Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 24. Apr 2024, 05:29:13
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: religije  (Pročitano 4306 puta)
16. Jan 2010, 21:34:54
Udaljen sa foruma
Hronicar svakodnevice


al sam COOL

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 872
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.0.17
mob
Mitsubishi 111
                                                                                Budizam
Будизам (санскрт: Buddha Śãsana - Будино учење) је филозофија и религија настала у североисточној Индији око 527. године п. н. е. Оснивач будизма је Сидарта Гаутама (пали: Сидата Готама)[1], по чијој духовној титули, Буда (будан, пробуђени), је ово учење и добило име.

Циљ будизма је достизање просветљења, или, тачније речено, пробуђења (пали и санскрит: боди). Пробуђење се може одредити као увиђање истине (санскрит: дарма, пали: дама) која се крије иза појавне стране феномена, напуштање и превазилажење гнева, жеље и незнања, те достизање ослобођења од свеколике патње, односно стања блаженства и унутрашњег мира, нирване (пали: нибана — утрнуће, гашење), а тиме и прекидања циклуса препорођења (самсара). Начин за достизање пробуђења Буда је изложио у осмоструком племенитом путу.
Ки манастир на Хималајима.
Будизам се данас може поделити у три велике гране: тхеравада (као једина преостала школа никаја будизма), махајана и вађрајана будизам.
Будизам се током 45 година Будиног подучавања и у првих неколико векова после његове смрти брзо проширио индијским подконтинентом, а потом и централном, јужном, источном и југоисточном Азијом. Почетком двадесетог века будизам стиже у Европу и Америку. Земље са највише будиста (приближни бројеви у милионима) су Кина (102), Јапан (89,5), Тајланд (55,5), Вијетнам (49,7), Мјанмар (41,6), Сри Ланка (12,5), Јужна Кореја (10,9), Тајван (9,2), Камбоџа (9,1) и Индија (7) [2]. Процењује се да у свету тренутно постоји од 230 до 500 милиона будиста, са најпоузданијом проценом на око 350 милиона [3], што будизам чини једном од великих светских религија.Племенити осмоструки пут
Vista-xmag.png    За више информација погледајте Племенити осмоструки пут
Племенити осмоструки пут (пали: Ariyo aṭṭhaṅgiko maggo; санскрит: Ārya 'ṣṭāṅga mārgaḥ) јесте према учењу Готаме Буде пут који води до престанка патње (dukkha) у човековом животу. У суштини практичан водич за живљење, заснован на етичкој и медитативној дисциплини, племенити осмоструки пут је четврти члан групе од четири племените истине, које су обликовале и покретале развој касније будистичке традиције.
Чауканди ступа у Парку јелена (Сарнат, Индија), где је Шакјамуни Буда одржао прву проповед о четири племените истине
Као што само име говори, постоји осам елемената племенитог осмоструког пута и они су подељени у три основне категорије:
    * мудрост (санскрит: prajñā, пали: paññā)
    1. исправно разумевање
    2. исправна намера
    * морално понашање (санскрит: śīla, пали: sīla)
    3. исправан говор
    4. исправно деловање
    5. исправно живљење
    * усавршавање ума (санскрит и пали: samādhi)
    6. исправан напор
    7. исправна сабраност
    8. исправна концентрација
У сваком од ових делова племенитог осмоструког пута реч "исправан" јесте превод речи samyañc (санскрит) или sammā (пали), која означава потпуност, складност, а исто тако носи у себи значење "савршено" или "идеално".
Иако су делови пута нумерисани, то не значи да су они линеарна серија корака које неко мора један по један да начини како би напредовао ка просветљењу; уместо тога, њих би требало развијати више или мање симултано, онолико колико то допуштају индивидуалне способности, јер напредак у једном правцу олакшава развој и других квалитета, тако да се они међусобно допуњују и потпомажу.
У будстичкој симболици племенити осмоструки пут се често представља Точком дармел (санскрит: dharmacakra, пали: dhammacakka), чијих осам паока представљају осам елемената пута.
[уреди] Будистичка пракса
[уреди] Три уточишта
Vista-xmag.png    За више информација погледајте Три драгуља
Три драгуља (санскрит: त्रिरत्न три-ратна, páli: तिरतन тиратана) су три главна обележја будизма, односно три ствари у којима сваки будиста може наћи уточиште[4]. Стога су познате и као три уточишта. То су:

    * Буда (пробуђени)
    * Дхарма (учење)
    * Сангха (заједница)

[уреди] Пет правила морала

    * Не убијај ништа што је живо,
    * Не кради,
    * Не злоупотребљавај сексуална задовољства
    * Не злоупотребљавај говор (нелажи, не вређај, не оговарај, не наклапај)
    * Не узимај алкохол или дроге, јер помрачују свест и онда је лакше прекршити неко од прва четири правила.

[уреди] Медитација
Vista-xmag.png    За више информација погледајте Будистичка медитација

Будистичка медитација представља низ техника којима се развијају свесност, концентрација, мирноћа и увид[4]. Будисти упражњавају медитацију као део пута према просветљењу и нирвани (види: племенити осмоструки пут).

По будистичком схватању, медитација представија делатност у којој човек настоји да превазиђе дискурзивно размишљање, да уништи или спречи неповољна душевна стања, те зачне или утврди повољна душевна стања.[1] Суштина будистичке медитације је у сабраности пажње и свесности, пажљивости и посматрању.
[уреди] Гране и школе будизма
Древна статуа Буде из Аукане, Шри Ланка.
[уреди] Хинајана
Vista-xmag.png    За више информација погледајте Хинајана
[уреди] Тхеравада
Vista-xmag.png    За више информација погледајте Тхеравада

Тхеравада је била једна од осамнаест школа у којима се развила хинајана, а одржала се до данашњих дана. Тхеравада је најстарија постојећа будистичка школа, и кроз много векова била је доминантна религија на Сри Ланки (70 % популације) и континенталним деловима Југоисточне Азије (Камбоџа, Лаос, Мјанмар, Тајланд). Такође се практикује, али у мањем обиму међу мањинама, у областима југоистичне Кине, Вијетнама, Бангладеша, Малезије и Индонезије. Од скора је популарна у Сингапуру и Аустралији.

Данас тхеравада будиста има око 100 милиона широм света, и у прошлим деценијама тхеравада почиње да "пушта корене" на Западу.
[уреди] Махајана
Vista-xmag.png    За више информација погледајте Махајана

Услед доктринарних разлика, као и критика на рачун опадања духовних мерила традиционалиста, у оквиру будизма поникао је нови правац, прозван махајана ("велико возило" ка спасењу). Старија школа прозвана је хинајана, или "мало возило". Махајана је већи нагласак придавала врлини саосећајности, и идеалу Бодисатве, као спаситеља, уместо архата, кога је наглашавала стара школа. Једну од одлика Махајане представљала је и употреба санскрита, универзалног језика индијских учењака.

Махајанска школа се проширила на северозапад Индије у подручје које је било под утицајем хеленистичке културе. Такође се проширила и на север, у централну Азију, у 1. веку, а одатле у 2. веку даље у Кину. Преко Манијевог учења је овај облик будизма извршио утицај на хришћанство, а посебно на његове гностичке струје[4].
[уреди] Чан/Зен
Vista-xmag.png    За више информација погледајте Зен
Јапански монах проси храну.

Зен (јапански: зен, кинески: ч'ан, санскрит: дхјана – медитација [5]) је школа махајана будизма у којој се наглашава упражњавање дарме и искуствене мудрости, ради постизања пробуђења. Следствено томе, у другом плану су теоретско знање и проучавање списа[4].
[уреди] Чиста земља
Vista-xmag.png    За више информација погледајте Чиста земља
[уреди] Вађрајана
Vista-xmag.png    За више информација погледајте Вађрајана

Вађрајана ("дијамантско возило") или тантрички будизам је огранак будизма који се појавио у Индији у 6. и 7. веку. Развијао се под утицајем хиндуизма, што се огледа у служењу божанствима и употреби сложених ритуала[4]. У 11. веку је вађрајана постала сасвим устаљена на Тибету, где је пролазила кроз даљи развој.
[уреди] Тибетански будизам
Vista-xmag.png    За више информација погледајте Тибетански будизам
Гендун Друп, први Далај лама.

Тибетански будизам (познат и као ламаизам) је посебан облик будистичког учења, карактеристичан за Тибет и подручје Хималаја, укључујући и Непал, Бутан, северну Индију, Монголију, североисточну Кину и Русију (Калмикија, Бурјатија и Тува). Укључује учења три велика "возила" будизма: хинајану, махајану и вађрајану, као и елементе тибетанске пребудистичке религије у виду локалних божанстава примљених у будистички пантеон[4].

Након што је Народна Република Кина окупирала Тибет 1950-их година, тибетанске избеглице и дијаспора су прошириле утицај тибетанског будизма и у многе западне земље. Од 1959. године је Далај-лама живео у изгнанству, да би се недавно вратио на Тибет.
[уреди] Шингон
[уреди] Будистички списи
[уреди] Трипитака
Vista-xmag.png    За више информација погледајте Пали канон

Пали канон је збирка списа тхеравада будизма, који су сачувани на пали језику. Канонска књижевност на пали језику састоји се од "три кошаре", због чега се такође назива типитака (санскрит: трипитака). Типитака укључује три збирке:

    * Винаја-питака (о "склоповима појавног света"), правила монашке дисциплине
    * Сута-питака, која се најчешће приписује Буди
    * Абхидхама-питака ("о појавама"), систематизација филозофских појмова.

[уреди] Махајанске сутре
Vista-xmag.png    За више информација погледајте Махајанске сутре
[уреди] Тибетански канон
Vista-xmag.png    За више информација погледајте Тибетански канон

Тибетански будистички канон представља опус светих списа које признају разне школе тибетанског будизма. Подељен је на два дела:

    * Канђур ("Преведена реч"), који је садржао дела приписивана Буди Сакјамунију, другим трансцендентним будама и тантричким божанствима која се идентификују као буде;
    * Танђур ("Преведене расправе"), која садрже преведене списе индијских учењака и учитеља.
                                                         judaizam


Judaizam
Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Judaizam je religija koja propovijeda vjeru u jednog, bestjelesnog i samo duhovnog Boga, oca svih ljudi. Ovaj Bog predstavlja sveukupnost moralnih savršenstava i od ljudi zahtijeva ljubav i pravednost. Ime ovog Boga zbog svetosti ga nije dozvoljeno izgovarati. Judaistička religioznost temelji se u poslušnosti prema “božanskom zakonu”. Ovaj zakon sadržan je u hebrejskoj Bibliji. Biblija je sintetiziran rukopis od 24 knjige. Pisana je na hebrejskom i djelomično na aramejskom jeziku. Govori o povijesti, idejama i društvenim borbama judinog naroda. Ujedno to je i zbirka vjerskih i pravnih propisa, kao i starih mitova koje su Judeji preuzeli od drugih naroda istoka. Stari zavjet djeli se na tri osnovne grupe:

   1. Zakon (hebrejski: Tora, sadrži tzv. Petoknjižje - Pet knjiga Mojsijevih: Knjigu postajnja, Knjigu izlaska, Levitski zakonik, Knjigu brojeva i Ponovljeni zakon)
   2. Proroci (sadrži: Prve proroke i Posljednje proroke), i
   3. Spisi (Psalmi, Knjiga o Jovu, Priče Salomonove, Prva i Druga knjiga dnevnika, Jezdrijina i Nemijina knjiga, Knjiga o Ruti, Pjesma nad pjesmama, Knjiga propovjednika, Plač Jeremijin, Knjiga proroka Danijela). Mnogi istraživači smatraju da je Stari zavjet prethodna faza u razvoju kšćanske religije koja je izložena u Novom zavjetu.

Pored Tore za vjerski život Židova posebno je važan Talmud (hebrejski: učenje). Talmud je velika je vjerska zbirka poslje-biblijskih tumačenja hebrejske Biblije, obrednih pravila, pravnih propisa, priča i izreka. Sastoji se iz dva djela: Mišna (tekst učenja) i Gemara (objašnjenje učenja). Postoje dva Talmuda: Jeruzalemski Talmud (priređen oko 650. godine nove ere) i Babilonski Talmud (priređen oko 500. godine).

Za ortodoksnog Židova obavezan je i veliki broj obrednih propisa i propisa o čistoći i ishrani. Osnivač hebrejske religije je Mojsije (hebrejski Moše, oko 1225. pr. Kr.). Praktično jedini izvor za upoznavanje Mojsijevog života, rada i učenja je Biblija, odnosno Stari zavjet. Mojsije je bio hebrejski vođa i zakonodavac koji je narod oslobodio egipatskog ropstva i na gori Sinaju dao im dvije tablice koji su postali temelj hebrejske religije. Mojsije zauzima prvo mjesto među osnivačima religija, pošto njemu u prilog ide kronološko prvenstvo: Zaratustra, Buda, Konfučije, Isus i Muhamed pojavili su se tek mnogo stoljeća poslije njega. Prema Bibliji, Mojsije je čuvajući stoku na brdu Horeb (Sinaj) vidio Boga (Jahve) koji mu je dao moć da vrši čudesna djela i povjerio mu misiju - da se vrati svojim plemenima i oslobodi ih od ropstva.

 Židovske svete knjige [uredi]

Tora je, slobodno prevedeno, Zakon. Židovstvo doživljava Toru kao Božju riječ i kao samu božju pojavnost. Tora, kao osnovna knjiga cijelog židovstva, je pravilnik privatnog, društvenog, političkog i vjerskog života Židova. Ona je i više od toga. Zapravo to je savršen nacrt svijeta, jer svijet koji je stvoren prema načelima Tore, trebao bi biti i uređen prema istim načelima.

Talmud je zbornik cjelokupne usmene predaje koja regulira religiozno-pravne odnose židovskog naroda. Postoje dvije verzije; babilonski Talmud koji je nastao negdje oko 500. godine i jeruzalemski koji je nastao stotinjak godina ranije. Oba se sastoje od dva dijela. Mišne i Gemare. Mišna je najraniji sačuvan rabinski tekst o vjerskom zakonu, a Gemara su rabinski komentari Mišne.

Zohar je najpoznatija kabalistička knjiga. (Riječ kabala hebrejskog je porijekla i ona znači primati). Kabala je tajna nauka drevnih Hebreja. Njezini tekstovi razvijaju poseban način mišljenja, poseban način gledanja, poseban način doživljavanja. Gotovo kao da se uči novi jezik, novu metodu razmišljanja.
Sinagoga [uredi]

Sinagoga (grčki: skupština, okupljanje) je zgrada u kojoj se obavljaju vjerske aktivnosti u židovstvu. Rabin (hebrejski: moj učitelj) je židovski svećenik, poglavar vjerske općine. Status rabina stječe se dugogodišnjim izučavanjem Biblije i Talmuda.
Židovski blagdani [uredi]

    * sabat - sveti dan mirovanja - najvažniji blagdan,
    * Roš ha-sana - Nova godina - obljetnica stvaranja svijeta,
    * Jom Kipur - dan pomirbe i pokajanja,
    * Sukot - blagdan sjenica,
    * Š'mini Aceret i Simhat Tora - obnavljanje kruga čitanja Tore,
    * Hanukai - blagdan svjetlosti,
    * Tu bi-š-vat - nova godina drveća,
    * Purim - blagdan izbavljenja,
    * Pesah ili Pasjha - blagdan izlaska - izbavljenja iz egipatskog ropstva,
    * Jom ha-Šoa - dan sjećanja na žrtve Holokausta,
    * Jom ha-Acmaut - dan države Izrael,
    * Jom Jerušalajim - dan grada Jeruzalema,
    * Šavuot - blagdan primanja Tore.

Izrael i odnos Židova prema vjeri [uredi]

Zemlja koju je Bog obećao Abrahamu (Kanaan) i dao je u vječni posijed, kasnije je poznata pod imenom Izrael (Erec Israel). Ona je za sve Židove od posebnog značenja i u razdobljima najvećeg raseljavanja i progona njihove misli neprekidno se vraćaju k njoj i svetom gradu Jeruzalemu (Jerušalajim). Tako su nakon dugih godina progonstva Židovi shvatili da će kao vjerska manjina prestati trpjeti samo ako budu ponovo mogli živjeti u svojoj vlastitoj zemlji.

Iz tih shvaćanja i želja rodio se cionizam čijom je zaslugom i uspostavljena država Izrael. Godine 1942. cionistički pokret usvaja tzv. Baltimorski program, koji poziva na uspostavu židovske države u Britanskom mandatu Palestini. Država Izrael uspostavljena je 14. svibnja 1948. odlukom Generalne skupštine (UN)

Judaizam kao religija i kao pripadnost jednom narodu je nedjeljivo. To je jedinstven identitet ako Židov želi biti i ostati Židov. To i razlikuje židovstvo bitno od drugih religija. Židov ne može biti član niti jedne druge vjerske zajednice, a da pritom ostane Židov, i niti pripadnici drugih naroda mogu biti židovske vjere, oni mogu preobraćenjem postati Židovi i članovi židovske vjerske zajednice.

Suvremeni judaizam dijeli se na tri osnovna smjera: ortodoksni, konzervativni i reformni. Odnos Židova prema vjeri regulira HALAHA, koja je skup vjerskih propisa i pravila koje čine vjerski zakonik. Kašrut (כשרות) je čuvanje posvećenosti, odnosi se na poštivanje čistoće hrane, ne samo u higijenskom smislu nego i prema propisima o dozvoljenoj i zabranjenoj hrani. B'rahot (blagoslovi) su važan dio svakodnevnih obreda. Oni su suština judaizma u njegovoj svakodnevnoj primjeni. Slave Stvaratelja svih dobara i time su osnovni motiv judaizma. Ima više vrsta blagoslova ali svi počinju blagoslovom Božjeg postojanja i djelovanja: BARUH, ATA ADONAI ELOHEINU MELEH HA'OLAM... (Blagoslovljen si Ti, Gospodine Bože naš, kralju Svemira...)
Rasprostranjenost [uredi]

Danas na svijetu ima između 15 i 16 milijuna pripadnika ove religije. Veliki dio ih živi u SAD-u, oko pet milijuna ih živi u Izraelu, a ostatak u svim zemljama svijeta (poglavito Francuskoj i Rusiji). Njihovi običaji, njihov način života čak i izgovor hebrejskog jezika mogu se razlikovati, ali Židovi su jedan narod ujedinjen zajedničkim precima; patrijasima Abrahamom, Izakom (Yitzhak) i Jakovom (Jaakov). Prema podatcima iz 1991. godine u svijetu ima 17.865.000 pripadnika hebrejske religije. Država židova je Izrael.

                                                   hinduizam





Hinduizam
Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ovo je izdvojeni članak - srpanj 2007. Kliknite ovdje za više informacija.
Hinduistički hram Chamundeswari u Indiji
Hinduistički hram u Neasdenu, London; jedan od najvećih hinduističkih hramova u Europi

Hinduizam je drevna azijska religija čiji početci sežu iz razdoblja od 16. do 15. stoljeća prije Krista, koja je započela svoj razvoj u Indiji, gdje je i danas glavna religija. Indijci, međutim, radije govore o vječnom učenju i zakonu (sanātana dharma), jer je naglasak na načinu života više nego na načinu mišljenja. Etimologija [uredi]

Perzijska riječ Hindu dolazi od sanskrtske riječi sindhu (što znači »indijska rijeka«, rijeka Ind) te su već u 5. stoljeću Perzijanci riječju Hindus imenovali stanovnike indijskog potkontinenta. Rgveda spominje zemlju Indoarijaca kao Sapta Sindhu (zemlja sedam rijeka u sjeverozapadnom dijelu južne Azije, jedna od njih je Ind). To odgovara Hapta Həndu u Avesti, svetom spisu zoroastrizma.
Rasprostranjenost [uredi]

Hinduizam je jedna od najvažnijih svjetskih religija, ne samo zbog procijenjenih 700 milijuna sljedbenika nego i zbog izrazitog utjecaja na mnoge druge svjetske religije za vrijeme dugog, neprekinutog razvoja od oko 3500 godina.

Hinduizam je rasprostranjen na prostorima jugoistočne Azije, istočne i južne Afrike, Europe (Ujedinjeno Kraljevstvo), Amerike i pacifičkih područja sve do otočja Fidži. Kroz povijest indijski swami i gurui imali su mnogo sljedbenika, a Hare Krišna skupine danas nalazimo u Europi i u Americi.
Osnovna obilježja [uredi]
Om ili Aum, najsvetiji simbol u Hinduizmu

Hinduizam nema ni osnivača ni proroka. Nema određenu crkvenu ili institucionalnu strukturu, ni strogo određen credo. Hinduizam je čvrsto isprepleten s predajom o zemlji Indiji, njezinim društvenim sustavom i poviješću. Neki smatraju da je hinduizam »savez kultova i običaja, kolaž ideja i duhovnih težnji«. Moglo bi se postaviti pitanje radi li se o jednoj vjeri ili više vjera, jer hinduizam obuhvaća mnogo različitih vjerovanja i tumačenja:

    * većina hindusa vjeruje u Boga na ovaj ili onaj način; pojedini hindus može štovati jednog boga, nekoliko njih ili nijednog
    * neki hindusi vjeruju da poštovanje svih živih bića zahtijeva da budu vegetarijanci; drugi će žrtvovati životinje za vrijeme hramskih svečanosti
    * neki obožavaju Šivu, neki Višnu ili njegove inkarnacije; drugi pak štuju božice
    * stanovnici jednog sela nemaju isto središte vjere, koje će ujediniti seljake i na drugom mjestu

Prikaz reinkarnacije

Ipak, za hinduizam je karakteristična vjera u nizove utjelovljenja, seobe duša ili reinkarnacije i u tome je značajna razlika pored svih velikih bliskoistočnih jednobožačkih religija koje čovjekov život vide kao jednokratan, premda na neki način vječan, događaj u kojem je naglasak na moralnim odlukama u skladu s Božjim zapovijedima te na njihovoj konačnoj prosudbi nakon smrti. Hindus misli o toku života kroz mnoge egzistencije. To se skriva iza pojma samsara, koji označava tijek života od rođenja do smrti, zatim do ponovnog rođenja – životni ciklus.

Povezan s pojmom samsare jest i pojam karme. Karma doslovno znači »djelo« ili »djelatnost«, a zapravo označava zasluge, krivnje te posljedice čovjekovih djelovanja u jednom životu. U kojem će se sljedećem utjelovljenju duša naći ovisi o njenoj karmi. Hindusi vjeruju da se karma prikuplja i raste, te prenosi kroz mnoga utjelovljenja. Neki smatraju da se posljedice ranijih djela ipak daju popraviti pokajanjima i obredima, »odrađivanjem« kroz nagrade i kazne, te da se na kraju može postići mokša ili »oslobođenje« od cijelog lanca samsare i to kroz odustajanje i odbacivanje od svjetovnih žudnji i želja, oslobađanje od neprekidnog kotača ponovnog rađanja.

Za sve hinduse sveta je i rijeka Ganges, koja ne napaja samo njihovu zemlju, voda je simbol beskonačnog života. Stotine tisuća vjernika obredno se kupaju svakog dana na njezinim obalama. Najznačajnije takvo središte jest grad Benares na Gangesu, koji je ujedno i najsvetiji indijski grad – za hindusa mjesto na kojem želi umrijeti. Poslije spaljivanja pepeo raspu po vodi svete rijeke i »život se nastavlja«.
Povijesni razvoj [uredi]
Podrijetlo [uredi]

Najstariji dokazi malenih elemenata hinduizma datiraju se u doba neolitika u rani harappanski period (oko 5500. do 2600. prije Krista).

Najstarija vjerovanja i rituali potječu iz pretklasične ere (1500. do 500. prije Krista) te se nazivaju vedskom religijom. Najstariji hinduistički tekst jest Rgveda (1700. do 1100. prije Krista, prema lingvističkim i filološkim dokazima).
Vedsko razdoblje [uredi]

Moderni je hinduizam nastao iz Veda. Najstarija Rgveda u središtu ima štovanje božanstava kao što su Indra, Varuna i Agni te Soma ritual.

Negdje između 1500. i 1200. godine prije Krista (nekako u vrijeme kad je Mojsije poveo Izraelce iz Egipta) divlja arijska plemena na bojnim su kolima zauzela Indiju, dolazeći sa sjeverozapada. Naselili su se u područje današnjeg Panđaba, donijevši svoj jezik i tradiciju, te su tako arijska plemena uvelike utjecala na kulturu i drevne religije starosjedilaca, matrijarhalnog društva utemeljenog već u trećem tisućljeću prije Krista.

Prije nadiranja arijskih plemena glavna karakteristika religije doline Inda bio je kult plodnosti. Mnoge su životinje smatrali svetima (govedo, kozu, zmiju, krokodila), a klanjali su se jednom glavnom božanstvu. Religija arijskih došljaka potisnula je, ali i djelomično asimilirala staroindijsku. Poput Grka, arijska su plemena prinosila žrtve bogovima koji su predstavljali personificirane prirodne sile, dok je stara religija doline Inda uključivala yogu, odricanje i obrede pročišćenja. U to doba se razvija i indijski jezik, što se danas zove sanskrtom.

Taj period ranog hinduizma naziva se još i vedskom religijom. Vede (vid znači »znati«), religijski tekstovi nastali oko 800. godine prije Krista predstavljaju glavni izvor poznavanja prvotne vjere. Najmoćniji izraz te rane religije jest obred, pomno razrađeni ritual kod kojega glavnu riječ vodi svećenik, brahman. Hijerarhija koja je nastala vršenjem obrednih radnji vjerojatno je prvi zametak kasnijeg društva podijeljenog na kaste.
Vede [uredi]
Rgveda

Svete staroindijske knjige stoljećima su prenošene usmenom predajom, te su konačno redigirane koncem 6. stoljeća prije Krista. Vede u užem smislu sadržavaju četiri zbirke stihova (samhita) i proze obrednog, mitološkog i magičnog karaktera:

    * Rgveda
    * Samaveda
    * Jadžurveda
    * Athervaveda.

Najstarija je Rgveda napisana drevnim oblikom sanskrta s područja sjeverozapadne Indije. Napisana je vjerojatno u razdoblju između 1300. i 1000. prije Krista te sadrži 1028 himni s više od deset tisuća strofa. Himne su obično upućene jednom bogu, ali se i drugi različiti bogovi u njima pojavljuju. Najpopularniji je bog Indra, koji je prikazan kao ratnik koji pobjeđuje sile zla i stvara svijet, dok je Varna glavni bog koji upravlja ceremonijalnim obredima i zakonom. Dharma (kozmički red) pod njegovim je nadzorom i on osigurava da ne bude prijestupa, kako kozmičkih, tako ni ljudskih.

Prvotnim zbirkama poslije su dodane Brahmane, opsežni komentari i obredni propisi. Posljednji dio Veda jest Upanišad (»Tajna nauka«), zvana i Vedanta, prozna zbirka filozofskog i teološkog karaktera.

Vede imaju izvanredno povijesno i filozofsko značenje, a dijelovi literarnog karaktera, iako malobrojni, ističu se velikom izražajnom snagom i dubinom. Himne Rgvede imaju važnost i kao najstariji uzorci indoeuropskog stiha, ali u njima nalazimo i prve tragove filozofske refleksije. Tako u njima postoji i najraniji izraz o bitku i nebitku, o zakonitosti svemirskog zbivanja i ograničenom dosegu ljudske spoznaje.
Epovi i legende [uredi]

Razdoblje od 300. godine prije Krista do 300. godine poslije Krista bilo je odlučno za pojavu onog što nazivamo klasičnim hinduizmom. Pisane su sutre. One su uglavnom bile zbirke aforizama koje su nastojale istaknuti učenje Veda i Upanišada. Božanstva iz Veda zamijenjena su starijim bogovima ili su poistovjećena s njima. Rudra - moćni bog u vedskim himnama bio je tada poistovjećen sa Šivom, »bogom koji pleše«, čiji su kipovi pronađeni prilikom iskopavanja u dolini Inda. Zatim je uslijedilo razdoblje u kojem su zapisivane priče iz prošlosti.

Ono što je kružilo u obliku lokalnih legendi smatralo se najboljim izrazom indijskog pogleda na svijet. Epovi su ukazivali na trajnu borbu dobra i zla, kozmosa i kaosa u čovjekovim poslovima. Sva djela ukazivala su na potrebu da se otkrije smisao i svrha čak i u razdoblju nereda.

Epske pjesme Ramayana i Mahabharata spjevane su od 400. pr. Kr. do 200. poslije Krista, ali su se usmeno prenosile stotinama godina prije. Kasnije purane govore o bogovima i demonima.


Ramayana [uredi]

Ramayana je ep koji je nastao između 4. stoljeća prije Krista i 2. stoljeća poslije Krista sastoji se od 38 000 stihova. To je mit o spletki kojom je Rama, božanski junak i kralj, uklonjen s prijestolja, a njegova vjerna žena Sita oteta na Šri Lanku. Rama je utjelovljenje pravednosti i smatraju ga jednim od deset avatara (utjelovljenja) boga Višne. Pojavilo se mišljenje da bogovi u svakom razdoblju šalju jednog avatara.

U pučkom hinduizmu priča o Rami ne sluša se samo od ranog djetinjstva, već postaje i osnova svakodnevnog života. Ramu se zaziva na početku svakog pothvata i zahvaljuje mu se poslije uspješno obavljenog posla. Njegova junačka djela postala su primjer za ugledanje i poticaj za ispravno ponašanje. Njegovo ime služi za utjehu ostarjelima i pjevati će ga okupljeni žalobnici, dok se tijelo mrtvog čovjeka odnosi na spaljivanje. Ramina žena Sita postala je primjer vjerne žene, te su je veličali zbog njezinih vrlina ljubavi i odanosti.
Mahabharata [uredi]
Ilustracija u Mahabharati

Mahabharata je ep koji je nastao između 4. stoljeća prije Krista i 4. stoljeća poslije Krista. Najopsežnije je djelo svjetske književnosti sa više od 200 tisuća stihova u 18 knjiga. Govori o ratu između braće Pandava i Kaurava.

Bhagavadgita (»Pjesma uzvišenog«), nazivana često i samo Gita, najvažniji je i književno najvredniji od moralno–filozofskih spisa u Mahabharati, a u Indiji je danas najpopularniji dio cijelog epa. Etičke dileme duha, koje u umjetnički oblikovanom dijalogu postupno zaoštravaju, smatraju se najvjernijom ilustracijom indijske misli te se često Gita naziva Biblijom »hinduizma« zbog svoje pučke privlačnosti te se ističe da je spas svima dostupan: klasne razlike nisu prepreka već način da se osigura spas.
Mahadžanapadi [uredi]

Za vrijeme željeznog doba u Indiji nekoliko se mislilačkih škola osnovalo i razvijalo u hinduističkoj filozofiji. Tri su ključna događaja uzrokovala nastanak nove epohe hinduističkih mislilaca: upanišadsko duhovno podizanje, dolazak Mahavire, osnivača džainizma te Bude, osnivača budizma. Oni su naučavali da pojedinac ne mora prihvatiti autoritet Veda ili kastinski sustav da bi postigao mokšu ili nirvanu. Buda je otišao korak dalje i tvrdio da postojanje duše ili Boga nije potrebno. U to su doba mnogi hindusi postali budisti ili đianisti:
Siddhartha Gautama, odnosno Buda

U 7. stoljeću prije Krista vlast svećenika u društvu bila je u sjevernoj Indiji općenito prihvaćena. No u to doba razvoja unutar hinduizma javljaju se pokreti džainizam i budizam, ali i pokret nazvan Upanišade.

Džainizam i budizam religije su koje su nastale na temeljima hinduizma. Mahavira, ličnost u pozadini džainizma i Buda, osnivač budizma, pripadali su malim gradovima - državama unutar arijskih plemenskih zajednica. Nastaju kao reformacijski pokreti tadašnjeg još nerazvijenog hinduizma, no ipak u konačnici se formiraju kao odvojene religije iako imaju velike sličnosti i zajedničke elemente. Tako u džainizmu postoji tzv. »pet temeljnih vrlina«: nenasilje, govorenje istine, poštovanje, čednost i nevezanost za svjetovne stvari.

Buda, pravim imenom Siddhartha Gautama, odbijao je hinduističke kultove žrtvovanja i sustav kasti te je poučavao o novom načinu oslobođenja i spasenja, koje je opisao kao »ugasnuće« ili nirvana. Smatrao je da je čovjekov osjećaj žudnje odnosno želje, uzrok njegove strepnje i patnje. Odbacivanjem želje postiže se oslobođenje i dostiže se nirvana. Budino učenje brzo se širilo prema jugu Indije i otuda na Šri Lanku i u Burmu.

Iako su džainističke i budističke ideje imale velik utjecaj na razvoj hinduizma, kasniji hinduistički učitelji smatrali su ih nepravovjernima. Nasuprot tome, postojao je drugi oblik polutajnog učenja koje se širilo preko učitelja na učenika unutar vedske baštine te je oblikovalo budući hinduizam. To učenje postalo je poznato kao Upanišade. Ti se učitelji nisu bavili molitvama bogovima ili obrednim žrtvovanjem. Pokušavali su dokučiti osnove svemira, stvarnosti (brahmana) koja prethodi svakom postojanju, istraživali su prirodu ljudske svijesti. Kao i džainisti, i budisti su težili prevladavanju temeljnih osjećaja tjeskobe i frustriranosti koji obilježavaju ljudski život.

Upanišade su zapravo svećenički priručnici, teorijske rasprave koje parabolama obznanjuju svoje viđenje stvarnosti, filozofske spekulacije koje su se očitovale u panteističkom učenju o brahmanu, neutralnoj duši svijeta koja prožima sve stvari, ali u pojedinom se biću javlja kao atman, individualna svijest o samom sebi. Smatrano je da je put do spasa zapravo put do znanja i duhovnog uvida, odnosno da se spasenje individualne duše ne postiže obrednim prinošenjem žrtve, nego filozofsko–mističnim poniranjem u tajne bića i sjedinjenje s bogom. Međutim njihova učenja su bila suviše apstraktna i nepristupačna običnom puku pa su stoga ostala dostupna samo veoma malom krugu vjernika.
Islam i Bhakti [uredi]

U posljednjih dvanaest stoljeća muslimanska je vojska često prodirala u Indiju i zaposjedala njezin sjeverni dio. Utjecaj budizma smanjivao se, a mnogi su se hindusi preobratili na islam. Neki su islamski vladari poput Aurangzeba uništavali hinduističke hramove te progonili nemuslimane, dok su drugi, poput Akbara, bili tolerantniji.

Hinduizam je prošao kroz mnoge promjene zbog učenja istaknutih učitelja poput Ramanuje, Madhve ili Čaitanje. Sljedbenici Bakhti (= »predanost«) odmaknuli su se od apstraktnog pojma Brahmana koji je filozof Adi Šankara učvrstio nekoliko stoljeća ranije, prema avatarima poput Krišne ili Rame.
Hare Krišna, ISKCON, hram u Italiji
Indologija i reforme [uredi]

U 19. i 20. stoljeću došlo je do zbližavanja hinduističkih i europskih mislilaca, što je pokrenulo razvoj indologije i formiranje novih hinduističkih filozofskih škola.

Indologija se kao akademska disciplina razvila u kasnijem 19. stoljeću, s osnivačima Maxom Müllerom i Johnom Woodroffeom. U Hrvatskoj je studij indologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu osnovao Radoslav Katičić.

Hinduizam je i dalje većinska religija u Indiji, a Nepal je jedina svjetska hinduistička država, s hinduizmom kao službenom religijom.
Pokreti i karizmatski vođe [uredi]
Vivekananda [uredi]

Hinduistički običaji i vjerovanja kroz stoljeća ostali su gotovo nepromijenjeni u indijskim selima. Ipak, u gradovima je kroz 200 godina izrazitog utjecaja zapadne kulture i kršćanstva došlo do postupnog odvajanja od pučke religijske prakse, praćeno težnjom podcjenjivanja indijske kulture i književnosti. Pojavili su se mnogi reformatorski pokreti hinduizma, koji su nastojali ponovo potvrditi hinduističke vrijednosti. Smatrali su da je sve što je vrijedno u kršćanskoj etici već prisutno u njihovoj vlastitoj hinduističkoj baštini.

Godine 1893., na svjetskom kongresu vjera u Chicagu, na kojem je izlagao Vivekananda (pravim imenom Narenda Nath Datta), prvi su put zapadnjaci imali priliku uistinu osjetiti hinduističku tradiciju i kulturu. Vivekanandi je imao velik utjecaj na mnoge reformatorske pokrete, ali i na međunarodne stavove. Odbijao je poredak privilegiranosti izvedenoj iz kasti, te se zalagao za iste mogućnosti za sve. Njegova osobna poruka bila je da je svaka osoba potencijalno božanska:

    »On je u svemu; On je sve. Svaki čovjek i žena jesu opipljiv, blaženi, živi Bog. Tko kaže da je Bog nepoznat?«

Mahatma Gandhi [uredi]
Mahatma Gandhi

Vivekananda je imao mnogo pristalica i istomišljenika među kojima su bili dobitnik Nobelove nagrade za književnost iz 1913. godine Rabindranath Tagore i borac za nezavisnost i uzdizanje Indije Mohandas Karamchand Gandhi. Gandhi je smatrao da je jedina istina Bog, a ahimsa način da se dostigne Boga. Njegov je hinduizam bio sveobuhvatan. Iako je poštovao vedsku tradiciju i imao određenu naklonost Bhagavadgiti, tvrdio je da njegova verzija hinduizma uključuje:

    »...sve za što znam da je najbolje u islamu, kršćanstvu, budizmu i zoroastrizmu.«

Smatrao je da se nenasilje ne smije shvatiti kao pasivnost – to je način djelovanja, paralela s činjenicom da kršćani u mukama Isusa Krista vide vrhovnu djelatnost: oslobođenje čovjeka od grijeha i smrti. Gandhi je odbio i sustav kasta koji je nazivao dodatkom hinduizmu. U svom je utočištu (ašramu) tražio od svojih sljedbenika iste zavjete koje je i on dao: traganje za istinom, nenasilje viđeno kao ljubav na djelu, suzdržavanje od spolnih aktivnosti i poniznost. U ašramu se svaki dan recitiralo i tumačilo po jedno poglavlje Gite, te je i sam Gandhi znao preko polovicu djela napamet.
Božanstva [uredi]

Iako u hinduizmu postoji veliki broj božanstava i polubogova, većina vjernika štuje samo jednog boga od kojih su Šiva, Višnu i božice najpopularnije, a također i božanstva zvani deva (devī).
Frederic Shoberl: Brahma

I Višnu i Šiva žarišta su kultova u kojima štovatelji tragaju za jedinstvom s bogom. Snaga štovanja Šive na jugu Indije od davnina odražava odbacivanje brahmanskih arijskih oblika štovanja: žrtvovanja životinja, molitva za mrtve i drugih obreda. Hinduistička umjetnost, za razliku od grčke u kojoj su božanstva prikazana jednostavno kao ljudska bića, ukazuje da su božanstva daleko više od ljudi. Moć je izražena mnoštvom ruku, a božanska mudrost (kao kod Šive) trećim okom na sredini čela. Čak i životinjska obilježja pokazuju posebna svojstva boga. Boga Ganešu uvijek prikazuju sa slonovom glavom i jednom kljovom, što govori o snazi onog koji štiti kroz život.
Brahma [uredi]

Bog Brahma ima ulogu stvoritelja, no unatoč toj važnoj ulozi ostaje potpuno apstraktan. Gospodar je svih stvorenja, no ipak on je iznad i onkraj štovanja i vjerojatno mu nije posvećen nijedan hram.

Brahmu često prikazuju kao boga s četiri lica, kako obuhvaća četiri strane svijeta, i s četiri ruke u kojima drži četiri Vede. Katkad je prikazan kako jaše na labudu; katkad sjedi na lopoču, što je simbol činjenice da dolazi od sebe i da nije stvoren. Njegova je dužnost dovest mnoštvo u život na mjesto prvotnog jedinstva.
Višnu [uredi]

Bog Višnu štuje se kao veliki održavatelj, smatra se da upravlja ljudskom sudbinom. Često ga se prikazuje simbolički: on može spavati na oceanu, koji predstavlja kaos, može biti na čelu nebeskog dvora, kao simbol Sunca, može biti izdignut na nebeskom orlu. Kult boga Višne veoma je omiljen. On je ujedno simbol božanske ljubavi, te se približava čovječanstvu u deset svojih inkarnacija ili avatara, od kojih je nekoliko i životinja, a najpopularniji su Rama i Kršna:
Višnu sa svojim avatarima, Singapur

    * Matsja - riba
    * Kurma - kornjača
    * Varaha - vepar
    * Na-rasimha - čovjek-lav
    * Vamana - patuljak
    * Parašu Rama
    * Rama
    * Kršna
    * Buda
    * Kalki

Lakšmi
Lakšmi [uredi]

Jedna od najpoznatijih jest Lakšmi, božica bogatstva, svjetla, mudrosti, lotosa i sreće, a također i ljepote, hrabrosti i plodnosti. Smatra se Majkom Svemira. Njezina je inkarnacija Sita, Ramina žena te je tako Višnuova ljubav.
Šiva, Bangalore
Šiva [uredi]

Šiva je božanstvo u kojem se sve suprotnosti susreću i razrješuju u osnovno jedinstvo. Simbol Šive jest falus ili lingam te predstavlja mušku ulogu u plodnosti i rađanju, a u većini hramova posvećenih Šivi nalazi se kip bika, simbola muškosti.

Šiva je razaratelj života, ali i njegov ponovni stvaratelj; grozan, ali i oličenje blagosti. U njemu postoji spolno razlikovanje, ali je i simbol jedinstva koje nadilazi svaku podjelu. On je izvor i dobra i zla.

U umjetničkom prikazivanju od davnina često se prikazuje kao kralj plesača, što je zapravo simbol utjelovljenja kozmičke energije. Ples govori o ritmu u srcu sveg postojećeg – bilo u svemiru ili u pojedinačnoj svijesti, volji ili osjećajima, gdje su znanje i privid (maya) u sukobu. Prikazuje se s mnogo ruku: jedan par izražava ravnotežu između života i smrti, dok drugi upućuje na sukob između dobra i zla.
Vjerovanja i obredi [uredi]
Kaste [uredi]

Prema vjerovanju, iz Brahminih usta nastali su brahmani, iz ruku vladari, iz bedra zemljoposjednici, trgovci i bankari, a iz stopala radnici, zanatlije i kmetovi.

Poslije se od te četiri klasne skupine izrodila ideja da je neka hijerarhijska struktura društva dio božanske težnje za prirodnim redom. Klase (varna, što znači (»boja«) poslije su se raširile u mnogo skupina određenih rođenjem koje su razlikovale porodice više prema poslu koji su obavljale u zajednici. Smatralo se da jedino brahmani mogu dovesti pojedinca u dodir s kozmičkim silama i jamčiti trajanje života. Tako je svećenička klasa dobila svoj ključan položaj u društvu.

Iako je u najnovije vrijeme neke aspekte sistema kasta indijska vlada stavila izvan zakona, sustav i dalje postoji kao integralni dio indijskog društva. Pitanje braka i uzimanja povezana su s klasnim podjelama. Razvila se ideja da su prve tri klase odvojene od četvrte time što su oni »dvaput rođeni« ili »posvećeni«. No vrlo je vjerojatno da su ljudi četvrte kaste bili prvi prezreni od arijskih osvajača i smatrani pripadnicima inferiorne varne jer su za razliku od njih bili tamnoputi.

Svećenička prevlast nad društvom nije prihvaćena bez pogovora, pogotovo od vladajuće klase. Kroz povijest razvijali su se mnogi pokreti koji su se zalagali za promjene takvog društvenog uređenja, s manje ili više uspjeha u svojim težnjama.
Hinduistička etika [uredi]
Hinduska svastika, simbol mira i sklada

U klasičnom hinduizmu djelovanje (karma) i dužnosti (dharma) glavni su pojmovi.

Karma će nagomilavanjem dobrih i loših djela utjecati na čovjekovu sudbinu, ali ne postoji jedan način da se postigne dobra karma. Rano u vedskom periodu postojala je ideja o općem moralnom zakonu (rita) kojeg su čuvali bogovi Mitra i Varuna. Molitva i žrtva bile su potrebne da se održi pravilan odnos među božanstavima i čovjekom, a grijeh je mogao biti moralni ili obredni.

Moralni zakon izražavao je osnovu društvenog poretka koji je bio pod kontrolom priručnika svećenika i zajamčen od vladara, no moralni zakoni i djelovanja bili su usko povezani uz klasnu podjelu društva, tako dharma nikad nije postala apsolutna vrijednost za sve pripadnike indijskog društva. Veliku su ulogu pri određivanju moralnih vrijednosti odigrali staroindijski epovi koji naglašavaju neke osnovne etičke vrline - dužnosti djeteta prema roditeljima, ljubav i naklonost koju roditelji moraju pružiti djeci, uzajamno poštivanje u braku, ljubav i sklad kao ideal.

Težnja za bogatstvom i sredstvima za život, uživanje u veselju ili ritualne pobožnosti bili su relativni za one koje žive u svijetu etičkih nastojanja. Jedina apsolutna etika bila je povezana s oslobođenjem pojedinca od ciklusa ponovnog rađanja. »Traganje za blaženstvom« zapravo znači poštovanje osnova moralnosti – sanātana dharme: uzdržavanje od ubijanja, krađe, spolne nečistoće, laži ili uporabe opojnih sredstva.

Ako se ne pridržava tih »zabrana«, pojedinac ne može steći osnovnu čistoću koja je potrebna da se dođe na put prema mokši, na put ka oslobođenju, koji se još naziva đnanamarga. U novije vrijeme više se naglašava napredak nego ciklusi vremena, te će današnji Hindus govoriti o općem dobru kao cilju koji treba postići.
Joga [uredi]
Položaj u jogi, padma-sarvangasana

Za hindusa je mokša veliki cilj. Ta želja za oslobađanjem nije politička, nego duhovna, a po filozofskom (upanišadskom) učenju, mokša se ističe kao oslobađanje od tereta neznanja jer je neznanje to što sputava čovjeka u vječnom krugu rođenje – smrt – ponovno rođenje, koje izražava samsara. Oslobođenje će se postići onda kada »znanje zamijeni neznanje – kad se stvarnost ispravno shvati, a prolaznost i privid odbaci«. Vjerovalo se da će se kontrolom disanja dopustiti »sebe« da napusti tijelo i krene putem znanja (đnanamargom – ili putem prema mokši). Vjerovalo se da se kontrolom disanja uspijeva postići efekt zatvaranja arterija srca prema čelu, te na taj način »duh kreće do svog doma u srcu«.

Za hindusa posebno se znanje stiče meditacijom praćenom disciplinom joge (yoga) i ponavljanjem misteriozne mantre »Om«. Joga kao znanost, kao razvijena i ustaljena praksa sa svim svojim metodološkim obilježjima, ima više od 6 000 godina žive predaje, koju možda ne poznaje ni jedna druga znanost. Izvorno pripada jednoj od šest klasičnih hinduističkih filozofija – odnosno načina duhovnosti. Joga sadrži osmerostruku metodu savladavanja: yama (apstinencija, govorenje istine, uzdržavanje od ubojstva, jačanje kreposti, samokontrola), niyama (pridržavanje pravila, vršenje pobožnosti), asana (položaji tijela), pranayama (vježbe i regulacija disanja), pratyahara (nadozor tj. obuzdavanje osjetila), dhyana (meditacija), dharana (kontemplacija) i samadhi (oslobađanje, prosvjetljenje).

Moderna joga stekla je značajna priznanja i kao izvor izvrsnog zdravlja te je kao takva prihvaćena od zapadnih stručnjaka i Svjetske zdravstvene organizacije. No ipak, osim u Indiji, još se samo u nekim privatnim klinikama u SAD-u, Velikoj Britaniji, Japanu i Izraelu, yoga i ayurveda (indijska tradicionalna medicina) sustavno primjenjuju.

Terapijska joga sastoji se od više stotina tjelesnih vježbi stavova i tehnika disanja. Ako se nauči i redovito prakticira tehnika joge, ubrzo se uočavaju brze pozitivne promjene zdravstvenog stanja i izlazak iz fizičke i psihičke inertnosti.

Brojna zdravstvena istraživanja dokazala su kako se sustavnim provođenjem terapijske joge postižu bolji rezultati ozdravljenja, u odnosu na konvencionalnu medicinu, kod niza bolesti: karcinoma, side, metaboličkih i endokrinih oboljenja, bolesti živčanog sustava, migrene, astme, nesanice, bolesti kralježnice i zglobova, visokog i niskog tlaka…
Bhakti [uredi]
Bhakti Vaibhava Purija Maharaja

Jogini su težili potiskivanju želje, ljubavi i općenito osjećaja. Odogovor i reakcija na krutost i strogost joge bila je bhakti - odanost jednom određenom bogu koja je postala jak element u pučkoj religiji. Za razliku od ideje vjerničkog, intelektualnog i racionalnog elementa kod joge, bhakti ističe zanos i oduševljenje odnosa ljubavi, te tako mnogo uspješnije zadovoljava emocionalne potrebe vjernika.

Između 7. i 10. stoljeća mnogo je tamilskih pisaca (tamilski jezik jedan je od četiri dravidska jezika na jugu Indije) izražavalo svoje vjerske osjećaje i iskustvo s velikom toplinom i vjerskim žarom. Jedan tamilski pisac piše:

    »Bhakti je uzburkan osjećaj, koji guši govor, čini da suze teku, a kosa se diže od ugodnog uzbuđenja i često dovodi do histeričnog smijeha i plača, do iznenadnih napada nesvjestice i dugih nesvjesnih transeva«

U 11. stoljeću veliki tumač Ramanuđa uvodi pojam bhakti u klasičnu, razvijenu hinduističku tradiciju. Za njega je to više oblik intelektualne meditacije praćene ljubavlju, ali bez oduševljenja i zanosa koji i dalje postoje na pučkoj razini. Kao odraz odanosti prema određenom bogu, specifično prema Kršni ili bogu Višni, pripadnici višnuitske sekte crtaju crvene ili bijele uspravne linije na čelu ili crne, crvene ili bijele točke između obrva.

Osim ritualnih radnji i svečanosti, postoje i himne veličanja koje se pjevaju i kipovi kojima se vjernici trebaju diviti i obožavati, ali to za hinduizam nije »idolopoklonstvo«. Idol u tim trenucima štovanja postaje žarište kroz koje se štuje bog, koji ni u kakvu obliku ne može biti prikazan.
Hinduistički blagdani [uredi]
Proslava u čast Ganeša u Parizu 2004.

    * Divali, novogodišnja svetkovina svjetla
    * Holi, proljetna svetkovina
    * Janmaštmani, Kršnin rođendan
    * Šiva Ratri, glavna svetkovina Šive

Bogoslužja [uredi]

U drevna arijska vremena bogoslužja su se obavljala na otvorenom, oko žrtvene vatre. Hramsko bogoslužje dolazi vjerojatno od raznih običaja iz doline Inda. Rani su hramovi bili građeni od drva, pa tako nisu ostali sačuvani. Kasnije građeni hramovi imali su toranj i zidove sa simbolom božanstva u sredini, okruženim mnogim simbolima iz duhovnog svijeta.

Za učenije štovatelje, svaki dio hrama ima duboko duhovno ili simboličko značenje. Središnje svetište je srce štovalaca, dok toranj označava let duha u nebo. U hramovima bi vjernici, kako bi se približili svom bogu, prolazili određene obrede pročišćenja. Oni su uključivali obredno pranje nogu, ispiranje usta, kupanje, stavljanje mirisa, te su se za to vrijeme pjevale himne, zvonila zvona, palio se tamjan i svirala se obredna glazba.

Bogoslužje je u velikoj mjeri individualno. Zbog toga su obredi kod kuće isto tako važni kao i oni u hramu. Hindus štuje kao pojedinac i kao obitelj, a ne kao zajednica vjernika. U većini kuća nalazi se neki ugao ili soba gdje se nalazi obiteljski žrtvenik. Na njemu je kip, oltar ili simbol božanstva. To može biti spiralno oblikovan kamen koji predstavlja Višnu ili kameni stup koji predstavlja Šivu. To su i jarko obojene slike koje prikazuju hindusku mitologiju ili oslikavaju junačka djela bogova.

Rano ujutro, štovanje započinje izgovaranjem mantre »Om«, a zatim vjernik sjeda na zemlju prekriženih bosih nogu, gledajući vrh svog nosa i licem okrenut prema izlasku Sunca te započinje meditaciju. Pali mirisne štapiće ili tamjan, a ispred žrtvenika polaže hranu i cvijeće. Večernje pobožnosti slične su, ali kraće.

Brak je izrazito važan za svakog vjernika. Vjenčanje je jedan od najsvečanijih i najsloženijih obreda u hinduizmu, obred koji ne samo da osigurava nastavak obitelji nego i blagostanje preminulim članova obitelji koji borave u drugom svijetu. Pogrebne svečanosti imaju također veliku važnost te je sin taj koji obavlja obrede koji će omogućiti duši njegova preminula oca novo duhovno tijelo, kojim će se preseliti u sljedeći život.
Svijeće rabljene tijekom novogodišnje svetkovine svjetla, Divalija
Holi [uredi]

Hinduističke blagdanske svečanosti u velikoj mjeri povezane su s promjenom godišnjih doba, od kojih je najpoznatija Holi. To je proljetna svečanost Kršne te se tada ukidaju kaste i tabui. U toj je svečanosti snažno naglašeno zadovoljstvo te se proslavlja plesanjem na ulici, procesijama i prskanju obojenom vodom i prahom.
Divali [uredi]

Divali je jesenska svečanost, svečanost svijetla ili hinduistička Nova godina, povezana s božicama Kali i Lakšmi. Hodočašća su povezana s ciklusima priča. Lakšmi, božica sreće, posvećuje svaku kuću u kojoj gori svjetiljka. Gradovi Benares, Allahabad ili Vrndan postaju središta za stotine tisuća hodočasnika.
Literatura [uredi]


sve je tacno ako ja lazem laze i vikipedija
                




Obavestenje: Poruka je preseljena od strane moderatora RASMC (Vreme: 16. Jan 2010, 22:04:27)
IP sačuvana
social share
cappi de tutti cappi
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Udaljen sa foruma
Hronicar svakodnevice


al sam COOL

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 872
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.0.17
mob
Mitsubishi 111


Hrišćanstvo
Izvor: Wikipedia
Skoči na - Скочи на: navigacija- навигација, pretraga - претрага
Dio serije članaka na temu

Hrišćanstvo/Kršćanstvo

Christian cross

Isus Hrist/Krist
Djevičansko rođenje · Smrt · Uskrsnuće/Vaskrsenje

Osnove
Crkva · Novi zavjet
Apostoli · Kraljevstvo · Evanđelje
Kronologija

Biblija
Stari zavjet · Novi zavjet
Knjige · Kanon · Apokrifi

Hrišćanska/kršćanska teologija
Trojstvo (Otac, Sin, Sveti duh)
Historija · Teologija · Apologetika

Historija i tradicije
Rano · Koncili/sabori · Kredo · Misije
Istočno-zapadna šizma · Kršćanski ratovi · Reformacija
Istočno hrišćanstvo/kršćanstvo

Pravoslavlje · Istočne pravoslavne crkve · Sirijsko hrišćanstvo/kršćanstvo · Asirska crkva
Zapadno hrišćanstvo/kršćanstvo

Rimokatolici · Luterani · Reformisti · Anglikanci · Anabaptisti · Baptisti · Menoniti · Metodisti · Adventisti · Svetosti · Pentekostalci · Envagelici · Fundamentalisti · Liberali
Antitrinitarizam

Jehovini Svjedoci · Pokret Svetaca Posljednjih dana · Unitarijanizam · Hristadelfijanci ·

Teme u hrišćanstvu/kršćanstvu
Pokreti · Denominacije
Ekumenizam · Odnos prema drugim religijama
Propovijedanje · Molitva
Muzika · Liturgija · Kalendar
Simboli · Umjetnost · Kritika
Ovaj okvir: vidi • diskusija • uredi

Hrišćanstvo ili kršćanstvo je abrahamska, monoteistička religija zasnovana na životu i učenjima Isusa iz Nazareta kako su predstavljeni u Novom zavetu.

Nastalo je u Palestini u prvom vijeku naše ere. Obuhvata brojne kršćanske crkve, zajednice i sekte, kojima je zajednička vjera u Isusa Krista, te prihvatanje života u skladu s evanđeljem. Utemeljio ju je Isus Krist (Isus Hrist), a njezini sljedbenici nazivaju se hrišćanima ili kršćanima.

Kršćanstvo pripada tipu povijesne, proročke i objavljene religije, etično-mistične strukture, spasenjski i eshatološki usmjerene. Kroz povijest se raščlanilo na više konfesija (rimokatoličanstvo, pravoslavlje, protestantizam, nestorijanstvo i monofizitstvo) i njima odgovarajućih crkava (Rimokatolička crkva, Pravoslavna crkva, protestantske crkve i istočne pretkalcedonske crkve).

Kršćanska era počinje Isusovim rođenjem, i po njemu je određena nova era.

Hrišćanstvo je najveća svetska religija -- sve frakcije zajedno imaju oko 2,1 milijardi vernika, ili oko jedne trećine svetskog stanovništva.Historija
Riba kao stari simbol kršćanstva.

Kršćanstvo je nastalo u prvom vijeku naše ere u Palestini unutar Judaizma. U drugoj polovini tog vijeka osamostaljuje se kao posebna religija i širi po gradovima Rimskog carstva, osobito zaslugom apostola Pavla i njegovih misijskih putovanja. U Novom Zavjetu spominju se samo kršćani (Dj 11,26), a naziv kršćanstvo prvi spominje Ignacije Antiohijski (107) i drugi ranokršćanski pisci (Origen, Euzebije).


[uredi - уреди] Isus

Osnivačem hrišćanstva smatra se Isus Hristos (hebrejski Jošua) po kome je hrišćanstvo i dobilo ime. Isus je obično lično ime, dok Hristos znači mesija, pomazanik, od boga poslat. Najnovija istraživanja govore da je Isus ipak istorijska ličnost. Naime, Isusa u svojim delima spominju i nehrišćanski pisci iz prvog veka (Tacit, Josif Flavije). Ipak, osnovni izvor podataka o Isusovom životu, radu i učenju predstavlja Biblija (grčki: “knjige”), sveta knjiga hrišćanstva, odnosno Novi zavet.

Novi zavet je zbirka spisa ideologa i osnivača rane hrišćanske crkve, pisanih na grčkom i delimično na jevrejskom jeziku u prvom i drugom veku nove ere. Inače, i sam Isus je govorio aramejski. Ovaj jezik danas je mrtav. Novi zavet sadrži ukupno 27 spisa kanonizovanih u nekoliko faza zaključno sa četvrtim vekom, iako su svi tekstovi bili dovršeni do sredine drugog veka. Sadrži četiri jevanđelja (grčki: evangelion - dobra vest) i to po Mateji, Luki, Marku i Jovanu. Prva tri jevanđelja su sinoptička. Novi zavet takođe sadrži ranu crkvenu istoriju (dela apostolska), dvadesetjednu poslanicu i jednu apokalipsu (otkrovenje Jovanovo).

Upravo četiri jevanđelja predstavljaju izveštaj o Isusovom životu, o njegovim kazivanjima i delima. Prema Bibliji, Isus je začet bezgrešnim začećem. Ideja da je Isusa rodila devica trebalo bi da ispuni verovanje iz Starog zaveta da je on Sin Božiji. Prema istorijskim podacima rođen je u 31. godini vladavine rimskog imperatora Avgusta, u Vetlajemu, u Judeji, majke Marije, u siromašnoj jevrejskoj porodici, koja se sklonila u Galileju. Galileja je planinska oblast zapadno od reke Jordan i Galilejskog jezera. Prema Josifu Flaviju kod Jevreja su u to vreme postojale tri filozofske struje: fariseji, sadukeji i takozvani esenci. Treba napomenuti da je Isus bio poput rabina (hebrejski: učitelj, poznavalac pisma), odnosno jevrejski sveštenik i da je on ustvari iznutra reformisao jevrejsku religiju.

U Isusovo vreme Palestina je imala izvesnu autonomiju u okviru Rimskog carstva, a vlast u Palestini su držali fariseji. Esenci nisu prihvatali Zakonik koji je po mnogo čemu bio gotovo nepodnošljiv i koji su fariseji nametnuli narodu, i zbog toga su (esenci) bili prezreni i izolovani od strane sadukeja i fariseja. Isus je i sam poticao iz siromašnih krugova koji mahom nisu poštovali zakonik i koji su najviše bili pogođeni donošenjem istog. Braneći interese svih Jevrejskih plemena Isus se sukobio sa sadukejima i farisejima, doveli su do njegovog hapšenja i razapinjanja na krstu. Isusov sudija bio je Pontije Pilat. Prema Bibliji, Isus je nakon tri dana Uskrsao iz mrtvih, svojim vaskrsnućem pobedio smrt, vratio se Bogu Ocu i otvorio vrata raja. Najveći hrišćanski praznici su Uskrs i Božić. Božić je posvećen Hristovom rođenju, dokUskrs slavi Hristovo Vaskrsnuće.


[uredi - уреди] Rani hrišćani

Hrišćanstvo je nastalo u prvom veku nove ere na prostoru moćne Rimske imperije. Jedan od bitnih preduslova za nastanak hrišćanstva jeste izmešanost naroda, izmešanost kultura i jezika, pa i izmešanost religija na teritoriji ogromnog Rimskog carstva u to vreme. Zbog toga je hrišćanstvo od samog nastanka nadnacionalna, univerzalna religija. Drugi bitan uslov za nastanak hrišćanstva jeste klasna nejednakost u Rimskom carstvu. Potlačeni slojevi naroda su u novoj religiji videli spas, sredstvo izbavljenja iz ropstva i siromaštva. Hrišćanstvo je propovedalo jednakost i zato je u početku bilo prihvaćeno od strane nižih, a odbacivano od strane viših slojeva društva.

U prvom veku nove ere hrišćani su se tajno okupljali na zajedničkim verskim obredima, propovedima i molitvama. Zajednice hrišćanskih vernika zvale su se hrišćanske opštine, bilo ih je u svim delovima carstva, i u njima je imovina bila zajednička. Ali, hrišćanstvo je samo u početku bilo religija ugnjetenih i potlačenih, da bi vremenom sve više bogataša, nesigurnih i nezadovoljnih državnom vlašću, pristupalo novoj veri. Hrišćanske opštine su se sve više širile i bogatile. Tada hrišćani menjaju svoje učenje i od svojih pristalica počinju da traže poslušnost i pokornost državnoj vlasti. Uskoro je nestalo i imovinske jednakosti među hrišćanima. Krajem drugog veka nove ere sve hrišćanske opštine ujedinile su se u jednu zajednicu čiji je poglavar postao rimski episkop, kasnije nazvan papa (grčki: pappas, latinski: papa - otac). Sedište pape je u Vatikanu. Tako je stvorena verska organizacija Hrišćanska crkva.

Car Konstantin Veliki koji je vladao od (306. – 337.) uvidevši bezopasnost , šta više potencijalnu korisnost nove religije po državu, zbog hrišćanskog učenja da je svaka vlast od boga, 30. aprila 313. godine Milanskim ediktom proglašava ravnopravnost hrišćanstva sa ostalim religijama, i ono ubrzo postaje i zvanična državna religija u Rimskom carstvu. Interesantna je činjenica da, iako je bio prvi hrišćanski vladar, Konstantin nije bio kršten, već ga je pred smrt krstio Euzebije. Između crkve i države sklopljen je obostrano koristan savez. Kasnije je hrišćanstvo postalo vladajuća religija evropskih naroda. U ime hrišćanstva vođeni su mnogi ratovi sa ciljem pokoravanja naroda i nametanja istog.
[uredi - уреди] Zajednica

Kršćanstvo je organizirano kao vidljiva zajednica vjernika, crkva, okupljenih oko temeljnoga kršćanskoga dogmatskoga, bogoštovnoga, moralnoga i kanonskopravnog sustava. Premda se u NZ i Nicejsko-carigradskom vjerovanju crkveno jedinstvo drži jednim od četiriju glavnih obilježja kršćanske Crkve, ona se kroz povijest raščlanila na brojne kršćanske crkve i sekte. Od sveopće Crkve najprije su se za prvih ekumenskih koncila odvojile pretkalcedonske kršćanske crkve, nestorijanske (431) i monofizitske (451). Za "Istočnoga raskola" (1054) od Katoličke su se crkve odvojile pravoslavne crkve, a za reformacije (XVI. stoljeće) protestantske crkve (Anglikanska crkva, luteranske i reformirane crkve) i sekte.

Pojedine su povijesne crkve organizirane u skladu s vlastitom vjeroispovijedi i svojim kanonskim pravom. U Katoličkoj je crkvi prevladao strogo centraliziran i hijerarhiziran crkveni ustroj (papa i biskupi), u pravoslavnim i pretkalcedonskim crkvama sinodalno načelo (sveti sinod s patrijarhom ili mitropolitom na čelu), a u protestantskim crkvama prezbiterijalno ili kongregacionističko načelo, bez svećeničke hijerarhije. Katolička je crkva nadnacionalna, pravoslavne i pretkalcedonske crkve su autokefalne, a neke protestantske crkve bile su državne crkve, a vladar je ujedno i vrhovni crkveni poglavar (Anglikanska crkva).

U povijesti kršćanstva crkveni raskoli i konfesionalna podijeljenost izazivali su trajna sporenja, nesnošljivost, pa i vjerske ratove. U novije vrijeme povijesna nastojanja oko institucionalnoga crkvenog jedinstva zamijenjena su ekumenskim duhom.
[uredi - уреди] Doktrina (dogme)

Glavne kršćanske vjerske istine definirane su u antici na prvim ekumenskim (vaseljenskim) saborima i uglavnom ih prihvaćaju sve kršćanske vjeroispovijesti. U kršćanstvu je pet glavnih istina:

   1. monoteizam (postojanje jednoga transcendentnoga Boga, različita od svijeta, čija je objava sadržana u Svetom pismu) i Trojstvo (u Bogu su tri osobe: Otac, Sin i Sveti Duh)
   2. stvaranje i providnost (Bog je sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja)
   3. utjelovljenje i otkupljenje (Sin je Božji postao čovjekom radi njegova spasenja)
   4. besmrtnost ljudske duše i uskrsnuće tijela
   5. posljednje stvari (raj ili pakao) uvjetovane su milošću Božjom, čovjekovom vjerom i djelima za ovozemaljskog života.

Pri daljnjem tumačenju tih temeljnih dogmi došlo je do razlika između kršćanskih konfesija. Tako su se za kristoloških sporenja o odnosu ljudske i božanske naravi u Kristu na Efeškom koncilu (431) odvojili nestorijanci, a na Kalcedonskom koncilu (451) monofiziti. Premda prihvaćaju zajednički nauk sedam prvih ekumenskih koncila, pravoslavni i rimokatolici razlikuju se s obzirom na učenje o proizlaženju treće božanske osobe. Osim toga rimokatolicizam je nakon raskola (1054) definirao još neke dogme (učenje o čistilištu, bezgrešno začeće, papska nepogrešivost, Marijino uznesenje na nebo), kojima se razlikuje od pravoslavlja. Protestantizam se razlikuje od rimokatolicizma i pravoslavlja prenaglašavanjem milosti na štetu naravi, svođenjem sedam sakramenata na dva (krštenje i večera Gospodnja) te dokidanjem svećeničke hijerarhije.
[uredi - уреди] Obredi

U kršćanstvu se Bog slavi životom po vjeri i evanđelju te posebnim obredima, koji se obavljaju u posebnom prostoru, tijekom crkvene godine, nedjeljama i praznicima. Kršćanski najvažniji obred naziva se liturgija ili bogoslužje. U središtu im je euharistija (evharistija) ili misa. Kršćanske obrede predvode članovi crkvene hijerarhije (jerarhije), u rimokatoličanstvu biskup, svećenik i đakon, u pravoslavlju episkop, prezbiter i đakon, u protestantizmu pastor

U katolicizmu i pravoslavlju u kultu se razlikuje klanjanje (latrija), koje se iskazuje samo Bogu, te štovanje (dulija), koje se može iskazivati i stvorenjima (anđeli, sveci, slike i relikvije). U protestantizmu se dulija radikalno zabacuje. Stoga je u katolicizmu i pravoslavlju umjetnost snažnije uključena u oblikovanje bogoštovnog prostora (crkvena arhitektura, slikarstvo, kiparstvo), a svečanosti same liturgije pridonosi crkveno pjevanje, liturgijsko ruho i liturgijski predmeti. U protestantizmu, osobito u kalvinizmu, bogoštovni je prostor jednostavniji, slike su dopuštene samo u pedagoške i dekorativne svrhe, a liturgija je pojednostavljena i svedena na liturgiju riječi (čitanje biblijskog teksta, propovijed, crkvene pjesme) i primanje sakramenata (krštenje, večera Gospodnja). U katolicizmu je obveznost službenih bogoštovnih čina (nedjeljna misa, godišnja ispovijed i pričest) strože propisana nego u pravoslavlju (gdje su godisnje obavezna 4 posta) i protestantizmu.
[uredi - уреди] Moral

Kršćanstvo je etično-mistična religija pa moral zauzima središnje mjesto u kršćanskom životu. Izvori su kršćanskog morala Stari i Novi zavjet te grčka filozofija, osobito stoicizam. Iz Starog zavjeta prihvaćen je "Dekalog" ili Deset zapovijedi, načelo osobne odgovornosti, te novozavjetno načelo ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

U patrističkom razdoblju usvojeni su neki elementi stoičkoga (stožerne krjeposti) i neoplatonističkog morala (monaški asketizam), a u skolastičko doba neki etički stavovi iz aristotelizma. Katolička moralka temeljno evanđeosko načelo (ljubav prema Bogu i bližnjemu) dopunjuje naravnim moralnim zakonom i preciznim propisom. Pravoslavlje više slijedi učenje istočnih crkvenih otaca i opire se moralnom legalizmu. Protestantizam ističe evanđeosko poimanje morala i slobodu savjesti. U novije vrijeme kršćanski moralisti sve više naglašavaju društvenu stranu morala, poštovanje ljudskih prava i socijalnu pravednost.

U povijesti kršćanstva odnos naravi (dobro i zlo, dužnost i obveza, sloboda i determiniranost) i nad-naravi (grijeh i milost, opravdanje i spasenje) bio je središnja tema teoloških sporenja. Pritom su se razvile tri struje. Augustinizam i njegove povijesne izvedenice, osobito kalvinizam i jansenizam, u odnosu naravi i nadnaravi, čovjekova krjeposnog napora i božanske milosti, prenaglasio je ulogu milosti (predestinacija). Pelagijanizam je stavio naglasak na čovjekovu slobodnu volju i naravnu mogućnost da dosegne krjepost i spasenje. Semipelagijanizam je nastojao pomiriti te dvije krajnosti.
[uredi - уреди] Duhovnost i mistika

Hriscanska duhovnost ide za pounutrašnjenjem temeljnih hrisćanskih dogmatskih i moralnih načela, za njihovim osobnim doživljajem, iskustvom i produbljenjem. Postoje tri puta hrisćanske duhovnosti, jedan redoviti (liturgijsko-sakramentalna duhovnost) i dva posebna (asketsko-mistični put i pučka pobožnost). U liturgijsko-sakramentalnoj duhovnosti sudjeluju svi vjernici i ona pos toji u svim kršćanskim konfesijama. Asketsko-mistični oblik duhovnosti razvio se u otačkoj Crkvi (monaštvo, redovništvo), a na svoj su ga način razvile i normirale Katolička crkva i istočne kršćanske crkve, osobito pravoslavne.

Kršćanska mistika razvila se pod utjecajem novozavjetnih tekstova (Ivanova i Pavlova mistika) i neoplatonističke mistike (Pseudodionizije). Pripada tipu transcendencijske mistike ljubavi. Između ljudske duše i Boga nema ontološke istovjetnosti, zajedništva naravi, kao u imanencijskoj, panteističkoj mistici, već samo zajedništvo u ljubavi. U katolicizmu je takav tip mistike našao svoj izraz u samostanskoj duhovnosti katoličkih redova kroz povijest (benediktinska, cistercitska, viktorinska, dominikanska, franjevačka, karmelićanska, isusovačka duhovnost). U pravoslavlju duhovnost i mistika oblikovane su pod utjecajem istočnih crkvenih otaca i istočnokršćanskog monaštva (sv. Ivan Klimakos), a svoj najkarakterističniji oblik našle su u atoskoj duhovnosti i hezihazmu (Grigorije Palamas). Premda su reformatori odbacili samostansku askezu i duhovnost te bili nepovjerljivi prema mistici, u povijesti protestantizma došlo je do nastanka mističnih struja (pijetizam, probudni duhovni pokreti u XIX. stoljeće te pentekostalci u XX. stoljeće).

Pučka pobožnost (hodočašća, postovi, razni molitveni oblici) karakteristična je za katolicizam i pravoslavlje i strana je protestantizmu. U službi je katoličke i pravoslavne duhovnosti asketska, duhovna i nabožna književnost, a osobito bogata sakralna umjetnost. U pravoslavlju je poseban iskaz duhovnosti štovanje ikona. Protestantska duhovnost očituje se osobito u čitanju biblijskih tekstova i pjevanju crkvenih pjesama.
[uredi - уреди] Teologija

U susretu s grčko-rimskom civilizacijom i grčkom filozofijom kršćanstvo je osjetilo potrebu da biblijsku objavu izrazi pojmovima grčke filozofije, osobito neoplatonističke. Prvi se začetci kršćanske teologije nalaze u Ivanovu evanđelju (Proslov) i Pavlovim poslanicama. Kršćanski apologeti II. stoljeća (Justin, Klement Aleksandrijski, Origen) nastoje uskladiti kršćansku objavu s grčkom filozofijom, a grčke filozofe drže pretečama kršćanstva, koji su i sami preko razuma primili naravnu objavu. Istočni i zapadni crkveni oci (patristika) III- VII. st. teološki razrađuju glavne trinitarne (Trojstvo) i kristološke teme, što će omogućiti da se na sedam prvih ekumenskih koncila definiraju glavne kršćanske dogme (Nicejsko-carigradsko vjerovanje). U patrističko doba bit će načeta i jedna od središnjih tema kasnije kršćanske teologije, odnos naravi i milosti, slobodne volje i predestinacije (augustinizam i pelagijanizam). Dok je teologija I. kršćanskog tisućljeća pod utjecajem neoplatonizma, II. kršćansko tisućljeće, na području zapadnoga kršćanskog svijeta, bit će u teologiji obilježeno aristotelizmom (skolastika). Glavni skolastički teolozi (Anselmo Canterburyjski, Albert Veliki, Toma Akvinski, Bonaventura, Duns Skot) nastojat će u teologiji produbiti Augustinovo načelo "credo ut intelligam" te vjerskoj objavljenoj istini pružiti razloge što ih omogućuje naravna spoznaja (razum). Tako se filozofija stavlja u službu teologiji ("ancilla theologiae"). U doba visoke skolastike (XIII. st.) razrađena su načela i metode katoličke teologije, što će obilježiti katolicizam II. kršćanskog tisućljeća. Pravoslavna teologija ostat će vjerna neoplatonističkoj tradiciji istočnih crkvenih otaca i neće biti sklona skolastičkoj racionalizaciji objavljenih istina. Stoga će u njoj u visokome sr. vijeku prevladati mistična teologija (Simeon Novi Bogoslov, Grigorije Palamas). U renesansno doba dolazi do obnove neoplatonizma u teologiji (Nikola Kuzanski), a kršćanski humanisti (Erazmo Roterdamski) udaraju temelje novovj. biblijskoj egzegezi. Reformacijski teolozi (Martin Luther, Jean Calvin, Ulrich Zwingli, Philipp Melanchton) napuštaju skolastičku teologiju, obnavljaju radikalni augustinizam (predestinacija), a teološko razmišljanje usredotočuju na čovjekovo spasenje i opravdanje milošću i vjerom. U XIX. i XX. st. protestantska liberalna teologija (F. D. E. Schleiermacher, A. Harnack, R. Otto, R Bultmann, P. Tillich) nastoji izraziti kršćansku poruku u društvu obilježenu prosvjetiteljskim racionalizmom, laicizmom i modernom znanošću. Naprotiv, protestantska dijalektička teologija (Karl Barth) nastoji se vratiti izvornomu biblijskom protestantizmu. U XIX. st. i početkom XX. st. dolazi do obnove ruske pravoslavne teologije (A. S. Homjakov, S. N. Bulgakov). U XX. st. katolička teologija (Karl Rahner, Urs von Balthasar, P. Teilhard de Chardin) nastoji uz neoskolastičku uključiti i druge, suvremenije metode.
[uredi - уреди] Filozofija

Dok kršćanska teologija polazi od svetopisamske objave te je nastoji sustavno izložiti, filozofija polazi od naravne spoznaje ljudskog razuma. Pošto se kršćanstvo unutar grčko-rimskog svijeta na samom početku srelo s grčkom filozofijom, njemu se neizbježno nametnuo odnos vjere i razuma, objave i filozofije, naravi i nadnaravi, slobodne volje i predestinacije te mogućnost ljudskog razuma da dokaže postojanje Boga i besmrtnost ljudske duše. Za ranokršćanske apologete (Justin, Klement Aleksandrijski, Origen) objava se na svoj način zbiva i u filozofiji pa su grčki filozofi (Sokrat, Platon, Aristotel, stoici) preteče kršćanstva. Tim je apologetima filozofija hermeneutička znanost koja omogućuje dublje poimanje objave i vjere. U otačkom razdoblju (Augustin, Grgur Nazijanski, Grgur Niski) u metafizičkim će razmišljanjima prevladati platonistički i neoplatonistički utjecaj, a u etici stoički. U srednjovjekovnoj kršćanskoj filozofiji (skolastika) prevladat će aristotelizam (Anselmo Canterburyjski, P. Abelard, Albert Veliki, Toma Akvinski, Duns Skot, William Occam), a skolastička će filozofija, osobito tomizam, biti obilježje katolicizma. Filozofija je bila u službi teologije (ancilla theologiae). U novom vijeku filozofija se osamostaljuje (Rene Descartes), a religiozni kršćanski mislioci (Malebranche, Pascal, Leibniz) tragaju za novom apologetikom i teodicejom u susretu s novovjekovnim skepticizmom, deizmom i ateizmom. U XIX. st. dolazi do buđenja ruske pravoslavne religiozne filozofije (F. M. Dostojevski, V. S. Solovjov), a protestant S. Kieerkegaard nagovješćuje kršćanski egzistencijalizam i personalizam XX. st. (M. de Unamuno, G. Marcel, E. Mounier, K. Jaspers, P. Tillich, N. Berdjajev). Uz službeni neotomizam u katoličku filozofiju prodiru i neskolastičke metode (M. Blondel, Ch. Peguy, E. Mounier).
[uredi - уреди] Izvori

Izvori kršćanstva su pisana Božja objava (Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta) i usmena kršćanska predaja (Tradicija). Nauk su mu razradili i sustavno obrazložili veliki teolozi, definirali ekumenski (vaseljenski) sabori, a nad njegovom pravovjernošću bdije crkvena hijerarhija. Dok rimokatoličanstvo i pravoslavlje priznaju oba izvora (Pismo i Predaju), a veliku važnost pridaju teološkom mišljenju i crkvenim ocima, protestantizam priznaje samo Pismo (sola Scriptura).

Kršćanstvo je na neki način proizašlo iz Judaizma, ali je prema njemu bilo i u opreci. Prihvatilo je starozavjetni monoteizam, ali ga je nadopunilo učenjem o Trojstvu. Starozavjetnom legalizmu suprotstavilo je evanđelje, a nacionalnoj religiji univerzalističku, nadnacionalnu religiju.
[uredi - уреди] Rasprostranjenost
Raspodjela udjela kršćana po državama

U antici se (I-IV vijeka) kršćanstvo proširilo po gradovima Rimskog Carstva, i glavna su mu središta bila Jeruzalem, Antiohija, Aleksandrija, Rim i Carigrad. Nakon seobe naroda kršcanstvo su V-X vijeka primili germanski, slavenski i ugrofinski narodi, koji danas naseljavaju Evropu. U kasnoj antici (V vijeka) monofizitsko kršćanstvo proširilo se u Armeniji i Etiopiji, a nestorijanski kršćani (V-XII vijeka) imali su brojne episkopije (biskupije) na širokom prostoru od Sirije do Kine i zapadne Indije.

Nakon širenja islama od VII vijeku kršćanstva gotovo nestaje u sjevernoafričkim berberskim zemljama, a manje zatvorene monofizitske, melkitske i nestorijanske crkve preživljavaju u Egiptu i na Bliskom i Srednjem istoku.

Nakon velikih pomorskih otkrića (XV-XVIII vijeku) kršćanstvo se širi uporedno s kolonizacijom tih područja (Sjeverna i Južna Amerika, crna Afrika, Australija, Filipini).

Danas je (2003) u svijetu 1,9-2,1 milijarde kršćana (33% svjetskog stanovništva), od čega je 1 milijardu rimokatolika, 300 miliona pravoslavnih, 700 miliona protestanata te oko 70 milijuna monofizita i nestorijanaca.


posto sve nije stalo odjednom
IP sačuvana
social share
cappi de tutti cappi
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Legenda foruma

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 36621
Zastava
OS
Windows 7
Browser
Mozilla Firefox 3.5.7
mob
Sony xperia
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 24. Apr 2024, 05:29:13
nazadnapred
Prebaci se na:  
Upozorenje:ova tema je zaključana!
Samo administratori i moderatori mogu odgovoriti.
web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.125 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.