Šta je ljubav a šta su početnici? Većina nas se ponekad u ljubavnoj situaciji ili onoj koja nalikuje na ljubav osećamo upravo- kao da ništa ne znamo, kao da nam se nikada ništa nije desilo. Onda se rodi strah da ćemo zeznuti stvar koja je tek u začetku, onda počnemo da se ponašamo blesavo, foliramo, pretvaramo.


Srećko Horvat


No, to je sve i više nego normalno, a to nam verodostojno potvrđuju i književnost i muzika i film, a mi još verodostonije to zaboravljamo.

Kada kažete Ljubav za početnike - zvuči kao priručnik za samopomoć ili samo fraza koja bi vam u načelu trebala dati odgovore kako, kada, s kim i koliko dugo biste trebali biti, koji ste profil ličnosti, a koji ne, koji horoskopski znak slediti, šta jesti i obući na prvi dejt, ali knjiga "Ljubav za početnike" mladog hrvatskog autora Srećka Horvata je sve- samo ne to, ona potvrđuje normalnost gore navedenog stanja te ga i objašnjava.

Knjiga beleži fragmente pojedinih znakova ljubavi, ljubavnih situacija, istina ljubavnih priča, svih i svega onoga što može imati bezbroj varijacija na temu, a koje upravo zavise od vlastitog iskustva.

Horvat ističe i daje značaj pitanjima koja sebi svi postavljamo u datoj situaciji ljubavnog iskustva, poput: Zašto me ta pesma podseća na nas?; Zašto ne odgovara na poruku?; Zašto interpretiram svaki dodir, svaki sms, svaki pogled?, ali uz filozofske osvrte, uz književne reference, uz filmske citate, od Platona do Nietzschea, od Lacana do Freuda - autor objašnjava temeljnu tezu ove knjige, a to je da se ljubav može iščitati i kao semiološki (znakovni) fenomen.

U 15 poglavlja obrađeni su više manje svi poznati momenti ljubavnih odnosa, ljubavnog diskursa: od prevara do prekida, od moći do sablasti, od sećanja do tugovanja, od krivnje do determinizma.

Srećko Horvat je do sada objavio pet knjiga: "Protiv političe korektnosti", "Od Kramera do Laibacha, i natrag" u izdanju Biblioteke xx, "Vek" - za srpsko tržište te "Znakovi postmodernog grada; Budućnost je ovdje", "Svijet distopijskog filma; Totalitarizam danas" i "Diskurs terorizma" za hrvatsko tržište. Prevodi s nemačkog i engleskog te je u uredništvima "Zareza", "Tvrđe" i "Europskog Glasnika".

Ljubav kao tema, nakon distopijskog filma, političke korektnosti, totalitarizma, terorizma, postmodernog grada, poprilično se fino uklopila. Kako je došlo do odabira te teme? Šta je ljubav za tebe?

– To je vjerojatno najteže pitanje, na koje je gotovo nemoguće odgovoriti. Zato se i knjiga zove pomalo tricky Ljubav za početnike, što ne znači da ćete u njoj naći nekakve recepte ili upute za lakše snalaženje u bespućima ljubavi, već prije: nema finalnog odgovora, svi smo početnici. Tražiti odgovor na pitanje što je ljubav podsjeća malo na predsokratovce koji su se toliko mučili pronaći pranačelo, svako nahodeći se vlastitim pogledom na svijet. Frédéric Beigbeder će, primjerice, reći da je čovjek zaljubljen onog dana kad pastu za zube stavi na još jednu četkicu osim svoje. Glavni protagonist filma Kad je Harry sreo Sally reći će da je jasan početak veze kad nekog vodiš na aerodrom da te isprati. Kafka će reći da je ljubav „nož kojim rujem po sebi“. Baudrillard će tvrditi da voljeti nekoga znači „vrtjeti se oko drugoga poput mrtve zvijezde i apsorbirati ga u tamnu svjetlost, Lacan će tvrditi da je glavno pitanje između dvoje ljubavnika „Koju vrijednost za tebe ima moja želja?“, a njegov učenik Jacques-Alain Miller da je ljubav „slučaj krivo prepoznatog identiteta“. Nema, dakle, jednog, jedinstvenog odgovora. Kad bih morao odgovoriti što je za mene ljubav, onda bih morao najprije krenuti od osobe koju u tom trenu volim, onih koje sam volio i one koje ću tek voljeti. Jer postoji mnogo oblika ljubavi. Ona je uvijek drugačija. I zato zapravo ne mogu odgovoriti na ovo pitanje, a da taj odgovor već ne bi sadržao opasnost od kvazi-univerzalističke simplifikacije.

Kao što se vidi i iz ovog odgovora, tvoji tekstovi su citatni. Je li teško mladom autoru koji želi da ga se čita i shvata ozbiljno maknuti se od autoriteta koje nameću i koji se nameću?

– Svi koji su na početku fakulteta, recimo, pisali seminarske radove vjerojatno se sjećaju težnje za citiranjem kako bi pokazali „ozbiljnost“ vlastitih radova, upućenost, itd. A onda, kasnije, dolazi potreba da se odmaknemo od autoriteta, da pronađemo vlastiti jezik. Čini mi se da je idealno kada se pronađe svojevrsna sredina, ili, kao što će to radikalno reći Roland Barthes u svojoj knjizi Sade, Fourier, Loyola: „Živjeti s jednim autorom ne znači nužno da u svom životu ostvarujemo program koji je taj autor ocrtao u svojim knjigama, nije riječ o tome da se sprovede u život ono što je bilo predstavljeno, da sa Sadeom postanemo sadisti ili bludnici, falansterijanci sa Fourierom, bogomoljci sa Loyolom; riječ je o tome da u našu svakodnevicu unesemo odlomke inteligibilnog ('obrasce') potekle iz teksta kome se divimo, riječ je o tome da taj tekst govorimo, a ne da po njemu postupamo, treba da ga zadržimo na odstojanju navoda, da on i dalje ima silinu iznenadne jake riječi, silinu istine jezika“. Naravno, pitanje koje se nameće: koji su to autori koji se nameću i s kojima vrijedi živjeti?

Čini se da je jedan od takvih za tebe upravo spomenuti Barthes, a i "Ljubav za početnike" formom neodoljivo podseća na Fragmente ljubavnog diskursa. Šta te spaja s Barthesom, osim ljubavi prema semiološkom?

– Na jednom mjestu u svojim predavanjima o „pripremi romana“, Barthes će reći da „semiologiju“ razumije u ničeanskom smislu i poziva se na mjesto u Ecce Homo na kojem Nietzsche o svom odnosu prema Schopenhaueru i Wagneru kaže da je njih dvoje upotrijebio kao znakove sebe samoga: „Platon se služi Sokratom kao semiotikom za Platona“ Mogao bih reći da isto vrijedi za moj odnos prema Barthesu. Njega sam upotrijebio kao znakove samoga sebe, i ono što me najviše veže prema Barthesu nije nikakva teorija ili metoda, već nešto sasvim osobno. Autor koji nam je bitan, i kojega volimo, prisutan je kao znak nas samih. Ono što mene osobno naravno, a eto i jedne od definicija ljubavi, najviše muči jest rascjep između bliskosti i udaljenosti – Barthesu sam toliko blizu (kada ga čitam), a opet toliko sam daleko (kada bih recimo trebalo pisati poput njega).

Knjiga nije linearno pisana što znači da se ne mora ni čitati linearno, što je vrlo hrabar spisateljski pothvat jer se od svakog novog naslova očekuje kompaktnost i celovitost. Pitanje je onda valjda, otkud hrabrost?

– Ma ne shvaćam to kao nekakvu veliku hrabrost. Zapravo, gledajući iz ove, vremenski, a i emotivno udaljene perspektive, ne mislim da je knjiga bila dovoljno hrabra, i sigurno bih je danas (ah, ta vječna muka svih koji su nešto napisali) napisao drugačije. Pa onda i hrabrije.

U jednom delu knjige se dotičeš i društvenih servisa kao važnog mesta argumentacije da "volimo u znakovima". Može li se reći da prvo dolaze znakovi, a tek onda čovek, identitet, osoba? Ljubav preko društvenih mreža, što misliš?

– To je osnova teza koja se može pronaći u svakoj radikalnoj semiologiji ili psihoanalizi. Ne radi se o tome da pred sobom imamo čovjeka, pa onda postepeno prodiremo u njegovu bit. Što ako je obrnuto i što ako znakovi čovjeka jesu njegova „prava“ bit? Društveni servisi – Facebook, Twitter, Flickr, itd. – služe, naravno, tome da se „reklamiramo“: „evo, vidi kakve spotove slušam, vidi kakve super fotke imam, vidi što čitam i tko su mi frendovi“ – ali problem se ne nalazi samo na toj razini. Naravno da time stvaramo narativ o sebi, ono kakvima bismo htjeli da nas drugi vide, ali nerijetko se pokazuje da ni ono kako sami sebe vidimo nije ništa drugo nego narativ. Društvene mreže su samo potencirale tu ionako krhku i promjenjivu igru identiteta, a naravno da onda tu ima mjesta i za ljubav.

Iako si sam u startu odustao od naučnog tj. objektivnijeg opisivanja/ ispisivanja ljubavi, to naravno ne znači da poričeš taj diskurs?

– Naravno da ne, samo me u ovom konkretnom djelu nije zanimao, niti mi je bio dostatan. Po mom mišljenju, čak ga ima i previše, i da se vratim na prijašnje pitanje, doista hrabar čin bio bi potpuno izmjestiti ga, pustiti da govori kroz parafraze, bez navodnika, stavljajući glavni fokus na intimne i emotivne dijelove.

Knjiga obiluje i vrlo intimnim a samim tim i emotivnim momentima koji je čine relevantnim miksom teorije, poezije, filma i književnosti. Jesi li morao tražiti suglasnost žena iz mailova, pisama?

– Ne znam jesam li morao, možda bi to neki kantovski „kategorički imperativ“ nalagao, ali nisam to učinio. Sad jesam li dobro postupio ili ne, to ne mogu reći – u svakom slučaju mislim da sam ipak prvenstveno sebe ogolio.



Spominješ da ljubav karakterizira hipertrofija semiotizacije, koja često zna graničiti s ludilom. Ironično bi bilo pitati – koja ja granica između ludila i ljubavi. Postoji li uopšte?

– Još nas je Lacan naučio da ludilo zapravo stoji u korijenu svakog znanja. Na primjeru paranoje on će pokazati da pretjerana semiotizacija (pridavanje smisla svakom događaju), ma koliko to na prvi pogled moglo zvučati paradoksalno, zapravo predstavlja neku vrstu pridavanja smisla svijetu i da se kod „znanja“ uvijek zapravo radi o sistematizaciji, kao i kod paranoje. Drugim riječima, svi smo mi paranoici i samo je pitanje u kojoj mjeri. I obrnuto, da nema tog ludila pridavanja značenja, onda bi upravo „normalna“ karakteristika znanja bila ukinuta. Čovjek je biće koje označava, iščitava znakove, a kada dođe do zaljubljenosti, pa i ljubavi, to se naprosto intenzivira.

Makar knjiga nije selfhelp priručnik, pitanja koja i knjiga nameće i/ili se nameću sama od sebe su: može li se "operisati" od igre moći, o kojoj takođe govoriš u knjizi. Postoji li uopšte trag odgovora na pitanje – "kako naći partenera/icu?", a da odgovor ne ispadne trivijalan?

Svaki odgovor na to pitanje je nužno trivijalan, jer se uvijek radi o kontingenciji. Mogao bi netko, uračunavajući neku najbriljantniju statistiku, recimo reći da je najlakši način da se „pronađe partner/ica“ sljedeći: idi jako često van, u disko, druži se s puno ljudi, obilazi izložbe i koncerte, radi na sebi, povećaj vlastitu privlačnost pa će ti se povećati i šanse, itd., itd. Ali onda se često dogodi da neka osoba, primjerice, čitavu godinu ne izlazi, ili je u nekoj sramotnjačkoj fazi i uopće niti ne razmišlja o nalaženju „druge polovice“, kad ono: grom iz vedra neba, ulazi u tramvaj i budući partner ili partnerica taman izlazi kroz vrata. Naprosto nema recepta. I zapravo, iskustvo uvijek pokazuje da upravo oni koji najviše žele pronaći partnera, to najteže uspijevaju. A opet, čak ni suprotan stav tipa „ako nećeš razmišljati o tome, onda će ti se vjerojatno dogoditi“ ne pali.

Ti si kao autor i pisac već doživeo poprilično priznanje u Hrvatskoj. Možeš li reći da li postoji "savet", način i/ili ispravan potez na putu do profesionalnog/medijskog priznanja. Kako je tvoj put išao?

– Pa, čini se da sam na to pitanje posredno odgovorio upravo maločas. Zamijenite „kako naći partnera/icu“ sa „kako dobiti priznanje“ i odgovor je otprilike jednak. Iza svega, naravno, stoji jako puno truda, i bez znoja nema ništa, ali može se netko i znojiti koliko hoće pa to opet ne mora biti jamstvo uspjeha.

Ovo ti je šesta knjiga što ti neki kritičari i oni koji se takvima smatraju opako zameraju. U čemu po tebi "leži" problem, ako problema uopšte ima?

– Mogao bih ovdje odgovoriti u stilu Beigbedera da su oni koji kritiziraju ljubav, dakako, oni koji za njom imaju najveću potrebu: „u dubini svakog Valmonta krije se nepopravljivi romantičar što samo čeka priliku da izvuče svoju mandolinu“. Nažalost, na ovim našim prostorima, a često je to i slučaj za zapadnu književnu kritiku, kritika često više govori o samim kritičarima, nego o djelu o kojem pišu.

U knjizi spominješ da su naučnici stvorili tablete koje mogu brisati sećanja a tu se i prisećaš filma "Večni sjaj nepobedivog uma". Potreba za brisanjem bolnih uspomena je samo jedna od potreba ostavljenog čoveka, nakon ljubavi. Što ti misliš, jesu li one bogatstvo ili nepotrebno smeće?

– Ovisno o tome jesmo li pesimisti ili optimisti sjećanje je bogatstvo ili nepotrebno smeće. Kad smo pesimisti, onda bismo, bez razmišljanja, isti čas popili tabletu za brisanje sjećanja, pa čak i potpuno izbrisali tu osobu iz života. Kad smo optimisti, onda se uvjeravamo da je svako to sjećanje zapravo dobra stvar, nešto što nam omogućuje da gradimo „bolju budućnost“. Pesimist u meni bi rekao da valja imati sjećanja, ali samo toliko dugo dok ona ne postanu prebolna i pretvore se u onaj „nož kojim rujem po sebi“ o kojem tako sažeto, a istinito govori Kafka.

Postoje i one sporne ljubavi, npr. homoseksualna ljubav, koja retko kada ima isti tretman, čak i kod onih najliberalnijih. Zašto i oo kada je to tako?

– Možda zato jer ljudi nisu čitali dovoljno Barthesa. Pročitajte Fragmente ljubavnog diskursa, a onda potom njegove dnevničke zapise Incidents koji su posthumno, 1987. godine, konačno potvrdili da je Barthes bio homoseksualac, štoviše, da je u Maroku koketirao i s maloljetnicima. I onda se ponovo vratite Fragmentima ljubavnog diskursa i razmislite razlikuju li se oni sada, zbog te spoznaje da je Barthes, eto, bio „peder“. Naravno da ne. Ta je knjiga univerzalna, a isto vrijedi i za ljubav. Postoje doduše, valjda, neke razlike između heteroseksualne i homoseksualne ljubavi. Ali, bože moj, postoje i razlike između heteroseksualnih ljubavi samih. Valja se oduprijeti iskušenju klišeja: npr. da su pederi razuzdani i da se njihova ljubav uglavnom svodi na seksualno. Neki su pederi često mnogo konzervativniji od hetereseksualaca, kao što su neki heteroseksualci često radikalniji od pedera.

Jedan od naslova knjige je i "Daj mi 5 razloga zašto me voliš..", a zvuči kao pokušaj prikazivanja ljubavi kroz prizmu naučnika, nabrajanje, i svi smo tome skloni – tražiti te iste razloge. Što misliš – zašto?

– Zvuči na prvi pogled, ali zapravo se odnosi na onaj vječni poriv na početku svake ljubavi, koji je formuliran u već spomenutom Lacanovu pitanju: „Koju vrijednost za tebe ima moja želja?“. Ljubav je istovremeno ne samo priznavanje drugog bića, uživanje u njemu, istraživanje njegovog ili njezinog koordinatnog sistema, već ujedno i prepoznavanje samoga sebe, samoistraživanje, dolaženje do jezgre vlastitog bića. Umjesto da se to pitanje „Daj mi 5 razloga zašto me voliš…“ tumači na jeftini psihološki način po kojem bi se radilo o samozadovoljnom narcizmu (eto, sad ćeš mi reći kako sam super), radi se zapravo o duboko egzistencijalnom pitanju. Mene nema bez tvog pogleda. I upravo ono zbog čega me voliš, mene čini posebnim.

Za kraj – pitat ću te kao semiologa, fenomenologa ljubavi: treba li se pokoriti srcu ili ne, u tom svetom stanju ljubavi? Kako se zaustaviti kada je kraj?

– Čemu sve, ako se ne prepustimo do kraja, kada do takvog stanja dođe. Čak i ako je ljubav doista veličanstvena katastrofa pri kojoj znamo da se zalijećemo u zid i svejedno ubrzavamo i srljamo u propast s osmijehom na usnama, zar je to razlog da je se odreknemo? A opet, stisnuti kočnicu kada je evidentno kraj često je nemoguće jer smo već postigli takvo ubrzanje da bi čak i naglo kočenje uzrokovalo, možda još goru, nesreću. Odgovor je možda sažet u naslovu jednog od boljih recentnih filmova o ljubavi Gegen die Wand. Glavom kroz zid, pa kud puklo. Najčešće u glavu, da, ali tko je uopće rekao da je ljubav jednostavna i bezbolna stvar?



Izvor: B92