Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
2 3 ... 27
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Bradley Marion Zimmer ~ Bredli Merion Cimer  (Pročitano 51261 puta)
09. Sep 2005, 08:03:03
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Bredli Merion Cimer

GOSPA OD AVALONA
Prevod: Šelmić Zvezdana

Bradley Marion Zimmer LADY OF AVALON, 1997.

Serija "Avalon"
(2)


RUNE
1998.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
OSOBE U PRIČI

     * - istorijska ličnost
     () - mrtav pre početka priče

     Prvi deo

     Sveštenici i sveštenice Avalona

     Kaileja - Vrhovna sveštenica, došla iz Šumske Kuće
     (Eilan) - nekadašnja Vrhovna sveštenica Šumske Kuće, Gavenova majka
     Gaven - Eilanin sin sa Gajem Macelijem

     Eiluned, Kea, Marged, Rianon - starije sveštenice
     Berijan, Braka, Dika, Lunet, Lisanda - mlađe sveštenice i devojke na obuci
     Siana - kćer Vilinske kraljice

     Bendeigid - nekadašnji Vrhovni druid, Gavenov britanski deda
     Branos - stari druid i bard
     Kunomaglos - Vrhovni sveštenik
     Tuarim, Ambios - mladi druidi

     Hrišćanski sveštenici na Inis Vitrinu

     * otac Josif od Arimateje - predvodnik hrišćanske zajednice
     otac Pavle - njegov naslednik
     Alanus, Bron - sveštenici

     Rimljani i ostali

     Arije - Gavenov drug iz vojske
     Gaj Macelije Severus stariji - Gavenov rimski deda
     (Gaj Macelije Severus Silurikus) - Gavenov otac, žrtvovan kao britanski Godišnji kralj
     Lucije Rufinije - centurion zadužen za regrute u Devetoj legiji
     Salvije Bufo - zapovednik kohorte kojoj je dodeljen Gaven

     Vodohodač - pripadnik naroda iz močvare koji vozi barku za Avalon

     Drugi deo

     Sveštenici i sveštenice Avalona

     Dierna - Vrhovna sveštenica i Gospa od Avalona
     (Beka - Diernina mlađa sestra)
     Teleri - princeza Durotriga
     Sigfola, Krida, Erdufila, Ildeg - starije sveštenice
     Adven, Breka, Lina - devojke na obuci u Avalaonu

     Ceridahos - Vrhovni druid
     Evein - mladi druid
     Leval - Iscelitelj

     Rimljani i Britanci

     * Alektus - sin Duovira od Vente, kasnije pripadnik Karausijevog osoblja
     * Dioklecijan Avgust - stariji imperator
     Eidin Minok - princ Durotriga
     Elije - trijarh (kapetan) 'Herkula'
     Gaj Martinije - option iz Vindolanda
     Gnej Klaudije Polio - magistrat Durnovarije
     Vitruvija - njegova žena
     * Konstantin Hlorus - rimski zapovednik, kasnije Cezar
     Kvintije Julije Cerialis - duovir Vente Belgarum
     * Maksimijan Avgust - mlađi imperator
     * Marko Aurelije Muzije Karausije - navarh (admiral) britanske flote, kasnije imperator Britanije
     Menekrat - zapovednik Karausijevog admiralskog broda, 'Oriona'
     Trebelije - proizvođač bronzanih zaptivaka

     Varvari

     Edfrid, Tudibert - ratnici iz Karausijeve menapijske garde
     Hlodovik - franački poglavica iz klana Salija
     Vulfher - poglavica Angla
     Radbod - frigijski poglavica

     Treći deo

     Sveštenici i sveštenice Avalona

     Ana - Vrhovna sveštenica i Gospa od Avalona
     (Anara i Idris - njena prva i druga kćer)
     Vivijan - njena treća kćer
     Igrena - četvrta kćer
     Morgoza - peta kćer

     Klaudija, Elena, Julija - starije sveštenice
     Elija, Fiana, Mandua, Nela, Rovan, Silvija - novakinje u Kući Devojaka, kasnije sveštenice

     Talesin - glavni bard
     Nektan - Vrhovni druid
     Talenos - mladi druid

     Britanci

     * Ambrozije Aurelijanus - 'car'
     Betok - Vivijanina pomajka
     Enije Klaudijanus - jedan od Vortimerovih zapovednika
     Fortunatus - hrišćanski sveštenik i sledbenik Pelagijev
     * Biskup Germanije od Oksera - pobornik uskogrude vere
     Heron - pripadnik naroda iz močvare
     * Kategirn - Vortigernov stariji sin
     Neten - Vivijanin poočim
     Uter - jedan od Ambrozijevih ratnika
     * Vortigern - Vrhovni kralj Britanije
     * Vortimer - njegov mlađi sin

     Saksonci

     Hengest - predvodnik saksonskih useljenika
     Horsa - njegov brat

     Mitske i istorijske ličnosti

     * (Agrikola) guverner Britanije 78-84. n.e.
     Arianrod - britanska boginja povezana sa morem i mesecom
     * (Boudika) - kraljica Icenije, vodila Veliku Pobunu 61. godine n.e.
     Briga/Briganta - boginja isceljenja, poezije i zanata, božanska babica, oblasna boginja Britanije
     Ceridven - britanska boginja tipa 'užasne majke', posednik pehara mudrosti
     * (Kalgakus), britanski vođ, poražen od Agrikole 81. godine n.e.
     Kamulos - bog ratnika
     * (Karaktakus) - predvodnik britanskog ustanka u prvom veku
     Katubodva - boginja rata, nalik na Morigan (Gospa od Gavranova, Boginja Gavranova)
     Lugos - mudri bog sa mnogo veština
     Maponus/Mabon - mladi bog, Sin Majke
     Minerva - rimska boginja mudrosti i isceljenja, odgovara Atini, Sulis i Brigi
     Modron - boginja Majka
     Nehalena - oblasna boginja Nizozemske
     Nemetona - boginja gaja
     Nodens - bog oblaka, nezavisnosti, isceljenja, možda povezan sa Nuadom
     * (Pelagije) - britanski verski vođa iz četvrtog veka
     Rigantona - Velika Kraljica, boginja ptica i konja
     Rigizamus - gospodar gaja
     Rogati, bog životinja i tamne polovine godine
     Sulis - boginja lekovitih izvora
     Tanarus - bog grmljavine
     Teutates - plemenski bog
     Vilinska kraljica
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
MESTA U PRIČI

     Akve Sulis - Bat
     Branodunum - Brankaster, Norfolk
     Britanija - Velika Britanija
     Cezarodunum - Tur, Francuska
     Deva - Čester
     Dubris - Dover
     Durnovarija - Dorčester, Dorset
     Durobriva - Ročester
     Durovernum Kantiakorum - Kenterberi
     Eburakum - Jork
     Galija - Francuska
     Garianonum - Burg Kasl, Norfolk
     Gezoriakum - Bulonj, Francuska
     Glevum - Gločester
     Inis Vitrin - Glastonberi, Samerset
     Kantijum - Kent
     Klauzentum - Bitern, na Iktisu, blizu Sautemptona
     Korinijum - Kirenster, Gloster
     Korstopcijum - Korbridž, Nortumbrija
     Lindinis - Ilčester, Samerset
     Londinium - London
     Mona - ostrvo Anglesi
     Otona - Bradvel, Eseks
     Portus Adurni - Portčester (Portsmaut)
     Portus Lemana - Limn, Kent
     Rutupije - Ričborou, Kent
     Sabrina Fluvia - reka Severn i njeno ušće
     Segedunum - Volsend, Nortumbrija
     Segotinum - Cernarvon, Vels
     Sorviodunum - Old Sarum, kod Salsberija
     Tamesis Fluvius - reka Temza
     Tanatus Insula - ostrvo Tanet, Kent
     Vektis Insula - ostrvo Vajt
     Venta Belgarum - Vinčester
     Venta Icenorum - Kastor, Norfolk
     Venta Silurum - Cervent, Vels
     Vernemeton (najsvetiji gaj) - Šumska Kuća
     Verovikum - tvrđava Hausted, Nortumbrija
     Vindolanda - Česterholm, kraj Korbridža
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
VILINSKA KRALJICA GOVORI

     U svetu ljudi, plime moći se okreću... Za mene, ljudsko doba prođe u trenutku, ali s vremena na vreme neka iskra privuče moju pažnju.
     Smrtnici kažu da se u Vilinskoj zemlji nikada ništa ne menja. Ali nije tako. Postoje mesta gde svetovi leže blizu jedan drugog, kao nabori na ćebetu. Jedan takav most je mesto koje ljudi zovu Avalon. Kada su majke čovečanstva tek došle u ovu zemlju, moj narod, koji nikada nije imao telo, načinio je obličja za nas po njihovom liku. Izgradile su kuće na motkama, kraj jezera, i lovile su po močvarama, i mi smo hodali i igrali se zajedno, jer to je bilo u osvit sveta.
     Vreme je proticalo, i gospodari drevnih znanja prešli su preko mora, bežeći od propasti Atlantide, njihovog svetog ostrva. Pokrenuli su ogromno kamenje da označe linije moći koje protiču zemljom. Oni su osigurali sveti izvor kamenom i uklesali spiralni put oko Tora, oni koji su našli u obrisima predela simbole svoje filozofije.
     Bili su veliki umetnici magije, pevali su čarolije kojima smrtnici mogu da dosegnu druge svetove. A ipak su bili smrtni, i njihova rasa je s vremenom izumrla, dok smo mi ostali.
     Za njima su došli drugi, svetle kose, nasmejana deca sa oštrim mačevima. Ali dodir hladnog gvožđa nismo mogli da izbegnemo, i od tog vremena Vilinska Zemlja počela je da se odvaja od sveta ljudi. No, drevni čarobnjaci naučili su ljude mudrosti, i njihovi mudraci, druidi, bili su privučeni moćima svetog ostrva. Kada su legije Rima marširale preko zemlje, okivajući je kamenom popločanim putevima i ubijajući one koji bi se opirali, ostrvo je postalo utočište za druide.
     To je bilo još koliko maločas, po mom računu. Primila sam u svoju postelju zlatokosog ratnika koji je zalutao u Vilinsku Zemlju. Kopnio je, pa sam ga ponovo poslala nazad, ali podario mi je dete. Naša kćer je plavokosa i zlatna kao on što je bio, i zanima je njeno ljudsko poreklo.
     A sada se plime okreću, i u svetu smrtnika jedna sveštenica želi da pređe na Tor. Osetila sam moć u njoj još koliko juče, kad sam je srela na drugoj obali. Kako to da je tako naglo ostarila? A ovog puta vodila je sa sobom muško dete čiji sam duh takođe ranije poznavala.
     Mnogo tokova sudbine sada hita da se susretnu. Ta žena i moja kćer i dečak povezani su u drevnom simbolu. U dobru ili u zlu? Osećam da dolazi vreme kada će meni zapasti da ih vežem, telom i dušom, za ovo mesto koje oni nazivaju Avalon.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Prvi deo: ŽENA-MUDRAC
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
1.

     Bližio se zalazak sunca, i tihe vode u dolini Avalona bile su prelivene zlatom. Ponegde su se nad mirnom vodom podizali smeđi i zeleni bokori trske, nejasni zbog svetlucave izmaglice koja je, krajem jeseni, pokrivala močvaru čak i po vedrom vremenu. U sredšitu Doline, jedan šiljati vrh nadvišavao je sve ostale, okružen uspravljenim kamenjem.
     Kaileja je gledala preko vode, dok je plavi ogrtač starije sveštenice visio oko nje u nepokretnim naborima, i osećala je kako nepomičnost rastvara zamor od pet dana putovanja. Činilo joj se duže. Za putovanje od pepela u Vernemetonu do srca Letnje Zemlje svakako je potreban čitav životni vek...
     Moj vek... pomisli Kaileja. Više neću napustiti Kuću Sveštenica. Pre šest meseci dovela je svoju grupicu žena iz Šumske Kuće, kako bi osnovale sveštenički red na ovom ostrvu. Pre šest nedelja se vratila, sama, suviše kasno da spase Šumsku Kuću od uništenja. Ali barem je spasla dečaka.
     "Je li to ostrvo Avalon?"
     Gavenov glas vrati je u sadašnjost. Žmirkao je, kao da ga je svetlost ošamutila, i ona se nasmeši.
     "Jeste", odgovori mu, "a sad ću pozvati barku koja će nas odvesti tamo."
     "Ne još, molim te..."
     Dečko se okrete ka njoj. Još je rastao. Bio je visok za desetogodišnjaka, ali i dalje je izgledao kao nasumično sastavljen, kao da ostatak tela još nije uhvatio korak sa rastom šaka i stopala. Sunce mu je osvetljavalo pramenje smeđe kose, izbledelo preko leta.
     "Obećala si da ću, pre odlaska na Tor, dobiti odgovor na neka pitanja. Šta da kažem kada me pitaju šta tražim tamo? Čak nisam siguran ni kako se zovem!"
     Tog trenutka njegove krupne sive oči toliko su ličile na majčine da se Kaileji steže srce. Tačno, pomisli ona. Obećala je da će razgovarati sa njim, ali tokom puta nije pričala ni sa kim, obuzeta umorom i tugom.
     "Ti si Gaven", blago mu reče ona. "Pod tim imenom je tvoja majka upoznala tvog oca, i zato ga je dala i tebi."
     "Ali, moj otac je bio Rimljanin!" Glas mu je zadrhtao, kao da ne zna treba li da se ponosi ili stidi.
     "To je tačno, a pošto nije imao drugog sina sem tebe, pretpostavljam da bi po rimljanskim običajima mogao da se zoveš Gaj Macelije Severus, kao i on i njegov otac pre njega. To ime je među Rimljanima poštovano. O tvom dedi uvek sam slušala da je dobar i častan čovek. No, tvoja baba bila je princeza Silura i svog sina zvala je Gaven, i ne treba da se stidiš što se i ti tako zoveš!"
     Gaven je zurio u nju. "Pa, dobro. Ali na ovom druidskom ostrvu neće šaputati ime mog oca. Je li tačno..." Progutao je knedlu i ponovo pokušao. "Pre nego što sam otišao iz Šumske Kuće, govorili su... je li istina da je ona - Gospa od Vernemetona - bila moja majka?"
     Kaileja ga pažljivo pogleda, sećajući se sa koliko je bola Eilan čuvala tu tajnu. "Tačno je."
     On klimnu glavom, i deo napetosti nestade iz njega uz dug uzdah. "Pitao sam se. Ponekad sam sanjario - sva deca u Vernemetonu hvalila su se kako su njihove majke kraljice i očevi prinčevi, koji će jednog dana doći da ih odvedu. I ja sam pričao takve priče, ali Gospa je uvek bila dobra prema meni, i kad sam noću sanjao, majka koja je dolazila po mene uvek je bila ona..."
     "Volela te je", reče Kaileja još tiše.
     "Zašto me onda nikada nije priznala? Zašto se moj otac nije oženio njome, ako je bio toliko cenjen i častan čovek?"
     Kaileja uzdahnu. "On je bio Rimljanin, a sveštenicama iz Šumske Kuće bilo je zabranjeno da se udaju ili rađaju decu čak i sa muškarcima iz plemena. Možda ćemo ovde to moći da izmenimo, ali u Vernemetonu... da je tvoje postojanje obznanjeno, za nju bi to značilo smrt."
     "Tako je i bilo", šapnu on; iznenada je izgledao stariji. "Saznali su i ubili je, zar ne? Umrla je zbog mene!"
     "Oh, Gavene..." obuzeta sažaljenjem, Kaileja pruži ruke ka njemu, ali on se izmače. "Bilo je mnogo razloga. Politika - i svašta drugo - bolje ćeš razumeti kada odrasteš." Ugrizla se za usnu, bojeći se da govori dalje, jer otkriće postojanja ovog deteta zaista je predstavljalo iskru koja je zapalila plamen, i u tom smislu on je ipak bio u pravu.
     "Eilan te je volela, Gavene. Kad si se rodio, mogla te je dati na usvojenje, ali nije želela da se odvoji od tebe. Sukobila se sa svojim dedom, Vrhovnim druidom, da bi mogla da te zadrži, i on je pristao pod uslovom da se ne sme saznati da si njeno dete."
     "To nije pravično!"
     "Pravično!" prasnu ona. "Život je retko pravičan! Imao si sreće, Gavene. Zahvali se bogovima i nemoj da kukaš."
     Njegovo lice pocrvene, pa preblede, ali nije joj odgovorio. Kaileja oseti da njen bes jenjava naglo kao što je i došao.
     "Sada više nije važno, jer sve je gotovo, i sad si tu."
     "Ali ti me ne želiš", šapnu on. "Niko me ne želi."
     Ona se na trenutak zamisli. "Smatram da bi trebalo da znaš - Macelije, tvoj rimljanski deda, želeo je da te zadrži u Devi i da te podigne kao svog."
     "Zašto me onda nisi ostavila sa njim?"
     Kaileja se zagleda u njega bez osmeha. "Da li želiš da budeš Rimljanin?"
     "Nikako! Zašto bih?" uzviknu on, ljutito porumenevši, i Kaileja klimnu glavom. Druidi koji su podučavali dečake u Šumskoj Kući naučili su ih da mrze Rim. "Ali trebalo je da mi kažeš! Trebalo je da pustiš da ja odlučim!"
     "I jesam!" obrecnu se ona. "Odlučio si da dođeš ovamo!"
     Njegovog opiranja nestade kad se okrenuo da ponovo pogleda preko vode.
     "Tačno. Ali ne razumem zašto si me primila..."
     "Oh, Gavene", reče ona, a bes je iznenada napusti. "Čak ni sveštenica ne razume uvek sile koje je pokreću. Delom zato što si ti sve što mi je ostalo od Eilan, koju sam volela kao rođeno dete." Grlo joj se steže od bola. Prošlo je nekoliko trenutaka dok nije mogla da mirno nastavi dalje. Potom je produžila glasom hladnim kao kamen: "A delom i zato što mi se činilo da tvoja sudbina leži među nama..."
     Gaven je i dalje gledao pozlaćenu vodu. Neko vreme čulo se samo tiho pljuskanje talasića u trsci. Potom on podiže pogled.
     "Pa, dobro." Glas mu je bio promukao od napora da se savlada. "Hoćeš li mi ti biti majka, tako da imam bar nekakvu porodicu?"
     Kaileja je na trenutak bez reči zurila u njega. Treba da odbijem, inače će mi jednog dana slomiti srce.
     "Ja sam sveštenica", odvrati ona. "Isto kao i tvoja majka. Vezuju nas zaveti koje smo dale bogovima, ponekad i mimo naše volje..." Inače bih ostala u Šumskoj Kući i mogla bih da zaštitim Eilan, pomisli ona. "Da li razumeš, Gavene? Da li razumeš da ću, iako te volim, ponekad morati da ti svojim delima nanesem bol?"
     On brzo klimnu glavom, i ona već oseti bol u srcu.
     "Pomajko - šta će biti sa mom na ostrvu Avalon?"
     Kaileja se malo zamisli. "Suviše si velilki da bi ostao sa ženama. Obitavaćeš među mladim sveštenicima, novacima i bardovima. Tvoj deda bio je znameniti pevač, i možda si nasledio njegov dar. Da li bi voleo da učiš za barda?"
     Gaven zatrepta kao da se uplašio. "Ne još... molim te... ne znam..."
     "Nije važno. U svakom slučaju, sveštenicima će biti potrebno vremena da te upoznaju. Još si veoma mlad, i ne moramo sada odlučiti o čitavoj tvojoj budućnosti..."
     A kada dođe vreme, neće Kunomaglos i njegovi druidi odlučiti šta će postati od njega, smrknuto pomisli ona. Nisam mogla da spasem Eilan, ali barem mogu da čuvam njeno dete dok ne bude mogao da sam odabere...
     "Eto", reče ona. "Čeka me mnogo posla. Hajde da pozovem barku i da te povedem na ostrvo. Večeras te ne čeka ništa, obećavam, sem večere i kreveta. Jesi li zadovoljan?"
     "Moram biti..." šapnu on, gledajući je kao da sumnja i u nju i u sebe.
     Sunce je zašlo. Nebo na zapadu sve je više tamnelo, ali magla nad vodom postala je srebrna. Tor se gotovo nije video, kao da ga je, pomisli Kaileja, neka magija odvojila od sveta. Pomisli na njegovo drugo ime, Inis Vitrin, Ostrvo Stakla. To joj se odjednom dopalo. Rado će ostaviti za sobom svet u kome je Eilan spaljena kraj svog rimljanskog ljubavnika na druidskom plamenu. Ona se strese i izvadi koštanu zviždaljku iz torbice na boku. Njen zvuk bio je tanak i drhtav. Nije delovao glasno, ali jasno se prenosio preko vode.
     Gaven se trže, osvrćući se, i Kaileja mu pokaza rukom. Otvorena voda bila je okružena tršćakom i močvarom, kroz koje su bile prosečene stotine krivudavih kanala. Plitak čamac četvrtastog pramca upravo se promaljao iz jednog od kanala, potiskujući trsku u stranu. Gaven se namršti, jer čovek koji je veslao nije bio ništa viši od njega. Tek kad se barka primače bliže, video je bore na čovekovom tamnom licu i srebrne vlasi u njegovoj crnoj kosi. Kada je čamdžija ugledao Kaileju, pozdravio ju je, podigavši motku za veslanje tako da je čamac sam nalegao na obalu.
     "Ovo je Vodohodač", tiho reče Kaileja. "Njegov narod bio je ovde pre Rimljana, čak i pre nego što su Britanci došli na ova ostrva. Nismo ovde dovoljno dugo da bi iko od nas naučio njihov jezik, ali on zna naš i kaže da je to značenje njegovog imena. Vrlo bedno žive u ovoj močvari i zahvalni su nam na svakom zalogaju hrane koji možemo da im damo, kao i na lekovima kad se razbole."
     Dečak se i dalje mrštio dok se smeštao kraj krme. Seo je, spustio jednu ruku u vodu i zagledao se u talasiće koji su promicali dok se čamdžija ponovo otiskivao ka Toru. Kaileja uzdahnu, ali nije pokušala da izvlači dečaka iz mračnog raspoloženja. Tokom proteklog meseca oboje su pretrpeli udare i gubitke, i pošto Gaven manje zna o značenju svega što se desilo, utoliko će mu biti teže da se oporavi.
     Kaileja jače prigrnu ogrtač i okrete se ka Toru. Ne mogu da mu pomognem. Moraće da sam trpi tugu i zbunjenost... kao i ja, mračno pomisli, kao i ja...
     Magle se kovitlala oko njih, a potom se razredi kad se Tor nadnese nad njih. Odozgo odjeknu šuplji zvuk roga. Čamdžija poslednji put potisnu čamac i kobilica zagreba po obali. On iskoči i povuče čamac više, i Kaileja se iskrca.
     Desetak sveštenica silazilo je stazom, sa kosom upletenom niz leđa, u nebojenim lanenim haljinama opervaženim zelenim. Poređale su se pred Kailejom.
     Marged, najstarija, pokloni se u znak poštovanja. "Dobro nam došla, Gospo od Avalona." Potom zastade, zagledana u Gavena. Na trenutak je bukvalno ostala bez reči. Kaileja je gotovo videla pitanje na njenim usnama.
     "Ovo je Gaven. Živeće ovde. Hoćeš li da razgovaraš sa druidima i nađeš mu mesto za večeras?"
     "Rado, Gospo", šapnu ona, ne skidajući pogled sa Gavena, koji je ljutito pocrveneo. Kaileja uzdahnu; ako i običan pogled na muško dete - jer čak ni sada nije mogla da smatra Gavena za mladića - ovako deluje na njene devojke, biće potreban ogroman trud da prevaziđe predrasude donete iz Šumske Kuće. Njegovo prisustvo možda će koristiti devojkama.
     Iza devojaka stajao je još neko. Na trenutak je pomislila da je to neka od starijih sveštenica, možda Eiluned ili Rianon, takođe sišla da je pozdravi. No, pridošlica je bila suviše sitna. Primetila je tamnu kosu; potom se prilika primače.
     Kaileja zatrepta. Stranac, pomisli ona, a onda ponovo trepnu, jer žena joj je istovremeno izgledala potpuno opušteno i potpuno poznato, kao da je Kaileja poznaje od početka sveta. No, i dalje nije mogla da se seti kada ju je, i da li ju je ikada ranije videla, niti ko bi mogla da bude.
     Pridošlica uopšte nije gledala Kaileju. Njene oči, tamne i bistre, bile su uperene u Gavena. Kaileja se iznenada upita zašto joj se učinilo da je nepoznata niska, jer ona sama bila je visoka, a nepoznata je izgledala još viša od nje. Njena kosa, crna i dugačka, bila je upletena isto kao kod sveštenica, u dugačku pletenicu na leđima, ali bila je obučena u haljinu od jelenske kože, a oko slepoočnica je nosila uzan venac od crvenih bobica.
     Pogledala je Gavena i duboko mu se poklonila.
     "Sine Stotinu Kraljeva", reče ona, "budi dobro došao u Avalon..."
     Gaven ju je zapanjeno gledao.
     Kaileja se nakašlja, tražeći reči. "Ko si ti i šta želiš od mene?" upita oštro.
     "Od tebe ništa, sada", reče žena, "i ne treba da znaš moje ime. Ovde sam zbog Gavena. Ali ti me odavno poznaješ, Crna Ptico, iako se ne sećaš."
     Crna ptica... "Lon-dubh" na jeziku Hibernije. Na zvuk imena kojim su je zvali kao dete, na koje nije ni pomislila već skoro četrdeset godina, Kaileja naglo ućuta.
     Ponovo je osetila tištanje modrica, bol između butina, strašno osećanje prljavštine i stid. Čovek koji ju je silovao zapretio je da će je ubiti ako ikome kaže šta je učinio. Tada joj se činilo da samo more može da je ponovo očisti. Probijala se kroz žbunje na ivici litice, ne osećajući trnje koje joj je paralo kožu, spremna da se baci u talase koji su se penili oko stenja u dubini.
     Senka između žbunja iznenada se pretvorila u ženu, ništa višu od nje, ali mnogo snažniju, koja ju je zagrlila, mrmljajući nešto sa nežnošću za koju njena majka nikada nije imala snage, i pozvala ju je imenom iz detinjstva. Mora da je na kraju zaspala, uljuljkana u Gospinom naručju. Kada se probudila, telo joj je bilo očišćeno, najgore povrede postale su samo tupo žiganje, a sećanje na užas bilo je daleko kao ružan san.
     "Gospo..." šapnu ona. Mnogo godina kasnije, učeći od druida, saznala je ko je bilo biće koje ju je spaslo. No, vilinska žena sada je gledala Gavena.
     "Gospodaru moj, povešću te ka tvojoj sudbini. Čekaj me na ivici vode, i jednog dana, uskoro, doći ću po tebe." Ponovo se poklonila, sada ne toliko duboko, i iznenada nestala, kao da je nije ni bilo.
     Kaileja zatvori oči. Nagon koji ju je naveo da dovede Gavena u Avalon bio je valjan. Ako ga je Gospa vilinskog naroda počastvovala svojim prisustvom, znači da njegov dolazak ovamo ima svrhu. Eilan je jednom u vizijama srela Merlina. Šta joj je obećao? Iako je bio Rimljanin, otac ovog dečaka umro je kao Godišnji kralj da bi spasao svoj narod. Šta je to znčilo? Na trenutak je gotovo razumela Eilaninu žrtvu.
     Gevenovo zagrcnuto disanje vratilo ju je u sadašnjost. Bio je beo kao kreda.
     "Ko je ona? Zašto mi se obratila?"
     Marged je pogledala Kaileju, pa dečaka, podigavši obrve, i Kaileja se upita da li su ostali išta videli.
     "To je Gospa Starog Naroda - onih koje zovu vile. Jednom mi je spasla život, veoma davno. Sada pripadnici Starog Naroda ne dolaze često među ljude - i sigurno nije došla bez razloga. Ali zašto - to ne znam."
     "Poklonila mi se." Gaven proguta knedlu, a potom upita prigušenim šapatom. "Hoćeš li mi dozovliti da pođem, pomajko?"
     "Da ti dozvolim? Ne bih se usudila da te sprečim. Kada dođe po tebe, moraš biti spreman."
     On pogleda naviše u nju, a sjaj u njegovim bistrim, sivim očima iznenada je podseti na Eilan. "Znači, nemam izbora. Ali neću poći sa njom dok mi ne bude odgovorila!"
     "Gospo, nikada ne dovodim u pitanje tvoje odluke", reče Eiluned, "ali šta ti bi da dovedeš ovamo muško dete u tim godinama?"
     Kaileja otpi gutljaj vode iz koštanog pehara i uz uzdah ga spusti na sto. Za šest meseci otkako su sveštenice stigle na Avalon, ponekad joj se činilo da su mlađe žene neprekidno dovodile u pitanje svaku njenu odluku. Pitala se da li Eiluned zavarava i samu sebe ovim izigravanjem poniznosti. Bilo joj je samo trideset godina, ali izgledala je starija, mršava, namrštena i uvek zauzeta tuđim poslovima. Ipak, bila je razumna i postala je dobar zamenik.
     Ostale žene, prepoznavši ton, brzo oboriše pogled i usredsrediše se na jelo. Dugačka sala u podnožju Tora izgledala je pusto kad su im je druidi izgradili početkom leta. No, kako se vest o novoj Kući Devojaka širila, dolazilo im je sve više devojaka, i Kaileja je mislila da će pre kraja narednog leta morati da proširuju salu.
     "Druidi uzimaju na obuku i mlađe dečake", mirno reče ona. Vatra je bacala odsjaje preko Gavenovog glatkog lica, učinivši ga starijim.
     "Pa, onda neka ga uzmu! On ne spada ovamo..." Prostrelila je očima dečaka, koji pogledom potraži spas od Kaileje pre nego što je ponovo zagrabio pasulj iz činije. Dika i Lisanda, najmlađe od devojaka, kikotale su se toliko da je Gaven pocrveneo i oborio oči.
     "Za sada sam uredila sa Kunomaglosom da dečko stanuje sa starim Branosom, bardom. Jesi li sad zadovoljna?" upita otrovno Kaileja.
     "Odlična ideja!" klimnu glavom Eiluned. "Starac se polako gubi. Živim u strahu da će jednog dana pasti u sopstveno ognjište ili odlutati u jezero..."
     To je bilo tačno, mada je Marged odabrala njega zbog starčeve ljubaznosti, a ne zbog bolesti.
     "Ko je to dete?" upita Rianon sa druge strane, tresući riđim kovrdžama. "Zar on nije bio usvojenik u Vernemetonu? Po zemlji se šire najneverovatnija govorkanja..." Gledala je Vrhovnu sveštenicu sa iščekivanjem.
     "On je siroče", uzdahnu Kaileja. "Ne znam šta ste čule, ali činjenica je da je Gospa od Vernemetona mrtva. Izbili su nemiri. Druidi sa severa su se razbežali, a nekoliko starijih sveštenica takođe je poginulo. Među njima i Dieda. Ne znam hoće li Šumska Kuća opstati, a ako ne uspe, mi ćemo biti jedine koje čuvaju staro znanje i predaju ga dalje." Je li Eilan predosetila svoju sudbinu, je li znala da će opstati samo nova zajednica na Avalonu?
     Ostale sveštenice spustiše kašike i raširiše oči. Ako pretpostavljaju da su Eilan i ostale ubili Rimljani, utoliko bolje. Kaileja nije nimalo volela Bendeigida, koji je sada postao Vrhovni druid, ali iako je lud, on je ipak jedan od njihovih.
     "Dieda je mrtva?" Kein mili glas se utanji, i ona zgrabi Rianon za ruku. "Ali trebalo je da ove zime odem da dalje učim od nje! Kako ću sada učiti devojke svetim pesmama? To je strašan gubitak!" Nepomično je sedela, a iz ozbiljnih, sivih očiju tekle su joj suze.
     Zaista veliki gubitak, mračno pomisli Kaileja, ne samo Diedinog znanja i veštine, neo i sveštenice kakva je mogla postati da nije izabrala mržnju umesto ljubavi. To je bila lekcija i za nju, i setiće je se svaki put kad zapreti da će je obuzeti gorčina.
     "Ja ću vas učiti", tiho reče ona. "Nikada nisam učila tajne bardova iz Eriua, ali svete pesme i službe druidskih sveštenica potiču iz Vernemetona, a ja ih sve dobro znam."
     "Oh, nisam mislila..." Kea ućuta, pocrvenevši. "Znam da umeš da pevaš i sviraš na harfi. Sviraj nam, Kaileja, toliko je prošlo otkako si nam svirala kraj vatre!"
     "Ovo je kreut, nije harfa..." automatski poče Kaileja. Potom uzdahnu. "Ne večeras, dete moje. Suviše sam umorna. Bolje da nam ti pevaš i da nam ublažiš tugu."
     Naterala je sebe da se osmehne, i Kea sinu. Nije imala Diedinu sigurnu veštinu, ali glas, mada tih, bio joj je iskren i umilan, i volela je stare pesme.
     Rianon potapša prijateljicu po ramenu. "Večeras ćemo svi pevati Boginji, i Ona će nas utešiti. Barem si nam se ti vratila. Bojale smo se da nećeš stići do punog meseca."
     "Sigurna sam da sam vas dovoljno učila!" uzviknu Kaileja. "Nisam vam potrebna za obred."
     "Možda i nisi", nasmeši se Rianon. "Ali bez tebe ne bi bilo isto."

     Kada su izišle iz sale, bio je potpuno mračno i hladno, ali večernji vetar razvejao je maglu. Iza crne mase Tora, noćno nebo bilo je puno zvezda. Kaileja pogleda ka istoku i primeti da se nebo osvetljava pred izlazak meseca, iako se ovaj još nije video.
     "Da požurimo", reče ona ostalima, bolje opasujući topli ogrtač. "Naša Gospa već pretražuje nebesa." Pošla je uz stazu, a ostale se poređaše iza nje; dah im se maglio u hladnom vazduhu.
     Tek kad je stigla do prve krivine, Kaileja se osvrnula. Vrata sale ostala su otvorena, i na njima se videla Gavenova tamna silueta. Iako je predstavljao samo obris na pozadini osvetljene prostorije, bilo je neke bolne usamljenosti u načinu na koji je stajao, gledajući žene kako odlaze. Kaileja na trenutak požele da ga pozove da ih prati. No, tek to bi zgrozilo Eiluned. On je barem ovde, na svetom ostrvu. Potom se vrata zatvoriše i dečak nestade. Kaileja duboko uzdahnu i nastavi da se penje uz brdo.
     Bila je odsutna čitav mesec i izgubila je kondiciju. Kada je stigla do vrha, zadihano je stajala dok su joj se ostale primicale, boreći se da se ne uhvati za neki od uspravljenih kamenova. Postepeno prestade da joj se vrti u glavi, i ona zauze mesto kraj oltara. Sveštenice su ulazile u krug, jedna po jedna, krećući se oko oltara u pravcu sunca. Mala ogledala od uglačanog srebra koja su im visila o pojasu svetlucala su dok su zauzimale mesta. Kea postavi srebrni Gral na kamen, a Berijan, koja je tek na ovu dugodnevicu položila zavet, napuni ga vodom sa svetog kladenca.
     Ovde nije bilo potrebe da se iscrta krug. Mesto je već bilo sveto, zabranjeno neposvećenim očima, ali kada su žene obrazovale krug, vazduh u njemu kao da je postao teži i potpuno miran. Nestalo je čak i vetra od koga je do maločas drhtala.
     "Pozdravljamo veličanstvena nebesa, obasjana svetlom." Kaileja podiže ruke, a za njom i ostale žene. "Pozdravljamo svetu zemlju iz koje smo ponikli." Pognula se i dodirnula travu posutu injem. "Čuvari Četiri Četvrti, pozdravljamo vas." Zajedno se okrenuše na sve četiri strane, gledajući dok nisu naslutile kako pred njima svetlucaju Moći čija su imena i oblici skriveni u srcima Mudrih.
     Ona se opet okrete ka istoku. "Odajmo poštovanje našim precima, koji su davno otišli odavde. Čuvajte svoju decu, sveti." Eilan, mila moja, čuvaj me... čuvaj svoje dete. Ona zatvori oči, i na trenutak joj se učinilo da oseća nešto nalik na blag dodir po kosi.
     Kaileja se okrete ka istoku, gde su zvezde bledele u sjaju meseca. Vazduh oko nje postade napet od iščekivanja dok su i ostale žene činile isto, čekajući da se prva blistava ivica podigne iznad bregova. Pojavi se treptaj; ona duboko uzdahnu kada se visoki bor na dalekom vrhu iznenada pojavi kao tamni obris. Iznenada se pojavi mesec, ogroman i zlatan. Podizao se svakog trenutka sve više, i kako je ostavljao zmelju pod, sobom postajao je sve bleđi i blistaviji, sve dok nije slobodno lebdeo u nepomućenoj čistoti. Sveštenice, kao jedna, podigoše ruke.
     Kaileja uloži napor da umiri glas, željna da uroni u poznati ritam obreda.
     "Na istoku se diže naša Gospa od Meseca", zapeva ona.
     "Dragulju mudrosti, dragulju noći", uzvrati joj hor.
     "Neka se posveti sve na šta padne Tvoja svetlost..." Kako je Kailejin glas jačao, jačao je i hor; njena energija se umnožavala energijom ostalih sveštenica, delujući tako i na njih.
     "Dragulju mudrosti, dragulju noći..."
     "Neka se posveti svako delo koje Tvoja svetlost obasja..." Svaki stih je dolazio sve lakše, moć je zračila iz odgovora drugih žena. Osećala je da joj je sve toplije.
     "Neka se posveti Tvoja svetlost na bregovima..." Sada je imala snage da održi poslednji ton tokom odgovora, a hor je svojim poslednjim tonom podržavao njen glas u umilnom sazvučju.
     "Neka se posveti Tvoja svetlost nad njivama i šumama..." Mesec je sad bio iznad vrhova drveća. Gledala je pod sobom dolinu Avalona sa sedam svetih ostrva, i činilo joj se da vidi sve dalje i dalje, sve dok pred sobom nije ugledala čitavu Britaniju.
     "Neka se posveti Tvoja svetlost na svim putevima i nad svim putnicima..." Kaileja raširi ruke u blagoslovu i začu Kein jasni sopran kako se naglo izvija nad horom.
     "Neka se posveti Tvoja svetlost nad talasima mora..." Vid joj je hitao preko vode. Sada je gubila svest o svom telu.
     "Neka se posveti Tvoja svetlost među zvezdama na nebesima." Isunila ju je moć mesečine, obuzela ju je muzika. Lebdela je između zemlje i neba, svevideća, duše otvorene u ekstazi blagoslova.
     "Majko Svetlosti, bledi meseče noći..." Kaileja je osećala da joj se opažanje sužava, sve dok nije videla samo mesec.
     "Dođi nam, Gospo! Neka budemo Tvoje ogledalo!"
     "Dragulju mudrosti, dragulju noći..."
     Kaileja je održavala poslednji ton zajedno sa horom i posle njega, a hor je, osećajući narastranje energije, zadržao svoje sazvučje. Ogromna struna pulsirala je kad bi žene uzimale dah, ali se održavala.
     Sveštenice su lebdele na moći, osetivši bez ikakvog znaka trenutak kada da podignu ogledala. Sada su, još pevajući, prišle bliže, dok nisu obrazovale polukrug, licem prema mesecu. Kaileja, još istočno od oltara, okrete se ka njima. Muzika se pretvorila u tiho brujanje.
     "Gospo, siđi k nama! Gospo, budi sa nama! Gospo, dođi nam sada!" Ona spusti ruke.
     Dvanaest srebrnih ogledala blistalo je belim plamenom dok su ih sveštenice okretale da uhvate mesečinu. Bledi meseci poigravali su po travi, krećući se ka oltaru. Svetlost blesnu sa srebrne površine činije, šaljući blistave odsjaje preko nepokretnih prilika sveštenica i uspravljenog kamenja. Potom, kad su sva ogledala bila usmerena, odrazi mesečine susretoše se na površini vode u posudi. Dvanaest drhtavih mesečića stopilo se kao kapi žive i postalo jedno.
     "Gospo, Ti koja nemaš ime, a ipak si zvana mnogim imenima", mrmljala je Kaileja. "Ti, koja si bez oblika, a ipak imaš mnoga lica; kao što su meseci iz naših ogledala postali jedna slika, neka bude tako i sa Tvojim odrazom u našim srcima. Gospo, pozivamo Te! Siđi k nama, budi ovde sa nama!"
     Ona duboko uzdahnu. Brujanje se pretopi u tišinu koja je pulsirala od iščekivanja. Vid, pažnja, čitavo postojanje bilo je usmereno na sjaj u činiji. Ona oseti poznato pomeranje svesti kad joj se trans produbio, kao da joj se telo rastapa, i od svih čula joj ostade samo vid.
     Sad se i vid zamagli, zaklanjajući mesečev odraz u vodi unutar Grala. Ili to možda i nije bila slika, nego zračenje koje se menjalo, jačalo, sve dok mesec i njegova slika nisu postali povezani prugom svetlosti. Čestice svetla ketale su se u zraku mesečine, uobličivši se u priliku, blago sjajnu, koja ju je gledala blistavim očima.
     Gospo, pozva njeno srce, izgubila sam onu koju sam volela. Kako da preživim sama?
     Ne baš sama - imaš sestre i kćeri, začu se odgovor, i oštar i veseo. Imaš sina... i imaš Mene...
     Kaileja je bila nejasno svesna da su je noge izdale i da sada kleči. Nije bilo važno. Njena duša pripadala je Boginji, koja joj se smešila, i u sledećem trenutku ljubav koju joj je nudila poteče ka njoj, toliko uvećana da neko vreme nije bila svesna ničeg drugog.
     Kad se Kaileja pribrala, mesec je već bio prevalio najvišu tačku neba. Prisustvo koje ih je obasjalo sada je nestalo, i vazduh je bio hladan. Ostale žene počeše da se meškolje. Kaileja natera ukočene mišiće da se pokrenu i ustade, drhteći. Delići vizije još su joj blistali u sećanju. Gospa joj se obratila, rekla joj je ono što treba da zna, ali to je svakog trenutka sve više bledelo.
     "Gospo, kao što si nas Ti blagosiljala, mi Ti se zahvaljujemo..." mrmljala je. "Dopusti da ponesemo taj blagoslov u svet."
     Zajedno izgovoriše zahvalnicu Čuvarima. Kea priđe da uzme srebrnu činiju i da prospe vodu iz nje preko kamena. Potom, krećući se protivno suncu, pođoše oko oltara i krenuše niz stazu. Samo je Kaileja ostala kraj kamenog oltara.
     "Kaileja, ideš li? Ovde je postalo hladno!" Eiluned je, na kraju kolone, stajala i čekala.
     "Ne još. Moram da razmišljam. Ostaću ovde još neko vreme. Ne brini, imam topao ogrtač", dodade ona, mada je već drhtala. "Samo ti idi."
     "Pa, dobro." Eiluned je zvučala sumnjičavo, ali u Kailejinom glasu osećalo se naređenje. Trenutak kasnije druga žena se okrete i nestade preko ivice strmine.
     Kada su svi otišli, Kaileja kleče kraj oltara i zagrli ga kao da će time dodirnuti Boginju koja je tu stajala.
     "Gospo, govori! Reci mi jasno šta želiš da činim!"
     No, niko joj nije odgovorio. U kamenu je postojala moć, nejasan drhtaj koji je osećala u kostima, ali Gospa je otišla, i kamen je bio hladan. Posle nekog vremena, ona sede uz uzdah.
     Kako se mesec kretao, u krug su ulazile senke uspravljenog kamenja. Kaileja, pažnje još usmerene unutra, primećivala je kamenje, ne videći ga. Tek kada je ustala, shvatila je da joj je pogled prikovan za jedan veliki kamen.
     Prsten na vrhu Tora bio je osrednje veličine, većina kamenja dopirala je Kaileji do pojasa ili ramena. No, ovaj kamen postao je viši za glavu. Kad je to primetila, kamen se pomače, i iz njega kao da iziđe tamna prilika.
     "Ko..." poče sveštenica, ali istog časa je znala, sa istom sigurnošću kao tog popodneva, ko to mora biti. Čula je tiho talasanje smeha, i vilinska žena potpuno iziđe na mesečinu, odevena kao i ranije - u haljinu od jelenske kože i sa vencem od bobica; izgledalo je da ne oseća hladnoću.
     "Vilinska Gospo, pozdravljam te..." tiho reče Kaileja.
     "Pozdrav, Crna Ptico", reče vilinska žena, ponovo se smejući. "Ali ne, ti si postala labud, ploviš jezerom okružena svojim labudićima."
     "Šta radiš ovde?"
     "Gde bih drugde bila, dete? Drugi Svet dodiruje tvoj na mnogim mestima, mada ih sada više nema tako mnogo kao ranije. Kameni krugovi su kapije, ponekad, kao sve ivice zemlje - planinski vrhovi, pećine, obale gde se susreću more i kopno... Ali ima mesta koja uvek postoje u oba sveta, a od tih je Tor jedno od najmoćnijih."
     "Osećala sam to", tiho reče Kaileja. "Tako je ponekad bilo i na Brdu Devojaka, blizu Šumske Kuće."
     Vilinska žena uzdahnu. "To brdo je sveto mesto, i sada je još svetije, ali krv koja je tamo prolivena zatvorila je kapiju."
     Kaileja se ugrize za usnu, opet ugledavši mrtav pepeo pod rasplakanim nebom. Hoće li njen bol za Eilan ikada oslabiti?
     "Dobro si uradila što si otišla odande", reče vilinska žena. "I što si dovela dečaka."
     "Šta hoćeš od njega?" Glas joj postade oštriji zbog straha za Gavena.
     "Da ga pripremim za njegovu sudbinu... a šta ti hoćeš od njega, sveštenice, umeš li da kažeš?"
     Kaileja zatrepta, pokušavjaući da povrati kontrolu nad razgovorom. "Kakva je njegova sudbina? Hoće li nas povesti protiv Rimljana i vratiti stare običaje?"
     "To nije jedina vrsta pobede", odgovori Gospa. "Šta misiš, zašto je Eilan toliko rizikovala da rodi dete i sačuva ga?"
     "Ona mu je bila majka..." poče Kaileja, ali vilinska žena je prekide.
     "Bila je Vrhovna sveštenica, i to velika. I bila je kćer one krvi koja je donela na ove obale najveću mudrost. U ljudskim očima, ona nije uspela, i njen rimljanski ljubavnik sramno je umro. Ali ti znaš da nije tako."
     Kaileja je piljila u nju, a ožiljci od rana za koje je mislila da ih je zaboravila sada joj probudiše u sećanju novi bol. "Ja nisam rođena u ovoj zemlji, niti potičem od plemenitog roda", kruto reče ona. "Da li mi govoriš da nemam prava da stojim ovde, niti da podižem dečaka?"
     "Crna Ptico", odmahnu glavom vilinska žena, "slušaj šta ti govorim. Ono što je Eilanino bilo po rođenju, tvoje je po pravu obuke i truda i dara Gospe od Života. Eilan ti je sama poverila ovaj zadatak. Ali Gaven je poslednji naslednik loze mudrih, a njegov otac bio je sin Zmaja po majčinoj liniji, vezan krvlju za zemlju."
     "To si, znači, mislila kada si ga nazvala Sinom Stotinu Kraljeva..." šapnu Kaileja. "Ali od kakve je to sada koristi? Ovde vladaju Rimljani."
     "Ne mogu reći. Dato mi je da znam samo toliko da njega treba pripremiti. Ti i druidi pokazaćete mu najveće mudrosti čovečanstva. A ja, ako platiš moju cenu, mogu da mu pokažem misterije ove zmelje koju zovete Britanija."
     "Tvoju cenu", napeto ponovi Kaileja.
     "Vreme je da se grade mostovi", reče Kraljica. "Imam kćer, Sianu, začetu sa čovekom tvoje rase. Ona je istih godina kao dečak. Želim da je primiš u svoju Kuću Devojaka, kao posvojče. Nauči je svojim običajima i svojoj mudrosti, Gospo od Avalona, a ja ću naučiti Gavena svojim..."
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
2.

     "Znači, došao si da postaneš sveštenik?" upita starac.
     Gaven ga iznenađeno pogleda. Kada ga je sveštenica Kea sinoć dovela kod Branosa, činilo mu se da je prastari bard davno nadživeo ne samo svoju muziku, nego i pamet. Kosa mu je bila potpuno seda, a ruke toliko izobličene da više nije mogao da bira prave strune na harfi; kad su mu predstavili Gavena, jedino je pokazao gomilu ovčijih koža gde je dečak mogao da legne, a onda je ponovo zaspao.
     Bard nije mnogo obećavao kao učitelj na ovom stranom mestu, ali ovčije kože bile su tople i bez buva, a dečak je bio veoma umoran. Pre nego što je i do pola razmislio o svim čudnim stvarima koje su mu se desile proteklog meseca, obuzeo ga je san. No, Branos je ujutro bio sasvim drugačiji od sinoćnjeg ošamućenog stvorenja. Zamagljene oči bile su neobično oštre, i Gaven oseti da crveni pod tim sivim pogledom.
     "Nisam siguran", oprezno odgovori on. "Moja pomajka nije mi rekla šta ću ovde raditi. Pitala je da li bih voleo da budem bard, ali ja sam naučio samo najjednostavnije pesme, kakve uče sva deca usvojena u Šumskoj Kući. Volim da pevam, ali za barda je svakako potrebno mnogo više od toga..."
     To nije bilo sasvim tačno. Gaven je obožavao pevanje, ali Vrhovni druid, Ardanos, koji je bio najbolji bard među druidima svog vremena, nije voleo ni da ga vidi i nikad mu nije dao da pokuša. Sada, kad je znao da mu je Ardanos pradeda, i da je hteo da ubije Eilan kada je saznao da ova čeka dete, znao je i zašto, ali i dalje je oklevao da pokaže zanimanje.
     "Da sam pozvan tim putem", oprezno dodade on, "to bih do sada već znao, zar ne?"
     Starac se zakašlja i pljunu u vatru. "Šta voliš da radiš?"
     "U Šumskoj Kući pomagao sam oko koza i ponekad sam radio u bašti. Kad je bilo vremena, loptao sam se sa drugom decom."
     "Voliš da se muvaš napolju, a ne da učiš?" Oštar pogled ponovo je počivao na njemu.
     "Volim da radim stvari", polako reče Gaven, "ali volim i da učim stvari, ako su zanimljive. Voleo sam priče o junacima koje su nam pričali druidi." Pitao se kakve priče Rimljani pričaju svojoj deci, ali znao je da to ovde ne treba da pita.
     "Ako voliš priče, znači da ćemo se lepo slagati", reče Branos, smešeći se. "Želiš li da ostaneš?"
     Gaven obori pogled. "Mislim da je među mojim precima bilo bardova. Možda me je zato Gospa Kaileja poslala baš ovamo. Ako nemam dara za muziku, da li ćete me i dalje želeti?"
     "Meni su, avaj, potrebne tvoje snažne ruke i noge, a ne muzika." Starac uzdahnu; potom mu se čupave obrve namrštiše. "Ti misliš da je među tvojim precima bilo bardova? Zar ne znaš? Ko su ti bili roditelji?"
     Dečak ga je oprezno gledao. Kaileja mu nije rekla da treba da krije svoje poreklo, ali saznanje mu je bilo toliko novo da mu nije delovalo stvarno. Ali možda je Branos toliko dugo živeo da mu čak ni ovo neće biti čudno.
     "Ne znam hoćete li mi poverovati, ali do ovog meseca nisam znao ni njihova imena. Sada su mrtvi, i pretpostavljam da im više ne može naškoditi ako ljudi saznaju za mene..." Sa čuđenjem je primetio u svojim rečima gnušanje. "Kažu da mi je majka bila Vrhovna sveštenica Vernemetona, Gospa Eilan." Setio se njenog umilnog glasa i mirisa koji se uvek osećao u njenim velovima, i zažmurio da savlada suze. "Ali moj otac bio je Rimljanin, i prema tome sad znate da nikada nije ni trebalo da se rodim."
     Prastari druid više nije mogao da peva, ali sluh mu je bio odličan. Čuo je uvređeni prizvuk u dečakovom glasu i uzdahnuo.
     "U ovoj kući nije važno ko su ti bili roditelji. Kunomaglos, koji predvodi druide onako kako gospa Kaileja predvodi sveštenice, potiče iz lončarske porodice u okolini Londiniuma. Niko na ovom svetu ne zna, osim po čuvenju, ko mu je bila majka, ili otac. Pred bogovima nije bitno ništa sem onoga što sam stvoriš."
     To nije sasvim tačno, pomisli Gaven. Kaileja je rekla da je prisustvovala mom rođenju; prema tome, ona zna ko mi je bila majka. Ali pretpostavljam da je i to po čuvenju, jer moram da joj verujem na reč. Mogu li da joj verujem? upita se on. Ili ovom starcu, ili bilo kome ovde? Začudo, tog tenutka pomisli na Vilinsku Kraljicu. Njoj je verovao, i to je bilo čudno, jer čak nije bio siguran ni postoji li ona.
     "Među druidima našeg reda", reč starac, "rođenje nije važno. Svi ljudi stižu na ovaj svet bez ičega, i bez obzira na to jesi li sin Vrhovnog druida ili lutalice beskućnika, svaki čovek počinje kao drečava gola beba - i ja i ti, sin prosjaka ili kralja ili stotinu kraljeva - svi ljudi tako počinju, i svi isto završavaju, pod pogrebnim čaršavom."
     Gaven je zurio u njega. Gospa od Vilinskog naroda upotrebila je isti izraz - 'Sin Stotinu Kraljeva'. Od toga ga obuze istovremeno vrućina i jeza. Obećala je da će doći po njega. Možda će mu tada reći šta ta titula znači. Osetio je da mu srce iznenada ubrzano bije i nije znao je li to od iščekivanja ili od straha.

     Kako je opadao mesec koji ju je pozdravio po povratku u Avalon, Kaileja se sve više uklapala u rutinu, kao da i nije bila odsutna. Ujutro, kad su se druidi penjali na Tor da pozdrave zoru, sveštenice su obavljale svoje obrede kraj ognjišta. Uveče, kada su daleke morske plime podizale nivo vode u močvari, okretale su se ka zapadu da pozdrave sunce na zalasku. Uveče je Tor pripadao sveštenicama; mladi mesec, puni mesec i svaka četvrt imali su svoje obrede.
     Neverovatno, razmišljala je dok je pratila Eiluned ka skladištu, kako brzo nastaju tradicije. Zajednica sveštenica na svetom ostrvu nije još proslavila ni svoju prvu godišnjicu, ali Eiluned se već ponašala kao da je sve što je Kaileja bila predložila bilo posledica prirodnih zakona i stotinu godina tradicije.
     "Sećaš se kako je Vodohodač, kad je prvi put došao, doneo vreću ječma? Ali ovog puta, kad je došao po lek, nije doneo baš ništa." Eiluned pođe prva niz stazu ka skladištu, ne prekidajući priču. "Moraš shvatiti, Gospo, da ovo nikada neće uspeti. Imamo premalo obučenih sveštenica da pomažemo i onima koji mogu nečim da nam uzvrate, a ako ti budeš dovodila svako siroče koje nađeš, nemam pojma kako ćemo ih prehraniti tokom visoke vode!"
     Kaileja na trenutak ostade bez reči; potom požuri da je stigne.
     "On nije bilo koje siroče - on je Eilanin sin!"
     "Onda neka ga uzme Bendeigid! On joj je, na kraju krajeva, bio otac."
     Kaileja odmahnu glavom, jer pamtila je poslednji razgovor sa njim. Bendeigid je poludeo. Ako se ona išta pita, on neće nikada saznati da je Gaven uopšte živ.
     Eiluned povuče rezu koja je držala vrata skladišta. Kad se vrata otvoriše, nešto malo i sivo istrča u okolno žbunje.
     Eiluned ciknu i ustuknu, pravo u ruke Kaileji. "Proklete bile prljave zveri! Proklete..."
     "Ćuti!" obrecnu se Kaileja i protrese je. "Nije na tebi da proklinješ stvorenje koje ima jednaka prava kao i mi da traži sebi hranu. Niti da odbiješ pomoć ikome ko dođe da je traži, pogotovo Vodohodaču, koji nas voza tamo i ovamo preko jezera, a plaćamo mu samo blagoslovom!"
     Eiluned se okrete, zlokobno crvena u licu. "Ja samo radim posao koji si mi dodelila!" uzviknu ona. "Kako možeš tako da mi se obraćaš?"
     Kaileja je pusti i uzdahnu. "Nisam htela da te uvredim, niti da kažem da ne radiš dobro. Mi smo ovde još nove, još učimo šta možemo da radimo i šta nam je potrebno. Ali znam da naše prisustvo ovde nema nikakve svrhe ako pri tom treba da postanemo grube i pohlepne kao Rimljani! Ovde smo da služimo Gospi. Zar ne možemo imati poverenja u Nju da će nam pomoći?"
     Eiluned odmahnu glavom, ali u lice joj se vratila prirodna boja. "Hoćemo li služiti Gospi gladujući? Pogledaj", ona povuče kamenu ploču sa trapa i pokaza unutra, "trap je poluprazan, a kratkodnevica je tek za jedan mesec!"
     Trap je dopola pun, požele Kaileja da odgovori, ali odredila je Eiluned da se brine o skladištu upravo zbog njene sklonosti za ovakvom brigom.
     "Imamo još dva trapa, a oni su još puni", mirno reče Kaileja, "ali dobro je što si mi ukazala na ovo."
     "U skladištima u Vernemetonu uvek je bilo dovoljno žita za nekoliko zima, a sada imaju da hrane mnogo manje usta", reče Eiluned. "Da pošaljemo nekoga da nam donese višak?"
     Kaileja zatvori oči i ponovo ugleda hrpu pepela na Brdu Devojaka. Zaista, Eilani i mnogim drugima neće biti potrebna hrana ove zime, niti ikada više. Rekla je sebi da je to praktičan predlog, da Eiluned nije želela da joj nanese bol.
     "Pitaću." Naterala je sebe da smiri glas. "Ali ako će, kao što se govori, zajednica žena u Šumskoj Kući biti raspuštena, ne možemo očekivati da nas hrane još godinu dana. A svakako bi bilo mnogo bolje da nas u Devi potpuno zaborave. Ardanos se upleo u poslove Rimljana i to nas je gotovo uništilo. Mislim da treba da budemo što neupadljivije, a u tom slučaju moramo naći načina da se same prehranimo."
     "To je tvoj posao, Gospo. Moj je da se snađem sa onim što imamo", reče Eiluned. Gurnula je kamenu ploču na mesto. Ne, to je Gospina dužnost, poisli Kaileja dok su prebrojavale vreće i burad. Mi smo ovde zbog Nje, i ne smemo to da zaboravimo.
     Bila je činjenica da mnoge starije žene nisu nikada imale drugi dom sem svešteničkog. No, pri tome su posedovale veštine koje bi im otvorile vrata sale bilo kog britanskog poglavara. Bilo bi teško otići, ali nijedna od njih neće gladovati. Došle su da služe Boginji jer ih je Ona pozvala, a ako Boginja želi sveštenice, pomisli Kaileja uz nagoveštaj osmeha, na Njoj je da nađe načina da ih nahrani.
     "A to ne mogu sama", reče Eiluned. Kaileja se trže kad je shvatila da ne sluša drugu ženu. Sada upitno podiže obrve.
     "Ne možeš očekivati od mene da pazim na svako zrno ječma i raži. Neka neke devojke zasluže hranu tako što će mi pomagati!"
     Kaileja se namršti, i u njoj iznenada propupe ideja. Dar od Gospe, pomisli ona, odgovor za mene. Devojke koje su učile kod njih bile su dobro obučene, i lako bi našle mesto u svakom domaćinstvu. Zašto ne bi primili kćeri ambicioznih ljudi i podučavali ih neko vreme, dok ne odu da se udaju? Rimljani ne mare mnogo šta žene rade - oni ne moraju čak ni znati za to.
     "Dobićeš pomagače", reče ona Eilunedi. "Naučićeš ih kako da održavaju domaćinstvo, Kea će ih učiti muzici, a ja ću ih učiti starim pričama našeg naroda i znanju Druida. Šta misliš, kakve priče će pričati svojoj deci? I kakve pesme će pevati bebama koje će roditi?"
     "Naše, valjda, ali..."
     "Naše", potvrdi Kaileja, "a očevi Rimljani koji vide svoju decu jednom dnevno, za večerom, neće ni pomisliti da to pitaju. Rimljani veruju da nije važno ono što kaže jedna žena. Ali možemo im oteti čitavo ovo ostrvo pomoću dece žena koje su učile na Avalonu!"
     Eiluned slegnu ramenima i nasmeši se, nejasno shvatajući. No, dok je Kaileja sa njom završavala proveru, već je hitro razmišljala. Jedna od njihovih devojaka, mala Alija, nije bila rođena za život sveštenice. Kada se bude vratila svojoj kući, moći će da proširi vest među ženama, a druidi je mogu poslati ljudima iz poglavarskih kuća koji još poštuju stare običaje.
     Ni Rimljani sa svojom vojskom niti hrišćani sa svojim pričama o prokletstvu ne mogu nadvladati prve reči koje beba čuje u majčinom naručju. Neka Rim vlada telima muškaraca, ali Avalon, mislila je u rastućem uzbuđenju, sveto ostrvo, bezbedno u močvari, Avalon će uobličiti njihove duše.

     Gaven se probudio vrlo rano i ležao je budan, suviše obuzet mislima da bi ponovo zaspao, iako je komadić neba koji se video kroz pukotinu pod strehom kolibe tek počeo da bledi pred najavom svitanja. Branos je još tiho hrkao na drugom krevetu, ali pod prozorom se čulo nečije kašljanje i šuškanje. Nebo u visini još je bilo tamno, ali na istoku, tamo gde će izići sunce, već se video nagoveštaj ružičastog.
     Tokom nedelju dana od dolaska u Avalon počeo je da uči njihove običaje. Muškarci su se okupljali pred druidskom salom, novaci u sivim, a stariji sveštenici u belim odorama, pripremajući se za službu svitanja. Procesija je bila potpuno nema; Gaven je znao da niko neće progovoriti sve dok se sunčev disk ne pokaže, jasan i blistav, iznad bregova. Dan će biti lep; proveo je čitav život u druidskom hramu i poznavao je vreme.
     Izvukao se iz kreveta, obukao se ne uznemirujući starog sveštenika - barem ga nisu dodelili Kući Devojaka, gde bi ga čuvali kao devicu - i izišao iz kolibe. Svetlost praskozorja bila je nejasna, ali vlažni vazduh bio je pun svežeg mirisa ranog jutra, i on duboko udahnu.
     Kao na neki znak, procesija svitanja krete uz stazu. Gaven je čekao u senci pod strehom dok druidi ne odoše, a potom tiho pođe ka obali jezera. Vilinska žena rekla mu je da tu čeka. Svakog dana otkako je došao, dolazio je na ivicu vode. Sada se pitao hoće li ona ikada doći po njega, ali već je zavoleo sporo svitanje dana nad močvarama.
     Nebo je tek počinjalo da rudi. Iza njega su se sada jasno videle zgrade skupljene pod padinom Tora. Video se visoki vrh glavne sale, sagrađene pravougaono, na rimljanski način. Iza nje su nejasno sijali trčšani krovovi ostalih zgrada - jedna veća za sveštenice, manja za devojke, i još jedna mala, izdvojenija, za Vrhovnu sveštenicu. Iza njih su ležale kuhinja, tkaonica i staja za koze. Mogao je samo da nazre od vremena potamnele krovove druidskih zgrada na drugoj strani brda. Niže nizbrdo, znao je, nalazi se sveti kladenac, a na drugoj strani pašnjaka bile su hrišćanske kuće, nalik na košnice, okupljene oko trnovitog drveta koje je tamo niklo iz palice oca Josifa.
     No, tamo još nije bio. Sveštenice su, posle malo rasprave o tome koji poslovi pristaju muškom detetu, odlučile da se on stara o kozama koje su im davale mleko. Da sam otišao kod svog rimljanskog dede, pomisli on, ne bih morao da čuvam koze. No, koze nisu bile loše društvo. Pogledao je sve svetlije nebo i zaključio da će sveštenice uskoro ustati i da treba da ode u salu na jutarnji obrok. Tada će koze početi da mekeću, jedva čekajući da iziđu na pašnjak. Ovo je bilo jedino vreme koje je imao za sebe.
     Opet je začuo u sebi Gospine reči: 'Sine Stotinu Kraljeva.' Šta joj je to značilo? Zašto on? Nije uspevao da se oslobodi takvih misli. Mnogo je dana prošlo od tog čudnog pozdrava. Kada će doći po njega?
     Dugo je sedeo na obali, gledajući preko sivog prostranstva vode, koje se menjalo u srebrnasto, odražavajući boju jesenjeg neba. Vazduh je bio oštar, ali on je navikao na hladnoću, a ovčija koža koju mu je Branos dao kao ogrtač dobro ga je grejala. Bilo je tiho, ali ne potpuno; kad se još više umirio, uhvatio je sebe kako osluškuje šapat vetra u drveću i uzdahe talasića koji su ljubili obalu.
     Zatvorio je oči i zadržao dah, jer su svi ti tihi zvuci iz sveta oko njega na trenutak postali muzika. Postao je svestan pesme - nije znao potiče li spolja ili to peva nešto u njemu, ali melodija je bila sve umilnija. Ne otvarajući oči, on izvuče iz džepa vrbovu sviralu koju je dobio od Branosa i poče da svira.
     Prvi tonovi bili su toliko pištavi da je umalo bacio sviralu u vodu; ali ubrzo su se pročistili. Gaven duboko udahnu i pokuša ponovo. Sada je opet čuo čistu nit zvuka. Pažljivo je premeštao prste i počeo da izvlači melodiju. Kako se opuštao, disao je sve dublje, kontrolisano, i utonuo u začetak pesme.
     Zanet muzikom, u prvi mah nije ni primetio da se pojavila Gospa. Postepeno se treperenje svetla nad jezerom izoštrilo u senku, a senka se pretvorila u obličje, krećući se kao magijom preko površine vode, sve dok se nije dovoljno primaklo da bi video nizak pramac čamca na kome je stajala i vitku motku za veslanje u njenoj ruci.
     Čamac je odnekle ličio na barku kojom ga je Vodohodač dovezao na ostrvo, ali bio je uži, a Gospa je veslala dugim, spretnim pokretima. Gaven ju je pažljivo gledao. Kad su se ranije sreli, bio je suviše zbunjen da bi je zaista pogledao. Njene vitke, mišićave ruke bile su gole do ramena, uprkos hladnoći; tamnu kosu vezala je iznad čela, visokog i bez bora, na kome su se isticale jedino tamne, ravne obrve. I oči su joj bile tamne i sjajne. Pratila ju je mlada devojka, čvrsto građena, sa dubokim jamicama na ružičasto-belim obrazima glatkim kao gusto mleko i lepom kosom, bakarno zlatnom, istom kakvu je imala i gospa Eilan - njegova majka. Kosu je uplela, kao sveštenice, u dugačku pletenicu. Devojka mu se brzo osmehnu, i jamice postaše dublje.
     "Ovo je moja kćer, Siana", rečle Gospa, čvrsto ga gledajući očima blistavim i oštrim kao u ptice. "Kakvo ime ti je dato, gospodaru moj?"
     "Moja majka me je zvala Gaven", reče on. "Zašto ste..."
     Gospine reči prekinuše njegovo pitanje. "Znaš li da veslaš motkom, Gavene?"
     "Ne znam, Gospo. Nikada me nisu učili ništa o vodi. Ali pre nego što pođemo..."
     "Dobro. Znači, ništa ne moraš da zaboraviš, i barem tome mogu da te naučim." Opet ga je prekinula. "Ali za sada će biti dovoljno da uđeš u čamac i ne prevrneš ga. Pažljivo uđi. U ovo doba godine voda je suviše hladna za kupanje." Pružila je malu šaku, čvrstu kao kamen, i pomogla mu da uđe u čamac. On sede, stežući ivice kad se zaljuljao, ali više ga je uznemirilo njeno naređenje nego taj pokret.
     Siana se zakikota, a Gospa se zagleda u nju onim tamnim očima. "Da tebe niko nije naučio, ni ti ne bi ništa znala. Je li lepo smejati se neznanju?"
     A šta ćemo sa mojim neznanjem? upita se on. No, nije pokušavao da ponovi pitanje. Možda će hteti da ga sasluša kasnije, kada stignu tamo kuda su krenuli.
     "Samo sam zamislila neočekivano kupanje po ovakvom danu..." promrmlja Siana. Pokušavala je da se uozbilji, ali opet se zakikotala, i Gospa se popustljivo nasmeši, gurajući motkom čamac preko površine Jezera.
     Gaven pogleda devojku. Nije znao da li mu se Siana podsmeva, ali dopadalo mu se što joj se oči iskose kad se nasmeši i zaključio je da mu ne smeta njen smeh. Ona je bila nešto najlepše u svom tom prostranstvu srebrnaste vode i bledog neba; mogao bi da ugreje ruke u toj crvenoj kosi. Neodlučno joj se nasmešio. Kad mu je uzvratila, sjaj njenog osmeha probio je oklop kojim je pokušao da obuzda svoja osećanja. Tek mnogo kasnije shvatio je da se njegovo srce tog trenutka zauvek otvorilo pred njom.
     No, sada je znao samo da mu je toplije, pa je olabavio pojas na svojoj ovčijoj koži. Barka je glatko klizila vodom kako se sunce pelo. Gaven je ćutke sedeo, gledajući Sianu ispod trepavica. Gospa, izgleda, nije osećala potrebu da govori, a Siana se ugledala na nju. Gaven se nije usuđuvao da prekine tišinu, pa je osluškivao ptičiji poj i tiho pljuskanje vode.
     Voda je bila mirna, tek sa malenim talasima od blagog povetarca ili jačih nabora za koje mu je Gospa rekla da označavaju skrivene sprudove i debla. Jesen je bila kišovita, i voda je ostala visoka; Gaven je gledao ustalasanu vodenu travu i zamišljao potopljene livade. Bregovi i brdašca provirivali su iz vode, ponegde povezani tršćacima. Već je prošlo podne kada Gospa upravi čamac ka šljunčanoj obali jednog ostrva koje - barem Gavenu - nije izgledalo ništa drugačije od ostalih. Izišla je na suvo i dala znak deci da pođu za njom.
     "Umeš li da zapališ vatru?" upita ona.
     "Žao mi je, Gospo, ni to me nikada nisu naučili." Osetio je da crveni. "Znam kako da održavam dobar plamen, ali druidi smatraju da je vatra sveta. Pale je samo u naročitim prilikama, a i to čine jedino sveštenici."
     "Baš liči na muškarce da prave misteriju od nečega što svaka seljanka ume", reče Siana. No, Gospa odmahnu glavom.
     "Vatra jeste misterija. Kao i svaka moć, može da bude opasnost, ili sluga, ili bog. Zavisno od toga kako se koristi."
     "A kakav plamen ćemo ovde zapaliti?" upita on.
     "Samo putničku vatru, da skuvamo sebi jelo. Siana, povedi ga sa sobom i pokaži mu kako se skuplja gorivo."
     Siana pruži ruku Gavenu, sklopivši male, tople prste oko njegovih. "Hajde, treba da nađemo suvu travu i lišće; sve što će brzo goreti i lako se zapaliti; grančice i opalo granje - ovako." Pustila je njegovu ruku i podigla šaku grančica. Zajedno su tražili suvo drvo i gomilali lišće i grančice na hrpu u udubljenju u mokrom tlu. Krupnije granje stavljali su na drugu hrpu. Očito su one ranije već bile ovde.
     Kada je procenila da je hrpa dovoljno velika, Gospa mu pokaza kako se pali vatra pomoću čelika i kremena koje je nosila u torbici o pojasu, i pojavi se prvi plamen. Gavenu je bilo čudno što ga ona uči služinskim poslovima pošto ga je pozdravila kao kralja. No, gledajući vatru, setio se šta je ona rekla o njoj, i razumeo je. Čak je i vatra za kuvanje sveta, a možda, u ova vremena kada Rimljani vladaju spoljašnjim svetom, čak i sveti kralj treba da služi tajno, u sitnim stvarima.
     Ubrzo je već plamtela vesela vatrica, a Gospa joj je dodavala sve veće grane. Kada se dobro razgorela, Gospa poseže u barku i izvuče iz vreće mlitavog, obezglavljenog zeca. Uz pomoć malog kamenog noža brzo ga je odrala i očistila, pa ga je namestila na zelene grane nad vatrom, koja se smirivala pošto se deo granja pretvorio u žar. Uskoro iz zeca poče u vatru da kaplje sok, šišteći. Gavenu zakrča stomak od nestrpljenja pred prijatnim mirisom, i on postade bolno svestan da je propustio doručak.
     Kada je meso bilo gotovo, Gospa ga iseče nožem i dade deci po porciju, mada za sebe nije uzela ništa. Gaven je gladno jeo. Kada su završili, Gospa im pokaza gde da zakopaju kosti i krzno.
     "Gospo", reče Gaven, brišući ruke o tuniku, "hvala vam na jelu. Ali i dalje ne znam šta smerate sa mnom. Sada kad smo jeli, hoćete li mi odgovoriti?"
     Ona se ispitivački zagleda u njega. "Misliš da znaš ko si, ali to uopšte ne znaš. Rekla sam ti da ću te voditi. Pomoći ću ti da saznaš za šta si stvoren." Ona se vrati do čamca i dade im znak da se ukrcaju.
     A šta je sa stotinu kraljeva? želeo je da upita. No, nije se još usuđivao.
     Ovog puta vila ih poveze preko otvorene vode, gde se u močvaru ulivala reka stvarajući kanal; sve dublje se saginjala da motkom dohvati dno. Ostrvo ka kome se uputila bilo je prostrano, odvojeno od kopna samo uzanim kanalom sa zapada.
     "Tiho hodajte", reče ona čim su pristali uz obalu. Povela ih je među drveće.
     Čak i na početku zime, kada je lišće počelo da opada, provlačenje između stabala i ispod nižih grana nije bilo lako, a suvo lišće šuškalo je pod svakim neopreznim korakom. Gaven je neko vreme bio suviše zauzet kretanjem da bi pitao kuda idu. Vila je hodala bez zvuka, a Siana je takođe bila veoma tiha. Pored njih se osećao kao trapavi vo.
     Sa olakšanjem se zaustavio kad je ona podigla ruku. Polako je povukla u stranu leskovu granu. Pred njima se nalazila mala livada gde su crveni jeleni pasli bledu travu.
     "Proučavaj jelene, Gavene, moraš naučiti njihove navike", tiho reče ona. "U leto ih ne bi našao ovde. Tada leže tokom vrelog dana i izlaze da pasu tek u sumrak. Ali sada znaju da moraju jesti što više mogu pre nego što dođe zima. Jedna od prvih dužnosti lovca jeste da nauči navike životinje koju sledi."
     Gaven se usudi da poluglasno progovori. "Znači, treba da budem lovac, Gospo?"
     Nije mu odmah odgovorila.
     "Nije važno šta radiš", odvrati mu jednako tiho. "Drugo je šta jesi. To moraš da naučiš."
     Siana pruži sitnu šaku i povuče ga u udubljenje u travi.
     "Gledaćemo jelene odavde", šapnu ona. "Odavde se sve vidi."
     Gaven je tiho ležao kraj nje, toliko blizu da mu odjednom sinu da je Siana devojka, i to njegovih godina. Dosad jedva da je viđao, a kamoli dodirivao mlade devojke; Eilan i Kaileja, koje je poznavao čitavog života, za njega uopšte nisu bile žene. Sve što je čitavog života slušao ne razumevajući sada ga zapljusnu. Gotovo potpuno obuzet ovim novim saznanjem, oseti da mu obrazi crvene. Bio je veoma svestan toga i brzo je sakrio lice u hladnu travu. Mogao je da oseti sladak, vlažan miris Sianine kose, kao i jak miris njene suknje od grubo uštavljene kože.
     Posle nekog vremena Siana ga munu. "Gledaj!" šapnu ona.
     Preko trave pažljivo je stupala košuta, lako balansirajući na kopitama koja su izgledala premala za njenu težinu. Nekoliko koraka iza nje išlo je poluodraslo lane, sa svetlim pegama upola zaklonjenim čupavim zimskim krznom. Pratilo je majku, ali u poređenju sa njenom smirenom elegancijom njegov korak je naizmenično delovao trapavo i ljupko. Kao ja... pomisli Gaven, smešeći se.
     Gledao ih je kako polako napreduju u paru, zastajući da onjuše vetar. Potom, možda uplašena od nekog tihog zvuka koji Gaven nije čuo, košuta podiže glavu i iščeze u skoku. Ostavljeno samo na maloj čistini, lane se u prvi mah ukoči; nekoliko sekundi nepomično je stajalo, a onda naglo jurnu za njom.
     Gaven ispusti vazduh. Sve do sada nije ni bio svestan da je zadržavao disanje.
     Eilan, moja majka, pomisli on, još isprobavajući tu reč, mada ne prvi put, bila je kao ta košuta. Bila je toliko zauzeta poslom Vrhovne sveštenice da nije, zapravo, ni znala da sam tamo, a kamo li ko sam i šta sam.
     No, sada se već gotovo navikao na taj bol. Svest o Siani koja se protezala kraj njega bila je mnogo stvarnija od sećanja. Još je osećao mesto na kome su njeni mali, vlažni prsti stezali njegove. Poče da se pokreće, ali ona je pokazivala ka ivici šume. On se ukoči, pokušavajući da ne diše, a onda, na ivici čistine, ugleda senku. Jedva je čuo Sianin nehotični uzdah kad veličanstveni jelen, sa širokim rogovljem, polako iziđe na otvoreno. Držao je visoko podignutu glavu; kretao se sa ogromnim i prefinjenim dostojanstvom.
     Gaven je nepokretno gledao kako jelen okreće glavu, zastavši na trenutak kao da može da kroz lišće vidi Gavena.
     Čuo je Sianin šapat kraj sebe. "Kralj Jelen! Mora da je došao da te pozdravi! Ponekad sam gledala jelene nedeljama, a njega ne bih videla!"
     Gaven ustade mimo svoje volje. Za tenutak se gledao u oči sa jelenom. Potom životinja naćuli uši i pripremi se za beg. Gaven se ugrize za usnu, siguran da ga je on uplašio, ali sledećeg trenutka kroz vazduh prolete strela sa crnim perjem i zari se u zemlju na mestu gde je stajao jelen. Za njom dolete još jedna. No, dotle su već svi jeleni ponovo nestali u šumi, i nije se videlo više ništa sem zanjihanih grana.
     Gaven pređe pogledom sa mesta gde je nestao jelen ka mestu odakle su došle strele. Između drveća se pojaviše dva čoveka, zaklanjajući oči dlanom od popodnevnog sunca.
     "Stoj!" To su se pokrenule Gospine usne, ali glas kao da je dopirao odasvud. Lovci stadoše kao ukopani, osvrćući se. "Ovaj plen nije za vas!"
     "Ko brani..." poče viši lovac, ali njegov drug već je pravio znak protiv zla i šapatom ga ućutkivao.
     "Šuma vam brani, i Boginja koja svemu daje život. Druge jelene možete da lovite, jer sad je doba lova, ali ovog ne. Usudili ste se da zapretite Kralju Jelenu. Idite i tražite drugi trag."
     Sada su obojica drhtala. Ne usudivši se ni da uzmu strele, okrenuše se i uz bučnu lomljavu nestadoše u žbunju iz koga su izišli.
     Gospa iziđe iz senke velikog hrasta i dade deci znak da ustanu.
     "Moramo da se vratimo", reče ona. "Dan odmiče. Drago mi je što smo videli Kralja Jelena. To sam želela da vidiš, Gavene - to je razlog što sam te dovela ovamo."
     Gaven zausti da pita, a onda se predomisli. "Šta je bilo?" upita Vilinska Krlajica. "Uvek smeš da mi kažeš šta misliš. Možda neću uvek sve moći da ti kažem, ali uvek smeš da pitaš, a ako je to nešto što ne mogu da učinim ili dozvolim, uvek ću ti objasniti zašto."
     "Sprečili ste one ljude da ulove jelena. Zašto? I zašto su vas poslušali?"
     "Oni su ljudi iz ovog kraja i znaju da treba da me slušaju. A što se tiče jelena, stariji narodi ga ni u kakvoj gladi nisu dirali. Kralja Jelena može da ubije samo kralj..."
     "Ali mi nemamo kralja..." šapnu on, svestan da se primiče odgovoru, a ne znajući da li želi da ga zna.
     "Sada ne", složi se ona. "Hodi." Pošla je putem kojim su došli.
     "Voleo bih da ne moram da se vratim", ozbiljno reče Gaven. "Ja sam samo neželjeni teret ljudima na Toru."
     Na njegovo veliko iznenađenje, Gospa nije požurila da ga ubeđuje u dobre nemere njegovih staratelja. Dosad je već bio navikao da svi odrasli podržavaju ono što su drugi odrasli rekli.
     Umesto toga, Gospa je oklevala. Potom polako progovori. "I ja bih volela da ne moraš da se vratiš; ne želim da budeš nesrećan. Ali svaka odrasla osoba mora, ranije ili kasnije u životu, da čini stvari za koje nema sklonosti ni dara. I premda bih smatrala za čast da usvojim nekoga sa takvim poreklom i mada sam oduvek želela sina da ga podižem zajedno sa kćeri, neophodno je da ostaneš u hramu, koliko god je potrebno da se postane druid. To učenje je neophodno i mojoj kćeri."
     Gaven razmisli na trenutak. "Ali ja, zapravo, ne želim da postanem druid."
     "Nisam to ni rekla - samo da moraš proći tu obuku da bi ispunio svoju sudbinu."
     "Šta je moja sudbina?" uzviknu on, i primeti da je Siana prebledela. Nije hteo da se pred njom svađa sa njenom majkom, ali morao je da zna.
     Vila je dugo gledala u njega. "Kada vidiš oblake crvene i debele, znaš da će tokom dana verovatno biti oluje, zar ne? Ali ne možeš znati kada će tačno početi kiša niti koliko će je pasti. Tako je i sa vremenom u unutrašnjim svetovima. Ja poznajem njihove plime i cikluse. Poznajem znake i vidim njegove moći. Vidim moć u tebi, dete; zvezdane plime se talasaju oko tebe kao što se voda razdvaja pred skrivenim drvetom. Mada ti to sada nije uteha, znam da si ovde sa nekim ciljem.
     Ali ne znam koji je to cilj, ne tačno, a i da znam, ne bih smela da ti kažem; jer ljudi često, trudeći se da ispune ili izbegnu neko proročanstvo, čine upravo ono što ne bi smeli."
     Gaven ju je slušao bez mnogo nade, ali ipak je postavio pitanje kad je završila. "Hoću li vas videti ponovo, Gospo?"
     "Budi siguran da hoćeš. Zar neće moja rođena kćer živeti među devicama Avalona? Kada dođem da je vidim, posetiću i tebe. Hoćeš li je čuvati među druidima onako kako je ona tebe čuvala u šumi?"
     Gaven je zapanjeno pogleda; Siana uopšte nije ličila na druidsku sveštenicu, koju je on uvek zamišljao kao Eilan, ili možda Kaileju.
     Znači, i Siana je takva? I ona ima sudbinu?
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
3.

     Kako se primicala kratkodnevica, postajalo je tamnije, vlažnije i hladnije. Čak i koze više nisu želele da lunjaju. Gaven je sve češće zaticao sebe u blizini koliba nalik na košnice, tamo gde se pašnjak pružao daleko od Tora. U prvi mah, kada je čuo zvuk pesme kako dopire iz prostrane okrugle zgrade koju su hrišćani držali za svoje svetilište, ostao je podalje, ali ono što je čuo zadivilo ga je. Svakog dana prilazio je sve bliže.
     Govorio je sebi da je to samo zbog kiše ili zbog hladnog vetra, i da hoće da iz zaklona pazi na koze. Možda bi bilo drugačije da je imao za društvo nekoga svojih godina, ali Vilinska Kraljica još nije ispunila obećanje da će dovesti Sianu na Avalon, i on je bio usamljen. Krio se kad bi monasi izlazili, ali dugo, sporo pulsiranje njihovih pesama uznemiravalo ga je, mada drugačije, isto koliko i muzika druidskih bardova.
     Jednog dana, neposredno pred kratkodnevicu, zaklon kraj zida izgledao je posebno privlačno, jer je te noći slabo spavao. Sanjao je svoju majku, okruženu plamenom, kako zove sina da je spase. Gavenu se srce stezalo dok ju je gledao, ali u snu nije znao da zove baš njega, i zato nije učinio ništa. Kada se probudio, setio se da je on njen sin. Dugo je plakao, jer je bilo prekasno da je spase, pa čak i da joj kaže da bi je voleo, da mu je samo dala prirliku.
     Seo je oslonjen o zid od pletera, čvršće se umotavajući u gunj. Danas je muzika bila naročito lepa, puna radosti, činilo mu se, mada nije razumeo reči. Razgonila je noćne strepnje kao što prvo sunce topi inje. Zagledao se u igru duginih boja na ledenim kristalima; kapci mu postaše teški, i on zaspa neopazice. Nije ga probudio neki zvuk, nego upravo tišina. Pesma je prestala i vrata su se otvarala. Izišlo je dvanaest muškaraca, starih, ili su bar njemu tako izgledali, odevenih u sive mantije. Osećajući da mu srce tuče, Gaven se uvuče u svoj gunj, nepokretan kao miš kada vidi sovu u letu. Na samom kraju kolone išao je maleni starac, pogrbljen od godina, potpuno sede kose. Zastao je, osvrćući se oštrim pogledom, i skoro odmah ugledao uznemirenog Gavena. Pošao je par koraka prema njemu i klimnuo glavom.
     "Tebe ne poznajem. Jesi li mladi druid?"
     Poslednji monah u koloni ispred starca, visok, proćelav i nezdrave kože, okrete se da ih ljutito pogleda. No, starac podiže ruku, u znak prekora ili blagoslova, i taj drugi, još namršten, okrete se i pođe za ostalima ka svojoj kolibi.
     Gaven ustade, umiren starčevom učtivošću. "Nisam, gospodaru. Ja sam siroče, i pomajka me je dovela ovamo jer nemam nikog drugog na svetu. Ali moja majka bila je jedna od njih, pa ću verovatno i ja biti."
     Starac ga je pomalo iznenađeno gledao. "Zaista je tako? Verovao sam da su druidske sveštenice pod zavetom devičanstva, kao naše monahinje, i da se ne udaju, niti rađaju decu."
     "Tako je", reče Gaven, setivši se nekih stvari koje je Eiluned govorila kad je mislila da je on ne čuje. "Ima ih koji govore da nije uopšte trebalo da se rodim. Ili da je trebalo ubiti i mene i moju majku."
     Stari monah ga je dobroćudno gledao. "Gospod, dok je obitavao među nama, imao je razumevanja čak i za žene uhvaćene u preljubi. A govorio je da će maloj deci pripasti carsko nebesko. Ali ne sećam se da je On ikada pitao kako je ko rođen, zakonito ili ne."
     Gaven se namršti. Zar čak i njegova duša ima vrednosti u očima ovog starog sveštenika? Mada oklevajući, usudio se da to upita.
     "Svi ljudi imaju duše jednako vredne u očima istinskog Boga, mali brate. Tvoja kao i svaka druga."
     "Istinskog boga?" upita Gaven. "Zar vaš bog, ko god da je, smatra da mu pripada moja duša, i ako nisam njegov sledbenik?"
     "Prva istina tvoje vere", blago reče sveštenik, "kao i moje, jeste da su svi bogovi jedno, ma kojim imenom ih zvali. Postoji samo jedan jedini izvor; a On vlada i nad hrišćanima i nad druidima."
     Starac se nasmeši i kruto pođe ka klupi kraj malog trnovitog drveta. "Razgovaramo o besmrtnoj duši, a još se nismo upoznali! Moja braća koja predvode pevanje jesu Bron, koji je bio oženjen mojom sestrom, i Alanus. Brat Pavle je najnoviji u našoj duržini. Ja sam Josif, i obično me zovu 'oče'. Ako se tvoj ovozemaljski otac ne bi protivio, voleo bih da me i ti tako zoveš."
     Gaven je zurio u njega. "Nikada nisam video svog ovozemaljskog oca, a sada je mrtav, pa nemam pojma šta bi rekao na to! A što se tiče moje majke, nju sam poznavao, ali nisam znao..." progutao je knedlu kad se setio sna, "da mi je rod."
     Stari sveštenik posmatrao ga je nekoliko trenutaka. Potom uzdahnu. "Rekao si da si siroče, ali nisi u pravu. Imaš i Oca i Majku..."
     "U Drugom Svetu..." poče Gaven, ali otac Josif ga prekide.
     "Svuda oko tebe. Bog je tvoj otac i tvoja majka. Ali imaš majku i na ovom svetu, jer zar nisi usvojenik mlade sveštenice Kaileje?"
     "Kaileja? Mlada?" Gaven jedva suzdrža smeh.
     "Meni, koji sam zaista star, Kaileja izgleda kao dete", smireno odvrati otac Josif.
     "Znači, ona vam je pričala o meni?" sumnjičavo upita Gaven. Već je znao da Eiluned i ostali pričaju o njemu. Pobesneće ako sazna da su pričali čak i hrišćanima.
     No, starac se samo smešio. "Tvoja pomajka i ja ponekad razgovaramo. U ime Gospoda koji je rekao da su sva deca Božija, ja ću ti biti otac."
     Gaven odmahnu glavom, setivši se svega što je slušao o hrišćanima. "Nećete me hteti. Imam još jednu pomajku, Gospu Vilinskog naroda. Da li je znate?"
     Starac odmahnu glavom. "Žao mi je što nemam tu čast, ali siguran sam da je ona plemenita osoba."
     Gaven je sad lakše disao, ali još nije bio spreman da veruje starcu. "Čuo sam da hrišćani kažu kako su sve žene zle..."
     "Ja ne kažem", reče otac Josif, "jer čak je i Gospod, kada je obitavao među nama, imao prijatelje među ženama: Mariju iz Betanije, koja bi mu bila žena, da je poživeo dovoljno dugo; i drugu Mariju, iz grada Magdale, za koju je rekao da joj je mnogo oprošteno jer je mnogo volela. Prema tome, žene, naravno, nisu zle. Tvoja pomajka, Kaileja, veoma je plemenita žena. Ne kažem da su žene zle, nego da ih ponekad pogrešno razumeju ili pogrešno upućuju, isto kao i muškarce. A ako neke od njih greše, ne znači da su sve žene takve."
     "Znači, onda Vilinska Gospa nije zla, niti njena kćer?" Starac je zvučao kao da ne predstavlja pretnju, ali Gaven je morao da se uveri.
     "Ne poznajem Gospu, pa ne znam. Ima mnogo priča o Vilinskom narodu. Priča se da su oni niži anđeli, koji se nisu borili ni za Boga ni za Zlog kada se pobunio, i zato su osuđeni da zanavek žive ovde. Drugi kažu da je Eva, posramljena što ima tako mnogo dece, sakrila neke od njih, tako da im Bog nije podario duše.
     Moji učitelji govorili su da se vilinski narod sastoji samo od duha, koji govori u ime svega u prirodi što nema svoj glas. Ali svakako ih je stvorio Bog. I kao što ljudi koji odu u Vilinsku zemlju nikada ne umiru, oni iz Vilinskog naroda koji se pridruže ljudima postaju smrtni, a ako žive dobro, svemoćni Bog će im podariti dušu. Što se tiče njene kćeri, ona je samo dete. A ako delom potiče od smrtnika, onda svakako već ima dušu. Mogu li deca da budu zla? Gospod je rekao da je njihovo carstvo nebesko."
     Otac Josif pogleda Gavena i nasmeši se. "Često si slušao naše pesme, je li? Da li bi voleo da nas slušaš unutra?"
     Gaven ga je sumnjičavo odmeravao. Starac ga je privlačio, ali već se umorio od odraslih koji stalno govore šta je on i šta treba da radi.
     "Ne moraš", dodade otac Josif, "ali tako zvuči mnogo bolje..." Govorio je sasvim ozbiljno, ali dečak primeti iskru u njegovom oku i poče da se smeje. "Posle svečanosti kratkodnevice, kad budeš imao više vremena, mogao bi, ako želiš, i da učiš pevanje..."
     Gaven se ukoči. "Otkud ste znali? Otkud ste znali da bih to voleo više od svega? Ali hoće li mi Kaileja dopustiti?"
     Otac Josif se na to osmehnu. "Kaileju prepusti meni."

     Velika sala bila je puna mirisa borovih grana. Druidi su išli da ih naseku sa drveća koje je raslo na sledećem brdu u nizu koji se pružao od Avalona. Niz se pružao od Tora ka severoistoku, dosežući sve do najdalje tačke na kojoj se Britanija pružala u zapadno more. Druge linije moći stizale su do Tora sa severozapada i severa, označene uspravljenim kamenjem, izvorima ili brdima, od kojih je većina bila obrasla borovima. Kaileja nije bila lično tamo, ali ih je videla putujući duhom. Činilo joj se da danas sve pulsira od moći.
     Prema druidskim proračunima, ova noć doba je najveće tame u godini. Sutra će sunce početi povratak sa južnog neba, i mada je najgori deo zime tek bio pred njima, mogli su se nadati da će leto ponovo doći. Ovo što činimo, ovde u ovom čvoru moći, pomisli Kaileja dok je upućivala Lisandu da pričvrsti kraj venca na stub, poslaće odjeke energije kroz čitavu zemlju.
     A to je važilo za sve što čine, ne samo za večerašnji obred. Postajalo joj je sve jasnije da je ovo utočište u močvari zapravo tajno središte Britanije. Rimljani mogu da vladaju njenom glavom u Londiniumu i da upravljaju svime što se dešava u spoljašnjoj ravni. No, samim svojim prisustvom ovde, sveštenice Avalona vladaće njenom dušom.
     Sa drugog kraja sale začu se cika, i Dika, sva crvena u licu, okomi se na Gavena i poče da ga šiba borovom granom. Eiluned, namrštena kao olujni oblak, pohita ka njima, ali je Kaileja bila brža.
     "Nisam te ni pipnuo!" uzviknu dečak, krijući se iza Kaileje. Sveštenica krajičkom oka ugleda Lisandu kako se povlači i brzo je zgrabi.
     "Prva dužnost sveštenice jeste da govori istinu", strogo joj reče Kaileja. "Ako mi ovde govorimo istinu, istina će vladati u zemlji." Devojka pogleda nju, pa Gavena, i pocrvene.
     "Pomerila se..." promrmlja Lisanda. "Htela sam da gurnem njega."
     Kaileja je znala da ne treba da pita zašto. Dečaci i devojčice u tim godinama su kao psi i mačke, dve različite vrste bića, naizmenično neprijateljske i zadivljene razlikama između sebe.
     "Niste ovde radi igre", blago reče ona. "Zar mislite da nameštamo sve ove grane samo zbog lepog mirisa? One su svete, predstavljaju obećanje nastavka života i kad su sve ostale grane gole."
     "Kao zelenika?" upita Dika; od radoznalosti je zaboravila na uvredu.
     "Da, i kao imela, koja se rađa iz munje, i živi ne dodirujući zemlju. Sutra će druidi ići da je seku zlatim srpovima, kako bi je koristili u svojoj magiji." Kaileja zastade, osvrćući se. "Ovde smo skoro gotovi. Idite da se ugrejete, jer će uskoro zaći sunce i ugasićemo sve vatre."
     Dika, mršav devojčurak i večita smrza, potrča ka vatri koja je gorela, na rimljanski način, u gvozdenom mangalu nasred odaje, a Lisanda pođe za njom.
     "Moraš mi kazati ako te budu suviše gnjavile", reče Kaileja Gavenu. "Mlade su, a ti si jedini dečak njihovih godina ovde. Uživaj u njihovom društvu još malo, jer kada budu postale žene neće više moći slobodno da jurcaju okolo."
     Pokajala se kad je videla koliko se zbunio. "Nije važno. Idi kod Rianon i pitaj da li je pri pečenju možda pokvarila neki od kolača što ih sprema za svečanost. Mi koje smo položile zavete moramo da postimo, ali nema razloga da vi mladi prerano upoznate glad."
     Još je bio dovoljno mali da od tog predloga sav sine, i Kaileja se smešila za njim kad je odjurio.
     Neosvetljena, sala sveštenica izgledala je ogromna, kao duboka pećina ledene tame u kojoj bi se šačica okupljenih ljudi lako izgubila. Gaven se smestio blizu Kaileje, koja je sedela u središtu grupe, posađena na svoju veliku stolicu. Kroz odeću je osećao toplotu njenog tela, i to mu je prijalo.
     "I tako je izgrađen 'Đavolji ples'", reče Kea, na koju je došao red da priča priču, "i nikakve sile zla nisu uspele to da spreče."
     Još od zalaska sunca sedeli su u sali, i sveštenice su pričale priče o vetru i drveću, o zemlji i suncu, o duhovima mrtvih i delima živih, i o čudnim bićima koja nisu ni jedno ni drugo, a obitavaju u praznini između svetova. Kea je pričala o gradnji ogromnih kamenih kapija na vetrometini u središnjoj ravnici, istočno od Letnje Zemlje. Gaven je čuo za nju, ali nikada nije bio tamo. Činilo mu se da je svet pun čudesa koja on nije video, i nikada ni neće ako ga Kaileja zadrži ovde.
     No, ovog časa bio je zadovoljan što je tu. Zvuk vetra pod strehom šaputao je zajedno sa Keinim glasom, i povremeno mu se činilo kao da može da razabere poneku reč. Sveštenice su govorile da u ovo doba godine napolju lutaju sile tame koje nimalo ne vole čovečanstvo, i dok je slušao šapat vetra, bio je spreman da im poveruje.
     "A ogari nisu učinili ništa?" upita Lisanda.
     "Ne baš ništa", odgovori Kea, jedva suzdržavajući smeh. "Najveći od njih, čije ime neću da izgovorim u ovakvoj noći, zarekao se da će zakopati kameni prsten u kome služimo Majci - onaj što se nalazi severoistočno odavde. Povezuje nas jedna od podzemnih linija moći, i u ovoj noći tamošnji žitelji paliće vatru na središnjem kamenu."
     "Ali šta je ogar učnio?" konačno upita Gaven.
     "Oh, da - pa, pričali su mi da je nakupio ogromnu gomilu zemlje i poneo je ka krugu, ali Gospa je stala pred njega i zaustavila ga, i on je ispustio svu tu zemlju na gomilu i pobegao. A ako mi ne verujete, možete otići i videti sami. Nalazi se tik sa zapadne strane kamenog prstena. Na prolećnu ravnodnevicu šaljemo tamo sveštenika i sveštenicu da vode obrede."
     Zidovi zadrhtaše od jačeg naleta vetra. Gaven položi dlan na utabani zemljani pod, na trenutak uveren da se sama zelja trese od nečijeg prastarog, ogromnog koraka. A šta sa Vilinskim narodom, pomisli on. Šta je sa Sianom i kraljicom? Da li one jašu na vetru, ili i same održavaju svečanost na nekom tajnom podzemnom mestu? Često je mislio na njih od onog dana na jezeru.
     "Jesmo li ovde bezbedni?"
     Gavenu je bilo drago što je mala Dika to pitala.
     "Ostrvo Avalon je sveto tlo", odgovori Kaileja. "Dok god služimo bogovima, nikakvo zlo ne može da prodre ovamo." Nastupi tišina; Gaven je osluškivao kako vetar zavija preko krova i polako jenjava.
     "Koliko dugo?" šapatom upita Dika. "Koliko će vremena proći dok se svetlost vrati?"
     "Onoliko dugo koliko je potrebno da se popneš na vrh Tora i vratiš se dole", odgovori Rianon, koja je, kao i sve ostale sveštenice, imala gotovo neprirodnu sposobnost određivanja protoka vremena.
     "Onda su druidi, koji će doneti vatru, sada već gore", reče Gaven, sećajući se šta mu je Branos pričao.
     Odgovorila mu je Kaileja. "Oni čekaju ponoć, odolevajući hladnoći i opasnostima tame. Budite sad mirni, deco moja, i molite se Gospi da zapali vatru u vašoj tami, jer, mada možda ne mislite tako, vaša je tama dublja i opasnija od ove noći koja obavija svet."
     Ona zaćuta. Dugo je izgledalo da se niko ne miče. Gaven položi glavu na Kailejino koleno. Nije se čulo ništa sem tihog disanja; čak je i vetar stao, kao da čitav svet čeka zajedno sa ljudskim dušama koje su se ovde okupile. Trgao se kad ga je nešto dodirnulo, a onda je shvatio da je to Kailejina ruka i da mu gladi kosu. Ukočio se u čudu, i nešto u njemu, dotle smrznuto kao zimski led, poče da se topi. Kako se blago, pravilno milovanje nastavljalo, on zagnjuri lice uz njenu butinu, zadovoljan što je suviše mračno da bi iko video suze na njegovom licu.
     Nije ga trgao zvuk, nego neka druga promena, možda u samom vazduhu. Još je bilo sasvim mračno, ali senke oko njih kao da su postale manje teške. Neko se promeškoljio; čuli su se koraci kad je neko prišao vratima.
     "Slušajte!" Vrata se otvoriše, otkrivajući pravougaonik modrog noćnog neba prošaranog zvezdama, a odnekud izdaleka, kao da pevaju same zvezde, do njih dopre nagoveštaj pesme.

     Iz tame dolazi svetlo;
     Iz slepila dolazi vid;
     Neka nestanu senke!
     U ovom svetom času
     Rečena je reč moći;
     I noći više nema...

     Gaven se ukoči, trudeći se da razabere reči. Neko dahnu, i on podiže pogled. Na vrhu Tora propupelo je svetlo, sićušna, treperava tačka plamena; za njom usledi druga, pa treća. Devojke su mrmljale, pokazujući tamo, ali Gaven je čekao nastavak pesme.

     Godina će teći dalje,
     Zemlja je sada slobodna,
     Sve izgubljeno neka se nađe!
     U ovom svetom času
     Rečena je reč moći;
     I leda više nema...

     Svetlost se pretvori u prugu što je tekla naniže, spiralnim putem oko Tora. Glasovi bi se utišali kada bi svetlo zašlo na drugu stranu brda, a potom bi se vratili, jači. Kao i kada je čeznuo za hrišćanskom muzikom, Gaven uzdrhta od harmonije. No, monaška liturgija bila je veličanstvena potvrda reda, a melodije druida slivale su se i razdvajale, izvijajući se i utišavajući se u istovremeno slobodnoj i neizbežnoj harmoniji nalik na ptičiju pesmu.

     Kad gubitak postane dobit,
     Kad radost zameni bol,
     Neka tuga ostane zalud.
     U ovom svetom času
     Rečena je reč moći;
     i smrti više nema...

     Sada su bili dovoljno blizu da bi baklje osvetlile ljude koji su ih nosili; kolona druida u belim odeždama krivudala je niz brdo. Gaven se njihao u mestu, želeći da postane deo te muzike.

     Dolaze svete plime,
     Dolazi proleće iz zime,
     Istinu pevamo sada.
     U ovom svetom času
     Rečena je reč moći;
     I straha više nema...

     Kolona pevača, predvođena sedobradim Kunomaglosom, stigla je do sale. Žene se razdvojiše da ih propuste unutra. Branos, staračkog lica prosvetljenog zanosom muzike, uhvati Gavenov zadivljeni pogled i nasmeši se.
     Biću bard, pomisli dečak. Hoću! Moliću Branosa da me uči.
     Kad je ušao u salu za ostalima, zažmirkao je, zbunjen sjajem posle tako duge tame. Desetak zapaljenih baklji bacalo je svetlost na nasmešena lica, ali kada mu se vid prilagodio, Gaven se zagleda u jednu osobu. Njena plava kosa lebdela je u oblaku oko lica, blistava kao dan; oči su joj sijale. U umu mu se, vrlo polako, pojavi njeno ime - Siana - ali to nije bila ona sasvim ovozemaljska devojka sa kojom je lutao jednog jesenjeg dana. Večeras je bila kćer vile, od glave do pete.
     Neko mu dade kolač, i on poče da jede, ne skidajući pogled sa devojke. Postepeno mu se, dok je žvakao, vratiše ljudska čula. Sada je video da ona ima pege na obrazima i da joj je suknja na ivici zamrljana. No, možda zbog sati provedenih u tami, ona prva slika je zadržala snagu prosvetljenja.
     Zapamti! reče on u sebi. Šta god da se desi, ovo je njena istina! Zapamti!

     Bez obzira na to u koliko kratkodnevica iščekivala povratak svetlosti, mislila je Kaileja, uvek dođe trenutak kada se upita je li moguće da se ovog puta to neće desiti, da se vatra neće upaliti, i da će tama zavladati svetom. Noćas, kao i uvek, njena prva reakcija na prvu iskru što se pojavila na vrhu brda bilo je olakšanje. Ove godine je, možda, imala više razloga od većine drugih da bude zahvalna. Posle toliko tragedija, obećanje obnove bilo joj je posebno važno.
     Drvo u mangalu na sredini sale bilo je potpaljeno; uz toplotu baklji, temperatura je naglo rasla. Kaileja dozvoli da joj se ogrtač otvori dok je gledala oko sebe. Bila je okružena osmesima. Čak je i Eiluned jednom dozvolila sebi da bude zadovoljna.
     Otac Josif, koji je završio svoju ponoćnu službu, prihvatio je njen poziv i došao sa jednim od svojih monaha, ne bratom Pavlom sa uvek kiselim licem, nego sa mlađim muškarcem, Alanusom, koji ga je pratio.
     U kojim drugim telima, u kojim drugim životima i zemljama smo zajedno čekali da pozdravimo povratak svetlosti? upitala se. Susreti sa ocem Josifom često su je navodili na takve misli. Bilo je neobične utehe u pomisli da će, uprkos zbrci i tuzi u ovom sadašnjem životu, ipak preostati nešto večito.
     Ona prođe kroz gužvu da ga pozdravi.
     "U ime svetlosti uzvraćam ti blagoslov. Neka bi mir vladao unutar ovih zidova", odvrati joj on. "Moram da govorim sa tobom, Gospo, o obuci mladog Gavena."
     Kaileja se okrete, tražeći dečaka. Gaven je zurio preko vatre, rumen u licu i očiju nalik na zvezde. Oseitla je da joj se srce grči. I Eilan je tako izgledala posle ispita za sveštenicu, kada je izišla iz jezera. Potom Kaileja pođe za njegovim pogledom i ugleda plavokosu devojku, blistavu i rumenu kao da je rođena iz plamena, a iza nje, kao senku, Vilinsku Kraljicu.
     Kaileja pogleda nezgrapnog dečaka, pa blistavu devojčicu, i oseti, onako kako je ponekad dato onima što prođu njenu obuku, da se uspostavlja sklop. Posle one noći kada je razgovarala sa Vilinskom Kraljicom, Kaileja je mnogo razmišljala o detetu koje je Kraljica rekla da će dovesti, i o njenoj mogućoj budućnosti. Bilo je dovoljno teško učiti i devojčice što dođu iz sveta ljudi. Kako će se snaći sa detetom odraslim u Vilinskoj Zemlji? No, Siana nije došla, i posle nekog vremena svakodnevne brige su potisnule to pitanje.
     "Oče... rado ću govoriti sa tobom o dečaku, ali ovde je neko koga moram da pozdravim", žurno reče ona. On pođe za njenim pogledom i raširi oči.
     "Sasvim te razumem. Dečak je govorio o njima, ali nisam mu sasvim verovao. Zaista je ovaj svet još pun čudesa!" reče on.
     Kad je Kaileja prišla, vila iziđe iz senke da je dočeka. Imala je dar da privuče pažnju kad tako želi, i razgovori zamreše kad svi koji su je dotle jedva primećivali videše da stoji pred njima.
     "Došla sam, gospo od Avalona, da ispuniš ono što si mi obećala." Gospin glas odjekivao je salom. "Ovo je moja kćer. Molim te da je učiš kao sveštenicu."
     "Vidim je i pozdravljam je dobrodošlicom", odvrati Kaileja, "No, za obuku je potrebna volja deteta i nikoga drugog."
     Vila promrmlja nešto i Siana stade pred Kaileju, pognute glave. Plamsaji vatre sijali su u njenoj plavoj kosi.
     "Znam da si došla ovde uz pristanak svoje porodice. Ali jesi li došla među nas po svojoj slobodnoj volji, bez pretnji ili nagovaranja bilo koje vrste?" upita Kaileja.
     "Jesam, Gospo", začu se odgovor, tih, ali jasan, iako je svakako znala da svi pilje u nju.
     "Da li obećavaš da ćeš živeti u miru sa svim ženama iz ovog hrama i ponašati se prema njima kao prema majci ili sestri sopstvene krvi?"
     Siana na trenutak podiže pogled. Uglavnom je ličila na svog neznanog oca, ali imala je duboki pogled na majku. "Hoću, tako mi Boginja pomogla!"
     "Tokom obuke, devojke pripadaju Gospi i ne mogu se podati nijednom muškarcu, osim ako Boginja to bude zahtevala. Hoćeš li se pokoravati tom pravilu?"
     "Hoću." Siana se stidljivo nasmeši i ponovo obori pogled.
     "Onda, dobro došla među naše device. Kada odrasteš, možeš, ako te Boginja pozove, da preuzmeš obaveze sveštenice, ali za sada ovo će biti jedino što te vezuje." Ona raširi ruke i zagrli dete, na trenutak ošamućena slatkim mirisom te svetle kose.
     Potom zakorači unazad, i sve ostale žene priđoše, jedna po jedna, da pozdrave svoju novu sestru; sumnje i mrštenje su nestajali, čak i kod Eiluned, čim bi dodirnuli devojku. Kaileja pogleda njenu majku i primeti nagoveštaj osmeha u tamnim vilinskim očima.
     Optočila je devojku sjajem da bismo je prihvatili, pomisli Kaileja. To se mora okončati. Siana mora da zasluži svoje mesto ovde, ili joj nećemo biti ni od kakve koristi. No, devojku će čekati mnogo problema dok bude učila disciplinu hrama i običaje u svetu ljudi. Mala čarolija za lakši početak svakako ne može mnogo škoditi.
     "Ovo je Dika, a ovo Lisanda", predstavila je Siani poslednje devojke u koloni. "Vas tri delićete malu kolibu kraj kuhinje. Tamo te čeka krevet, a one će ti pokazati gde da ostaviš svoje stvari." Zagledala se u Sianinu tuniku od prirodne vune, izvezenu mnoštvom lišća i cvetova, i nasmešila se. "Sad idi da pojedeš nešto. Ujutro ćemo ti naći odeću kakvu nose i ostale devojke."
     Bio je dovoljan samo nagoveštaj pokreta i Lisanda, uvek odvažnija, uhvati Sianu za ruku. Tri devojke odoše. Kaileja ču tihi Dikin glas i žubor Sianinog smeha u odgovor.
     Budite dobri prema njoj, i ona će vam biti blagoslov. Danas si stekla moju zahvalnost...
     Tek kad se okrenula i videla da vilinske Kraljice više nema, Kaileja je shvatila da te reči nisu bile izgovorene naglas. Soba se ispunila razgovorom i smehom, jer svi su postili čitavog dana, a sad su navalili na pripremljenu gozbu. Rimljanima bi se činila prilično skromna, ali za stanovnike hrama, naviknute na najjednostavnije kuvane žitarice, povrće i sir, kolači zaslađeni voćem i medom, pečeni zečevi i jelensko meso bili su ogromno izobilje.
     "Znači, to je kćer Gospe Vilinskog naroda, o kojoj mi je pričao Gaven?" upita otac Josif, prilazeći joj.
     "Jeste."
     "Jesi li zadovoljna njenim dolaskom?"
     "Da nisam, ne bih joj dopustila da ostane."
     "Ona ne pripada tvom stadu..."
     "Niti vašem, oče", polako reče Kaileja. "Nemojte da se zabunite." Uzela je jabuku iz kotarice i zagrizla je.
     Otac Josif klimnu glavom. "Zato sam se i čudio što vidim njenu majku. Ona pripada narodu koji je bio ovde pre Britanaca - kažu čak i pre ljudi uopšte. Svakako su bili ovde kada je Narod Mudrosti stigao iz Potopljenih Zemalja na ove obale."
     "Ne znam zasigurno ko je ili šta je Gospa Šumskog Naroda", reče Kaileja. "Ali jednom mi je pomogla kada mi je bilo veoma potrebno. Njen narod ima mudrost koju smo mi izgubili. Volela bih da dovedem među nas Vilinski narod, sa svim njihovim znanjima. A obećala je da će poučavati mog usvojenog sina, Gavena."
     "O Gavenu sam i hteo da razgovaramo", reče otac Josif. "On je siroče, zar ne?"
     "Jeste", reče Kaileja.
     "Onda, u ime Učitelja koji je rekao 'Neka mi dođu mala deca', dozvoli da tvoj posinak Gaven bude i moj sin. Molio me je da ga učim muzici. Ako i devojka želi da uči, biće mi kćer i Gavenova sestra po Hristu."
     "Zar vam ne smeta što su se zakleli starim bogovima?" upita Kaileja. Jedan druid doneo je harfu i spremao se da svira. Gaven je stajao kraj njega, gledajući odsjaje na strunama.
     "Ne smeta mi činjenica da je dala zavet pred tobom", uzdahnu otac Josif. "No, bratu Pavlu se to možda neće dopasti. On je nov među nama i smatra da čak i ovde, na kraju sveta, treba da preobratimo sve koje sretnemo."
     "Čula sma ga", reče Kaileja sa gorčinom. "On, izgleda, veruje da će izneveriti svoju dužnost ako dozvoli ijednoj osobi na čitavom svetu da ostane pagan. Treba li da zabranim Gavenu da dolazi kod vas? Ne želim da postane hrišćanin."
     "Tako veruje Pavle", reče otac Josif. "Nisam rekao da delim njegovo mišljenje. Čovek koji izda svoju veru jednom, verovatno će se odreći i druge vere, a verujem da to važi i za žene." Vrlo ljubazno se nasmešio. "Veoma poštujem one koji propovedaju vašu veru."
     Kaileja uzdahnu i opusti se; znala je da bilo koje od svoje dece može mirno poveriti ocu Josifu.
     "Ali zar nisam upravo čuo kako tražiš od devojke da sama odluči? Na kraju krajeva, dečak će sam odlučiti kojoj veri da se prikloni."
     Ona je na trenutak zurila u njega, a onda odmahnu glavom i nasmeši se. "U pravu ste, naravno. Teško je setiti se da je odabiranje obostrano, i da nije bitna ni moja volja, pa čak ni njegova, nego volja bogova..."
     Ona pruži ruku starcu. "Sada moram da pođem i vidim kako se Siana smestila. Hvala vam što ste ljubazni sa Gavenom; on nam je veoma važan."
     "Lako je biti ljubazan sa njim", odvrati otac Josif. "I ja moram da pođem, jer moramo ustati u zoru da pozdravimo svog Gospoda, a onda ću morati da objasnim svoju odluku bratu Pavlu, koji misli da sam ionako suviše popustljiv prema paganima. No, Gospod nas je učio da je istina Božija važnija od ljudskih reči, i da su, u osnovi, sve vere jedno."
     Kaileja pogleda Josifa, i vid joj se zamagli kao da gleda kroz vatru. Na trenutak ga je videla višeg i mlađeg, sa lepršavom crnom bradom. Nosio je belu odoru, ali oko vrata je imao drugačiji simbol, a ne krst. I ona je bila mlađa, obavijena tamnim velovima.
     "'A to je prva od velikih istina.'" Reči su joj dopirale iz neke velike dubine sećanja. "'Da su svi bogovi Jedno, i nema vere veće od Istine...'"
     "Neka Istina prevlada", odvrati otac Josif. Dvoje posvećenika u Misterije osmehnuše se jedno drugom.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
4.

     Druge Gavenove zime na Avalonu izbio je požar. Niko nije sa sigurnošću znao kako je počeo. Eiluned je tvrdila da je sigurno neka devojka prethodne večeri nepažljivo zapretala ugljevlje u velikoj sali. No, niko nije mogao da bude siguran. Tamo niko nije spavao, a kada su se sveštenice probudile od svetla, zgrada je već plamtela. Jak vetar povijao je plamen, noseći iskre kroz vazduh pravo na trščani krov Kuće Devojaka.
     Odatle se požar širio ka kolibama druida. Gaven se probudio od kašljanja starog Branosa. U prvi mah je pomislio da se starac muči nešto više nego obično, ali kad se rasanio, osetio je zadah dima, pa je i sam počeo da kašlje. Iskočio je iz postelje i prišao vratima.
     Tamne prilike žurno su se muvale naspram plamenog bleska, vičući. Dah vrelog vazduha podiže mu kosu sa čela kad je vetar promenio pravac. Iskre su šištale u travi pokrivenoj injem.
     "Branose!" povika on, okrenuvši se. "Ustani! Vatra!"
     Gaven nije posedovao ništa što bi mu nedostajalo, izuzev ovčijeg gunja. Jednom rukom navukao ga je preko glave, a drugom je vukao starca da ustane.
     "Hajde... obuj se..." Navukao je Branosu obuću i zgrabio ćebe da ga omota oko njegovih mršavih ramena. Stari bard je stajao, klateći se, ali se odupro Gavenovom pokušaju da ga povuče ka vratima.
     "Moja harfa..." Dečak je jedva razumeo njegovo mrmljanje.
     "Nikad ne sviraš na njoj..." poče Gaven, a onda se zakašlja. Vatra mora da je zahvatila njihov krov, jer odaja je počela da se puni dimom. "Idi", jeknu on, gurnuvši starca ka vratima. "Ja ću ti je spasti!"
     Na ulazu se pojavi lice; neko zgrabi Branosa i povuče ga napolje, vičući. No, Gaven se već okretao. Nad njim se iznenada pojavi plameni jezik, pojačan promajom sa vrata. On pođe ka uglu gde je stajao instrument, pod kožnom navlakom, trže se kad se po podu rasula masa varnica, a onda se baci napred, razgoneći rukom deliće zapaljene trske kao da su muve.
     Harfa je bila velika gotovo koliko on, i teška, ali u tom trenutku stekao je snagu da je povuče kroz plamen i vrelinu koji su se spuštali naniže, i bacio se kroz vrata.
     "Glupane mali!" dreknu Eiluned, raščupane kose i umazanog lica. "Zar nisi ni pomislio kako bi bilo Kaileji da si izgoreo?"
     Gaven, nogu smrznutih od ledenog tla iako se još znojio od vreline vatre, zinu na nju, zapanjen tolikim besom. No, odmah vide užas u njenim očima i shvati da, optužujući ga, ona krije sopstveni strah. Koliko li je od onoga što ljudi čine, vređajući ga, samo način odbrane, kao što se jež sklupča kad se uplaši?
     Zamišljaću je kao ježa, pomisli on, i kad me uvredi, setiću se da je ona, zapravo, veoma plašljiva životinjica.
     Nekoliko druida pokušavalo je da sačuva preostale zgrade, polivajući krovove vodom sa svetog kladenca, ali bilo je premalo kofa, i sada je većina sveta samo stajala i gledala požar. Duga sala stajala je optočena vatrom, i plamen je lizao ka nebu kroz krov Kuće Devojaka. Druidska sala takođe je bila zahvaćena, kao i neke manje zgrade. Životinje su puštene iz staja i sada su uznemireno blejale, ali te zgrade možda su bile dovoljno udaljene da bi izbegle vatru.
     Žene su jecale ili sedele u ošamućenom ćutanju, gledajući plamen. "Kako ćemo živeti?" šaputale su. "Kuda ćemo poći?"
     Branos je sedeo i plakao, grleći harfu čvornovatim šakama.
     Gaven se upita zašto je rizikovao život da je spase, a onda, osmotrivši veličinu instrumenta, upita se kako je to uspeo.
     Kao u odgovor, dođoše mu reči: Uvek ćeš naći snage za ono što moraš da učiniš...
     Branos podiže pogled, očiju osvetljenih plamsajima. "Hodi", zakrešta on. Ne obraćajući pažnju na Eiluned, dečak ustade i priđe mu. Stari bard ga uze za ruku i postavi je na harfu. "Tvoja je... ti si je spasao. Sada je tvoja..."
     Gaven proguta knedlu. Svetlost plamena zlatasto se prelivala po žicama usađenim u uglačano drvo i bronzanim strunama. Glasovi oko njega sliše se u tihu huku, nalik na zvuk požara. Oprezno je pružio ruku i dodirnuo strunu, izazvavši samotan, mek ton.
     Nije hteo da bude glasan, ali ton kao da je ostao u vazduhu. Okrenuše se oni najbliži, pa ostali, sledeći njihov pokret. Gaven je zurio u njih, prelazeći pogledom sa lica na lice, uviđajući da ih je umilni ton na trenutak odvojio od panike ili očajanja. Među tamnim prilikama našao je Kaileju, umotanu u šal. Njeno lice, pod svetlošću vatre, bilo je naborano i izobličeno od strepnje. Izgledala je stara. Jednom mu je pričala o plamenu u kome su izgoreli njegovi roditelji. Da li i sada misli na to? Oči ga zapekoše od sažaljenja nad sobom, jer nije znao šta je izgubio, i nad njom, jer ona je tako dobro poznavala njegovu majku.
     A sada su oboje po drugi put gubili sve.
     Zvuk harfe nestade. Kaileja pogleda Gavena pravo u oči. Na trenutak se namrštila, kao da se pita otkuda on tu. Potom joj se lice izmeni. Kasnije, kad se prisećao toga, jedina reč kojom je mogao da opiše ono što je bilo u njenim očima bila je 'čudo'. Dok ju je gledao, ona se ispravi, očito ponovo zauzimajući položaj Gospe od Avalona.
     "Gospo", Eiluned je govorila u ime svih, "šta će biti sa nama? Hoćemo li se sada vratiti u Šumsku Kuću?"
     Kaileja pogleda oko sebe. I druidi su je gledali, čak i Kunomaglos, njihov poredvodnik, koji je došao na Tor tragajući za životom mirne meditacije, i koji je bio sve nesrećniji kako je zajednica rasla.
     "Sve ste, kao i uvek, slobodne. Šta želite da uradite?" Glas Vrhovne sveštenice bio je hladan.
     Eilunedino lice se zgrči, i Gaven prvi put oseti da i nju žali. "Reci nam!" zajeca ona.
     "Mogu da vam kažem samo šta ću ja da radim", reče Kaileja nešto blaže. Ponovo je pogledala vatru. "Dala sam zavet da ću na ovom svetom brdu stvoriti središte drevne mudrosti. Vatra može da uništi samo ono što je vidljivo ljudskom oku, ono što je načinjeno ljudskim rukama. Avalon srca ostaje..." Ona ponovo pogleda Gavena. "Kao što se duh pobedonosno diže iz tela koje sagoreva, tako se ni pravi Avalon ne nalazi u ljudskom svetu." Zastala je, kao da je sopstvene reči čude koliko i one koji je slušaju. "Odlučite po svom srcu. Ja ostajem da služim Boginji na ovom svetom brdu."
     Gaven pogleda ostale i vide da ispravljaju leđa, sa novom svetlošću u očima. Kaileja potraži njegov pogled i on ustade kao da ga je prozvala.
     "Ja ostajem", reče.
     "I ja", reče glas kraj njega.
     Gaven poskoči i ugleda Sianu, koja je imala majčin dar da se bešumno kreće. Sada su progovarali i ostali, obećavajući da će sve obnoviti. On steže Sianu za ruku.
     Zima nije najzgodnije doba za gradnju. Gaven dunu u ukočene prste da ih ugreje, a potom pruži ruku naniže sa krova nove Kuće Devojaka da uzme konopac od upredene slame koji mu je pružala Siana, pa poče da privezuje za grede novi snop slame. Ona je drhtala; njeni obrazi, inače ružičasti, sada su postali purpurni od zime. Pričala mu je da u Vilinskoj zemlji vreme može biti hladno jesenje ili blago prolećno. Sigurno se pita zašto je uopšte pristala da obitava u zemlji smrtnika.
     No, nije se žalila, a neće ni on, čak ni ako je zbog svoje male težine određen da se penje na krov, izložen svakom naletu ledenog vetra. On joj se nasmeši dok je jedan druid podizao novi naramak slame. Potom leže na bok, namesti slamu gde treba i uze od Siane novi slamni konopac da je zaveže. Barem nova zgrada ne mora da bude tako velika kao stara. Neke sveštenice našle su sklonište kod Vodohodača i njegovog plemena, ali druge su se vratile svojim porodicama. Stariji druidi i dečaci živeli su u maloj crkvi oca Josifa. I neki muškarci su otišli. Čak je i Kunomaglos, vođa druida, otišao u planine, tražeći samoću. Jedna kuća za muškarce i jedna za žene biće dovoljne do leta. Barem su skladišta i staje ostali neoštećeni.
     Pretpostavljvao je da je sada Kaileja glavna za sve. Barem nije došao niko iz Vrenemetona da naredi drugačije. Ako se Vrhovna sveštenica i razočarala zbog onih što su otišli, nije to pokazivala. Gavenu se činilo da ona na te gubitke gleda kao na neophodno potkresivanje, posle koga će svi biti još snažniji. Isto je bilo i u svetu izvan doline Avalona, gde je Trajan pobedio u građanskom ratu i polako uređivao svoje carstvo.
     Vetar je jačao. On poče da drhti, pa prekrsti ruke, krijući sleđene šake pod pazuhom.
     "Siđi", reče Siana. "Pusti da malo ja radim. Još sam lakša od tebe."
     Gaven odmahnu glavom. "Ja sam jači..." poče. No, ona ga prostreli pogledom, još više porumenevši od besa.
     "Neka ona radi", javi se novi glas. Gaven zažmirka kad shvati da je kraj njih Kaileja.
     "Ne može!" uzviknu on. "Ovde je suviše hladno!"
     "Odabrala je da živi sa nama, i ja ne bih valjano obavljala svoju dužnost kad bih je štedela", strogo reče sveštenica.
     Siana pogleda jedno, pa drugo, naizgled neodlučna da li joj se manje dopada Gavenov zaštitnički stav ili Kailejina grubost. Potom pruži ruku, uhvati ga za članak i cimnu. Gaven ciknu i poče da klizi, no sledećeg trneutka već se nalazio na pokrivenom delu krova i nije imao za šta da se uhvati. Stropoštao se pravo Kaileji pred noge.
     Siana skoči i uzvera se na krov, brzo kao veverica. On ju je ljutito gledao, ali nije mogao da odoli njenom smehu. On odmahnu glavom, ustade i poče da priprema konopce, a Kaileja ode dalje, još se mršteći.
     Te noći, dok je slušao Branosa i oca Josifa kako rapsravljaju o teoriji muzike, shvatio je da nikada nije bio toliko srećan. Najzad zagrejan, stomaka punog kaše, skupio se pod pokrivačima. Nije razumeo čitav njihov razgovor, ali naizmenično otpevane teme i talasava pesma harfe hranili su mu dušu.

     Prošla je zima, i leto za njom. Izgorele zgrade zamenjene su novim, još boljim, i sveštenice su počinjale da razmišljaju o građenju od kamena. Gavenovi prvi nespretni pokušaji sa harfom pretvorili su se u početke prave veštine. Takođe je nastavio da peva i sa ocem Josifom i hiršćanima, i njegov dečački sopran izvijao se nad njihovim dubljim glasovima.
     Kako su se smenjivala godišnja doba, shvatio je da je nestalo nesigurnosti koju je uvek osećao kraj Kaileje. Prestao je da očekuje od nje da mu postane majka i, zapravo, kako je rastao, više to nije ni želeo. Nije bio siguran šta ona misli o njemu, ali kako je zajednica na Avalonu postajala sve sigurnija, mnogi su želeli da joj se pridruže, i ona je bila suviše zauzeta poučavanjem pridošlica da bi obraćala mnogo pažnje na njega.
     Kad bi poodrasli, mladići i devojke povereni druidima na Toru radi daljeg obrazovanja provodili su dane odvojeno. No, za neke stvari opet su se okupljali, kada je posredi bilo učenje onoga što im je jednako potrebno, i za svečanosti. I tako je proteklo šest godina.

     "Sigurna sam da svi umete da nabrojite sedam ostrva Avalona, ali znate li zašto je svako od njih sveto?"
     Trgnut upitnim Kailejinim glasom, Gaven žmirnu i ispravi leđa. Bila je sredina leta, i zemlja je ležala obavijena sanjivim mirom. U ovo doba godine narod Avalona živeo je uglavnom izvan kuća, i Gospa je okupila učenike ispod hrastovog drveta blizu obale. Pitao se zašto. To što je pitala svi su naučili još kao deca. Zašto se Vrhovna sveštenica sada vraća na to?
     Posle trenutka iznenađenog ćutanja, ruku podiže Dika. Od mršavog deteta oštrog jezika izrasla je u vitku mladu ženu, lica pomalo nalik na lisicu, sa oblakom smeđe kose. I dalje je umela da bocne jezikom, ali sada je bilo očito da pomno pazi na ponašanje.
     "Prvo je Inis Vitrin, Stakleno ostrvo, na kome je sveti Tor", dostojanstveno reče ona.
     "A zašto se tako zove?" uzvrait Kaileja.
     "Zato što... kažu da, kad se gleda na Drugom svetu, sija kao svetlost kroz rimsko staklo."
     Je li to tačno? Gaven je u učenju uznapredovao do unutrašnjeg putovanja, nalik na hodanje u snu, ali još mu nisu dozvolili da putuje izvan svog tela i da gleda stvarni svet duhovnim očima.
     "Vrlo dobro", ree Kaileja. "A sledeće?" Uperila je pogled u jednu od novijih devojaka, tamnokosu curicu iz Dumonije po imenu Braka.
     "Drugo je ostrvo Briga, koje je veliko u duhu iako je visinom malo. Tamo nam Boginja dolazi kao Majka, noseći novorođeno sunce." Devojče je pocrvenelo, ali odgovor je bio jasan.
     Gaven pročisti grlo. "Treće je ostrvo krilatog boga, blizu velikog sela naroda iz močvare. Njemu su posvećene vodene ptice, i niko ne sme da ih ubija u blizini njegovog svetilišta. Za uzvrat, ptice iz zahvalnosti nikada ne prljaju njegov krov."
     Bio je tamo nekoliko puta sa Vilinskom Gospom i video je da je stvarno tako. Kad je na to pomislio, osvrnuo se ka Siani, koja je sedela iza ostalih, kao i obično kad bi ih poučavala Vrhovna sveštenica. Kailejin pogled postade blaži dok je on govorio, ali kada je videla kuda gleda, namrštila se.
     "A četvrto?" oštro upita ona.
     Odgovorio je Tuarim, krupan, crnokos dečak koga su driudi primili na obuku prošle godine i koji je, izgleda, odabrao Gavena za uzor.
     "Četvrto je ostrvo u močvari koje brani dolinu Avalon od svih zlih sila."
     "Peto je ostrvo kraj mora, tamo gde se nalazi drugo selo naroda iz močvare." To je bio Ambios, star sedamnaest zima i spreman da postane pravi druid. Većinu vremena držao se izdvojeno od mlađih, ali očito je odlučio da je vreme da pokaže svoju nadmoć. "Na tom ostrvu nalazi se sveti kladenac", nastavi on, "pod moćnim hrastovim drvetom, i svake godine kačimo ponude na njegove grane."
     Gaven ponovo pogleda Sianu, pitajući se zašto ona ne odgovara, kad je sve to znala još od najranijeg detinjstva. Možda zato i ćuti, pomisli on, gledajući njene oborene oči i prste prepletene u krilu. Ne bi bilo pošteno. Laki povetarac zanjiha grane na hrastu i sunce se probi kroz lišće, osvetlivši Sianinu plavu kosu.
     Nisam video svetlost kako sija kroz ovo ostrvo, iznenada pomisli on, ali vidim je kako sija u tebi... Tog trenutka Sianina lepota nije imala značenje. Jedva ju je i povezivao sa onom ljudskom devojčicom sa kojom se šalio i igrao u godinama pre nego što je postala žena, pa joj je bilo zabranjeno da bude nasamo sa muškarcem. To je bila činjenica, dovoljna samoj sebi, kao lepota čaplje koja u zoru poleće sa jezera. Jedva je i čuo Diku kako odgovara na sledeće pitanje.
     "Šesto ostrvo je dom divljeg boga iz planina, koga Rimljani zovu Pan. On donosi ludilo ili ushićenje, isto kao i plod puzavica zasađenih na tom mestu, od koji se pravi snažno vino."
     "Sedmo je visoko brdo", ponovo se javi Ambios, "stražarska kula i kapija Avalona. Tamo je Vodohodačevo selo, a njegov narod je oduvek vozio barke za sveštenike sa Tora."
     "To su bili dobri odgovori", reče Kaileja. "Vi koji ćete uskoro položiti druidske zavete, treba da znate da druidi nisu bili prvi sveštenici koji su tragali za mudrošću na Toru."
     Ona strogo pogleda Ambiosa, a potom Gavena, koji joj mirno uzvrati pogled. Ostale su mu još dve godine dok ne bude mogao da postane druid, a njemu se nimalo nije dopadala pomisao da to odabere. Sve više je napredovao sa harfom, i bio je dovoljno dobar da bi mogao da dobije službu kod neke britanske prinčevske porodice koja je postala saveznik Rima, ali i dalje poštuje stare običaje. Ili bi mogao da ode kod dede - onog drugog - i da zahteva da postane Rimljanin po krvi. Nikada nije ni video neki rimljanski grad. Čuo je da su to prljava i bučna mesta. Govorilo se da posle godina mira plemena sa severa ponovo počinju da se komešaju. No, u danima kao što je ovaj, kada je sanjivi mir Avalona toliko dubok da deluje kao da sve guši, dopadala mu se čak i mogućnost rata.
     "Ostrvo Stakla, ostrvo Brignata, ostrvo Krila, ostrvo Močvare, ostrvo Hrasta, ostrvo Pan, i Brdo Čuvar. Drugi narodi zvali su ih drugim imenima, ali to je njihova srž, i tome su nas naučili mudraci koji su došli preko mora, iz Potopljene zemlje. A zašto se svetim smatraju baš ta ostrva, a ne neka druga, kad, kao što vidite, ova uošte nisu najviša niti najupadljivija?"
     Mladi su je nemo gledali. Nikada se nisu setili da to pitaju.
     Kaileja je već zaustila da nastavi, kad se ispod drveta začu Sianin glas.
     "Ja znam..."
     Kaileja podiže obrve, ali Siana, prilazeći obali jezera, izgleda nije imala pojma da je tu reč o drevnim misterijama. Za nju, uostalom, to možda uopšte nisu bile misterije.
     "Sasvim je lako, kad znate kako da gledate." Ona podiže trouglasti kamen i uspravi ga na mekom tlu. "Ovde je Inis Vitrin, a ovde", uzela je manji, obao kamen i stavila ga ispod prvog, "ovde je ostrvo Boginje. Ostrvo Krila i ostrvo Hrasta su ovde preko", stavila je jedan manji i jedan veći kamen malo razmaknute, stvorivši malo rastegnuti pravougaonik sa ona prva dva, "a onda imamo Panovo ostrvo i Ostrvo močvare", malecki kamen i jedan šiljati našli su se levo i iznad ostrva Krila, "i Kapija..." još dalje levo, još veći kamen.
     Zaboravivši Kaileju, mladići i devojke okupiše se oko nje. Gaven se slagao da to sve tako možda i izgleda iz vazduha, ali šta to znači?
     "Zar ne vidite?" namršti se Siana. "Pomislite na noći kada nas stara Ris tera da gledamo zvezde." Devojke na jednoj, a momci na drugoj strani brda, seti se Gaven i iskezi se.
     "To je Medved!" iznenada uskliknu Dika. "Ostrva su poređana isto kao zvezde u Velikom Medvedu!"
     Ostali su klimali glavom, sad su i oni uvideli sličnost. Sada se, konačno, okrenuše ka Kaileji.
     "Ali šta to znači?" upita Ambios.
     "Znači, ipak želite mudrost?" sarkastično upita Vrhovna sveštenica.
     Siana pocrvene, jer osetila je prebacivanje iako ga nije razumela, i Gavena zbog nje obuze kratak nalet besa.
     "Rep Velikog Medveda pokazuje ka Čuvaru, najsjajnijoj zvezdi na severnom nebu. Zvezda koja je naš Tor u središtu je neba. To su drevni mudraci videli kada su gledali u nebo, i postavili su svetilišta na zemlji tako da ne zaboravimo da poštujemo Moć koja štiti ovaj svet."
     Gaven je osetio njen pogled na sebi, ali je nastavio da gleda preko močvare. Odjednom mu je bilo hladno.
     Kada ih je Vrhovna sveštenica raspustila, on se zadržao u senci vrba, nadajući se da će progovoriti koju reč sa Sianom.
     "Nemoj više ni pomisliti da preuzmeš podučavanaje!" oštro reče Kaileja, i Gaven proviri kroz lišće. Siana je zurila u sveštenicu, a na licu joj se videlo koliko je zapanjena.
     "Ali, pitali ste nas..."
     "Koristila sam pitanja da ih navedem da razmišljaju o misterijama nebesa, a ne o dečijim igrama!"
     "Pitali ste, i ja sam odgovorila", promrmlja Siana, gledajući u zemlju. "Zašto ste me primili na obuku ako ne cenite ono što imam da dam?"
     "Ti si poznavala više drevne mudrosti kad si tek došla ovde nego oni koji su spremni da polože konačne zavete. Mogla bi da budeš toliko više od njih..." Kaileja prekide, kao da se plaši da je rekla više nego što je želela. "Moram te učiti stvarima koje ne znaš!" dodade na kraju, pa se okrete i ode.
     Kad se sveštenica udaljila, Gaven iziđe iz skrovišta i zagrli devojku, koja je nečujno plakala. Osećao je bes i sažaljenje, ali je ipak bio svestan i mekoće njenog tela, i slatkog mirisa njene blistave kose.
     "Zašto?" uzviknu Siana kad je mogla ponovo da govori. "Zašto me ne voli? A ako me ne želi ovde, zašto me ne pusti da odem?"
     "Ja te želim ovde!" silovito promrmlja Gaven. "Pusti Kaileju - ona ima mnogo briga, i ponekad je grublja nego što namerava. Pokušaj da je izbegavaš."
     "Pokušavam, ali ovo je malo mesto, i ne mogu stalno da joj se sklanjam sa puta." Siana uzdahnu i potapša ga poruci. "Ali hvala ti. Da nije tvog prijateljstva, pobegla bih, ma šta na to rekla moja majka!"
     "Za godinu ili dve položićeš zavet sveštenice", vedro reče on. "Tada će morati da te poštuje kao odraslu."
     "A ti ćeš proći prvi stepen obuke za druida..." Još malo ga je držala za ruku. Njena je bila hladna kad ju je tek uhvatio, ali sada je između njih narastala toplota. On se iznenada seti šta se još dešava pri prelasku u odrasle, a po njenom rumenilu znao je da i ona misli na to. Naglo se povukla od njega.
     No, te noći, dok je razmišljao o proteklom danu pre nego što zaspi, činilo mu se da između njih svakako postoji nešto više od prijateljstva, i da su upravo obećali nešto jedno drugom.

     Prošlo je godinu dana, a zatim još jedna zima, toliko vlažna da se čitava dolina Avalona pretvorila u blatnjavo more, i voda je zapljuskivala podove sojenica ljudi iz močvare. Gaven, koji se uputio da poseti oca Josifa, jedva se uzdržao od psovke kad se okliznuo u blatu i umalo pao. Otkako je počeo da mutira, nije više često pevao na njihovim svečanostima, ali otac Josif je u mladosti nadaleko putovao, i nije poznavao samo jevrejsku muzičku tradiciju nego i teorije grčkih filozofa, pa su i on i dečak uživali upoređujući ih sa druidskom muzikom.
     No, kada je Gaven stigao do crkvice, otac Josif nije bio tamo.
     "Moli se u svojoj kolibi", reče brat Pavle, a njegovo duguljasto lice još se više izdužilo od neodobravanja. "Bog mu je poslao groznicu da mu umrtvi telo, ali uz molitve i post brzo će se pročistiti."
     "Smem li da ga vidim?" upita Gaven, a grlo ga je bolelo od začetka brige.
     "Ne treba njemu ništa od nevernika", odvrati monah. "Dođi mu kao sin po Hristu i bićeš dobrodošao."
     Gaven odmahnu glavom. Ako sGm otac Josif nije zahtevao da on postane hrišćanin, teško da će ga brat Pavle ubediti u to.
     "Pretpostavljam da mu ne biste preneli blagoslov jednog 'nevernika'", kruto reče on, "ali nadam se da ćete imati dovoljno samilosti da mu kažete da mi je žao što je bolestan i da mu prenesete moju ljubav."

     Posle tako teške zime, svi na Avalonu bili su mršavi, ali samo bi potpuno gladovanje moglo da dečaka Gavenovih godina zaustavi u rastu, pomisli Kaileja dok ga je gledala na svečanosti dolaska proleća. Sada mu je bilo sedamnaest godina, bio je visok, na majčin rod. No, njegova kosa, posle zime bez sunca, potamnela je do rimljanski smeđe. Vilica mu je porasla, pa mu zubi više nisu bili neskladno veliki, a u snažnom nosu i bradi osećao se nagoveštaj orla.
     Gaven je telom bio muškarac, i to lep, mada to, izgleda, nije shvatao. Svirao je harfu na svečanostima, a njegovi dugački prsti prebirali su po strunama sa uvežbanom sigurnošću. No, pogled mu je bio oprezan, kao da se boji da će negde pogrešiti.
     Je li to uobičajeno za taj uzrast, upita se sveštenica, ili sam mu ja nešto učinila, možda očekujući suviše od jednog deteta?
     Kasnije ga je pozvala k sebi.
     "Porastao si", rekla je, osećajući se neobično neprijatno dok ga je gledala u oči. "Stekao si veliku veštinu na harfi. Da li i dalje učiš muziku i sa ocem Josifom?"
     Gaven odmahnu glavom. "Razboleo se odmah posle kratkodnevice. Odlazio sam tamo nekoliko puta, ali ne puštaju me da ga vidim. Kažu da više ni ne napušta postelju."
     "Mene neće sprečiti!" uzviknu ona. "Idem odmah, a ti ćeš me pratiti."

     "Zašto mi nisi rekao da je otac Josif bolestan?" upita ona dok su silazili niz brdo.
     "Bila si tako zauzeta..." on zastade kad je video njen izraz lica. "Mislio sam da svakako znaš."
     Kaileja uzdahnu. "Oprosti mi - nije pošteno da se istresam na tebi. Niti da te krivim što si mi rekao istinu... Ponekad mi se čini da svakog trenutka u danu neko zahteva moju pažnju, ali nadam se da ću uvek naći vremena za one kojima sam zaista potrebna. Znam da dugo nisam razgovarala sa tobom, a sada je skoro već došlo vreme da položiš druidske zavete. Kako vreme leti!"
     Prošli su kraj okrugle kolibe sagrađene za sveštenice koje bdiju nad Kladencem Krvi i kraj voćnjaka koji su tu zasadili, i nastavili su stazom koja je išla uzvisinom. Kapela koju su sagradili hrišćani, pokrivena slamom kao i ostale zgrade, ali sa strehom u dva nivoa, tako da je izgledalo kao da ima sprat, čučala je kao kvočka među pilićima, okružena kolibama za monahe. Jedan mlađi monah čistio je lišće koje je vetar protekle noći naneo na stazu. Podigao je pogled kad su mu prišli.
     "Donela sam sušeno voće i kolače za oca Josifa." Kaileja malo podiže kotaricu. "Hoćeš li me povesti kod njega?"
     "Ocu Pavlu možda se neće dopasti..." poče čovek, mršteći se, a onda odmahnu glavom. "Nije važno. Možda će vaše đakonije učiniti ono što naša jednostavna hrana više ne može. Ako ga ubedite da pojede nešto, bićemo vam zahvalni, jer još od svečanosti Hristovog rođenja on ne jede ni koliko je potrebno ptici."
     Poveo ih je do jedne okrugle kolibe, ništa veće od ostalih, stazom oivičenom belim šljunkom, i povukao u stranu kožu koja je služila umesto vrata.
     "Oče, došla je Gospa od Avalona da te vidi. Hoćeš li je primiti?"
     Kaileja zažmirka, trudeći se da prilagodi vid senkama posle blistavog prolećnog dana. Otac Josif ležao je na postelji na podu, a kraj njega je treperilo kandilo. Drugi monah podmetnu mu jastuke pod leđa i donese mali tronožac za Kaileju.
     Zaista liči na pticu, pomisli sveštenica kada ga je uhvatila za ruku. Mršave grudi jedva su mu se pomerale; sav život koji je ostao u njemu blistao mu je u očima.
     "Prijatelju moj stari!" tiho reče ona. "Kako si?"
     Začu se nešto nalik na smeh. "Gospo, svakako si dovoljno obučena da vidiš i sama!" Otac Josif vide po njenom pogledu da neće to reći, pa se osmehnu. "Zar nije i pripadnicima vašeg reda dato da znaju svoj čas? Moj će uskoro doći, i zadovoljan sam. Ponovo ću videti svoga Gospoda..." Neko vreme je ćutao, zagledan unutra i smešeći se nečemu što je tamo video.
     Potom uzdahnu i ponovo pogleda Kaileju. "Ali nedostajaće mi naši razgovori. Ako jedan starac na samrtnoj postelji ne uspe da te ubedi da prihvatiš Hrista, srešćemo se tek na kraju svih stvari."
     "I meni će nedostajati razgovori sa tobom", reče Kaileja, suzdržavajući suze. "Možda ću u nekom drugom životu moći da pođem tvojom stazom. Ali u ovom sam već dala zavete."
     "Istina je da niko ne zna svoj put sve dok ne stigne do samog kraja..." šapnu otac Josif. "Nisam bio mnogo mlađi od tebe kada mi se život preokrenuo... Prijalo bi mi kad bih ti ispričao tu priču, ako si voljna da slušaš."
     Kaileja se nasmeši i prihvati njegovu pruženu ruku. Bila je tako krhka da je izgledalo kao da svetlo prodire kroz nju. Eiluned i Rianon čekaće je da razgovaraju o devojkama koje su se prijavile za obuku, ali to može da čeka. Uvek se može nešto naučiti kada čovek govori kako je pronašao Svetlost, a otac Josif je imao još vrlo malo vremena.
     "Bio sam trgovac u Judeji, poreklom iz grada po imenu Arimateja, u istočnom delu Imperije. Moji brodovi putovala su na sve strane, čak i u Dumoniju, da trguju olovom, i stekao sam ogromno bogatstvo." Glas mu je sve više jačao. "U to vreme nikad nisam mislio dalje od obračuna narednog dana, i ako sam se u snovima nekada i sećao zemlje koja je sada potopljena pod talasima i čeznuo za njenom mudrošću, to sam zaboravljao u zoru. Dovodio sam za svoj sto ljude vične mnogim veštinama, i kada se pročuo novi učitelj iz Galileje koga su ljudi zvali Ješua, pozvao sam i njega."
     "Jesi li tada znao da je on jedan od Sinova Svetlosti?" upita Kaileja. Bogovi su oduvek govorili, u drvetu i planini i u tišini ljudskog srca, ali u svakom razdoblju, pisano je, šalju jednog Prosvetljenog da govori svetu ljudskim rečima. No, u svakom dobu, takođe je pisano, vrlo su retki bili oni koji su umeli da čuju.
     Otac Josif odmahnu glavom. "Slušao sam Učiteljeve reči i smatrao sam da je On prijatan, ali nisam Ga dobro poznavao. Stara učenja još su mi bila skrivena. Ali video sam da On donosi nadu ljudima, i davao sam novac kad god je bio potreban Njegovim sledbenicima, i dozvolio sam im da proslave Pashu u kući koja mi je pripadala. Bio sam izvan Jerusalima kada je On uhapšen. Kada sam se vratio, On je već bi na krstu. Otišao sam na brdo smaknuća, jer sam čuo da je Njegova majka tamo, i želeo sam da joj ponudim pomoć."
     Zastao je, prisećajući se, i ona vide da mu se oči pune suzama. Tišinu je prekinuo Gaven, koji je osetio težinu osećanja, mada nije razumeo razlog.
     "Kakva je bila - njegova majka?"
     Josif se zagleda u dečaka. "Bila je kao vaša Boginja, kada plače za vreme žetve zbog smrti boga. Bila je mlada i stara, krhka i stamena kao kamen. Video sam njene suze i počeo da se prisećam svojih snova. A onda sam stao pod krst i pogledao njenog Sina.
     Dotle je Njegova agonija sažegla najveći deo ljudskog lika. Uviđanje njegove prave prirode dolazilo je i odlazilo - ponekad bi jeknuo u očajanju, a ponekad bi govorio reči utehe onima koji su čekali pod njim. Ali kada je pogledao mene, bio sam ošamućen Njegovom Svetlošću, i tog trenutka sam se setio ko sam nekada bio, u davnim vremenima, i zaveta koje sam položio." Starac duboko uzdahnu. Videlo se da se umara, ali niko nije ni pomislio da pokuša da ga prekine.
     "Rekli su da se zemlja zatresla kad je On umro. To ne znam, jer bio sam potresen do srži. Kasnije, kada su Ga proboli kopljem da bi bili sigurni da je mrtav, uhvatio sam malo Njegove krvi u bočicu koju sam imao kod sebe. I upotrebio sam svoje veze kod Rimljana da dobijem Njegovo telo, i položio sam ga u svoju porodičnu grobnicu."
     "Ali on nije ostao tamo..." reče Gaven. Kaileja ga pogleda i seti se da je dugo učio muziku sa hrišćanima. Sigurno dobro poznaje i njihove legende.
     "On nikada i nije bio tamo", reče otac Josif uz blag osmeh. "Samo telo koje je nosio... Gospod ga je ponovo uzeo kako bi pokazao moć svoga duha onima koji misle da postoji samo telesni život, ali ja nisam morao da Ga vidim. Ja sam znao."
     "Ali zašto ste došli ovamo, u Britaniju?" upita tada Gaven.
     Josifov pogled postade pun tuge; sada je govorio sporije. "Sledbenici koje je Učitelj ostavio za sobom počeli su da se sukobljavaju oko toga ko će biti predvodnik i ko će tumačiti značenje Njegovih reči. Nisu hteli da me slušaju, i ja sam odbio da budem uvučen u njihove svađe... Tada sam se setio ove zelene zemlje iza talasa, zemlje gde ima onih koji još, na neki način, slede drevnu mudrost... I zato sam ovde potražio utočište, a vaši druidi dočekali su me dobrodošlicom kao ravnopravnog tragaoca za Istinom iza svih misteirja."
     Zakašljao se i zatvorio oči, boreći se za dah. Kaileja je umirujuće mrmljala, želeći da prenese svoju energiju kroz šake spojene sa njegovim.
     "Ne pokušavaj da govoirš", reče ona kad on otvori usta i ponovo se zakašlja.
     "Moram... da ti... kažem." Naterao je sebe da dublje udahne, i postepeno se smirio, iako je sada bio primetno slabiji. "Posuda sa svetom krvlju..."
     "Zar se o njoj ne staraju tvoja braća?" upita Kaileja.
     On odmahnu glavom. "Njegova majka mi je rekla... da mora da je čuva žena. Pričvrstio sam je za staru alku, u udubljenju... svetog kladenca."
     Kaileja raširi oči. Voda bogata gvožđem ostavljala je mrlje nalik na krv, iako je bila ledeno hladna i čista. Mudraci iz davnih vremena izgradili su svojim veštinama oko nje kuću, isečenu iz jednog jedinog ogromnog kamena. To je svako mogao da vidi. Ali postojanje udubljenja u samom oknu kladenca, visokog taman da primi čoveka, bila je tajna koju su poznavali samo posvećeni. Prikladno mesto da se čuva krv žrtve, pomisli ona, i svakako je u davna vremena baš za to i služila.
     "Razumem..." polako reče ona, "i dobro ću je čuvati..."
     "Ah..." Otac Josif se spusti na jastuke. Njeno obećanje kao da mu je donelo olakšanje. "A ti..." On pogleda Gavena. "Hoćeš li se pridružiti mome stadu i povezati staru i novu mudrost?"
     Dečak se uspravi, raširivši oči kao uplašeni jelen. Na trenutak je pogledao Kaileju - ne molećivo, kao što je očekivala, nego sa iščekivanjem. Ona zatrepta. Zar dečak želi da se pridruži hrišćanima?
     "Dete, dete", reče Josif, shvativši, "nisam hteo da te teram. Kada dođe vreme, odabraćeš..."
     Kaileji se po glavi vrtelo stotinu odgovora, ali oćutala je. Neće raspravljati o veri sa čovekom koji je tako blizu smrti, ali nije verovala da su bogovi namenili prazno postojanje monaha ovom detetu, koje je sama Gospa od Vila nazvala 'Sin Stotinu Kraljeva'!
     Otac Josif zatvori oči. Kaileja oseti da starac tone u san i polako mu pusti ruku.
     Kada su izišli iz kolibe, ona potraži pogledom brata koji ih je doveo. No, čekao ih je otac Pavle, i po gnevu u njegovim očima znala je da samo iz poštovanja prema samrtniku nije upao da ih izbaci.
     Pogled mu se donekle ublažio kada je ugledao iza nje Gavena. "Brat Alanus napisao je novu himnu. Hoćeš li doći sutra, kad je budemo učili?"
     Gaven klimnu glavom, i Pavle ode, a iskrzana ivica njegove sive mantije šuštala je po kamenju.

     U danima posle posete ocu Josifu, Gaven je sa strahom očekivao vest da je starac umro. No, začudo, vest nije stizala. Otac Josif se borio, i kako se približavala svečanost Beltana, pripreme odvojiše Gavena od te brige. On i još dvojica dečaka pripremali su se za uvođenje u predvečerje svečanosti, i on se bojao.
     Nije znao kako da pretoči svoja osećanja u reči. Niko ga nikada nije stvarno pitao želi li da postane druid; naprosto su pretpostavljali da će, pošto je završio prvi nivo obuke, nastaviti dalje. Samo je otac Josif pomenuo da bi mogao imati i neki drugi izbor, ali iako se Gaven divio čistoti odanosti hrišćana i nalazio mnogo dobrog u njihovom učenju, njihov život činio mu se još uži od života druida na Toru. Druidi barem nisu potpuno odsečeni od žena.
     Zajednica na Avalonu nasledila je tradicije Šumske Kuće, ali Kaileja ih nije terala da se drže onih pravila koja su im bila nametnuta kao odbrana od rimljanskih predrasuda. Sveštenice i sveštenici na Toru uglavnom su živeli čedno, ali pravilo je bilo manje strogo na Beltan i na dugodnevicu, kada moć stvorena između muškarca i žene daje život zemlji. No, u tim obredima mogli su da učestvuju samo oni koji su položili zavete.
     Siana je prethodne jeseni postala sveštenica. Ovo će biti njen prvi Beltanski obred. Gaven je u snovima viđao njeno telo kako sija pod svetlošću svetih vatri i budio se, ječeći od osujećenosti i svoje vrlo očite reakcije.
     Ranije, pre nego što su ga zahtevi tela suviše zaokupili, želeo je mudrost na kraju druidskog puta. Sada je jedva mogao da se seti te čiste čežnje. Hrišćani su govorili da je najcrnji greh leći sa ženom. Hoće li ga bogovi ubiti zbog greha ako položi druidske zavete samo zbog želje za Sianom? Govorio je sebi da ga ne vodi samo požuda. To što je osećao svakako je bila ljubav. No, otkako je položila zavete nikada nije bio nasamo sa njom. Je li njena naklonost, koju mu je uvek pokazivala sa njene strane samo sestrinsko osećanje, ili i ona oseća isto što i on?
     Tako uskovitlanih osećanja, zurio je preko močvare ka dalekim bregovima, kao što zarobljena ptica gleda kroz rešetke kaveza. U rimljanskom svetu svakako je lakše postati muškarac. Kako bi živeo da ga je, umesto Kaileje, usvojio deda Macelije? Ponekad mu se mir Avalona činio kao zatvor, i toliko bi mu dojadilo što svakog dana viđa jedna te ista lica da bi najradije počeo da vrišti. A Rimljanin je građanin čitavog sveta.
     Da je otišao kod Macelija, svakako bi postao vojnik, kao otac. Vojnici treba samo da slušaju naređenja, a ne da donose ovakve odluke. To mu se ponekad činilo vrlo privlačno. No, drugi put bi mu se činilo da svi koje poznaje pokušavaju da mu naređuju, i to različite stvari, i jedino je želeo da se oslobodi.
     Jednog jutra izišao je da se pridruži procesiji svitanja, i iz doline je čuo naricanje. Požurio je nizbrdo, ali znao je šta se desilo, čak i pre nego što je video monahe kako stoje kao izgubljena deca.
     "Avaj", reče brat Alanus, bledih obraza vlažnih od suza, "naš otac Josif nas je napustio. Kada je Pavle jutros ušao u njegovu kolibu, našao ga je ukočenog i hladnog. Ne bi trebalo da plačem", nastavi on, "jer znam da je on sada na nebu, sa našim Gospodom. Ali teško mi je što je morao da ode sam, u mraku, bez utehe prisustva svojih sinova, a još mi je teže što se nismo oprostili. Čak i dok je bio bolestan, bilo je dobro što je bio tu. On nam je bio otac. Ne znam šta ćemo sada bez njega!"
     Gaven klimnu glavom, a grlo mu se steglo kad se setio onog čudnog popodneva kada im je starac pričao kako je dospeo na Avalon. On nije video Svetlost o kojoj je govorio otac Josif, ali video je njen odraz u starčevom pogledu, i nije verovao da je starac umro sGm.
     "I meni je bio otac. Moram da odem gore i kažem ostalima." No, dok je hitao uz stazu, mislio je samo na Kaileju.

     Tog popodneva Gospa od Avalona sišla je sa Tora da izrazi saučešće monasima, odabravši Gavena da je prati, kao i ranije. Jutrošnja zbrka je prošla. Iz okrugle crkve čula se pesma. Druidska kolona zaustavila se napolju, a Gaven priđe vratima.
     Starčevo telo ležalo je na odru pred oltarom, a oko njega su gorele svetiljke. Sve je bilo ispunjeno gustim oblacima tamjana, koji su zaklanjali monahe, ali Gavenu se na trenutak učinilo da razabire svetleća obličja nad njima, kao da nad ocem Josifom bdiju anđeli o kojima je tako često govorio. A onda, kao da je svestan prisustva paganskih očiju, priđe im otac Pavle.
     Gaven se povuče kada je hrišćanin izišao kroz vrata. Pavlove oči bile su crvene od plača, ali njegovo lice nije postalo ništa blaže od tuge. Sa neodobravanjem se zagledao u Kaileju.
     "Šta radite ovde?"
     "Došli smo da podelimo vašu tugu", blago reče Vrhovna sveštenica, "i da odamo počast odlasku dobrog čoveka, jer, zaista, Josif nam je svima bio kao otac."
     "Onda nije bio tako dobar čovek, niti dobar hrišćanin, ili biste se vi nevernici radovali", grubo reče Pavle. "Ali od sada sam ja vođa i nametnuću svom stadu jaču veru. Pre svega, zabraniću posećivanje između našeg bratstva i vaših prokletih sveštenika. Odlazi, ženo. Nije nam potrebno ni tvoje saučešće ni tvoje prisustvo."
     Gaven nagonski istupi kao da hoće da se postavi između njih. Neki druidi su ljutito mrmljali, ali Kaileja je delovala istovremeno zapanjeno i veselo.
     "Nismo potrebni? Pa, zar nismo mi dali dozvolu da ovde sagradite crkvu?"
     "Tako je", gorko reče otac Pavle, "ali ovo je zemlja Božija, a ne vaša. Ne dugujemo ništa sledbenicima demona i lažnih bogova."
     Kaileja tužno odmahnu glavom. "Zar ćete izdati oca Josifa i pre nego što je sahranjen? On je rekao da prava vera mora da zabrani kaljanje bilo kog imena kojim ljudi zovu svoje bogove, jer to su sve imena za istog, Jednog."
     Otac Pavle se prekrsti. "Svetogrđe! Nikad nisam čuo da je on rekao takvu jeres! Odlazite, ili ću pozvati braću da vas oteraju!" Lice mu strašno pocrvene, a u bradi mu se pojaviše kapi pene.
     Kailejino lice ukoči se kao kamen. Dala je znak druidima da se udalje. Kad se Gaven pokrenuo da pođe za njima, Pavle pruži ruku i zgrabi ga za rukav.
     "Sine moj, ne idi sa njima! Otac Josif te je voleo - ne prepuštaj svoju dušu obožavanju idola, niti svoje telo sramoti! Oni će pozvati Veliku Kurvu koju zovu boginja u onaj kameni prsten. Ti si hrišćanin, po svemu sem po imenu! Klečao si pred oltarom i podizao glas u svetim pesmama. Ostani, Gavene, ostani!"
     Gaven se na trenutak ukočio od iznenađenja. A onda ga obuze bes. Otrgnuo se, gledajući Pavla, pa Kaileju, koja je pružila ruke kao da će ga povući ka sebi.
     "Ne!" jeknu on. "Neću da se otimate o mene kao psi za kost!"
     "Hodi, onda", reče Kaileja, ali Gaven odmahnu glavom. Nije mogao da se pridruži ocu Pavlu, ali svešteničine reči otkrile su da i druidi imaju slične namere. Srce ga je bolelo za Sianom, ali kako sada da se usudi da je dodirne? Sva njegova zbunjenst i nesigurnost iznenada se pretvoriše u odluku. Nije bilo načina da ostane ovde.
     Korak po korak, počeo je da se povlači.
     "Oboje želite da me posedujete, ali moja duša pripada samo meni! Borite se oko Avalona ako hoćete, ali ne oko mene! Odlazim", odluku je doneo tek dok je to izgovarao, "da tražim svoje pretke Rimljane!"
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
5.

     Gaven se brzo kretao kroz močvaru, koristeći veštine kojima ga je naučila Vilinska Gospa. Zapravo, ona je jedina mogla da ga zaustavi, i tokom prvog dana putovanja bio je obuzet strahom da će je Kaileja poslati za njim. No, ili je Gospa to odbila, ili se njegova pomajka nije setila da je moli za pomoć, ili joj možda, kao što je sada mislio, nije ni bilo važno, i zato je viđao jedino barske ptice, porodice vidri i ponekog opreznog jelena.
     Sedam godina nije napuštao dolinu Avalaona, ali njegovo obrazovanje uključilo je i poznavanje granica teritorija britanskih plemena i položaj rimljanskih tvrđava i gradova, kao i mapu mreže linija kojima moć teče kroz zemlju. Umeo je da pronađe drum ka severu, a bio je dovoljno vičan šumskom životu da ne gladuje uz put. Dve nedelje putovanja dovele su ga pred kapije Deve.
     Prva pomisao bila mu je da nikada nije video toliko ljudi na istom mestu, kako rade različite stvari. Ogromna volovska kola natovarena crvenim peščarom stenjala su uzbrdicom ka tvrđavi iza grada. Delovi zemljanih nasipa sa palisadama bili su srušeni, i umesto njih podizao se kameni zid. Nije bilo osećanja hitnje - zemlja je bila potpuno mirna - ali bilo je jasno da Rimljani nameravaju da tako i ostane.
     Stresao se od toga. Druidi su se mrštili na rimljansku obuzetost privremenom nadmoći. No, i ovde je bilo duha, a tvrđava od crvenog peščara bila je njegovo svetilište. Sada više nije bilo uzmaka. Gaven ispravi ramena, pokušavajući da se seti onog latinskog za koji je mislio da ga nikada neće upotrebiti, i pođe za kolonom magaraca natovarenih kotaricama punim grnčarije, prema kapiji i u svet Rima.

     "Ličiš na oca - a ipak si stranac..." Macelije Severus pogleda Gavena, pa odvrati pogled. Starac je to činio otkako je dečko stigao pred njega, kao da ne zna da li da se raduje ili ljuti što ipak ima unuka. Tako sam se i ja osećao, pomisli Gaven, kada sam saznao ko su mi bili roditelji...
     "Ne očekujem da me priznate", reče on naglas. "Imam neke veštine - mogu da se sam probijem."
     Macelije se ispravi, i Gaven prvi put vide da je on stvarno oficir Rima. Iako krupno građen, sada je bio pogrbljen od starosti, i kosa mu je bila proređena do svega nekoliko sedih pramenova, ali mora da je bio moćan čovek. Tuga mu je ostavila traga na licu, ali izgledao je sasvim sposoban za rasuđivanje, i Gavenu je bilo milo zbog toga.
     "Da li se plašiš da ćeš mi naneti sramotu?" Macelije odmahnu glavom. "Suviše sam star da bi mi to smetalo, a sve tvoje polusestre udate su ili obrečene, pa to neće uticati na njihovu budućnost. No, usvajanje bi bilo najjednostavniji način da ti dam svoje ime, ako to želiš. Ali prvo mi moraš reći zašto si došao, posle svih ovih godina."
     Gaven se nađe pod njegovim orlovskim pogledom od koga su nesumnjivo drhtali mnogi regruti, pa se zagleda u svoje sklopljene šake.
     "Gospa Kaileja je rekla da ste pitali za mene... Nije vas slagala", požuri da doda. "Kada ste se sreli, ona još nije znala gde sam."
     "A gde si bio?" Pitanje je bilo vrlo tiho, i Gaven oseti nagoveštaj opasnosti. No, sve je to bilo prošlost - šta bi starcu naudilo da sazna?
     "Jedna od starijih devojaka, koja je u Šumskoj Kući pomagala oko dece, sakrila me je kada je moj drugi deda, Vrhovni druid, zarobio mog oca i majku. A onda - kad se sve završilo - Kaileja me je povela sa sobom u Avalon."
     "Sada ih više nema, nijednog druida iz Šumske Kuće..." odsutno reče Macelije. "Bendeigid, tvoj 'drugi deda', umro je prošle godine - kažu da je još brbljao o svetim kraljevima. Nisam znao da u južnoj Britaniji još ima druida... Gde je taj Avalon?"
     Pitanje je bilo tako iznenadno da je Gaven odgovorio pre nego što se i upitao zašto starac to želi da zna.
     "To je sasvim malo mesto", zamuca on potom, "grupa žena i staraca, i zajednica hrišćana u podnožju brega."
     "Onda sasvim razumem zašto je tako snažan i mlad čovek poželeo da pobegne..." Macelije ustade, i Gaven poče da se opušta. "Umeš li da čitaš?"
     "Mogu da čitam i pišem na latinskon, jednako dobro kao što ga govorim, što nije baš nešto naročito", odvrati Gaven. Nije bio trenutak da se razmeće ogromnim količinama znanja koje je stekao kod druida. "Umem da sviram na harfi. No, iskreno rečeno", dodade, setivši se obuke koju je prošao kod Vilinske Gospe, "verovatno bi od najveće koristi bile moje veštine lova i šumskog života."
     "Verovatno. To je dobro za početak. Severusi su uvek bili u vojsci", dodade Macelije, iznenada sumnjičavo. "Želiš li da budeš vojnik?"
     Primetivši nadu u starčevim očima, Gaven pokuša da se nasmeši. Do pre pola meseca, pomisli on, trebalo je da postanem druidski sveštenik. Pridruživanje vojsci značilo bi potpuno odbacivanje tog dela njegovog porekla.
     "Potražiću ti mesto", nastavi Macelije. "To je zanimljiv život, i inteligentan čovek može brzo da napreduje do položaja koji donosi vlast. Naravno, nije lako napredovati u mirnoj zemlji u kakvu se pretvorila Britanija, ali možda se, kad stekneš malo iskustva, možeš okušati na nekoj granici. U međuvremenu, postaraćemo se da zvučiš više nalik na Rimljanina."
     Gaven klimnu glavom, i njegov deda se nasmeši.
     Sledeći mesec proveo je s Macelijem, prateći starca po gradu preko dana, i čitajući mu uveče naglas Ciceronove govore ili Tacitove izveštaje o Agrikolinim ratovima. Usvojenje je glatko prošlo pred magistratom, a potom je dobio prve lekcije o nošenju toge, odeće pred čijim su naborima druidski ogrtači delovali kao oličenje jednostavnosti.
     Dok god je bio budan, rimljanski svet ga je potpuno držao. Samo u snu je čeznuo za Avalonom. U snovima je video Kaileju kako uči devojke. Na njenom čelu videle su se nove bore, i ponekad bi se zagledala ka severu. Želeo je da joj kaže da mu je dobro, ali kad bi se probudio, znao je da nema načina da pošalje vest, a da time ne izloži Avalon opasnosti.
     Na veče Beltana, zapao je u nemiran dremež u kome je video Tor obasjan svetim vatrama. No, uopšte nije video Sianu. Duh mu je lutao sve dalje, njišući se i tragajući za njom. Nije bila na Toru, ali našao ju je na kamenoj klupi, kraj svetog kladenca.
     "Bez tebe nisam želela da igram oko vatri. Zašto si me ostavio? Zar me ne voliš?" žalosno ga upita njena slika u snu.
     "Volim te", odvrati on, "ali za Beltan svi služe gospodaru i Gospi..."
     "Ne i devica koja čuva kladenac", odvrati ona sa prizvukom mračnog ponosa. "Hrišćanima sada upravlja otac Pavle i ne dozvoljava im nikakav dodir sa Avalaonom. No, pošto oni nemaju svoje svete žene, a čak ni on ne može da porekne ovu poslednju volju oca Josifa, rešeno je da sveti kladenac čuva devica Avalona. Dok god vršim ovu dužnost, mogu da ostanem devica i da te čekam..." Ona mu se nasmeši. "Ako se ne budeš sećao ničega drugog iz noćašnjeg sna, neka se tvoje srce seća moje ljubavi..."
     Kada se probudio, obrazi su mu bili mokri od suza. Čeznuo je za Sianom, ali ništa se nije promenilo. Otrgao se od druida, a mogao je da joj se vrati samo kao sveštenik.

     Negde u vreme dugodnevice Rimljani su proslavljali svečanost Jupitera. Macelije, kao magistrat, snosio je deo troškova svečanosti. Sedeo je sa ostalim viđenijim ljudima na platformi sa koje se videlo igralište, sa Gavenom kraj sebe. Jednog dana, ponosno je rekao, izgradiće pravu arenu, i onda će gradski oci gledati igre iz lože, kao imperator u Rimu.
     Gaven je klimao glavom. Njegov latinski sve se više popravljao, i sada je govorio gramatički sasvim pravilno, mada se osećao britanski naglasak. No, i dalje je morao da razmisli pre nego što išta kaže, i ma koliko čitao Tacita i Cicerona, nije mogao da se pridruži vedrom ćaskanju ostalih mladića, koji su ovog dana pratili svoje očeve.
     Većina ih je bila dosta mlađa od njega. Video je one koji ga nisu poznavali kako se pitaju zašto, u tim godinama, nije u vojsci, i one koji ga poznaju kako objašnjavaju ostalima da je to kopile, mešanac, koga je Macelije neočekivano usvojio. Smejali su se kad su mislili da ih niko ne čuje, ali Gavenovo izvežbano lovačko uho čulo je svaki zvuk.
     Ne bi on tražio prijatelje među njima, čak i da ga ne preziru. Uglavnom nije razumeo njihove šale, a ono malo što je rauzmeo nije mu bilo smešno. Odabrao je Rim, ali nije mogao da prezre britanski narod iz koga je potekao.
     Gledao je gladijatore koji su se borili pred njim i žalio zabog traćenja života jednako koliko se divio njihovoj veštini. Ne spadam ovamo..., žalosno je mislio, isto kao što nisam spadao na Avalon. Eiluned je bila u pravu. Nije trebalo ni da se rodim!
     No, druidska obuka dala mu je dovoljno samokontrole da ne pokaže očajanje, i kada se sa Macelijem vraćao kući, starac, zadovoljan uspehom proslave, nije ništa ni naslutio. Macelije se prisećao događaja tog dana i sav je sijao.
     "Eto, momče, kako treba organizovati svečanost! Potrajaće dok Junije Varo ili neka druga naduvana vreća uspe da postigne nešto slično." Prelistao je gomilu poruka koje su ga čekale na random stolu, zastao nad jednom od njih i razmotao je. "Drago mi je što si bio tu, momče, da vidiš..."
     Gaven, koji se dotle sa uzdahom olakšanja oslobodio toge koja ga je davila, podiže pogled, osetivši promenu u njegovom glasu.
     "Šta je bilo?" upita on.
     "Dobre vesti, bar verujem da ćeš se i ti složiti - našao sam ti mesto u vojsci. Poruka je svakako stigla dok smo bili na igrama. Treba da se javiš u Devetu legiju, Hispaniku, u Eburakumu."
     Legija! Sad, kad je došlo do toga, Gaven nije znao da li da se raduje ili plaši. To će ga barem udaljiti od uobražene štenadi koja ga ovde gleda sa nipodaštavanjem, i možda će u vojsci biti suviše zauzet da bi čeznuo za Avalonom.
     "Oh, momče, to je prava stvar za tebe - svi Severusi bili su vojnici - ali samo bogovi znaju koliko ćeš mi nedostajati!" Na Macelijevom licu jasno se videlo da se i u njemu sukobljavaju osećanja. On mu pruži obe ruke.
     Dok ga je grlio, Gavenu se jedna misao jasno probi kroz zbrku - i njemu će nedostajati ovaj starac.

     Latisnka reč za vojsku izvedena je iz izraza za vežbanje, exercitio, i Gaven je već posle nekoliko dana službe ustanovio da se svi koji stupe u vojsku bave isključivo time. Regruti su svi bili mladi, odabrani po spremnosti i inteligenciji, ali za marš od dvadeset rimskih milja za pet sati pod punom opremom bila je potrebna i te kakva snaga. Kad nisu marširali, vežbali su borbu pod dvosturkim opterećenjem, sa mačem ili kopljem, ili paradni korak, ili podiznaje privremenih utvrđenja.
     Gaven je bio nejasno svestan da je predeo oko Eburakuma grublji od njegovih bregova, ali osim tog saznanja, koje je poticalo koliko od gledanja toliko i od bolnih tabana i butina, nije uopšte obraćao pažnju na okolinu. Regruti su retko viđali redovne trupe, osim kad bi se neki preplanuli veteran iskezio na njihovu preznojenu kolonu u trku. Bilo je teško, ali ništa čudnije od prvog susreta sa rimljanskim životom u Devi. Začudo, upravo druidska obuka dala mu je dovoljno samokontrole da izdrži vojničku disciplinu, dok su dečaci iz dobrih rimljanskih porodica padali u nesvest i bivali poslati kući.
     Kako su napredovali sa obukom, regruti bi povremeno dobijali slobodan dan, kada su mogli da se odmore, poprave opremu, pa čak i da posete grad koji je rastao izvan zidova tvrđave. Za Gavena je bio šok da čuje pevni britanski govor posle mnogo nedelja vojničkog latinskog; to ga je podsetilo da je on još Gaven, a da se Gaj Macelije Severus zove samo zbog usvojenja. No, britanski trgovci i goniči mazgi koji su tako slobodno pričali pred njim nikad nisu ni pomislili da je visoki mladić sa rimljanskim crtama lica i legionarskom tunikom u stanju da razume svaku njihovu reč.
     Tržnica u Eburakumu bila je puna glasina. Mesni farmeri slivali su se u grad da prodaju svoje proizvode, a trgovci su donosili robu iz svih delova carstva, ali bilo je neobično što su mladi Briganti, koji su se inače okupljali da zijaju u vojnike, odjednom nestali. Šaputalo se o nemirima i nagađalo o savezništvu sa severnim plemenima.
     Gaven se osećao nelagodno, ali je ćutao, jer su glasine unutar zidova tvrđave bile još neprijatnije od onoga što se čulo napolju. Kvintije Makrinije Donatus, njihov legatus legionis, dugovao je svoj položaj pokroviteljstvu guvernera, koji mu je bio rod, a senatski tribun koji je bio drugi po rangu bio je opšte poznat kao razmaženo štene koje nije ni trebalo da napušta Rim. To inače ne bi bilo važno, ali iako je Lucije Rufinije, centurion zadužen za regrute, bio sasvim pristojan čovek, pronosili su se glasovi da će se među oficirima koji komanduju kohortom naći više od uobičajenog broja okrutnih i surovih ljudi. Gaven je podozrevao da je Rufinije upravo zbog svoje pristojnosti dobio nezahvalan posao pretvaranja gomile seljačkih suklata u okosnicu imperije.

     "Još samo nedelju dana", reče Arije, dodajući kutlaču Gavenu. Krajem leta čak je i sever Britanije topao, a posle jutarnjeg marša voda iz bunara gde su zastali imala je bolji ukus nego vino. Bunar se sastojao od svega nekoliko kamenova poređanih oko izvora koji je izbijao iz rupe u padini. Nad njima je put vijugao kroz vres koji se purpurno prelivao u suvoj travi. Ispod njih su se nalazile njive i pašnjaci, obavijeni avgustovskom izmaglicom.
     "Biće mi milo da konačno položim zakletvu", reče Arije. "Redovan oklop biće kao letnja tunika u poređenju sa ovim, a i dosadilo mi je da slušam staru vojsku kako nam dobacuje dok prolazimo kraj njih!"
     Gaven obrisa usta i dodade kutlaču sledećem čoveku. Arije je bio iz Londiniuma, žilav, brz i neizlečivo druželjubiv. Za Gavena, nevičnog sklapnju prijateljstava, predstavljao je dar bogova.
     "Pitam se hoćemo li biti dodeljeni istoj kohorti." Kako se primicao kraj obuke, Gaven je počinjao da brine o onome što dolazi potom. Ako su priče starih vojnika po vinarijama istinite, a ne samo sračunate na to da ih uplaše, redovan vojnički život mogao bi biti i gori od obuke. Ali nije zato bio zabrinut.
     Proveo je pola života pripremajući se za adruida, a onda je pobegao. Kako može da se za jedno leto veže za zavet koji možda jeste manje svet, ali je jednako obavezujući?
     "Obećao sam crvenog petla Marsu ako me rasporede u petu, kod starog Hanoa", odgovori Arije. "Za njega kažu da je lukav matori lisac, i da uvek izvuče najbolje za svoje ljude!"
     "I ja sam to čuo", reče Gaven, ponovo pijući. On, koji je napustio svoje bogove, nije se usuđivao da se moli bogovima Rima.
     Do bunara je stigao sledeći odred. Gaven im predade kutlaču i stade u stroj. Dok su se ostali postrojavali, gledao je ka severu, gde je beli put vijugao preko bregova. Delovao je vrlo krhko; čak je i tvrđava koja se videla u daljini izgledala jadno, kao dečija igračka, usred zatalasanih bregova. No, taj put, sa dubokim jarkom sa jedne strane, predstavljao je limes, granicu imperije. Bilo je sanjalica među vojnim graditlejima koji su tvrdili da to nije dovoljno, da južna Britanija može biti bezbedna tek kada se izgradi zid. No, za sada je dejstvovao i ovako. To, zapravo, predstavlja pojam, kao i sama imperija, iznenada pomisli Gaven, magična linija koju je divljim plemenima zabranjeno da pređu.
     "Jedna strana ne izgleda mnogo drugačije od druge", reče Arije, pogodivši mu misli. "Šta li je tamo napolju?"
     "Imamo tamo još nekoliko osmatračanica, i ima i sela sa lokalnim življem", reče neki drugi vojnik.
     "Tako, znači", reče Arije.
     "Šta ti to znači?"
     "Vidiš onaj dim? Ljudi verovatno pale strnjiku po njivama."
     "Bolje da ipak podnesemo izveštaj. Komandant će hteti da pošalje patrolu", reče Gaven. Centurion je već izdavao naređenje za pokret. Rufinije je svakako takođe video dim i znaće šta treba da preduzme. Gaven podiže ranac i zauze mesto u koloni.

     Te noći tvrđava je brujala od priča. Dim je primećen i na drugim mestima duž granice, i govorilo se da je među plemenima podignuta ratna strela. No, legionarska komanda samo je poslala jednu kohortu da ojača dobrovoljačka utvrđenja duž limesa. Bili su zauzeti zabavljanjem kolega oficira iz Deve koji su došli u lov. Granice su uvek pune glasina - nema smisla objavljivati opštu uzbunu zato što nekoliko seljaka spaljuje njive.
     Gaven, koji se sećao Tacitovog opisa Boudikine pobune, nije bio tako siguran. No, nije bilo skorašnjih incidenata koji bi pokrenuli plemena - osim, pomisli on, večitog trupkanja potkovanih sandala po rimljanskim putevima.
     Dve noći kasnije, kada su lovci već odavno pošli, u brdima iznad grada iznenada procveta vatra. Ljudstvu u tvrđavi naređeno je da se spremi, ali i komandant i njegov zamenik bili su u lovu, a logorski prefekt nije imao ovlašćenje da šalje trupe na marš. Posle neprospavane noći, vojsci je rečeno da se pripravnost ukida, i da ostaju samo dežurni koji će posmatrati perjanice dima kako lebde preko neba.
     Regruti u Gavenovoj kohorti nisu mogli da zaspe, ali čak ni veterani nisu stigli da se naspavaju. Vratili su se prefektovi izviđači, i novosti su bile loše. 'Pojam' granice ipak nije bio dovoljan. Novanti i Selgovi prešli su granicu, i njihovi rođaci Briganti podigli su se da im se pridruže. Sunce je u podne već bilo krvavo crveno na zadimljenom nebu.
     Kvintije Makrinije Donatus stigao je kasno noću, pokriven prašinom i rumen od uzbuđenja, ili možda od besa što je propustio lov. Čovek je svakako mnogo bolja divljač, pomisli Gaven, koji je bio na straži kada je stigao zapovednik. No, s obzirom na broj divljih ratnika o kome se govorilo, možda bi lovci uskoro postali lovina.
     "E, sad će biti akcije", govorili su ljudi. "Ti plavo obojeni divljaci neće ni znati šta ih je snašlo. Legija će ih rasterati kao poplašene zečeve, sve do njihovih planinskih jazbina!"
     No, čitavog narednog dana ništa se nije dešavalo. Zapovednik je čekao nove podatke, govoriilo se. Čulo se i da čeka naređenja iz Londiniuma, ali u to je bilo teško poverovati. Ako Deveta ne treba da čuva granicu, zašto je uopšte smeštena u Eburakumu?
     Trećeg dana posle probijanja granice, konačno se oglasiše legionarske trube. Iako još nisu položili vojnu zakletvu, regrutska kohorta je raspodeljena među vojne veterane. Gaven, zbog svoje vičnosti šumskom životu, i Arije, iz ko zna kakvih razloga znanih samo bogovima vojske, bili su određeni za izviđače u kohortu Salvija Bufa. Ne bi se bunili čak ni da je bilo vremena za to. Bufo nije bio ni najbolji ni najgori centurion, i mnogo godina je služio u Germaniji. Koliko god zaštite moglo da im pruži njegovo iskustvo, oni će je imati.
     Čulo se gunđanje među veteranima kada su im se pridružili regruti, ali na Gavenovo olakšanje, Bufovo naređenje da 'ostave to za neprijatelje' sve ih je ućutkalo. Do podneva su već bili u pokretu, i Gaven je sa zahvalnošću pomislio na duge marševe za vreme obuke, koji su ga očeličili dovoljno da nosi težinu svoje opreme brzim tempom po rimskom putu.
     Te noći sagradili su utvrđeni logor na ivici močvare. Posle tri meseca u barakama, Gavenu je bilo neobično da spava napolju. Privremeni logor imao je jarkove i ogradu, i spavalo se u kožnim šatorima prepunim ljudi, ali i kroz njihovo hrkanje čuo je noćne zvuke, a promaja koja je vukla ispod šatora nosila je miris močvare.
     Možda je zato sanjao Avalon.
     U snu je video druide, i sveštenike i sveštenice, kako se okupljaju unutar kamenog kruga na vrhu Tora. izvan kruga su se na dugačkim motkama nalazile baklje; preko kamenja padale su crne senke. Na oltaru je gorela mala vatra. Dok je gledao, Kaileja je bacila bilje u plamen. Dim suknu uvis, skrećući ka severu, i druidi podigoše ruke, pozdravljajući. Video je da im se usne kreću, ali nije mogao da razabere reči.
     Dim je postajao sve gušći, prelivajući se crvenilom pod bakljama, i on se još više začudi kada dim poprimi obličje žene naoružane mačem i kopljem. Lice i telo čas su ličili na vešticu, a čas na boginju, ali dim koji je kuljao uvis uvek joj je bio kosa. Figura je brzo rasla; sveštenici podigoše ruke uz poslednji uzvik, i nalet vetra iznese je iz kruga i ponese za severu, praćenu jatom krilatih senki kako su baklje još jednom zaplamtele i zgasnule. Pri poslednjoj svetlosti Gaven ugleda Kailejino lice. Pružila je ruke, i učinilo mu se da ga doziva po imenu.
     Gaven se probudi drhteći. Oko ivice šatorskog krila nazirala se bleda svetlost. Ustao je, oprezno prošao između nogu svojih drugova i izišao npolje. Magla je bila gusta nad močvarom, ali nebo je bivalo sve svetlije. Sve je bilo vrlo mirno. Stražar se okrete i poidže obrve, a Gaven pokaza ka nužniku. Bosa stopala mu se ovlažiše u travi dok je odlazio u tom pravcu.
     Kad se vratio, tišinu zapara snažno graktanje. Sledećeg trenutka maglu zatamneše crna krila. Gavranovi - više nego što ih je ikada video na jednom mestu - pristizali su sa juga i kružili oko brda. Crne ptice tri puta obleteše oko rimljanskog logora; potom kretoše na zapad, ali čuo je njihove krike i dugo pošto su nestali.
     Stražar žurno prstima načini znak koji rasteruje zlo, a Gaven nije osećao potrebu da se izvinjava što drhti. Sada je znao ime Boginje Gavrana kojoj su se molili sveštenici Avalona, i nije mu bila potrebna druidska obuka da bi protumačio znak. Danas će se suočiti sa plemenskim ratnicima na bojnom polju.

     Gaven se naglo okrete na oštar zvuk slomljene grane. Srce mu je tuklo. Arije podiže pogled, crven u licu, i raširi ruke u znak izvinjenja. Gaven klimnu glavom i, ponovo bez reči, pokuša da mu pokaže kako se bešumno prolazi kroz čestar kleke i paprati. Sve do sada nije shvatao koliko je naučio od Vilinske Gospe. Razum mu je govorio da nekoliko trenutaka objašnjavanja neće mnogo pomoći gradskom momku kao što je njegov drug, a ako su Brignati krenuli, rimljanski izviđači će ih čuti pre nego što ovi čuju njih. No, ipak se trzao svaki put kad začuje Arijev pokret.
     Za sada su pronašli masu otisaka kopita u zadimljenim ruševinama usamljene farme. Bilo je to dobrostojeće mesto; u pepelu su našli ostatke glinenog posuđa i slamarica. Bilo je i nekoliko leševa, od kojih jedan obezglavljen. Kad su zašli za ugao, trgli su se od staklastog zurenja glave, koja je bila kosom okačena za bodež zariven u vrata. Farmer je očito dobro napredovao pod rimljanskom upravom, i stoga je smatran za neprijatelja.
     Arije je malo pozeleneo, uznemiren koliko prizorom toliko Gavenovom sposobnošću da tako brzo protumači prizor. No, Briganti su otišli dalje, pa su morali i oni. Neprijatelj se prvo podigao blizu Luguvaliuma i kretao se duž limesa ka Eburakumu. Da su skrenuli na jug, uzbunu bi podigli izviđači poslati u drugim pravcima.
     Bufova naređenja bila su jasna. Ako Gaven i Arije ne primete neprijatelja do sredine popodneva, pretpostaviće da su Briganti pošli ka istoku, prirodnim putem ka Eburakumu. Sada im je trebalo dobro mesto sa koga će ih videti da odlaze, pa da upozore Rimljane koji zauzimaju odbrambene položaje oko grada. Gaven iskusnim pogledom odmeri teren i pođe uzbrdo, ka mestu gde je neki drevni pritisak izdigao tlo uvis. Stene su se probijale iz litice kao gole kosti.
     Kada su stigli do čvornovatih borova na vrhu čuke, obrisaše oznojena čela legionarskim maramama, jer dan je postao topao, i počeše da skupljaju drva za signalnu vatru. Travnata dolina iza njih bila je najprirodniji izbor za svakoga ko traga za bogatim zemljama blizu mora. Bilo je vrlo tiho. Suviše tiho, pomisli Gaven dok je gledao preko doline. Koža ga je svrbela. Bez obzira na to da li će nastaviti pljačku ili će krenuti kući, pobunjenici moraju proći ovuda. Možda i oni imaju izviđače, pomisli on i povuče se iza drveta. Možda se već smeju, planirajući kako da srede ove Rimljane koji su se tako glupo udaljili iz bezbendosti svojih zidova.
     Dalje na sever tlo se polako spuštalo u dugačkim talasima, prekriveno izmaglicom. Gaven se setio kako je zemlja još dalje odatle ponekad sakrivena izmaglicom koja okružuje Avalon, kao da se ostrvo odvojilo od sveta. I granice mogu da budu takve. Pola godine živeo je isključivo u očevom svetu, ali na ovom mestu, koje nije sasvim pripadalo ni Britaniji ni Rimu, bio je neprijatno svestan svog mešovitog porekla i pitao se postoji li mesto gde može sasvim da pripada.
     "Pitam se hoće li novi imperator išta učiniti zbog ove pobune", začu iza sebe Arijev glas. "Taj Španac, Hadrijan..."
     "Nijedan imperator posle Klaudija nije nikada posetio Britaniju", odgovori Gaven, još zagledan preko predela. Je li ono oblak prašine ili dim iz tek ugašene vatre? Na trenutak je napola ustao, čkiljeći, a onda se ponovo spustio. "Briganti bi morali da naprave poveliku predstavu da bi privukli njegovu pažnju..."
     "Tačno. Britanci nisu baš mnogo usklađeni - čak i kad imaju vođu, kao u bici na planini Graupius, opet izgube. To je bilo poslednje uporište plemena."
     "To je mislio i moj otac", reče Gaven, setivši se sa koliko mu je ponosa deda pričao o sinovljevoj vojnoj karijeri. "Bio je tamo."
     "To mi nikad nisi rekao!" uzviknu Arije.
     Gaven sleže ramenima. Bilo mu je teško da misli o Gaju starijem kao o svom ocu, iako je bilo dovoljno da uporedi portet koji je Macelije držao u radnoj sobi sa sopstvenom slikom u bronzanom ogledalu. Njegov otac se na planini Graupius odvažno borio. Uprkos obuci koju je prošao, sad kad je on bio na ispitu, Gaven se pitao kako će se poneti.
     "Ako nisu našli novog vođu ravnog Kalgakusu, ne verujem da će dugo biti opasni", reče on glasno.
     Arije uzdahnu. "Svakako će biti gotovo čim Deveta stigne Brigante. Hadrijanu će poslati izveštaj o običnom pograničnom sukobu, a možda ni to. Bitka neće imati ni ime."
     Najverovantije... pomisli Gaven. Za protekla tri meseca dobro je upoznao disciplinu i snagu rimske vojske. Uprkos hrabrosti svakog pojedinca, bilo bi čudo kad bi plemena mogla da im se suprotstave. Na trenutak se setio sna o Gospi od Gavranova, ali to je svakako ipak bio samo san. Gvozdena snaga legija bila je stvarnost.
     "A onda se vraćamo u kasarne", nastavi Arije. "Pa, vežbe... kakva dosada!"
     "Načinili su pustinju i nazvali je mir...", tiho navede Gaven. "Tako je Tacit rekao za umirenje severa iza planine Graupius. Posle ovoga će nam možda biti drago da se dosađujemo."
     "Nervozan si zbog čekanja." Arije se iznenada iskezi. "Znam - i ja sam nervozan."
     Sigurno je zato. Njegove sumnje normalne su za čoveka koji očekuje bitku. Gaven uspe da se nasmeje, iznenada veoma zadovoljan što je Arije sa njim, i ponovo se zagleda u bregove na severu.

     Arije je prvi primetio neprijatelja. Vratio se trčeći iz guštare u koju se povukao da se olakša, uzbuđeno mašući rukama, i Gaven je, provirivši ispod borova, ugledao na zapadu, gde se sunce već spuštalo ka brdima, oblak prašine kako se polako razdvaja u masu ljudi i konja.
     Briganti su sporo napredovali zbog ukradenih volovskih kola prepunih plena. Greška, pomisli Gaj. Jedna od najvećih prednosti plemena upravo je pokretljivost. No, bilo ih je više nego što je očekivao - na hiljade. Pogledao je ka jugu, gde bi trebalo da čeka legija, proračunavajući vreme i razdaljinu.
     "Sačekaćemo dok glavnina neprijatelja prođe, pa ćemo onda upaliti vatru."
     "A zatim?" upita Arije. "Ako ostanemo odsečeni od svojih, propustićemo svu zabavu."
     "Ako sačekamo, bitka će stići do nas." Gaven nije znao da li se tome nada ili se plaši. Sada je znao da će najopasniji biti trenuci između potpaljivanja vatre i pojave rimske vojske - ako je zauzela svoj položaj, pa bude mogla da vidi signal.
     Neprijatelj je sada bio gotovo ispod njih. Po opremi se videlo da su Briganti, ali među njima bilo je i pripadnika divljih plemena sa severa. Arije uhvati njegov pogled, iskezi se i izvuče kremen i čelik. Iskru je dobio tek posle nekoliko pokušaja, ali uskoro se sa nakupljenog granja podiže pramen dima, jačajući kako su dodavali drva, a onda se pretvori u snažan plamen. Dobro proračunato dodavanje zelenog granja i lišća pretvorilo je beli dim u sivi; dimna perjanica se zanjihala, a onda se ispravila, stremeći pravo u nebo.
     Da li je Rimljani vide? Gaven postade napet, zureći. Iznenada ugleda tačku svetlosti na ivici dalekog brda. Prepoznao je srebrni odsjaj vrhova kopalja, i jedan zlatni. Orao... Bez reči je pokazao ka simbolu legije, i Arije klimnu glavom. Pod njima su se skupljale senke, sve dublje, a onda se sliše niz padinu, nezaustavljive kao plima. Umilne zbog daljine, začuše se trube, i pokretna masa pretvori se u tri kolone; središnja je usporavala, a dva krila se odvojiše preko uzvišica.
     I Briganti su ih videli. Na trenutak kao da su se pokolebali; potom se začu neskladno brujanje njihovih rogova. Kroz masu ljudi pronese se talas pokreta dok su skidali štitove sa leđa i isturali koplja. Gaven i Arije spustili su se sa druge strane čuke i zaustavili se kad se vika pojačala, vireći iza kleka.
     Rimljanska formacija napredovala je neumoljivom pravilnošču ratne mašine. Blokovi ljudi kretali su se ranomernim korakom u pravoj liniji, a krila su zaokretala da štite centre. Keltski juriš plusirao je od divlje energije šumskog požara, tutnjeći ka neprijatelju.
     Britanci su svakako videli kakav je rimljanski plan, ali niko, čak ni vođe, nije mogao biti siguran šta će Kelti učiniti. U trenutku kada je izgledalo da će čitava vojska Briganta biti opkoljena i zdrobljena pod napredovanjem Rimljana, nekoliko grupa iz divljih plemena iznenada se odvojiše od njih.
     "Beže!" uzviknu Arije, ali Gaven je ćutao.
     Nisu delovali uspaničeno, nego besno, i sledećeg trenutka bilo je jasno da ne beže, nego zaokreću kako bi napali bok Rimljana. Iznenada je viši teren, koji je omogućio Rimljanima da se nađu iznad središta neprijatelja, postao nepovoljan, jer su keltski konjanici bili još više. Oni zaurlaše i podbodoše svoje konje nizbrdo.
     Na takvom tlu nije im se mogla suprotstaviti ničija pešadija. Legionari se razleteše, gaženi pod kopitama ili gazeći jedni druge dok su pokušavali da se sklone. Kroz formaciju se širila zbrka. Odozgo se videlo kako se uredna formacija raspada i kako se krila spajaju sa središtem baš kad su prvi redovi stigli do glavnine pešadije Briganta.
     Dvojica izviđača su užasnuto i netremice gledala uskovitlanu masu ljudi. Gaven se iznenada setio kako je jednom oborio vevericu kamenom, a ona je pala u osinje gnezdo. Sirota životinjica je istog časa nestala pod masom napadača. Sada je gledao isto to. Trzao se od svakog udarca. Je li strašnije biti usred boja, upitao se, ili ovde, gde umireš hiljadama puta za svaku smrt koju vidiš?
     No, Rimljani, bolje oklopljeni i zaštićeni od neprijateljskih žaoka, nisu bili potpuno savladani. Mnogi su poginuli na mestu, ali oni koji su mogli baciše se u trk. Zapovednik i njegovo osoblje postavili su se na maloj uzvišici. Crveni plaštovi počeše da se kreću kada je prvi talas vojske u bekstvu stigao do njih. Hoće li Donatus moći da ih sredi?
     Gaven nikada nije saznao je li zapovednik makar pokušao. Video je crvene plaštove kako se povlače, video ih je progutane u masi, i onda je video krvave mačeve kada su ih Britanci stigli. Legionarski orao njihao se još nekoliko trenutaka nad opštim metežom, a onda pade i nestade.
     "Jupiter Fides", šapnu Arije; lice mu je bilo boje sira. Gaven, koji je video jato vrana kako lete iznad bitke, znao je da ovde ne vlada rimljanski bog nego Velika Kraljica, Gospa od Gavranova, Katubodva.
     "Hajde", šapnu on. "Više im ne možemo pomoći."
     Arije se teturao dok su se spuštali sa druge strane brda. Gaven, i sGm ozbiljno uzdrman, nije imao vremena za saosećanje. Čula su mu bila napregnuta do same granice, tragajući za opasnošću, i kada je čuo, kroz tutnjavu bitke, zveckanje metala o kamen, gurnuo je druga u paprat kraj potoka, šapnuvši mu da se ne miče.
     Ležali su kao progonjeni zečevi i osluškivali sve glasnije zvuke. Gaven pomisli na odrubljenu glavu koju su videli na onoj farmi. Pripadnici plemena ponekad uzimaju glave kao trofeje. Na trenutak je mogao da zamisli svoju i Arijevu glavu kako se keze na motkama pred vratima nekog severnjačkog ratnika. Želudac mu se podiže i on brzo poče da guta pljuvačku, bojeći se da bi ih zvuk povraćanja odao.
     Sada je kroz paprat video gole cevanice i čuo je pesmu. Ratnici su se smejali, pevajući raštimovane odlomke koji će se pretvoriti u pobedničku pesmu. Slušao je grleni govor severnjaka i pokušavao da razabere reči.
     Trgao se od grčevitog pokreta kraj sebe. Nad glavama divljih ratnika njihao se legionarski orao. Osetio je kako Arije ustaje i pružio je ruku da ga zaustavi, ali njegov drug već je stajao i izvlačio mač. Blesak sunca na čeliku prekinuo je pesmu. Gaven brzo čučnu, pripremivši oružje, a Briganti počeše da se smeju. Užasnut, shvatio je da ih ima preko dvadeset.
     "Dajte mi orla!" promuklo reče Arije.
     "Daj ti nama mač!" reče najviši, natucajući latinski. "Možda ćemo te pustiti da živiš."
     "Kao rob među ženama..." reče neko drugi, crvenokosi džin.
     "Oh, ostavi ga neka ih zabavlja!"
     "Dopašće im se te kovrdže - možda je ovo, zapravo, devojka, koja je pošla u rat za svojim momkom!"
     Potomu usledi niz prostačkih nagađanja na britanskim jezicima o tome šta će mu sve žene raditi. Gaven je na trenutak, uklješten između straha za druga i narastajuće panike koja je zahtevala da pobegne, ostao nepokretan. Onda ipak ustade.
     "Ovo je ludak", reče Gaven jezikom ratnika, hvatajući Arija za kraj tunike da ga zaustavi. "Bogovi ga štite."
     "Svi smo mi ludaci." Poglavica Briganta ga je oprezno odmeravao, pokušvjaući da poveže britanski govor sa rimljanskom opremom. "A nama su bogovi podarili pobedu."
     Sasvim tačno, pomisli Gaven, a ja sam najluđi od svih. Ipak, nije mogao da gleda kako mu ubijaju druga. Od tog sećanja svakako bi poludeo.
     "Bogovi vašeg naroda bili su dobri", poče on da brblja, "i ne bi voleli da vide kako vređate bogove poraženog neprijatelja. Ovaj ovde je njihov sveštenik. Dajte mu orla i pustite ga."
     "A ko si ti da nam naređuješ?" upita poglavica, smračivši se.
     "Ja sam Sin Avalona", odvrati Gaven, "i video sam Katubodvu kako jaše na vetru!"
     Među ratnicima nastupi zbunjeno mrmljanje, i Gaven se na trenutak ponadao da će uspeti da se izvuče. A onda riđi pljunu i podiže koplje.
     "Onda si izdajica i u društvu sa budalom!"
     Od tog pokreta Arije uspe da se otrgne. Gaven je zakasnio samo za trenutrak i nije uspeo da ga zaustavi kada je jurnuo. Samo je video, sa užasnom jasnoćom, luk koji je koplje Briganta proseklo preko neba.
     Prsni oklop bi možda skrenuo udarac, ali izviđači su nosili samo tešku kožnu tuniku. Arije se zatetura kada mu se oštrica zarila u grudi, i iznenađeno raširi oči. Još dok mu je drug padao, Gaven je znao da je rana smrtonosna. No, to je bila poslednja razumna misao koju je pamtio. Pred njim se pojaiv lice Katubodve, i on vrisnu i jurnu napred.
     Osetio je udar kad je njegova oštrica naišla na meso. Ne razmišljajući, parirao je udarac i provukao se ispod neprijatlejeve ruke. Kelti su stajali zbijeni i nisu mogli da zamahuju dugačkim mačevima. Njegova oštrica bila je kraća i on je neprekidno zamahivao, zarivajući je u meso i stružući kosti. Dugi sati provedeni u vežbanju mačem usmeravali su udarce, ali druidske kletve koje je uzvikivao bile su po njegove neprijatelje opasnje od mača.
     Gaven oseti olakšanje, a onda primeti da ga više niko ne napada. Zatreptao je, dahćući kao premoren konj.
     Primetio je poslednje Brigante kako nestaju iza vrha. Oko njega je ostalo opruženo osam leševa. Pomalo se teturajući dok ga je duh koji ga je zaposeo polako napuštao, Gaven uspe da se vrati do Arija. Drug mu je nepomično ležao, zureći u nebo praznim očima. No, malo dalje, tamo gde su ga Briganti bacili, ležao je orao Devete.
     Gaven nejasno pomisli da bi trebalo da sahrani druga. Trebalo bi da položi Arija u herojsku mogilu, okuženog neprijateljima i sa orlom umesto spomenika. Ali znao je da nema tu snagu, i da je, zapravo, svejedno. Arije bi i dalje bio mrtav, kao i svi ostali. Sada čak ni orao nije bio važan, osim kao povod da se ljudi ubijaju.
     Ne spadam ovamo... ošamućeno pomisli on. Mač mu skliznu iz ruke. Odrvenelim prstima petljao je oko kopči na kožnoj tunici. Bolje se osećao bez nje, ali i dalje je zaudarao na krv. U tišini on iznenada začu žubor vode kako ga priziva. Nesigurno je zašao u paprat i zaronio lice u ledeni potok koji je sebi izdubio duboko korito; oprao je krv sa ruku i nogu i ponovo se napio. Začudo, vrlo malo krvi bilo je njegovo. Od vode se osetio bolje, ali mrlja od krvi, krvi sopstvenog naroda, još mu je ležala na duši.
     Nisam položio zavet imperatoru, pomisli on. Ne moram da ostanem u vojsci i postanem kasapin! Da li bi ga primili ako se vrati u Eburakum? To nije znao, ali je bio siguran da bi mu deda umro od sramote. Bolje da starac misli da je poginuo, nego da veruje da je pobegao od užasa bitke. Dok je gledao mrtvace oko sebe, Gaven je shvatio da se, zapravo, boji ubijanja, a ne pogibije.
     Konačno je ustao. Među telima su na zalazećem suncu blistala pozlaćena orlovska krila.
     "Barem ti više nikoga nećeš moći da ubiješ!" promrmlja on, podiže orla i ponese ga do potoka. Hladna voda se sklopi nad orlovim sjajem, kao što je sakrivala i sjaj mnogih drugih dragocenosti koje je bogovima prinosio narod njegove majke.
     Sa druge strane grebena ljudi su se možda još borili i umirali, ali ovde je vladala tišina. Gaven je pokušavao da smisli šta da radi. Nije mogao da se vrati u legije, ali rimljanske crte lica doneće mu propast među plemenima. Zapravo je postojalo je samo jedno mesto gde niko neće pitati je li Rimljanin ili Britanac, nego samo kakav je u duši. Iznenada je bolno i duboko poželeo da ode kući, u Avalon.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
2 3 ... 27
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.117 sec za 19 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.