Sedamnaesto poglavlje

Šu-šu Prvi


Miles Hendon hitaše prema onome kraju mosta koji izlazi na Southwark, oštro motreći na sve strane ne bi li ugledao osobe za kojima je bio krenuo u potragu, u nadi i iščekivanju da će ih ubrzo sustići. To mu, međutim, ne pođe za rukom. Raspitujući se usput, uspje ih jednim dijelom puta slijediti kroz Southwark, no potom im se zametnu svaki trag i on se nađe u nedoumici ne znajući kamo bi dalje pošao. Ipak ih je sve do zalaska sunca i dalje tražio kako je znao i umio. Noć ga zateče kad je već padao s nogu i polumrtva od gladi, a želja da pronađe dječaka nikada ne bijaše dalje od ostvarenja. Stoga povečera u krčmi Tabard i leže u postelju odlučivši da će sutra rano ustati i temeljito pretražiti grad. Ležeći tako i snujući naume, uze ubrzo ovako razmišljati: dječak će, ako mu to ikako bude moguće, pobjeći od onoga grubijana koji se izdaje za njegova oca. Hoće li se potom vratiti u London i potražiti svoje staro prebivalište? Ne, neće tako postupiti, iz straha da ga opet ne uhvate. Što će onda učiniti? Kako nikada u životu, prije no što je sreo Milesa Hendona, nije imao prijatelja ni zaštitnika, očito je da će pokušati pronaći tog prijatelja, samo ako ta potraga ne iziskuje povratak u London gdje će biti izložen opasnosti. Uputit će se prema Hendon Hallu, da, upravo tako, jer zna da je Hendon namjerio rodnome domu pa se može nadati da će ga tamo i pronaći. Da, Hendonu sve bijaše jasno – ne smije u Southwarku više ni časa časiti, već smjesta treba kroz Kent krenuti prema Redovnikovoj dolini, pretražujući usput šumu i raspitujući se kod mještana. A mi se sada vratimo iščezlome malom kralju.
Lupež kojega je sluga iz krčmice na mostu vidio »baš kad se spremao pridružiti« mladiću i kralju, uopće im se nije »pridružio«, već im je prišao s leđa te ih dalje u stopu pratio. Ni riječi nije izgovorio. Lijevu je ruku nosio u povezu, a preko lijevoga oka bijaše privezao širok zeleni zavoj. Pomalo je hramao i u hodu se pomagao hrastovom batinom. Mladić je kralja vodio okolo-naokolo po Southwarku pa tako malo-pomalo izbiše na glavnu cestu izvan grada. Tu se kralj razljuti i izjavi da dalje ne ide – Hendonovo je da dođe k njemu, a ne da on ide k Hendonu. Takvu drskost ne podnosi pa se s ovoga mjesta neće ni maknuti. Na to će mladić:
– Zar ćeš ostati ovdje, a prijatelj ti ranjen leži ondje u šumi? Dobro, neka ti bude.
Kraljevo se ponašanje namah izmijeni i on povika:
– Ranjen? Tko se drznuo da ga napadne? Nećemo sada o tome. Povedi me, vodi me k njemu! Brže, momče! Jesi li olovom potkovan! Ranjen, kažeš? Pa makar bio i vojvodski sin, onaj tko ga je ranio platit će za to!
Šuma bijaše prilično daleko, no ubrzo stigoše do nje. Mladić se ogleda, pronađe granu zabodenu u zemlju i s komadićem krpe privezanim za nju, a potom zađe u šumu tražeći slične grane i nalazeći ih od vremena do vremena: to očigledno bijahu oznake koje ga upućivahu onamo kamo bijaše nakanio. Uskoro izbiše na neku čistinu na kojoj se uzdizahu pougljenjeni ostaci neke izgorjele seoske kuće, a kraj njih oronula i ruševna staja. Nigdje nikakva znaka života, posvuda samo grobna tišina. Mladić požuri u staju, a kralj mu za petama. Nigdje nikoga! Kralj iznenađeno i sumnjičavo pogledom prostrijeli mladića i zapita:
– Gdje je on?
Odgovori mu podrugljiv momkov smijeh. Kralj se umah razbjesni, zgrabi neku cjepanicu i ustremi se na mladića, kadli mu uto do uha dopre još nečiji podrugljiv smijeh. Smijao se to onaj šepavi razbojnik koji ih je ranije izdaleka slijedio. Kralj se okrenu k njemu i bijesno upita:
– Tko si ti? I što ćeš ovdje?
– Prestani budaliti – reče čovjek – i smiri se. Nisam se baš tako dobro prerušio da se možeš praviti kako ne prepoznaješ vlastitog oca.
– Ti meni nisi otac. Ne poznajem te. Ja sam kralj, a ti, ako si sakrio mojega slugu, odmah mi ga dovedi, jer ćeš inače gorko ispaštati zbog onoga što si učinio.
Na to će John Canty strogim i odmjerenim glasom:
– Jasno mi je da si lud pa te za sada neću istući, ali budeš li me izazivao, natjerat ćeš me da to učinim. Tvoje bulažnjenje ovdje neće biti na smetnju, jer nema ušiju da čuju tvoje ludorije, ali će biti dobro da ti jezik priviknemo opreznom govoru kako nam ne bi mogao naškoditi kada promijenimo prebivalište. Ja sam ubio čovjeka i ne smijem zbog toga ostati kod kuće, a tako ni ti jer si mi potreban. Promijenio sam ime jer je tako najpametnije. Sada se zovem Hobbs – John Hobbs, a ti se zoveš Jack. Potrudi se da to zapamtiš. A sada, da čujem. Gdje ti je majka? Gdje su ti sestre? Nisu došle na dogovoreno mjesto. Znaš li kamo su pošle?
Kralj mu zlovoljno odvrati:
– Ne dosađuj mi s tim zagonetkama. Majka mi je umrla, a sestre su mi ostale u dvorcu.
Mladić koji stajaše kraj njih prasnu u posprdan smijeh. Kralj je već htio nasrnuti na nj, ali ga Canty – ili Hobbs, kako se sada nazivao– u tome spriječi rekavši:
– Mir, Hugo, ne gnjavi ga. Pamet mu se pomutila, pa ga tvoje ponašanje razdražuje. Sjedni, Jack, i smiri se. Dobit ćeš i nešto da prigrizeš.
Hobbs i Hugo udubiše se šaptom u razgovor, a kralj se, što je dalje mogao, ukloni iz njihova nepodnošljivog društva. Povuče se u polutamu u najudaljenijem kutu staje gdje je zemljani pod bio prekriven stopu debelim slojem slame. Leže na slamu i pokri se njome umjesto pokrivača te se uskoro zaveze u misli. Mnogi ga jadi bijahu skolili, ali je najveći od njih, naime, očeva smrt, sve druge nevažne stvari potisnuo u zaborav. Za sve je ljude na svijetu ime Henrika VIII bilo strah i trepet i izazivalo sliku ljudoždera iz čijih nozdrva bije razorna vatra, a ruka mu udara bičem i sije smrt, no u ovome je dječaku to ime izazivalo samo ugodne osjećaje, a lik na koji ga je podsjećalo bijaše sušta plemenitost i ljubav. Prizivao je u sjećanje bezbrojne nježne prizore u kojima su sudjelovala njih dvojica te se raznježio nad njima, a nepresušne su suze najbolje svjedočile o dubini i veličini boli koja mu razdiraše srce. Tako poodmače poslijepodne, a dječak, shrvan nedaćama, postupno utonu u miran i ljekovit san.
Poprilično vremena nakon toga – ne bi umio reći koliko dugo – osjetila mu se napola razbudiše pa, dok je zatvorenih očiju tako ležao, smućeno se pitajući gdje se nalazi i što se to s njime dogodilo, začu nekakav žubor: bijaše to sumoran romon kiše po krovu. Svega ga prože topao osjećaj sigurnosti koji, međutim, već u idućem trenutku grubo prekide cijeli zbor kreštavih glasova i prostački smijeh. Neugodno potresen, izvuče glavu iz slame da vidi odakle dolazi ta graja te mu se pred očima ukaza jeziv i odvratan prizor. Nasred poda na drugom kraju staje snažno je buktjela vatra, a oko nje, sablasno osvijetljena crvenkastim sjajem, izvalila se i ispružila po tlu najšarenija gomila odrpane klateži te razbojnika i razbojnica o kojima je ikada čitao ili sanjao. Bijaše tu golemih, krepkih ljudina, preplanulih od sunca, duge kose i odjevenih u najnevjerojatnije dronjke. Bijaše tu i mladića osrednjeg stasa i divljeg izgleda, te slično odjevenih. Bijaše tu i slijepih prosjaka s povezom samo preko jednoga ili preko oba oka, pa kljastih s drvenim nogama i štakama te bolesnika s gnojnim ranama što se nazirahu kroz oskudne zavoje. Bijahu tu i pokućarac mračna izgleda sa svojom torbom, brusač noževa, kotlokrpa i brijač-ranarnik, svaki s alatom svojega zanata. Neke se od ženskinja bijahu tek zadjevojčile, druge bijahu još djevojčurci, a treće stare i naborane vještice, a sve bijahu glasne, besramne i proste, sve bijahu prljave i zapuštene. Bijaše tu i troje djece koju je bilo žalosno i pogledati, pa dva izgladnjela psa s konopom oko vrata kojima bijaše dužnost da vode slijepce.
Noć se spustila, bagra tek što bijaše završila s gozbom i pijanka je upravo počinjala. Vrč s rakijom išao je od usta do usta, a onda svi u jedan glas zagrajaše:
– Pjesmu! Neka nam Šišmiš i Hromi Prijaško zapjevaju koju!
Jedan od slijepaca ustade i uze se pripremati odbacivši povez koji mu skrivaše potpuno zdrave oči te pločicu s dirljivim opisom njegova udesa. Hromi Prijaško odbaci drvenu nogu pa se na dvije zdrave i čitave noge ustoboči pored lupeškoga sudruga. Onda njih dvojica zajedno zaurlaše neku obijesnu pjesmicu, a na kraju im svake kitice cijela družina iz sveg glasa pomagaše bučnim pripjevom. Kada stigoše do posljednje kitice, supijano se oduševljenje bijaše već toliko razmahalo da se svi od samoga njezina početka pridružiše pjevačima i pjevahu zajedno s njima, podižući tako strahovitu dreku da su se od nje tresli rožnici koji pridržavahu krov. Evo stihova koji ih bijahu toliko zanijeli:
Zbogom ostaj, cugerice,
u London tvoj prikan giba,
obješenjak da postane,
u snu vječnom da se ziba.
Mome mile, haj’te amo
da vidite kako dasa,
što je perje sa vas čupo,
popet će se na vješala.*
Nakon toga se razveze razgovor, ali ne lopovskim jezikom na kojem bijaše ispjevana ova pjesma, jer su se njime služili samo kada su ih neprijateljske uši mogle čuti. U razgovoru se pokaza da »John Hobbs« u ovoj družini nije nikakav novajlija, nego da joj je pripadao u neko ranije doba. Zapitaše ga za najnovije doživljaje, a kada im ispriča da je »slučajno«, ubio čovjeka, dočekaše to s velikim zadovoljstvom. Kada još dodade da je taj čovjek bio svećenik, stadoše mu burno odobravati pa sa svakim morade popiti po čašicu. Stari ga poznanici radosno pozdraviše, a novi bijahu ponosni što se mogu s njime rukovati. Upitaše ga zašto je »tolike mjesece izbivao«, a on im objasni:
– U Londonu je ovih posljednjih godina zgodnije i sigurnije nego u unutrašnjosti gdje su zakoni tako okrutni i gdje se tako revno primjenjuju. Da nije bilo ove nezgode, i dalje bih ostao ondje. Bio sam odlučio tamo ostati i nikada više ne odlaziti u unutrašnjost, ali me ta nezgoda natjerala ovamo.
Raspita se koliko osoba družina sada broji, a »Harambaša« ili vođa družine na to mu odgovori:
– Dvadeset i pet po na izbor tihotepaca, havera, sjecikesa, božjaka i žicara, računajući tu i njihove klinke i kokice i ostalu ženskadiju.* Većina ih je ovdje, a ostali lutaju negdje prema istoku, na putu do mjesta gdje ćemo prezimiti. U zoru krećemo za njima.
– Ne vidim Kvrgu među ovim čestitim svijetom. Što je s njim?
– Jadni momak sada živi o sumporu, što je prevruća hrana za istančan ukus. Poginuo je u tučnjavi negdje oko Ivanja.
– Žao mi je što to čujem. Kvrga je bio sposoban i hrabar svat.
– Bome jest. Crna Bess, njegova klinka, još je s nama, ali se trenutno skiće po istoku zemlje. Krasna curica, umilna i dobra ponašanja. Nitko je nikada nije vidio pijanu duže od četiri dan u tjednu.
– Uvijek se toga držala, dobro se sjećam, mila prija, vrijedna svake hvale. Majka joj je bila manje suzdržana i prostija: svadljiva babuskara opake ćudi, ali bistra kao rijetko tko.
– To ju je i upropastilo. Umjela je čitati iz dlana, a bila je vična i drugim gatalačkim vještinama, pa su je na koncu proglasili vješticom, osudili na smrt i ispekli na laganoj vatri. Upravo me raznježila odvažnost s kojom je prihvatila svoju kob: proklinjala je i psovala gomilu koja je blenula i buljila u nju dok su plamenovi lizali prema njezinu licu, zahvaćali joj tanke čuperke i pucketali oko sijede glave. Što sam rekao: proklinjala? Da proklinjala! Da poživiš još tisuću godina, nećeš čuti takve majstorske kletve. Na žalost, njezino je umijeće umrlo zajedno s njom. Sve je drugo samo slabo i blijedo oponašanje, ali prave hule više nema.
Harambaša uzdahnu, a i njegovi slušaoci uzdahnuše u znak da se slažu. Na trenutak cijelu družinu obuze potištenost jer čak ni u ovakvim okorjelim otpadnicima sposobnost suosjećanja potpuno ne umire, već su u velikim vremenskim razmacima i pod naročito povoljnim okolnostima, na primjer, kao u ovome slučaju, kada nadarenost i naobrazzba napuste ovaj svijet ne ostavivši za sobom nasljednika, kadri osjetiti prolaznu žalost zbog kakva gubitka ili nesreće. No, zahvaljujući dobrom gutljaju koji obreda unaokolo, turobno se raspoloženje ubrzo popravi.
– Je li se još kome od naših prijatelja štogod zlo dogodilo? – zapita Hobbs.
– Nekima jest. Posebno novajlijama, kao što je slučaj sa sitnim zemljoposjednicima koji su se odjednom našli na ulici bespomoćni i gladni jer su im oduzeli zemlju i pretvorili je u ovčju ispašu. Dali su se na prosjačenje pa su ih, gole do pasa, vezali otraga za kola i tako ih vukli, bičujući ih usput, sve dok im ne bi potekla krv. Zatim su ih stavili u klade i kamenovali. Oni su se vratili prosjačenju pa su ih ponovno bičevali, a ovaj put odsjekli su im i jedno uho. I treći su se put okrenuli prosjačenju – ta* što su, jadnici, drugo i mogli! – pa su im na obraz usijanim željezom utisnuli žig, a onda ih prodali kao roblje. Pobjegli su, ali su uhvaćeni i obješeni. To ti je, ukratko cijela priča. Ostali nisu baš tako zlo prošli. Ustani, Seljo, i ti, Pečenko, ustani, Šljakeru – pokažite kako su vas ukrasili!
Oni koje je pozvao ustanu, skinu sa sebe jedan dio rita i pokažu leđa, sva izbrazdana ružnim starim brazgotinama nastalim od bičevanja. Jedan odmakne kosu i pokaže mjesto gdje mu se nekoć nalazilo lijevo uho, drugi na ramenu pokaže žig u obliku slova V i osakaćeno uho, a treći progovori:
– Zovu me Seljo, nekada sam bio imućan zemljoposjednik i imao milu ženu i djecu, a sada sam po stanju i zvanju nešto sasvim drugo. Žene i djece više nema. Možda su na nebu, možda… na onom drugom mjestu, ali, dragome Bogu budi hvala, barem više ne žive u Engleskoj! Moja se dobra stara i čestita majka trudila da zaradi koricu kruha njegujući bolesnike. Jedan je od njih umro, a liječnici nisu znali od čega pa mi majku spališe kao vješticu pred očima mojih uplakanih mališana. To je engleski zakon!… Gore čaše pa svi zajedno pijmo u zdravlje milosrdnoga engleskog zakona koji je nju izbavio iz ovoga engleskog pakla! Hvala vam svima, prijatelji, svima odreda. Išli smo proseći od kuće do kuće, žena i ja, a gladnu smo djecu vukli sa sobom, ali je u Engleskoj zločin biti gladan pa su nas u tri grada svukli do gole kože i bičevali. Ispijmo zato svi još jednom u zdravlje milosrdnoga engleskog zakona! Njegov se bič dobrano napio Maryne krvi i brzo joj donio blaženi spas. Sada leži ondje, na groblju za beskućnike i bezimene, sigurna od svakoga zla. A djeca… Pa lijepo, dok je zakon mene bičem gonio od grada do grada, ona su skapala od gladi. Ispijmo, momci, ali samo kapljicu, kapljicu za pokoj duše sirote dječice koja nikada nijednom stvorenju nisu nanijela zlo. Opet sam se dao na prosjačenje – prosio sam za koricu kruha, a bacili su me u klade i odrezali mi jedno uho. Evo, ovo mi je od njega ostalo. Opet sam prosio i u uspomenu na to ovo mi je ostalo od drugog uha. I opet sam prosio, a onda su me prodali kao roba. Ovdje na obrazu, pod ovom mrljom, kad bih je sprao, vidjeli biste crveno R koje mi je tu utisnuto užarenim željezom! ROB! Razumijete li vi to? Engleski ROB stoji pred vama! Pobjegao sam od svoga gospodara, a kada me pronađu – neka teško nebesko prokletstvo snađe zemlju koja je donijela takav zakon – objesit će me!
Iz mrkloga mraka zvonko odjeknu glas:
– Neće te objesiti! Od danas taj zakon više ne vrijedi!
Svi se osvrnuše i vidješe čudnovati lik maloga kralja kako im se žurno primiče. Kada izbi na svjetlost i i svi ga jasno ugledaše, sa svih strana dopre prava provala pitanja:
– Tko je to? Što je to? Tko si ti, patuljče?
Nimalo se ne zbunivši, dječak stupi usred svih ovih iznenađenih i upitnih pogleda i odgovori s kneževskim dostojanstvom:
– Ja sam Edward, engleski kralj.
Na ovo se razliježe divljački smijeh, što zbog podsmijeha, a što od veselja zbog izvrsne šale. Kralj se žacnu i oštro podviknu:
– Protuhe neotesane, zar mi tako zahvaljujete na kraljevskom daru što sam vam ga obećao?
Ostale se njegove riječi, izrečene ljutitim glasom i uz uzbuđene kretnje, izgubiše u vihoru smijeha i podrugljivih uzvika. »John Hobbs« nekoliko puta pokuša nadglasati dernjavu te u tome najzad i uspje:
– Prijatelji, to je moj sin, sanjalica, budala i potpuno je lud. Ne obraćajte pažnju na njega: umišlja sebi da je kralj.
– Ja jesam kralj – Edward će, okrenuvši se prema njemu – a ti ćeš to, prije ili kasnije, iskusiti na vlastitoj koži. Priznao si da si ubio čovjeka… i zato ćeš visjeti.
– Ti bi me izdao? Ti? Ako te samo dohvatim…
– No, no! – umiješa se kršni Harambaša, u pravi čas priskočivši u pomoć kralju te potkrijepi tu svoju uslugu složivši udarcem šake Hobbsa na tlo. – Zar ti ne poštuješ ni kralja ni harambašu? Uvrijediš li me još jednom, vlastitom ću te rukom objesiti. – Potom se obrati njegovu veličanstvu. – Svojim sudruzima, momče, ne smiješ prijetiti: drži jezik za zubima i nemoj ništa govoriti protiv njih. Budi kralj, ako se tako mili tvojoj ludoj glavi, ali gledaj da to nikome ne naškodi. Okani se naslova koji si upravo izrekao jer je to veleizdaja. U nekim sitnijim stvarima mi možda i jesmo zlikovci, ali nitko među nama nije takav podlac da bi izdao svog kralja. U tom pogledu srca su nam puna ljubavi i odanosti. Evo, sam se uvjeri govorim li istinu. Hajde, kliknimo svi u glas: »Živio Edward, engleski kralj!«
– ŽIVIO EDWARD, ENGLESKI KRALJ!
Odgovor šarolike družine bijaše tako gromoglasan da se cijela trošna straćara zatrese od njegova odjeka. Malome se kralju lice načas ozari zadovoljstvom, a potom lagano nakloni glavu i s ozbiljnom jednostavnošću reče:
– Zahvaljujem ti, dobri moj narode.
Na ovaj se neočekivani odgovor družina stade previjati od smijeha. Kada se konačno malko primiriše, Harambaša se odlučno, no prilično dobrodušno obrati kralju:
– Ostavi se toga, dečko, nije to ni pametno ni dobro za tebe. Tjeraj svoje, ako baš moraš, ali izaberi neki drugi naslov.
Jedan od kotlokrpa zavrišta:
– Neka bude Šu-Šu Prvi, kralj budalaša.
Prijedlog »upali« otprve, sva ga grla ponoviše i podiže se zaglušna dreka:
– Živio Šu-Šu Prvi, kralj budalaša! – popraćena zviždanjem, psikanjem i urnebesnim grohotom.
– Dajte ga ovamo da ga okrunimo!
– Ogrnimo ga plaštem!
– Dajte mu žezlo!
– Posadimo ga na prijestolje!
Uz ove se u isti mah čulo i dvadesetak drugih povika pa, prije no što je siroti dječak dospio i dahnuti, okruniše ga limenom pliticom, ogrnuše pohabanim pokrivačem, umjesto na prijestolje, podigoše na bačvu i u ruku mu umjesto žezla tutnuše kotlokrpino lemilo. Zatim svi oko njega popadaše na koljena te, otirući oči prljavim i dronjavim rukavima i pregačama, u zboru udariše u posprdnu kuknjavu i podrugljivo preklinjanje:
– Smiluj se na nas, o premili kralju!
– Ne gazi svoje smjerne crve, o plemenito veličanstvo!
– Sažali se na robove svoje i utješi ih kojim kraljevskim udarcem noge!
– Obraduj nas i zagrij svojim milostivim zracima, o žarko sunce kraljevsko!
– Posveti tlo dodirom stopala tvojeg da bismo se mogli nagutati te prašine i oplemeniti se!
– Udostoji nas pljuvanja svojega, o veličanstvo, kako bi djeca naše djece mogla spominjati tvoju kneževsku dobrohotnost i na vijeke vjekova ponosno i sretno živjela!
No, »glavnu točku« cijele večeri izveo je dovitljivi kotlokrpa i pobrao sve lovorike. Kleknuvši, nagnuo se kao da će poljubiti kraljevu nogu, na što ga je kralj ljutito ritnuo. Kotlokrpa zatim uze obilaziti sve prisutne moleći da mu dadnu kakvu krpu koju će prilijepiti na mjesto gdje mu je lice dotakla kraljevska noga, govoreći kako se to mjesto mora zaštititi od doticaja s nedostojnim zrakom, a on će se pak obogatiti stojeći uz glavnu cestu i pokazujući ga radoznalima uz naplatu od sto šilinga za jedan pogled. Bio je upravo vragometno smiješan pa mu se cijela ona šugava rulja divila i zavidjela mu.
Od stida i gnjeva, oči se maloga vladara napuniše suzama, a u duši je mislio: »Da sam im nanio i kakvo veliko zlo, ne bi mogli biti okrutniji prema meni. Ja sam, međutim, prema njima pokazao samo dobrotu, a evo kako mi uzvraćaju!«

Osamnaesto poglavlje

Kraljević među skitnicama


U ranu se zoru skitnice spreme pa put pod noge. Tmasto im nebo visjelo nisko nad glavom, noge upadale u kaljavu zemlju, a zrak bio studen kao usred zime. Svaka veselost bijaše napustila družinu: neki bijahu zlovoljni i šutljivi, drugi razdražljivi i ćudljivi, nitko nije bio dobre volje, a svi bijahu žedni.
Uz nekoliko kratkih uputa Harambaša povjeri »Jacka« Hugu, a Johnu Cantyju naredi da se drži podalje od dječaka i ostavi ga na miru. Huga pak upozori da s dječakom ne postupa odveć grubo.
Ne prođe dugo, a vrijeme otopli i oblaci se malo raziđoše. Družba prestade cvokotati, a raspoloženje se poče popravljati. Sve se više razgaljivahu te se naposljetku stadoše uzajamno podbadati i vrijeđati prolaznike duž ceste kojom su išli. Po tome se vidjelo da se u njima ponovno budi volja za životom i životnim radostima. Očigledno bijaše da drugima ulijevaju strah i trepet jer su im se svi sklanjali s puta i šutke prelazili preko prostačkih uvreda, ne usuđujući se na njih uzvratiti. Skidali su rublje s ograda, ponekad i na očigled samih vlasnika koji se nisu bunili, već su, izgleda, bili zahvalni što im nisu i ogradu odnijeli.
Doskora upadoše u neku seosku kućicu i smjestiše se ondje kao kod kuće, a preplašeni domaćin i ostali ukućani isprazniše smočnicu da bi im pripravili doručak. Domaćicu i njezine kćeri škakljali su ispod brade dok su im prinosile jelo i dobacivali masne šale na njihov račun, nazivajući ih pri tome uvredljivim imenima i grohotom se smijući. Nabacivali su se kostima i povrćem na seljaka i njegove sinove prisiljavajući ih da cijelo vrijeme skaču u stranu i burno odobravali pri svakom pogotku. Na posljetku su maslacem namazali glavu jednoj od kćeri jer se protivila nekim njihovim nježnostima. Na odlasku su još zaprijetili da će se vratiti i spaliti kuću zajedno s ukućanima ako ikakva prijava vlastima dopre do ušiju.
Oko podneva, nakon duga i zamorna puta, družba se zaustavi kraj neke ograde na ulazu u prilično veliko selo. Vođa odredi jedan sat odmora, a potom se svi raštrkaše kako bi s raznih strana ušli u selo i pozabavili se svatko svojim zanatom. »Jacka« poslaše s Hugom. Njih su dvojica neko vrijeme tumarali lijevo i desno jer je Hugo vrebao priliku da negdje nešto smota, ali kako nigdje nije ništa pronašao, napokon reče:
– Ovdje se nema što ukrasti. Sve sam jad i bijeda. Morat ćemo prosjačiti.
– Mi ćemo morati, je li? Ti se bavi tim zanatom – tebi to i priliči, ali ja neću prositi.
– Nećeš prosjačiti! – uzviknu Hugo, iznenađeno gledajući kralja. – Ma molim te lijepo, otkad si se ti to obratio?
– Što time misliš reći?
– Što mislim? Pa zar nisi cijeloga života prosjačio po londonskim ulicama?
– Ja? Što je tebi, blesane?
– Ne razbacuj se lijepim riječima – dulje će ti potrajati zaliha. Tvoj otac kaže da prosiš otkada si se rodio. Da on možda ne laže? Nećeš valjda biti toliko drzak i reći da laže! – podrugnu se Hugo.
– Onaj kojega ti nazivaš mojim ocem? Jest, laže.
– Daj, mali, nemoj pretjerivati izigravajući luđaka. Sve je dobro dok ti to služi za zabavu i dok od toga nema po tebe nikakve štete. Ako mu ovo ispričam, dobit ćeš svoje.
– Ne moraš se truditi. Sam ću mu reći.
– Sviđa mi se tvoja odvažnost, pošteno ti kažem, ali se tvojem rasuđivanju nimalo ne divim. Batina i polomljenih kostiju ima i suviše na ovome svijetu pa nije potrebno da ih čovjek sam traži. Ali, dosta s tim: ja vjerujem tvom ocu. Ne sumnjam u to da umije lagati, kao ni u to da zaista i laže kad se za to ukaže potreba, jer to čine i najbolji među nama, ali ovdje nema razloga za to. Mudar čovjek neće bez ikakve potrebe rasipati tako dragocjeno sredstvo kao što je laž. Čuj, ako nisi raspoložen za prosjačenje, čega da se onda prihvatimo? Da orobimo kakvu kuhinju?
Na to će kralj nestrpljivo:
– Ostavi se tih ludorija – zamaraš me!
Ovo razjari Huga:
– E, slušaj ti, mali. Nećeš prosjačiti, nećeš krasti – neka ti bude. Ali evo nečega što nećeš moći izbjeći. Ti ćeš biti mamac dok ja budem prosjačio. Odbij ovo, ako smiješ!
Kralj zausti da mu prezrivo odgovori, ali ga Hugo prekinu:
– Tiho! Evo jednoga s dobroćudnim licem. Ja ću se sada srušiti kao da me kakva boljka spopala. Kada mi stranac pritrči, ti počni kukati i padni na koljena, kao da plačeš. Onda se proderi kao ti vrazi čupaju utrobu i reci: »O, gospodine, ovo je moj siroti bolesni brat, a mi nigdje nikoga nemamo. Tako ti Boga, svrni samilostan pogled svojih milosrdnih očiju na ovo bolesno, napušteno i bijedno stvorenje, Udijeli od svojeg bogatstva jedan novčić jadniku kojega je Bog kaznio i koji je već jednom nogom u grobu!« I pazi, moraš stalno kukati i ne smiješ prestati sve dok mu ne izvučemo taj novčić, inače ćeš mi platiti.
Hugo tada stade ječati i stenjati, prevrtati očima, teturati i posrtati, a kad mu se neznanac primače bliže, s krikom se pred njim sruši na tlo i poče se previjati i valjati u prašini, baš kao da je na umoru.
– O, Bože, Bože! – povika dobronamjerni neznanac. – Oh, jadni dečko, kako te strašno boli! Čekaj, pomoći ću ti da ustaneš.
– Oh, plemeniti gospodine, nemojte, a Bog neka vas blagoslovi jer se vidi da ste pravi plemić, ali mene svaki dodir užasno boli kada mi dođe ovako. Moj će brat ispričati vašoj svjetlosti kakvi me bolovi razdiru kada me uhvati ovakav napad. Novčić, dobri gospodine, samo novčić da kupimo malo hrane, a onda me prepustite mojem jadu.
– Novčić! I tri ću ti dati, nevoljniče... – pa usplahireno i brzo uze prekapati po džepovima te izvadi novac. – Evo ti, siroto momče, uzmi i neka ti je sa srećom. Dođi ovamo, mali, pomozi mi da tvojeg bolesnog brata odnesemo do one kuće gdje…
– Nisam ja njegov brat– upade mu kralj u riječ.
– Kako? Nisi mu brat?
– Ma vidi ga! – zastenja Hugo, u potaji škrgućući zubima. – Odriče se rođenog brata koje je već jednom nogom u grobu!
– Mali, zaista si tvrda srca, ako ti je ovo brat. Kako se ne stidiš! Pa jedva miče rukama i nogama. ako ti nije brat, što je onda?
– Prosjak i lopov! Dobio je od tebe novaca, a usput ti je ispraznio džepove. Želiš li izvesti čudo i iscijeliti ga, prošeći mu malo štapom po leđima, a ostalo prepusti božanskoj promisli.
No, Hugo ne htjede čekati ni na kakvo čudo. Učas je bio na nogama pa odjuri poput vjetra, ostavivši za sobom plemića koji nadade za njim, u trku vičući iz sveg grla. Zahvaljujući nebesima za vlastito oslobođenje, kralj pobježe u suprotnom smjeru i ne uspori korak dok se ne nađe daleko od svake opasnosti. Krenu prvom cestom na koju naiđe i uskoro mu selo ostade za leđima. Nekoliko je sati samo hitao naprijed što je brže mogao, neprestano se osvrćući da vidi ne ide li tko slučajno za njim u potjeru. Najzad ga strah minu i obuze ga ugodan osjećaj sigurnosti. Uvidje tada i da je gladan, a isto tako i veoma umoran. Zaustavi se stoga kraj neke seljačke kuće, ali čim zausti da nešto kaže, prekinuše ga i grubo otjeraše. Odjeća koju je imao na sebi nije mu nimalo išla u prilog.
Nastavi put, uvrijeđen i ozlojeđen, odlučivši da se više neće izlagati takvim postupcima. No, glad je jača od ponosa pa on, kada se približi večer, okuša sreću u još jednoj seljačkoj kući, ali se ondje provede još i gore nego ranije: nazvaše ga pogrdnim imenima i zaprijetiše mu da će ga dati uhapsiti kao skitnicu ako se istoga časa ne makne odande.
Spusti se noć, mrazna i oblačna, a mali je vladar ranjavih nogu još uvijek s mukom išao dalje. Morao se stalno kretati jer bi, kad god bi sjeo da se odmori, ubrzo do kostiju promrzao. Sve što je ćutio i zapažao, idući ovako kroz svečanu tamu i prazno prostranstvo noći, bilo mu je novo i nepoznato. Povremeno bi čuo kako mu se nekakvi glasovi približavaju, prolaze mimo njega i gube se u tišini, a kako je od tijela od kojih su ti glasovi dopirali vidio tek neke bezoblične mrlje, jeza ga je podilazila jer je u svemu tome bilo nečega sablasnog i nadnaravnog. Gdjekad bi opazio treptaj kakve svjetlosti – uvijek iz velike daljine, kao da dolazi s drugoga svijeta, a kada bi čuo zvon ovčjega zvona, taj zvuk bijaše neodređen, dalek i nejasan. Prigušeno mukanje goveda noćni mu je vjetar donosio na mahove, kao kakvu žalopojku. Tu i tamo preko nevidljivih bi polja i šuma do njega doprlo žalostivo pseće zavijanje. Svi ti zvukovi bijahu negdje daleko pa se malome kralju činilo da je potpuno odvojen od života i njegovih zbivanja te se nalazi usamljen i bez igdje ikoga usred bezgranične pustoši.
Posrtao je dalje kroz šumu, sav obuzet stravičnošću ovih novih doživljaja, trzajući se kad god bi mu suho lišće zašuštalo iznad glave jer je njegov šušanj silno nalikovao na ljudski šapat. Poslije nekog vremena najednom, gotovo na dohvat ruke, spazi mutnu svjetlost nekakva fenjera. Ustuknu u sjenu i počeka. Fenjer je stajao kraj otvorenih vrata neke staje. Kralj još malo sačeka – niti se što čulo, niti se tko micao. Dok je tako nepomično stajao, postade mu hladno, a staja je djelovala tako gostoljubivo i toliko ga mamila da napokon odluči staviti sve na kocku i ući. Brzo se i hitro prišunja, no baš kad je zakoračio preko praga, začu glasove iza sebe. Šmugnu iza bačve u staji i čučnu. Uđoše dvojica težaka s fenjerom u ruci pa se prihvate posla, usput nešto razgovarajući. Dok su oni s fenjerom obilazili uokolo, kralj otvori četvere oči i zapamti da se na drugom kraju staje nalazi nešto nalik na povelik pregradak za stoku, smjerajući, čim ostane sam, napipati put do tamo. Na pola puta do pregratka zapazi i gomilu konjskih pokrivača pa ih naumi za tu jednu noć staviti u službu engleske krune.
Oni ljudi domalo završiše posao i odoše, zasunuvši za sobom vrata i ponijevši fenjer. Kralj se cvokoćući uputi k pokrivačima, onoliko hitro koliko god mu je mrak to dopuštao, pokupi ih pa sretno napipa put do pregratka. Od dva pokrivača napravi sebi ležaj, a potom se pokri s preostala dva. Vladarevoj sreći sada nije bilo kraja, premda pokrivači bijahu stari i tanki te nedovoljno topli, a osim toga iz njih izbijaše oštar konjski vonj, i to tako jak da se čovjek od njega gotovo mogao ugušiti.
Premda je bio gladan i promrzao, kralj bijaše i toliko umoran i pospan da ovo posljednje uskoro prevagnu pa on ubrzo zapade u polusan. I baš kada se htio potpuno prepustiti snu, jasno osjeti nekakav dodir! U tili se čas potpuno rasani jedva dolazeći do daha. Srce mu umalo prestade kucati zbog hladne jeze što ju je u mraku izazvao ovaj tajanstveni osjet. Ležao je nepomično, osluškujući i jedva dišući. Ništa se nije micalo niti se što čulo. I dalje je osluškivao i čekao, dugo vremena, kako mu se činilo, no i dalje se ništa nije micalo niti se što čulo. Najzad ga poče ponovno hvatati drijem, kadli odjednom opet osjeti onaj tajanstveni dodir! Taj lagani dodir nečujne i nevidljive sile bijaše užas nad užasima pa dječak premre od sablasne groze. Što da radi? Na to pitanje nije znao odgovora. Da napusti ovo poprilično ugodno pribježište i pobjegne od ovoga zagonetnog užasa? No, kamo bi pobjegao? Iz staje nije mogao, a bila mu je nepodnošljiva već i sama pomisao na to da naslijepo tapka ovamo-onamo po mraku, zatvoren između četiri zida zajedno s ovom utvarom koja u stopu klizi za njim i svaki mu čas mekim i odvratnim dodirom dotiče obraz ili rame. Da ostane gdje jest i cijele noći živ premire od straha? Bi li to bilo bolje? Ne. Što mu onda preostaje? Ah, znao je dobro da mu preostaje samo jedan izlaz – mora ispružiti ruku i otkriti o čemu je riječ!
Lako je to bilo pomisliti, ali teško naći dovoljno hrabrosti i pokušati. Tri je puta bojažljivo pružao malčice ruku u mrak i bez daha je naglo povlačio, i to ne zato što je nešto napipao, već što je bio sasvim siguran da će to svaki čas napipati. No, četvrti put segnu malo dalje i rukom okrznu nešto mekano i toplo. Skameni se od straha jer mu je um bio toliko rastrojen da nije bio kadar zamisliti ništa drugo doli još topao leš tek umrla čovjeka. Pomisli kako bi radije umro nego ga još jednom dotaknuo. No, na tu je pogrešnu misao došao samo zato što nije poznavao besmrtnu snagu ljudske radoznalosti. Nedugo potom ruka mu ponovno stade drhtavo opipavati – usprkos zdravom razumu i protiv svake volje – no svejedno je i dalje ustrajala u tome. Naišavši na pregršt dugih vlasi, dječak uzdrhta, ali popipa dalje i pronađe nešto nalik na toplo uže. Opipa još dalje i otkri bezazleno telence! Uže, naime, uopće nije bilo uže, nego teletov rep.
Kralj se iskreno postidje što se bio toliko prepao i izbezumio zbog nečega tako bezopasnog kao što je usnulo tele, ali se zapravo nije imao čega stidjeti jer se i nije uplašio teleta, već nečega strašnog i nepostojećeg što mu se pričinilo umjesto teleta. U ta bi se drevna praznovjerna vremena i svaki drugi dječak isto tako ponio i isto toliko uplašio kao i on.
Nije bio presretan samo zato što je otkrio da je onaj nepoznati stvor obično tele, već i zato što više nije sam, jer se ranije osjećao toliko osamljenim i napuštenim da je radosno pozdravio čak i društvo i prijateljstvo tako beznačajne životinje kao što je tele. Pripadnici njegove vlastite vrste bijahu ga toliko zlostavljali i toliko grubo postupali s njim da je bila prava milina napokon se naći u društvu prijateljski raspoložena bića koje barem ima dobro srce i blagu narav, pa makar i nemalo nekih uzvišenijih osobina. Zato odluči zaboraviti na svoj kraljevski položaj i sprijateljiti se s teletom.
Dok mu je milovao glatka topla leđa – tele je ležalo blizu njega, baš nadohvat ruke – pade mu na um da bi mu ono moglo biti korisno i na drugi način. Zato premjesti svoj ležaj, prostrijevši ga odmah kraj teleta, a onda se pribi uz teletova leđa, navuče pokrivače preko sebe i svojega prijatelja pa mu kroz časak-dva bilo tako toplo i ugodno da mu bolje ne bi bilo ni u nekoj od mekih postelja u kraljevskom dvorcu u Westminsteru.
Odmah povrvješe vesele misli, a život mu se učini vedrijim. Bio se oslobodio okova ropstva i zločina, oslobodio društva podlih i okorjelih odmetnika od zakona, bilo mu je toplo, našao je zaklon – jednom riječju, bio je sretan. Dizao se noćni vjetar, iznenadnim naletima šibajući staru staju koja se od toga tresla i škripala, a potom bi mu snaga na mahove opala pa je hučao i zavijao oko uglova i izbočina, no kralju je sve to zvučalo kao glazba jer mu je bilo mekano i udobno: neka vjetar samo puše i bjesni, neka udara i lupa, neka huče i zavija, njemu to ne smeta, čak i uživa u tome. Samo se još jače privinu uz svojega novog prijatelja naslađujući se u toploj ugodi pa iz jave blaženo utonu u dubok san bez snova, ispunjen bezbrižnošću i mirom. U daljini su zavijali psi, goveda tužno mukala, vjetrovi bješnjeli, a kiša u snažnim mlazovima pljuštala po krovu. No, engleski je kralj mirno spavao, baš kao i tele pokraj njega, jer su telići jednostavna stvorenja i ne uzbuđuju ih oluje niti zbunjuje to što spavaju pored kakva kralja.

Devetnaesto poglavlje

Kraljević među seljacima


Probudivši se sutradan rano izjutra, kralj otkri da se noću u staju uvukao mokar, no mudar štakor i udobno se smjestio na njegovim grudima. Uznemiren, štakor sada hitro pobježe, a dječak se nasmiješi i reče:
– Što se toliko bojiš, jadna budalice? I ja sam jadan kao i ti. Bilo bi me stid udariti na bespomoćno stvorenje, kada sam i sâm isto toliko nemoćan. Štoviše, dugujem ti zahvalnost zbog povoljna znamenja: kada kralj padne tako nisko da čak i štakori u njegovim njedrima sebi prave postelju, to zacijelo znači da će mu se sreća okrenuti jer je jasno da niže ne može pasti.
Ustade i izađe iz pregratka i u tom času začu dječje glasove. Stajska se vrata otvoriše i uđoše dvije djevojčice. Čim ugledaše kralja, zamre svaki razgovor i smijeh, a djevojčice zastadoše i na mjestu se ukočiše zagledavši se u nj sa silnom radoznalošću. Zatim stadoše nešto šaptati između sebe, pa se malo primaknuše i opet zastadoše gledajući u njega i došaptavajući se. Malo-pomalo ipak skupiše hrabrost i uzeše naglas razgovarati o njemu. Jedna reče:
– Lice mu je ljupko.
A druga dometnu:
– Ima i lijepu kosu.
– Ali je prilično bijedno odjeven.
– I izgleda izgladnjelo.
Djevojčice priđoše još bliže, obilazeći oko njega i pažljivo ga razgledajući sa svih strana, kao da je on neka nova i čudna životinja, no ponešto bojažljivo i oprezno, kao da se boje da je u pitanju životinja koja kadšto i ujeda. Napokon stadoše pred njega, držeći se za svaki slučaj čvrsto za ruke, pa se bezazlenim očima sa zadovoljstvom zagledaše u nj. Onda jedna od njih prikupi svu hrabrost i zapita s otvorenom izravnošću:
– Tko si ti, dječače?
– Kralj – glasio je ozbiljan odgovor.
Djevojčice se malo trgoše, razrogačiše oči i koji časak ostadoše bez riječi. Potom ih znatiželja nagna da progovore:
– Kralj? Koji kralj?
– Engleski kralj.
Djevojčice se zgledaše, pa pogledaše u njega, pa se opet začuđeno i smeteno zgledaše, a onda će jedna od njih:
– Jesi li ga čula, Margery? Kaže da je kralj. Može li to biti istina?
– A kako bi drugačije bilo, Prissy? Zar on možda laže? Slušaj, Prissy, da to nije istina, onda bi to bila laž. Sigurno bi bilo tako. Sad malo razmisli. Sve što nije istina, to je laž, tu ti trećega nema.
Bijaše to jak i neoboriv dokaz, bez ikakve slabe strane, koji Prissynim polusumnjama oduze svaku mogućnost da se održe. Ona časak porazmisli, a zatim jednostavnom primjedbom uhvati kralja za riječ:
– Ako si ti zbilja kralj, ja ti vjerujem.
– Zbilja sam kralj.
Time se sve riješi. Kraljevsko dostojanstvo njegova veličanstva bi prihvaćeno bez daljnjih pitanja i rasprave, a njih ga dvije odmah stadoše ispitivati kako je ovamo dospio, i kako to da je ovako nekraljevski odjeven, i kamo se uputio te o svemu ostalome u vezi s njime.Za njega bijaše silno olakšanje što svoje nevolje može povjeriti osobama koje mu se neće rugati niti sumnjati u njegove riječi. Stoga im ispriča sve o sebi, unoseći se u priču, privremeno zaboravivši čak i na glad, a ljubazne ga mlade gospođice saslušaše s najdubljim i najnježnijim razumijevanjem. No, kada prijeđe na svoje posljednje doživljaje i njih dvije doznaše koliko dugo nije ništa jeo, prekinuše ga usred riječi i odvukoše u kuću na doručak.
Kralj, veseo i sretan, reče u sebi: »Kada opet steknem svoja zakonita prava, uvijek ću poštovati malu djecu, sjećajući se kako su ove dvije djevojčice imale povjerenja u mene i vjerovale mi kad sam bio u nevolji, dok su mi se stariji, smatrajući sami sebe mudrijima, rugali i držali me lažljivcem.«
Majka dviju djevojčica ljubazno dočeka kralja i sažali se na nj jer su njegov zapušten izgled i očigledno pomućeni um ganuli njezino žensko srce. Bijaše ona udovica, i još k tome siromašna, pa prema tome bijaše dovoljno prepatila da bi mogla suosjećati s nevoljnicima. Pretpostavljaše da je luckasti dječak pobjegao od svojih prijatelja ili skrbnika pa pokuša od njega saznati odakle dolazi s namjerom da poduzme potrebne korake i vrati ga kući. No, koliko god da je spominjala susjedne gradove i sela, koliko god da ga je u tom smislu zapitkivala, sve bijaše uzalud: po dječakovu se licu, kao i po njegovim odgovorima, vidjelo da mu ništa od onoga o čemu ona govori nije poznato. On je pak ozbiljno i prostodušno govorio o dvorskim pitanjima i više se nego jednom ražalostio govoreći o pokojnome kralju, »svojem ocu«, no kad god bi se povela riječ o običnijim stvarima, izgubio bi svako zanimanje za razgovor i ušutio.
Žena bijaše silno zbunjena, no ne htjede odustati. Nastavi se zabavljati kuhanjem, smišljajući usput raznorazne zamke uz pomoć kojih će dječaka navesti da oda svoju tajnu. Govorila je o govedima – njega to nije zanimalo, potom o ovcama – s jednakim ishodom, pa zaključi da je krivo pretpostavila kako bi dječak mogao biti pastir. Spomenu mu mlin, pa tkalce, kotlokrpe, kovače, sve moguće obrte i obrtnike, spomenu zatim ludnicu, zatvore i sirotišta, no ništa od toga – na svim je poljima pretrpjela neuspjeh. Ipak, ne baš na svim, jer joj je ovako pošlo za rukom ispitivanje ograničiti na kućne služinske poslove. Da, sada bijaše sigurna da je na pravom tragu – dječak mora da je služio u kući. Stoga okrenu razgovor na tu stranu, ali se i opet razočara. Razgovor o čišćenju bio mu je dosadan, loženje vatre nije ga uzbuđivalo, čišćenje i ribanje ne pobudiše nikakva oduševljenja. Potom se domaćica, već pomalo gubeći nadu i više reda radi, dotače kuhanja. Na njezino iznenađenje i silno zadovoljstvo, kraljevo se lice smjesta ozari! Ah, napokon sam te ulovila, pomisli ona, posebno se ponoseći lukavom domišljatošću i umješnošću s kojom je to izvela.
Njezinu se umornom jeziku sada pruži prilika da se odmori jer kralj, kojega je mučila vučja glad i dražili opojni miomirisi što su se širili iz uskipjelih lonaca i tava, dade sebi maha i upusti se u tako rječitu raspravu o nekim ukusnim jestvinama da domaćica kroz koji časak reče samoj sebi: »Zbilja sam bila u pravu – on je pomagao u kuhinji!« Kada kralj potom proširi jelovnik, govoreći o tom predmetu s takvom upućenošću i živošću da domaćica pomisli: »Majko mila! Otkuda poznaje tolika jela, i to tako birana? Takva se jela iznose samo na stol bogataša i velikaša. Pa da, sad mi je jasno! Premda izgleda kao dronjavi beskućnik, mora da je služio na dvoru prije no što je skrenuo pameću. Da, zacijelo je pomagao u samoj kraljevoj kuhinji! Hajde da ga iskušamo.«
Puna vruće želje da dokaže svoju oštroumnost, reče kralju da časkom pripazi na lonce na ognjištu, natuknuvši da, bude li imao volje za to, i sam može pripraviti još koje jelo ili dva, a potom izađe iz kuhinje domahnuvši djevojčicama da pođu s njom. Kralj prmrmlja:
– Već je jednom, još u pradavna vremena, jednome drugom engleskom kralju povjeren posao sličan ovome. Neću se prema tome ogriješiti o svoje dostojanstvo latim li se dužnosti kakve se udostojao prihvatiti i Alfred Veliki. No, pokušat ću bolje od njega opravdati povjerenje koje mi je ukazano jer je on dopustio da mu kolači izgore.
No, čovjek snuje, a Bog određuje: i ovaj kralj, baš kao i onaj iz davnine, ubrzo se zaveze u duboke misli o važnim državnim poslovima pa se zgodi ista nesreća: jelo mu umalo zagorje. Domaćica se na vrijeme vrati da spasi doručak od potpune propasti, a kralja učas vrati na zemlju živo ga i od srca opravši jezikom. Videći, međutim, koliko mu je teško što je iznevjerio njezino povjerenje, najednom se smekša i postade sušta dobrota i blagost.
Dječak se obilato i do mile volje najede, što ga silno okrijepi i oraspoloži. Ovaj se doručak odlikovao sljedećim posebnim obilježjem: obje su se strane pristale odreći svojega dostojanstva, a ipak nitko od onih kojima je ta milost udijeljena nije za to ni znao. Domaćica je isprva malog skitnicu namjeravala u jednom kutu nahraniti ostacima jela, kao i svakoga drugog skitnicu ili psa, ali se sada toliko pokajala što ga je onako izgrdila pa je učinila sve što je mogla da se iskupi dopustivši mu da sjedne za zajednički stol i jede s višima od sebe, kao da je s njima potpuno ravnopravan. Kralj se pak sa svoje strane toliko kajao što je iznevjerio njezino povjerenje, i to nakon tolike ljubaznosti koju mu je cijela ova obitelj ukazala, te se prisilio na to da se iskupi spustivši se na ženinu razinu i razinu njezinih djevojčica, umjesto da od njih zatraži da stoje oko njega i dvore ga dok bude sjedio za njihovim stolom, kako bi jedino i priličilo njegovu rodu i dostojanstvu. Svima nam dobro čini da kadšto malo spustimo nos. Ova je čestita žena cijeloga dana uživala čestitajući samoj sebi zbog velikodušne dobrostivosti prema običnom skitnici, a kralj je bio isto toliko zadovoljan sam sa sobom zbog milostive snishodljivosti prema neznatnoj seljanki.
Nakon doručka domaćica naredi kralju da opere suđe. Na ovu se zapovijed kralj na trenutak osupnu i već se htjede pobuniti, no onda reče sam sebi: »Alfred Veliki pazio je na kolače pa bi svakako i suđe prao – prema tome, i ja ću se u tome okušati.«
Izveo je to prilično jadno, zbog čega se i sam iznenadio jer mu se pranje drvenih žlica i zdjela nije činilo osobito teškim. Bio je to dosadan i mučan posao, ali ga on napokon obavi. Sada je već jedva čekao da opet krene na put, no ne bijaše mu se lako riješiti društva ove kućevne gospe. Natovarila mu je svu silu raznoraznih sitnijih poslova koje mu pođe za rukom obaviti poprilično dobro, pa čak i s pohvalom. Zatim njemu i djevojčicama dade da gule zimske jabuke, no on se u tome pokaza toliko nespretnim te ga ona oslobodi te dužnosti i dade mu mesarski nož da ga naoštri. Nakon toga ga je tjerala da češlja vunu, sve dok ne postade sasvim siguran kako je dobroga kralja Alfreda zasad sasvim dovoljno bacio u zasjenak u pogledu sjajnih služinskih junaštava koja će se slikovito opisivati u bajkama i ljetopisima te stoga već bijaše napola spreman da se odrekne daljnje slave. Pa, kada mu domaćica nakon ručka dade košaru s mačićima i reče mu da ih baci u vodu, on se te slave doista i odreče. Zapravo, upravo je se bio nakanio odreći jer je osjećao da negdje na sve ovo mora staviti točku, a nalog da baci mačiće u vodu činio mu se najpogodnijim za to, kadli se pojavi jedna smetnja. Smetnja bijaše John Canty s pokućarskom torbom na leđima, a uz njega i Hugo!
Kralj ugleda dvojicu lupeže još dok su se približavali ulaznim vratima, prije no što su oni imali prilike njega opaziti, pa ne reče ništa o svojoj nakani da na sve stavi točku, već zgrabi košaru s mačićima i tiho izađe na zadnja vrata, bez ijedne riječi. Mačiće ostavi u pojati pa pohita uskim puteljkom iza kuće.

Dvadeseto poglavlje

Kraljević i pustinjak


Visoka ga živica sada skrivaše od pogleda iz kuće pa on, premirući od užasna straha, prikupi svu snagu i poletje prema obližnjoj šumi. Nije se osvrtao sve dok nije stigao na domak šume, a onda se okrenu i u daljini ugleda dvije prilike. Ništa mu više nije trebalo: nije čekao da ih jasnije raspozna, već pohita dalje, ni na čas ne usporavajući korak, sve dok ne zađe u sumračnu dubinu šume. Tu zastade, uvjeren da je sada donekle siguran. Napeto osluškivaše, no posvuda unaokolo vladaše duboka i svečana tišina – strahotna tišina koja je tištala dušu. Samo bi ponekad, napregnuvši sluh, otkrio poneki zvuk, no tako dalek, mukao i tajanstven da mu se činilo kako nije stvaran, već da su to jecaji i jadikovke umrlih duša. Stoga su takvi zvuci sumornije djelovali na nj od tišine koju su narušavali.
Isprva mu je namjera bila da do kraja dana ostane na mjestu na kojem se zatekao, no domalo mu se znojno tijelo stade tresti od studeni pa se naposljetku ipak morade prisiliti na kretanje kako bi se ugrijao. U nadi da će uskoro izbiti na cestu, udari poprijeko kroz šumu, ali se u tome prevari. Hodao je i hodao, no što je dalje išao, šuma kao da postajaše sve gušćom. Tmina postajaše sve mračnija i kralj shvati da se počinje spuštati noć. Protrnu pri pomisli na to da bi morao prenoćiti na ovako sablasnu mjestu pa pokuša još više pohitati, no zbog toga odmicaše samo još sporije jer nije dovoljno dobro vidio da bi mogao sigurno koračati te bi se svakoga časa spotaknuo o kakav korijen i zapleo u vriježe i trnje.
Kako se samo obradovao ugledavši napokon odsjev nekakva svjetla! Stade mu se oprezno približavati, često zastajkujući da se ogleda oko sebe i oslušne. Svjetlo dopiraše kroz neostakljen prozorčić na nekoj siromašnoj kolibici. Začu se nečiji glas pa kralj već htjede pobjeći i sakriti se, no smjesta odustade od toga jer se onaj glas očito molio Bogu. Prišunja se do jedinoga prozorčića na kolibi, prope se na prste i proviri unutra. Vidje malenu prostoriju s podom od obične zemlje koja se s vremenom bila čvrsto utabala. U jednom kutu bijaše ležaj od rogožine te pokoji dronjavi prekrivač, a pored njega stajahu vjedro, pehar i plitica, kao i dva-tri lonca ili tave. Bijahu tu i klupica i tronožac, a na ognjištu tinjahu ostaci vatre od pruća. Ispred oltarića koji osvjetljavaše jedna jedina svijeća klečaše postariji čovjek, pored njega na staroj drvenoj škrinji ležahu otvorena knjiga i ljudska lubanja. Bijaše to stasit, koščat čovjek, veoma dugačke i snježnobijele kose i brade, odjeven u halju od ovčje kože koja mu se spuštala sve do peta.
– Sveti pustinjak! – kralj će u sebi. – Ovaj sam put doista imao sreće.
Pustinjak ustade, a kralj zakuca na vrata. Duboki mu glas odgovori:
– Uđi, ali otresi sa sebe grijehe, jer je tlo na koje stupaš sveto!
Kralj uđe i zastade. Pustinjak upravi na nj svjetlucav, nemiran pogled i zapita:
– Tko si ti?
– Kralj – glasio je miran i jednostavan odgovor.
– Dobro došao, kralju! – oduševljeno povika pustinjak, a potom se ustrča oko njega, svejednako ponavljajući »dobro došao, dobro došao«, pa primače klupicu ognjištu, posadi kralja na nju, baci nešto pruća na vatru te se uzrujanim koracima ushoda po kolibici.
– Dobro došao! Mnogi su ovdje tražili utočište, ali ga nisu bili zavrijedili pa sam ih otjerao. No, kralj koji odbaci krunu i prezre tašti sjaj svojega položaja pa tijelo zaodjene u rite da bi život zavjetovao svetosti i trapljenju puti, takav kralj to zavređuje i dobro mije došao! Pa neka cijeli svoj vijek ostane ovdje, sve dok ga smrt ne stigne. – Kralj ga htjede prekinuti i sve mu objasniti, ali pustinjak ne obraćaše pažnju na nj, a po svemu sudeći, čak ga i ne ču, već produži, sve jačim i snažnijim glasom: – Ovdje ćeš živjeti u miru. Nitko neće otkriti tvoje skrovište niti te uznemiravati preklinjanjem da se vratiš ispraznom i ludom životu koji si po Božjoj zapovijedi napustio. Ovdje ćeš se moliti, proučavati Sveto pismo, razmišljati o ludostima i obmanama ovoga svijeta i o krasotama svijeta koji nas čeka. Živjet ćeš o suhom kruhu i bilju i svakodnevno bičem kažnjavati svoje tijelo za spas duše svoje. Na golu ćeš tijelu nositi košulju od kostrijeti, pit ćeš samo vodu i živjet ćeš u miru, da, u posvemašnjem miru, jer tko god dođe da te potraži, otići će odavde praznih šaka: neće te naći pa ti neće ni dosađivati.
I dalje koračajući gore-dolje, starac prestade govoriti naglas, već stade nešto mumljati. Kralj uluči priliku te mu ispriča svoj udes, i to vrlo rječito jer su ga na to nadahnule nelagoda i strava. No, pustinjak i dalje mumljaše ne obrativši pažnju na nj. Još uvijek tako mumljajući, pristupi kralju i značajno reče:
– Pst! Odat ću ti tajnu! – i nagnu se da bi mu je povjerio, ali se zaustavi i stade nešto osluškivati. Ostade časak-dva u tom stavu, a potom se na prstima prišulja prozorčiću, provuče glavu kroza nj i poviri u tminu, a onda se na prstima vrati, primače lice uz kraljevo i prošapta: – Ja sam arhanđeo!
Kralj se preplašeno trže i pomisli: »Dao Bog da nisam pobjegao od onih lopuža! Sad sam pao u ruke ovom luđaku!« Strava je u njemu sve više rasla i to mu se jasno ogledalo na licu. Tihim, uzbuđenim glasom pustinjak nastavi:
– Vidim da osjećaš svetost koja prožima ovo mjesto! Na licu ti se čita strah pomiješan s divljenjem! Nitko ne može boraviti u ovome svetom ozračju, a da ne osjeti njegovo djelovanje jer je ovo ozračje nebesko. Dok bi čovjek okom trepnuo, ja se mogu vinuti onamo gore i odande se vratiti jer su me, upravo na ovom mjestu, prije pet godina u arhanđela unaprijedili anđeli s neba poslani da mi dodijele tu visoku čast. Njihova je prisutnost ispunila ovu kolibu nepodnošljivo blistavim sjajem, a onda su kleknuli preda me, kralju! Da, kleknuli su preda mnom jer sam bio veći od njih! Šetao sam ja nebeskim dvorima i razgovarao s patrijarsima. Dotakni mi ruku, ne boj se, dotakni je! Eto, sad si dodirnuo ruku koju su držali i Abraham, i Izak, i Jakov! Ja sam kročio zlatnim dvorima i gledao u lice Svevišnjemu! – Zastade da bi time polučio još jači učinak, a potom mu se lice naglo izmijeni i on opet skoči na noge govoreći u silovitu gnjevu: – Da, arhanđeo, obični arhanđeo, a mogao sam biti papa! To ti je živa istina. Meni je to u snu nebo reklo prije dvadeset godina. Da, trebao sam postati papa. I bio bih postao papa, jer su nebesa tako htjela, da kralj nije raspustio moj samostan i ja ubogi, neznani redovnik ostadoh bez ikoga na svijetu i bez krova nad glavom, a moja veličajna sudba ode u nepovrat! – Ovdje opet stade mumljati te se u uzaludnome bijesu udaraše šakom po čelu, pa bi čas protisnuo kakvu otrovnu psovku, a čas procvilio: »I tako sam samo arhanđeo, a trebao sam postati papa!«
Ovako prođe čitav sat, a jadni je mali kralj za to vrijeme sjedio i šutio. Onda starca najednom napusti njegova mahnitost i on postade sušta ljubaznost. Glas mu se ublaži, a on sam se sa svojih oblaka spusti na zemlju i uze tako prostodušno i čovječno ćaskati da ubrzo potpuno osvoji kraljevo srce. Stari bogougodnik premjesti dječaka bliže k vatri i udobno ga smjesti, spretnom mu i nježnom rukom izvida modrice i ogrebotine, a zatim se dade na pripravu i kuhanje večere – cijelo vrijeme ugodno čavrljajući te povremeno gladeći dječaka po obrazu ili ga milujući po glavi s takvom toplinom i nježnošću da se sav strah i odvratnost što ih u kralju bijaše izazvao arhanđeo pretvoriše u poštovanje i naklonost prema čovjeku.
Ovo sretno stanje potraja i za vrijeme večere, a onda, pošto se obojica pomoliše pred oltarićem, pustinjak stavi dječaka u postelju u pokrajnjoj izbici, tako ga udobno i brižno umotavši u pokrivače kao da mu je majka. Pomilovavši ga zatim još jednom, izađe iz izbe i sjede kraj vatre te uze odsutno i rastreseno razgrtati ugljevlje. Doskora prestade s time i nekoliko se puta prstima kucnu po čelu, kao da pokušava natrag prizvati neku misao koja mu bijaše pobjegla iz sjećanja, no u tome očito nije uspijevao. Brzo skoči na noge i uđe u gostovu odaju te zapita dječaka:
– Ti si kralj?
– Da – glasio je pospan odgovor.
– Čiji kralj?
– Engleski!
– Engleski? Znači da je Henrik umro!
– Na žalost, jest. Ja sam mu sin.
Mračan se oblak spusti na pustinjakovo lice i on u osvetničkome gnjevu stisnu koščate pesti. Stajaše tako nekoliko trenutaka, teško dišući i neprestano gutajući pljuvačku, a potom prozbori promuklim glasom:
– Znaš li da nas je upravo on otjerao u svijet i ostavio nas bez krova nad glavom?
No, ne dobi nikakva odgovora. Starac se prignu i promotri dječakovo spokojno lice te oslušnu njegovo mirno disanje. »Spava, čvrsto spava.« Namrgođenost mu iščeznu s lica i ustupi mjesto zluradom zadovoljstvu. Na licu usnula dječaka zatitra osmijeh., a pustinjak promrmlja: »Dakle, u srcu je sretan«, i okrenu se na drugu stranu. Stade se šunjati po kolibi, na sve strane nešto tražeći: čas bi zastao da oslušne, čas bi naglo okrenuo glavu i hitro pogledao prema dječakovu ležaju, svejednako nešto gunđajući i mumljajući u sebi. Naposljetku nađe ono što je tražio – star i zarđao mesarski nož i brus. Odšulja se na svoje mjesto kraj vatre i uze lagano oštriti nož, još uvijek gunđajući, mrmljajući i uzdišući. Vjetar uzdisaše oko usamljene kolibe, a tajanstveni glasovi noći dopirahu iz daljine. Svjetlucave oči drskih miševa i štakora ispitivački promatrahu starca iz pukotina i skrovišta, no on nastavljaše svoj posao, zaneseno se zadubivši u nj, pa ništa od toga nije opažao.
Tek bi ponekad palcem prešao preko oštrice noža i zadovoljno kimnuo glavom.
– Sve je oštriji – rekao bi tada – da, sve je oštriji.
I ne opažajući kako vrijeme leti, mirno je radio dalje, zabavljen mislima koje bi kadšto i naglas izgovorio:
– Njegov nam je otac nanio zlo, uništio nas, pa se zbog toga sada prži u ognju vječnome! Da, u ognju vječnome! Nama je izmakao, no to je bila volja Božja, da, volja Božja, pa ne smijemo huliti. No, ognju paklenome nije izmakao! Ne, nije izmakao ognju, pohlepnom, nemilosrdnom, nesmiljenom ognju – vječitome ognju!
I tako je brusio i brusio, mumljajući, pokadšto bi tiho i kreštavo zahihotao, a onda opet glasno progovarao:
– Njegov je otac sve to učinio pa sam ja tek arhanđeo, a da njega nije bilo, bio bih papa!
Kralj se u snu pomače. Pustinjak nečujno priskoči do postelje i spusti se kraj nje na koljena pa se s uzdignutim nožem u ruci nagnu nad ispruženog spavača. Dječak se opet pomače i oči mu se načas otvoriše, ali su gledale u prazno i ništa nisu vidjele, a u narednom trenutku mirno disanje pokaza da je momčić opet čvrsto zaspao.
Pustinjak je neko vrijeme motrio i osluškivao, ne mičući se i jedva dišući, a onda polagano spusti ruku i odšulja se govoreći:
– Ponoć je odavno prošla – ne bi baš bilo dobro da počne vikati, a da netko upravo tada slučajno prođe ovuda.
Obilazeći po potleušici, skupljaše ovdje neku krpu, tamo kožnatu uzicu, pa malo dalje još pokoju takvu stvarcu, a onda se vrati pa, postupajući pažljivo i oprezno, uspje kralju sputati gležnjeve, ne probudivši ga pri tome. Potom mu pokuša svezati zapešća, potrudivši se nekoliko puta da ih stavi jedno preko drugoga, ali bi dječak svaki put izvukao jednu ili drugu ruku, i to baš kada mu je oko njih htio stegnuti omču. Naposljetku, upravo kada je arhanđeo gotovo počeo očajavati, dječak sam prekriži ruke pa se u sljedećem trenutku nađe čvrsto svezan. Potom mu pustinjak provuče povez ispod brade, prebaci mu ga preko glave i čvrsto stegnu, a sve je te čvorove tako nečujno, postupno i vješto vezivao i zatezao da je dječak, i ne pomaknuvši se, sve to vrijeme mirno spavao.

Dvadeset i prvo poglavlje

Hendon stiže u pomoć


Starac se odšunja, pogureno i bešumno, poput mačke, pa donese nisku klupicu i sjede na nju. Polovicu tijela osvjetljavaše mu mutna i treperava svjetlost, dok druga bijaše u sjeni. I tako je, upirući pohlepne oči na usnula dječaka, strpljivo bdio nad njim, ne obazirući se na vrijeme što je protjecalo, te lagano brusio nož, gunđao i hihotao, a izgledom je i držanjem u mnogome podsjećao na kakva sivkasta, čudovišna pauka koji pogledom proždire zlosretnoga kukca što se bespomoćno zapleo u njegovu mrežu.
Nakon duljega vremena starac koji je stalno gledao nekamo preda se, iako ništa nije vidio jer mu se um bio izgubio u snenom priviđanju, najednom opazi da su dječaku oči otvorene, i to širom otvorene, te da s ledenim užasom zure u nož. Zadovoljan se đavolski osmijeh razli po starčevu licu i on, ne mičući se i nastavljajući dotadašnji posao, upita:
– Sine Henrika Osmog, jesi li se pomolio?
Dječak se bespomoćno borio da se oslobodi spona, istovremeno protisnuvši kroz stisnute čeljusti nekakav prigušen zvuk koji pustinjak protumači kao potvrdan odgovor na svoje pitanje.
– Onda se još jednom pomoli. Pomoli se prije no što umreš!
Dječakovim tijelom prođe drhtaj, a lice mu pobijelje. Potom se opet stade boriti da se oslobodi – okrećući se i izvijajući lijevo i desno, mahnito se, divlje i očajnički, no uzaludno naprežući da raskine veze, a stari mu se ljudožder cijelo to vrijeme smješkao, kimao glavom i mirno brusio nož, mrmljajući od vremena do vremena:
– Trenuci su ti dragocjeni, malobrojni i dragocjeni – pomoli se prije no što umreš!
Dječak očajnički zastenja te se, teško dišući, prestade naprezati. Suze mu navriješe i stadoše mu se jedna za drugom slijevati niz lice, no ovaj žalosni prizor nimalo ne smekša staroga divljaka.
Već je svitala zora. Pustinjak to primijeti i progovori oštro, s prizvukom uzrujane strepnje u glasu:
– Ne smijem se više prepuštati ovom užitku! Noć je na izmaku. Kao da je u trenu prošla, u jednom jedinom trenu. O, da je barem potrajala godinu dana! Potomče zatornika crkve, sklopi samrtničke oči ako li se bojiš pogledati…
Ostalo se izgubi u nerazgovijetnom mumljanju. S nožem u ruci, starac se spusti na koljena i nagnu se nad dječaka koji je ječao…
Čujte sad ovo! U blizini kolibe začuše se glasovi – nož ispade pustinjaku iz ruke, pa on preko dječaka prebaci ovčju kožu i drhteći se uspravi. Oni se zvuci pojačaše i domalo odjeknuše grubi i srditi glasovi. Zatim uslijediše udarci i poziv u pomoć, a potom bat brzih koraka koji se udaljavaju. Odmah poslije toga jedan za drugim zagrmješe udarci po ulaznim vratima, a za njima se prolomi:
– O-hoooj! Otvaraj! I požuri, sto mu đavola!
Oh, ovaj zvuk odjeknu u kraljevim ušima poput najblagoslovljenije glazbe: bijaše to glas Milesa Hendona!
Škrgućući zubima u nemoćnom bijesu, pustinjak brzo izađe iz izbice u kojoj je dječak spavao i zatvori za sobom vrata. Odmah potom kralj začu kako se u »svetištu« vodi ovakav razgovor:
– Čast i poštovanje, čestiti oče! Gdje je dječak… moj dječak?
– Kakav dječak, prijatelju?
– Kakav dječak! Ne pokušavaj lagati, svećeniče, ne pokušavaj me prevariti! Nisam za to raspoložen. Blizu ovoga mjesta uhvatio sam dvojicu lupeža za koje cijenim da su ga ukrali i natjerao ih da mi se ispovijede. Rekli su mi da im je pobjegao i da su za njegovim tragom išli sve do tvojih vrata. Pokazali su mi čak i njegove stope. Zato, ne vrdaj više, sveti gospodine, nego se pripazi ako mi ga ne predaš… Gdje je dječak?
– O, dobri gospodine, može biti da vi mislite na onu odrpanu kraljevsku skitnicu koja je ovdje provela noć. Pa, kad se već gospodin kao što ste vi zanima za odrpanca kao što je on, onda znajte – poslao sam ga da za mene obavi neki posao. Brzo će se vratiti.
– Odmah? Što znači odmah? Hajde, ne tratimo vrijeme – zar ga ne bih mogao sustići? Kad će se vratiti?
– Ne morate nikamo žuriti. Brzo će se on vratiti.
– Onda dobro, pričekat ću. No, stani! Ti da si njega nekamo poslao? Ti? E, to lažeš, jer te on ne bi poslušao. Počupao bi ti tu tvoju staru bradu da si se samo drznuo tako nešto i pomisliti. To je laž, prijatelju, najčišća laž! Ne bi on poslušao ni tebe ni bilo kojega drugog čovjeka.
– Čovjeka možda i ne, ali ja nisam čovjek.
– Kako! Pa što si onda, imena ti Božjega?
– To je tajna – pazi da za nju nitko ne dozna. Ja sam arhanđeo.
Glasno uzviknuvši nešto što nije zvučalo baš sasvim pobožno, Miles Hendon reče:
– Time li se, znači, objašnjava njegova dobrohotnost! Dobro znam da ne bi ni prstom maknuo niti koraka učinio u službi nekoga smrtnika, ali, Gospode, čak se i kralj mora pokoriti kada mu arhanđeo nešto zapovjedi! Pusti me da… Pst! Što se to čuje?
Sve je to vrijeme kralj ležao u blizini, naizmjence se tresući od užasa i trepereći od nade, a ujedno je cijelo vrijeme bolno stenjao svom snagom koju je smogao, neprestano očekujući da će Hendonovo uho zapaziti to ječanje, no uvijek iznova s gorčinom uviđajući da se to ne događa ili barem da nema nikakva učinka. Stoga ga ovo posljednje pitanje njegova sluge vrati u život onako kao što svjež poljski zrak vraća u život umirućega, pa se još jednom napregnu iz petnih žila, baš u času kada pustinjak reče:
– Čuje? Ja čujem samo vjetar?
– Možda i jest vjetar. Da, bez sumnje je tako. Cijelo ga vrijeme nekako nejasno ču… Evo ga opet! Nije to vjetar! Čudna li zvuka! Hajde, istjerat ćemo to na čistac!
Kraljevoj radosti nije bilo kraja. Umorna mu se pluća nadimahu što su više mogla, puna nade, no čeljusti stisnute povezom i teška ovčja koža žalosno ugušiše sve njegove napore. Jadniku zastade srce kad ču kako pustinjak kaže:
– Ah, to dolazi izvana… čini mi se, tamo iz onog šibljika. Hajde, pokazat ću ti put.
Kralj ču kako obojica izlaze, razgovarajući. Ču kako im koraci zamiru u daljini, a potom ostade sam u zloslutnoj, teškoj, užasnoj tišini.
Učini mu se da je prošla čitava vječnost prije no što je opet čuo korake i glasove kako se približavaju, a ovaj put začu još jedan zvuk – po svemu sudeći, topot kopita. Onda ču i Hendona kako kaže:
– Neću dulje čekati. Ne mogu dulje čekati. On mora da je zalutao u ovoj gustoj šumi. U kojem je smjeru krenuo? Brzo, pokaži mi.
– Pošao je… Pričekaj, poći ću s tobom.
– Lijepo od tebe! Bome, bolji si nego što izgledaš. Ma, ne vjerujem da postoji još koji anrhanđeo tako plemenita srca kakvo je tvoje. Hoćeš li jahati? Hoćeš li sjesti na magarčića kojeg sam kupio za svojeg dečka ili ćeš radije svojim svetim nogama opkoračiti ovu isluženu ragu od mazge koju sam nabavio za sebe, a još su me pritom i prevarili, premda me nije stajala više od beznačajne mjesečne zelenaške kamate na bakrenjak posuđen nezaposlenu kotlokrpi.
– Ne, samo ti uzjaši mazgu i povedi magarca. Ja sam sigurniji na vlastitim nogama pa ću poći pješice.
– Onda mi, molim te, pridrži malo ovu manju živinu, a ja ću staviti glavu u torbu i okušati sreću s ovom većom mrcinom.
Potom uslijedi sva sila udaraca nogom, šakom i kopitima, kao i mazginih pokušaja da se propne, sve to popraćeno gromkom mješavinom oštrih psovki, te napokon i žučljivim riječima upućenim mazgi koje, izgleda, slomiše njezin otpor, jer se od tog trenutka okončaše sva neprijateljstva.
U neizrecivu je jadu sputani mali kralj slušao glasove i korake što se udaljavahu, sve dok potpuno ne zamriješe. Sva ga nada napusti za trenutak i sumoran mu očaj pritisnu dušu. »Taj mi je pustinjak prevario jedinog prijatelja i otarasio ga se«, govoraše u sebi, »a sad će se vratiti i…« Ostade bez daha pa najednom opet stade mahnito natezati svoje vezove te sa sebe zbaci ovčju kožu ispod koje se gušio.
A onda začu otvaranje vrata! Od tog mu se zvuka sledi krv u žilama: učini mu se da već osjeća nož pod grlom. Od užasa sklopi oči, a užas ga natjera i da ih ponovno otvori – pred njim stajahu John Canty i Hugo!
Da mu čeljusti nisu bile vezane, rekao bi: »Bože, hvala ti!«
Tren-dva poslije toga udovi mu bijahu slobodni, a njegovi su progonitelji, uhvativši ga svaki za jednu mišicu, svom brzinom hitali s njime kroz šumu.

Dvadeset i drugo poglavlje

Žrtva prijevare


I opet se »kralj Šu-Šu Prvi« potucao sa skitnicama i otpadnicima, služio im kao meta za prostačke šale i glupavo zadirkivanje, a ponekad bi, kada bi Harambaša okrenuo leđa, bio i žrtvom Cantyjevih i Hugovih sitnih pakosti. No, zapravo ga osim Cantyja i Huga nitko nije mrzio. Što se tiče ostalih, poneki su ga voljeli, a svi su se divili njegovoj odvažnosti i i srčanosti. Tokom je prva dva-tri dana Hugo, čijem je čuvanju i paski kralj bio povjeren, radio sve što je mogao potajno izvesti da dječaku zagorča život, a uvečer je, za vrijeme uobičajenog bančenja, zabavljao društvo mučeći ga sitnim uvredama, i to uvijek tobože slučajno. Dvaput mu je, kao slučajno, nagazio na nogu, a kralj je prema tome, kako je i priličilo njegovu kraljevskom dostojanstvu, pokazao tek prezirnu hladnoću i ravnodušnost. No, kada se Hugo i po treći put pokuša tako našaliti, kralj ga udarcem toljage sruši na zemlju na izuzetno veselje cijele družbe. Hugo, obuzet gnjevom i stidom, skoči, zgrabi drugu toljagu i bijesno jurnu na svojega malenog protivnika. U tili se čas stvori krug oko dvojice boraca pa započeše oklade i bodrenje. No, jadni Hugo u toj borbi nije imao nikakvih izgleda. Sa svojim mahnitim i nezgrapnim, upravo šegrtskim mlataranjem slabo je prolazio ustremljujući se na ruku koju su najbolji evropski učitelji bili uvježbali u borbi štapom i motkom te u svakome mačevalačkom umijeću i lukavstvu. Mali kralj stajaše budno pazeći na sve strane, no ljupko opušten, te dočekivaše i odbijaše gustu kišu udaraca s takvom lakoćom i odmjerenošću da šarena gomila promatrača podivlja od oduševljenja, a kad god bi mu izvježbano oko ulučilo priliku i munjevit se udarac spustio na Hugovu glavu, bila je prava milina čuti buru odobravanja i smijeha što bi se podigla unaokolo. Nakon petnaestak časaka Hugo, sav pretučen i isprebijan, odšunja se s bojnoga polja, praćen paljbom nemilosrdnih podbadanja, a pobjednika koji je iz bitke izašao bez ogrebotine razdragana rulja zgrabi, podiže na ramena i odnese do počasnoga mjesta pored Harambaše gdje ga sa silnim počastima okruni za Kralja Borbenih Pjetlića. Njegov dotadašnji naslov istovremeno bi svečano ukinut i poništen te se donese ukaz po kojem će ubuduće svatko tko ga spomene biti prognan iz družbe.
Propadoše, međutim, svi napori da kralja iskoriste za potrebe družine. Tvrdoglavo je odbijao svaku suradnju, a povrh toga je i stalno pokušavao pobjeći. Prvoga dana nakon povratka ubaciše ga u neku kuhinju u kojoj nije bilo nikoga: ne samo da se vratio praznih ruku, već je i pokušao probuditi ukućane. Poslaše ga s jednim kotlokrpom da mu pomaže u poslu: nije htio raditi, štoviše, prijetio je kotlokrpi njegovim vlastitim lemilom, a na kraju su i Hugo i kotlokrpa imali još i pune ruke posla da ga spriječe u bijegu. Gromovi su se njegova kraljevskog gnjeva obrušavali na glavu svakome tko bi mu ograničavao slobodu ili ga pokušao natjerati da nešto radi. Pod Hugovom ga paskom poslaše da prosi, u društvu s nekom prljavom ženom i bolesnim djetencetom, no s neslavnim ishodom: odbio je pomagati u prosjačenju ili na bilo koji način sudjelovati u njihovu poslu.
Prođe tako nekoliko dana. Bijeda skitničkog života, njegova tegobnost, prljavština, niskost i prostaštvo postupno postajahu sve nepodnošljiviji malom zatočeniku te mu se naposljetku poče činiti kako je bijegom ispod pustinjakova noža u najboljem slučaju samo privremeno odgodio smrt.
No, noću bi, u snovima, zaboravio na sve to i opet kao vladar sjedio na prijestolju. Zbog toga je, dakako, bila jača i patnja koju bi sa sobom donosilo buđenje pa je svako iduće jutro, od onih nekoliko što su minula između dana kada su ga ponovno uhvatili i borbe s Hugom, bilo za nj gorče i teže podnošljivo poniženje od prethodnoga.
Sutradan ujutro nakon borbe s kraljem Hugo ustade srca prepuna osvetoljubivih namjera. Posebno se bavio s dva nauma. Prvi je bio da dječaka izloži kakvu poniženju koje će ga osobito pogoditi u njegovoj uznositosti i »umišljenom« kraljevskom dostojanstvu, a ako u tome ne uspije, drugi mu je naum bio da kralja uvuče u kakav zločin i potom ga izruči u nesmiljene kandže zakona.
U želji da provede prvu zamisao namjeravao je na kraljevoj nozi izazvati »trulinu«, ispravno prosudivši kako dječaka ništa ne bi moglo više ni bolje dotući, a čim se »trulina« uhvati, namjeravao je uz Cantyjevu pomoć prisiliti kralja da pokazuje nogu kraj glavne ceste i prosi milostinju. »Trulina« bijaše izraz koji se među prosjacima upotrebljavao za umjetno izazvanu ranu. Da bi se napravila trulina, bilo je potrebno načiniti smjesu ili oblog od živa vapna, sapuna i željezne rđe te to razmazati po komadu kože koji bi se potom čvrsto privezao uz nogu. To bi ubrzo izjelo kožu, a meso bi se izranilo i upalilo. Potom bi se ud premazao krvlju koja bi, pošto bi se potpuno osušila, dobila tamnu i odvratnu boju. Na kraju bi se oko svega toga omotao povoj od prljavih krpa, postavljen tobože neuredno, a zapravo vrlo lukavo, tako da grozna izjelina proviruje ispod njega i izaziva sažaljenje prolaznika.*
Hugu je u tome pomagao kotlokrpa, onaj isti kojemu je kralj nedavno lemilom utjerao strah u kosti. Njih dvojica tobože krenuše da krpe lonce i povedoše dječaka sa sobom, ali ga, čim im logor više nije bio na vidiku, srušiše na zemlju pa ga je kotlokrpa držao dok mu je Hugo, čvrsto zatežući, vezivao oblog za nogu.
Kralj je bjesnio i grmio obećavajući im da će obojicu dati objesiti čim se ponovno dočepa svojega žezla, no oni ga bijahu ščepali svom snagom pa se sada naslađivahu zbog njegova nemoćnog otimanja i rugahu se njegovim prijetnjama. To tako potraja sve dok oblog ne poče nagrizati kožu te je malo nedostajalo da njegovo djelovanje ne postane ozbiljno, ali se tada desi nešto nepredviđeno: na mjestu zbivanja nekako se u to vrijeme pojavi onaj »rob« koji neki dan onako govorio optužujući engleske zakone i okonča cijeli ovaj pothvat strgnuvši kralju s noge oblog i zavoj.
Kralj je od svojega izbavitelja htio uzajmiti toljagu i na licu mjesta isprašiti leđa obojici lupeža, ali se čovjek usprotivi jer bi im to samo navuklo neprilike na vrat. Bolje je pričekati do večeri. Kada cijela družina bude na okupu, nitko se izvana neće usuditi uplesti ili im smetati. On ih svu trojicu povede natrag u logor i o cijelom događaju izvijesti Harambašu koji ga sasluša, sve dobro odvagnu i odluči kako kralja više neće slati u prosjačenje budući da on bjelodano zaslužuje nešto više i bolje pa dječaka na licu mjesta unaprijedi i iz prosjačkoga čina promaknu ga u čin kradljivca!
Hugo bijaše izvan sebe od radosti. On je već bio pokušao kralja navesti na krađu, no nije u tome uspio, ali sada više neće biti takvih poteškoća, jer kralju, dakako, neće ni u snu pasti na pamet da se ogluši o naredbu koja dolazi ravno od samoga glavnog zapovjednika. Stoga smisli prepad već za to isto poslijepodne, s namjerom da ovom prilikom sve udesi tako da kralj padne u ruke zakona, ali da to izvede tako spretno i lukavo da sve ispadne slučajno i nenamjerno. Kralj Borbenih Pjetlića bijaše postao omiljen pa družina vjerojatno ne bi bila pretjerano nježna prema svojemu neomiljenom pripadniku koji bi momčiću priredio tako krupnu podvalu i izručio ga zajedničkome neprijatelju – predstavnicima zakona.
Odlično. U zgodan čas Hugo zajedno sa svojom žrtvom odlunja do obližnjeg sela pa su se obojica bez žurbe klatili ulicama, jedan budno vrebajući na sigurnu zgodu da izvede svoju opaku namjeru, a drugi isto toliko budno vrebajući na zgodu da utekne i zauvijek se oslobodi ovoga sramnog zatočeništva.
Obojica odbaciše dvije-tri prilično povoljne prilike jer obojica duboko u srcu bijahu odlučila da ovoga puta idu na sigurno, pa nijedan nije svojim gorljivim željama htio dopustiti da ga zavedu na bilo kakvu nepromišljenost ili nesmotrenost.
Prilika se prvo ukaza Hugu: naime, napokon im se približi neka žena noseći u košari nekakav debeo zavežljaj. Hugu se oči zakrijesiše od pokvarena užitka i on reče u sebi: »Života mi moga, uspijem li mu ovo smjestiti, nadrljat ćeš ti meni k’o ni’ko moj, Kralju Borbenih Pjetlića!«
Čekao je i motrio – prividno miran izvana, ali iznutra izgarajući od uzbuđenja – dok žena nije prošla kraj njih i dok nije došao pogodan čas, a potom reče tihim glasom:
– Pričekaj ovdje dok se ne vratim – i odšulja se za svojim plijenom.
Radost preplavi kraljevo srce: sada će moći umaknuti, samo ako se Hugo, progoneći svoju žrtvu, dovoljno udalji.
No, takva mu sreća ne bijaše suđena. Hugo se prikrade ženi, zgrabi zamotak i trkom se vrati, umotavši ga u komad staroga pokrivača što ga je nosio preko ruke. Shvativši da je zamotak nestao jer joj je teret postao suviše lagan, žena učas udari u ciku i vrisku, iako samu krađu zapravo i nije primijetila. Ne zaustavljajući se, Hugo tutnu zavežljaj kralju u ruke i usput dobaci:
– Sada potrči s ostalima za mnom i viči »drž’te lopova«, ali pazi da ih zavedeš na krivi put!
U narednom trenutku Hugo zakrenu iza ugla i stušti se niz krivudavu uličicu pa se kroz časak-dva opet pojavi na vidiku, nedužna i ravnodušna izraza na licu, te zauze položaj iza jednog stupa da vidi kako će priča završiti.
Uvrijeđeni kralj tresnu zavežljajem o zemlju te pokrivač spade s njega baš u trenutku kada stiže i žena, a sve veća joj gomila za petama. Žena jednom rukom ščepa kraljevo zapešće, a drugom dohvati svoj zavežljaj te kišom pogrda obasu dječaka, dok se on bezuspješno nastojao otrgnuti iz njezinih šaka.
Hugu je ovo bilo dovoljno: njegova su neprijatelja uhvatili i sada će se njime pozabaviti zakon, pa šmugnu odatle, likujući i smijuljeći se, te se uputi prema logoru, smišljajući usput vjerodostojan prikaz događaja koji će iznijeti pred Harambašinu družinu.
Kralj se i dalje nastojao oteti iz ženina stiska, tu i tamo ljutito uzvikujući:
– Skidaj ruke s mene, luđakinjo! Nisam ti ja ukrao taj tvoj tričavi zamotuljak!
Gomila se okupila oko kralja prijeteći mu i nazivajući ga kojekakvim imenima. Mišićav kovač u kožnatoj pregači i s rukavima zasukanim do lakta, htjede ga se dočepati, govoreći da će ga, pouke radi, dobro izdevetati. No, upravo u tom trenutku u zraku bljesnu dugačak mač i pljoštimice se, no s uvjerljivom snagom spusti na čovjekovu ruku, a njegov čudesni vlasnik u isti mah veselo prozbori:
– Vjere mi, dobri ljudi, ovo treba riješiti mirno, bez zle krvi i bezbožnih riječi. Ovo je stvar koju treba razmotriti zakon, a ne da je rješavaju pojedinci i neslužbene osobe. Pusti dječaka, kumo.
Kovač odmjeri snažnog vojnika pa se udalji, gunđajući i trljajući mišicu, a žena preko volje pusti dječakovu ruku, dok je gomila stranca promatrala bez puno ljubavi, no mudro držeći jezik za zubima. Rumen u licu i blistavih očiju, kralj priskoči svojemu spasiocu i uzviknu:
– Dugo ti je trebalo, sir Milese, ali ipak stižeš u pravi čas. Rastjeraj mi bestraga ovu rulju!

Dvadeset i treće poglavlje

Kraljević kao uhićenik


Zatomivši osmijeh, Hendon se sagnu i prošapta kralju na uho:
– Lakše, lakše, kraljeviću, oprezno klepeći jezikom ili, još bolje, nemoj njime uopće klepetati. Uzdaj se u me pa će sve dobro završiti – a potom u sebi dodade: »Sir Milese! Blago meni, potpuno sam zaboravio da sam vitez! Gospode, upravo je nevjerojatno kako on samo pamti te svoje neobične i luckaste izmišljotine!… Moj je naslov isprazan i budalast, a ipak ga je trebalo zaslužiti jer mi se čini da je časnije biti dostojan naslova nestvarnoga viteza u njegovu kraljevstvu snova i sjenki negoli svojom niskošću zaslužiti grofovski naslov u kakvu zbiljskom kraljevstvu ovoga svijeta.
Svjetina se razmaknu da propusti stražara koji, čim se približi, htjede zgrabiti kralja za rame, ali ga Hendon u tome spriječi rekavši:
– Polako, prijane, skloni tu ruku. On će mirno poći s tobom, ja ti za to odgovaram. Kreni naprijed, a mi ćemo za tobom.
Stražar pođe naprijed, a uza nj i ona žena sa zavežljajem, Miles i kralj koračahu za njima, a gomila ih u stopu pratila. Kralj se već htio pobuniti, ali mu Hendon tiho prišapnu:
– Razmislite, veličanstvo… U zakonu je oličena sama vaša kraljevska vlast. Zar ćete mu se vi kao njegov izvor protiviti, ujedno tražeći od podčinjenih da mu se pokoravaju? Jedan je od tvojih zakona očito prekršen. Kada kao kralj opet zasjedneš na prijestolje, moći ćeš se ponositi time što si, dok si naoko bio obična osoba, smjerno potisnuo kralja u sebi i kao građanin se pokorio snazi zakona.
– Imaš pravo, ne govori više o tome. Vidjet ćeš da će se engleski kralj, dokle god bude u podaničkom položaju, podvrgavati zakonu isto onako kako to zahtijeva od svojih podanika.
Pozvana pred mirovnog suca da dadne iskaz, žena se zakle da je krađu počinio upravo mali uhićenik kojega vidi na optuženičkoj klupi, a kako nitko nije mogao dokazati suprotno, kraljeva se krivnja time smatrala dokazanom. Potom razmotaše zavežljaj, no kada se ispostavi da se u njemu nalazi tusto i već očišćeno prase, na sučevu se licu ukaza zabrinutost, a Hendon problijedje i zadrhta od užasa, kao da mu se cijelo tijelo od nečega naježilo. Kralj, međutim, zahvaljujući svojoj neupućenosti, ne pokaza nikakva uzbuđenja. Sudac se duboko zamisli utonuvši u zloslutnu šutnju, a potom se obrati ženi s pitanjem:
– Koliko držiš da vrijedi ova tvoja imovina?
Žena klecnu i odvrati:
– Tri šilinga i osam penija, vaša svjetlosti. Ni penija manje, ako hoćete da pošteno odredim cijenu.
Sudac neraspoloženo pogleda okupljenu svjetinu, a potom glavom dade znak stražaru i naredi mu:
– Isprazni sudnicu i zatvori vrata.
Stražar tako i učini pa svi izađoše osim dvojice sudskih službenika, optuženika, tužiteljice i Milesa Hendona. Hendon se bijaše ukočio, u licu mu ne bijaše ni kapi krvi, a po čelu mu izbijahu krupne graške hladnoga znoja, skupljajući se i cureći mu niz obraze. Sudac se ponovno okrenu k ženi i reče samilosnim glasom:
– Ovo je bijedan i neuk momčić, a možda ga je bila stisla i jaka glad, jer su ovo teška vremena za sirotinju. Pogledaj, lice mu nije pokvareno, ali kad stisne glad… Je li ti poznato, dobra ženo, da svatko tko ukrade stvar koja vrijedi više od trinaest i pol penija, mora po zakonu biti obješen?
Mali se kralj trže i razrogači oči od zaprepaštenja, ali se svlada i ostade miran, no ženi to ne uspje. Tresući se od straha, skoči na noge i zavika:
– O, nebo premilo, što sam učinila! Oslobodi Bože, ni za što na svijetu ne bih ovog jadnika htjela otjerati na vješala! Ah, spašavajte me, vaša svjetlosti: što da radim, što mogu učiniti?
Sačuvavši dostojanstvo kakvo priliči njegovu pozivu, sudac jednostavno reče:
– Imaš pravo navesti drugačiju cijenu, jer još ništa nije ušlo u zapisnik.
– Onda, za ime Božje, kažite da prase stoji osam penija i neka je blagoslovljen dan kada sam sa savjesti skinula ovaj strašni teret!
U svojem oduševljenju Miles Hendon zaboravi na dolično ponašanje pa iznenadi kralja i povrijedi ga u njegovu dostojanstvu zagrlivši ga objema rukama i čvrsto ga stisnuvši u naručaj. Žena izađe zahvaljujući i noseći prase, a stražar, otvorivši joj vrata, uputi se za njom u uzak hodnik. Hendon, koji je na sve budno pazio, pomisli kako ne bi bilo zgorega saznati zašto je stražar pošao za ženom pa tiho kliznu na mračni hodnik i prisluhnu. Evo, kakav se razgovor ondje vodio.
– Ovo je tusto prasence i baš mi izgleda kao dobar zalogaj. Kupit ću ga od tebe – evo ti osam penija.
– Osam penija, pazi, molim te! Ništa od toga. Mene je stajalo tri šilinga i osam penija, i to onoga dobrog, zdravog novca iz doba prošloga kraljevstva, u koji stari Harry, Bog da mu dušu prosti, nikada nije dirao niti što petljao s njime. Evo tebi šipak za tih tvojih osam penija!
– Odatle, znači, vjetar puše? Pod zakletvom si lažno izjavila da prase vrijedi osam penija. Hajde smjesta sa mnom pa ćeš pred njegovom svjetlošću za to odgovarati, a mali će na vješala.
– No, no, dušice, nemoj tako. Evo, pristajem. Daj mi tih osam penija i nikome ni riječi o ovome.
Žena ode plačući, Hendon šmugnu natrag u sudnicu, a za njim ubrzo stiže i stražar, sakrivši prethodno svoj plijen na sigurno mjesto. Sudac je još malo pisao, a onda kralju očita mudru i blagu bukvicu pa ga osudi na kraći zatvor u općinskoj tamnici i na javno šibanje nakon toga. Zapanjeni kralj otvori usta te je najvjerojatnije kanio narediti da se čestitome sucu na licu mjesta odrubi glava, ali primijeti kako mu Hendon nešto namiguje pa mu pođe za rukom zatvoriti usta prije no što mu je išta izletjelo. Hendon ga uhvati za ruku, pokloni se sucu pa njih dvojica krenuše za stražarom na put prema tamnici. U času kada izađoše na ulicu, razjareni vladar zastade, istrže ruku i viknu:
– Budalo, zar zbilja misliš da bih ja živ ušao u općinsku tamnicu?
Hendon se prignu i prilično oštro otpovrnu:
– Hoćeš li se pouzdati u mene? Miruj i nemoj nam pokvariti sve izglede opasnim riječima. Kako Bog hoće, tako će i biti, a ti to ne možeš ni ubrzati ni promijeniti. Zato čekaj i budi strpljiv, a poslije, kada se desi ono što se ima dogoditi, imat ćemo dovoljno vremena i za grdnju i za veselje.

Dvadeset i četvrto poglavlje

Bijeg


Kratki se zimski dan bližio kraju. Na pustim ulicama ne bijaše nikoga do nekoliko slučajnih prolaznika, a i oni su hitali ravno naprijed, odajući svim svojim držanjem ljude koji se brinu samo za to da što prije obave sve svoje poslove te se potom sklanjaju u kuću, bježeći pred vjetrom što se upravo diže i od mraka koji se spušta. Ne osvrtahu se ni lijevo ni desno, ne obraćahu pažnju na naše prijatelje, kao da ih i ne primjećuju. Edward Šesti u čudu se pitao je li prizor što ga pruža kralj kojega vode u tamnicu ikada ranije naišao na tako nevjerojatnu ravnodušnost. Uskoro stražar izbi na pusto sajmište i udari ravno preko njega. Kada stigoše do sredine, Hendon mu položi ruku na mišicu i tihim mu se glasom obrati:
– Pričekaj trenutak, dragoviću. U blizini nema nikoga tko bi nas mogao čuti, a ja bih htio s tobom prozboriti riječ-dvije.
– Meni to dužnost zabranjuje, gospodine. Molim te, ne zadržavaj me, spušta se noć.
– Svejedno, stani, jer se ovo i tebe tiče. Okreni se časkom na drugu stranu i pravi se da ništa ne vidiš: pusti jadnoga dečka da pobjegne.
– Ti to meni, gospodine! Uhićujem te u ime…
– Stani, ne tako naglo. Pazi da budeš oprezan i ne počiniš kakvu glupu grešku. – Zatim spusti glas i šapnu čovjeku na uho: – Slušaj, ono prase koje si kupio za osam penija moglo bi te stajati glave!
Siroti stražar koji se ovome nije nadao najprije ostade bez riječi, a potom mu se vrati dar govora te poče vikati i prijetiti, ali Hendon ostade miran pa strpljivo sačeka dok mu sugovornik ne ostade bez daha, a onda reče:
– Sviđaš mi se, prijane, pa ne bih želio da te kakvo zlo zadesi. Pazi, sve sam čuo – svaku riječ, a to ću ti i dokazati. – Pa, ponovivši riječ po riječ cijeli razgovor što su ga stražar i žena vodili u onom hodniku, dodade na kraju:
– Vidiš, jesam li sve točno ispričao? Ne bih li to mogao isto tako točno ispričati i pred sucem, ukaže li se potreba za tim?
Od straha i užasa čovjek na tren zanijemi, no onda se pribra i reče s hinjenom vedrinom:
– Ti zbilja preuveličavaš tu šalu. Ja sam se s onom ženom samo šalio, zabave radi.
– Jesi li i prase zadržao zabave radi?
Čovjek brzo odgovori:
– Ništa drugo, dragi gospodine. Kažem ti, bila je to obična šala.
– Počinjem ti vjerovati – reče Hendon glasom u kojem su se miješali poruga i nekakva poluuvjerenost, a što stražara do kraja smete – no, pričekaj časkom ovdje dok ja trknem do njegove svjetlosti i ipak ga priupitam jer će on, kao čovjek koji se razumije u zakone, u šale, u…
Još tako govoreći, polagano krenu. Stražar je časak krzmao pa se uzvrpolji, dva-tri puta opsova, a potom uzviknu:
– Stani, stani, dragi gospodine… molim te, pričekaj malo… K sucu ideš? Ma, slušaj, on ti ima smisla za šalu koliko i mrtva lešina! Vrati se da još malo porazgovaramo. Sto mu muka! Izgleda mi da sam u škripcu, a sve zbog bezazlene i bedaste šale. Imam obitelj, a moja žena i dječica… Daj da se dogovorimo, dobri moj gospodine, što hoćeš od mene?
– Samo da budeš slijep i nijem i da se ne makneš s mjesta onoliko dugo koliko čovjeku treba da izbroji do sto tisuća… i to polako – reče Hendon s izrazom čovjeka koji traži sasvim prirodnu uslugu, i to sasvim malenu.
– To će me upropastiti! – očajnički će stražar. – Ah, budimo razumni, dragi gospodine! Razmotri malo ovu zgodu sa svih strana pa ćeš vidjeti da je u pitanju puka šala… ta*, to je očigledno i jasno k’o dan. Pa čak ako bi netko i tvrdio da nije riječ o šali, to je tako malen prijestup da bi najteža kazna koja bi me zbog njega mogla snaći bio tek prijekor i opomena iz sučevih usta.
Hendon odgovori tako svečano da se od njegova glasa zaledi i okolni zrak:
– Ta tvoja šala u zakonu ima svoj naziv. Znaš li kako se zove?
– Ne znam! Bit će da nisam pazio što radim. Ni u snu mi ne bi palo na um da se to nekako zove… Ah, blaga nebesa, a vjerovao sam da sam smislio nešto posve novo.
– Da, ta šala ima svoje ime. U zakonu se taj zločin naziva Non compos mentis lex talionis sic transit gloria mundi.*
– Ah, Bože moj!
– I kažnjava se smrću!
– Iskoristivši osobu uhvaćenu u prijestupu, zapalu u veliku opasnost i tebi prepuštenu na milost i nemilost, prisvojio si imovinu vrijednu više od trinaest i pol penija, plativši za istu tek neku sitnicu, a to je u očima zakona pljačka s umišljajem, prikrivanje veleizdaje i zloupotreba službenog položaja, ad hominem expurgatis in statu quo* – te se kažnjava smrću vješanjem, bez mogućnosti ucjene, otkupa ili svećeničkog izuzeća.
– Pridrži me, pridrži me, mili gospodine, noge su mi se odsjekle! Smiluj mi se, poštedi me takve kobi, a ja ću se okrenuti na drugu stranu i neću gledati što se događa.
– Ta ti valja! Sada zboriš mudro i razborito. A hoćeš li vratiti prase?
– Hoću, hoću, ne brini, niti ću ikada u životu taknuti drugo, sve da mi ga samo nebo pošalje i arhanđeo donese. Idi, bit ću slijep tebi za ljubav, ništa neću vidjeti. Reći ću da si razbio vrata i silom mi oteo uhićenika iz ruku. Ta su vrata ionako stara i trošna, ja ću ih sam srušiti između ponoći i zore.
– Učini tako, dobri čovječe, neće iz toga proizaći nikakvo zlo. Sudac je prema ovom sirotanu već pokazao blagost i samilost pa neće zbog njegova bijega prolijevati suze niti tamničaru polomiti sve kosti.

Dvadeset i peto poglavlje

Hendon Hall


Čim kralj i Hendon izmakoše stražaru iz vida, njegovo veličanstvo dobi upute da pohita do stanovitoga mjesta izvan grada i tamo sačeka, a Hendon će u međuvremenu skoknuti do krčme i platiti račun. Pola sata kasnije dvojica su naših prijatelja na žalosnim Hendonovim jahaćim životinjama zadovoljno kasom jahala na istok. Kralju bijaše toplo i udobno jer je bio odbacio dronjke koje je imao na sebi i odjenuo se u polovno odijelo što mu ga je Hendon bio onomad kupio na Londonskom mostu.
Hendon je pazio da se dječak ne premori. Smatrao je da bi mu naporno putovanje, neredoviti obroci i neuredno spavanje mogli loše djelovati na smućenu pamet, dok će odmor, redovita ishrana i umjeren tjelesni napor gotovo sasvim sigurno pospješiti njegovo ozdravljenje. Svim je srcem želio dočekati čas kada će se dječakov poremećeni um oporaviti, a bolesna priviđenja nestati iz izmučene glavice. Zato odluči da će se, putujući prema domu iz kojega je istjeran prije toliko vremena, češće zaustavljati, umjesto da se pokori nestrpljivu porivu te hita onamo danju i noću.
Proputovavši nekih deset milja, Hendon i kralj stigoše do ovećega sela pa se zaustaviše u nekoj pristojnoj gostionici da prenoće. Tu se opet uspostaviše njihovi raniji odnosi: Hendon je za vrijeme večere stajao iza kraljeve stolice i dvorio ga, razodjenuo ga je kada je htio poći u postelju, a potom se sam smjestio na podu i spavao pred vratima umotan u pokrivač.
Sutradan, pa i dan iza toga, polagano su jahali prepričavajući zgode i nezgode koje ih bijahu zadesile otkako se rastadoše, obojica silno uživajući u pričanju onoga drugoga. Hendon podrobno objasni kuda je sve lutao u potrazi za kraljem i opisa mu kako ga je arhanđeo kao kakvu budalu vodio po cijeloj šumi te ga na koncu, shvativši da ga se ne može otarasiti, opet doveo do kolibe. Onda je, reče, starac otišao u izbicu i vratio se posrćući i doimajući se kao da mu se srce cijepa. Kazao je kako je očekivao da se dječak vratio i legao da otpočine, ali da ga nema. Hendon je cijeli dan čekao u pustinjakovoj kolibici, ali je, izgubivši svaku nadu da će se kralj vratiti, opet krenuo u potragu za njim.
– A stari je Sanctum Sanctorum* zbilja bio nesretan što se vaše visočanstvo nije vratilo – reče Hendon. – Vidjelo mu se to na licu.
– Bogami, u to ne sumnjam! – odvrati kralj pa ispriča svoju priču, a Hendon zažali što arhanđela nije na licu mjesta smaknuo.
Posljednjega dana putovanja Hendon je bio u sedmom nebu. Jezik mu nije ni časka mirovao. Govorio je o starome ocu i bratu Arthuru te pričao o brojnim sitnicama u kojima se ogledao njihov uzvišen i plemenit značaj. Zapadao je u zaneseno sanjarenje o Edithi, a bio je tako dobro raspoložen da je lijepo i bratski govorio čak i o Hughu. Stalno se u mislima vraćao na skorašnji susret u Hendon Hallu, na opće iznenađenje što će ga taj događaj izazvati te usrdno zahvaljivanje nebesima i veselje koje će nakon njega uslijediti.
Bijaše to lijep predio, pun kućica i voćnjaka, a cesta ih je vodila kroz prostrane pašnjake čija su nepregledna prostranstva, naglašena blagim visoravnima i udolinama, podsjećala na uzdizanje i spuštanje morskih valova. Tokom poslijepodneva razmetni je sin neprestano skretao s puta i uspinjao se na brežuljke u nadi da će iz daljine na trenutak spaziti rodni dom. Napokon mu to pođe za rukom pa uzbuđeno povika:
– Eno sela, kraljeviću, a odmah do njega je i naše vlastelinstvo! Odavde se vide tornjevi, a ona šuma tamo – to je očev perivoj. Ah, sada ćeš vidjeti što znače veličina i raskoš! Kuća sa sedamdeset prostorija, pomisli samo! I dvadeset i sedmero služinčadi! Krasan smještaj za ovakve kao što smo mi, je l’ da? Hajde, požurimo, gorim od nestrpljenja.
Požuriše što su brže mogli, ali do sela ipak stigoše tek iza tri sata. Dok su jurili kroz naselje, Hendonu je jezik i dalje radio.
– Ovo je crkva… još je uvijek pokrivena bršljanom… nema ga ništa ni više ni manje nego prije. Ondje je krčma, stari »Crveni lav«, a tamo sajmište. Evo i svibanjskog drveta, a i crpka je tu… ništa se nije promijenilo. Osim ljudi, dakako, jer se za deset godina ljudi silno promijene: čini mi se da poznajem neke od njih, ali mene nitko ne prepoznaje – neprestano je brbljao.
Putnici uskoro dospješe na kraj sela pa se tu namjeriše na krivudavu, usku cesticu s čije se obje strane dizala visoka živica te su nekih pola milje hitali njome, a onda prođoše kroz veličanstven ulaz na čijim se golemim kamenim stupovima kočio uklesan grb i nađoše se u prostranu vrtu punom cvijeća. Gospodska se kuća uzdizala ravno pred njima.
– Dobro došao u Hendon Hall, kralju! – uskliknu Miles. – Ah, velik je ovo dan! Otac, brat i lady Edith bit će izvan sebe od radosti pa će u prvom oduševljenju zbog ponovnog susreta gledati samo mene i samo sa mnom razgovarati, tako da će ti se možda učiniti da tebe hladno dočekuju, ali se ti nemoj na to obazirati. Uskoro će se sve to promijeniti. Kada im objasnim da si moj štićenik i ispričam im koliko sam te silno zavolio, vidjet ćeš kako će te za ljubav Milesu Hendonu privinuti na grudi i zauvijek ti otvoriti svoje srce i dom.
U narednom trenutku Hendon skoči s mazge pred velikim ulaznim vratima što su vodila u kuću, pomože kralju da sjaše, a onda ga uhvati za ruku i njih dvojica uletješe unutra. Uz nekoliko se stepenica uspeše do prostrane odaje. Hendon uđe, više u žurbi nego uz dužno poštovanje posadi kralja na stolicu pa pritrča mladome čovjeku koji je sjedio za pisaćim stolom uz vatru u kojoj su buktjele cjepanice.
– Zagrli me, Hugh – uzviknu Hendon – i reci da ti je drago što sam se vratio! Pozovi oca jer se neću do kraja osjećati kao kod kuće dok mu ponovno ne taknem ruku, vidim lice i čujem glas.
Hugh, međutim, nakon prvoga iznenađenja ustuknu i upravi na došljaka ozbiljan pogled – pogled u kojem se najprije ukaza povrijeđeno dostojanstvo, a potom se, kao odgovor na neku skrivenu misao ili cilj, u njemu pojavi izraz začuđene znatiželje, pomiješane sa stvarnim ili hinjenim sažaljenjem. Zatim izusti blagim glasom:
– Tebe kao da je pamet iznevjerila, jadni neznanče. Mora da si se u životu svega lišavao i mnoge nevolje preturio preko glave, kako to pokazuju tvoj izgled i odijelo. Za koga me ti to držiš?
– Za koga te držim? Molim te, a za koga drugoga doli za onoga tko zbilja jesi? Za Hugha Hendona – Miles će oštro.
Njegov sugovornik nastavi istim mirnim glasom:
– A što sebi umišljaš tko si ti?
– Nemam ja sebi što umišljati! Zar ćeš doista tvrditi da u meni ne prepoznaješ Milesa Hendona, svojega vlastitog brata?
Izraz radosna iznenađenja zatitra na Hughovu licu i on uskliknu:
– Kako? Šališ li se? Može li mrtav čovjek oživjeti? Slava Bogu kad bi tako bilo! Da nam se jadni izgubljeni momak poslije toliko okrutnih godina opet nađe u zagrljaju? Ah, to zvuči suviše dobro da bi bilo istinito, to i jest suviše dobro da bi bilo istinito. Tako ti svega, smiluj se i ne zbijaj šalu sa mnom! Brzo, dođi ovamo na svjetlost! Daj da te dobro pogledam!
Pograbi Milesa za mišicu, odvuče ga do prozora i stade ga pažljivo razgledati od glave do pete, okrećući ga sad ovamo, a sad onamo i živahno se vrteći okolo i naokolo njega ne bi li ga osmotrio sa svih strana, a razmetni se sin za to vrijeme, sav blistajući od radosti, smješkao, smijao i neprestano kimao glavom govoreći:
– Gledaj samo, brate, gledaj i ne boj se: nećeš naći ni djelića tijela ni crte lica koja neće izdržati ovaj ispit. Gledaj me i razgledaj me do mile volje, dobri moj stari Hugh, jer ja sam zaista tvoj stari Miles, isti onaj stari Miles, tvoj izgubljeni brat, je l’ da? Ah, ovo je velik dan – rekao sam da će ovo biti veliki dan! Daj mi ruku, pruži mi obraz! Gospode, umrijet ću od ovolike radosti!
I već se htio baciti bratu u naručje, kadli Hugh ispruži ruku i spriječi ga u tome, a onda tužno spusti glavu na grudi i ganuto reče:
– Ah, neka mi Bog u svojoj milosti da snage da podnesem ovo bolno razočaranje!
Miles od čuda na tren ostade bez riječi, a potom, kada mu se vratio dar govora, uzviknu:
– Kakvo razočaranje? Nisam li ja tvoj brat?
Hugh tužno odmahnu glavom i reče:
– Dala nebesa da je tako i da druge oči pronađu sličnost koja je meni skrivena. Jao, bojim se da je ono pismo bilo itekako istinito.
– Kakvo pismo?
– Pismo koje je došlo preko mora, prije nekih šest-sedam godina. U njemu je pisalo da mi je brat poginuo u boju.
– To je bila laž! Pozovi oca – on će me prepoznati.
– Mrtva čovjeka ne mogu pozvati.
– Mrtav? – Milesu glas zamrije u grlu i usne mu zadrhtaše. – Otac je umro? Oh, to je strašna vijest. Radost mi je sada upola manja. Molim te, dopusti mi da vidim brata Arthura – on će me prepoznati, prepoznat će me i utješiti.
– I on je umro.
– Bože, smiluj se meni jadniku! Nema ih više, nijednoga od njih više nema! Tu je dvojicu valjanih ljudi smrt odnijela, a poštedjela mene nedostojnoga! Ah, zaklinjem te da mi se smiluješ! Ne reci mi da je lady Edith…
– Umrla? Ne, živa je.
– Bogu budi hvala, radost mi je sada opet potpuna! Pohitaj, brate, pošalji je k meni! Pa ako i ona kaže da ovo nisam ja… ali ona to neće reći. Ne, ne, ona će me prepoznati, budala sam što uopće i sumnjam u to. Dovedi je ovamo… dovedi i naše stare sluge! I oni će me prepoznati.
– Nikoga od njih više nema. Samo ih je petero ostalo – Peter, Halsey, David, Bernard i Margareta.
S tim riječima Hugh izađe iz sobe. Miles časak ostade zadubljen u misli, a onda se ushoda po sobi mrmljajući:
– Da petero nitkova nad nitkovima nadživi dvadeset dvoje poštenih i čestitih ljudi, to je zbilja čudno!
I dalje je hodao amo-tamo, mrmljajući nešto sebi u bradu, a na kralja bijaše sasvim zaboravio. Domalo njegovo veličanstvo reče ozbiljnim glasom u kojem se osjećao tračak iskrena suosjećanja, premda su se same riječi mogle protumačiti i kao ironija:
– Ne tuguj zbog svoje nesreće, dobri čovječe. Ima i drugih ljudi na ovom svijetu koje ne priznaju i čijim se zahtjevima podsmjehuju. Nisi u tome sam.
– Ah, kralju – viknu Hendon, lako porumenjevši – ne osuđuj me! Pričekaj i vidjet ćeš! Nisam ja vaaralica, ona će to potvrditi. Čut ćeš to iz najslađih usta u Engleskoj. Ja da sam varalica? Pa ja poznajem ovu staru dvoranu, slike svojih predaka i sve ove stvari koje nas okružuju, baš kao što dijete poznaje sobu u kojoj živi. Ovdje sam se rodio i odrastao, gospodaru. Istinu govorim i ne bih te varao, pa ako mi nitko drugi i ne povjeruje, molim te da barem ti ne sumnjaš u mene jer to ne bih mogao podnijeti.
– Ja ne sumnjam u tebe – reče mu kralj, s djetinjom jednostavnošću i vjerom.
– Od svega ti srca zahvaljujem! – uskliknu Hendon sa žarom koji pokazivaše koliko ga je ovo dirnulo.
Kralj dodade, isto onako blago i jednostavno kao i maločas:
– A sumnjaš li ti u mene?
Hendon se zbuni kao kakav krivac pa mu odlanu kada se u taj čas otvoriše vrata i na njima se pojavi Hugh te ga spasi od odgovora.
Krasna gospa, bogato odjevena, išla je za Hughom, a za njom nekoliko livriranih slugu. Gospa je koračala polagano, spuštene glave i upirući oči u pod, a lice joj bijaše neizrecivo tužno. Miles Hendon pohrli k njoj viknuvši:
– O, Edith, draga moja…
No, Hugh mu ozbiljna lica domahnu da stane i reče gospi:
– Pogledajte ga. Poznajete li ga?
Na zvuk Milesova glasa žena se bijaše jedva primjetno trgnula i obrazi joj se bijahu zarumenjeli, no sada je drhtala. Nekoliko je dugih trenutaka stajala nepomično, a onda polako diže glavu i zagleda se Hendonu u oči ukočenim i uplašenim pogledom. Krv joj je postupno iščezavala s lica, kap po kap, sve dok na njemu ne ostade tek sivo bljedilo smrti. Potom gospa reče, glasom u kojem ne bijaše ništa više života nego u njezinu licu: »Ne poznajem!« pa se okrenu te s uzdahom i prigušenim jecajem posrćući izađe iz sobe.
Miles Hendon klonu u jedan naslonjač pokri lice rukama. Malo počekavši, njegov se brat obrati slugama:
– Vidjeli ste ovog čovjeka. Poznajete li ga?
Oni odmahnuše glavom, a njihov gospodar dodade:
– Sluge vas ne poznaju, gospodine. Bojim se da je posrijedi neka zabuna. Vidjeli ste da vas ni moja žena nije prepoznala.
– Tvoja žena! – u tren oka Hendon zgrabi brata za gušu pribi ga uza zid. – O, ti, prepredeni nitkove! Sad mi je jasno! Sam si napisao ono lažno pismo i tako mi ukrao nevjestu i imanje. Ma, gubi mi se s očiju da čestitu vojničku ruku ne sramotim ubojstvom takva bijednog kepeca!
Crven u licu i gotovo bez daha, Hugh odtetura do najbližeg naslonjača pa naredi slugama da uhvate i vežu krvožednog tuđinca. Oni oklijevahu, a jedan od njih reče:
– Naoružan je, sir Hugh, a mi smo bez oružja.
– Naoružan? Pa što s tim? Vas je više. Na njega, zapovijedam vam!
No, Miles ih upozori da paze što rade, dodavši:
– Odavno me znate. Nisam se promijenio. Napadnite me ako se usuđujete!
Ovo ih podsjećanje pretjerano ne ohrabri pa se i dalje držahu po strani.
– Onda idite, bijedne kukavice, pa se naoružajte i čuvajte vrata dok ne pošaljem nekoga po stražu – kaza Hugh. Na pragu se okrenu i reče Milesu: – Bit će vam pametnije da se uzaludno ne trudite jer vam bijeg neće uspjeti.
– Bijeg? Ako ti je to sva briga, ne trebaš se uznemiravati. Miles Hendon gospodar je Hendon Halla i svega što je u njemu pa će ostati ovdje – u to ne sumnjaj.

Dvadeset i šesto poglavlje

Obespravljen


Kralj je nekoliko trenutaka sjedio duboko zamišljen, a onda podiže oči i progovori:
– Sve je ovo tako čudnovato, vrlo čudnovato. Nikako ne mogu razumjeti što je na stvari.
– Ne, nije čudnovato, gospodaru. Poznajem ja njega – ovakav je postupak posve nalik na nj. Hulja je otkako se rodio.
– O, ne govorim ja o njemu, sir Milese.
– Ne govoriš o njemu? A o čemu onda? I što te toliko čudi?
– Da nitko ne pita gdje je kralj?
– Kako? Koji kralj? Bojim se da ne razumijem.
– Ne razumiješ! Zar ti nije palo na pamet kako je prilično čudno što diljem zemlje ne vrve glasnici i ne čitaju se proglasi u kojima se opisuje moja osoba i objavljuje potraga za mnom? Nije li nestanak državnog poglavara, činjenica da sam ja nestao i izgubio se, razlog za uznemirenost i očaj?
– Sasvim točno, kralju, zaboravio sam na to.
Hendon potom uzdahnu i promrmlja u sebi: »Sirota šašava glavice, stalno se baviš istim turobnim snom.«
– No, smislio sam naum koji će nam obojici koristiti. Napisat ću poruku na tri jezika, latinskom, grčkom i engleskom, a ti ćeš sutra ujutro pohitati s njome u London. Nemoj je predati nikome doli mom ujaku, lordu Hertfordu, a on će, kada je vidi, znati i potvrditi da sam je ja napisao pa će poslati po mene.
– Možda bi, kraljeviću, ipak bilo najbolje da sačekamo ovdje dok ja ne dokažem tko sam i opet ne zadobijem prava nad svojim posjedima? Bit će mi onda mnogo lakše da…
Kralj ga zapovjedničkim glasom prekinu:
– Šuti! Što znače tvoji bijedni posjedi, tvoji tričavi probici spram pitanja koja se tiču blagodati cijeloga naroda i sigurnosti prijestolja? – a onda dodade blago, kao da mu je žao zbog maloprijašnje oštrine: – Pokoravaj mi se i ne boj se ničega. Vratit ću ti tvoja prava, nadoknadit ću ti štetu… da, čak i više nego nadoknaditi štetu. Neću te zaboraviti i odužit ću ti se.
S tim riječima uze pero i dade se na posao. Hendon ga je neko vrijeme nježno promatrao, a potom reče u sebi: »Da je oko nas mrak, pomislio bih da to govori pravi kralj. Ne može se poreći da, kad mu se prohtije, umije grmjeti i oblačiti kao pravi pravcati kralj. Gdje li je to samo naučio? Pogledaj samo s kakvim zadovoljstvom drlja i škraba nekakve besmislene črčkarije, umišljajući da piše na latinskom i grčkom, pa ako se ne dosjetim čemu pametnom da ga odvratim od njegove zamisli, morat ću se sutra tobože otputiti da izvršim taj ludi nalog što ga je on za me izmislio.«
Već se u narednom trenutku misli sir Milesa vratiše na nedavni događaj. Toliko ga zaokupi to razmišljanje da, kada mu kralj malo potom pruži poruku koju je napisao, uze papir i strpa ga u džep, potpuno nesvjestan onoga što radi. »Kako li se samo čudno ponašala«, mrmljao je. »Čas mi se čini da me prepoznala, a čas opet mislim da nije. Ova su dva mišljenja u sukobu jedno s drugim, to sasvim jasno opažam. Ne mogu ih međusobno izmiriti niti mogu razložno odbaciti koje od njih, ili čak na silu postići da jedno prevagne nad drugim. Stvari jednostavno stoje ovako: mora da mi je prepoznala lice, lik i glas, jer drugačije nije moglo biti. A ipak je rekla da me ne poznaje, a to je konačan dokaz, jer ona ne umije lagati. Stani malo, mislim da mi sviće! Možda je on utjecao na nju… zapovijedio joj… prisilio je na laž. To je rješenje! Zagonetka je riješena. Činilo se da umire od straha, da, on ju je prisilio. Potražit ću je, naći ću je. Kad njega ne bude u blizini, ona će govoriti otvoreno. Sjetit će se starih vremena kada smo se kao djeca zajedno igrali i to će joj smekšati srce pa me neće zatajiti, nego će me priznati. Nema u njoj izdajničke krvi, ne, uvijek je bila čestita i istinoljubiva. U ono me doba voljela, u to se pouzdajem, a koga si jednom ljubio, ne možeš zatajiti.«
On žustro zakorači prema vratima, ali se ona u tom trenutku otvoriše i uđe lady Edith. Bijaše veoma blijeda, ali joj korak bijaše čvrst, a držanje puno dražesti i ljupka dostojanstva. Lice joj bijaše tužno kao i maločas.
Miles joj, pun radosne nade, poletje u susret, no ona ga zaustavi jedva primjetnim pokretom ruke i on stade kao ukopan. Ona sjede i zamoli ga da i sam tako učini te mu tako na jednostavan način dade do znanja da ga ne smatra prijateljem iz davnih dana, već tuđincem i gostom. Njega to toliko iznenadi, toliko zapanji da se u jednom času i sam poče pitati je li na kraju krajeva on stvarno osoba za koju se izdaje. Lady Edith reče:
– Gospodine, došla sam zato da vas opomenem. Ludoga je čovjeka možda teško nagovoriti da se okani svojih utvara, ali ga se nesumnjivo može uvjeriti da se treba kloniti opasnosti. Vjerujem da vaš san vama izgleda kao stvarna istina pa prema tome u njemu nema ničega kažnjivog, ali nemojte se zbog njega ovdje zadržavati jer ovdje na vas vreba opasnost. – Načas se prodorno zagleda Milesu u lice, a potom značajno dodade: – Ta je opasnost tim veća što vi doista izgledate onako kako bi naš pokojnik danas izgledao da je ostao na životu.
– Nebesa, gospođo, ali ja jesam on!
– Ja mislim da vi zbilja tako mislite, gospodine, pa ne dvojim u vašu čestitost u tom pogledu – samo vas upozoravam i ništa drugo. Moj je muž jedini gospodar u cijelome ovom kraju, njegovoj vlasti gotovo da nema granica, ljudi žive u blagostanju ili skapavaju od gladi, kako se već njemu prohtije. Da ne nalikujete na čovjeka za kojeg se izdajete, moj bi vas muž pustio da se do mile volje zabavljate svojim snom. No, vjerujte mi, dobro ga poznajem i znam što će učiniti. Svima će reći da ste luđak i varalica, a drugi će to uglas ponoviti. – I opet upravi na Milesa značajan pogled i dodade: – Da vi i jeste Miles Hendon, a da on to zna te da i cijeli ovaj kraj to zna – pazite dobro što vam govorim i dobro odvagnite svaku riječ – bili biste u istoj pogibelji, a kazna vam ne bi bila ništa manje izvjesna. On bi vas zanijekao i javno optužio, a nitko ne bi bio dovoljno smion da stane na vašu stranu.
– Vjerujem da je sve ovo itekako točno– gorko će Miles. – Moć koja nekome može zapovjediti da iznevjeri prijatelja iz djetinjstva i odrekne ga se te postići da joj se ta osoba pokori, tim prije može očekivati da će joj se pokoriti oni čiji život i kruh nasušni o njoj ovise, a ne vezuju ih nikakve tanane niti odanosti i čestitosti.
Lako rumenilo načas obli gospođino lice, a oči joj bijahu uprte u tlo, no glas joj, kada je nastavila, ne odavaše nikakva uzbuđenja:
– Opomenula sam vas i ponovno vas opominjem da odlazite odavde, inače će vas taj čovjek uništiti. On je silnik koji ne zna za milost. Kao robinja koju on drži u okovima, i predobro to znam. Jadni Miles, kao i Arthur, pa i sir Richard, moj dragi skrbnik, oslobodili su ga se i počivaju u miru, a i za vas bi bilo bolje da ste s njima nego da ovdje padnete u kandže tom zlotvoru. Pozivajući se na svoja prava, ugrožavate njegov naslov i imutak, nasrćete na nj u njegovoj vlastitoj kući – propali ste ako ostanete. Idite, ne oklijevajte. Ako nemate novaca, uzmite, molim vas, ovu kesu i potkupite sluge da vas propuste. Oh, trgnite se, jadni čovječe, i bježite dok još možete.
Miles pokretom ruke odbi kesu pa ustade i stade pred nju.
– Uslišite mi samo jednu molbu – reče. – Gledajte me ravno u oči da vidim neće li vam se pogled pokolebati. Tako… a sada mi odgovorite: jesam li ja Miles Hendon?
– Niste. Ja vas ne poznajem.
– Zakunite se!
Njezin odgovor bijaše tih, ali razgovijetan:
– Kunem se.
– Oh, ovo je naprosto nevjerojatno!
– Pohitajte! Zašto gubite dragocjeno vrijeme? Pohitajte i spasite se.
Uto u odaju upadoše oružnici zametnu se ogorčena bitka, no Hendona brzo svladaše i odvukoše iz kuće. Uhvatiše i kralja, pa obojicu svezaše i odvedoše u tamnicu.