Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 23. Apr 2024, 19:02:19
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: najveci vladari i vojskoveodje  (Pročitano 11724 puta)
09. Mar 2010, 21:19:12
Udaljen sa foruma
Hronicar svakodnevice


al sam COOL

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 872
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.80
mob
Mitsubishi 111
Ovde pisite nesto o najvecim vladarima ikada
IP sačuvana
social share
cappi de tutti cappi
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Udaljen sa foruma
Hronicar svakodnevice


al sam COOL

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 872
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.80
mob
Mitsubishi 111
Džingis Kan
Izvor: Wikipedia

Džingis kan (1162-1227), (ime je katkad pisano Čingiz ili Čingis; pravim imenom Temudžin), mongolski osvajač, utemeljitelj najvećega kopnenoga carstva u historiji.
 
Džingis kanSadržaj/Садржај [sakrij/сакриј]
1 Rano doba
2 Ujedinjenje plemena i stvaranje mongolskog naroda
3 Rat protiv Kine
4 Rat protiv prednje Azije
5 Rat protiv Tanguta i smrt
6 Baština i ocjena

Rano doba [uredi - уреди]

Sin poglavice maloga mongolskoga plemena, Temudžin je naslijedio titulu u 13. godini nakon što su mu pripadnici jednoga neprijateljskog plemena otrovali oca. Podaci o ranom razdoblju Temudžinova života potječu iz "Tajne povijesti Mongola", mongolskoga epa napisanoga oko 1250. Po tome izvoru, problematične vjerodostojnosti, no jedinom povijesnom vrelu na raspolaganju, članovi plemena su izabrali novoga poglavicu, a Temudžin i njegova majka su nastavili živjeti unutar plemenske zajednice, ali na marginama, jedva preživljavajući skupljanjem gomoljika i čuvanjem stoke. Po drugim je legendama Temudžin pao u ropstvo susjednoga plemena, no to je manje izgledno.
Ujedinjenje plemena i stvaranje mongolskog naroda [uredi - уреди]

U svojim dvadesetima, Temudžin se nametnuo kao vođa rastućoj skupini mongolskih plemena. Nije rijetka pojava da se u razdoblju takozvangog "stepskog feudalizma" pojavi karizmatski vođa, ujedini dotad razjedinjena etnički srodna ratnička plemena i povede ih u osvajačke ratove protiv susjednih civiliziranih zemalja (najpoznatiji je primjer Atila, no to se odnosi na nebrojene poglavare Huna, Germana, Avara, Turaka, ...). Ono što je razlikovalo Džingis kana od sličnih prethodnika je upornost i sustavnost, kao i dalekosežna vizija o prostranom nomadskom carstvu. Najdulji dio svoje ratničke karijere Temudžin nije utrošio na "osvajanje svijeta", nego mu je preko 20 godina u nebrojenim bitkama, pregovorima i lukavstvima trebalo da pokori samu Mongoliju. Tokom toga razdoblja uveo je decimalni sustav u vojni ustroj (mongolska divizija, "tuman", imala je 10.000 ljudi, što je otprilike standard za prosječnu diviziju modernih vojski), imenovao skupinu plemena Mongolima (dotad je vladao kaos u plemenskim imenima, od kojih je, uz više njih, najpoznatije tatarsko-no, to je ime i u potrebi za Temudžinovu rodu suprotstavljeno pleme), preuzeo alfabet susjednih Ujgura za pismo mongolskoga jezika, te donio zakonik ("Jasa") o društvenom ustroju. Nakon što je pokorio i ujedinio Mongole, dajući mu ime «Mongol» (prije su se koristila razna plemenska imena), što znači-hrabri: na velikom saboru (Kuriltaj) održanom 1206, skupina mongolskih vojnih, političkih i duhovnih poglavara proglasila je Temudžina za Džingis kana, to je "sveopćeg vladara". Na polju ratovodstva, Džingis kan je organizirao vojsku na sljedećim principima (koji su se, valja napomenuti, vremenom usavršavali): glavninu vojske je činilo mongolsko konjaništvo u kojem su dominirali strijelci lukom; usvojene su i usavršene opsadne tehnike koje je preuzeo zajedno s kineskim stručnjacima i inženjerima; u vojsci je vladala stroga disciplina- za razliku od razularenoga ponašanja karakterističnoga za većinu armija toga doba; i, konačno: Mongoli su imali nenadmašnu i izvanredno efikasnu obavještajnu službu koja im je omogućavala brzinu manevra, kao i primjenu psihološkog ratovanja preko širenja glasina. Ukratko- Džingis kan je oko 1200. godine ustrojio vojsku po principima koji su dominirali tek u 2. svjetskom ratu i poslije njega.
Rat protiv Kine [uredi - уреди]

U to doba Kina je bila podijeljena u tri države: Hsi Hsia, Kin i Sung, kao i izolirana velikim kineskim zidom od nomadskih plemena na sjeveru. Uzroci za višegodišnji rat, u kojemu je Džingis kan napao s preko 60.000 konjanika prvo Hsi Hsia, a potom i Kin, a što je kulminiralo razaranjem Pekinga 1215 - nisu poznati. Često su navođene sljedeće teorije: mongolska je politika po svojoj naravi bila ekspanzionistička i militaristička, a došlo je i do prenapučenosti Mongolije pa nomadi nisu mogli osigurati opskrbu za život jer su bili na primitivnom stupnju društvenoga razvitka. Te tvrdnje su vjerovatno istinite, no do mongolske agresije je došlo, po svemu sudeći, uslijed više činitelja, a glavni je bio rastočenost i haos koji su vladali među zavađenim kineskim državama, a taj je moment iskoristio Džingis kan za osiguranje protiv potencijalnih kineskih intervencija - koje su bile neprestane u prethodnim desetljećima i stoljećima i stalno su "visile u zraku". Nomadi sa sjevera (Huni, proto-Mongoli, Tibećani) su u tisućljeću prije Džingis kanove invazije stalno ugrožavali bogatu i razvijenu kinesku civilizaciju. Sraz dvaju svjetova koji su supostojali uz stalnu svijest o prijetnji "onoga drugoga": nomadskoga temeljenoga na stočarstvu, pljački i ratovanju s jedne strane, te gradske civilizacije (hranjene napornim radom milionskoga seljaštva) sa svim rafinmanom hiljadugodišnje baštine koja je asimilirale mnoge vjerske, tehnološke i umjetničke tekovine-po svemu sudeći, bio je neminovan. Džingis kan je napao Kinu jer je dobro znao da će bilo koje od kineskih carstava napasti Mongole, čim bude mogla.

Džingis kan je krenuo u rat s oko 150.000 vojnika protiv 2 miliona neprijateljskih vojnika (to je najniža procjena- ostale govore o 3-5 miliona, i stanovništvu od preko 80 miliona). Rat koji je Džingis kan poveo protiv kineskih imperija, a koji je dokončao njegov unuk Kublaj kan 1279 osvajanjem cijele Kine, ima sve značajke genocida. Dovoljno je napomenuti da je Kina 1200., uoči mongolske invazije, imala oko 100 miliona stanovnika, a 1300, kada se već unekoliko demografski počela oporavljati- 60 miliona.

U ostalom pogledu, rat protiv kineskih država je bio plodotvoran: Džingis kan je preuzeo i usavršio kinesku vojnu tehnologiju i taktiku opsade gradove, uposlio mnoštvo kineskih inženjera i stručnjaka, te, najvažnije, uzeo za savjetnika siniziranoga Mandžurca Jeliu-Čutsaja, koji je mudrim savjetima spriječio daljnje širenje brutalnosti i humanizirajuće djelovao u smjeru očuvanja i zaštite kineskoga naroda i civilizacije općenito.
Rat protiv prednje Azije [uredi - уреди]

Nakon kineskoga pohoda, Džingis kan je osvojio državu Kara-Kitaj, koja je ležala zapadno od Mongolije, i tako došao u doticaj s moćnim islamskim carstvom Horezmije (ili Horezma) koje je pokrivalo, otprilike, područje sadašnjih Irana, Iraka, bivšega sovjetskoga Turkestana, Afganistana i dijelove okolnih zemalja, poglavito na području Kavkaza. Mongoli su uspostavili uspješne trgovačke veze s Horezmom, i, po svim podacima, Džingis kan nije planirao sukob s tom državom. No, budući da je horezmijski šah, otkrivši u jednom trgovačkom karavanu mongolske špijune, reagirao nasilno i neke od njih smaknuo, a druge ponizio (u skladu s onodobnim tabuima-obrijavši im bradu, što je bila smrtna uvreda za pravovjerne muslimane- a Džingis kan je, diplomatski, za suradnju s muslimanskim carstvom koristio uglavnom muslimanske trgovce)- rat je, po kodeksima onoga vremena, bio neizbježan. Razjareni Džingis kan je skupio i ustrojio vojsku od oko 130.000 vojnika (u to doba cijeli mongolski narod nije brojao više od 600.000 ljudi) koja je uz krajnje napore prešla vrhunce Pamira, i, podijeljena u nekoliko odijeljenih bojnih postroja, u nekoliko bitaka potukla šahovu vojsku-broj koje se procjenjuje od 500.000 do 2 miliona. Sam je šah, bježeći pred mongolskim potjerama, umakao i umro u bijedi na jednom otočiću u Kasijskom moru. Veliki su se gradovi (Buhara, Merv, Nišapur,..) predali, pa iako je bilo nasilja nad stanovništvom (najviše u Buhari), do velikih masakara nije došlo- neko vrijeme.

Mongoli su, zavladavši Horezmijom, postavili marionetske upravitelje i nisu se puno miješali u život stanovništva. Nakon legendarnog i zastrašujućega govora u džamiji u Buhari (u koju je ujahao na konju i s govornice sebe proglasio bičem Božjim), Džingis kan se utaborio na području sadašnjega Irana, poslao svoga vojskovođu Subutaja u ekspediciju preko Kavkaza (u tom su izuzetnom pothvatu potučeni Rusi i njihovi saveznici Kumani), a u osvojenoj je zemlji uveo vjersku toleranciju, što je u praksi značilo toleriranje mazdaista i nestorijanskih kršćana. No, to je bio, uz mongolske privredne namete, fitilj koji je upalio općemuslimansku pobunu protiv mongolske vlasti i od njih favoriziranih vjerskih manjina. Stanovništvo velikih gradova je poubijalo ili istjeralo mongolske, ili od njih postavljene turske posade. Uslijedio je krvavi rat između mongolske vojske koja je brojala oko 100.000 ljudi i višemilionskoga stanovništva Horezmije.

Tokom opsada velikih gradova poput Merva, Samarkanda ili Herata, velik je broj gradskoga stanovništva stradao (po brojkama iz djela iranskoga povjesničara Rašid al-Din Fadl Allaha (1247-1318), koji je bio ministrom na dvoru Džingiskanovih potomaka- u Mervu preko 700.000 ljudi, a u Heratu preko milion i pol). U Nišapuru je pobijeno preko milion ljudi, kao i sve živo-uključujući i životinje. Najčešće citirane procjene govore o najmanje 7 miliona stradalih, dok su druge brojke dvostruko, pa i trostruko veće. Nakon krvavoga gušenja pobune, Džingis kan je, zanesen fantazijama o besmrtnosti, poslao po taoističkoga mudraca, kineskoga alhemičara Čang-Čuna. Alhemičar mu je mirno saopćio da je besmrtnost, kako ju on želi postići, preko eliksira, neostvariva, no da to i nije pravi smisao življenja, te ga uputio u načela Taoizma. Principi "Tao te činga" duboko su se dojmili Džingis kana, koji je veoma dobro uočio da je u korijenima Taoizma i njegovo vlastito šamansko vjerovanje. Unatoč svim osvajačevim udvaranjima i tetošenjima, kineski mudrac se želio vratiti u domovinu- što mu je i udovoljeno, ali uz Džingis kanov poklon koji se sastojao od golema kovčega ispunjenoga draguljima i zlatom.
Rat protiv Tanguta i smrt [uredi - уреди]

Godine 1225 Džingis kan se vratio u Mongoliju. U svojim šezdesetima, poduzeo je mjere za nesmetan prijenos vlasti poslije smrti, što je urodilo plodom, jer je mongolsko carstvo njegovih neposrednih nasljednika bilo u snažnoj ekspanziji još skoro jedno stoljeće. Posljednja godina njegova života obilježena je opet ratovanjem: Tanguti, narod koji je vladao vazalskim carstvom Hsi Hsia, pobunio se i nije htio dalje plaćati danak. Došlo je do mongolske opsade, tokom koje je Džingis kan umro. Navodi se više uzroka: pad s konja, malarija, tangutska kletva- kao i iscrpljenost i ostarjelost. Tanguti su nakon Džingis kanove smrti istrijebljeni, a osvajač je pokopan na nepoznatome mjestu: budući da je posmrtna povorka ubijala uz put sve živo, od ljudi do stoke i ptica, a kasnije je pobijena i većina ljudstva povorke da bi se spriječilo oskvrnuće Džingis kanova groba- za posljednje se počivalište najvećega vladara Euroazije, usprkos brojnim istraživačkim ekspedicijama zadnjih desetljeća- ne zna. U doba Džingis kanove smrti, njegovo se carstvo prostiralo od Žutog mora do Kaspijskog jezera.
Datoteka:Mongolsko-carstvo-1227.jpg
Mongolsko carstvo u vrijeme smrti Džingis kana
Baština i ocjena [uredi - уреди]

Uloga Džingis kana u svjetskoj povijesti je različito prosuđivana, i velik dio ocjena datih post festum ostaje dubioznim. Ono što nije upitno je neusporediv organizacijski i vojni genij, te posljedice koje je Džingis kanovo djelovanje ostavilo: u doba Kublaj kana, Džingisova unuka, mongolsko carstvo je pokrivalo preko 35 miliona kvadratnih kilometara (za usporedbu, carstvo Aleksandra Velikog je bilo četiri puta manje) sa znatno više od 100 miliona stanovnika, što je u to doba bilo oko 50% svjetske populacije, te je i u raspadnutome obliku bitno određivalo sudbinu triju civilizacijskih krugova: kineskoga, ruskoga i islamsko-prednjeazijskoga još dva stoljeća po smrti Džinis kana-štoviše, uzmemo li u obzir da je Timur lenk (Tamerlan) izravni potomak Džingis kana, a Moguli, vladari Indije, potomci Timur lenka (samo ime Mogul je hinduizirana varijanta riječi "Mongol"), tada baština srednjoazijskoga osvajača seže i u 19. stoljeće. Većina historičara se slaže u sljedećih nekoliko tačaka: Džingiskanovo osvajanje je bitno utjecalo na oblik buduće ruske civilizacije i potonje kulture, jer su ruski carevi svoje "karijere" započeli kao mongolski vazali, a sustav orijentalnoga despotizma je ucijepljen u rusko narodnosno biće ponajvećma u stoljećima provedenim u "tatarskom jarmu"; Evropa je krenula putem bujnoga razvitka i ekspanzije uslijed više činitelja, no jedan od njih je zasigurno bilo slabljenje islamskoga pritiska zbog mongolskoga razaranja prednje Azije; paradoksalno, Džingis kanovo osvojenje sadašnjih područja Irana, Turkestana i dijela Iraka (što su nastavili njegovi unuci) dovelo je do konačne turkizacije većega dijela srednje Azije jer su Mongoli, relativno malobrojni, uzrokovali seobu turkofonih naroda koji su činili dobar dio mongolskih jedinica; također, democid na velikom području od Irana do Mongolije je bitno odredio odnos snaga u budućnosti- nekad gusto napučeni Afganistan i okolne zemlje su bile skoro depopulirane; isto, mongolska vlast je dovela do emancipacije i afirmacije iranskoga duha u islamskoj civilizaciji, koji je postao dominantnim uključiv u svoju sferu utjecaja cijelu Indiju; magnetska sila velikih religijskih civilizacija, poglavito islamske i budističke, rastočila je mongolski sustav šamanskih vjerovanja i prakse, pa su se Mongoli izgubili u islamskoj i pravoslavno-kršćanskoj civilizaciji, dok su u samoj Mongoliji primili lamaistički budizam koji ih veže s Tibetancima. Među krajnje ironije povijesti spada činjenica da je mongolski narod, preci kojega su prolili, po više procjena, više krvi no oba svjetska rata zajedno, prihvativši lamaistički budizam postao jednim od najmiroljubivijih naroda na planeti- i to narodom koji u svom pučkom vjerovanju štuje Džingis kana kao Bodisattvu, ili božansko utjelovljenje samilosti i sućuti.
IP sačuvana
social share
cappi de tutti cappi
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Udaljen sa foruma
Hronicar svakodnevice


al sam COOL

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 872
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.80
mob
Mitsubishi 111
Napoleon Bonaparte
Izvor: Wikipedia
(Preusmjereno sa Napoleon Bonaparta)
 
Napoleon Bonaparte na slici Jacques-Louis Davida

Napoleon I. Bonaparte (Ajaccio, 15. kolovoza 1769. – Sv. Helena, 5. svibnja 1821.) francuski je vojskovođa, državnik, car i vladar.Sadržaj/Садржај [sakrij/сакриј]
1 Uvod
2 Obiteljski život
3 Početak vojne karijere
4 Prvi konzul
5 Bitke
5.1 Carski ratovi
5.2 Poluotočki rat
6 Bitka kod Austerlitza
6.1 Pohod na Rusiju i slom
7 Vladavina od 100 dana
8 Napoleonova smrt
9 Zanimljivosti
9.1 Prezime Bonaparte
9.2 Kokoš à la Marengo
10 Poveznice

Uvod [uredi - уреди]

Kao dijete siromašnog korzičkog plemića školovao se na francuskoj vojnoj akademiji i francusku revoluciju dočekao s činom topničkog kapetana. U francuskim je revolucionarnim ratovima brzo napredovao do čina generala i godine 1796. dobio zapovjedništvo nad francuskim snagama koje su jug zemlje trebale braniti od Austrijanaca iz Italije. Zahvaljujući svom britkom umu u nizu je bitaka i vještih manevara porazio nadmoćne austrijske trupe, osvojio sjevernu Italiju i prisilio Austriju na sklapanje mira u Campo Formiu.

Njegovi vojni uspjesi i naglo stečena popularnost učinili su ga favoritom političara i narodnih masa koji su željeli stabilnost nakon godina revolucionarnog haosa i nasilja. Godinu dana nakon pohoda u Egipat, Napoleon je godine 1799. izveo državni udar poslije kojega se proglasio prvim konzulom i zaveo osobnu diktaturu. Godine 1804. proglasio se francuskim carem.

Napoleonova vladavina bila je obilježena sukobom Francuske s Velikom Britanijom, koji je trajao od godine 1793. do mira u Amiensu 1802. Godinu dana kasnije sukob je ponovno eskalirao i Napoleon se, nakon poraza u pomorskoj bitci kod Trafalgara i kraha planova za invaziju Britanskog otočja, morao obračunati s britanskim kontinentalnim saveznicima. Godine 1805. u bitci kod Austerlitza porazio je i pokorio Austriju, godine 1806. nakon bitke kod Jene isto je učinio s Pruskom te formalno okončao Sveto Rimsko Carstvo, da bi nakon pobjede nad Rusima kod Friedlanda 1807. godine sklopio savez s ruskim carom Aleksandrom i ustanovio tzv. Kontinentalni sustav, čiji je cilj bio ekonomskim embargom poraziti Britaniju.

U tom trenutku Napoleon je bio na vrhuncu moći, ali je samo godinu dana kasnije sebi dopustio da bude umiješan u dinastijski sukob u savezničkoj Španjolskoj. Francuska vojna intervencija i postavljanje Napoleonova brata za kralja dovela je do svenarodnog otpora, pojave španjolske gerile i prvih ozbiljnih francuskih poraza. Godine 1809. ohrabrena je Austrija Francuskoj objavila rat što je dovelo do kratkog ali vrlo krvavog pohoda tokom kojeg je u bitci kod Asperna Napoleon po prvi put potučen na bojnom polju. Iako je Napoleon taj rat na kraju dobio, nastojao se od sličnih problema u budućnosti osigurati ženidbom s austrijskom princezom Marijom Lujzom koja mu je rodila sina.

U međuvremenu je Rusija sve teže trpjela ekonomske posljedice Kontinentalnog sustava pa ju je godine 1812. Napoleon napao s najvećom vojnom silom dotada skupljenom. Pohod se krajem godine pretvorio u katastrofu tijekom koje je izgubljen veći dio Napoleonove Velike Armije. U proljeće 1813. Napoleon se suočio sa svenarodnim ustankom u Njemačkoj i dotadašnjim saveznicima koji su se okrenuli protiv njega. U odlučnoj bitci kod Leipziga Napoleon je poražen i prisiljen na povlačenje u Francuskoj gdje je morao abdicirati i otići u izgnanstvo na otok Elbu gdje je postavljen za formalnog vladara.

Novi režim kralja Luja XVIII. pokazao se tako nepopularnim da je Napoleon nakon samo godinu dana sa šačicom pristaša uspio preuzeti vlast i započeti vladavinu poznatu kao Sto dana. To je razdoblje završilo u lipnju 1815. godine nakon poraza u bitci kod Waterlooa. Napoleon je zarobljen od Britanaca i zatočen na otoku Sveta Helena gdje je umro šest godina kasnije.

Godine 1840. njegovi su posmrtni ostaci vraćeni u Francusku gdje je pokopan u pariškom Domu invalida. Njegov se pogreb smatra jednim od najvećih i najveličanstvenijih u povijesti.

Zbog svoje kratke ali burne vladavine Napoleon je i danas predmetom velikih kontroverzi. Jedni ga smatraju beskrupuloznim tiraninom i militaristom čija je vanjska politika izazvala krvoproliće i pustošenje koje se u Europi nije ponovilo sve do doba Adolfa Hitlera. S druge se strane navode njegova manje spektakularna, ali za razvoj europske ekonomije i kulture daleko važnija dostignuća na polju unutrašnje politike, odnosno cijeli niz liberalnih reformi kojima je staro feudalno uređenje postupno zamjenjivano modernim kapitalizmom oličenim u Napoleonovu zakoniku poznatom kao Code civile.
Obiteljski život [uredi - уреди]

Napoleon se prvi puta oženio 1796. godine sa Joséphine de Beauharnais. Joséphine, Rosa Tascher de la Pagerie, rodila se na Martiniqueu gdje je njena obitelj imala plantažu šećera. Roditelji su je udali za Alexandra de Beauharnaisa. U braku su imali dvoje djece, no rastali su se zbog bračnih razmirica. Alexandar je u doba revolucije bio pogubljen na giljotini. Joséphine se udala za Napoleona uoči njegova prvog pohoda na Italiju.

Budući da Joséphine Napoleonu nije rodila dijete, on se 1809. razveo. Potom je 1810. oženio devetnaestogodišnju austrijsku nadvojvotkinju Mariju Lujzu, kći austrijskog cara Franje I. Iako nije dobrovoljno ušla u ovaj brak, već sljedeće godine Marija Lujza rodila je Napoleonu sina, nasljednika prijestolja. Marija Lujza napustila je Napoleona 1814. kad je prognan na Elbu. Odlukom Bečkog kongresa dobila je vojvodine Parmu i Piacenzu kojima je vladala od 1816. godine. Marija Lujza sklopila je još dva braka i umrla 1847. godine.

Sin Napoleona I. i Marije Lujze dobio je ime Francois Charles Joseph Bonaparte. Kada je Napoleon abdicirao 1815. kao četverogodišnji dječak proglašen je za francuskog cara pod imenom Napoleon II. Bio je boležljivo dijete i živio je na dvoru u Schönbrunnu. Također je bio kralj Rima, vojvoda od Reichardsta i princ od Parme. Nadimak mu je bio Orlić (L’aiglon). Umro je 1832. godine u 21. godini života.
Početak vojne karijere [uredi - уреди]

Grad Toulon nije prihvaćao Francusku Republiku. Proglasio je Luja XVII. (sina Luja XVI.) kraljem i dopustio da u luku uđu engleski, talijanski i španjolski brodovi. Napoleon je sudjelovao u opsadi Toulona (1793.) i zamjenjivao je ranjenog generala. Istaknuo se kao zapovjednik topništva te je dobio čin brigadnog generala. Tada je imao 24 godine.

Potom je imenovan zapovjednikom francuske vojske u Italiji. U borbama protiv Austrijanaca porazio je čak četiri austrijska generala koji su u svakoj borbi bili brojčano nadmoćniji. Uz to su se Napoleonovi vojnici približili Beču na sto kilometara, što je prisililo Austrijance na potpisivanje mirovnog ugovora u Campoformiju (1797.). Napoleon je ukinuo Mletačku Republiku. Njen je teritorij predao Austriji u zamjenu za austrijski teritorij na području Belgije i vlast nad Milanom.
Prvi konzul [uredi - уреди]

Veliki protivnik Francuske bila je Velika Britanija. Stoga je Napoleon odlučio uništiti britansku trgovinu s Indijom osvajanjem Egipta i time gospodarski oslabiti Engleze. Godine 1798. došao je u Kairo. Porazio je Turke u bitci kod piramida i zavladao Egiptom. No, kod Abu Qira [Abukir], u bitci na Nilu, francusku je flotu uništio britanski admiral Horatio Nelson. Napoleon je u Egipat doveo oko 150 znanstvenika koji su napravili zemljopisne karte, proučavali biljke i životinje. Pomoću kamena iz Rozete koji je pisan hijeroglifima, demotskim i grčkim slovima Jean-François Champollion uspio je 1824. godine dešifrirati hijeroglife.

U Francuskoj je izbila politička kriza, a Austrija je ponovno zavladala sjevernom Italijom. Stoga je Napoleon potajno napustio Egipat i priključio se uroti protiv Direktorija. Proveden je državni udar i urotnici su 1799. uspostavili novu vlast koju su činila trojica konzula – Konzulat. Napoleon je imenovan Prvim konzulom i postao je neograničeni vladar.

U zemlji je uspostavljena vojna diktatura, vlast je centralizirana, a uloga parlamenta bila je neznatna. Također su centralizirane financije i osnovana je državna banka (Banque de France). Građanima su osigurana prava i slobode stečene u doba revolucije. Svi su bili jednaki pred zakonom i imali su pravo na slobodu vjeroispovijesti. Zakonom o školstvu otvarane su gimnazije za koje su postojale stipendije. Cilj školovanja bio je obrazovanje sposobnih činovnika i vojnih dužnosnika. Ono što je mnogima bilo najvažnije bilo je uspostavljanje mira i reda u državi. Godine 1802. Ustav je promijenjen te je Napoleon imenovan doživotnim konzulom.
Bitke [uredi - уреди]
Carski ratovi [uredi - уреди]

Kao izabrani doživotni konzul Napoleon se 1804. godine proglasio carem. U travnju 1803. Britanija je, isprovocirana Napoleonovim agresivnim ponašanjem, nastavila rat s Francuskom na moru. Dvije godine kasnije Britancima su se pridružile Austrija, Rusija, Švedska i Napulj. Zbog poraza u pomorskoj bitci kod Trafalgara, rta na jugu Španjolske, Napoleon je napustio planove o napadu na Britaniju. Svoju je vojsku usmjerio protiv austrijsko-ruskih snaga te ih 1805. porazio u bitkama kod Ulma i Austerlitza.

Iste je godine brata Louisa [Luja] proglasio kraljem Nizozemske, a šogora Joachima Murata kraljem Napulja. Godine 1806. ukinuo je Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti i od njemačkih je država osnovao Rajnsku konfederaciju.

Naredni Napoleonov korak bio je nametanje kontinentalne blokade Velikoj Britaniji. Europskim državama pod njegovom kontrolom naredio je bojkot britanske robe. Zbog tih je događaja Pruska sklopila savez s Rusijom i napala je Rajnsku konfederaciju. No, Napoleon je kod Jene i Auerstädta porazio Pruse. Sljedeće je godine (1807.) u Tilsitu sklopio mirovni sporazum s ruskim carom Aleksandrom I. Svome je carstvu pridodao dvije nove države: Vestfaliju, u kojoj je za kralja postavio brata Jérômea [Žeroma], i Varšavsko Vojvodstvo.
Poluotočki rat [uredi - уреди]

Godine 1807. Napoleon je osvojio Portugal koji nije poštivao kontinentalnu blokadu, a 1808. Španjolsku u kojoj je za kralja postavio brata Josepha (Josip I. Bonaparte). Josephov dolazak u Španjolsku potakao je ustanak protiv Francuza, poznat pod nazivom Poluotočki rat. Napoleon je došao u Španjolsku i ugušio pobunu, no nakon njegova odlaska borbe su se nastavile. Budući da su Britanci podupirali Španjolce u pobuni u Poluotočkom ratu, Francuzi su s vremenom izgubili 300 000 vojnika i velika novčana sredstva. To je utjecalo na slabljenje Napoleonova carstva.

Ipak, Francusko Carstvo ubrzo je doživjelo najveću ekspanziju. U novom ratu 1809. Napoleon je prinudio Austriju na mir u Schönbrunnu [Šenbrun] i oduzeo joj je dio teritorija. Na prostoru hrvatskih i slovenskih zemalja južno od Save osnovao je Ilirske pokrajine. Također je zavladao Nizozemskom i dijelom sjevernih njemačkih država.
Bitka kod Austerlitza [uredi - уреди]

Bitka kod Austerlitza poznata je i pod nazivom "trocarska bitka" jer su se u njoj sukobili francuski car Napoleon, austrijski car Franjo i ruski car Aleksandar. Za manje od osam sati, otkako je Napoleon rukavicom dao znak za početak bitke, Austrijanci i Rusi bili su potučeni. Izgubili su 35 000 vojnika, 15 generala, 150 topova i 42 zastave. Napoleon je učvrstio svoju vlast u Europi.

Zaraćene vojske kretale su se prema Brnu u Češkoj. Napoleon je protivnicima postavio stupicu kod Austerlitza (današnji Slavkov kod Brna). Odglumio je da se povlači prema zapadu i sačekao je neprijateljsku vojsku na terenu koji je sam odabrao. Da se njegova vojska ne bi obeshrabrila, Napoleon je vojnicima objasnio plan bitke što inače nije bilo uobičajeno. "Dok neprijatelj bude marširao da opkoli moje desno krilo, izložit će mi svoju bočnu stranu". Bitka se odvijala prema Napoleonovu planu. Rusi i Austrijanci pokušali su mu presjeći put prema Beču i Napoleon je namjerno oslabio svoje desno krilo da ga tu napadnu.

Francuski se logor nalazio na sjevernoj strani uzvisine Santon, a južnije je uzvisina Zurlan s koje je prema jugu tekao potok Goldbach okružen zamrznutim baruštinama. Napoleon je Lannesov korpus razmjestio na lijevo krilo. Iza uzvisine Zurlan sakrio je Muratovu konjicu i grenadire. U podnožju Zurlana bio je 4. korpus. Kao pojačanje tek je trebao doći 1. korpus. Na Goldbachu se malo ljudi moralo oduprijeti nadmoćnom protivniku. Između Francuza s jedne strane, i Austrijanaca i Rusa s druge strane, bili su brežuljci Pratzena, uzvisine koja se proteže oko pet kilometara, visoke do 300 metara s blagim padinama. Napoleon ih je ostavio slobodne, kao "mamac" protivniku.

Rusku vojsku vodio je već ostarjeli general Kutuzov. Rusi i Austrijanci odlučili su s glavninom vojske napasti francusko desno krilo, upravo kako je Napoleon želio. Pri tome su morali podijeliti svoju vojsku da bi napali i druge francuske jedinice. Upravo je to bila glavna greška. Rusi i Austrijanci radi glavnog udara na francusko desno krilo oslabili su svoj centar gdje je Napoleon imao glavninu vojske.

Večer uoči bitke Napoleon je bio siguran u svoju pobjedu. Veselo je objedovao sa svojim časnicima i jeo svoje, kako se pričalo, omiljeno jelo – pečene krumpire i crveni luk. Malo se odmorio, a onda je još jednom provjerio položaje. Francuska trublja za ustajanje oglasila se u 4 sata 2. prosinca 1805., na prvu godišnjicu carske krunidbe. Bojno polje prekrivala je gusta magla. U 7 sati saveznici su napali Goldbach i polako napredovali. Vjerovali su da je bitka već odlučena. U međuvremenu se magla razrijedila, otkrivajući kolone ruske vojske koja se kretala prema jugu. Austrijsko-ruski centar je slabio. Oko 9 sati francuska se vojska poput klina zabila u protivnički centar i razdvojila im lijevo i desno krilo. U 9 sati i 30 minuta slabi je austrijsko-ruski centar bio u potpunom rasulu i Francuzi su im napali desno krilo. Rusi su bili potučeni. Izgubili su 500 grenadira i 200 članova plemičke viteške garde, osobne careve pratnje.

Istodobno je oko 8 sati pobjedu izvojevalo i francusko lijevo krilo. Oko 14 sati, kad su desno krilo i ruski centar bili slomljeni, Napoleon je naredio uništenje neprijateljskog lijevoga krila. Francuzi nisu htjeli imati zarobljenike i uslijedio je pokolj Rusa. Rusi su se pokušali spasiti bijegom prema jugu, prema zamrznutim baruštinama. Napoleon je naredio da velika baterija od dvadeset pet topova puca po ledu na baruštinama. Pod udarima topova led je pucao i oko 2 000 Rusa ugušilo se propavši u baruštinu. Nakon bitke iz baruština je izvučeno 38 topova i 130 konjskih trupala. U pet sati poslije podne trublje su označile završetak bitke. Dan kasnije austrijski je car osobno došao Napoleonu s molbom za primirje, a potom je zaključen mir u Bratislavi (26. prosinca), bez prisustva Rusa. Austrija je izgubila Veneciju, Dalmaciju i Tirol.

Napoleon se vratio u Pariz sa 120 austrijskih i ruskih zastava. Od bronce zarobljenih topova izlijevan je stup Velike armije koji i danas ukrašava pariški trg Vendome. Najvišim časnicima Napoleon je podijelio dva milijuna zlatnih franaka, udovice su dobile trajnu mirovinu, a djeca poginulih mogla su svojim imenima dodati ime Napoleon.
Pohod na Rusiju i slom [uredi - уреди]

Sumnjajući da Rusija planira savez s Engleskom Napoleon je napao Rusiju s 610 000 vojnika. U lipnju 1812. Francuzi su ušli na ruski teritorij, no Rusi su se povlačili paleći sela. Mnogobrojna francuska vojska često je bila bez hrane, počele su se širiti bolesti, a često su ugibali i konji. Do prve, i jedne od najkrvavijih bitaka toga doba, došlo je kod Borodina. Napoleon je do te bitke već izgubio polovinu svoje vojske. Rusi su se odlučili povući i francuska je vojska ušla u Moskvu. No, ruski su vojnici zapalili grad i Napoleon se morao povući. Nakon povlačenja iz Moskve glad, ruska zima i povremeni gerilski napadi ruske vojske uništili su francusku vojsku od koje je ostalo samo 5000 ljudi. Napoleon je otišao u Pariz i s novom se vojskom vratio na područje Saske.

Godine 1813. porazio je protivničke vojske kod Lützena, Bautzena i Dresdena, ali je izgubio bitku kod Leipziga. Vratio se u Francusku, a budući da su se njegovi maršali odbili boriti, pobjednička ga je koalicija prisilila da abdicira. Protivnici su ga 1814. prognali na otok Elbu koji mu je dan na upravu. Na vlast u Francuskoj postavljen je Luj XVIII. iz dinastije Burbon (brat Luja XVI koji je za vrijeme Revolucije napustio Francusku). Napoleonova supruga Marija Lujza i sin Napoleon stavljeni su pod skrbništvo Marijina oca, austrijskoga cara Franje I. Napoleon nikada više nije vidio ni suprugu niti sina.
Vladavina od 100 dana [uredi - уреди]

Napoleon je iskoristio nezadovoljstvo vladavinom Luja XVIII. te se u ožujku 1815. vratio u Francusku. Trupe koje su poslane da ga zarobe pridružile su mu se i preuzeo je vlast 20. ožujka 1815. (vladavina od 100 dana). Budući da su protivnici odbili sklapanje mira, odlučio ih je napasti. Do bitke je došlo kod Waterlooa u Belgiji 18. lipnja 1815. Pobjedu su izvojevale engleska vojska generala Wellingtona i pruska vojska pod vodstvom generala Blüchera. Nakon bitke Napoleon je pobjegao u Pariz. Budući da su mu političari uskratili podršku, Napoleon je abdicirao i po drugi put pokušao prenijeti vlast na četverogodišnjeg sina Napoleona II. što je francuski parlament ovaj put i potvrdio. Potom je pobjegao u Rochefort i tamo se predao kapetanu britanskog bojnog broda Bellerophon. Britanci su ga prognali na Svetu Helenu, otočić u južnom dijelu Atlantskog oceana.
Napoleonova smrt [uredi - уреди]

S Napoleonom je u progonstvo pošlo i dvadesetak njegovih najvjernijih ljudi (posluga i nekoliko generala). Vrijeme je provodio diktirajući memoare i igrajući bilijar. Maštao je o bijegu s otočića površine tek nešto veće od 100 km2. Umro je 5. svibnja 1821. od raka na želucu i pokopan je na Svetoj Heleni. Godine 1840. njegovi su ostaci preneseni u Pariz na zahtjev kralja Luja-Filipa i sahranjeni su u Domu Invalida, gdje se i danas nalaze.

Nekoliko ljudi iz pratnje sačuvalo je za uspomenu uvojke Napoleonove kose. Šezdesetih godina 20. stoljeća, znanstvenici su suvremenim metodama analizirali jedan od tih uvojaka. U kosi su otkrivene značajne količine otrova arsenika. Posumnjalo se da su Britanci sustavno trovali Napoleona. Daljnjim istraživanjem i analizama otkriveno je da je zelena boja kojom su u to vrijeme bojali zidove sadržavala arsenik. Soba u kojoj je živio Napoleon bila je obojana takvom zelenom bojom.


Zanimljivosti [uredi - уреди]

Ludwig van Beethoven, njemački skladatelj i jedan od najvećih umjetnika u povijesti čovječanstva, bio je oduševljeni pristaša Francuske revolucije. Odrazio je u svojoj glazbi duh novog vremena. Beethoven potječe iz flamanske obitelji (s područja današnje Belgije). Rođen je u Bonnu 1770. U Beču je studirao kod Haydna i Salierija te drugih uglednih majstora. Posvetio se skladanju te stvorio niz djela među kojima su osobito značajne sonate, simfonije i koncerti.

Godine 1804. izvedena je njegova Treća simfonija u Es-duru. Prvotno ju je nazvao Bonaparte, no budući da se razočarao što se Napoleon proglasio carem, poderao je posvetu i simfoniju nazvao Eroica. S vremenom je Beethoven počeo gubiti sluh i postao je gluh. U to je vrijeme bio na vrhuncu stvaralačke snage, a svoja djela nikada više nije mogao čuti. Potpuno gluh skladao je Missu solemnis za solo, zbor i orkestar, posljednje klavirske sonate i Devetu simfoniju u d-molu, u kojoj solisti i zbor u četvrtom stavku pjevaju Odu radosti na Schillerov tekst te pet gudačkih kvarteta. Umro je 1827. godine u Beču.


Prezime Bonaparte [uredi - уреди]

Napoleonovi preci živjeli su na području Italije. Jedan predak je u 13. stoljeću uzeo prezime Buonaparte. Time je želio pokazao da se u sukobu između njemačkog cara i pape svrstao na pravu stranu (buona parte) uz gibeline i cara, a protiv guelfa i pape.

U 16. stoljeću Francesco Buonaparte došao je živjeti na Korziku, tada koloniju Genove.


Kokoš à la Marengo [uredi - уреди]

Nakon bitke za Marengo u Italiji Napoleon je ogladnio i tražio da mu spreme večeru. Budući da su kola s kuhinjom zaostala za vojskom, kuhar je na brzinu pronašao jednu kokoš, nekoliko potočnih rakova i dva jaja. Kokoš je ispekao na maslinovu ulju, dodao ostale sastojke i sve prelio konjakom iz Napoleonove čuturice. Jelo je nazvao Kokoš à la Marengo. Priča se da je Napoleon toliko uživao u jelu da je tražio da mu ga spremaju poslije svake bitke.

U vrijeme Napoleonovih ratova i najmanje ranjavanje bilo je opasno po život. Zbog velike nehigijene prijetila je opasnost od inficiranja rana. Mnogi su ranjenici umrli zbog infekcija. Anestetika nije bilo, pa su ranjenicima davali rum ili rakiju da im umanje bolove. Ozbiljnije rane "liječile" su se amputacijom.

Napoleon je naredio da se na rukavima vojničkih odora prišiju gumbi da bi odvikao vojnike da rukavom brišu nos.
IP sačuvana
social share
cappi de tutti cappi
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Udaljen sa foruma
Hronicar svakodnevice


al sam COOL

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 872
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.80
mob
Mitsubishi 111
Aleksandar Veliki
Izvor: Wikipedia Aleksandar Veliki
Basileus Makedonije, Hegemon Helenskog saveza, Šahanšah Perzije, Faraon Egipta i kralj Azije.

Aleksandar se bori protiv perzijskog kralja Darija III. Detalj Aleksandrovog mozaika u Pompejima, Nacionalni arheološki muzej u Napulju
Vladavina   336–323. pne.
Prethodnik   Filip II Makedonski
Nasljednik   Aleksandar IV Makedonski
Filip III Makedonski
Potomstvo
Aleksandar IV Makedonski
Otac   Filip II Makedonski
Majka   Olimpija Epirska
Rođen/a   20. jul 356. pne.
Pela, Makedonija
Umro/la   10/11. jun 323. pne. (starost: 32)
Babilon


Aleksandar III, isto tako poznat kao Aleksandar Makedonski ili Aleksandar Veliki, (grčki: Μέγας Αλέξανδρος§, O Mégas Aléxandros (makedonski: Александар Македонски) 356. p.n.e. - 10.6. 323. p.n.e., je makedonski kralj poznat po tome što je osvojio većinu poznatog svijeta u svoje vrijeme, te se smatra jednom od najvažnijih i najuticajnijih ličnosti u cijeloj historiji.

Nakon što je njegov otac Filip II pokorio gradove-države antičke Grčke, Aleksandar Veliki je pokrenuo osvajački pohod protiv Perzijskog carstva. Nakon nekoliko odlučnih bitaka (Granik, Is, Gaugamela) osvojio je cijelo Perzijsko carstvo i sa svojom nastavio napredovanje prema Indiji, nastojeći pronaći granice poznatog svijeta. U toj namjeri ga je zaustavila pobuna njegovih trupa, pa se Aleksandar vratio u Babilon, prijestolnicu svog novog carstva gdje je umro. Iako se njegovo carstvo - najveće dotada u historiji - vrlo brzo raspalo na države pod vladavinom njegovih vojskovođa, njegov pohod je imao trajne posljedice u vidu spajanja grčke i orijentalne kulture.Sadržaj/Садржај [sakrij/сакриј]
1 Uvod
2 Kriza grčkog polisa u IV veku stare i uspon Makedonije
3 Filip II i Grci - Bitka kod Heroneje
4 Osvajanja Aleksandra Velikog i slom Persije
5 Makedonsko Carstvo i njegov karakter
6 Smrt Aleksandra Makedonskog i raspad carstva
7 Istorijski značaj Aleksandra Makedonskog
8 Vanjski linkovi

Uvod [uredi - уреди]

Za razliku od V veka, doba punog procvata grčkih polisa, IV vek u Grčkoj je period pun unutrašnjih sukoba i protivrečnosti, doba u kome su bili poljuljani temelji celokupnog dotadašnjeg društveno-političkog uređenja Grčke.

To je vreme bede i raskoši,kada na jednoj strani jača individualizam u kome je ponikla ideja o monarhijskom uređenju kao najboljem obliku vladavine,dok na drugoj strani postoji težnja da se očuva demokratija.

Kriza kojy Grčka doživljava u IV veku zahvatila je sve oblasti ljudskog života:privredu,društvene odnose,političko uređenje,kulturu.

Peloponeski rat završio se 404. godine Lisandrovim diktatom. Sparta iz rata izlazi kao pobednik. Ali svi učesnici rata bili su oslabljeni,pravog pobednika kao da nije ni bilo. Čak je i Atina smatrala da poraz nije konačan i da ponovo može povratiti raniju moć. Sparta je postala kraljica mora. Grčka je od nje očekivala da povrati red i mir na kopnu i moru,a ona je za to bila manje sposobna od Atine.

Persija je novčano pomagala Peloponeski rat a za uzvrat je tražila da je budu vrađeni gradovi u Maloj Aziji koji su je ranije pripadali.Međutim Grčka je u vojnom pogledu bila jača od Persije. To se pokazalo u borbi Kira i njegovog brata Artakserksa za presto 401. godine, kada se na Kirovoj strani borio jedan odred Grka koji su nakon njegovog poraza uspeli da se vrate iz Vavilona na obalu Crnog mora.

Ali uprkos svojoj vojnoj nadmođi Grčka je bila rascepkana,razdirana mržnjom među polisima,a Persija bogata i moćna,a uz to imala je uvid u stanje u Grčkoj.

Izgledalo je da je neminovno da Grčka padne pod vlast Persije.Jedini spas za Grčku bio je zajednički rat protiv Persije.Ali ko bi poveo jedan takav rat?

Ni u Persiji nije bilo mirno stanje. Egipat se tokom 4.veka stalno bunio, satrapi su proglašavali naezavisnost čim bi im se ukazala prilika. Carstvo Ahemenida je slabilo zbog stalnih dinastičkih borbi kao i zbog kozervativnog stava u vojnim pitanjima.

Dok je Grčka preživljavala svoju krizu,a Perijsko carstvo bilo u rasulu, ojačala je pod jakim uticajem grčke civilizacije Makedonija, koja je vrlo brzo izrasla u veliku silu koja je ujedinila grčke polise i povela ih u osvetnički rat protiv Persije.
Kriza grčkog polisa u IV veku stare i uspon Makedonije [uredi - уреди]

Spartanski kralj Lisandar postao je gospodar Atine i tu postavio vlast ,,Tridesetorice tirana”. Po njihovom dolasku demokrati,sa Trasibulom na čelu prognani su u Filu. Uz pomoć deset Perijskih arhonata,jedanaest nastojnika tamnica (sikofanti) i tristotine pandura,tirani su držali grad u svojoj vlasti. Ubijali su sve građane koji su se isticali bilo imovinom,bilo poreklom,da bi se tako oslobodili straha od njih i domogli se njihovog imanja. Za veoma kratko vreme poslali su u smrt hiljadu petsto građana.

Prognani demokrati zauzeli su Pirej i Munihiju i narod je ohrabren njihovim uspesima zbacio tiraniju Tridesetorice i vlast dao desetorici uglednih građana,ali budući da su oni molili pomoć od Sparte i tražili zajam u novcu, Atinjani su ih, nezadovoljni, zbacili i izabrali drugih deset pod čijom je upravom do{lo do konačnog izmirenja sa prognanim demokratama.

Sparta nije pristala da da Persiji maloazijske gradove koji sujoj ranije pripadali. Rat je bio neminovan i to rat na teritoriji Azije. 396. godine ,spartanski kralj Agesilaj II kreće u Aziju. Sparta je 395/4.godine pokušala da zada udarac Persiji, ali je morala odustati da bi povratila svoju vojnu moć u Grčkoj, gde je Atina uspela da obnovi svoje zidine i luku i dovela do pregrupisanja snaga u grčkim polisima: lakonofilska partija na čelu sa Leontijadom izgubila je prevlast. Nadmoć stiče antispartanska stranka na čelu sa Ismenlijom i Androklidom. Ismenlija i njegove pristalice nastojali su da obore vlast Lakedemonjana.

U leto 395. godine, Tebanci su napali Fokidu koja je ostala verna Sparti pa su zato Spartanci odlučili da se,bez obzira na nedovršeni rat u Aziji,obračunaju sa Beotskim savezom. U jesen 395. kralj Pausanija je krenuo na čelu lakedemonske vojske u Beotiju. Atinjani su stali na stranu Tebe i Sparta je poražena kod Halijarta. Ovaj poraz Sparte izazvao je utisak u većem delu Grčke.Tako je počeo rat između Sparte i Beotskog saveza, tzv. Korintski rat ,u proleće 394. godine stare ere.

Agesilaj je morao da se vrati iz Azije u Grčku. Njegova armija izvojevala je pobedu u bici kod Koroneje, ali se on posle ove bitke, teško ranjen,vratio u Spartu.

Sparta nije imala dovoljno snage da drži Grčku u pokornosti. Sa slabljenjem njene moći u Grčkoj je rastao uticaj Persije, ili bolje reći, njenog zlata. Persija je smatrala da će priticanje njenog zlata u Grčku izazvati takav razdor među grcima da ništa više neće moći da ih uedini a ona će onda lako zavladati Heladom.

Pošto je Sparta uvidela da ne može održati istovremeno i maloazijske gradove i vojnu nadmoć u Grčkoj, pristala je na sklapanje primirja. Krajem 392. godine održan je u Sardu, pod predsedništvom persijskog satrapa mirovni kongres. Uslove mira predložio je Spartanac Antalkida.

Korintski rat se nastavio do 386. godine ali se ni na jednoj ni na drugoj strani nije ulagalo mnogo energije. Borba se vodila metodom iznurivanja protivnika. Antalkida je uspeo da pridobije Persiju za Spartance i 386. godine u Sardu, persijski satrap Tiribaz pročitao je mirovni dekret po kome je sklopljen mir na Atalkidin predlog iz 392.godine: persijski car Artakserks dao je slobodu svim grčkim gradovima osim onih u Aziji koji su pali pod persijsku vlast a ostrva Lemnos,Skiros i Imbros pripala su Atini. Teba je bila primorana da raskine Beotski savez a Atinjani da se odreknu svih prijaterlja i saveznika. Ovaj mir iz 386. godine poznat je kao Antalkidin ili Carski mir.

Iako su uslovi mira za Grčku bili teški,on je imao i svoju pozitivnu stranu : grčki svet je iako prinudno (na istoku pod Persijom,a u kopnenoj Grčkoj pod Spartom) počeo da se povezuje i tako su grčki polisi u izvesnoj meri izašli iz političke zatvorenosti i izolacije.

Spartanska hegemonija dostigla je svoj vrhunac u leto 379. godine. Pod njenom vlašću bila je skoro cela Grčka. Međutim u kasnu jesen 379., u Tebi je izbio ustanak koji čini prekreticu u istoriji spartanske vlasti u Grčkoj.

Ustanak su pripremili tebanski demokrati-izgnanici u Atini. Oni su pod vođstvom Pelopide tajno ušli u Tebu i tokom nođi pobili vođe oligarhijske partije na čelu sa Filipom, Arhiom, Leontiadom i Hipatom. Tebanci su zatim podigli ustanak i proterali Spartance sa Kadmeje. Spartanci nisu mogli da dopuste da se ovako podcenjuje njihov autoritet,pa su odmah organizovali kaznenu ekspediciju pod vođstvom mladog kralja Kleombrota. 379.godine obnovljen je Beotski savez, a 378. stvoren II atinski pomorski savez, sa ciljem da se obori hegemonija Sparte.

Pelopida i Epaminonda sproveli su reorganizaciju tebanske države i vojske. U brojnim ratovima među Spartancima je izginulo najviše spartijata,a pošto Sparta nije htela da njihove redove popuni predstavnicima drugih društvenih slojeva, nije imala dovoljno vojnika za odbranu. Tražila je pomoć od Persije, ali ona je suviše bila zaokupljena svojim unutrašnjim nemirima da bi pomogla.

371. godine u Sparti je potpisan mirovni ugovor koji se ticao uglavnom Sparte i Atine. Kleombrot je nameravao da likvidira Beotski savez. Odlučujuća bitka odigrala se 5. avgusta 371.kod beotskog grada Leuktre. Beotska vojska je potukla "nepobedivu" spartansku armiju. Nekadašnja spartanska veličina i njen autoritet u Grčkoj bio je srušen.

II atinski pomorski savez rasturen je 364. godine zbog nezadovoljstva zemalja saveznica kojima je Atina htela da nametna svoju prevlast. Hegemonija Beotije bila je kratkotrajna. Peloponeski savez se raspao, u Grčkoj je vladala anarhija.

U osnovi grčke politike bio je suverenitet polisa i zato su Grci pre izabrali anarhiju nego da se pokore Sparti, Atini, Tebi ili nekom drugom polisu. Kroz dvesta godina svog postojanja grčki polis je dokazao da ne može da izgradi nacionalno jedinstvo Grčke.Ovakva politička anarhija morala je neminovno dovesti do pada pod vlast neke jače države sa čvrstim jedinstvom.

Kriza polisa u IV veku stare ere odrazila se i na privredu. Razvoj trgovine doprinosi poveđanju količine novca,a u vezi s tim razvija se bankarstvo i kreditno poslovanje. Značajan momenat u privrednom životu Grčke u to doba je veliki priliv zlata. Zlato pritiče u Grčku zahvaljujuđi trgovini s istokom, a mnogo više zahvaljujući najamništvu. Hiljade najamnika plaćala je Persija svojim zlatom i pribavljala sebi saveznike u Grčkoj. Usled velikog priliva zlata dolazi i do porasta cena i povećanja imovinskih razlika.

Dolazi do velike nestašice prehrambenih proizvoda. Tokom 4.veka opala je potražnja grčkih zanatskih proizvoda. Tržište za plasman grčke robe nije moglo da prihvati onoliko robe koliko je Grčka nudila jer su se u međuvremenu razvile i ostale zemlje i postale Grčkoj konkurenti na tržištu. Arheološka nalazišta pokazuju da je oko 400-375 godine izvoz grčkih vaza u krajeve severne Italije pao na 1/2 od broja koji se izvozio pre peloponeskog rata.

Snabdevanje Grčke životnim namirnicama bilo je otežano usled gusarenja koje je uzelo maha usled vrlo čestih pomorskih ratova. Grčki polisi sve se više u to vreme oslanjaju na najamničku vojsku. Građani više na smatraju da je dužnost i čast poginuti za otadžbinu. Svako nastoji da izbegne vojnu obavezu,a u vojsku odlaze samo oni koji ne mogu drugačije da zarade za život. Otpušteni najamnici,nesposobni za neki koristan rad predstavljaju opasnost za mir i bezbednost građana.

Sredinom 4.veka u političkom životu Grčke pojavljuje se novi faktor koji je doprineo ideji o ujedinjenju grčkih polisa. To je nagli uspon Makedonije. Duž granica centralne Grčke i pod jakim uticajem njene civilizacije razvijali su se Epir, Trakija i Makedonija. Trakija i Makedonija imale su veliki znacaj za Grčku sa gledišta robne razmene. Trakija je izvozila u Grčku žito i metale - naročito zlato. Makedonija je imala odličnu drvnu građu, naročito jelovinu koju su Grci koristili za brodogradnju kao i katran i smolu kojima su obilovale makedonske borove šume.

Poreklo makedonskog naroda ni do dan danas nije razjašnjeno. Po jednom shvatanju nastali su stapanjem Etolaca, Grka i Akarnanaca. Grci su makedonski jezik svrstali među varvarske pošto ga nisu razumevali.

U Makedoniji se dosta rano razvilo rudarstvo. Njeni društveni slojevi su se helenizovali zahvaljujuđi trgovinskim vezama sa Grčkom. Proces političkog ujedinjenja Makedonije tekao je sporo i trajao je do druge polovine 4.veka stare ere.

Dinastija Argeada koja je vladala Makedonijom bila je od grka priznata kao helenska. Prvi vladar je bio Aminta, a njegov sin Aleksandar I vladao je od 498 - 454, dobio je pristup na Olimpijske igre kojima stranci nisu mogli prisustvovati. U njegovo vreme Makedonija je počela da kuje sopstvenu monetu.

Arhelaj I (414 - 399) bio je veoma značajan u istoriji Makedonije. Gradio je puteve, podizao gradove, doprineo kulturnom procvatu zemlje. Od njegovog doba jača helenizacija Makedonije. Preneo je sedište države iz Ege u Pelu. Arhelaj I ubijen je 399.godine a posle njega u periodu od 399-390 smenjuju se tri kralja: Arhelaj II, Aminta II i Pausanija.

Tek Aminti II (390 - 369) polazi za rukom da suzbije unutrašnje nerede. Posle njegove smrti od 365 - 360 vladao je njegov sin Perdika III, a njega je nasledio Filip II.

Sa dolaskom Filipa II na vlast situacija se menja - Makedonija postaje najmoćnija država tadašnjeg sveta. Filip II je mogao da,pošto je ujedinio Makedoniju, počne da ostvaruje svoj krajnji cilj - da povede grčki narod u pohod protiv Persije.
Filip II i Grci - Bitka kod Heroneje [uredi - уреди]

Filip II posedovao je veliki dar za vojne poslove i za upravljanje države. Dugotrajnim zalaganjem uspeo je da reformiše politički i vojni sistem svoje zemlje. Od feudalne države sa rodovskim uređenjem stvorio je moćnu državu kojom je upravljao jedan čovek i koje je počivala na dobro uvežbanoj i dobro snabdevenoj stajaćoj vojsci. Boreći se protiv separatizma približio je svom dvoru makedonsko rodovsko plemstvo. Mnoge građanske i vojne poslove poverio je uglednim Makedoncima,a njihove sinove uključio je u svoju pratnju.Tako se rodovska aristokratija koja je sad živela na dvoru pretvarala u dvorsku aristokratiju.Pripadnici njenih redova nazivali su se kraljevi drugovi.

Najveću pažnju Filip je posvetio reformi makedonske armije. U svoju vojsku uveo je sve poslednje novine u grčkoj taktici koje je upoznao za vreme svog dugog boravka u Tebi,a to je bilo onda kada se Beotski savez nalazio na vrhuncu svoje moći. Tada se i začela njegova misao da koristeći političku i socijalnu anarhiju u Grčkoj ujedini njene polise pod svojom upravom sa ciljem da zajedno napadnu svog vekovnog neprijatelja - Persiju.

Filip je stvorio falangu, odred pešaka raspoređenih u zbijenim redovima,naoružanih kopljem dugim oko pet metara (sarisa). Falanga je nastupala kao jedna celina i njena udarna snaga nije imala sebi ravnog u tadašnjem svetu. Posebni deo pešadije činili su štitonoše (hipastiti), lakše naoružani od falangita, a zato i pokretljiviji u borbi. Oni su činili vezu između spore falange i konjice. Makedonska konjica bila je veoma snažna i nju su činili plemići,kraljevi drugovi naoružani kopljem i mačem. Hetairi su bili raspoređeni u vojne jedinice - ile, a njihovi borbeni redovi u mnogome su premašivali grčku konjicu. Osim njih u Filipovoj vojsci se nalazio i drugi rod konjice - kopljanici (sarisofori). U sastavu makedonske vojske bili su i bačaci strela, kopalja i lako naoružana pešadija (peltasti) i veliki broj grčkih najamnika.

Filip je uveo novu taktiku. Istu važnost imala je konjica kao i pešadija, a ponekad je ona vodila glavni napad i završavala ishod borbe. Postojala je saradnja svih vojnih rodova za razliku od Grka gde je dominirala pesšadija. Flotu su činile tetrere i pentere mesto trijera.

Oslanjajući se na ovakvu vojsku, Filip je ugušio decentralističke težnje u svojoj zemlji, monarhija je konačno formirana, granice zaštićene od severnih suseda, Makedonije je mogla da započne borbu za vodeći položaj u helenskom svetu.

Posle niza ratova grčki gradovi u Makedoniji, Peoniji i na Halikidičkom poluostrvu (Atos) ušli su u sastav Filipove države. Na taj način Atina je bila lišena bogatih kolonija koje su bile od velikog značaja za razvoj njene trgovine.

Većina Grka smatrala je da je na prvom mestu nezavisnost polisa i nisu pristajali da steknu nacionalno jedinstvo po cenu političke slobode. Jedna grupa Grka se mirila sa zavisnošću od Makedonije, jer su Makedoniju smatrali grčkom silom, a opasnost od Persije bila je suviše velika, pa je ovo bio jedini način da se Grčkoj sačuva njen značaj u političkom životu i svetskoj civilizaciji. Tako se sa jačanjem makedonskog uticaja u Grčkoj stvaraju dve stranke: antimakedonska na celu sa Demostenom i promakedonska sa Isokratom i Eshinom.

352. godine Filip se umešao u Treći sveti rat u srednjoj Grčkoj,koji je trajao deset godina i vodio se protiv Fokide. Fokiđani su opljačkali Delfijsko svetilište, naoružali deset hiljada najamnika i sa tom vojskom terorisali celu Grčku. Kada se rat preneo na teritoiju Tesalije ona je zatražila pomoć od Filipa i on je doprineo 352. kod Krokos-polja pobedi nad Fokiđanima i zatim stao na čelo tesalske vojske. Tračani su sklopili savez sa njim. Na Halkidikiu osvaja grad za gradom.

349. Demosten je održao svoju prvu Filipiku. Nakon pada Olinta najvećeg grada na Halkidikiu 348., i ostali gradovi poluostrva bili su prisajedinjeni Makedoniji. 346.godina sklopljen je na makedonskom dvoru Filokratov mir, kojim su Filipu priznata sva dotadašnja osvajanja. Bio je gospodar Tesalije i držao je Termopile.

342.godine Trakija je proglašena makedonskom provincijom. Filip je ušao u srednju Grčku i primorao Fokiđane da napuste Delfe i bio je primljen u delfijsku Amfiktioniju. Tako je Makedonija primljena u Grčku zajednicu.

340. godine kada je Filip napao Bizantij, a kasnije Makedonci zaplenili jednu atinsku lađu, stvoren je povod da Atinjani iste godine objave rat Filipu. 339. godine vodio se II sveti rat protiv Lokriđana koji je Filip uspešno okončao.

U kasno leto 338. godine (avgust-septembar) došlo je do odlučujuće bitke između Filipa i Grka kod Heroneje u Beotiji. Makedonija je pobedila zahvaljujući boljoj obučenosti vojske i svojoj nenadmašnoj konjici. Sparta je u bici ostala neutralna,a posle nije priznala hegemoniju Makedonije. Posle Heronejske bitke svi gradovi Beotije proglašeni su nezavisnim osim Oropa (na granici Atike i Beotije) koji je vraćen Atini. U Tebi je smešten makedonski garnizon. Svi Atinjani zarobljeni u bici pušteni su na slobodu bez otkupa. Atina je ostala nezavisna,zadržala je svoju teritoriju i flotu,kao i ostrva Salaminu, Lemnos, Samos, Imbros i upravu nad Delosom. Odrekla se tračkog Hersonesa i gradova na Halkidikiu.

Posle pobede kod Heroneje trebalo je učvrstiti makedonsku hegemoniju nad Grčkom. 337. godine Filip je sazvao Korintski kongres. Odazvali su se svi gradovi osim Sparte. Proklamovan je opšti mir kojim je učinjen kraj Filipovom ratu sa Grcima. Istovremeno je objavnjen rat Persiji. Helenski savez polisa ujedinjen je s Makedonijom čiji je kralj kao vođa upravljao celokupnom spoljnom politikom. Helenski savez je pod makedonskom upravom sačuvao izvesnu samostalnost:mogao je da saziva skupštine,daje predloge.

Filip nije dočekao da učestvuje u pohodu na Persiju. Na svadbi njegove kćeri u Egi,ubio ga je u leto 336.godine pripadnik njegove telesne straže - Pausanija. Tako je poginuo u 47.godini života a nije ostvario svoj krajnji cilj - da zada konačan udarac Presijskom carstvu.

To je ostalo na njegovom dvadesetogodišnjem sinu Aleksandru koji je nasledio presto 336.godine. Vojska mu je bila naklonjena-drugovao je sa njom od detinjstva, komandovao jednim odredom kod Heroneje - i priznala ga je za svog kralja. Niko tada nije verovao da će on uspeti da nastavi politiku svoga oca i da će za manje od trnaest godina vladavine steći naziv gospodara sveta i postati tvorac nove istorijske epohe.
Osvajanja Aleksandra Velikog i slom Persije [uredi - уреди]

“Još dok je bio dečak njegova trezvenost pokazivala se u tome što je pored sve svoje naglosti i neobuzdane strasti u drugim stvarima,umeo da u telesnim uživanjima bude otporan i da im se predaje sa velikom umerenošću,a njegovo častoljublje i pored njegove mladosti pokazivalo je izvesnu dostojanstvenost i velikodostojnost.Voleo je slavu ali ne od svačeg i svaku kao Filip.” Govorio je:’’Drugovi,sve će mi otac unaperd uzeti a za mene neće ostati ni jedno veliko i slavno delo da ga s vama izvršim’’…Nije želeo da od oca dobije ni blaga,ni raskoši ni uživanja nego kraljevstvo koje se mu donositi borbe i ratove i dela puna slave i časti.’’

Aleksandar se rodio 21. jula 356. godine u Filipovom braku sa epirskom princezom Olimpijadom. Od majke je nasledio jogunastu ćud,čežnju za nepoznatim i veru u herojsku slavu koju mu je sudbina dosudila,a od oca čeličnu volju i energiju,hrabrost i slavoljublje,vojnički dar i izuzetno praktičan duh. Kada mu je bilo četrnaest godina,otac mu je za učitelja pozvao Aristotela.On je u njemu probudio ljubav prema pesništvu i Aleksandar se kasnije na svojim pohodima nije nikad rastajao od Homerovih epova. Zahvaljujući Aristotelu, Aleksandar se veoma zainteresovao za prirodne nauke,pa su stoga njegovi osvajački ratovi bili i naučne ekspedicije koje su obogatile geografiju, botaniku, etnografiju mnogim novim činjenicama.

Od svoje šesnaeste godine Aleksandar je učestvovao u državnim poslovima. Tada je,kada mu je bila poverena uprava u Makedoniji, zauzeo jedan deo Trakije i tu osnovao grad sa svojim imenom- Aleksandropolis. Kod Heroneje je vodio levo krilo makedonske vojske. Nakon Filipove smrti 336.godine stupio je na makedonski presto.

U to vreme opet je ojačala antimakedonska stranka. Demosten je u Atini govorio o ’’decaku koji se igra vladara’’ i pozivao Grke da zbace makedonsku vlast. Ali,Aleksandar je bio dorastao situaciji. Iste godine kada je došao na vlast,sazvao je kongres na Istmu u Korintu, gde su ga svi Grci osim Spartanaca izabrali za vrhovnog zapovednika vojske protiv Persijanaca. Grčka i Makedonija nalazile su se čvrsto u njegovim rukama.

Aleksandar je uspeo da uguši pobunu koju su podigli severni susedi Makedonije: Geti, Tribali, Iliri, podčinio ih svojoj vlasti i izbio na Ister (Dunav). Septembra 335. godine izbio je ustanak u Grčkoji on je morao da se vrati. Centar ustanka bila je Teba. Ustanku je doprineo vatreni Demosten,persijsko zlato i vest da je Aleksandar poginuo na Dunavu. Tebanci nisu pristali da sklope primirje sa Aleksandrom. Grad je do temelja razoren,a stanovnici prodati u robstvo. Jedino su bili pošteđeni hramovi i kuća pesnika Pindara. Posle pada Tebe Atina se priklonila Aleksandru. Helenski svet bio je spreman za pohod protiv Pesije. Ovaj rat Aleksandar je započeo u svojstvu hegemona Helenskog saveza po odluči koja je doneta 337.godine na Istmu a obnovljena 336.godine.

Počeo je jedan od najznačajnijih pohoda u istoriji Sredozamlja - rat protiv Persije. U očima Grka bio je osvetnički oslobodilački rat. Pesijanci su u prošlosti bili naneli mnogo zla Grcima , a u doba dolaska Aleksandra na vlast držali su mnoge grčke gradove. Međutim Persija je u to vreme bila kolos na staklenim nogama, a ipak je još uvek ujedinjavala zemlje Starog istoka. Careva volja bila je jedini zakon,a u unutrasnjosti carevine vladala je samovolja satrapa. Carstvo je predstavljalo konglomerat naroda i plemena.

Posle smrti Artakserksa III 338. godine,dolazi do dinastičkih borbi.Presija je takođe preživljavala svoju krizu kao i Grčka. U odnosu na Makedoniju bila je nadmoćna po bogatstvu i brojnosti ljudi, ali je zato organizacija persijske vojske daleko zaostajala za makedonskom. Aleksandar je znao da je moć persijskog cara samo prividna, zato je mogao da sa toliko samouverenosti preuzme jedan ovakav pohod.

Po Aristobulu, Aleksandar je kad je krenuo u rat,imao u državoj blagajni svega 70 talenata i dve stotine talenata duga ,ali je bio tako siguran u pobedu da ga ništa nije moglo zadržati. Pre odlaska podelio je sva kraljevska imanja prijateljima i odrekao se prihoda od njih. Zimu 334/5.godine proveo je u pripremama za pohod na Persiju.

U proleće 334.godine prelazi Helespont i stiže u Malu Aziju. Njegova vojska brojala je tada četrdeset hiljada vojnika. Do prvog sukoba Grka i Persijanaca došlo je u rano leto 334.godine na reci Graniku. Po Aristobulu, Aleksandar je izgubio samo tridesetičetiri vojnika a Pesijanci 22500. Pobeda kod Granika otvarala je Aleksandru put u Malu Aziju.

Glavni grad Lidije Sard predao se bez borbe a isto tako i Efes, najznačajnije maloazijsko pristanište. Aleksandra su svuda dočekivali kao oslobodioca od persijskog jarma. Po njegovom naređenju zbacivane su oligarhijske vlade i uspostavljana demokratija. Gradovi su bili oslobođeni danka persijskom caru. Jedino su Aleksandru pružili otpor - ali su posle duže opsade osvojeni - Milet i Halikarnas.

Padom Halikarnasa, u jesen 334.godine završeno je osvajanje zapadne obale Male Azije. Aleksandar je vojnicima dao odsustvo, da provedu zimu u Makedoniji a da se u proleće 333. godine sastanu kod mesta Gordiona u Frigiji odakle je išao put u unutrašnjost persijskog carstva. Razrešivši gordijski čvor, Aleksandar je nagovestio da će biti gospodar Azije. Zauzeo je Paflagoniju i Kapadokiju i stigao u Tars, glavni grad Kilikije. Nameravao je da osvajanjem čitave Kilikije uspostavi vezu s Malom Azijom, a njegov vojskovođa Parmenion krenuo je na istok da zauzme klance koji vode u gornju Aziju.

Darije se sa ogromnom vojskom nalazio nedaleko od jednog sirijskog mesta u ravnici ali je taj položaj napustio, i krenuo prema Isu. Bila je to kobna greška jer vojska kakva je bila persijska mogla je svoju punu snagu da razvije samo u ravnici, a ne u tesnom prostoru pored mora gde se nalazio Is.

Već u prvom naletu Makedonci su uneli pometnju u persijske redove. Darije je pobegao i tad je nastalo rasulo u njegovoj vojsci. Bitka se završila u korist Makedonaca. Aleksandar je gonio Darija do dubako u noć ali je on uspeo da utekne, međutim njegova porodica je ostala u logoru i pala u ruke pobedniku. Bitka kod Isa odigrala se meseca majmakteriona (15.11-15.12) 333.godine. Žrtve na persijskoj strani bile su ogromne: Arijan kaže da je palo oko sto hiljada vojnika a kod Makedonaca svega četistopedeset.

Način na koji je Alekandar postupio prema Darijevoj porodici zadivio je savremenike: naredio je da se perma njegovoj ženi i majci postupa kao prema caricama a prema deci kao prema carskoj deci ,i da se ništa ne učini što bi ih moglo uvrediti. Kada je kasnije umrla Darijeva majka priredio je veličanstven pogreb, a kada je od jednog odbeglog evnuha Darije saznao za ovoliku plemenitost Alekandrovu,u svojoj molitvi Ormuzdu rekao je, da ako on ne bude mogao da povrati moć Persije, neka niko ne stupi na njen presto osim Aleksandra.

Nakon pobede kod Isa Aleksandar je zauzeo feničke gradove Sidon i Biblos, a onda se isprečio Tir, neosvojivi grad,koji je pružao otpor sedam meseci. Pao je u leto 332.godine. Osvajanje Tira bilo je od izvandrednog značaja:pokorena je čitava Fenikija, njena flota propojena makedonskoj i time je Aleksandar imao premoć na moru i mogao je da preuzme pohod na Egipat.

Nakon Tira osvojeni su Palestina i Jerusalim. Posle dva meseca otpora pala je Gaza, poslednje naseljeno mesto na putu iz Fenikije u Egipat. Iz Gaze Alekandar stiže u Peluzij i prešavši Nil dolazi u Memfis, prestonicu egipatskih kraljeva.

Egipat se od 340. godine nalazio pod persijskom vlasću. Persijanci su ponižavali Egipćane,a vrhunac njihove drskosti bio je zahtev da ubiju svetog bika Apisa. Aleksandra su stoga dočekali kao oslobodioca. Bio je u Amonovom hramu u unutrašnjosti Libijske pustinje. Pred Egipćanima on je istupao kao faraon i za njih je bio otelotvoreni bog-’’Sin boga Ra ’’.Aleksandar je civilnu vlast u Egiptu ostavio Egipćanima - dok su ranije bile 44 nome i svaka od njih imala jednog nomarha, on je sad postavio dva upravitelja i to Egipćana. Ostavio je staru administraciju, ali je na vojne položaje postavio svoje oficire.

Najdalekosežnije posledice za život i kulturu Egipta imalo je osnivanje Aleksandrije po planu arhitekte Dinokrata, na ušću Nila. Gradnja je počela 331.godine u proleće. Izvanredan geografski položaj omogućio joj je nagli razvoj tako da je kasnije uz Kartaginu bila najveća luka u Sredozemlju.

Iste godine Alesandar je krenuo iz Memfisa natrag u Fenikiju. Saznao je da se Darije s vojskom utaborio kod Gaugamele u Siriji uz reku Bumod. Parmenion je predložio Aleksandru da napadnu noću ali je na to on odgovorio ovako: "Aleksandar mora pobediti otvoreno i bez lukavštine.Sramota je ukrasti pobedu."

Kod Gaugamele se 1. oktobra 331. godine odigrala bitka koja je odlučila sudbinu Persijskog carstva i donela Aleksandru naziv "Kralja Azije". I ovog puta Darije je pobegao. Aleksandar ga je gonio do Arbele, ali se i sada car spasao i pobegao u pravcu Medije, do Egbatane.

Aleksandar stiže u Vavilon, a odatle za dvadeset dana u Suzu. Iz Suze je prošavši kroz Persijska vrata stigao u Persepolj, prestonicu Ahemenida. Osvajanje Persepolja početkom 330. godine predstavljalo je kraj pohoda Aleksandra kao hegemona helenskog saveza. Osvetnički rat Helena protiv Persije bio je završen. Ali on je ovu titulu zadržao,s tim što je sad postavio nove ciljeve koje je hteo da ostvari.

U Persepolju je saznao da je Antipatar (njemu je bila poverena uprava u Makedoniji) savladao spartanskog kralja Agisa III. Sparta se uvek protivila makedonskoj vlasti. Nije gubila nadu da će obnoviti svoju prevlast i povratiti nekadašnji uticaj pa je zato podsticala antimakedonske akcije. Do sukoba Agisove i Antipatrove došlo je približno u vreme bitke kod Gaugamele. Agis je pao na bojnom polju. Sparta je ovim porazom izgubila svaki politički značaj i Grčka je ostala mirna sve do Aleksandrove smrti.

U proleće 330.godine Aleksandar ide u staru medijansku prestonicu Egbatanu za Darijem. Tu mu je otpustio staru savezničku vojsku i tako raskinuo i poslednju vezu sa Korintskim savezom.

Bes, Darijev rođak, satrap Baktrijane spremao je Darijevo ubistvo. Aleksandar persijskog cara nije zatekao živog. Našli su ga 1. jula 330. godine kod mesta Hekatonpila. Aleksandar mu je odao poslednju počast,a zatim su po njegovom nalogu ostaci preneti u Pasargadu gde su bili sahranjeni u carskoj grobnici. Darijeva smrt predstavlja značajan momenat u Aleksandrovoj vladavini.Od tog vremena on se smatrao kraljem Azije kao pobednik nad Darijem; sada uzima na sebe ulogu njegovog naslednika a i osvetnika. Od tada se i u zvaničnim dokumentima naziva kralj Azije,i sva pisma namenjena azijskom delu carstva pečatio je Darijevim prstenom. U to vreme počeo je sa uvođenjem persijskog dvorskog ceremonijala.

Iz Hekatonpila, Aleksandar je krenuo u Hirkaniju i u najvećem gradu Zadrakarti proveo petnaest dana. Odatle je krenuo ka Baktriji. U Baktri je saznao za Limnovu zaveru iza koje su stajali Filota i njegov otac. Pošto je kaznio učesnuke zavere, u jesen 330.godine prešao je reku Oks i došao u Sogdijanu. Ptolomej Lagov sin uhvatio je Besa, koji se u međuvremenu bio proglasio kraljem Baktrije i tu vladao pod imenom Artakserks IV. Bes je bio smaknut u Egbatani posle tri godine.

Period od 330 -327. godine Aleksandar je proveo u oblastima Baktrije i Sogdijane. Uslovi ratovanja bili su drukačiji u ovim zemljama nego do tada,i ove godine bile su veoma teške u Aleksandrovoj karijeri. Zauzeo je Marakandu (Samarkand) i severoistično od nje osnovao grad Aleksandrija Eschata (Ultima). Pošto je osvojio još sedam gradova krenuo je protiv Skita. Nakon odmora koji je dao vojsci 328/7.godine u proleće 327. nastavio se rat u Sogdijani gde su izbili neredi.

U Marakandi Aleksandar otkriva Hermolajevu zaveru ili zaveru paževa. Paževi su bili sinovi makedonskih plemića između 14. i 20. godina uzgajani za buduće zapovednike i najužu vezu s kraljem. Hermolaj je iz ličnih razloga rešio da se osveti kralju,ali je Ptolomej Lag sve na vreme otkrio i javio Aleksandru. Paževi su kaznjeni kamenovanjem (to je bila kazna za veleizdaju). Tada je obešeni Kalisten koji se protovio uvođenju persijskih običaja i bio blizak Hermolaju. Kalistenova smrt je jako mučno odjeknula u Grčkoj. Aleksandar je zbog tog svog postupka izgubio naklonost mnogih filozofa koji su ga od tada prikazivali kao tiranina govoreći da ga je prevelika sreća iskvarila.

U to vreme Aleksandra je sve više zaokupljala misao da stvori svetsko carstvo. Njegov pohod na Indiju predstavlja težnju da dođe do samog kraja sveta. Za svoje novo osvajanje pripremio je veliku vojsku. Broj vojnika u odnosu na 334.godinu bio se skoro udvostrucio. Plutarh kaže da je u Indiju krenuo sa 12000 pesaka i 150000 konjanika. U taj broj uračunata je i komora,posluga trgovci,žene i deca vojnika,brodograditelji i veslači. Indi su tada smatrani najmnogibrojnijim narodom sveta. U ono vreme se verovalo se da je Ind gornji tok Nila,a da je Indije kopnom spojena sa Etiopijom.

U pozno leto 327.godine Aleksandar je prešao Indijski Kavkaz (Hindukuš) i tada mu je mladi radža Taksile, sa kojim je stupio u vezu još u Sogdijani, stavio svoju vojsku i državu na raspolaganje da bi mu Aleksandar pomoao u borbi protiv neprijatelja Taksile - Pora. Aleksandar je nameravao da osvoji sve zemlje do Inda a da sledećeg proleća udari na Pora, moćnog kralja Pendžaba. Vojsku je podelio na dva dela: jedan je sa Hefestionom, Perdikom i radžom do Taksile krenuo ka Indu, a on sam, sa drugim delom vojske krenuo na istok da zaštiti kretanje ostalih. Grad Taksila s one strane Inda prijataljski je primio Aleksandra.

Došao je do reke Hidaspa. Na drugoj strani reke,kralj Por vladao je velikom i bogatom kraljevinom. Bio je to najmoćniji radža Pendžaba. Odbio je Aleksandrov poziv da mu se pokloni i sakupio ogromnu vojsku da ga sačeka na granici svoje države. Tu na obali Hisdapa odigrala se krajem maja 326.godine najveća bitka u Aleksandrovom ratovanju i jedna od najvećih u istoriji Starog veka. Plutarh navodi podatak da je trajala osam sati. Por je bio poražen Aleksandar ga je izmirio sa Taksilom i ostavio ga da upravlja svojom dotadašnjom zemljom i još ga je bogato darivao. U ovoj bitci palo je hiljadu Makedonaca i 23000 Indijaca. Aleksandar je osnovao grad Nikeju u čast ove pobede i grad Bukefaliju po svom konju Bukefalu.

Aleksandar je ostavio Kratera sa jednim delom vojske na Hidaspu, a sam je pošto je pokorio Singalu došao do Hifasisa - najistočnije od pet reka Petorečja. To je najistočnija tačka do koje je Aleksandar stigao. On je želeo da nastavi osvajanja,ali vojska je bila iscrpljena,nastalo je kolebanje, nezadovoljstvo želja da se vrate. Aleksandar je odlučio da odustane od svoje namere i objavio povratak. Na pragu nepoznatog sveta pokazalo se da je taj svet mnogo moćniji i veći no sto se mislilo,i on je odustao. Ponekad se kaže da je ovo bio prvi i jedini poraz Aleksandrov i to poraz koji su mu nametnuli njegovi vojnici. Posle ovoga Aleksandar nije doživeo ni jednu veliku pobedu, ali ovde je odneo pobedu nad samim sobom, jer je ocenio realne mogućnosta svoje vojske sa kojom je izvojevao mnoge pobede što mu je donelo slavu vojskovođe koji nikad nije bio poražen.

Na obali Hifasisa Aleksandar je naredio da se podigne stub na kome je pisalo:,,Ovde se zaustavio Aleksandar’’,i nakon prinošenja žrtava zahvalnica,krenuo nazad.Ostavio je za sobom Porovu zemlju i plovio Hidaspom.

Pokorio je mnoga plemena,a naročito je bila teška borba sa Malima i Oksidračanima. Aleksandar je tad bio teško ranjen i pronela se vest o njegovoj smrti. Vojnici nisu verovali da je živ sve dok se nije pojavio pred njima. "Mnogima su kod njegove neočekiva ne pojeve nehotice navalile suze na oči… Kad je uzjahao opet ga videše,pa je čitava vojska klicala i pljeskala, a odjeknuše i obale i obližnje šumske doline. Kad se već približavao svom šatoru, siđe sa konja da ga svi mogu videti kako hoda. Tada se svi sa svih strana približiše, jedni mu dodirivahu ruku,drugi kolena,treći i samo odeću. Neki bejahu zadovoljni da ga bar i izbliza vide i zatim se udaljiše,pošto su mu sreću poželeli."

Brodovlje je u leto 325.godine došao do mesta Patale gde počinje delta Inda. Time je bio završen Indijski pohod. Čitava dolina Inda bila je pod makedonskom upravom. Aleksandar je u Patali ostao šest meseci. Pripremio je ekspediciju za istraživanje delte Inda,izgradio pristanište. Odlučeno je da flota krene u poznu jesen. Za vođu ekspedicije izabran je Nearh. Jedan deo vojske štitio je flotu od napada dok je plovila od Indije do ušća Tigra u Persijsko more.

Aleksandar je kopnom išao kroz Gedrosija (Beludžistan), danima su se kretali kroz pustinju bez kapi vode ,sa živim peskom. Žega je bila takva va su jedno vreme išli samo noću i to uvek blizu obale jer su oni morali da se staraju o floti i da za nju kopaju bunare sa pijećom vodom. Ljudi su se razboljevali i umirali, stoka je ginula. Aleksandar je išao peške kao i vojnici,jeo što i oni.

"Međutim su neki lako oružani koji su se od vojske udaljili, da traže vodu,našli u nekoj maloj guduri malo loše vode. Mučno iscrpise vodu i krenuše Aleksandru misleći,da mu nose veliko blago. Kada su već bili blizu,izliše vodu u kacigu i doneše je kralju. On je primi i pohvali donosioce, a zatim je izlije pred očima sveprisutnih. Tim činom čitava se vojska osokoli tako da se činilo, da su svi od Aleksandra dobili da piju izlitu vodu."

Većina pisaca kaže da je vojska za ova dva meseca puta kroz Gedrosiju pretrpela više nego za celog ratovnja u Aziji. Kad je stigao u Puru, Aleksandar je imao samo jednu četvrtinu od broja vojnika koje je poveo u Indijski rat. Nakon odmora u Puri vojska je došla u Karmaniju gde se sastala sa Kraterovim delom vojske. Tu je Aleksandar podigao još jednu Aleksandriju. Stigle su povoljne vesti o Nearhovoj ekspediciji.

On je plovio flotom 80 dana duž istočne obale Persijskog zaliva, doplovio do reke Pasitigris i njom uzvodno do Suze. Veliki je značaj ove ekspedicije,prvo jer je dokazala postojanje pomorskog puta između Indije i Mesopotamije, a Nearhova zapažanja proširila su znanja o tropskoj flori i fauni i upoznala Grke sa plemenima koja tamo žive.

U proleće 324. godine okupila se sva makedonska vojska u Suzi. Aleksandrova osvajanja bila su završena. Ali on nije bio samo osvajač,već uporedo i tvorac novog poretka…
Makedonsko Carstvo i njegov karakter [uredi - уреди]

Aleksandar je tvorac apsolutne monarhije koja će i u helenističko doba biti osnovni oblik vladavine. Položaj Aleksandrov u državi se menjao, razvijao sa širenjem poseda. U rat je krenuo kao kralj Makedonaca i hegemon Grka. Posle Isa bio je gospodar Azije, a nakon Gaugamele i Darijeve smrti smatrao se naslednikom Ahemenida.

Negov položaj bio je trojak. Bio je kralj Makedonije, hegemon Korintskog saveza i kralj Azije. On je vladao svojim carstvom donekle u duhu tradicija persijske monarhije, a delimično preko svojih generala koji su komandovali odredima njegove vojske. Pored Makedonaca u vojsku i administraciju ukljucio je varvare i tu su naročito značajan položaj zauzimali Persijanci. Oni su bili vojni guverneri u provincijama, sam Aleksandar bio je oženjen persijskom princezom Roksanom, a i makedonski vojnici sklapali su brakove s Persijankama. Mešanje Makedonaca i Persijanaca bio je značajan momenat u organizovanju carstva. Njihovo izjednačenje imalo je za cilj ucvršćenje vlasti u osvojenim zemljama.Neki smatrju da je Aleksandar na ovaj način želeo da pomenute narode (Makedonce i Persijance) učini vladajućim u carstvu,a da svi ostali - Grci, Vavilonci, Feničani, Lidijci budu u podređenom položaju, dok postoji i jedno i drugo shvatanje da je Aleksandar na taj način hteo da stvori carstvo u kome bi svi narodi živeli u bratskoj slozi.

Po povratku u Susu 324. godine,on je jedinstvenom svečanošćui pokazao kako zamišlja mešanje Makedonaca i Persijanaca: priređena je bila masovna svadba na kojoj se Aleksandar oženio jednom od Darijevih kćerki, a Krater Darijevom sinovicom. Istog dana venčalo se 10000 Makedonaca Persijankama i Aleksandar ih je sve bogato darivao.

Aleksandar je u isti mah bio veliki kralj Persije i kralj Makedonije. Posle Darijeve smrti, njegovim carskim prstenom pečatio je pisma upućena azijskim podanicima,a pisma upućena Evropi i dalje je pečatio makedonskim pečatom. To što makedonski pečat nije upotrebio za naredbe Azijatima pokazuje da nije hteo da u njihovim očima bude osvajač,već da sa njima postupa kao njihov zakoniti vladar.

Kao i njegov položaj i carstvo je imalo trojaki karakter.

Aleksandar je sebe smatrao gospodarem svih zemalja koje je Persijancima oduzeo silom oružja i te azijske zemlje nisu bile prisjedinjene Makedoniji, već su činile poseban deo carstva gde je kraljeva volja bila najviši zakon. Kako je po nepisanim zakonima istočnjačkih despotija persijski car bio sopstvenik sve zemlje, Aleksandar je po pravu pobednika prisvojio sve Darijeve posede. Osnpvne administrativne jedinice ostale su satrapije i u vreme Aleksandra i satrap je tu imao vrhovnu vojnu i civilnu vlast. Finansijski poslovi bili su povereni posebnim službenicima. Na položaj satrapa i finansijskih službenika postavljeni su makedonski oficiri. Maloazijski narodi dočekali su Aleksandra kao oslobodioca od persijske tiranije. On je bio za njih pun razumevanja: Lićanima je dao slobodu i vratio im stare zakone iako je novi satrap bio Makedonac. U Kariji je vratio na presto Adu, Mauzolovu sestru koju su Persijanci zbacili i postavio je za satrapa.

U Maloj Aziji Aleksandru je predstojalo rešenje veoma vađnog problema - oslobođenje maloazijskih Grka. Vraćanje slobode ovim gradovima značilo je oslobađanje od persijske tiranije i uspostavljanje demokratskog uređenja. Ali ovi gradovi nisu bili u pravom smislu slobodni. U odnosu jedan prema drugom - da, ali ne i u odnosu prema kralju koji im je tu slobodu dao, jer kralj je, kad god je to hteo, mogao da se umeša u njihove unutrašne poslove.

Makedonija je i dalje zadržavala svoj raniji položaj kao matična zemlja. Iz nje su se stalno obnavljale snage, osnova vlasti Aleksandra i njegovih naslednika. U svim vojnim odredima komanda je bila u rukama Makedonaca, a pored persijskog satrapa uvek se nalazio makedonski strateg.

Mnogi makedonski oficiri protivili su se uvođenju persijskih običaja i Persijanaca u administrativne poslove i vojsku.Među njima bili su Filota i njegov otac Parmenion, Kalisten, pa Klit, Aleksandrov drug iz datinjstva i njegov spasilac kod Granika. Njihovo ubistvo outđilo je mnoge značajne ličnosti od Akeksandra.

Mir koji je zaveden u Grčkoj nakon pobede nad Agisom nije otklonio opasnost od novih pobuna. Aleksandar je bio daleko i to je ulivalo smelost njegovim protivnicima. Dvadesetih godina četvrtog veka najviše dolaze do izrazaja razlike između protivnika i pristalica makedonskog carstva u Atini. Delom zbog gladi koja je zahvatila grad usled zatvaranja crnomorskog tržista odakle je sada žito odlazilo makedonskoj vojsci, a delom zbog Aleksandrove odluke o povratku grčkih političkih emigranata. Ovom odlukom on je pogazio Ugovor o Opštem miru po kome nijedna strana nije imala pravo da se meša u unutrašnje stvari druge niti da pomogne vraćanje emigranata u bilo koju zemlju. Međutim,ovo je bilo jedino rešenje za te ljude koji su lutali unaokolo bez stalnog mesta boravka i predstavljali pretnju miru i bezbednosti.

Pored ovakvog dekreta o emigrantima, Aleksandar je zhtevao da mu Grci ukazuju božanske počasti. Zahtev deifikacije živog kralja nije bio neprihvatljiv za tadašnje grčke pojmove i oni su ga lakše prihvatili od odluke o povratku izbeglica. Grci su tada osnivače gradova smatrali polubogovima. Aleksandrov pohod u Indiju podsetio ih je na osvajanje Indije od strane boga Dionisa, a ogromni uspesi mladog kralja ostavili su dubok uticaj na njih. Aleksandrova apoteoza imala je veliki politicki znacaj,jer,ako su ga poštovali kao boga mogao je da im nametne svoju volju i da se meša u njihove unutrašnje stvari,a kao hegemon Korintskog saveza bio je ograničen u svojoj vlasti nad Grcima.

Njegova vlast u celom carstvu zvanično je proglasena božanskom. Zaveden je običaj da mu se odaju božanske počasti i to je bio jedan od veoma značajih činilaca u organizaciji Aleksandrovog carstva.
Smrt Aleksandra Makedonskog i raspad carstva [uredi - уреди]

324. godine Aleksandar je otpustio deset hiljada veterana u Opisu. Za vođu puta natrag u Makedoniju odredio im je Kratera koji je trebalo da zameni Antipatra čijom politikom prema Grcima Aleksandar nije bio zadovoljan. Posle ovog nameravao je da organizuje ekspediciju koja bi ispitala Karpisko more i oplovila Arabijsko poluostrvo. Međutim u poznu jesen te godine Aleksandra je zadesio težak udarac-izgubio je svog najdražeg prijatelja Hefestiona. Da bi utišao bol za njim u zimu 323/4.godine preduzeo je pohod protiv Kosejaca koji su živeli između Medije i Susijane.To je bili njegovo poslednje ratovanje.

U Vavilon se vratio u proleće 323.godine. Ubrzo po povratku Aleksandar se razboleo.Posle jednog pira dobio je groznicu koja ga nije napustala čitavih osam dana. Kada su vojnici zatražili da prođu pored njegovog kreveta, svakom je stisnuo ruku i isdravljao ih pogledom. Umro je uveče 11.juna 323.godine, u tridesetitrećoj godini života, za atinskog arhonata Hegesija. Vladao je dvadeset godina i osam meseci.

Pošto je Aleksandar Makedonski umro bez zakonitog naslednika postavilo se pitanje da li ogromna svetska imperija koju je on stvorio može da opstane ili će doći do njenog raspada. Iako Aleksandar nije imenovao naslednika i rekao na samrti da carstvo ostavlja na najboljem., presto je morao naslediti ili njegov polubrat Filip Andrej ili Aleksandrov i Roksanin sin rođen nakon njegove (očeve) smrti. Ali lična želja makedonskih generala za vlasću nadvladala je odanost dinastiji. Vodila se duga borba oko prestola u kojoj su pali svi članovi vladarske porodice.

Antigon zvani Jednooki, jedan od najsposobnijih Aleksandrovih vojskovođa približio se ostvarenju ideje o jedinstvenom carstvu kojim bi sam vladao, ali nije uspeo da namatne poslušnost celoj vojsci i da prisili ostale generale da priznaju njegovu vlast. Protiv njega su se ujedinili: Lismah u Trakiji, Seleuk u Vaviloniji, Ptolomej u Egiptu i Kasandar u Makedoniji. Oni su zadali odlučujući udarac Antigonu u bici kod Ipsa u Maloj Aziji 301. godine stare ere, u kojoj je Antigon poginuo. Ovom bitkom rešen je problem Aleksandrovog Carstva:ono je prestalo da postoji kao jedinstvena celina. Raspalo se na mnogo sastavnih delova od kojih su najvažnija tri: Sirija, koja je obuhvatala istočne teritorije Aleksandrove monarhije i neke oblasti u Malioj Aziji; njom su vladali Seleukidi; Egipat gde su vladali Ptolomejevići, potomci Ptolomeja Laga (Sotera-taj naziv je dobio jer je spasao Aleksandru život u borbi protiv Mala i Oksidracana) i Makedonija gde su vladali Antigonidi, potomci Antigona Jednookog.

U Egiptu i Siriji su,,kraljevi’’,kako su sebe nazivali svu vlast zasnivali na osvajačkom pravu kao dijadosi - Aleksandrovi sledbenici. Oslanjali su se na najemničku vojsku.

U Makedoniji Antigonidi su se smatrali zakonitim naslednicima Filipove porodice i postepeno stekli poverenje i podršku naroda.

Budući da su ove tri dinastije vladale u zemljama koje su već bile navikle na apsolutističku monarhiju, imale su izgleda da se duže održe.

Što se Egipta tiče,Aleksandrija je postala ključ Egipta i njegova prestonica. Pod Ptolomejima Egipat je postao značajna pomorska sila Sredozemlja. Ptolomejevići su nastojali da egipatskoj trgovini obezbede slobodno i prostrano tržiste. Osporavali su Makedoniji i Siriji pravo gospodarenja na Egejskom moru i stoga je stalno dolazilo do sukoba oko vodećeg mesta u skupini egejskih ostrva. Ovaj neprekidni rat iscrpljivao je snagu monarhija i one nisu mogle da spreče jačanje decentralističkih sila.

Sirija koja je bila najheterogenijeg sastava raspala se 280. godine. Od nje se odvajaju Jermenija, Pont, Kapadokija i Bitinija. Oko 278.godine kada su u Malu Aziju prodrli Kelti dolazi do ocepljenja velikog dela Male Azije od monarhije Seleukida. Među ove nezavisne države spadala je i kraljevina Pergam u Misiji. Pergam je od 283. godine do 263. godine plaćao danak Seleukidama, a od 263.godine proglasio potpunu nezavisnost.

U Grčkoj su najjači otpor Makedoniji pružale dve institucije: Ahejski savez na severu Peloponeza i Etolski savez u severozapadnoj Grčkoj. Ova dva saveza su često bila u sukobu a Makedonija je znala da to vešto koristi. Zahvaljujući ovim borbama Rodos je proglasio nezavisnist. Postao je jedna od najvećih luka u Heladi,a njegova flota jedna od najmoćnijih u helenističkom svetu. Kasnije se borio protiv gusarenja i osiguravao bezbednu plovidbu u Egejskom moru.

Tako se u helenističkom svetu u doba Aleksandrovih naslednika nalazio veliki broj nazavisnih i poluzavisnih država.Nijedna helenistička država u to doba nije obuhvatala veliku teritoriju niti je raspolagala snažnom vojskom.

Egipat je izgubio skoro sve strane posede,Sirija je bila razdirana unutrašnjim nemirima, Makedonija ratovala sa Ahejskim i Etolskim savezom. Blagostanje koje je ranije vladalo u svetskom carstvu Aleksandra Makedonskog otišlo je u nepovrat.
Istorijski značaj Aleksandra Makedonskog [uredi - уреди]

Carstvo koje je Aleksandar stvorio nije se održalo. Možda bi,da je duže živeo uspeo da premosti velike razlike među zemljama koje bi trebalo da žive u jednom svetskom Carstvu. Posle njegove smrti niko više nije mislio da ostvari njegovu zamisao. Veliko Makedonsko carstvo raspalo se na svoje prirodne sastavne delove: Grčko-makedonski svet, Egipat i Aziju.

Aleksandar je bio jedan od najvećih osvajača u istoriji i graditelj novog sveta.U bici je uvek bio na celu udarne jedinice, neustrašiv, ulivao je svojim borcima samopouzdanje, sam izvrsavao najteži deo zadatka. Njegov pohot u Aziju je niz uspeha od Granika preko Ipsa,Gaugamele do bitke s Porom. Popuštanje vojsci na Hifasisu predstavlja njegovu pobedu nad samim sobom. Sreća ga je od rođenja pratila i nije dozvolila da doživi razočarenja i poraze. Umro je napobediv.

Za raliku od drugih velikih osvajača kakvi su bili Atila, Džingis Kan ili Tamerlan, čiji su pohodi bili rušilački i koji su u sećanju pokorenih naroda ostali kao ,,Bič božji’, Aleksandar je bio tvorac novog doba. Njegovo osvajanje izmenilo je lik antičkog sveta. Pre njega grčko-makedonske zemlje i Istok bili su kao dva zatvorena kruga koji se dodiruju. On ih je spoio i postavio osnove za njihovo dalje prožimanje i mešanje. Rodio se kao sin Filipa koji mu je u nasleđe ostavio najmoćniju kraljevini onog vremena i najsnažniju vojsku. Bio je potomak Ahila i Herkula.

Sraća je htela da se u trenutku Aleksandrovog dolaska na vlast na persijskom prestolu nađe najslabiji vladar kojeg su Ahemenidi ikad imali -Darije- čije je carstvo više imponovalo svoji fantastičnim bogatstvom i ogromnim razmerama nego vojnom snagom.

Makedonija je bila na vrhuncu svoje moći,persijske carstvo na rubu propasti - to je bila stvarnost u kojoj je Aleksandar izvršio svoje grandiozno delo. Ovakve istorijske okolnosti su nesumnjivo mnogo doprinele značaju koji on ima u istoriji, ali bez Aleksandovog vojničkog dara, istrajnosti i upornosti, nepokolebljive vere u pobedu,bez čarobne snage njegove ličnosti koja je ulivala divljenje i ljubav čoveku ratniku, bez takvog Aleksandra istorija bi svakako imala drugačiji tok.

Aleksandar je počeo da prihvata istočnjačke običaje radovao se da čuje da njegovi Makedonci satrapi govore persijski. Uvodio je Persijance u makedonske vojne odrede, proglašavao ih svojim rođacima. Ovakvi postupci izazvali su nezadovoljstvo makedonskih oficira jer su se plašili da će izubiti svog kralja. U upravi carstva bilo je više Persijanaca nego ostalih varvara a razlog tome je da su oni imali dobro izgrađen administrativni aparat, a u castvu takvih razmera kakvo je bilo Aleksandrovo, bilo je neophodno dobrvođenje administrativnih poslova.

On je bio tvorac apsolutne monarhije,i jedino se takvim oblikom vlasti moglo ostvatiti ujedinjenje raznorodnih naroda.

Kao vladar sa neograničenom vlašću on je činio sve da ostvari blagostanje u svom carstvu. Unapredio je trgovinu, finansije, privredu.

Bio je okružen pesnicima, umetnicim,i filozofima, gradio je gradove, podizao spomenike,mnogo važnosti pridavao obrazovanju svojih podanika, doprineo velikom kulturnom razvoju Carstva. Aleksandar je poznat kao jedan od najvećih graditelja gradova.Po predanju podigao je 70 gradova, a otkiveno je 16.

Preduzimao je velike istraživačke ekspedicije i na osnoviu toga pojavljuje se kao jedan od najvećih otkrivača sveta. Njegovo doba se po značenju meri sa dobom otkrivanja Amerike .Pored toga što su ekspedicije imale za cilj povezivanja pojedinih delova Carstva radi unapređenja trgovine, one su imale i čisto naučni karakter. Ispitivani su rudnici srebra,zlata i soli.U Indiji Nearhova ekspedicija imala je zadatak da li je Kaspijsko more otvoreno ili zatvoreno.

Veoma značajan rezultat Aleksndrovih osvajanja bilo je ekonomsko jedinstvo Istoka i Zapada. Tome je doprinelo podizanje gradova i osnivanje vojnih kolonija. Gradovi si podizani na raskrsnicama ili polaznim tačkama karavanskih puteva i vrlo brzo se razvili u važne trgovinske centre, a vojne kolonije na strateško važnim tačkama i bile su oslonac vlasti.

Od velikog značaja za ekonomsko sedinstvo carstva bila je Aleksandrova monetarna politika. Pustio je u opticaj blago iz riznica persijskih careva. Zbog velikog priliva zlata promenio se odnos srebra i zlata. Uveo je jedinstveno važenje za zlatnu i srebernu valutu. Kao novčanu jedinicu uzeo je atički novac, a ne persijski darik. Time je privreda dobila helenski karakter.

Jedna od najznačajnijih tekovina Aleksandrovih osvajanja je mešanje grčke kulture sa kulturom naroda Starog Istoka. Grčki jezik postao je jezik administracije,nauke i kulture. Neke oblasti Carstva su potpuno helenizovane, a i stare istočne civilizacije ostavile su trag u grčko–makedonskom svetu. Istočna shvatanja pomešala su se sa njihovim shvatanjima i ponekad davala nov sadržaj njihovoj kulturi.

Aleksandarje ostavio veoma snažan utisak kako na savremenike tako i na kasnije generacije. U uzrastu u kome je Aleksandar umro, Cezar je bio još sasvim nepoznat, a Napoleon na početku svoje karijere. Narodna mašta propisala mu je najveća junačka dela. Priča o Aleksandru ili božanskom Iskanderu živela je dve hiljade godina na 24 jezika i u preko 80 verzija.

,,Aleksandar je svoju slavu tražio u tome da sreću nadmaši svojom mudrošću a silu hrabrošću smatrajući da ništa nije nesavladivo,a za kukavicu ništa dovoljno čvrsto.’’

Aleksandrova veličina ogleda se u neizbrisivom tragu koji je za sobom ostavio. Istorija nastoji da se što više približi stvarnom, ljudskom Aleksandru, ne božanskom kome se pripisuje i ono što je nemoguće, ali on će uvek ostati onakav kakvim ga je narodna mašta stvorila na obalama Nila, Hidaspa, na neosvojivom Aornu ili u strašnim predelima Gedrosije, nedostižni ideal svakog vojskovođe, graditelj novog sveta.
IP sačuvana
social share
cappi de tutti cappi
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Udaljen sa foruma
Hronicar svakodnevice


al sam COOL

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 872
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.80
mob
Mitsubishi 111
Ramzes II
Izvor: Wikipedia Prethodi:
Seti I   Faraon Egipta
19. dinastija   Slijedi:
Merneptah
Ramzes II
Ramzes Veliki
alternativno Ramses ili Rameses
 
Ramzes II
Vladavina   1279–1213. pne.
Nomen   Ramesses meryamun
Ramzes (Re ga je stvorio), voljen od Amuna.[1]
Zlatni Horus               

                                  



    
      


Userrenput-aanehktu
Bogat godinama, veluik u pobjedama.[2]
Nebty naziv               

                         
      


 
      


    
   
   

Mekkemetwafkhasut
Zaštitnik Egipta koji savija strane zemlje.[2]
Horusovo ime               

          

      

 

      
   

Kanakht Merymaa
Snažni bik, voljen od pravde i istine.[2]
Supružnik   Henutmire, Isetnofret, Nefertari
Maathorneferure
Potomci   Khaemweset, Merneptah, Amun-her-khepsef, Meritamen, v. također: Popis djece Ramzesa II
Otac   Seti I
Majka   Kraljica Tuya
Grob   KV7
Najvažniji
spomenici   Abu Simbel, Ramesseum, hramovi u Luxoru i Karnaku


Ramzes II bio je treći vladar XIX egipatske dinastije. Jedan od najznačajnijih faraona u veoma dugoj istoriji Egipta je svakako Ramzes II (poznatiji kao Ramzes Veliki) koji je nakon smrti oca Seta i preuzeo vlast nad egipatskim carstvom kojim je vladao punih 67 godina. Puno ime bilo mu je Usermaatre-setepenre Ramzes ("Ra je snažan u pravednosti - Raov izabranik Ramzes"). Vladao je (1290-1224. pne.) u vrijeme velikog procvata, ali koji je bio popraćen stalnim ratovima.


Kako Egipat, tadašnja velesila bliskog istoka, nije mogao izbjeći stalno ratovanje s neprijateljima na sjeveru i jugu, Ramzes je od svoje dječačke dobi do duboke starosti vodio mnoštvo uspješnih ratnih pohoda. Najteža Ramzesova bitka zbila se kod grada Kadeša kad je zamalo izbjegao smrt ili zarobljavanje od strane Hetita. Ramzes je dovršio veliki hram u Karnaku, te izgradio kolosalne hramove u Abu Simbelu i palaču Rameseum. Njegove žene Neferati, Isis-nefret i dvjestotinjak prilježnica rodile su mu 96 sinova i 60 kćeri.

Među njegovom djecom Egipćani su osobito poštovali princa Haemvaseta koji je bio vrhovni svećenih Ptaha u Memfisu. Haemvaset je bio poznat kao mudrac, a o njemu govore priče s papirusa iz kasnog razdoblja. Budući da je doživio duboku starost (94 godine) nadživio je 12 svojih sinova, a naslijedio ga je trinaesti - Merenptah. Mumija Ramzesa II pokazuje da je bio iznimno visok (oko 192 cm) što je znatno iznad prosjeka za njegovo doba kad su prosječni muškarci bili visine oko 160 cm. Zbog svoje upečatljive osobnosti i uspješne vladavine obično ga nazivaju Ramzes Veliki.
IP sačuvana
social share
cappi de tutti cappi
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Udaljen sa foruma
Hronicar svakodnevice


al sam COOL

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 872
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.80
mob
Mitsubishi 111
Gaj Julije Cezar
Izvor: Wikipedia
(Preusmjereno sa Julije Cezar)
Ovo je izdvojeni članak. Klikni ovdje za više informacija


Gaj Julije Cezar, lat. Gaius Iulius Ceasar (Rim, 13. jula 100. p.n.e.-Rim, 15. marta 44. p.n.e.), rimski vojskovođa, političar i pisac. Najslavniji rimski vojskovođa, Cezar je brojnim vojnim pobjedama znatno proširio uticaj i vlast Rimske imperije.Pobedivši Pompeja Velikoga u građanskom ratu od 46. p.n.e. zavladao je kao diktator.Njegova diktatura označava kraj vrhovne vladavine senata u Rimu i početak carstva. Iako je ubijen u atentatu, 27. p.n.e. označen je kao datum kada je Rimska Republika postala Rimsko Carstvo.
 
Gaj Julije CezarSadržaj/Садржај [sakrij/сакриј]
1 Mladost
2 Uspon
3 Galija
4 Građanski Rat
5 Cezarova diktatura
6 Atentat
7 Književna dela

Mladost [uredi - уреди]

Cezar je poticao iz ugledne patricijske porodice, Julijevci.U doba cara Oktavijana, koji je naslijedio Cezara i postao prvi rimski car, u epu Eneida [Publije Vergilije Maron] veliča Julijevce povezujući ih sa legendarnim trojanskim junakom Enejom.

Kao mladić Cezar je imao vrhunsko obrazovanje pa je naučio i nekoliko stranih jezika npr. hebrejski jezik i galski jezik.Bio je nećak političara Gaja Marija. Gaj Marije je od 88 p.n.e. započeo građanski rat sa Lucijem Kornelijem Sulom. Marije je umro 86 p.n.e..84 p.n.e. Cezar se oženio sa Kornelijom ,takođe plemkinjom. Kada je Sula 82 p.n.e. postao apsolutni diktator naredio je Cezaru da se razvede. Ovaj je to odbio i otišao iz Rima. Cezarovi prijatelji su ga savjetovali da se ne vraća zbog rizika proskripcije. Jedino činjenica da je imao veze na visokim položajima spasila ga je od gotovo sigurne smrti. Cezar je prijavio u Rimsku vojsku i otišao u Malu Aziju. Iako mu je Sula formalno oprostio i pomilovao ga Cezar se nije vraćao u Rim do Suline smrti, 78 p.n.e..
Uspon [uredi - уреди]

Po povratku u Rim Cezar počinje raditi kao advokat. Na toj funkciji istaknuo se kao žestok kritičar i protivnik korupcije kod političara. Cezar je putovao na otok Rhodos kako bi usavršio retoriku kod slavnog govornika Apolonija Moloa. Na putu su ga zarobili gusari. Kada su namjeravali zatražiti otkupninu od 20 talenata, Cezar im se nasmijao i rekao da očito ne znaju koga su oteli. Na njegov nagovor ovi su zatražili i dobili 50 talenata za Cezarovo puštanje. Čim je pušten Cezar je organizirao poteru na moru, zarobio gusare koji su ga oteli i osudio ih na smrt .

69 p.n.e. umrla je Cezarova prva žena Kornelija. Umrla je u toku porađaja. Iste godine je umrla i Julija, Cezarova tetka. Cezarovi protivnici su ga kritikovali da je Julijin povod bio politički proračunljiv i da tu Cezar napada proskripcijske zakone iz Sulinog vremena i time skuplja političke bodove. Cezar je iste godine izabran za kvestora i odlazi u Spaniju. Po povratku u Rim nastavlja se baviti pravom sve dok 65 p.n.e. ne postaje kurulski edil. Ta funkcija je uključivala reguliranje prometa, trgovine i ostalih svakodnevnih događaja u Rimu. Posebno je zanimljivo da je to uključivalo i organizaciju igara u Rimskom cirkusu. Proračun za zabavljanje najširih slojeva ljudi bio je ograničen. Cezar nije štedio na novcu i organizirao je dotad najspektakularniju zabavu za narod. Godina se završila tako da je Cezar bio slavan kod naroda i poznat, ali je osobno bio prezadužen za ono vreme ogromnom svotom od nekoliko stotina zlatnih talenata.

63 p.n.e. Cezar postaje vrhovni sveštenik pontifex maximus. Ta funkcija je obuhvatala dobivanje nove kuće Domus publica, bavljenje pitanjima koji se dotiču Rimske religije i, najvažnije za Cezara, rešavanje svih dugova.

Iste godine Cezar je zajedno sa Markom Licinijem Krasom optužen pred senatom za kletvu koju je pokrenuo rimski političar Lucije Sergije Katalina. Petorica Katalinih bliskih suradnika i prijatelja osudjeni su na smrt bez suđenja. Iako je konzul Marko Tulije Ciceron zatražio smrtnu kaznu za obojicu, Cezar i Kras su oslobođeni.

Cezar je 62 p.n.e. izabran za pretora. Iste se godine razveo od svoje druge žene, Pompeje. 61 p.n.e. Cezar odlazi kao propretor u Spaniju gde je vojnim osvajanjima stekao znatno bogatstvo. 60 p.n.e. vraća se u Rim i podmiruje sve svoje dugove. 59 p.n.e. godine Cezar je zajedno sa Pompejom i Krasom sklopio prvi trijumvirat.
Vidi članak: Prvi trijumvirat

Cilj ovog sporazuma je bio preuzimanje vlasti u Rimskoj republici iz ruku senata. Pompej je bio najčuveniji rimski general a Kras vjerojatno najbogatiji rimljanin. Cezar je imao brojne političke veze, pa je ova podjela vlasti bila korisna za sve. Da bi zapečatili savez Pompej je oženio Juliju, Cezarovu jedinu kcerku. Iako je ovo bio bez sumnje politički brak, ljubav između Julije i Pompeja je bila obostrana.
Galija [uredi - уреди]

Trijumviri su podelili vlast na način da je Cezar dobio za upravu Galiju. 58 p.n.e. Cezar je započeo Galski rat, koji je trajao do 51 p.n.e.. Rezultat rata je bila potpuna pobeda Rimljana i pokoravanje srednje Evrope. 55 p.n.e. Pompej i Kras su izabrani ponovo za konzule a Cezar za prokonzula na rok od još pet godina. 54 p.n.e. Cezarova kćer Julija je umrla tokom porođaja. Kras je poginuo u ratu sa partima u bitci kod Carrhae, 53 p.n.e.. Nakon Krasove smrti Pompej i Cezar se počinju međusobno udaljavati u stajalištima, što konačno dovodi i do građanskog rata između njih.

Dok je Cezar još uvijek bio u Galiji, Pompej je u Rimu zadobio većinu u senatu. Kada je Cezaru istekao petogodišnji rok prokonzula, 50 p.n.e., pozvan je u Rim od senata. Senat mu je naredio da se pojavi sam u Rimu a da prije toga raspusti svoju vojsku. Cezar je znao da će u Rimu biti bespomoćan ukoliko nema imunitet kao konzul, ili ukoliko nema zaleđe koje mu donosi zapovjedništvo nad legijama. Cezar je odbio naredbu senata i 10.februara 49 p.n.e. prešao sa vojskom rijeku Rubikon. Rubikon je bila granica sa Italijom i to je označilo početak građanskog rata. Tradicija tvrdi da je kod prelaska Rubikona Cezar rekao Alea iacta est! ( Kocka je bačena ).
Građanski Rat [uredi - уреди]
Vidi članak: Drugi rimski građanski rat

Mnogi senatori su pobjegli iz Rima jer nisu znali da Cezar ima svega jednu legiju sa sobom. Pompej je imao mnogo veću vojsku i Cezar mu je nudio pregovore i mogućnost da obnove savezništvo. Pompej je odbio. Prekretnicu u građanskom ratu donosi bitka kod Farsala, 48 p.n.e.. Cezar je tu pobedio dvostruko veću vojsku od Pompeja. Pompej je pobegao u Egipat, a Cezar krenuo u potjeru za njim.

U Egiptu Cezar je pobijedio Ptolemeja XIII. u bitci kod Nila i prepustio upravu Egipta Kleopatri VII.. Zatim je pobedio i pontskog kralja Farnaka II. u bitci kod Zele, 47 p.n.e.. Nakon te bitke poslao je senatu čuvenu poruku Veni, vidi, vici! ( Dođoh, vidjeh, pobijedih ). U međuvremenu Pompej je ubijen u Egiptu. Cezar je pobedio protivnike i u bitci kod Thapsusa, 46 p.n.e. i Gnej Pompeja, sina Pompeja Velikog, u bitci kod Munde, 45. pne.
Cezarova diktatura [uredi - уреди]

Godine 46 p.n.e. Cezar je po treći put postao konzul zajedno sa Markom Emilijem Lepidom, a 45 p.n.e. postaje jedini konzul. Nakon ovoga Cezar postaje apsolutni diktator i sva vlast u Rimskom imperiju je u njegovim rukama. 44 p.n.e. Cezar postaje konzul po peti put, ovaj put zajedno sa Markom Antonijem.

Zapravo, nakon pobjede nad Pompejem i senatom Cezar je postao glava rimske države i taj je položaj zadržao sve do svoje smrti 15. ožujka 44. st. e. Nije smatrao da svoj položaj treba da ojača služeći se Marijevim i Sulinim metodama, niti je odlučio uništiti sve svoje protivnike. Nikada nije ni pomišljao na to da senatu vrati nekadašnju moć niti da prizna suvjerenu vlast rimskoga puka. Cezar je zadržao stara imena državnih ustanova, a njegova vlast, vrhovna i neuporedivo veća od vlasti drugih magistrata, bila je izražena titulom diktatora, koja mu je prvi put dodjeljena 49. st. e., a posljednji put 44. st. e., kada je bio proglašen za doživotnog diktatora (dictātor in perpetuum). Cezar je imao i druga ovlaštenja, npr. doživotnu tribunsku vlast (tribunicia potestas), što znači da je imao sva prava narodnih tribuna, uključujući i njihov imunitet. Dato mu je i pravo nadzora nad moralom (praefectūra morum), koje je ranije pripadalo cenzorima. Cezar je na osnovi toga mogao bilo kome zaprijetiti isključivanjem iz senata ili iz viteškog staleža. Drugi specijalni zakoni dodijelili su mu pravo da postavlja upravnike provincija i da narodu preporučuje polovicu svih magistrata za položaje u Rimu (ius commendatiōnis), pravo da zaključuje mir i objavljuje rat, pravo da u senatu prvi glasa, trajno pravo vrhovnog zapovjedništva nad vojskom te pravo raspolaganja sredstvima državne blagajne. Tokom Cezarove diktature komicije su poslušno primale sve njegove predloge. Broj članova senata povećao se na 900, budući da su u njega ušli mnogi Cezarovi oficiri i čak bivši oslobođenici.


Atentat [uredi - уреди]

Cezarovu unutarnju politiku nakon građanskog rata karakterisala težnja da pridobije različite društvene grupe. Do kraja života uživao je podršku rimskog plebsa, a značajan broj pristaša imao i među stanovništvom italskih gradova. Također je težio privući na svoju stranu vladajuće grupe provincijskoga stanovništva, pa je dodijeljivao prava rimskog građanstva i pojedincima i čitavim gradovima, posebno u galskim provincijama. Istovremeno je vodio politiku izmirenja sa nobilitetom, još uvijek vladajućom grupom u državi: istaknuti aristokrati, bivše Pompejeve pristaše, biraju se na najviše državne položaje, šalju u provincije kao deo upravnog aparata, dobijaju posjede na poklon.

Međutim, Cezar je otišao previše daleko u narušavanju republikanskog ustava. Na martovske ide (15. ožujka) 44. god. st. e. Cezara je na početku jedne senatske sednice ubila grupa zaverenika među kojima su glavni bili Kasije Longin, Marko Junije Brut i Decim Junije Brut. Prema antičkoj tradiciji, koju nam prenosi rimski pisac Svetonije, Cezar je na samrti Marku Juniju Brutu na grčkom rekao Kai su, teknon? (»I ti, sine?«), premda treba imati u vidu da Brut nije Cezaru bio niti sin niti posinak niti su uopće bili u srodstvu. Latinsku verziju ove izreke (Et tu, Brute?) besmrtnom je učinio William Shakespeare, a danas se ponekad navodi i u obliku Tu quoque, Brute, mi fili (»Zar i ti, sine Brute?«).

Nakon Cezarovog ubojstva, međutim, do automatskog prijelaza vlasti u ruke senata, što su zaverenici očito očekivali, nije uopće došlo. Senatori su se razbježali u panici, a u gradu je zavladala iznimno napeta situacija. Prvih dana nakon Cezarove smrti položaj konzula Marka Antonija i predstavnika starog patricijskog roda Lepida, koji su bili na čelu cezarovaca, nije bio čvrst. U toj pomalo kaotičnoj situaciji održana je sednica senata. Tu je odbačen prijedlog da se Cezar proglasi za tiranina te da se izjavi zahvalnost njegovim ubojicama, a prihvaćen je Ciceronov kompromisni prijedlog da se sva Cezarova akta i naredbe priznaju za važeće, a da njegove ubojice ostanu nekažnjene.

Nakon Cezarovog ubojstva stvoren je drugi trijumvirat između Marka Antonija, Oktavijana i Marka Emilija Lepida. Kada su se trijumviri obračunali sa Cezarovim ubojicama (svi su ili ubijeni ili počinili samoubojstvo) izbio je novi građanski rat između Oktavijana sa jedne i Marka Antonija i Kleopatre VII. sa druge strane. Pobjedom u pomorskoj bici kod Akcija, 31 p.n.e., Oktavijan je ostao samovladar a od 27 p.n.e. i službeno prvi rimski car.


Književna dela [uredi - уреди]

Glavno Cezarovo delo jesu istoriografski Zapisi o galskom ratu (Commentarii de bello Gallĭco, u 7 knjiga), pisani verovatno već tokom njegovih galskih pohoda, ali doterani, dovršeni i objavljeni oko 52. god. st. e. Delo je zapravo izraziti primer memoarske književnosti i opisuje Cezarove pohode u Galiji, Germaniji i Britaniji. Naizgled objektivistički opisujući političke prilike, dramatične ratne događaje i etnografsko-geografske činjenice, Zapisi zapravo imaju političku tendenciju: njima Cezar teži da pokaže, prvo, da su njegove ratne operacije preduzete iz opravdanih razloga i da nisu predstavljale besmislene akte nasilja, kako su mu prebacivali protivnici, i drugo, da rimskoj publici skrene pažnju na svoje ratne uspehe. Težnja da se događaji opisani u Zapisima predstave objektivnim stilom ogleda se i u tome što Cezar o sebi uvek govori u trećem licu. Jezički stil je jasan i proziran, sintaksa jednostavna i kratka ali privlačna (pura et illustris brevĭtas, kaže Ciceron), leksika sasvim u skladu s Cezarovim purističkim stavovima, pa se Zapisi ubrajaju među vrhunska ostvarenja rimske proze. I pored tendencioznosti ovog dela i izvesnih protivrečnosti u njemu, ono predstavlja izvanredan istorijski izvor. Osmu knjigu Zapisa nije napisao Cezar već njegov oficir Aul Hircije (Aulus Hirtius).

Zapisi o građanskom ratu (Commentarii de bello civīli, u 3 knjige) zapravo su nastavak prethodnog dela. I ovaj je spis tendenciozan, i ima za cilj da odbrani Cezara i s njega skine krivicu za izbijanje građanskog rata. Delo je objavljeno posthumno, stilski i uopšte književno zaostaje za prethodnim, te ostavlja utisak nedovršenosti.

Cezar se bavio i gramatičkim pitanjima te napisao tri, danas izgubljene, knjige O analogiji (De analogia). Ništa nam se nije sačuvalo ni od Cezarovih pesničkih dela, među kojima je bila tragedija Edip i neke druge pesme. Cezar je za sobom ostavio bogatu prepisku, od koje je posthumno priređeno nekoliko zbirki. Neka su pisma bila napisana šifrovano. Ni od te korespondencije ništa nije sačuvano. Nisu nam se očuvali niti njegovi govori, o kojima Ciceron izriče najveće pohvale.

Cezar je osnovao i prve novine, koje antički pisci različito nazivaju: acta diurna, acta publĭca, commentarii diurni itd. Sadržina im je bila zvanična i opšta: vesti o aktivnostima Cezara i njegovog neposrednog okruženja, naredbe, senatske sednice, znamenja od opšte važnosti, razne druge novosti, a takođe i privatna: rođenja, venčanja, smrti itd.

Zbornik Cezarovih spisa (Corpus Caesariānum) sadrži još tri (sačuvane) monografije, pisane po uzoru na Zapise, ali njihov autor nije Cezar. Aleksandrijski rat (Bellum Alexandrīnum) možda je takođe napisao Aul Hircije. Afrčki rat (Bellum Afrĭcum) i Hispanski rat (Bellum Hispaniense) dela su nekih nepoznatih Cezarovih oficira. Obe monografije su daleko slabije od Cezarovih zapisa, ali su interesantne zbog brojnih primera tzv. vojničkog jezika (sermo castrensis).
IP sačuvana
social share
cappi de tutti cappi
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Udaljen sa foruma
Hronicar svakodnevice


al sam COOL

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 872
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.80
mob
Mitsubishi 111
Stefan Nemanja
Izvor: Wikipedia
 
Stefan Nemanja, freska iz crkve u Studenici

Stefan Nemanja ili Stevan Nemanja (Crkvenoslavenski jezik: Стѣфань) (1109-13.2. 1199) je bio srednjovjekovni srpski velmoža, potomak Vukanovića, veliki župan Raške i začetnik vladarske dinastije Nemanjića.

Na vlast je došao između 1166. i 1168. godine, zbacivši starijeg brata Tihomira i proteravši ga iz zemlje, zajedno sa ostalom braćom (Stacimirom i Miroslavom). 1172. godine diže pobunu protiv Vizantije, koja se završava porazom. Car Manojlo I Komnin ga odvodi u zatočeništvo u Carigrad, i nakon prihvatanja vazalske obaveze, vraća ga u Rašku na presto. Nakon povratka u zemlju, Nemanja se obračunava sa članovima plemstva i vlastele koji se opiru jačanju centralne vlasti.

1180. godine, nakon smrti vizantijskog cara Manojla, Nemanja se okreće papi Inoćentiju III i započinje vojne akcije protiv Vizantije, ostvarivši značajna teritorijalna proširenja. 1186. godine kod Petrove crkve u Rasu saziva veliki crkveno-državni sabor, kojim započinju surovi verski progoni, koji su uključivali telesne kazne, spaljivanja na lomači, žigosanja po licu, izgnanstva iz zemlje, oduzimanje imanja i druge drakonske mere.[1] 1189. godine se pridružuje Fridrihu Barbarosi i trećem krstaškom pohodu u borbama protiv Vizantije. Međutim, 1190. godine, nakon zaključenja mira sa krstašima, vizantijski car Isak II Anđeo kreće u pohod na Rašku, koji se završava Nemanjinim porazom, nakon čega srednjovekovna srpska država definitivno potpada pod uticaj Vizantije.

1196. godine sazvao je veliki državni sabor na kom je vlast predao srednjem sinu Stefanu, dok je najstarijem Vukanu poverio na upravu Zetu. Nakon toga se povukao u monaštvo, uzevši ime Simeon, da bi se 1197. godine pridružio najmlađem sinu Rastku na Svetoj Gori. Tamo je, zajedno sa njim, oživeo zapusteli manastira Hilandara 1198. godine.[2], u kome je preminuo 1199. godine. Mošti su mu 1208. godine prenesene u njegovu zadužbinu Studenicu u kojoj se i danas nalaze.[3] Tokom života podigao je i obnovio veći broj crkvi i manastira koje se smatraju njegovim zadužbinama. Zajedno sa sinom Savom smatra se ocem Srpske pravoslavne crkve, koja ga je kanonizovala kao svetog Simeona Mirotočivog.Sadržaj/Садржај [sakrij/сакриј]
1 Poreklo
2 Mladost i porodica
3 Nemanja kao župan
3.1 Sukobi sa braćom
4 Nemanja kao veliki župan
4.1 Rat sa Vizantijom
4.2 Zatočeništvo
4.3 Povratak u Rašku
4.4 Osvajanje Kosova
4.5 Osvajanje Duklje
4.6 Napadi na Dubrovnik
4.7 Progoni bogumila u Raškoj
4.8 Krstaški napadi na Vizantiju
5 Povlačenje sa vlasti i odlazak u monaštvo
6 Smrt
7 Izvori
8 Literatura
8.1 Primarni izvori
8.2 Naučni radovi
9 Vanjske veze

Poreklo [uredi - уреди]
 
Pečat Stefana Nemanje

Stefan Nemanja je bio četvrti i najmlađi sin srpskog vlastelina Zavide koji je bio u rodbinskim vezama sa dinastijama koje su u to doba vladale Raškom (sa Vukanovićima po muškoj liniji) i Dukljom (sa Vojislavljevićima po ženskoj liniji)[4]. O Zavidinom životu i tim rodbinskim vezama nema mnogo pouzdanih podataka, ali se na osnovu Nemanjinog žitija može zaključiti da se on zbog sukoba sa rođacima i borbe oko vlasti u Raškoj sklonio u kraljevinu Zetu.[1].

Osim Nemanje, Zavida je imao još dece:
Tihomira, vladao kao veliki župan Raške (1163.[5]-(1166) 1168), živeo (? - 1169.[5]).
Stracimira, vladao oblastima oko Zapadne Morave (1163-(1166) 1168, 1169-?), živeo (?-posle 25.12. 1189.[6])
Miroslava, vladao Zahumljem (1163-(1166) 1168, 1169-?), živeo (?-1196. ili 1199.[6])
Ćerku nepoznatog imena, udatu za Kulina, bana Bosne[7]
Mladost i porodica [uredi - уреди]
 
Nemanja na umetničkoj gravuri

Nemanja je verovatno rođen 1113. godine u Ribnici na Morači (današnja Podgorica)[3], u progonstvu njegovog oca Zavide tokom previranja u Raškoj. Kršten je u rimokatoličkoj crkvi, po latinskom obredu, koji je bio preovlađujući u tadašnjoj Zeti[1], a tu se i oženio sa plemkinjom Anom, između 1130. i 1135.godine, sa kojom je imao petoro dece[6]:
Vukana, kralja Zete (1199-1208) i velikog župana Raške (1202-1204), živeo (?- 1208.)
Stefana, velikog župana Raške (1196-1217) i kralja Raške (1217-1228), živeo (?-1228.)
Rastka, prvog srpskog arhiepiskopa (1219-1233), živeo (1169.-1236.)
Jefimiju, udatu za Manojla Anđela Duku (1230-1237, umro 1241), solunskog cara
Ćerku nepoznatog imena, udatu za Tiča, upravnika Skoplja

Po povratku sa porodicom u Rašku, Nemanja se u tridesetoj godini krstio po drugi put u episkopalnoj crkvi svetih Petra i Pavla u Rasu (tadašnjoj prestonici Raške), po grčkom obredu[8]. Pretpostavlja se da se Zavida sa porodicom vratio u Rašku na poziv velikog župana Uroša II (1146-1162) i tom prilikom su mu najverovatnije vraćeni njegovi posedi[3], što se tumači[3] kao Urošev pokušaj da obezbedi sebi leđa za napad na Vizantiju koji je izveo 1149.godine. Ne zna se kada se to tačno desilo, ali je izvesno da je bilo posle svrgavanja zetskog kralja Đorđa (1113-1116 i 1125-1135)[3].
Nemanja kao župan [uredi - уреди]

Po dolasku u Rašku Nemanja je kao udeoni knez dobio na upravu župe Toplicu, Ibar, Rasinu i Reku[1] odnosno oblasti oko Toplice, Ibra i Rasine i Suve Reke[3].
 
Ostaci Rasa, nekadašnje prestonice Raške

Prilikom pripreme rata sa Mađarima 1162. godine, vizantijski car Manojlo I Komnin (1143-1180) pozvao je Nemanju u svoj logor u Nišu. Susret dvojice vladara bio je veoma srdačan, o čemu govori Nemanjina hagiografija:
 „A kad ga ovaj ugleda, primi ga s carskom ljubavlju i poljubi ga.“
(Stefan Prvovenčani, „Žitije svetog Simeona“)

Tom prilikom Manojlo je Nemanji dodelio dvorsku titulu carskog sna i na upravu župu Dubočicu oko današnjeg Leskovca čime je Nemanja postao direktni carev vazal[4].Manojlovi razlozi za ovo nisu poznati, ali je verovatno Nemanja izabran zato što je bio najmlađi od četiri brata, pa samim tim i sa najmanje legitimiteta da se uključi u borbu za položaj velikog župana[9], ali i zbog toga što je vladao oblastima koje su se naslanjale na pravac -{Via Militaris}- koji je išao Moravskom dolinom, pa je bio u položaju da odseče odstupnicu Vizantincima u borbi sa Mađarima. Treba imati u vidu da su Vizantinci i Mađari tokom prve polovine XII veka vodili borbe na granici Panonske nizije i Balkanskog poluostrva, u kojima su Raški veliki župani bili tradicionalni saveznik kraljevine Mađarske. Zbog toga je Manojlo uzdizanjem Nemanje, pokušao da zakomplikuje prilike u Raškoj, ali i da sticanjem Nemanjine zahvalnosti obezbedi sebi leđa[9].

Tokom pohoda protiv kraljevine Mađarske iste godine, Manojlo se konačno obračunava sa Urošem II i umesto njega za novog velikog župana postavlja Desu (1162-1163)[4][5], obavezavši ga da mu vrati oblast Dendru koju mu je 1155. godine dao na upravu[4][5]. Naredne godine Manojlo je u Nišu ponovo krenuo da prikuplja vojsku za napad na kraljevinu Mađarsku, a u toj vojsci su, vezani vazalnim obavezama, morali biti i veliki župan Raške Desa i knez Nemanja. Pošto se Desa nije pojavio u Nišu sa predviđenim trupama, niti je caru vratio Dendru, a postojali su i izveštaji o pregovorima velikog župana sa Mađarima i Mlečanima, Manojlo je napao Desu i bez većih borbi ga zarobio i svrgnuo sa vlasti, a za novog velikog župana je postavio Tihomira[4][5](1163-(1166) 1168), najstarijeg Nemanjinog brata. U uspešnim pohodima vizantijske vojske protiv kraljevine Mađarske tokom 1163. i 1164. godine zauzeti su Zemun i veći broj gradova na obali Jadranskog mora[3], a u redovima vizantijskih snaga, na čelu svojih odreda, najverovatnije se nalazio i sam Nemanja. Novi vizantijski pohod usledio je 1166.godine, a u sastavu trupa kojima je komandovao Andronik Kontostefan bili su i odredi srpske konjice koje je poslao Tihomir. Ti odredi su učestvovali u vizantijskoj pobedi kod Sirmijuma (današnje Sremska Mitrovica) koja je odlučila ishod rata, iako nije došlo do teritorijalnih promena[3].
Sukobi sa braćom [uredi - уреди]

Neposredno posle dobijanja Dubočice, Nemanja počinje sa gradnjom manastira svetog Nikola u Kuršumliji i manastira posvećenog Bogorodici na ušću Kosanice u Toplicu[1]. U Nemanjinim žitijama gradnja ovih manastira se navodi kao razlog za nezadovoljstvo njegove braće, koja su mu prebacivala da radi na svoju. Na te primedbe Nemanja je odgovorio:
 „Braćo moja draga, kako smo jednorodni, neka ne bude na gnev ovo delo moje, koje počeh u Gospodu i dovrših ga. Ja ga svrših, pa, ako je dobro, neka je meni, a ako je zlo, neka opet bude meni.“
(Stefan Prvovenčani, „Žitije svetog Simeona“)
 
Razvoj raške države (1168-1190)

Međutim, pravi razlog nezadovoljstva Nemanjine braće je najverovatnije bila Nemanjina pretenzija da se uz pomoć Vizantije i podrške crkve dokopa titule velikog župana[5]. Knez Nemanja je pokušao da se uz podršku dela plemstva domogne titule velikog župana optužujući Tihomira da vodi vizantofilsku politiku. Na velikom skupu raške vlastele koji je sazvan tim povodom, Nemanja je sa delom onih koji su ga podržali zarobljen i zatvoren u pećini kraj Rasa. Međutim, ubrzo ga oslobađaju njegove pristalice i Nemanja, ovog puta sa podrškom ostale vlastele, uspeva da nadvlada braću i postane veliki župan Raške.

Negde između 1165. i 1168. godine Nemanja je, kao najmlađi brat, zbacio starijeg brata Tihomira, preuzeo vlast, proglasio se velikim županom, i prognao braću Tihomira, Stacimira i Miroslava iz zemlje[3]. Oko datiranja njegovog dolaska na vlast postoje neslaganja, pa jedni smeštaju Nemanjinu pobunu na saboru u 1165. godinu, a njegovo oslobođenje i dolazak na vlast u 1166. godinu[4][3], dok drugi Nemanjinu pobunu na saboru smeštaju u 1167. godinu (posle Tihomirovog slanja odreda Vizantiji), a njegovo oslobođenje i dolazak na vlast u 1168. godinu[5]

Nemanjina žitija navode da se izbavio iz tamnice tako što je obećao svetom Đorđu da će podići manastir u njegovu slavu na vrhu brda koje je jedino mogao videti iz pećine, samo ako ga oslobodi iz tamnice. Svetac mu je pomogao, prema navodima hagiografija, a Nemanja mu je u znak zahvalnosti podigao manastir Đurđevi Stupovi[4][5] (gradnja započeta 1171. godine).

Nemanjina braća su prebegla u Vizantiju i od Manojla dobila vojnu podršku u pokušaju da povrate vlast. Žitija navode da je protiv Nemanje poslana velika najamnička vojska u kojoj je pored Grka bilo Franaka i Turaka[10]. Do bitke je došlo 1169. kod Pantina, nedaleko od Zvečana i u njoj su Nemanjine snage uspele da potisnu protivnika u Sitnicu, u kojoj su se mnogi podavili[1][10] dok su se ostali povukli u neredu. U Sitnici se udavio i Nemanjin brat Tihomir[5][4], dok su se Stracimir i Miroslav predali. Nemanja im je poštedeo živote i vratio stare posede na upravu, postavši neosporni vladar Raške.
Nemanja kao veliki župan [uredi - уреди]

Nemanja je 1070. godine udario na kneza Zete Radoslava i tom prilikom pripojio svojoj zemlji deo današnje Crne Gore i Neretvljansku oblast[5].
Rat sa Vizantijom [uredi - уреди]
 
Car Manojlo I Komnin prema kome je Nemanja imao vazalsku obavezu

1171. godine Manojlo Komnin dolazi u sukob sa Mletačkom republikom, nakon čega se i kraljevina Mađarska i Sveto rimsko carstvo uključuju u borbu protiv Vizantije.[9] 1172. godine Nemanja koristi priliku i otpočinje sa udarima ka Kotoru, istovremeno ometaući saobraćaj kroz moravsku dolinu[3]. Međutim, iste godine umire kralj Mađarske Ištvan III (1162-1172), a na njegovo mesto 1173. godine dolazi Manojlov favorit Bela III (1173-1196)[3]. Neposredno nakon toga, mletačka vojska tokom zime na ostrvu Hios biva desetkovana epidemijom[3]. Manojlo koristi trenutak i na čelu vojske kreće u Rašku, a Nemanja pred njim beži u planine.
Zatočeništvo [uredi - уреди]

Sukob se na kraju okončava Nemanjinom predajom caru. Prema žitiju, Nemanja je jednog dana gologlav, bosonog, sa iscepanom odećom, konopcem oko vrata i mačem na rukama ušao u vizantijski logor i otišao pred cara, nudeći mu svoj mač da radi sa njim šta mu je volja. Nemanja je kao zatočenik odveden u Carigradu kroz koji je proveden u Manojlovoj trijumfalnoj povorci[1]. Tokom boravka u Carigradu, živeo je u manastiru Bogorodice Evergetide u čiju je slavu po povratku u Rašku podigao manastir Bogorodice Dobrotvorke, poznatiji kao Studenica.[1].
Povratak u Rašku [uredi - уреди]

Vizantijski car Manojlo je nakon obnavljanja vazalske obaveze, vratio Nemanju na položaju velikog župana. Takođe je potvrdio udeone oblasti - Stracimiru oko Zapadne Morave i Miroslavu Zahumlje. Po povratku u Rašku, Nemanja se okrenuo učvršćivanju centralne vlasti. Tihomirovog sina i legitimnog Zavidinog naslednika Prvoslava primorao je da se odrekne vladarskih pretenzija u njegovu korist.

U skladu sa svojim vazalnim obavezama, Nemanja je redovno slao pomoćne odrede u vizantijske vojne pohode. Tako su se i srpske snage našle u sastavu vizantijske vojske koju su trupe Ikonionskog sultanata do nogu potukle u bici kod Miriokefalona 17. septembra 1176. godine u klancima Male Azije[11]. Nemanjinoj pro-vizantijskoj politici su se suprotstavljali bogumili, koji su odbijali vojnu obavezu i odlazak u vizantijske ratove. Učenje bogumila je prihvatio veliki deo naroda, vojske i vlastele.[3]

24. septembra 1180. godine umire car Manojlo I Komnin, nakon čega vizantiju zahvataju unutrašnja previranja, u kojima se za par godina smenjuje nekoliko vladara. Mnoge vazalne države u regionu, među kojima i Raška, tada se okreću od slabe Vizantije prema Rimu.[12] Nemanja je održavao prijateljske crkveno-političke odnose sa Rimom, primajući papske legate i razmenjujući pisma sa budućim papom Inoćentijem III.[13] Primao je papine izaslanike i pismima je iznova uveravao papu u svoju privrženost.[13] Njegov brat Vukan je takođe bio blisko vezan za katoličkom crkvom.[13] Tu orjentaciju je kasnije neko vreme sledio i Nemanjin sin Stefan Prvovenčani, koji od pape Honorija III dobija kraljevsku krunu.
Osvajanje Kosova [uredi - уреди]

Mađarski kralj Bela III kreće u pohod protiv Vizantije i tokom 1180. i 1181. godine osvaja Dalmaciju. Nemanja mu se pridružuje 1183. godine, te zajedno udaraju na vizantijske posede u moravskoj dolinii istočno od nje. Tokom ovog pohoda zauzeti su Beograd, Braničevo, Ravno (današnja Ćuprija) i Niš, a združene snage su prodrle čak do Sredeca (današnja Sofija)[5][9]. Mađari se nakon toga povlače iz borbi, ali je Nemanja nastavio ofanzivu proširivši svoju vlast na Kosovo probivši se do Vranja i Lipljana[3].
Osvajanje Duklje [uredi - уреди]
 
Politička karta Balkana 1184. godine

Posle ovih teritorijalnih proširenja, Nemanja je sa vojskom udario na Duklju i na tamošnjeg kneza Mihaila III Vojislava (1162-1186), iz vladarske dinastije Vojislavljevića. U tom pohodu zauzeo je gradove Skadar, Svač, Ulcinj, Bar, Drivast, Risan i druge, dok je ostale poharao i opustošio:
IP sačuvana
social share
cappi de tutti cappi
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Krajnje beznadezan


I sometimes wish I'd never been born at all

Zodijak Pisces
Pol
Poruke 14665
Zastava
OS
Windows Vista
Browser
Mozilla Firefox 3.6
O svima njima postoje teme. Ssamo treba koristiti opciju Pretraga!

Lock
IP sačuvana
social share
Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 23. Apr 2024, 19:02:19
nazadnapred
Prebaci se na:  
Upozorenje:ova tema je zaključana!
Samo administratori i moderatori mogu odgovoriti.
web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.132 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.