljeno kada je on udario u drveće sa svoje desne strane nisu tačni, jer sa te strane nije bilo drveća. Uz to, činjenici da je pronađeno samo 62 % staklenog dela kabina na mestu nesreće nije pridodata ozbiljna pažnja. Konačno, očevici tvrde da su čuli eksplozije na avionu, a među njima se nalaze čak i kosmonauti Leonov i Popovič. Sve u svemu, kosmonauti veruju da je usled nečega došlo do trenutne razhermetizacije kabina aviona u vazduhu, gubitka svesti pilota i pada aviona.

Tako su pisali avgusta 1968. kosmonauti, ali odgovora na njihova pitanja nije bilo. Izveštaj je završen, predat CK KPSS i stavljen u arhivu. Šta je izazvalo upad MiG-15 u spiralu je pitanje koje međutim do sada još uvek nema konačnog odgovora. Avion je udario u meteorološki balon, upad u vazdušni vrtlog traga drugog mlaznjaka, niski oblaci, sudar sa pticama, greška pilota... Čak se pričalo da je Gagarin upravljao avionom pod dejstvom alkohola.

Verzija da je Gagarin bio pijan lansirana je od ljudi iz njegove neposredne blizine. Čak je i kosmonaut Leonov, posetivši Gagarinovu suprugu u bolnici, netaktično skupa sa rečima utehe, rekao kako svi znaju koliko su Gagarin i Serjogin voleli da popiju. Znalo su da su oba pilota bila na jednoj proslavi dva dana pre nesreće, ali očevici tvrde da ni Gagarin ni Serjogin nisu pili. „To je potpuni apsurd“, kaže probni pilot Stjepan Suhanjin, član jedne podkomisije. „Gagarin je pre leta imao dve medicinske kontrole, u Centru za pripremu kosmonauta i na aerodromu.“ Konačno, u krvi oba pilota nije bilo tragova alkohola.

Svim verzijama koje smo nabrojali na početku ovog teksta u prošlom broju „Astronomije“ zajedničko je to da sve
ukazuju da je avion Gagarina bio apsolutno ispravan. Avion MiG-15 u kome su leteli Gagarin i Serjogin izrađen je marta 1956. u Čehoslovačkoj. Imao je dva generalna remonta, poslednji je obavljen godinu dana pre nesreće.


MiG-15 - Avion u kakvom je Gagarin poginuo

Od tada je leteo 62 sata, dok je motor tipa RD-45FA proizveden decembra 1954. imao četiri remonta. Poslednji je obavljen 1967. i od tada je imao radni nalet od gotovo 76 sati. Avion MiG-15 je među sovjetskim reaktivnim avionima tog vremena spadao među najpouzdanije letelice. Ovaj u kome su Gagarin i Serjogin leteli nije imao nikakvog defekta,
bio je u ispravnom tehničkom stanju i vrlo brzo je kvar na avionu kao moguća verzija nesreće eliminisana. Kada su sve
sakupljene delove aviona MiG-15 postavili na drvenu maketu aviona, bilo je više nego očigledno da je avion bio ceo do
samog udara u tle.

Ako je avion bio u tehnički ispravnom stanju, a jeste, znači ostaju posada koja je svojim akcijama ili otustvom akcija dovela do tragedije, ili neki spoljašnji faktor koji je izazvao takvu reakciju posade da ona nije uspela da preživi.
Da li je avion udario u sondu meteorološkog balona, u neku pticu, u neki drugi avion...? Istina, dok su oni bili na nebu, u
relativnoj blizini je bilo nekoliko drugih aviona, ali da je došlo do sudara sa nekim od njih onda bismo govorili o dve, a ne o
jednoj avionskoj nesreći. Međutim, tog dana je samo jedan avion pao na zemlju, onaj u kome su bili Gagarin i Serjogin.
Znači, sudar sa drugim avionom kao verzija pada u vodu. Da li je onda možda avion Gagarina upao u vazdušni vrtlog
iza nekog od drugih aviona, što je poremetilo stabilnost leta tako da posada nije uspela da ispravi avion. Samo minut posle
poletanja Gagarina, u nebo su se sa istog aerodroma vinula još dva aviona tipa MiG-21 sa po jednim pilotom. Oni su leteli u grupi, paralelno. Tri minuta kasnije, poleteo je školski MiG- 15, jedanaest minuta kasnije u nebo je bio još jedan avion (An- 22), da bi poslednji avion koji je poleteo dok je Gagarin još uvek bio živ, bio An-24. On je poleteo 14 minuta posle Gagarina.

Svi ovi avioni su leteli putanjama koje su bile gotovo paralelne putanji Gagarinovog aviona. Ono što je neobično to je da je Gagarinova putanja bila bočno od putanja ostalih aviona i dok su piloti ostalih aviona leteli pravolinijski, Gagarin
je manevrisao u prostoru presekavši putanje leta svakog od ovih aviona ukupno tri puta. On je prvo leteo relativno pravolinijski, zatim napravio osmicu, u polukrugu se vratio natrag, napravio jednu nepravilnu osmicu i u polukrugu krenuo
dalje, da bi se zatim srušio. Treba reći da piloti ostalih aviona nisu bili kosmonauti. Gagarin je prvo u 10:27 h napravio
figuru u obliku osmice. U 10:30 h Gagarinu je najbliži bio drugi MiG-15 pod komandom pilota Andrejeva. On je bio na
12 km od Gagarinovog aviona, na visini od oko 3.000 metara.

Za to vreme Gagarin je leteo na 4.200 metara. Zatim je Gagarin krenuo natrag, u pravcu aerodroma, njegova putanja
je presekla putanje leta svih nabrojanih aviona, da bi u povratnom letu napravio još jednu figuru u obliku nepravilne osmice.

Tada, u 10:43 h avionu Gagarina najbliži je bio An-24 kojim je komandovao pilot Čajkovski, na 14 km. On je međutim bio
na visini od 1.600 metara, dok je visina Gagarina još uvek iznosila 4.200 metara. Sada je Gagarin opet leteo u suprotnom
smeru od aerodroma, opet je presekao putanje leta svih aviona sve dok se avion nije srušio nedaleko od mesta gde je na nebu na početku leta napravio prvu osmicu.

Teorija o gubitku kontrole nad avionom kada je on upao u vazdušni vrtlog iza nekog od ovih aviona, iako je bila popularna, nije mogla biti i dokazana. Njen inicijator je prof. Sergej Belocerkovski, kod koga je Gagarin inače diplomirao
svega nekoliko nedelja pre tragedije. I prof. Belocerkovski je učestvovao u jednoj od istražnih podkomisija. Mnogo godina
kasnije on je objavio dve knjige o smrti Gagarina, uz podršku kosmonauta Leonova. Njegovo mišljenje međutim nisu delili
kosmonauti Beregovoj, koji je među kosmonautima tog vremena važio za najveći autoritet kada je upad aviona u spiralu
u pitanju i Titov koji je tvrdio da svaki pilot može bez većih problema da izvuče avion MiG-15 iz spirale. Takođe, po rečima prof. Lisenka, čak i da je Gagarinov avion upao u vazdušnu struju nekog od bombardera, koji imaju daleko jaču „vučnu“ silu u odnosu na MiG-ove, došlo bi do neznatnog poremećaja leta Gagarinovog aviona i delimičnog gubitka visine. U oba slučaja piloti bez problema umiruju svoj avion, tako da nema govora o tome da je avion Gagarina zbog toga mogao da upadne u vrtlog iz koga piloti nisu uspeli da se izvuku.

Znači, upad u vrtložnu struju iza nekog od aviona kao moguća verzija tragedije, takođe je eliminisana. Ako vrtložna struja aviona u zoni leta Gagarina nije bila dovoljna da izazove upad u spiralu Gagarinovog aviona, da li je moguće da se upravo neki od susednih aviona iznenada pojavio iz oblaka? Da bi izbegao sudar, Gagarin je naglo povukao ručku na dole. Avion je nosem krenuo prema Zemlji, povećao brzinu i upao u spiralu iz koje nije uspeo da se izvuče... Za ovu verziju takođe nema potvrde jer su intervjuisani piloti svih aviona koji su bili u vazduhu i svi su rekli da ni u jednom trenutku nisu primetili Gagarinov avion.


Predsednik SSSR-a Brežnjev (prvi s leva) na poslednjem ispraćaju Gagarina

Ornitolozi su vrlo brzo odbacili svaku sumnju da je sudar sa pticom doveo do nesreće. Istina, nedaleko od mesta pada
Gagarinovog aviona pronašli su jednu mrtvu pticu, ali se zna da ona nije u stanju da leti na visinama iznad 100 metara. A Gagarinov avion je naglo gubio visinu počev od visine od 3.500 metara.

Serjogin i njegovi zdravstveni problemi

Jedna verzija koju je podržavao general Nikolaj Kuznjecov, načelnika Centra za obuku kosmonauta i direktni nadređeni
Gagarina (koga uzgred budi rečeno Kamanjin okrivljuje za lošu organizaciju Gagarinovog poslednjeg trenažnog leta),
kaže da je na visini od 3.500 metara Serjogin naglo izgubio svest, da je telom pritisnuo ručku upravljanja tako da je avion
naglo krenuo prema Zemlji. Gagarin nije uspeo da povrati komandu nad letelicom. Preokupiran težinom situacije u kojoj
se nalazio Gagarin nije odgovarao na pozive sa Zemlje, što objašnjava zašto nije bilo radio veze sa avionom.

Po boji glasa na snimku razgovora sa kontrolnim tornjem, evidentna je smirenost Gagarina, disao je ravnomerno. U ostacima njegovog tela pronađeno je dovoljno kiseonika, što znači da je Gagarin bio apsolutno zdrav. Da mu za koji trenutak predstoji smrt izgleda da nije ni slutio. Međutim, kiseonika u tkivu ostataka Serjogina gotovo da uopšte nije bilo, što je dovelo do Kuznjecovljeve verzije o njegovim zdravstvenim problemima tokom leta koji su doveli do pogibije oba pilota. Vladimir Serjogin je bio mnogo stariji od svog slavnog učenika, kako po godinama (12 godina), tako i po letačkom
stažu. Kada je Gagarin krenuo u prvi razred osnovne škole, Serjogin je leteo kao borbeni pilot u Drugom svetskom ratu.
Ovenčan ordenjem za uspehe tokom rata, Serjogin je zatim leteo na prvim reaktivnim avionima. Međutim, ima indicija
da njegovo zdravlje nije bilo perfektno. Kuznjecov kaže da su mu bledo lice Serjogina i njegov usnuli pogled govorili da
on ima problema sa srcem i želucem. Takođe, evidentirano je da je Serjogin pre leta bio nervozan, tako da neko tvrdi kako je on u tim trenucima imao hroničnih problema sa srcem, ali misleći da će to proći kao mnogo puta ranije, ipak nije želeo da otkaže let. Tokom leta, Gagarin je sa Serjoginom održavao radio-vezu preko unutrašnje linije i, kada je odjednom Serjogin prestao da govori, shvatio je da se nešto desilo sa komandantom puka...


Da li je Gagarin ubijen Kuznjecov naravno ne može da da odgovor već, kao i Kulikov, predlaže da se što pre formira
nezavisna komisija koja će, oslobođena pritiska Kremlja, koji je očigledno bio prisutan 1968. ispitati sve detalje tragedije.

Zato je pre vremena (5 minuta umesto 20 minuta) javio da je zadatak završen i zatražio dozvolu da izađe iz zone letenja i vrati se natrag. Od rukovodioca leta, iznenađenog zbog prevremeno završetka zadatka za šta je realno umesto 5 trebalo 20 minuta, uz to bez ikakvog kontakta sa Serjoginom (on uopšte nije kontaktirao kontrolni toranj), dobio je dozvolu da sa vrati natrag. Gagarin, međutim, nije spomenuo da se nešto desilo sa Serjoginom, želeći da sačuva njegovu čast, a u nadi da će se on osvestiti pre sletanja. U tom trenutku, Serjogin koji gubi vazduh popušta kaiševe da bi udahnuo više vazduha. Sledi novi napad, i Serjogin telom pada na ručku upravljanja. Avion naglo kreće nadole, upada u spiralu iz koje Gagarin zbog prevelikog opterećenja nije uspeo da ga izvuče. Proračuni govore da je u tim trenucima na pilote i sam avion delovala sila od 11G, što znači da su piloti težili po čitavu tonu! Čak i znatno mlađi i bolje pripremljeni piloti u takvim okolnostima mogu da izgube svest. Malo je verovatno da je ova verzija sa pukovnikom Serjoginom kao „krivcem“ za smrt Gagarina istinita. Mnogo toga u njoj je hipotetičkog. MiG-15 nije imao „crnu kutiju“, tako da ne postoji način da se proveri konverzacija među pilotima i da li u ovome ima imalo istine. Za mnoge je međutim njome sačuvan ugled prvog kosmonauta, ali na uštrb profesionalnosti Vladimira Serjogina.

Sudar sa sondom meteorološkog balona je još jedna popularna verzija pogibije Gagarina. Pregledom dokumentacije utvrđeno je da tog dana nije bilo puštanja sondi, a sve sonde koje su našli na zemlji, a koje su bile lansirane ranije, nisu
imale tragove ikakvog sudara sa nekim telom u vazduhu.

Zanimljivo je da je kosmonaut Sevastjanov izjavio kako je 75% siguran da je ovo bio glavni uzrok pogibije Gagarina, dok je u jednom od nedavnih intervjua kosmonaut Poljakov izjavio kako je u tajnim arhivama Kremlja ipak pronađen dokument u kome stoji da je jedan vojnik, bez navedenog imena, bez znanja pretpostavljenih ipak tog dana pustio u nebo jedan meteorološki balon sa sondom. Ova verzija još uvek čeka čvrstu potvrdu, ali i ona je pod velikom sumnjom posebno kada se zna da je avion bio potpuno ceo pred sam udar u zemlju. Da li je onda Gagarin iznenada naletevši na sondu, da bi izbegao sudar sa njom, pao u spiralu iz koje nije uspeo da se izvuče? U prilog ove verzije govori to što je avion bio neoštećen do samog udara u tle. Ovo bi mogla biti vrlo ozbiljna verzija, ali naravno mnogo toga i ovde tek treba da se oficijelno proveri.

Nestručnost pilota

Maja 2005. objavljena je senzacionalna i reklo bi se vrlo hrabra verzija generala Jurija Kulikova, koji je učestvovao u analizi uzroka katastrofe. Kao prvi čovek Službe bezbednosti letenja Vazduhoplovnih snaga SSSR-a, general Kulikov je imao pristup jednom od dva primerka 29-tomnog izveštaja koji se nalazi u arhivama ove Službe. Mesecima je proučavao svaki detalj izveštaja. Po njemu, prvo što je neobično, to je toliko obiman izveštaj. Dok su izveštaji drugih sličnih nesreća obima jednog do dva toma, ovde je napisano preko 30.000 stranica u vidu 29 tomova! Zbog čega? Da bi se možda prikrila prava istina? I iznad svega, iako je sakupljeno 96% delova aviona, znači postoji gotovo kompletan dokazni materijal, komisija nije dala odgovor na glavno pitanje. Avion je, kako je to definitivno utvrđeno, tokom čitavog leta, dok nije udario u tle, bio u ispravnom stanju. Takođe, svi podaci o pratećoj tehnici na Zemlji i službi koje su pripremale avion, govore da nije bilo nikakvih problema u radu službi aerodroma. Jednom reči, avion je bio u ispravnom stanju dok su priprema, praćenje i obezbeđenje leta odrađeni krajnje profesionalno.

Znači, ostaje posada, ljudi koji su upravljali avionom. Po generalu Kulikovu, postoji samo jedan faktor koji je doveo do tragedije – ljudski. On negira teoriju o zdravstvenim problemima koji su mogli da dovedu do nesreće. Nad oba pilota obavljen je medicinski pregled pre poletanja koji ne ukazuje na bilo kakvu sumnju u zdravstveno stanje jednog ili drugog pilota.

General Kulikov smatra da su ocene da Gagarin i Serjogin, kao prvoklasnim piloti, heroji SSSR-a, pukovnici ovenčanim mnoštvom ordenja, nisu mogli da pogreše nisu tačne. Jednom kada uđete u kabinu aviona, sva vaša slava, zvezdice na
ramenima, ordenje – sve to tamo ništa ne vredi. Tamo i najmanja pogrešna procena, najmanja greška može biti fatalna; tamo ste pilot, čovek od krvi i mesa, odgovoran za letelicu, za svoj život.


Zidine Kremlja - mesto počivanja Gagarina

Da li je Gagarin ubijen

Jula ove godine bivši saradnik Centra za eksploataciju i remont aviona Vazduhoplovnih snaga Rusije Igor Kuznjecov lansirao je novu verziju koju je, kako kaže detaljno proučio primenom najnovije kompjuterske tehnike. I on je bio član
jedne od komisija koje su istraživale uzorak nesreće Gagarina.
Po njemu, krivac je neko sa strane ko je namerno ili nenamerno ostavio otvoren ventilacioni uređaj kabine. To je dovelo do razhermetizacije kabine, gubitka svesti posade i pada aviona. “Sa punom odgovornošću tvrdim da su piloti bili bez svesti poslednjih 60-tak sekundi posle zadnjeg javljanja bazi,” kaže Kuznjecov. Činjenica da kabine nisu bile hermetizovane ustanovila je jedna od podkomisija još 1968. a o razhermetizaciji kabina govore i kosmonauti u svom protestnom pismu maršalu Ustinovu. Ventilacioni uređaj prve Gagarinove kabine bio je otvoren 48%! Drugi ventilacioni uređaj koji se nalazio na kabini Serjogina se ne spominje, ali kako se druga kabina samo nastavlja na prvu, bez ikakve hermetičke prepreke između njih, to znači da su obe kabine od početka leta bile razhermetizovane. O tome piloti su mogli da saznaju tek pomoću pribora na visini od preko 2.000 metara. Kako su velikom brzinom leteli u vis, piloti toga nisu bili svesni. Da se nešto dešava sa vazduhom u kabinama su primetili tek kada su krenuli sa obavljanjem jednog od zadatka leta – pred zaokret na visini od 4.200 metara. Kada su to otkrili uradili su ono što nalažu instrukcije – prekida se sa obavljanjem zadatka, naglo se spušta visina leta do 2.000 metara i vraća se na aerodrome. Analizom putanje leta Kuznjecov zaključuje da su Gagarin i Serjogin upravo to i uradili. Napravili su zaokret da bi što brže smanjili visinu leta. Gagarin je zatražio dozvolu da obavi zaokret na 320 stepeni, tj. želeli su da skrenu ulevo. Ali, uspeli su da stignu samo do 180-og stepena. To je lako objasniti. Sa leve strane, na visini od 3.000 metara leteo je drugi trenažni avion MiG-15. Serjogin je znao da leteti u tu zonu nije nimalo bezbedno. Takođe, ako bi krenuli na dole, tamo se padobranima skakali mladi kosmonauti pod rukovodstvom iskusnog kosmonauta Leonova. On je čuvši zvuk aviona iznad njih rekao kolegama da je to Gagarinov avion.
Sa sigurnošću Kuznjecov tvrdi da je manevar bočnog leta na pikiranje, u cilju smanjenja visine, obavio Serjogin. Uradio je to energično, desnim zaokretom. Gagarin nije bio uvežban za tako složen manevar. Onda se desilo nešto neočekivano. Avion je krenuo naglo nadole i nije uspeo da izađe iz spirale. Svi se pitaju – zbog čega iskusni Serjogin čak nije ni pokušao da izvuče avion iz strmoglavog leta prema zemlji. Takođe, po pravilu prvi treba da se katapultira pilot u drugoj kabini, znači instruktor, zatim pilot-učenik. Međutim, nikakvog pokušaja katapultiranja nije bilo. Zašto? Zato što su piloti već tada bili bez svesti – odgovara Kuznjecov. Oni su na visini od 4.200 metara više od šest minuta leteli u razhermetizovanim kabinama. Kiseoničke maske, što je zanimljivo, nisu nosili. To je takođe bio jedan od nalaze komisije. Znači, kiseonička glad – hipoksija. Od tih šest minuta, piloti su praktično pet minuta bili pod uticajem preopterećenja. Tada je počelo naglo spuštanje, praćeno porastom opterećenja. Za to vreme u nehermetičkim kabinama kako je atmosferski vazduh ulazio, pritisak je naglo rastao; za vreme prvih 5-7 sekundi piloti su doživeli takozvani aerodinamički udar. Pritisak je rastao brzinom od 9-14 mmHg/s, dok je brzina propadanja iznosila 140-150 m/s, kako su pokazali pribori u kabini. Zamislite da ste u avionu koji naglo gubi visinu. Kada je njegova brzina propadanja „samo“ 5-7 m/s osećate kako su vam uši zaglunute. A Gagarin i Serjogin su ponirali brzinom od 150 m/s! Kao posledica aerodinamičkog šoka, piloti su u prve 3–7 sekundi izgubili svest; avion je od tada leteo bez ikakve kontrole. Dvadeset dve sekunde kasnije, udario je u zemlju.

Analize obavljene 1991. pokazuju da pilot koji je izgubio svest u takvim okolnostima, može da povrati svest u periodu od 5-15 sekundi, zatim treba mu dodatnih 15–20 sekundi da ustanovi šta se dešava, a za aktivno ponovno upravljanje avionom treba da prođe 30–120 sekundi posle gubitka svesti. Gagarin i Serjogin nisu imali toliko vremena na raspolaganju da se povrate.
Kuznjecov smatra da za poluotvoreni ventilacioni uređaj prve kabine koji je uzrok razhmermetizacije kao i visoku vertikalnu brzinu padanju pri pikiranju ne treba kriviti posadu. Ventilacioni uređaj je mogao da ostavi neki mehaničar, ili pilot koji je leteo na ovom avionu pre Gagarina. Da li je možda u pitanju u stvari ubistvo prvog kosmonauta i kome je to trebalo? Brežnjevu? Nije tajna da Brežnjev nije voleo Gagarina. Naime, Gagarin je bio Hruščovljev ljubimac, koga je Brežnjev skinuo krajem 1964. tako da je prirodno da prema prvom kosmonautu nije gajio prevelike simpatije. Kažu da je samo jednom bio na prijemu skupa sa Gagarinom i da se našao vidno uvređen kada su se ljudi okupili oko Gagarina, ostavivši njega – Generalnog sekretara KPSS, prvog čoveka moćnog SSSR-a, po strani.
Takođe, poznato je da Brežnjev nikada nije primio Gagarina, ili nekog od kosmonauta tog vremena iako su oni čak poslali pismo moleći ga da ih primi, a u vezi sve većeg zaostajanja SSSR-a u kosmičkoj trci sa SAD-om. Konačno, Gagarin je voleo da popije i bilo je njegovih ispada koji su bacali senku na reputaciju prvog kosmonauta, uz to „sina komunizma“ koji je morao da bude iznad svega čist, primer za druge. Poznate su i njegove ljubavne avanture. U jednoj od njih sa medicinskom sestrom koja je bila zadužena da prati prvog kosmonauta umalo nije nastradao kada je, čuvši korake i glas svoje supruge, skočio sa drugog sprata jednog hotela na Krimu. Tada je Gagarin ozbiljno povredio lobanju (imao je veštačku levu obrvu) i, prema tvrdnjama sadašnjih lekara, u takvom stanju on nije smeo, niti mogao da leti. Sve je to uticalo na ugled ne samo Gagarina, već možda po mišljenju Brežnjeva na ugled čitave nacije. Gagarin je postao opasan i trebalo ga je ukloniti...
Da li je Gagarin ubijen Kuznjecov naravno ne može da odgovor već, kao i Kulikov, predlaže da se što pre formira nezavisna komisija koja će, oslobođena pritiska Kremlja, koji je očigledno bio prisutan 1968. ispitati sve detalje tragedije. Konačno, rođaci Gagarina i Serjogina, koji do dana današnjeg nisu dobili zvanično objašnjenje pogibije svojih najmilijih, imaju pravo da zatraže pokretanje nove istrage. Dok se to ne uradi na najvišem nivou, pogibija prvog kosmonauta ostaće i dalje tajna i predmet različitih teorija i nagadjanja. Nedavno je napravljen značajan korak na tom putu kada je grupa kosmonauta i probnih pilota tog vremena od Dume zatražila da se pogibija Gagarina, kao jedna od najvećih misterija XX veka, ponovo preispita i konačno rasvetli.

Preuzeto sa ...
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 5 6
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 03:38:33
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.104 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.