Ima li koristi od vjere u laži?



Pod utjecajem obmane, mnogi ozbiljno bolesni ljudi odustaju od profesionalne terapije i pribjegavaju autosugestiji

Mitskom se Ikaru može štošta prigovoriti, ali ne i da je gajio negativno razmišljanje. Ne, Ikar je bio totalni pozitivac te je vjerovao da se krilima, načinjenima od perja voskom zalijepljenog o tijelo, može vinuti do sunca. Nažalost, sunčeva je toplina imala veću snagu od Ikarova pozitivnog mišljenja: vosak se otopio, krila otpala, a Ikar se stropoštao u bezdan. Pitanje je što bi na to rekli današnji promicatelji pozitivnog mišljenja.

Zahvaljujući popularnom tisku, tvrdnja da je moguće postati sretan i uspješan zahvaljujući određenom stilu razmišljanja proširila se kao virus i danas je gotovo nemoguće razuvjeriti ljude u njezinu pogrešnost. Poruka zagovornika pozitivnog mišljenja glasi otprilike ovako: da biste bili sretni i uspješni, razmišljajte pozitivno, zauzmite pozitivan stav i budite optimistični; ako ste neuspješni i nesretni, to je zato što razmišljate negativno i gajite pesimizam.

Nije lako uvijek prepoznati što točno promotori pozitivnog mišljenja kao sredstva za ostvarivanje sreće podrazumijevaju pod "pozitivnim mišljenjem", no njihovi se savjeti najčešće svode na ponavljanje autosugestivnih formulacija i usvajanje određenih uvjerenja o osobnim vrlinama i mogućnostima uspjeha.

Svakog dana u svakom pogledu

Najslavnija je autosugestivna fraza "svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem", koju je smislio otac pozitivnog razmišljanja, francuski psiholog Emile Coué prije stotinjak godina. Svjetsku je popularnost ova teorija stekla zahvaljujući knjizi "Moć pozitivnog razmišljanja" Normana Vincenta Pealea iz 1952., koja je nadahnula brojne autosugestivne tvrdnje koje, navodno, jamče sreću i uspjeh.

"Svakog se jutra gledajte u ogledalo i recite si da ste najljepši na svijetu", jedna je od formula preporučenih nesretnima izgledom. "Privlačan sam i uspješan u ljubavi i seksu", mantra je kojom bi sebe trebali uvjeravati ljudi čija udvaranja nailaze na odbijanja. "Ništa me neće spriječiti da ostvarim snove", izreka je propisana onima koji ne vjeruju u životni uspjeh.

Toliko dugo traje medijska ofenziva "pozitivnih mislilaca", da većina doista smatra istinom kako je dovoljno u sebi izgovarati određene tvrdnje i da će im se želje ostvariti. Još je gora posljedica ove tlapnje omalovažavanje ljudi koji pate od ozbiljnih zdravstvenih problema poput depresije, bipolarnog poremećaja i anksioznosti.
Tko smatra da je moguće postati sretan putem pozitivnog razmišljanja ne može gajiti sućut prema depresivnima i anksioznima, već ih u pravilu prezire i doživljava isključivim krivcima za svoje tegobe. Štoviše, neće imati razumijevanja ni za one koji traže liječničku pomoć za zdravstvene smetnje te će ih odgovarati od odlaska psihijatru i uzimanja lijekova, jer im to "ne treba", jer je sve "u mislima". "Tvoj je problem što na sve gledaš crno. Ti bi trebao pozitivnije i vedrije gledati na život, pa bi ti bilo bolje", sukus je opaski i "savjeta" koje pozitivni mislioci daju depresivnima i anksioznima u svim dijelovima svijeta gdje je raširena ova nevjerojatna zabluda.

Pod utjecajem ove obmane, mnogi ozbiljno bolesni ljudi odustaju od profesionalne terapije i pokušavaju se sami izliječiti slijedeći upute koje im nude njihovi bližnji ili upijajući sadržaje priručnika popularne psihologije.

Daleko od toga da je pozitivno/vedro/optimistično razmišljanje ponuđeno samo kao lijek za psihijatrijske smetnje. Ono se preporučuje i kao rješenje za sve zdravstvene probleme te kao opća pomoć u životu, primjerice u ljubavi, kod traženja posla, igranja lutrije, zapravo u čemu god zamislite. Ekstremni primjeri povjerenja u pozitivno mišljenje nalaze se u nekim vjerskim zajednicama, koje u potpunosti odbijaju medicinu te se oslanjaju isključivo na molitvu (što je također oblik pozitivnog mišljenja). Fanatični pripadnici sekta koje odbacuju medicinu osuđuju na smrt ili invaliditet vlastitu djecu, koju bi liječnička intervencija mogla spasiti.

Može li se vjerovati na silu?

U čemu je problem s pozitivnim mišljenjem? Problem je u tome što misao, ako iza nje ne stoji uvjerenje, nema nikakvog učinka, a u što ćete vjerovati nije stvar volje ni odluke. Uzmimo kao primjer čovjeka koji osjeća da ga okolina ismijava, prezire i odbacuje (što, dakako, može biti istina). Ako bi on u sebi naprosto ponavljao pozitivne sugestivne tvrdnje tipa "vrijedan sam, privlačan i ljudi me vole", ne vjerujući u njihovu istinitost, s vremenom bi se osjećao sve gore i gore, jer bi sadržaj sugestivnih tvrdnji bio u opreci s njegovim ukorijenjenim uvjerenjem. Kad bi pak povjerovao da je vrijedan, cijenjen i voljen, tada bi mu sigurno poraslo raspoloženje i moral, no nezgoda je u tome što nije moguće samog sebe prisiliti na vjerovanje u bilo što. Čovjek vjeruje u ono u što je po svom iskustvu i inteligenciji sposoban vjerovati, pri čemu su uvjerenja bistrijeg pojedinca bliža, a onog manje bistrog udaljenija od istine.

Tko je po prirodi sklon vjerovati u dobro, makar to uvjerenje bilo lažno, taj i ne pati od depresije, anksioznosti, niskog samopoštovanja i manjka samopouzdanja te mu pozitivna sugestija nije ni potrebna.

Kakva će uvjerenja pojedinac gajiti i koliko će optimističan i "pozitivan" biti, ovisi, osim o inteligenciji i izoštrenosti percepcije, i o snazi moždanih centara za raspoloženje i stres. Kome su centri za raspoloženje i obranu od stresa dobro razvijeni i aktivni, taj se sam od sebe osjeća ugodno te pršti od optimizma i vedrine. Nažalost, to nije posljedica odluke i ne može se "naučiti", kao što nije moguće naučiti talent za glazbu ili klizanje.

Ucjepljivanje pozitivnog uvjerenja ima većih izgleda za uspjeh ako pojedinac prima sugestiju od nekog drugog tko je dovoljno uvjerljiv te ako je sam prijemčiv na sugestiju, ili barem da je ono u što ga želi uvjeriti sugovornik istinito.

Paradoks "pozitive"

Možda će zagovornicima terapije pozitivnim mišljenjem krila potkresati novo istraživanje koje pokazuje da je pozitivno razmišljanje čak štetno za one kojima bi trebalo pomoći.

Joanne Wood sa Sveučilišta Waterloo u Kanadi provela je istraživanje radi utvrđivanja kakav učinak imaju pozitivne autosugestivne tvrdnje na ljude s niskim samopoštovanjem, koje je čest simptom depresije. Pokus proveden na 249 dobrovoljaca otkrio je da pozitivne tvrdnje ljudima niskog samopoštovanja prizivaju bolne, a ne ugodne osjećaje te da im učvršćuju uvjerenje o vlastitoj neprivlačnosti i nepoželjnosti.

Pozitivna autosugestija kao što je "ja sam vrijedan ljubavi" imala je povoljan učinak po samopoštovanje kod onih dobrovoljaca koji sami po sebi imaju visoko samopoštovanje, ali je dodatno narušila samopoštovanje onima kojima ono nedostaje. Tvrdnje koje proturječe nečijoj predodžbi o sebi, koliko god puta bile ponavljane, najčešće imaju učinak bumeranga. Kod ljudi s niskim samopoštovanjem pozitivna sugestija sukobljava se s onim što doista misle o sebi, podsjećajući ih na njihove nedostatke.

"Nevjerojatne, nerazumno pozitivne tvrdnje kao što su ‘potpuno se prihvaćam’, kakve promiču udžbenici za samopomoć, mogu naškoditi onome kome su namijenjeni, a to je osoba s niskim samopoštovanjem", poručuje prof. Wood.

Ljudima koji su prirodno sretni ugodne misli dodatno dižu raspoloženje, no to nije namjena terapije pozitivnim razmišljanjem koju proklamiraju njezini zagovornici, tvrdeći da su pozitivne misli lijek za ljude koji trpe od duševnih boli. Međutim, tko pati od duševnih boli i sniženog raspoloženja, treba se liječiti kod psihijatra, a pozitivno razmišljanje neka prepusti ljudima koji su već sretni, samo što ono njima nije ni potrebno.

Ozren Podnar, prof.

Izvor: Vaše zdravlje

Pozitivno misljenje je dobro ali treba biti svestan kako svojih vrlina tako i svojih mana a potencirati vrline. Dzaba je reci "ja sam lep,zgodan,pametan itd" ako i sam ne verujes u to. Ako verujes da imas neku vrlinu trebas to i potencirati pa ce tako i tvoje samopouzdanje biti vece a ako ne verujes onda "pucas u prazno" jer neces imati ni samopouzdanja

Verujem da osobe sebi mogu pomoci verom u nesto realno. Ako je to nesto nerealnih okvira tesko da ce pomoci sebi. Onima koji bas pate od necega tj od dusevnih bolesti ili loseg raspolozenja, kao sto i u tekstu kazu, preporucujem psihijatra

Verovanjem u lazi korist mogu imati sve osobe osim osobe koja u njih veruje.

"Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama činjenica da je takva nada mogla da postoji vredi toliko da nije suviše skupo plaćena jednim razočarenjem, pa ma kako teško ono bilo."

Andric, Znakovi pored puta