Dvadeset i sedmo poglavlje

U tamnici


Sve ćelije bijahu pretrpane pa stoga dvojicu prijatelja baciše u lance u velikoj prostoriji u kojoj su se obično zatvarale osobe optužene za sitnije prijestupe. Nisu bili bez društva jer je ondje bilo još dvadesetak uhićenika i uhićenica razne dobi s okovima na rukama i negvama na nogama, sve sama bestidna i bučna rulja. Kralj je ogorčeno bjesnio zbog nevjerojatnoga poniženja koje se nanosi njegovu kraljevskom dostojanstvu, no Hendon bijaše nujan i šutljiv. Sve ga ovo bijaše strahovito smelo. Vratio se slavodobitno kući kao razmetni sin, očekujući da će svi biti izvan sebe od radosti zbog njegova povratka, ali je umjesto toga naišao na hladan prijem i završio u tamnici. Između onoga što je očekivao i onoga što ga je dočekalo bijaše tolika razlika da ga je to posve porazilo. Nije znao da li da to shvati kao nešto krajnje žalosno ili neobično smiješno. Osjećao se kao čovjek koji je blaženo istrčao iz kuće ne bi li se divio dugi, a vani ga je pogodila munja.
No, malo-pomalo ove se smućene i mučne misli nekako smiriše i središe pa mu se um usredotoči na Edithu. Razmišljao je i premišljao o njezinu ponašanju i razmatrao ga sad u ovom, a sad u onom svjetlu, no nikako nije uspijevao naći rješenje koje bi ga zadovoljilo. Je li ga prepoznala? Ili nije? Ta ga je zagonetka dugo zbunjivala i mučila, ali je naposljetku ipak došao do uvjerenja da ga je prepoznala, ali ga je zatajila iz koristoljublja. Htjede joj ime obasuti kletvama, ali je to ime toliko godina za nj bilo sveto da nije mogao natjerati jezik na takvu bezbožnost.
Umotani u prljave i dronjave zatvorske pokrivače, Hendon i kralj provedoše nemirnu noć. Neki su zatvorenici bili podmitili tamničara da im donese rakije pa sada, naravno, udariše u pjevanje prostačkih pjesama, svađu, dernjavu i pijančevanje. Naposljetku, malo iza ponoći, jedan od muškaraca napade neku ženu i skoro je ubi udarajući je okovima po glavi, ali joj tamničar na vrijeme priskoči u pomoć. Uzničar uspostavi red, toljagom raspalivši čovjeka po glavi i leđima te pijanka prestade: sada su svi kojima nije smetalo ječanje i stenjanje dvoje ranjenika mogli malo odspavati.
U pogledu događaja svi su se dani i noći tokom narednoga tjedna odvijali jednolično i bili nalik jedni na druge. Danju su u tamnicu dolazili ljudi čijih se lica Hendon više-manje jasno sjećao, zagledali se u »varalicu«, izjavljivali da ga ne poznaju i vrijeđali ga, a noću su se pak s ravnomjernom redovitošću nastavljali pijančevanje i bučne svađe. Jednoga se dana ipak dogodi nešto novo jer tamničar uvede nekog starca i reče mu:
– Nitkov se nalazi u ovoj prostoriji. Posluži se svojim staračkim očima i pogledaj možeš li ga prepoznati.
Hendon podiže pogled i prvi put otkako je dospio u tamnicu osjeti radost. »Ovo je Blake Andrews«, pomisli, »koji je cijeloga života služio u našoj obitelji. Dobra i čestita duša, a u grudima mu bije pošteno srce. Barem je ranije bio takav, ali sada više nitko nije iskren i svi lažu. Ovaj će me čovjek prepoznati, a onda reći da me ne pozna, isto kao i svi ostali.«
Starac se ogleda po prostoriji, zirnu svakome posebno u lice te napokon reče:
– Ovdje vidim samo kukavne protuhe, sve sam ulični ološ. Pokaži mi ga.
Tamničar se nasmija.
– Evo ga – reče – promotri dobro ovoga gada pa mi reci svoje mišljenje.
Starac se primače Hendonu pa ga dugo i ozbiljno odmjeravaše pogledom, a potom zatrese glavom i reče:
– Ovo bome nije Hendon, a nije to nikada ni bio!
– Ispravno! Stare te oči dobro služe. Da sam ja na mjestu sir Hugha, dohvatio bih ja tog odrpanog pokvarenjaka i…
Ne dovršivši, tamničar se prope na prste kao da mu se uže zateže oko vrata i stade krkljati pretvarajući se da se guši. Starac osvetoljubivo reče:
– Neka bude zahvalan dragom Bogu ako još i gore ne prođe. Da ja određujem što bi trebalo napraviti s tim nitkovom, dao bih ga ispeći na tihoj vatri, tako mi živa na ramenu glava!
Tamničar se nasmija poput zadovoljne hijene i reče:
– Samo ti njemu reci svoje, starče, kao i svi ostali. Dobro ćeš se zabaviti.
Zatim odgega do ulaza i iščeze, a starac pade na koljena i prošapta:
– Bogu budi hvala, vratio si se, gospodaru! Sedam sam godina vjerovao da si mrtav, a tebe evo živa i zdrava! Prepoznao sam te čim sam te vidio i teško mi je bilo zadržati bešćutan izraz lica i praviti se da ovdje vidim tek bezvrijedne protuhe i ulično smeće. Star sam i siromašan, sir Milese, ali reci riječ i ja ću javno istupiti i razglasiti istinu, pa makar me zbog toga i objesili.
– Ne – reče Hendon – nećeš to učiniti. Tebe bi to upropastilo, a meni ne bi mnogo pomoglo. No, zahvaljujem ti jer si mi vratio bar dio izgubljene vjere u ljudski rod.
Stari se sluga Hendonu i kralju pokaza od velike koristi. Nekoliko je puta dnevno navraćao u tamnicu, tobože zato da »grdi« Hendona, pa bi tom prilikom uvijek prokrijumčario kakvu slasticu kako bi zatočenici na taj način mogli poboljšati svoj jelovnik, a opskrbljivao ih je i najnovijim vijestima. Hendon je ove bolje zalogaje ostavljao za kralja: bez toga njegovo veličanstvo vjerojatno ne bi preživjelo jer nije bilo naviklo na bljutavu i odvratnu hranu koju im je donosio čuvar. Da ne bi izazvao sumnju, Andrews se morao ograničiti na kratke posjete, ali im je svaki put uspijevao saopćiti dobar dio raznih podataka – podataka koje je iznosio tihim glasom jer bijahu namijenjeni Hendonu, začinjajući ih gromko izgovorenim pogrdama koje su pak bile namijenjene tuđim ušima.
I tako Hendon malo-pomalo doznade priču o svojoj obitelji. Arthur bijaše umro prije šest godina. Taj gubitak i neizvjesnost o Hendonovoj sudbini narušili su očevo zdravlje. Vjerujući da će uskoro umrijeti, poželio je, prije no što ode na onaj svijet, Hugha i Edithu vidjeti združene u braku. No, Edith ga je preklinjala da pričeka, u nadi da će se Miles vratiti. Onda je stiglo pismo s viješću o Milesovoj pogibiji i taj je udarac dotukao sir Richarda. Vjerovao je da mu se bliži kraj pa su i on i Hugh navaljivali da se vjenčanje što prije obavi. Edith je izmolila još mjesec dana odgode, pa još jedan, te napokon još jedan. Vjenčanje je obavljeno pored samrtničke postelje sir Richarda, no nije se pokazalo sretnim. Po cijelom se kraju šaputalo da je nevjesta ubrzo nakon svadbenog obreda među muževljevim spisima pronašla nekoliko grubih i nepotpunih nacrta onoga kobnog pisma pa je optužila supruga da je opakom krivotvorinom ubrzao njihovo vjenčanje, a sir Richarda otjerao u smrt. Na svakom su se koraku mogle čuti priče o Hughovoj okrutnosti prema lady Edith i služinčadi, a nakon očeve je smrti sir Hugh posve odbacio umiljatu krinku i pokazao se kao nemilosrdan gospodar prema svima onima koji su, zarađujući nasušni kruh, na bilo koji način ovisili o njemu i njegovu imanju.
Jednu je novost među Andrewsovim brbljarijama kralj saslušao sa živim zanimanjem:
– Govorka se da je kralj poludio, ali, tako ti svega, ne spominji da sam ja to rekao, jer kažu da one koji o tome govore, čeka smrt.
Njegovo veličanstvo ukočeno pogleda starca i reče:
– Kralj nije lud, dobri čovječe, a tebi bi bolje bilo da se brineš za svoje poslove nego da širiš ovakve buntovničke blezgarije.
– O čemu govori ovaj momak? – zapita Andrews, iznenađen ovim oštrim napadom, i to od osobe od koje to nikada ne bi očekivao, no Hendon mu dade znak da prijeđe preko tog pitanja te starac nastavi prazniti svoju vreću: – Pokojnoga će kralja za dan-dva, šesnaestoga ovog mjeseca sahraniti u Windsoru, a novoga će okruniti u Westminsteru četiri dana nakon toga.
– Rekao bih da ga prije toga moraju naći – mrmljaše njegovo veličanstvo, a potom povjerljivo dodade: – No, oni će se za to pobrinuti, a isto tako i ja.
– Za ime…
No, starac ne nastavi jer ga Hendon opomenu davši mu znak i tako prekinu njegovu primjedbu, pa se umjesto toga opet vrati prijašnjem čavrljanju:
– Sir Hugh ide na krunidbu, i to s velikim nadama. Potajno očekuje da će se vratiti kao per jer je u velikoj milosti kod kraljevskog namjesnika.
– Kakva kraljevskog namjesnika? – zapita njegovo veličanstvo.
– Njegove milosti vojvode od Somerseta.
– Kojeg vojvode od Somerseta?
– Zaboga, pa postoji samo jedan – Seymour, grof od Hertforda.
Kralj oštro upita:
– A otkada je on vojvoda i kraljev namjesnik.
– Od posljednjega dana u mjesecu siječnju.
– A, molim te, tko ga je proglasio vojvodom?
– On sam i veliko vijeće, uz kraljev pristanak.
Njegovo veličanstvo ljutito skoči:
– Kraljev? – viknu. – A kojega kralja, dragi moj gospodine?
– Kojega kralja? Čudna li pitanja! (Bože, smiluj nam se, što je ovome dječaku?) Budući da imamo jednoga jedinog kralja, na to nije teško odgovoriti: njegova svetog veličanstva kralja Edwarda Šestog, kojeg neka Bog čuva! A kako je to samo mio i dražestan mali vragolan! Osim toga, bio lud ili ne, a kažu da mu je iz dana u dan sve bolje, nema čovjeka čija usta nisu puna hvale za nj pa ga svi blagosiljaju i mole se Bogu da ga poživi kako bi dugo mogao vladati Engleskom. Svoju je vladavinu započeo čovjekoljubivim djelom poklonivši život starome vojvodi od Norfolka, a sada se latio posla pa ukida najokrutnije zakone koji tište i muče naš narod.
Na ovu se vijest njegovo veličanstvo toliko zapanji da zanijemje i utonu u tako duboko i nujno razmišljanje te nije čuo ništa od onoga o čemu je starac dalje čavrljao. Pitao se nije li »mali vragolan« onaj mladi prosjačić koji je nakon njegova odlaska ostao u dvorcu odjeven u njegove haljine. Nije mu se to činilo vjerojatnim jer bi dječaka, ako bi se i pokušao izdavati za kraljevića od Walesa, odali ponašanje i govor pa bi ga potjerali s dvora i dali se u potragu za pravim kraljevićem. Ili su možda plemići na dvoru na njegovo mjesto postavili nekoga plemenitaškog sina? Ne, ujak to ne bi dopustio – svemoćan je pa bi svaki takav pokušaj mogao ugušiti već u začetku, a to bi svakako i učinio. Razmišljanja mu nisu bila ni od kakve koristi: što se više upinjao da odgonetne ovu tajnu, ona ga je to više zbunjivala, glava ga je jače boljela i lošije je spavao. Iz sata je u sat bivao sve nestrpljiviji da što prije krene u London pa mu zatočeništvo postade gotovo nepodnošljivo.
Sva Hendonova nastojanja ostadoše uzaludna – nikako nije uspijevao utješiti kralja, no to pođe za rukom dvjema ženama koje ležahu u okovima pokraj dječaka. Zahvaljujući njihovu nježnom tetošenju smirio se i postao nešto strpljiviji. Bijaše im zahvalan i silno ih je zavolio te uživaše u njihovu blagotvornom i dobroćudnom utjecaju. Zapita ih zbog čega su ovdje, a kada mu odgovoriše da su baptiskinje, nasmiješi se i upita:
– Zar je to zločin zbog kojega ljudi dospijevaju u tamnicu? Žalim samo što ću vas izgubiti jer vas zbog takve sitnice sigurno neće ovdje dugo držati?
Žene ne odgovoriše, a on se lecnu zbog nečega na njihovu licu. Zato žustro nastavi:
– Ne odgovarate mi. Budite onda toliko dobre i recite mi… neće vas valjda nekako drugačije kazniti? Molim vas, recite mi da se toga ne treba bojati.
Njih dvije pokušaše promijeniti predmet razgovora, ali su se njegove strepnje već bile probudile pa je i dalje zapitkivao:
– Hoće li vas bičevati? Ne, ne, tako okrutni neće biti! Recite mi da se to neće dogoditi. Hajde, recite mi da neće!
Žene se zbuniše i utučenost im se pojavi na licu, ali ne imadoše kuda pa mu jedna od njih odgovori glasom koji se gušio od uzbuđenja:
– Srce nam kidaš, plemenita dušo! Bog će nam pomoći da podnesemo svoju…
– Znači, ipak! – upade kralj. – Ti bijednici kamena srca zbilja će vas bičevati! Nemoj plakati, ja neću dopustiti da se to desi. Ne gubi hrabrost: na vrijeme ću opet preuzeti vlast pa ću te spasiti te grozote!
Kada se kralj sutradan ujutro probudio, žena više nije bilo.
»Spašene su!« radosno pomisli, a potom snuždeno dodade: »Teško meni! Bile su mi tješiteljice.«
Svaka mu je od njih u znak sjećanja pričvrstila na odijelo komadić vrpce pa se on zareče da će te vrpce zauvijek sačuvati te da će ove drage i dobre prijateljice uskoro potražiti i staviti ih pod svoju zaštitu.
Upravo u tom času uđe tamničar s nekolicinom pomoćnika i zapovijedi da se svi zatvorenici izvedu u tamničko dvorište. Kralj bijaše izvan sebe od radosti: bit će pravo blaženstvo opet gledati plavo nebo i udisati svjež zrak. Ljutio se i bjesnio zbog sporosti čuvara, ali napokon i na nj dođe red pa mu skinuše okove i narediše da zajedno s Hendonom pođe za ostalim zatvorenicima.
Dvorište bijaše četverokutno, popločano kamenjem i nenatkriveno. Zatočenike uvedoše onamo kroz golem nadsvođeni prolaz od klesana kamena i svrstaše ih stojećke uza zid. Ispred njih bijaše zateknut konopac, a i stražari su pazili na njih. Bilo je studeno i tmurno jutro, a lagani pršić što bijaše napadao preko noći obijelio je velik i prazan prostor pridonoseći njegovu općem sumornom izgledu. Tu i tamo ledeni bi vjetar popuhnuo preko dvorišta, mjestimično vrtložeći snijeg.
Usred dvorišta, privezane svaka za jedan stup, stajahu dvije žene. Jedan pogled na njih otkri kralju da su to njegove prijateljice. On uzdrhta i reče u sebi: »Jao, nisu ih pustili na slobodu, kao što sam povjerovao. Kad čovjek samo pomisli da će ovakva dva stvora okusiti bič! I to u Engleskoj! Da, u tome baš i jest sramota – ne događa se ovo u poganskoj zemlji, već u kršćanskoj Engleskoj! Bičevat će ih, a ja, koga su tješile i nježno pazile, morat ću vlastitim očima gledati tu silnu nepravdu. Čudnovato je to, baš čudnovato, da sam ja, premda prvi izvor vlasti u ovome velikom kraljevstvu, nemoćan da ih zaštitim. No, neka se ovi zlikovci dobro pripaze jer se bliži dan kada ću od njih zatražiti da mi podnesu račun za ovo nedjelo. Svaki udarac koji im zadaju, stostruko će im se vratiti.«
Širom se otvoriše velika ulazna vrata i u dvorište navali gomila svijeta. Svi se natisnuše oko dviju žena pa ih sakriše od kraljeva pogleda. Uđe neki svećenik i stade se probijati kroz gomilu, no i on uskoro iščeznu kralju iz vida. Sada se ču nekakav razgovor, kao da netko postavlja pitanja, a netko na njih odgovara, no kralj ne razabra o čemu se radi. Potom se svi nekako užurbaše i započeše nekakve pripreme, stražari svaki čas prolažahu ovamo-onamo kroz dio gomile koji je stajao iza žena, a na narod se za to vrijeme sve više spuštao grobni muk.
Zatim odjeknu zapovijed te se mnoštvo razdvoji i razmaknu, a kralj ugleda prizor od kojega mu se krv sledi u žilama. Oko dviju žena bijahu nagomilani svežnjevi pruća, a neki ih je čovjek klečeći potpaljivao!
Žene oboriše glavu i pokriše lice rukama. Žuti plamenovi liznuše uvis usred pruća koje se s praskom lomilo i pucketalo, plavičasti kolutovi dima zalebdješe nošeni vjetrom, a svećenik podiže ruke i poče se moliti: u taj čas kroz velika ulazna vrata utrčaše dvije djevojčice i s prodornim se vriskom baciše na žene na lomači. Stražari ih smjesta odvukoše odatle pa jednu uspješe silom zadržati, dok se druga otrže rekavši da će umrijeti zajedno s majkom te, prije no što ju je itko uspio zadržati, opet obavi ruke oko majčina vrata. Opet je odvukoše, ali joj je haljinu već bio zahvatio plamen. Dvojica-trojica je držahu, a zapaljeni dio haljine otkinuše i onako zapaljen baciše u stranu, no ona se cijelo vrijeme otimala govoreći kako će sada ostati sama na svijetu i preklinjući da joj dopuste umrijeti zajedno s majkom. Obje su djevojčice neprekidno vrištale i pokušavale se osloboditi, no najednom se iznad sveg ovog meteža izdiže strašan samrtnički krik dviju žena od kojega se paralo srce. Kralj s izbezumljenih djevojčica skrenu pogled na lomaču, a potom se okrenu na drugu stranu i prikloni pepeljasto blijedo lice k zidu te više nijednom ne pogleda onamo. »Ovo što sam vidio u ovom kratkom trenutku«, reče u sebi, »zauvijek će mi ostati u sjećanju. Sve dok živim, svakoga će mi dana to biti pred očima, a svake ću noći o tome sanjati. Da sam barem prije ovoga oslijepio!«
Hendon promatraše kralja pa zadovoljno pomisli: »Stanje mu se popravlja: promijenio se i postao blaži. Da je nastavio po starome, sada bi već grmio na ove bitange, izjavio da je kralj i zapovjedio im da se ne usude ni taknuti ove žene, već da ih smjesta puste. Uskoro će se riješiti svojih opsjena i zaboraviti na njih pa će mu se um oporaviti. Daj Bože da to bude što prije!«
Istoga dana dovedoše u tamnicu nekoliko zatvorenika koji su ondje imali prenoćiti, a sutradan pod stražom krenuti do različitih mjesta u kraljevstvu gdje će se nad njima izvršiti kazna zbog zločina koje su počinili. Kralj se upusti s njima u razgovor: od samoga je početka bio sebi postavio kao cilj da, kad god mu se za to ukaže prilika, s njima razgovara ne bi li se tako što bolje pripravio za svoju kraljevsku službu, a priče o njihovim jadima duboko ga se kosnuše. Među njima bijaše neka sirota maloumna žena koja je nekome tkaču ukrala jard-dva sukna pa je zbog toga trebala biti obješena. Drugi je bio čovjek kojega bijahu optužili da je ukrao konja: ispričao je kako za to nije bilo dokaza pa se već bio ponadao da će izmaći konopcu, kadli ga, malo nakon puštanja na slobodu, okriviše da je ubio jelena u kraljevu perivoju te mu to i dokazaše pa su ga sada čekala vješala. Bio je tu i trgovački šegrt čiji je slučaj posebno dirnuo kralja. Mladić objasni kako je jedne večeri našao sokola koji bijaše pobjegao svojemu vlasniku pa ga je ponio kući smatrajući da na to ima pravo, no izveden je pred sud zbog krađe i osuđen na smrt.
Kralj je bjesnio zbog ovih nečovještava te je zahtijevao od Hendona da razbije tamnička vrata i zajedno s njime pohita u Westminster, gdje će on ponovno zasjesti na prijestolje i moć svojega žezla upotrijebiti zato da pomiluje ove nesretnike i spasi im život. »Jadno dijete«, uzdahnu Hendon, »od ovih mu se strašnih priča bolest opet pogoršala. Da nije bilo ove zlosretne zgode, bio bi se ubrzo oporavio.«
Među novim je zatvorenicima bio i jedan stari odvjetnik, čovjek odlučna lica i neustrašiva držanja. Prije tri godine bijaše napisao pamflet protiv lorda kancelara optužujući ga zbog nepravednosti pa su ga za kaznu izložili na sramotnom stupu i odrezali mu oba uha te mu oduzeli pravo da se bavi odvjetničkim zvanjem, a k tome je osuđen i na globu od 3000 funti i doživotnu robiju. Nedavno je ponovno uhvaćen u istom prijestupu pa su ga sada osudili da mu se odsiječe ono što mu bijaše ostalo od ušiju, da plati globu od 5000 funti, da mu na oba obraza utisnu žig i da ostatak života provede u tamnici.
– Ovo su časni ožiljci – reče odmaknuvši sijedu kosu i pokazavši unakažene batrljke onoga što su nekada bile uši.
Kralju oči planuše gnjevom i on reče:
– Nitko mi ne vjeruje, pa nećeš ni ti. Ništa zato, u roku od mjesec dana bit ćeš na slobodi, a zakoni koji su tebe osramotili i okaljali englesko ime bit će izbrisani iz naših zakonika. Svijet je naopako postavljen: kraljevi bi zakone koje su donijeli kadšto trebali iskusiti na vlastitoj koži i tako se naučiti milosrđu.

Dvadeset i osmo poglavlje

Žrtva


U međuvremenu su Milesu tamnovanje i mirovanje bili već poprilično dodijali. No, na njegovo veliko zadovoljstvo, baš tada na sudu njegov slučaj dođe na red pa mu se učini kako će s radošću pozdraviti svaku presudu, samo ako ne bude uključivala daljnji ostanak u tamnici. No, u tome se prevario. Bijaše bijesan kao ris kada ču kako ga opisuju kao »opasnu skitnicu«, a potom i osudu da zbog takva značaja, kao i zbog napada na gospodara Hendon Halla, dva sata provede privezan na sramotnom stupu. Njegove su tvrdnje da je tužiteljev brat i zakoniti nasljednik svih počasti i imanja obitelji Hendon, s prezirom odbačene, kao da ih čak ne vrijedi ni razmatrati.
Bjesnio je i prijetio dok su ga vodili prema sramotnom stupu, no to mu nije ništa koristilo: stražari su ga grubo vukli, a povremeno bi zaradio i koji udarac zbog svojega buntovnog ponašanja.
Kralj se nije mogao probiti kroz rulju koja se bijaše za njima nadigla pa je išao na začelju, izdaleka slijedeći svojega dobrog prijatelja i slugu. I kralja su zbog toga što se zatekao u lošem društvu zamalo bili osudili na klade, ali su ga s obzirom na njegovu mladost ipak pustili samo uz bukvicu i opomenu. Kada se gomila naposljetku zaustavi, dječak stade obigravati s kraja na kraj njezina vanjskoga ruba ne bi li se nekako probio naprijed, što mu na kraju, nakon prilične muke i podosta vremena, ipak pođe za rukom. I tada ugleda svojega jadnog štitonošu kako ponižen sjedi u kladama, izložen zabavi i podsmijehu prljave rulje – on, osobni sluga engleskoga kralja! Edward bijaše čuo presudu, ali ni izdaleka nije slutio što ona uistinu podrazumijeva. Kada mu je značenje ovoga novog poniženja koje su mu nanijeli doprlo do svijesti, gnjev u njemu poče rasti, a već u idućem trenutku planu poput ljetne vreline vidjevši kako je jedno jaje proletjelo zrakom i rasprsnulo se na Hendonovu obrazu te čuvši kako svjetina zbog toga prizora urla od zadovoljstva. On jurnu kroz krug što se otvorio pred njim i okomi se na zapovjednika straže vičući:
– Stidite se! Ovo je moj sluga! Pustite ga! Ja sam…
– O, šuti! – uzviknu Hendon prestravljeno – Navući ćeš sebi nevolju na vrat. Ne obaziri se na nj, zapovjedniče, on je lud.
– Ne brini se ti, kume, zbog toga hoću li se ja na njega obazreti. Nisam baš toliko obziran da bih se na nj obazirao, ali sam zato silno voljan naučiti ga pameti. – Potom se okrenu jednome od stražara i reče: – Daj ovoj maloj budali da jednom ili dvaput okusi bič pa će se možda bolje ponašati.
– Još će mu više koristiti pola tuceta – predloži sir Hugh koji je u taj hip bio dojahao da provjeri kako napreduje izvršenje kazne.
Kralja pograbiše. On se čak nije ni otimao, skamenivši se već i na samu pomisao o prijedlogu za ovakvo čudovišno oskvrnuće njegove svete osobe. Povijest se već bijaše okaljala uspomenom na bičevanje jednoga engleskog kralja, a njemu bijaše nepodnošljivo i pomisliti da mora sudjelovati u ponovnom ispisivanju te sramotne stranice. Bio je u klopci i više mu nije bilo pomoći: ili će podnijeti kaznu ili moliti za oproštaj. Izbor bijaše odista težak, no radije će podnijeti bič jer to kralj smije prihvatiti, ali ne može ni za što preklinjati.
U međuvremenu je, međutim, Miles Hendon riješio ovu poteškoću.
– Pustite dječaka, vi, bezdušni psi – reče on. – Zar ne vidite kako je mlad i slab? Pustite ga i izbičujte mene umjesto njega.
– Bogami, dobra zamisao i hvala ti na njoj – reče sir Hugh, a lice mu obasja zlurado zadovoljstvo. – Pustite prosjačića, pa umjesto njemu, odrapite ovome prijanu jedno tuce, i to dobro, pošteno tuce. – Kralj se eć htjede usprotiviti, ali ga sir Hugh ušutka veoma uvjerljivom napomenom: – Hajde, govori, izreci sve što ti je na pameti. Samo pazi, za svaku riječ koju ti izustiš, on će dobiti još po šest udaraca.
Hendona izvukoše iz klada i ogoliše mu leđa, a kada bič zviznu, jadni mali kralj odvrati lice i pusti na volju nekraljevskim suzama koje mu brazdahu obraze. »Ah, hrabro i plemenito srce«, reče u sebi, »ovaj čin odanosti nikada mi neće izblijedjeti iz sjećanja. Neću ga zaboraviti, ali neće ni oni!« razjareno dodade. Dok je tako razmišljao, poštovanje je prema Hendonovu velikodušnom postupku u njegovu umu dobivalo sve veće razmjere, a usporedo je s time rasla i njegova zahvalnost. Potom pomisli: »Tko svojega vladara izbavi od rana i vjerojatne smrti, a on je to učinio za mene, izvršio je uzvišeno djelo. No, to je malo, to nije ništa, to je i manje nego ništa kada se usporedi s djelom onoga tko svojega vladara spasi od SRAMOTE!«
Hendon pod bičem ne pusti ni glasa, već teške udarce podnese s pravom vojničkom čvrstinom, a to mu, zajedno s činjenicom da je dječaka spasio od šibanja preuzevši na sebe njegovu kaznu, pribavi poštovanje čak i među ovom bijednom i ništavnom ruljom koja se tu bijaše okupila. Ruganje i zviždanje zamriješe pa se ništa više nije čulo do fijuka biča. Muk koji se bijaše nadvio nad gomilu kada Hendona vratiše u klade, bijaše u snažnoj opreci s uvredljivom grajom koja se ovdje orila prije kratkoga vremena. Kralj polako priđe Hendonu i šapnu mu u uho:
– Kraljevi te ne mogu učiniti plemenitim, ti, dobra i uzvišena dušo, jer te takvim već učinio onaj koji je iznad kraljeva, ali kralj može tvoje plemstvo potvrditi pred ljudima. – Pa podiže s tla bič, lagano njime dotače Hendonova krvava ramena i šapnu: – Edward Engleski podjeljuje ti grofovski naslov!
Hendona ovo dirnu. Suze mu navriješe na oči, a istodobno je zbog šaljivosti vlastita položaja i okolnosti u kojima se našao jedva uspijevao sačuvati ozbiljnost i ne pokazati ništa od unutrašnje veselosti. Uzdići se odjednom, nag i okrvavljen, iz sramotnih klada do vrtoglavih visina i sjaja grofovstva, činilo mu se posljednjom i najnevjerojatnijom stvari koja mu se mogla dogoditi. »Sada sam zaista blistavo okićen!« reče sam sebi. »Nestvarni vitez iz kraljevstva snova i sjenki postao je nestvarni grof! Nagao uspon za moja nejaka krila! Nastavi li se to ovako, uskoro ću nalikovati na svibanjsko drvo po kojem vise čudnovate drangulije i tobožnje počasti. No, ja ću njihovu vrijednost, ma kako bezvrijedne bile, cijeniti prema ljubavi s kojom su mi dodijeljene. Bolje su ove moje jadne i prividne počasti koje nisam tražio, a primam ih iz čiste ruke i od poštene duše, nego prave počasti koje se poniznim služenjem kupuju od proračunatih i koristoljubivih silnika.«
Strašni sir Hugh okrenu konja i podbode ga, a živi se zid šutke rastvori da ga propusti te se isto tako šutke za njim ponovno zatvori. Tako i ostade: nitko se ne usudi poći tako daleko i i primijetiti nešto zatvoreniku u prilog ili mu uputiti kakvu pohvalu, no bilo kako bilo, već i to što ga nisu zlostavljali bijaše samo po sebi dovoljan znak poštovanja. Nekoga pridošlicu koji je malo okasnio pa nije bio upoznat s najnovijim stanjem stvari te se počeo izrugivati »varalici« i baš se spremao na nj baciti crknutom mačkom, odmah bez riječi izbubetaše šakama i izudaraše nogama, a onda ponovno zavlada duboki muk.

Dvadeset i deveto poglavlje

U London!


Kada je isteklo vrijeme koje je morao provesti u kladama, Hendona pustiše i narediše mu da napusti taj kraj te da se nikada više onamo ne vrati. Vratiše mu mač, a isto tako i mazgu i magarca. On uzjaha na mazgu i krenu, a kralj pojaha za njim. Gomila se šutke i s poštovanjem razmaknu da ih propusti, a nakon njihova se odlaska raziđe.
Hendon se uskoro zadubi u misli. Na neka je veoma važna pitanja trebalo pronaći odgovor. Što da radi? Kamo da pođe? Mora negdje potražiti moćnu zaštitu ili se pak odreći nasljedstva, a pritom će na njemu ostati i ljaga da je varalica. Otkuda bi se mogao nadati takvoj moćnoj zaštiti? Da, odakle? Bijaše to teško razrješivo pitanje. Malo-pomalo zače se u njemu misao koja ukazivaše na jednu mogućnost, doduše, najneznatniju od svih neznatnih mogućnosti, no ipak vrijednu da se uzme u razmatranje, kad već nije bilo nijedne druge koja bi nagovještavala nešto bolje od toga. Sjećao se što je stari Andrews govorio o dobrostivosti mladoga kralja i velikodušnosti s kojom ispravlja nepravde i zauzima se za nevoljnike. Zašto se ne bi pokušao obratiti njemu i moliti ga za pravdu? Ah, jest, no hoće li ovakva čudnovatog golju uopće pustiti pred svijetlo lice kraljevo? Ne mari, neka se to riješi samo po sebi, a o prelasku preko tog mosta razmišljat će kada do njega stigne. Stari je on ratnik, navikao na dovijanje svakakvim sredstvima i smicalicama, pa će bez sumnje i ovdje pronaći neki izlaz. Da, krenut će u prijestolnicu. Možda će mu pomoći sir Humphrey Marlow, stari prijatelj njegova oca, »dobri stari sir Humphrey, glavni nadzornik kuhinje, konjušnica ili nečeg drugog za života pokojnog kralja« – Miles se nije mogao točno sjetiti čega. Sada kada je točno znao na što se treba svom snagom usredotočiti, kada je našao jasno određen cilj koji treba ostvariti, podigoše se i raspršiše poniženje i neraspoloženje što mu poput magle obavijahu dušu te on podiže glavu i ogleda se unaokolo. Iznenadi se koliko je već bio odmakao: selo mu bijaše već daleko za leđima. Kralj je kaskao za njim, pognute glave, jer i on bijaše utonuo u kovanje nauma i razmišljanje. Žalosna bojazan zamrači Hendonovu novorođenu radost: hoće li se dječak htjeti vratiti u grad u kojemu u toku svojega kratkog vijeka nije upoznao ništa drugo do zlostavljanje i krajnju bijedu? No, mora mu postaviti to pitanje i ne može ga izbjeći. Stoga Hendon zaustavi mazgu i reče:
– Zaboravio sam pitati kamo ćemo sada. Zapovijedaj, gospodaru!
– U London!
Hendon ponovno obode mazgu, silno zadovoljan, ali i silno iznenađen ovakvim odgovorom.
Cijelo im putovanje prođe bez osobitih doživljaja, ali tako ne završi. Stupivši 19. veljače, oko deset sati uvečer, na Londonski most, nađoše se usred gusto zbijene, međusobno isprepletene i uskomešane gomile ljudi što urlahu i klicahu, a svjetlo mnogobrojnih baklji jasno im obasjavalo lica ozarena od piva. U tom trenu među njih pade istrula glava kakva bivšeg vojvode ili nekoga drugog velikodostojnika, odbivši se u padu o Hendonov lakat, a potom odskoči i izgubi se u gužvi ljudskih nogu što hitahu na sve strane. Nestalan je i prolazan čovjekov trud na ovome svijetu! Pokojni je kralj umro tek prije tri tjedna, a tek tri dana počiva u grobu, no već se ruše ukrasi koje je među raznim uglednicima birao s toliko pomnje da njima uresi svoj veličajni most. Neki se građanin spotače o tu glavu pa se svojom vlastitom zaleti u čovjeka ispred sebe, a ovaj se okrenu i tresnu šakom prvoga koji mu dođe pod ruku, no i njega samoga smjesta odalami prijatelj osobe koju je udario. Bijaše baš pravi trenutak za opću tučnjavu jer su sutrašnje svečanosti, upriličene u čast krunidbe, već započinjale: svi se bijahu podnapili od jakoga pića i rodoljublja pa u roku od pet časaka tučnjava zahvati dobar dio mosta, a nakon deset-dvanaest časaka proširi se na cijelo jutro ili malo više i pretvori u pravi urnebes. Hendon i kralj razdvojiše se jedan od drugoga, bez nade da se opet susretnu, te se izgubiše u huci i vrevi bučnoga ljudskog mnoštva. Tu ćemo ih i ostaviti.

Trideseto poglavlje

Tomov napredak


Dok je pravi kralj tako lutao zemljom, sirotinjski odjeven, gotovo izgladnio, čas boraveći u društvu skitnica koje su ga tukle i ismijavale, a čas čameći u tamnici zajedno s lopovima i ubojicama, no doživljavajući da ga i jedni i drugi bez razlike nazivaju budalom i varalicom, lažni je kralj Tom Canty kušao sasvim drugačiju sudbu.
Kada smo se onomad bili s njim rastali, upravo je počinjao uviđati svijetle strane svojega kraljevskog položaja. Te su svijetle strane iz dana u dan postajale još svjetlijima te su se jednoga dana pretvorile u samu sunčanu svjetlost i užitak. Oslobodio se straha, zle slutnje izblijedješe te na kraju potpuno iščezoše, zbunjenosti je nestalo, a zamijenilo ju je neusiljeno i samopouzdano držanje. Iz svojega je dječaka za šibe, kao iz kakva rudnika, crpio sve veću korist.
Kad god bi se zaželio igre ili razgovora, pozivao bi k sebi njezino gospodstvo kraljevnu Elizabethu i njezino gospodstvo Jane Grey i otpuštao ih zasitivši se njihova društva, i to kao netko tko je oduvijek navikao tako postupati. Nije ga više zbunjivalo kada bi mu ove uzvišene osobe na odlasku poljubile ruku.
Počeo je uživati i u dostojanstvenom večernjem odlasku u postelju, kao i u složenom i svečanom jutarnjem obredu prilikom oblačenja. S ponosnim je zadovoljstvom odlazio na objed, u pratnji sjajne povorke državnih dužnosnika i počasne straže, i to do te mjere da je udvostručio broj oružanika pa je straža sada brojila stotinu ljudi. Sviđalo mu se kada bi čuo kako se niz dugačke hodnike razliježu zvuci lovačkog roga i udaljene glasove kako im se odazivaju: »S puta! Ide kralj!«
Čak mu je postalo ugodno i sjediti na prijestolju na sjednicama vijeća i pretvarati se da je nešto više do puki ponavljač riječi lorda namjesnika. Sviđalo mu se primati znamenite poklisare i njihovu raskošnu pratnju te slušati tople pozdrave što mu ih preko njih upućivahu slavni vladari, nazivajući ga svojim »bratom«. O, sretna li tebe, Tome Canty, a još si nedavno živio na Smetlištu!
Uživao je u sjajnim odijelima i naručivao nova: utvrdio je da je četiri stotine slugu premalo u razmjeru s njegovom veličinom pa je taj broj utrostručio. Laskanje dvorana koji se nisko klanjahu pred njim zvučalo mu u ušima poput slatke glazbe. I dalje se vladao ljubazno i blago, ustrajno i odlučno štitio sve potlačene i neumorno ratovao protiv nepravednih zakona, a znao se, kada bi se naljutio, okrenuti i prema nekom grofu, pa čak i vojvodi te ga tako pogledati da bi velikaš od toga zadrhtao. Kada je jednom njegova kraljevska »sestra«, stroga i pobožna lady Mary, uzela s njime raspravljati o uputnosti njegovih postupaka, smatrajući da nije smio pomilovati tolike ljude koji bi inače završili u tamnici, na vješalima ili na lomači, te ga podsjetila na to da se u tamnicama njihova uzvišenoga pokojnog oca kadšto znalo naći i po šezdeset tisuća osuđenika i da su za njegove prekrasne vladavine predane u ruke krvnika i pogubljene sedamdeset i dvije tisuće kradljivaca i razbojnika, dječak joj, obuzet plemenitim gnušanjem, zapovjedi da se povuče u svoje odaje i tamo se moli Bogu ne bi li joj dao ljudsko srce umjesto kamena što ga nosi u grudima.
Zar se Tom Canty nikada nije zabrinuo zbog jadnoga zakonitog kraljevića koji se prema njemu onako ljubazno ponio i s onakvim žarom poletio da zbog njega kazni bezobzirnoga stražara na ulazu u dvorac? Jest, prvi su dani i noći njegova kraljevanja bili ispunjeni mučnim mislima na nestalog kraljevića i iskrenom čežnjom da se on što prije vrati i sretno preuzme prava i počasti koji mu po rođenju pripadaju. No, kako je vrijeme prolazilo, a kraljević se nije pojavljivao, Tomov su um sve više zaokupljali novi i čarobni doživljaji pa je u njemu malo-pomalo sjećanje na iščezloga vladara gotovo potpuno izblijedjelo, a kada bi mu se povremeno ponovno nametnulo, kraljević mu se priviđao kao neželjena utvara zbog koje se osjećao krivim i postiđenim.
Istom su se cestom, odlazeći iz Tomova sjećanja, otputile i njegova sirota mati i sestre. Isprva je čeznuo za njima, žalio, žudio da ih vidi, no kasnije je drhtao već i na samu pomisao da bi jednoga dana mogle doći ovamo onako dronjave i prljave i odati ga svojim poljupcima, pa ga čak i zbaciti s njegova visokog položaja i ponovno odvući u neimaštinu, poniženje i sirotinjsku četvrt. Naposljetku mu ipak prestadoše uznemiravati misli, a on bijaše zadovoljan, gotovo radostan zbog toga jer se inače, kad god bi njihova žalosna lica puna optužbi iskrsla pred njim, osjećao vrednijim prezira nego gmizavi crv.
U ponoć, 19. veljače, Tom Canty tonuo je u san u svojoj raskošnoj postelji u dvorcu, kao sretan dječak kojega čuvaju vjerni podanici i okružuje sjaj kraljevskoga dostojanstva, a sutrašnji dan bijaše određen za njegovu svečanu krunidbu kao kralja Engleske. U isto je doba Edward, pravi kralj, gladan i žedan, prašan i blatnjav, iscrpljen od putovanja, sav u dronjcima i prnjama, što je bila posljedica one tuče na ulici, stajao pritiješnjen u gomili koja je s velikim zanimanjem promatrala užurbane skupine radnika koji su poput vrijednih mrava hitali u Wesminstersku opatiju i izlazili iz nje, dovršavajući posljednje pripreme za kraljevu krunidbu.
 

Trideset i prvo poglavlje

Odlazak na krunidbu


Kada se Tom Canty sutradan ujutro probudio, zrak bijaše prepun gromoglasnoga žamora što dopiraše sa svih strana. Njemu to bijaše poput glazbe jer je značilo da je sav engleski svijet mahom izašao na ulice da s podaničkom vjernošću dočeka ovaj veliki dan.
Domalo se Tom kao glavni lik opet nađe usred predivne svečanosti na Temzi jer je po starome običaju krunidbena povorka na svom prolasku kroz London morala krenuti od Towera pa se radi toga on bijaše tamo i uputio.
Kada je stigao onamo, na bedemima stare tvrđave kao da se najednom otvori tisuću pukotina, a iz svake pukotine liznu po jedan crveni plameni jezik i izbi bijeli dim. Zatim se razliježe zaglušan prasak u kojem se utopiše poklici mnoštva i od kojega se zemlja zatrese. Plamenovi, dim i prasak ponavljahu se neprekidno i sa začudnom brzinom tako da za nekoliko trenutaka stari Tower nestade u gustoj magli vlastita dima. Vidio se još samo vrh visokoga zdanja zvanog Bijeli toranj, izdižući se, onako okićen zastavama, iznad gustoga dimnog sloja, kao planinski vrhunac što strši iznad oblaka.
Tom Canty, sjajno odjeven i uređen, uspne se na vatrena bojnog ata čiji bogato urešen pokrovac sezaše gotovo do zemlje. Njegov »ujak«, lord namjesnik Somerset, jahaše odmah iza njega na sličnu konju, a kraljevska se straža, odjevena u sjajne oklope, bijaše s obje strane postrojila u jednored. Nakon namjesnika naiđe naizgled beskrajna povorka blistavo obučenih plemića u pratnji svojih slugu. Za ovima su slijedili gradonačelnik i gradski vijećnici: odijela im bijahu od zatvorenocrvena baršuna, a svakome se na prsima kočio zlatan lanac. Nakon njih u skupocjenu ruhu koračahu poglavari i članovi svih londonskih cehova noseći teške zastave svojih udruženja. U povorci je, kao posebna počasna straža prilikom prolaska kroz grad, stupala i stara i časna Streljačka pukovnija, postrojba koja je u to doba postojala već tri stotine godina te je jedina u Engleskoj uživala povlasticu (a uživa je još i danas) da bude potpuno neovisna o volji Parlamenta. Bijaše to divan prizor, a gusto ga mnoštvo građana cijelo vrijeme oduševljeno pozdravljalo duž cijeloga puta kojim se dostojanstveno kretahu njegovi sudionici. Poslušajmo našega ljetopisca: »Na ulasku u grad narod dočeka kralja molitvama, uzvicima dobrodošlice, povicima i nježnim riječima te svim znacima koji dokazuju žarku ljubav podanika prema svojemu vladaru, a kralj, okrećući radosno lice prema onima koji stajahu podalje od njega i najljubaznije zboreći s onima koji stajahu u blizini njegove milosti, pokaza da s jednakom zahvalnošću prima naklonost svojega naroda s kakvom mu je narod iskazuje. Svima koji bi mu poželjeli sreću, zahvaljivaše. Onima koji mu govorahu: ‘Neka Bog čuva vašu milost’, odgovaraše: ‘Neka Bog čuva sve vas!’ i dodavaše da im ‘zahvaljuje svim srcem svojim’. Narod pak bijaše izvan sebe od ushita zbog ljubaznih kraljevih odgovora i njegova držanja.«
U ulici Fenchurch na pozornici stajaše »krasno dijete u skupocjenu ruhu« koje njegovu veličanstvu poželje dobrodošlicu pri ulasku u grad. Ovako je glasila posljednja kitica njegova pozdrava:
Dobro nam došao, kralju! – to srce želi ti svako.
Dobro došao! – o, kad bih ljepše to reći ti znao!
Sva usta i srca sva za tebe se mole ovako:
Bog nam čuvao tebe i svako baš dobro ti dao!
Svjetina radosno kliknu pa svi kao jedan uglas ponoviše djetetove riječi. Tom Canty gledaše odozgor u uzburkano more veselih lica i srce mu se slavodobitno nadimaše: učini mu se kako je biti kralj i predmet obožavanja čitavog naroda jedino zbog čega se isplati živjeti na ovome svijetu. Malo potom opazi u daljini dvojicu svojih odrpanih drugova sa Smetlišta – jedan je od njih bio zapovjednik kraljevske mornarice na njegovu negdašnjem izmišljenom dvoru, a drugi prvi lord komornik u istome lažnom snu, pa mu se grudi više no ikada naduše od ponosa.Oh, da ga njih dvojica sada mogu prepoznati! Kakva bi to neiskaziva sreća bila da ga prepoznaju i shvate kako je tobožnji kralj iz sirotinjskih straćara i zabitih uličica s kojim su svi zbijali šalu postao pravim kraljem kojemu ponizno služe presvijetli vojvode i knezovi, a cijeli mu engleski svijet leži pod nogama! No, mora zatajiti samoga sebe i prigušiti tu želju jer bi ga takvo prepoznavanje preskupo stajalo: stoga okrenu glavu na drugu stranu i ostavi dvojicu prašnjavih dječaka da i dalje viču i radosno izvikuju laskave riječi, i ne sluteći koga njima obasipaju.
Svaki bi se čas uvis vinuo povik: »Podaj nam nešto! Podaj!«, a Tom je na nj uzvraćao bacajući pregršt sjajnih, blistavih zlatnika u mnoštvo koje se otimalo za njih.
Ljetopisac veli: »Na gornjem kraju ulice Gracechurch, ispred Orlova znaka, grad bijaše podigao veličanstven slavoluk, a ispod njega pozornicu koja se protezaše s jedne na drugu stranu ulice. Bijaše to povijesno prikazanje o neposrednim kraljevim precima.U srcu goleme bijele ruže čije je latice okruživahu poput brižljivo nabranih obruba, sjeđaše Elizabeta od Yorka, a kraj nje se usred ogromne crvene ruže, načinjene na isti način, kočio Henrik VII: ruke kraljevskih supružnika bijahu čvrsto spojene, a vjenčani prsten istaknut tako da privuče svačije oko. Iz crvene i bijele ruže bijaše izrasla stabljika izvijajući se do gornje pozornice gdje usred crveno-bijele ruže stajaše Henrik VIII, a kraj njega bijaše prikazan lik Jane Seymour, majke novoga kralja. Od njih se dvoje dalje pružaše grana, penjući se sve do najviše pozornice gdje na prijestolju u kraljevskoj slavi sjeđaše Edward VI, a cijela ta slika bijaše uokvirena vijencima od crvenih i bijelih ruža.«
Ovaj čudesan i raskošan prizor izazva među narodom takvu radost da odobravanje potpuno zagluši sitni glasić djeteta čija je zadaća bila da sve ovo istumači u pohvalnim stihovima. No, Tomu Cantyju ne bijaše krivo zbog toga jer je ovo podaničko klicanje u njegovim ušima zvučalo kao slatka glazba, slađa od bilo kakva pjesništva, pa ma koliko vrijedno ono bilo. Na koju god bi stranu Tom okrenuo sretno mlado lice, narod uviđaše veliku sličnost između njegova obličja na pozornici i njega samoga, vlastita dvojnika od krvi i mesa, pa bi se svaki put razleglo burno klicanje.
Veličanstvena se povorka kretala sve dalje i dalje, prolazeći ispod jednoga slavoluka za drugim i mimo nevjerojatnoga broja gizdavih i simboličnih slika od kojih svaka predočavaše ili veličaše neku vrlinu, dar ili zaslugu maloga kralja. »Kroz cijeli Cheapside, sa svakoga krova i prozora, visjeli stjegovi i zastave, a ulice bijahu prekrivene najskupocjenijim sagovima, suknom i svilom zlatom protkanom – dokazima o velikom bogatstvu tamošnjih trgovina, a ostale ulice svojim sjajem nimalo ne zaostajahu za ovom prometnicom, već je čak i nadmašivahu.«
– I sva je ova ljepota i divota namijenjena meni… meni! – mrmljaše Tom.
Lažnome su kralju obrazi gorjeli od uzbuđenja, oči blistale, a sva se osjetila prepustila opojnosti užitka. U tom času, baš kada je podigao ruku da narodu dobaci još jednu pregršt zlatnika, pogled mu pade na blijedo, zapanjeno lice u drugom redu kako se iz gomile naginje naprijed, a oči ga na tom licu netremice motre. Preseneti se od užasa: bijaše to njegova mati! Ruka mu naglo poletje do očiju, s dlanom okrenutim prema naprijed, u staroj nehotičnoj kretnji, potekloj iz one već zaboravljene zgode i iz navike ponavljanoj. U narednom se trenutku mati protisnu kroz gužvu, probi se pored straže i nađe kraj njega. Obuhvati mu nogu rukama, obasu je poljupcima i uzviknu: »O, dijete, o, drago moje!«, podižući prema njemu lice preobraženo od radosti i ljubavi. U istom je trenutku jedan od pripadnika kraljevske straže grubo ščepa i uz psovku snažnom rukom odgurne natrag među gomilu. »Tko si ti, ženo!« ote se s Tomu usana u odgovor na ovaj nemili događaj, ali ga dirnu u dno srca kad vidje kako s njome postupaju, a kada se, nestajući mu s vida u svjetini, okrenula da ga posljednji put pogleda, vidjelo se na njoj koliko je pozlijeđena i da joj je srce slomljeno pa njega obuze stid od kojega se sav njegov ponos pretvori u pepeo i u prah se raspade sve ukradeno kraljevsko dostojanstvo. Sve počasti kojima ga obasipahu izgubiše svaku vrijednost: činilo mu se da otpadaju s njega poput istrulih prnja.
Povorka se kretala sve dalje i dalje, dočekivana sa sve većim sjajem i sve burnijom dobrodošlicom, no za Toma Cantyja sve to kao da nije postojalo. Niti je što vidio niti što čuo. Kraljevski položaj bijaše za nj izgubio svaku draž i slast, a njegovo mu blještavilo zvučaše kao prijekor. Grižnja savjesti izjedaše mu srce i on pomisli: »Dao Bog da se oslobodim ovoga zatočeništva!«
Nesvjesno se i opet počeo izražavati onako kao što je znao govoriti u prvim danima svoje prinudne veličine.
Sjajna je povorka i dalje išla naprijed, vijugajući kao kakva blistava i beskonačna zmija kroz krivudave uličice čudesnoga starog grada i kroz razdraganu svjetinu, no kralj i dalje jahaše oborene glave i prazna pogleda, videći pred sobom tek majčino lice i onu pozlijeđenost na njemu.
– Podaj nam nešto! Podaj!
No, uho mu više nije slušalo ovaj povik.
– Živio Edward Engleski!
Kao da se zemlja zatresla, no kralj nije uzvraćao. Sve je te usklike čuo kao kada čovjek čuje huku morskih valova što mu iz velike daljine dopire do ušiju jer ih je zaglušivao drugi uzvik, odzvanjajući u neposrednoj blizini, u njegovim grudima, u savjesti koja ga optuživaše – glas koji je neprestano ponavljao one sramotne riječi: »Tko si ti, ženo?«
Te riječi pogađahu kralja u dušu, onako kao što zvuk posmrtnoga zvona pogađa dušu preživjela prijatelja podsjećajući ga na sve trenutke u kojima je prešutno iznevjerio onoga koga sada više nema.
Na svakom ga uglu dočekivahu nove divote, a nova čuda, nove krasote ukazivahu se njegovu oku. Kamo god bi naišao, prolamaše se potmula grmljavina topova, a izrazi ushita uzdizahu se iz svih grla. No, kralj se na to i ne osvrnu, a prijekorni glas koji mu jadikovaše u neutješnim grudima bijaše jedini zvuk koji je čuo.
Malo-pomalo splasnu radost licima gomile i u nju se stade uvlačiti nešto nalik na zabrinutost ili tjeskobu, a i klicanje poče primjetno posustajati. Lordu namjesniku nije dugo trebalo da zapazi ovu pojavu, a isto tako ni da joj otkrije uzrok. Ostrugama potjera konja bliže kralju pa se, skinuvši šešir, duboko nakloni i reče:
– Gospodaru, ovo nije zgodan čas za snatrenje. Ljudi primjećuju da si oborio glavu i da ti se čelo natmurilo pa to tumače kao znamenje. Poslušaj moj savjet: rastjeraj oblake koji zastiru sunce tvojega kraljevskog dostojanstva pa mu dopusti da sine i rasprši ove zloslutne magle. Podigni lice i osmjehni se svojem narodu.
S tim riječima vojvoda desno i lijevo baci po šaku zlatnika, a potom se povuče na svoje mjesto. Lažni kralj poput kakve lutke izvršavaše ono što mu je bilo rečeno: osmijeh mu nije dolazio iz srca, no malo je očiju bilo dovoljno blizu ili dovoljno oštro da to zamijeti. S mnogo dražesti i ljupkosti pozdravljaše podanike naklonom glave nad kojom se vilo pero, a ruka mu s kraljevskom širokogrudnošću sipala zlatnike pa tjeskobe među narodom nestade i klicanje ponovno razliježe, jednako snažno kao i ranije.
Ipak je još jednom, nešto prije nego je ophod završio, vojvoda morao pojahati naprijed i prekoriti kralja.
– Stresi sa sebe to kobno raspoloženje, o moćni vladaru: oči su svih podanika uprte u tebe – prišapnu mu, pa dodade sa zlovoljnom ogorčenošću: – Prokleta da je ona luda prosjakinja! Ona je uznemirila vaše visočanstvo.
Raskošno urešena prilika svrne ugasli pogled na vojvodu i reče beživotnim glasom:
– To je bila moja majka!
– Gospode Bože! – jeknu namjesnik pritegnuvši konju uzde i vrativši se na svoje mjesto. – Znamenje je bilo bremenito proročanstvom. Opet je poludio!

Trideset i drugo poglavlje

Krunidba


Vratimo se nekoliko sati unatrag i uđimo u Westminstersku opatiju u četiri sata izjutra na ovaj znameniti krunidbeni dan. Nećemo biti sami, jer se galerije osvijetljene bakljama, premda je još noć, već pune svijetom spremnim na to da mirno sjedi i sedam-osam sati čeka na trenutak u kojem će vidjeti ono što se rijetko viđa dva puta u životu – kraljevu krunidbu. Da, London i Wesminster u pokretu su još od tri sata, od prve najave topovskom paljbom, a gomile bogatih ljudi bez plemićkog naslova koji su bili kupili pravo da na galerijama pokušaju pronaći mjesto za sjedenje, već se okupljaju oko ulaza predviđenih za njihov stalež.
Sati se sporo vuku jedan za drugim. Već neko vrijeme nema nikakva komešanja jer su sve galerije već odavno dupkom pune. Sada možemo sjesti, ogledavati se i razmišljati do mile volje. Ovdje i ondje te malo podalje u nejasnom polumraku katedrale naziremo dijelove brojnih galerija i balkona prepunih svijeta, dok druge dijelove od pogleda zaklanjaju stupovi i razne izbočine. Pred očima nam je cijela velika sjeverna poprečna lađa koja prazna čeka povlaštene engleske odličnike. Vidimo i široki prostor odnosno postolje koje je zastrto skupocjenim tkaninama i na kojemu stoji prijestolje. Prijestolje zauzima sredinu postolja i podignuto je na uzvišenje, a do njega vode četiri stepenice. Ispod sjedišta prijestolja ugrađena je neobrađena ravna stijena – kamen iz Sconea – na kojoj su prilikom krunidbe sjedili mnogi naraštaji škotskih kraljeva pa je stoga s vremenom postala dovoljno svetom da bi i engleskim vladarima mogla poslužiti u istu svrhu. I prijestolje i klupica za noge prekriveni su zlatnom tkaninom.
Tišina, baklje mutno žmirkaju, a vrijeme sporo odmiče. No, napokon se pojavljuje toliko očekivano danje svjetlo, baklje se gase, a blagi sjaj oblijeva golemi prostor. Sada se razaznaju svi oblici veličanstvenog zdanja, ali nekako meko i sanjivo jer sunce zastiru lagani oblaci.
U sedam sati po prvi se put prekida ova pospana jednoličnost: u taj sat prva visoka plemkinja ulazi u poprečnu lađu, odjevena raskošno kao Salomon, a sluga, sav u svili i kadifi, vodi je na mjesto koje je za nju određeno, dok drugi, sasvim nalik na prvoga, prihvaća gospinu dugačku povlaku i nosi je za njom, a kada gospa sjedne, prebacuje joj povlaku preko krila. Potom joj primiče klupicu za noge i namješta je prema njezinoj želji, nakon čega njezinu plemićku krunu stavlja na mjesto gdje će joj biti pri ruci kada dođe vrijeme da svaki plemić i plemkinja istodobno s drugima stavi sebi krunu na glavu.
Sada se plemkinje već slijevaju unutra poput blistave rijeke, a sluge u svili i kadifi lepršaju i trčkaraju uokolo pomažući im da sjednu i udobno se smjeste. Posvuda vlada velika živost. Pokret, metež i treperave boje. Nakon nekog vremena, opet mir: visoke su plemkinje već sve ovdje i sjede na svojim mjestima – pošteno jutro ili otprilike tolika površina prekrivena ljudskim cvijećem što odsijeva u raznim bojama i posuta je dijamantima poput kakve Mliječne staze. Ima ih svake dobi: mrke, naborane, sjedokose udovice koje su se kadre rijekom vremena vratiti unatrag, daleko unatrag, sjećajući se krunidbe Rikarda III i nemirnih dana iz tih davno zaboravljenih vremena, zatim pristale sredovječne gospođe, ljupke i dražesne udate mlade žene te nježne i krasne djevojke sjajnih očiju i svježe puti koje će, kada nastupi veliki čas, svoje draguljima ukrašene krune možda i nespretno stavljati jer će za njih to biti novost pa će ih uzbuđenje u tome silno ometati. Pa ipak, možda i neće biti tako jer je kosa svih ovih gospi i gospođica za ovu priliku posebno udešena kako bi, kada za to dobiju znak, brzo i uspješno mogle staviti krunu na pravo mjesto.
Vidjeli smo smotru nagomilanih plemkinja obilno nakićenih dijamantima i nagledali se toga čudesnog prizora, no tek ćemo se sada doista zadiviti. Oko devet sati oblaci se najednom razilaze i mlaz sunčeve svjetlosti prodire kroz meko ozračje klizeći polagano duž redova što ga tvore ove gospe. Svaki red kojega se takne, najednom proplamsa treperavim blijeskom raznobojnih plamičaka, a nas podilaze srsi od drhtavice koja nam prožima cijelo tijelo pri pogledu na ovaj iznenadan i divan prizor! Domalo, koračajući zajedno s cijelom skupinom stranih poklisara, preko pruge sunčeve svjetlosti prijeđe posebni izaslanik iz nekoga udaljenog kraja na Istoku, a nama zastaje dah – toliko je neodoljiva krasota što se razlijeva, bliješti i podrhtava oko njega jer je od glave do pete prekriven dragim kamenjem pa i pri najmanjem njegovu pokretu svuda unaokolo zaplešu svjetlucave iskrice.
Prikladnosti radi, promijenimo sada glagolsko vrijeme. Promicahu sati: jedan sat… dva sata… dva i pol sata, a onda potmula grmljavina topova objavi da su kralj i njegova veličanstvena povorka napokon stigli te se mnoštvo koje je na njih čekalo tomu obradova. Svi su znali da će biti još malo otezanja jer je kralja trebalo pripremiti i odjenuti za ovaj uzvišeni obred, ali će to vrijeme ugodno ispuniti okupljanje najviših plemića u kraljevstvu odjevenih u svečano odijelo. I njih sa svim počastima odvedoše do njihovih sjedišta, a plemićke im krune postaviše na prikladno mjesto tako da im budu pri ruci. U međuvremenu je mnoštvo na galerijama živnulo, puno radoznalosti, jer je većina njih prvi put vidjela vojvode, grofove i barune čija imena već pet stotina godina bijahu dijelom povijesti. Kada napokon svi posjedaše, s galerija se i svih pogodnih promatračnica pružaše potpun pogled na veličanstven prizor koji je vrijedilo vidjeti i zapamtiti.
Sada na postolje stadoše pristizati visoki crkveni poglavari u svečanu ruhu i s mitrama na glavi pa, zajedno sa svojim pratiocima, zauzeše mjesta predviđena za njih. Za njima su slijedili lord namjesnik i ostali velikodostojnici, a zatim i odred kraljevske pratnje u čeličnim oklopima.
Nastade stanka puna iščekivanja, a potom na dani znak odjeknu pobjedonosni glazbeni zov i Tom Canty, odjeven u dugačku odjeću od svile protkane zlatom, pojavi se na vratima i stupi na postolje. Prisutno mnoštvo ustade na noge i započe obred prihvaćanja novoga kralja.
Opatijom se sada u bogatim valovima razlijevaše glazba veličanstvenoga hvalospjeva te Toma Cantyja, nakon ovakve najave i dočeka, odvedoše do prijestolja. Pred okupljenim se gledateljstvom u svečanoj veličajnosti nastavljahu starodrevni obredi, a što se više bližio njihov završetak, Tom Canty postajaše sve bljeđi i bljeđi, a duboki jad i očaj, svejednako se produbljujući, obuzimali mu dušu i pokajničko srce.
Napokon se primače i posljednji čin. Nadbiskup od Canterburyja podiže englesku krunu s jastučića na kojem je počivala i pridrža je iznad glave lažnoga kralja koji drhtaše cijelim tijelom. U istome trenu, duž prostrane poprečne lađe na sve se strane prosu dugin sjaj: u jedan mah svatko u velikome plemenitaškom skupu podiže svoju plemićku krunu iznad glave i ostade nepomičan.
Duboka tišina zavlada opatijom. U tome značajnom trenutku odnekuda iskrsnu jedna nevjerojatna pojava, pojava koju nitko iz ovoga zanesenog mnoštva nije opazio, sve dok se najednom nije ukazala u velikom središnjem prolazu i krenula onuda. Bijaše to neki dječak, gologlav, slabo obuven, odjeven u grubo siromaško odijelo koje se već raspadalo u dronjke. Ta osoba podiže ruku svečanim pokretom koji se nikako nije slagao s njegovim jadnim i žalosnim izgledom te izusti opominjući:
– Zabranjujem ti da englesku krunu staviš na tu nedostojnu glavu. Ja sam kralj.
U trenu se na nj spusti nekoliko ogorčenih ruku, no u istome času Tom Canty, onako u kraljevskome ruhu, pokroči naprijed i zvonko povika:
– Stanite i ne dirajte ga! On jest kralj!
Od užasna se iznenađenja cijeli skup smete, a neki se podigoše sa svojih mjesta, u čudu gledajući što jedan u drugoga, a što u glavne likove, poput ljudi koji se pitaju jesu li budni i pri svijesti ili pak spavaju i sve je ovo tek san. Lorda namjesnika ovaj događaj prenerazi isto toliko kao i ostale, ali se brzo pribra i podviknu odlučnim glasom:
– Ne obazirite se na njegovo veličanstvo, opet ga je snašla njegova bolest – pograbite tu skitnicu!
Umalo ga i poslušaše, no lažni kralj udari nogom o pod i viknu:
– Tako vam glave na ramenu! Ne dotičite ga se! On je kralj!
Ruke se povukoše, a u crkvi se sve ukoči: nitko se ne maknu, nitko ne progovori, a nitko zapravo nije znao kako bi trebalo postupiti ili što bi trebalo kazati u tako neobičnoj i čudnoj prilici. Dok je svatko nastojao sabrati misli, onaj je dječak, dostojanstvena držanja i pun samopouzdanja, nezaustavljivo koračao naprijed, ni na trenutak ne zastajući. I dok se zbunjene glave još nikako ne uspijevahu snaći, on stupi na postolje, a lažni mu kralj radosna lica pohita u susret. pade pred njim na koljena i reče:
– O moj kralju i gospodaru, dopusti jadnome Tomu Cantyju da ti se prvi zakune na vjernost i da ti kaže: »Stavi ovu krunu na svoju glavu i preuzmi ono što ti po pravu pripada!«
Lord namjesnik neprijaznim okom pogleda pridošlicu u lice, no ta neprijaznost smjesta iščeznu uzmaknuvši pred izrazom začuđena iznenađenja. Isto se desi i ostalim velikodostojnicima. Zgledaše se međusobno pa, tjerani zajedničkim i nesvjesnim porivom, uzmaknuše za korak. U svačijem se umu vrzla ista misao: »Neobične li sličnosti!«
Lord namjesnik trenutak-dva razmišljaše u nedoumici, a onda reče s ozbiljnošću punom poštovanja:
– Ukoliko biste bili toliko ljubazni, gospodine, volio bih postaviti nekoliko pitanja koja…
– Odgovorit ću vam na njih, gospodine.
Vojvoda mu uze postavljati brojna pitanja o dvoru, pokojnom kralju, kraljeviću, kraljevnama… a dječak na sve odgovori točno i bez oklijevanja. Opisa svečane dvorane u dvorcu, odaje pokojnoga kralja, kao i odaje kraljevića od Walesa.
Bijaše to neobično, bijaše čudesno, da, bijaše neobjašnjivo – tako rekoše svi koji to čuše. Kolo se sreće bijaše počelo okretati, a nade se Toma Cantyja visoko vinule, kadli lord namjesnik odmahnu glavom i reče:
– Istina je da je sve ovo silno čudesno, ali nije ništa više od onoga na što i naš kralj i gospodar ne bi mogao odgovoriti. – Zbog ove se napomene, kao i zbog toga što ga još uvijek spominju kao kralja, Tom Canty sneveseli i osjeti kako mu se sve nade ruše. Ovo sve nisu dokazi – dodade namjesnik.
Kolo se sreće sada zavrtje veoma brzo, doista brzo, no u krivome smjeru, ostavljajući sirotoga Toma Cantyja prikovana za prijestolje i strmoglavljujući drugog dječaka na dno. Lord namjesnik premetaše sad ovo, sad ono po glavi, odmahivaše glavom, a ova mu se misao nametala: »Opasno je za državu, a i za sve nas, baviti se ovako kobnom zagonetkom kao što je ova. To bi moglo unijeti razdor u narod i poljuljati prijestolje.« I već se okrenu rekavši:
– Sir Thomase, uhiti ovoga… Ne, stani! – kadli mu se lice ozari i on se malome odrpancu koji bijaše istaknuo svoje pravo na prijestolje obrati s ovim pitanjem:
– Gdje se nalazi veliki državni pečat? Odgovoriš li mi točno na ovo pitanje, zagonetka će biti riješena jer samo nekadašnji pravi kraljević od Walesa umije na to odgovoriti! O takvoj tričavoj sitnici ovisi prijestolje i kraljevska loza!
Bijaše to vješta zamisao, sretna zamisao. Da su je i ostali velikodostojnici smatrali takvom, vidjelo se po sjaju u njihovim očima punim nijemog odobravanja s kojim je dočekaše uzajamno se pogledavajući. Jest, nitko osim pravoga kraljevića ne može riješiti nerazjašnjivu tajnu o nestanku velikoga pečata. Ovaj je bijedni mali varalica prošao dobru poduku, ali ovdje mu ništa od onoga što je naučio neće pomoći jer ni sam njegov učitelj ne bi mogao odgovoriti na ovo pitanje. Ah, izvrsno, zaista, izvrsno! Sada ćemo po kratkom postupku završiti s ovom mučnom i opasnom smicalicom! I tako neopazice kimahu glavama i smješkahu se u sebi od zadovoljstva čekajući da vide kako će se budalasti momčić ukočiti od zbunjenosti kakvu obično pokazuje krivac. Kako se iznenadiše kada se ne dogodi ništa slično, kako se zadiviše kada čuše kako odgovara spremno, samopouzdanim i neuznemirenim glasom:
– Tu je zagonetku lako riješiti – a potom se bez ikakva ustručavanja okrenu te s lakoćom nekoga tko je na to obvikao izdade ovakvu zapovijed: – Lorde St. Johne, pođite u moju radnu sobu u dvorcu jer nitko bolje od vas ne poznaje tu odaju, pa ćete ondje, sasvim pri tlu, u lijevom kutu, nasuprot vratima na koja se ulazi iz predsoblja, na zidu naći mjedenu zakovicu. Pritisnite je i otvorit će se maleno skrovište za dragocjenosti za koje čak ni vi ne znate, baš kao ni itko drugi na cijelome svijetu, osim mene i povjerljivoga obrtnika koji mi ga je načinio. Prvo na što će vam pogled pasti, bit će veliki državni pečat: donesite ga ovamo!
Svi se začudiše ovim riječima, a još ih je više začudilo što je mali ubogar, bez ikakva kolebanja ili straha da će pogriješiti, odabrao upravo ovoga visokog plemića i oslovio ga po imenu s takvom smirenom samouvjerenošću kao da ga čitava života poznaje. Plemić se tako iznenadi da se zamalo htio pokoriti. Čak i krenu kao da će poći, no onda se brzo opet ukoči te rumenilom lica priznade svoju zabunu. Okrenuvši se prema njemu, Tom Canty oštro reče:
– Što čekaš? Zar nisi čuo kraljevu zapovijed? Idi!
Lord St. John duboko se pokloni, a primjećivalo se da je taj poklon izuzetno oprezan i neodređen jer nije bio upućen nijednome od dvojice kraljeva, nego upravljen prema ničijem zemljištu negdje na pola puta između njih dvojice – te izađe.
Sada nastade gibanje među blistavim djelićima dostojanstveničke skupine, polagano, jedva primjetno, a ipak nezaustavljivo i ustrajno, gibanje kakvo se primjećuje u kaleidoskopu kada ga polagano okrećemo pa šarena stakalca koja tvore jedan šareni grozd otpadaju od njega i iznova se spajaju u drugi grozd – u našem slučaju, gibanje uslijed kojega se malo-pomalo raspade svjetlucavo mnoštvo koje okruživaše Toma Cantyja i okupi se oko pridošlice. Oko Toma Cantyja ne ostade gotovo nitko. Tada uslijedi kraće razdoblje duboke napetosti i iščekivanja za vrijeme kojega čak i ona nekolicina malodušnih što bijahu ostali uz Toma Cantyja prikupi dovoljno hrabrosti pa se, jedan po jedan, priključiše većini. Naposljetku Tom Canty, onako u kraljevskom ruhu i draguljima, stajaše potpuno sam i odvojen od svijeta, upadljiv lik usred rječite praznine.
Tada ugledaše lorda St. Johna gdje se vraća. Dok se približavao srednjim prolazom, pozornost tako poraste da prigušeni žamor od kojega brujaše cijeli veliki skup potpuno zamrije i nastupi duboki muk u kojem se nitko ne usuđivaše ni dahnuti, a velikaševi koraci odjekivahu muklim i dalekim zvukom, a dok je prolazio, sve oči bijahu prikovane uza nj. Stigavši do postolja, na tren zastade, a potom se duboko pokloni pred Tomom Cantyjem i reče:
– Veličanstvo, ondje nema pečata!
Ni od okuženoga se svjetina brže ne uklanja no što se gomila blijedih i prestrašenih dvorana uklonila iz blizine maloga odrpanca koji svojataše kraljevsku krunu. U trenu ostade potpuno sam, bez prijatelja i pristaša, kao meta na koju bijaše upravljeno ogorčeno sijevanje prezrivih i bijesnih pogleda. Lord namjesnik razjareno viknu:
– Bacite toga prosjaka na ulicu i šibama ga protjerajte kroz grad. Ta bijedna hulja bolje i ne zaslužuje!
Pripadnici kraljevske straže priskočiše da izvrše ovu zapovijed, ali ih Tom Canty zaustavi pokretom ruke rekavši:
– Natrag! Tko ga dirne, igra se životom!
Lord namjesnik bijaše u krajnjoj nedoumici pa upita lorda St. Johna:
– Jeste li sve dobro pretražili? Ta*, nema smisla ni pitati, a ipak je sve to prilično čudno. Sitnice, tričarije čovjeku izmaknu iz vida i to nas ne iznenađuje, ali da iščezne nešto tako glomazno kao što je državni pečat Engleske i da mu nitko više ne može ući u trag… ona teška zlatna ploča…
Tom Canty priskoči blistavih očiju i uzviknu:
– Čekaj! Nemoj dalje! Je li okrugla? I debela? I jesu li na njoj urezana kakva slova i šare? Jesu? O, sada znam što je taj veliki pečat oko kojega je bilo toliko huke i buke! Da ste mi ga opisali, mogli ste ga dobiti još prije tri tjedna. Sasvim točno znam gdje se nalazi, ali ga nisam ja prvi tamo stavio.
– Nego tko, gospodaru? – zapita lord namjesnik.
– Ovaj što stoji pred vama: zakoniti engleski kralj. I on će vam sam reći gdje se pečat nalazi pa ćete povjerovati da mu je to poznato. Promisli, kralju, napregni se da se sjetiš… bilo je to posljednje, baš posljednje što si onoga dana učinio prije no što si izletio iz dvorca, preobučen u moje prnje, da kazniš vojnika koji me bio povrijedio.
Uslijedi tišina, nigdje ni pokreta ni šapta, a sve oči bijahu uprte u pridošlicu koji stajaše pognute glave i nabrana čela, u sjećanju premećući među mnoštvom bezvrijednih uspomena, u potrazi za jednom jedinom sitnom i neuhvatljivom činjenicom zahvaljujući kojoj će, ako je nađe, zasjesti na prijestolje, a ako je ne nađe, za vječna vremena ostati ono što je sada, prosjak i izopćenik. Prolazio tren za trenom, trenuci se spajali u časke, a dječak se i dalje šutke trudio, ne dajući ni glaska od sebe. Najzad teško udahnu, polako odmahnu glavom te reče drhtavih usana i shrvanim glasom:
– Prisjećam se toga prizora… sve to pamtim… ali nigdje tu nema državnog pečata. – Zastade pa podiže pogled i dodade blago i dostojanstveno: – Plemići moji i moja gospodo, ako svojega zakonitog vladara želite lišiti njegovih prava zbog nedostatka ovoga dokaza koji vam on nije kadar pružiti, ne mogu vas u tome spriječiti jer nemam u tome nikakve moći, ali…
– O, to je ludost, kralju! To je bunilo! – uzviknu užasnuto Tom Canty. – Pričekajte! Razmislite! Ne odustajte! Ništa još nije propalo! I neće propasti! Slušajte što ću vam reći… pratite svaku moju riječ… prizvat ću vam u sjećanje ono jutro, sve baš onako kako se zbilo. Razgovarali smo… pričao sam vam o svojim sestrama, o Nan i Bet… Eto, toga se sjećate… pa o mojoj baki i priprostim igrama dječaka sa Smetlišta… Da, i toga se sjećate… Izvrsno, pratite me i dalje pa ćete se svega sjetiti. Ponudili ste me jelom i pićem i s kneževskom obazrivošću poslali ste sluge iz sobe kako se zbog svoje neotesanosti ne bih morao pred njima stidjeti…ah, i toga se sjećate.
Dok je Tom nabrajao te pojedinosti, a drugi dječak kimao glavom u znak sjećanja, cijeli veliki skup i svi dostojanstvenici u čudu i nevjerici gledahu u njih. Ova je bajka zvučala kao stvarna zgoda, pa ipak – kako je uopće moglo doći do te nemoguće veze između kraljevića i prosjačića? Nikada do tada nijedan ljudski skup nije bio u takvoj nedoumici, tako radoznao i tako zaprepašten.
– I onda smo, gospodaru, iz šale zamijenili odjeću. Stali smo pred ogledalo i bili smo tako nalik jedan na drugoga da smo obojica rekli kako se čini kao da se nikakva promjena nije desila… eto, i toga se sjećate. Onda ste primijetili da mi je onaj vojnik ozlijedio ruku… Pogledajte! Još uvijek ne mogu njome pisati koliko su mi prsti ukočeni. Na to je vaše visočanstvo skočilo, zaklinjući se da će kazniti toga vojnika, pa ste potrčali prema vratima… prolazili ste kraj stola… ta stvarca koju nazivate pečatom ležala je na stolu… dohvatili ste ga i hitro se ogledali, kao da tražite mjesto gdje biste ga sklonili… i onda vam je pogled pao na …
– Stani! Ne treba dalje, hvala budi dragome Bogu! – uskliknu odrpani zahtjevatelj kraljevske krune. – Pođi, dobri moj St. Johne… naći ćeš pečat u rukavu milanskoga oklopa što visi na zidu!
– Tako je, kralju, tako je! – viknu Tom Canty. – Tvoje je sada englesko žezlo, a onome tko bi to htio osporiti, bolje bi bilo da se nijem rodio! Idi, lorde St. Johne, hitaj kao da imaš krila!
Cijeli je skup sada bio na nogama, gotovo izvan sebe od nemira i strepnje, izgarajući od uzbuđenja. Među gledateljstvom oko postolja i na postolju izbi zaglušan žagor uzrujana razgovora pa neko vrijeme nitko nije ništa znao ni čuo, a niti ga je zanimalo išta do onoga što mu susjed vikaše u uho ili pak on u susjedovo. Vrijeme – tko zna koliko dugo – neopaženo i neprimijećeno protjecaše. Potom u crkvi iznenada sve umuknu i u istome se času na postolju pojavi St. John držeći visoko u ruci veliki državni pečat, a onda se prolomi povik:
– Živio pravi kralj!
Punih je pet časaka zrak podrhtavao od povika i jeke glazbala te se sve bijeljelo od mećave lepršavih maramica, a za sve to vrijeme onaj odrpani dječak, najistaknutija osoba u Engleskoj, rumen u licu od sreće i ponosa, stajaše nasred prostranog postolja, dok najveći službenici kraljevstva klečahu oko njega.
Potom svi ustadoše, a Tom Canty uzviknu:
– A sada, kralju, odjeni opet kraljevsko ruho, a sirotom Tomu vrati njegove prnje i dronjke!
Na ovo se oglasi lord namjesnik:
– Svucite tog malog lupeža i bacite ga u Tower.
No, novi kralj, pravi kralj reče:
– Nipošto! Bez njega nikada ne bih opet zadobio krunu – neka se stoga nitko ne usudi na nj dignuti ruku. A što se tebe tiče, dragi moj ujače i lorde namjesniče, ponašanje ti baš ne odaje zahvalnost prema ovome sirotom momčiću jer čujem da te proglasio vojvodom – ovdje namjesnik pocrvenje – premda nije bio kralj. Što ti, prema tome, sada vrijedi taj dični naslov? Sutra ćeš me, uz njegov zagovor, zamoliti da ti taj naslov potvrdim, jer inače nećeš biti vojvoda, nego ćeš ostati običan grof.
Nakon ove pokude njegova se milost vojvoda od Somerseta privremeno povuče s poprišta, a kralj se okrenu Tomu i ljubazno reče:
– Ah, jadni moj dječače, kako si se samo sjetio gdje sam sakrio državni pečat kad se ni ja sam nisam toga mogao sjetiti?
– O, kralju, to je bilo lako. Često sam ga upotrebljavao.
– Upotrebljavao si ga, a nisi umio objasniti gdje je?
– Nisam znao da svi upravo to traže. Nisu mi ga opisali, vaše veličanstvo.
– Pa kako si ga onda upotrebljavao?
Krv opet šiknu Tomu u lice pa on obori oči i ništa ne reče.
– Objasni, drago momče, ničega se ne boj – reče kralj. – Kako si upotrebljavao veliki pečat Engleske?
Od očaja i zbunjenosti Tom najprije stade mucati, a onda protisnu:
– Tucao sam njim orahe!
Bura smijeha kojom ovo bi dočekano gotovo obori dječaka s nogu. Ako je u čijoj glavi i bila ostala trunčica sumnje u to je li Tom Canty engleski kralj i poznaje li sve uzvišene potrepštine koje idu uz kraljevsku čast, ovaj ju je odgovor u potpunosti raspršio.
U međuvremenu su blistavo svečano ruho skinuli s Tomovih ramena i njime zaogrnuli kralja te tako uspješno prikrili njegove rite. Potom se nastavi krunidbeni obred: pravoga kralja pomazaše i staviše mu krunu na glavu, dok je top svojom grmljavinom tu vijest objavljivao gradu, a sav London kao da se tresao od odobravanja.

Trideset i treće poglavlje

Edward kao kralj


Miles Hendon izgledaše već dovoljno živopisno još i prije no što je upao u onu gužvu na Londonskom mostu, a još je slikovitije izgledao kada se iz nje izvukao. Imao je tek malo novaca kada je upao u gužvu, a nimalo kada je iz nje izašao. Džepari su ga opljačkali do posljednje pare.
No, to nije bilo važno, samo da opet nađe dječaka. Kao pravi vojnik, nije toj zadaći pristupio nasumce, već se prije svega latio posla da pripremi ratni pohod.
Što će dječak najvjerojatnije učiniti? Kamo će najvjerojatnije otići? Pa – razmišljao je Miles – najvjerojatnije je da će poći do svojega nekadašnjeg prebivališta, jer se tako nagonski ponašaju svi stvorovi kada ostanu sami i bez krova nad glavom, bez obzira na to jesu li bolesni ili pri zdravoj pameti. No, gdje se nalazi to njegovo ranije prebivalište? Po njegovim dronjcima, kao i po onom podlom nitkovu koji ga je, izgleda, poznavao te se čak i izdavao za njegova oca, reklo bi se da mu je dom u nekom od najsiromašnjijih i najbjednijih dijelova Londona. Hoće li potraga za njim biti teška i duga? Ne, vjerojatnije je da će biti laka i kratka. Neće tragati za dječakom, nego za kakvom gomilom, a usred te gomile, bila ona velika ili mala, prije ili kasnije zacijelo će naći svojega jadnog mladog prijatelja, a šugava će se rulja oko njega zabavljati izazivajući ga i dražeći, dok će dječak, kao i obično, tvrditi da je kralj. Tada će Miles Hendon nekolicinu od njih učiniti bogaljima, odvesti svojega malog štićenika sa sobom, tješiti ga i bodriti nježnim riječima pa se njih dvojica nikada više neće rastajati.
I tako se Miles dade u potragu. Satima je tumarao zabačenim prolazima i prljavim ulicama, tragajući za skupinama i gomilama ljudi i nalazeći ih svu silu, no dječaku nigdje ni traga. To ga silno iznenadi, ali ne i obeshrabri. Po njegovu mišljenju, nije bilo nikakve greške u ratnom naumu što ga je skovao, jedino se bijaše prevario u računu misleći da će ovaj pothvat kratko trajati, a on se otegao.
Do svitanja bijaše prešao mnoge milje i pretražio mnoge gomile, no time je postigao jedino to da se poprilično umorio i dobrano ogladnio te da mu se silno prispavalo. Rado bi bio nešto doručkovao, ali nije imao čime platiti doručak. Nije mu bilo ni na kraj pameti da ga isprosi, a založiti mač, bilo bi za nj isto kao i izgubiti čast. Mogao je prodati nešto od odijela, ali bi lakše našao kupca za mačka u vreći negoli za takvu odjeću.
Oko podneva je još uvijek hodao uokolo, zajedno s gomilom svijeta što je sada išla za kraljevskom povorkom, zaključivši da će ovaj kraljevski sjaj neodoljivo privući maloga šašavka. Slijedio je povorku cijelim onim krivudavim putem kroz London, pa sve do Westminstera i tamošnje opatije. Zbunjen i u nedoumici, dugo se vremena vrzmao amo-tamo među mnoštvom koje se bijaše ondje nagomilalo, te na koncu zamišljeno odtumarao dalje, u nakani da u svoj ratni naum unese neka poboljšanja. Nešto kasnije, prenuvši se iz razmišljanja, otkri da je grad ostao daleko za njim i da je dan na izmaku. Nalazio se blizu rijeke, izvan grada. Bijaše to kraj pun lijepih seoskih kuća, mjesto gdje čovjeka u odijelu poput njegova ne bi baš gostoljubivo dočekali.
Nije bilo nimalo hladno pa se on ispruži na zemlji iza neke živice s namjerom da se odmori i razmisli. Ubrzo mu drijemež stade obuzimati osjetila, a kada mu slaba i udaljena topovska paljba doprije do ušiju, reče u sebi: »Okrunili su novoga kralja« pa smjesta zaspa jer već više od trideset sati nije spavao ni otpočinuo. Probudi se tek polovicom sutrašnjega prijepodneva.
Ustade sav slomljen, ukočen i polumrtav od gladi, umi se u rijeci, zavara želudac pintom-dvije vode i teškim se korakom otputi prema Westminsteru, ljuteći se na samoga sebe što je izgubio toliko vremena. Glad mu pomože da se dosjeti novome naumu: pokušat će se obratiti starome sir Humphreyu Marlowu i od njega posuditi nekoliko maraka, a onda… no, za sada je i ovoliko bilo dovoljno. Kada obavi ovaj prvi dio, bit će već vremena da proširi prvobitni naum.
Oko jedanaest sati stiže do dvorca. Zahvaljujući svojemu odijelu, ondje ne prođe nezapaženo, iako je oko njega bilo mnogo šaroliko obučenog svijeta koji se kretao u istome smjeru. Pomno je motrio lica ljudi oko sebe nadajući se da će naići na neku dobru dušu čiji bi vlasnik pristao starome nadzorniku prenijeti njegovo ime, jer nije bilo ni govora o tome da sam pokuša prodrijeti u dvorac.
Uskoro onaj dječak za šibe prođe mimo njega, a onda se okrenu i dobro ga promotri misleći u sebi: »Ako ovo nije ona skitnica zbog koje se njegovo veličanstvo toliko brine, onda sam ja magarac – premda sam, po svoj prilici, to već i ranije bio. Na dlaku odgovara opisu: da je Bog stvorio dvojicu takvih, zbog toga bi beskorisnog ponavljanja samo pala cijena čudima. Kad bih bar našao neku izliku da ga oslovim.«
Miles Hendon prištedi mu taj trud. Okrenuvši se, onako kako se već ljudi osvrću kao opčinjeni kada se netko s leđa uporno zagleda u njih, primijeti u dječakovim očima živo zanimanje pa mu pristupi i reče:
– Upravo ste izašli iz dvorca: služite li ondje?
– Da, vaša svjetlosti.
– Poznajete li sir Humphreya Marlowa?
Dječak se trže pomislivši: »Gospode! Mojega starog pokojnog oca!«, a onda će naglas:
– Veoma dobro, vaša svjetlosti.
– Dobro, znate li gdje ga se može naći?
– Znam – reče dječak pa u sebi dodade: »U grobu.«
– Mogu li vas zamoliti za uslugu da mu javite moje ime i kažete mu kako bih htio s njim riječ-dvije progovoriti?
– Veoma ću rado obaviti tu zadaću, gospodine.
– Recite mu onda da Miles Hendon, sin sir Richarda, čeka vani. Silno ćete me obvezati, dragi mladiću.
Dječak izgledaše razočarano. »Kralj ga nije tako nazvao«, reče u sebi, »ali ne mari. Ovo mu je brat blizanac pa će njegovo veličanstvo od njega, kladim se, čuti vijesti o onom drugom milostivom gospodinu od Trica i Kučina.« Milesu pak reče:
– Uđite načas ovamo, dragi gospodine, i pričekajte dok vam ne donesem odgovor.
Hendon učini kako mu je momak rekao: zavuče se u udubinu s kamenom klupom, izgrađenu u zidu dvorca – zaklon za stražu u slučaju nevremena. Još nije pravo ni sjeo, kadli naiđe nekoliko vojnika s helebardama, a na čelu im zapovjednik. Zapovjednik ugleda Hendona, zaustavi vojnike, a njemu naredi da izađe iz zaklona. Hendon posluša, a oni ga odmah uhitiše kao sumnjivca zatečenog da se šulja na području kraljevskoga dvorca. Ovo nije slutilo na dobro. Jadni Miles zausti ne bi li objasnio što je posrijedi, ali ga zapovjednik grubo ušutka te naredi svojim ljudima da ga razoružaju i pretraže.
– Dao im milostivi Bog da štogod pronađu – reče siroti Miles. – Ja sam se bogami natražio i ništa nisam pronašao, a mene je veća potreba gonila nego njih.
Ne nađoše ništa osim jednoga pisma. Zapovjednik razdera omot, a Hendon se nasmiješi prepoznavši »besmislene črčkarije« što ih je njegov izgubljeni mladi prijatelj onoga kobnog dana crtao u Hendon Hallu. Zapovjednikovo se lice smrknu dok je čitao odlomak napisan na engleskom, a Milesovo, naprotiv, problijedje dok ga je slušao.
– Još jedan koji polaže pravo na krunu! – uzviknu zapovjednik. – Bogami, danas se množe baš kao zečevi. Zgrabite lupeža, momci, i ne ispuštajte ga iz ruku, a ja ću dotle ovaj dragocjeni spis odnijeti u dvorac i poslati ga kralju.
Pa odjuri, ostavivši uhićenika u šakama naoružanih kopljanika.
– Mojim je mukama napokon došao kraj – promrmlja Hendon – jer mi, zahvaljujući ovom pisamcu, konopac sigurno ne gine. A samo Bog zna što će onda biti s mojim jadnim dečkom!
Domalo ugleda zapovjednika kako se vraća u velikoj žurbi pa prikupi svu hrabrost jer se s nevoljom što ga je čekala htio suočiti kao muškarac. Zapovjednik naredi vojnicima da puste uhićenika i vrate mu mač, a potom se s poštovanjem pokloni i reče:
– Izvolite poći za mnom, gospodine.
Hendon posluša govoreći u sebi: »Da ne odlazim u smrt i pred lice Božje, a onamo treba poći sa što manje grijeha, zadavio bih ovog klipana zbog te njegove podrugljive učtivosti.«
Prošavši kroz prepuno dvorište, njih dvojica stigoše do glavnoga ulaza u dvorac, gdje se zapovjednik još jednom pokloni Hendonu i predade ga u ruke nekoga napirlitanog dvoranina koji ga dočeka s dubokim poštovanjem i povede kroz neku veliku dvoranu gdje su s obje strane uza zid stajali poredani blistavo odjeveni lakaji (koji su se klanjali pred njima dvojicom dok su prolazili, ali su se gušili od pritajena smijeha čim bi im naše strašilo za ptice okrenulo leđa), pa uz široko stepenište na kojem stajahu skupine otmjenih ljudi, te ga naposljetku uvede u prostranu odaju, zatraži prolaz za nj među okupljenim engleskim plemstvom, a potom mu se pokloni, podsjeti ga da skine šešir i ostavi ga da stoji nasred odaje, na meti svačijeg pogleda, pri čemu su se mnogi negodujući mrštili na njega, a ostali se veselo i podrugljivo smješkali.
Miles Hendon bijaše potpuno zbunjen. Na pet koraka od njega, pod svečanom nebnicom sjedio je mladi kralj, glave pognute i malo nagnute u stranu, razgovarajući s nekakvom rajskom pticom u čovječjem obličju – valjda, s nekim vojvodom. Hendon u sebi zaključi kako je već dovoljno okrutno kad čovjeka u punoj životnoj snazi osude na smrt, i bez ovakva neobičnoga javnog poniženja. Poželje da kralj malko požuri – neki od kicoša u njegovoj blizini postajahu prilično drski. U tom času kralj lagano podiže glavu i Hendon mu jasno vidje lice. Od pogleda na nj gotovo mu dah zastade! Stajao je zureći u ljepušno mlado lice, poput čovjeka koga je strijela probola, a onda uskliknu:
– Gle, to na prijestolju sjedi gospodar kraljevstva snova i sjenki!
Promrmlja nekoliko isprekidanih rečenica, svejednako u čudu zureći u kralja, a potom se osvrnu na sve strane, promotri raskošno odjevenu gomilu i blistavu odaju pa procijedi:
– No, ovo je stvarnost… sve je ovo doista stvarno… ovo sigurno nije san.
Opet se zagleda u kralja i pomisli: »Je li ovo san?… I je li on istinski vladar Engleske, a ne jadni i napušteni luckasti svat kakvim sam ga smatrao? Tko će mi odgonetnuti tu zagonetku?«
Odjednom mu oči sinuše jer se nečemu domislio pa ode do zida, dohvati jednu stolicu, odnese je nasred sobe i sjede!
Svi prisutni ogorčeno zažagoriše, gruba mu se ruka spusti na rame i nečiji glas uskliknu:
– Ustaj, neotesani lakrdijašu! Zar ćeš sjediti u kraljevoj prisutnosti?
Ova gužva privuče pažnju njegova veličanstva. Kralj pruži ruku i podviknu:
– Ne dirajte ga! To je njegovo pravo!
Gomila zaprepašteno ustuknu, a kralj nastavi:
– Znajte sada svi, gospe, plemići i ostala gospodo, da je ovaj čovjek moj vjerni i voljeni sluga Miles Hendon koji je svojim valjanim mačem zaštitio svojega vladara i izbavio ga od tjelesne povrede i vjerojatne smrti, pa je zbog toga bila naša volja da ga imenujemo vitezom. Isto tako znajte da je zbog još većih djela, spasivši svojega vladara od bičevanja i sramote te preuzevši sve to na sebe, postao engleski per i grof od Kenta te da će dobiti zlata i imanja koliko priliči tome naslovu. Povrh toga, pravo koje je maločas upotrijebio pripada mu po našoj kraljevskoj volji, jer smo odlučili da glave njegove loze imaju i zadrže pravo da od sada pa nadalje sjede u prisutnosti njegova veličanstva, od koljena do koljena, sve dok bude engleske krune. Ne uznemiravajte ga.
Dvije osobe koje su se putem zadržale pa su istom jutros doputovale iz unutrašnjosti i tek se otprije pet minuta nalazile u ovoj odaji, stajahu slušajući ove riječi te pogledavajući čas u kralja, a čas opet u ono strašilo pred njim, potom opet u kralja, kao omamljene od čuđenja. Bijahu to sir Hugh i lady Edith, no novi ih grof nije vidio. Još je uvijek zurio u vladara, nikako ne dolazeći k sebi i mrmljajući:
– Sunce mu žarko! Ovo je onaj moj siromah! Moj šašavko! Njemu sam ja htio pokazati što je raskoš, i to u kući od sedamdeset soba i s dvadeset sedmero slugu! To je onaj kome su dronjci bili jedino odijelo, udarci nogom jedina utjeha, a splačine jedina hrana! Njega sam ja posvojio i htio uljuditi! Otvori se, zemljo, i progutaj me!
Onda se najednom pribra i pade na koljena, stavivši ruke među kraljeve, pa mu prisegnu na vjernost i zahvali na zemljama i naslovima. Potom ustade i s poštovanjem stupi u stranu, ponovno na meti svačijeg pogleda, a isto tako i mnogočije zavisti.
Kralj sada opazi sir Hugha pa progovori gnjevnim glasom i sijevajući očima:
– Oduzmite ovome razbojniku lažni sjaj i imanja koja je ukrao pa ga stavite iza brave dok se ja njime ne pozabavim.
I tako odvedoše bivšega sir Hugha.
Na drugom kraju odaje nastade neko komešanje, skup se razmaknu i jedan dvoranin uvede Toma Cantyja, neobično, ali bogato odjevena, te prođe s njime između ova dva živa zida. Tom kleknu pred kralja, a kralj mu reče:
– Znam sve što se zbivalo u proteklih nekoliko tjedana i vrlo sam zadovoljan tobom. Upravljao si kraljevstvom s pravom kraljevskom blagošću i milostivošću. Jesi li pronašao majku i sestre? Dobro, o njima ćemo se pobrinuti, a tvoj će otac biti obješen, ako ti tako želiš i ako zakon to zahtijeva. Znajte, svi vi koji čujete moj glas, da će se, počev od današnjeg dana, onima koji prebivaju pod okriljem Kristova sirotišta i uživaju kraljevo milosrđe, pružati i duhovna i duševna hrana, baš kao što im se pruža hrana za njihove niže potrebe, a ovaj će dječak ondje stanovati i do kraja života biti na čelu tamošnjega časnog upravnog odbora. A budući da je bio kralj, priliči da mu se odaje veća počast nego običnim osobama: zapamtite stoga ovo njegovo svečano odijelo, jer će po njemu biti poznat i nitko ne smije sebi načiniti isto takvo, pa će njime, gdje god se pojavi, podsjećati ljude na to da je u svoje vrijeme kraljevao te mu nitko neće smjeti uskratiti poštovanje ili propustiti da ga pozdravi. On je pod zaštitom ovoga prijestolja i uživa podršku krune, a nosit će časni naslov »kraljeva štićenika« i po njemu će ga svi znati.
Ponosan i sretan, Tom Canty ustade i poljubi kralja u ruku, pa se udalji. Ne časeći ni časa, pohita k majci da njoj, kao i Nan i Bet, sve ispriča i s njima podijeli radost zbog ovih značajnih novosti.

Zaključak

Pravda i nagrada


Kada se rasvijetliše sve tajne, izađe na vidjelo, prema priznanju Hugha Hendona, da je njegova žena onomad u Hendon Hallu zanijekala da poznaje Milesa zato što joj je on bio tako naložio, a taj je nalog potkrijepio i podupro savršeno uvjerljivom prijetnjom da će joj, ne porekne li da je došljak Miles Hendon i čvrsto ustraje u svom iskazu, oduzeti život. Kada mu je ona odgovorila da to učini jer joj do života ionako nije stalo, ali da neće zanijekati kako poznaje Milesa, muž je rekao da će njoj poštedjeti život, ali će zato dati umoriti Milesa! To je već bilo nešto sasvim drugo pa mu je zadala riječ i održala je.
Unatoč tim prijetnjama te prisvajanju bratova imutka i naslova, Hugh nije izveden pred sud jer ni žena ni brat nisu htjeli protiv njega svjedočiti, a ženi, sve da je i htjela, to ne bi ni dopustili. Napustivši ženu, Hugh ode na kontinent, gdje uskoro i umrije pa se grof od Kenta nakon nekog vremena oženi njegovom udovicom. Veliko je slavlje i veselje zavladalo u selu Hendon kada mladenci prvi put posjetiše vlastelinstvo.
O ocu Toma Cantyja nikada se više nije ništa čulo.
Kralj je potražio seljaka kojega su žigosali i prodali kao roba, odgovorio ga od zločinačkoga života u Harambašinoj družini i omogućio mu pristojan život.
Isto je tako izbavio iz tamnice onoga starog odvjetnika i oprostio mu globu. Kćerkama je onih dviju baptistkinja koje su pred njegovim očima spaljene na lomači osigurao ugodan dom, a po zasluzi kaznio stražara koji je Milesa Hendona onako nepravedno izbičevao po leđima.
Spasio je s vješala onoga momka koji bijaše uhvatio zalutala sokola, kao i ženu koja je od tkača bila ukrala sukneni ostatak, no nije uspio spasiti čovjeka osuđena zbog toga što je ubio jelena u kraljevskoj šumi.
Pokazao je blagonaklonost prema sucu koji se bio sažalio na nj u vrijeme kada je optužen za krađu onoga praseta pa je sa zadovoljstvom pratio njegov sve veći ugled u javnosti i poštovanje što ga uživaše kao velik i čestit čovjek.
Do kraja je života rado kazivao pripovijest o svojim doživljajima, od časa kada ga je straža izbacila iz dvorca pa sve do posljednjega dana kada se u ponoć umiješao u skupinu užurbanih radnika i tako se uvukao u opatiju, popeo do Ispovjednikova groba i tamo tako dugo spavao da je sutradan umalo propustio krunidbu. Govorio je da ga često ponavljanje toga dragocjenog iskustva učvršćuje u nakani da pouke koje je iz njega izvukao upotrijebi na korist svojega naroda pa će stoga, dok god bude u životu, i dalje kazivati tu pripovijest te tako osvježavati sjećanje na sve one tužne prizore i obnavljati izvore samilosti u svojemu srcu.
Miles Hendon i Tom Canty bili su kraljevi miljenici za čitava njegova kratkog kraljevanja, a iskreno su žalili za njim kada je umro. Dobri grof od Kenta bio je previše razborit, a da bi zloupotrebljavao svoje posebno pravo, no ipak se, nakon prilike koju smo već vidjeli, njime poslužio još dva puta prije negoli je otišao s ovoga svijeta: prvi put prigodom ustoličenja kraljice Mary, a drugi put prigodom stupanja na prijestolje kraljice Elizabete. Jedan ga je njegov potomak upotrijebio pak prigodom ustoličenja Jakova I. Do trenutka kada se njegov sin poželio poslužiti ovim pravom, bilo je prošlo gotovo četvrt stoljeća pa je »Kentova povlastica« u ljudskom sjećanju uglavnom već bila izblijedjela. Stoga, kada se tadašnji grof od Kenta pojavio pred Karlom I i njegovim dvorom te sjeo u kraljevoj prisutnosti eda bi potvrdio i obnovio pravo svoje kuće, digla se, bome, cijela uzbuna! No, slučaj se ubrzo razjasnio pa mu je pravo potvrđeno. Posljednji je grof od te loze pao u republikanskom građanskom ratu, boreći se na kraljevoj strani, te se tako zajedno s njim ugasila i ova neobična povlastica.
Tom Canty doživio je duboku starost, postavši naočita, sjedokosa starina, ozbiljna i dobroćudna izgleda. Do kraja života uživao je svačije poštovanje, a svi su mu se i duboko klanjali jer je njegovo upadljivo i neobično odijelo ljude podsjećalo na to da je »u svoje vrijeme kraljevao«. Stoga bi se, kad god bi se pojavio, gomila pred njim razmicala i propuštala ga, došaptavajući se između sebe: »Skini šešir, dolazi kraljev štićenik!«, pa su ga tako i pozdravljali, a on im je odzdravljao ljubaznim smiješkom, što su itekako cijenili jer njegova životna priča bijaše časna.
Da, jadni je kralj Edward VI poživio još samo nekoliko godina, ali ih je proživio na opću dobrobit. Više je no jednom, kada bi mu neki velikodostojnik, kakav zlatom okićeni sluga krune, uputio prigovor zbog njegove blagosti, tvrdeći da je taj i taj zakon koji kralj namjerava preinačiti već ionako dovoljno blag te da ne sadrži pretjerano stroge kazne ni muke, mladi kralj upravio na nj pogled pun rječite žalosti i silne samilosti pa bi mu odgovorio:
– Što ti znaš o kazni i patnji? Ja i moj narod ih poznajemo, ali ti ne.
Vladavina Edwarda VI za ona okrutna vremena bijaše neobično milosrdna. Zato sada, kada se od njega opraštamo, pokušajmo to, njemu u čast, zauvijek zadržati u sjećanju.