Slažem se..nije bilo sekcije ili sporta na koji nisam išla bar mesc dana.Na žalost, otkrila sam da sam talentovana za više stvari, pa sam se rasplinula.Meni je, recimo, žao što me roditelji nisu usmerili i pritisli da se nečega držim do maksimuma svojih sposobnosti, nego počnem, vidim da mogu i odustanem.
Na žalost i moje dete je isto, što bi rekli "za sve je Bog dao", pa joj sve brzo dosadi.

apsolutno mozes da prepoznas sklonosti jednog klinca...

i cak i tudjeg,ukoliko dovoljno vremena provedes sa istim,a pri tom si prisutan u pravom smislu te rijeci.

potpuno je druga stvar i problem sto zbog realnih okolnosti (gole borbe za egzistenciju i radnog vremena zbog kojeg ni ne vidjas klinca po citav dan_- prosto nemas vremena da se njime bavis u bukvalnom smislu.

a to je problem vecine roditelja i porodica danas...nemaju zajednicko vrijeme.

nepogrijesivo u prvim razredima osnovne skole kod mnogih vidis i greske i propuste kod njih,ali i njihove sklonosti ka necemu...i samo ih treba usmjeriti na pravi nacin i ponuditi sadrzaje.
slazem se.
treba usmjeravati,"gurati",ali i osluskivati...OSLUSKIVATI!

problem jeste sto danas vecina stvari kosta mnogo za vecinu,jer silni kursevi i bavljenje nekim sportom trazi novac!!!trazi vrijeme,trazi roditelja koji ce u tom smislu biti prisutan!

svaka cast svijetlim primjerima roditelja i pedagoga koji su gurali i izgurali svoje "sticenike" na pravi put,a pri tom i uspjesan,ali...ima i ona druga strana medalje...koja nije zanemarljiva i daleko od toga da je rijetka.

treba znati koga "pritiskas",na koji nacin i ko to radi!!!

u radu sa mladim ljudima,nazalost,vise sam vidjela preambicioznih roditelja ciji su pristisci i nerealna ocekivanja bukvalno unistavala zivote.

moj ucenik u petom razredu ubio se jer je dobio trojku iz fizike,a u oprostajnom pismu je naglasio da ima strah da majci to i kaze.

to je ekstreman primjer!

drugo,imate roditelje koji ne mogu najrealnije da vide svog klinca,zaista vjeruju da je nesto posebno i da nesto posebno mora da bude,a klinja prosto ne moze da dosegne standarde koje su oni zacrtali i ja ne bih da vas davim o tome na sta to lici i sta to radi mladoj psihi.

ja tvrdim...vise je primjera ove vrste,jer takvi ne zavrsavaju na naslovnim stranama drzeci pehar u ruci,pa za njih i ne znamo...
doduse,ne zavrse ni u crnim hronikama mnogi,ali o frustriranosti i teskom odnosu sa takvim roditeljima citav zivot...ne bih.
to konstantno dokazivanje nekim roditeljima i aura vjecite neuspjesnosti pred njima...to je patologija.

zato i tvrdim,preambiciozni roditelji koji ne poznaju vlastito cedo,a pri tom im i samima fali koja daska u glavi,ali jebi ga...imali su pravo na razmnozavanje,trebalo bi istrgnuti ruku iz ramena i tuci ih duz cijele ulice istom!

@sesiric

Ono sto ja stalno pricam je da roditelji nisu nekad imali toliko manje vremena za svoju djecu, koliko mi danas kukamo, koliko su jednostavno nekad postojali sporedni mehanizmi potpore koji su danas uklonjeni. Sva odgovornost i obaveze su prebačeni na roditelje, a oni i kad hoce ne mogu uvijek da daju djeci ono što im je potrebno.

Djeca su nekad odrastala u porodicama gdje su roditelji bili jedan od činilaca, imali su babe, dede, ujake, tetke, stričeve, rodjake, komšije, djecu iz komšiluka ... Pa ako djete voli prirodu, a roditelji ne, tu je deda da vodi na pecanje i lov i šetnju, tetke su učile da se šminka i oblači, ujaci su bili zaduženi za provod i nestašluke, sa društvom si išao na sekcije i igrao basket ispred zgrade... U školi si imao i dopunsku i dodatnu i sekcije (moja sestra je 70-to godište, i u doba kad je ona išla postojala je fotografska sekcija, ajd sad ti nadji ijednu takvu školu).

Danas jednostavno tako nešto ne postoji. Rodbinski odnosi su svedeni na minimum, sekcija nema, djeca ne mogu kao ranije da budu na ulici, roditelji jednostavno ne mogu da zamjene toliko ljudi. Jedan čovjek ne čini selo, a treba selo da vaspita djete.

@ Patak Dugoprugaš

Tačno tako i ja mislim...treba celo selo da se vaspita dete....iz iskustva nekoga ko je imao sve to što si ti napisao...i iz iskustva majke koja ništa od toga nema...ama baš nikoga i nikakve potpore, a treba dete vaspitati.

Posto je povod za temu Novak, i njegov otac...

Iako Srdjana ne simpatisem previse, jednu stvar ipak moram reci...

Verujem da ko je imalo pratio sta pisem i kako pisem, zna da tenis pratim vec 20 godina, da ga izuzetno volim, da o njemu znam mnogo, da sam mnoge ovdasnje klince ispratio od pocetka njihovih karijera do danas...

Ispratio sam i mnoge koji su bili veliki potencijali, koji su unistili zivote svojih porodica i od kojih na kraju nije bilo nista...

Tenis je zanat.

Vecina sportova su zanat. Doduse dobro placen.

Novak je primer deteta cija je porodica ulozila sve sto je mogla, stavila sve na kocku da bi on dobio sve sto je potrebno da bude najveci.

Verujem da je sasvim ok da u takvom slucaju dobije i lekciju da ne moze da odustane tek tako, da su obaveze obaveze, i da sebi i svojima duguje da prema svemu tome ima ispravan odnos.

Znam 4-5 primera roditelja koji su ucinili isto, prodali stanove, zaduzili se, ali pustili decu da odustanu sa 15-16 godina, kad su se zaljubili, kad su vezali par losih rezultata, kad su poceli da se preispituju i sl...

I jesu oni deca, i jeste, oni zasluzuju da mogu da biraju sta zele... ali smatram da oni treba i da snose odgovornost kada izbor naprave, kada odluce da je to to...

Ne mogu svi biti Nole, Fed ili Rafa, ali ako su vec dozvolili da se toliko stvari podredi njihovoj zelji, moraju da snose i odgovornost i ne smeju da odustanu tek tako...

Samo nek je srecno...

Lepo je to, ali obaveze su obaveze, zivot je zivot, pare su pare, talenat je talenat i zanat je zanat.