Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 20. Apr 2024, 05:45:13
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
2 3 ... 5
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Stradanja srpskih Jevreja  (Pročitano 30688 puta)
14. Dec 2009, 14:35:06
Moderator
Krajnje beznadezan


I sometimes wish I'd never been born at all

Zodijak Pisces
Pol
Poruke 14665
Zastava
OS
Windows Vista
Browser
Mozilla Firefox 3.5.5
Ubice samo Nemci


U poređenju sa šest miliona Jevreja uništenih u Evropi, broj onih koje su Nemci ubili u užoj Srbiji i Banatu bio je mali - 14.800. ili 88,9 odsto od onih pre rata. Ali način i brzina kojom je to izvršeno bio je izuzetan. Muškarci Jevreji iz Srbije i Banata su tokom ustanka 1941. streljani kao srpski taoci, a njihove udovice, siročad i bake ugušeni su u kamionu dušegupki od početka marta do početka maja druge godine okupacije. Dugo posle rata nije se postavljalo kao sporno pitanje ko je ubio srpske Jevreje. Znalo se - Nemci. Oni su u Srbiji zaveli vrlo svirepu vojnu vladavinu koja je odlučivala o svemu.
No početkom devedesetih godina stvari su se promenile. Ratna propaganda Franje Tuđmana, koji je otcepio Hrvatsku od Jugoslavije, tvrdila je po svetu da su i Srbi, i posebno Nedićev režim, krivi što je Srbija postala prva evropska zemlja u kojoj je “rešen jevrejski problem”. Ja se verovatno ne bih vraćao na to da se skoro isto u sadašnjem vremenu ne čuje u Srbiji od Helsinškog komiteta. Osećam se obaveznim da protiv toga podignem glas kao srpski Jevrejin generacije koja je pobijena. Time se vrši izmena istorije holokausta, protiv čega se Jevreji svuda bore.
Jedno od prvih hrvatskih grubih iskrivljavanja istorije pojavilo se u Pismu uredniku londonskog dnevnog lista “Independent” 24. oktobra 1991. Bilo je potpisano imenom Lea Bauman, koja je predstavljena kao članica Židovske opštine u Zagrebu i službenica Ministarstva informacija Hrvatske. Ona je u pismu tvrdila sledeće:
“...Šezdeset hiljada Jevreja iz svih delova Srbije bili su transportovani u tri koncentraciona logora u Srbiji gde su bili uništeni... Samo ubijanje izvršili su Srbi.”
Memorijalna komisija Jevrejske opštine u Beogradu je odbacila te laži u svome pismu uredniku koje je taj list takođe objavio. Ona je citirala Enciklopediju holokausta u kojoj se navodi predratni broj Jevreja u Srbiji daleko od izmišljenih 60.000 i kaže da je “otprilike 14.500 srpskih Jevreja - 90 procenata jevrejskog stanovništva od 16.000 - bilo uništeno”.
Komisija je takođe citirala Studiju DžV izraelskog memorijalnog centra Jad Vašem (Jerusalim, 1983) u kojoj je Kristofer Brauning u svome radu “Konačno rešenje u Srbiji” ustanovio da je jevrejske muškarce u Srbiji streljala nemačka vojska, a žene i decu podavili pripadnici nacističke
SS bez ikakvog učešća Srba u tim zločinima.
Jedan hrvatski autor i bliski saradnik pokojnog hrvatskog predsednika Franje Tuđmana, Anto Knežević je takođe brutalno vršio izmenu istorije holokausta. U pismu Tajmsovom literarnom dodatku (TLS, dec. 31. 1993), u vezi sa logorom za Jevreje na predratnom beogradskom Sajmištu čije su sužnje Nemci ubili u kamionu dušegupki u proleće 1942. Knežević je napisao da su “srpski vojnici ugurivali Jevreje u kamion” što je bila prljava izmišljotina. Prema nemačkim dokumentima koje navodi Kristifor Brauning, Hrvati su dozvolili Nemcima da ustanove logor za Jevreje na njihovom tlu “pod uslovom da straža u logoru bude nemačka, a ne srpska”.
Cilj Tuđmanove ratne propagande je bio jasan: ako uspe da ubedi svet da su Srbi zajedno sa Nemcima ubijali Jevreje, lakše će ih takođe ubediti da u ratovima u Bosni i Hrvatskoj Srbi ponovo vrše etničko čišćenje.
Trinaest godina posle zagrebačkog izvrtanja istorije, taj posao je nastavio Helsinški komitet za ljudska prava u Srbiji. U Izveštaju o Srbiji za 2006. godinu, taj komitet je napisao:
U toku Drugog svetskog rata Jevreji u Srbiji su u visokom procentu stradali u holokaustu ne samo od nemačkih okupacionih vlasti, već i od vlade nacionalnog spasa Milana Nedića, ljotićevaca, žandarmerije i Specijalne policije, čiji je efikasan rad doprineo da je već u avgustu 1942. godine Beograd, kao prva evropska prestonica, proglašen za grad očišćen od Jevreja”.
Helsinški komitet je u svome Izveštaju o Srbiji za 2009. godinu (13. juna) povećao optužbe protiv Srbije. Pod naslovom “Srbija je učestvovala u holokaustu Jevreja” u izveštaju se kaže:
“Marionetska vlada u Srbiji koju su podržavali nacisti, učestvovala je u holokaustu Jevreja za vreme Drugog svetskog rata... Hoće li Srbija ikada da prizna istinu o svome učešću u istrebljenju Jevreja i bosanskih muslimana? Hoće li vlada Srbije ikada da se izvini?”
Cilj optužbi odmah postaje jasan: “Zbacivanje sa vlasti Slobodana Miloševića oktobra 2000. nije dovelo do potpunog raskida sa nasleđem njegovog režima ... što se ogleda u neodustajanju od (poraženog) Projekta Velike Srbije, nacionalizma, poricanju nedavnih zločina i svireposti, i u odbojnosti prema suočavanju sa nedavnim ratnim odgovornostima...”


Izvor: Novosti
« Poslednja izmena: 14. Dec 2009, 14:35:40 od RASMC »
IP sačuvana
social share
Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Krajnje beznadezan


I sometimes wish I'd never been born at all

Zodijak Pisces
Pol
Poruke 14665
Zastava
OS
Windows Vista
Browser
Mozilla Firefox 3.5.5
Dugi spiskovi smrti


Na početku okupacije Srbije, uvođene su oštre antijevrejske mere. Nemačke trupe ušle su 12. aprila 1941. u Beograd. Samo dan kasnije počeli su Nemci da pljačkaju jevrejske radnje i stanove.
Oni su, zatim, samo sedam dana po ulasku u Beograd, objavili da svi Jevreji moraju da se registruju do 19. aprila na Tašmajdanu. Pre toga su uz pomoć domaće policije, odnosno Uprave grada Beograda, formirali Policiju za Jevreje.
Prilikom registracije svaki Jevrejin je dobijao žutu traku sa natpisom "Jevrejin - Jude" bez koje nije smeo da se pojavi na ulici. Od oko 10.500 Jevreja koliko ih je pre rata živelo u Beogradu, za tri dana registrovano je 9.145 lica. Ostali su bili u zarobljeništvu, poginuli u ratu, izbegli iz Beograda u krajeve pod Italijanima ili se krili po Srbiji. Registrovani su od tad stalno slati na prinudni rad, muškarci od 14 do 60 i žene od 16 do 40 godina - na svome kruhu. Radovi su bili teški, često opasni (raščišćavanje ruševina) i praćeni zlostavljanjem.
Zatim je 31. maja 1941. nemačka Vojna uprava izdala Uredbu koja se odnosila na Jevreje i Cigane. Ona je definisala ko se smatra Jevrejinom. Jevrejima je zabranjeno da budu javni službenici, veterinari, apotekari, vlasnici ili službenici vaspitnih, umetničkih i drugih javnih ustanova; jevrejskim advokatima i lekarima dozvoljena je praksa samo sa Jevrejima. Jevrejima je zabranjen pristup u kafane, kupatila, tramvaje; naređeno im je da moraju da prijave celokupnu imovinu, zabranjeno da njom raspolažu i predviđeno je postavljanje komesara u svim jevrejskim radnjama i preduzećima.
Posle napada Nemačke na SSSR 22. juna 1941. i zatim Narodnooslobodilačkog ustanka u Srbiji jula meseca, okupator se obrušio na ustanike i narod, pa se i položaj Jevreja u Srbiji naglo pogoršao.
Jedan veliki partizanski napad kod Topole je proizveo veliku odmazdu. Nemački konvoj kamiona upao je 2. oktobra u zasedu partizana i 22 nemačka vojnika su poginula. Nekoliko dana kasnije nemački zapovednik Srbije general Beme naredio je da se strelja 2.100 zatočenika logora u Šapcu i Beogradu. Od toga su oko 400 bili Jevreji internirani u Šapcu i 449 beogradskih Jevreja.
Ranije hvatani i na rad i povremena streljanja odvođeni Jevreji muškarci iz Beograda sve do kraja avgusta stanovali su još u svojim kućama, ali od 25. avgusta započelo je njihovo odvođenje u logore. Bila su četiri masovna hapšenja, poslednje i najveće 18. oktobra. Tada je zatvoreno oko 3.500 Jevreja, najvećim delom u logor kod Topovskih šupa. Tu su držani za odvođenje na streljanje prema planu nemačkih odmazdi.
Drugi prelomni događaj bila je odluka nemačke komande da ognjem i mačem skrši srpski ustanak u jesen 1941. zbog čega je tadašnji nemački zapovednik pešadijski general Beme izdao naredbu 10.10.1941.
Ona uvodi jednu
užasnu aritmetiku smrti po kojoj za svakog ubijenog Nemca ima da se strelja 100 žitelja Srbije, a za svakog ranjenog Nemca njih 50. Ta naredba se direktno ticala Srba, ali je imala užasne posledice po uhapšene Jevreje. Ona glasi:
1) Zbog balkanskog mentaliteta i zbog velikog obima komunističkog i nacionalnog ustanka potrebno je u Srbiji sprovesti naređenje OKNj (Vrhovna komanda nemačke vojske) u najoštrijem obliku. Brzo i bezobzirno ugušenje srpskog ustanka biće nemali doprinos nemačkoj pobedi.
2) U svim mestima Srbije gde ima naših jedinica treba munjevitim akcijama odmah kao taoce pohapsiti sve komuniste, sve muškarce koji su kao takvi sumnjivi, sve Jevreje, zatim izvestan broj nacionalistički i demokratski nastrojenih lica. Ovim će se taocima, kao i stanovništvu, saopštiti da će u slučaju napada na nemačke vojnike i folksdojčere biti streljani.
3) Dođe li do gubitaka kod nemačke vojske ili folksdojčera, teritorijalno nadležni viši komandanti do komandanata puka narediće odmah streljanje uhapšenih prema sledećoj razmeri:
a) za svakog nemačkog vojnika ili folksdojčera (ljude, žene, decu) ubijenog u borbi ili iz potaje - streljati 100 zarobljenika ili talaca;
b) za svakog ranjenog nemačkog vojnika ili folksdojčera 50 zarobljenika ili talaca;
Streljanje će vršiti jedinice vojske....
4) Kod sahrane streljanih paziti da se ne stvore srpska svetilišta.
Stavljanje krstova na grobove, ukrašavanje istih itd. sprečiti, stoga sahranjivati žrtve na zabačenim mestima.
5) Komuniste koje trupe zarobe u borbi na licu mesta obesiti ili streljati kao zastrašujući primer.
6) Mesta koja se moraju borbom zauzeti spaliti...
Beme, pešadijski general."
Nemačka vrhovna komanda u Srbiji imala je svoju upravu za administrativna i civilna pitanja na čelu sa generalom Haraldom Turnerom.
U prvoj Turnerovoj naredbi od 26. oktobra 1941. kaže se:
"... Načelno se utvrđuje da Jevreji i Cigani predstavljaju element nereda i kao takvi ugrožavaju javni mir i poredak. Jevrejski intelekt je izazvao ovaj rat i on mora biti uništen. Cigani prema svojim unutrašnjim i spoljnim osobenostima ne mogu biti korisni članovi narodne zajednice. Utvrđeno je da je jevrejski element u znatnoj meri uzeo učešća u vođenju bandi, a da su Cigani odgovorni za akte svireposti i za obaveštajnu službu. Stoga se načelno u svakom slučaju (odmazde) svi Jevreji i svi Cigani imaju stavljati trupama na raspolaganje kao taoci..."
U drugoj Turnerovoj naredbi nalaže se da se odmah uhapse svi Jevreji i Cigani kao taoci.
Zbog ustanka u Srbiji streljanja Jevreja muškaraca u leto i jesen 1941. u Beogradu su izvršena pre nacističke odluke o "konačnom rešenju" jevrejskog pitanja od 20. januara 1942.


Izvor: Novosti
IP sačuvana
social share
Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Krajnje beznadezan


I sometimes wish I'd never been born at all

Zodijak Pisces
Pol
Poruke 14665
Zastava
OS
Windows Vista
Browser
Mozilla Firefox 3.5.5
Krug nasred leđa


Posle naredbe zapovednika u Srbiji generala Bemea i Turnerove direktive, uhapšeni Jevreji muškarci odvođeni su na streljanje tako da ih je oko 10. novembra 1941. u životu ostalo samo par stotina.
Prema kazivanju preživelog Jevrejina Kalmana Alta, već sredinom septembra odvedena je iz logora kod Topovskih šupa prva grupa starijih Jevreja. Nemci su im rekli da ih vode u Austriju na rad. Nisu im dozvolili da ponesu ništa od stvari. Imali su na sebi samo košulje, pantalone i cipele. Rekli su im da će sve što je potrebno dobiti u logoru. Uz to su obećavali da će raditi kod seljaka u Austriji, gde će ih ovi dobro hraniti. Zatim su odlazili svakih dva do tri dana u većim ili manjim grupama "na rad u Nemačku". A posle masovnog hapšenja Jevreja muškaraca 18. oktobra iz logora je odvođeno kamionima od 100 do 300 ljudi.
Nemci su ih streljali na putu između Pančeva i sela Jabuka, zatim u Deliblatu, na strelištu kod Jajinaca, kod Kumodraža i kod Bežanije.
MiloŠ Sejna, Rom po narodnosti, u iskazu datom posle rata ispričao je kako je jedna grupa od oko 35 Roma dobila jednog dana nalog da se javi policiji u Pančevu. Tu su ih utovarili u kamion, odvezli u Jabučki rit. Tamo im je šef policije Rudolf Kremling naredio da kopaju rake.
Kada su završili, videli su kako drumom dolazi kamion.
"Videli smo kako ...su Nemci iz kamiona dovodili po 20 lica, stavljali ih ispred rake i to licem prema raci, pa im je na leđima nemački oficir obeležavao krug u koji su posle pucali vojnici. Na svakog je pucalo po tri vojnika..."
Posle rata nađena su dva nemačka vojna izveštaja o streljanjima. Prvi izveštaj koji je podneo poručnik Lipeiv iz 521. nemačkog obaveštajnog puka datiran 13. oktobra 1941. američki vojni tužilac je pokazao na suđenju nacističkim glavešinama u Nirnbergu. U njegovih devet tačaka govori se o mestu, rukovođenju, obezbeđivanju i filmskom propagandnom snimanju dva streljanja. Prvo je izvršeno u blizini Kovina, a drugo u Jajincima - sa ukupno 419 žrtava. Govori se takođe i o načinu obmanjivanja odvedenih Jevreja. Tačka 9. tog izveštaja glasi:
"Posle temeljnog ispitivanja mesta i pripreme, prvo streljanje izvršeno je na dan 9. X 1941. Zatvorenici su sa najnužnijim prtljagom odvedeni iz beogradskog logora u 5.30 časova. Izdavanjem motika i drugih alatki mislili su da idu na rad. Svako vozilo čuvala su samo tri čoveka da iz jačine straže zatvorenici ne bi naslutili pravo stanje stvari... Raspoloženje zatvorenika za vreme prevoza i pripreme bilo je dobro. Radovali su se odlasku iz logora, jer njihov smeštaj u logoru, navodno, nije bio
po njihovoj želji...
Streljanje je bilo izvršeno iz pušaka sa daljine od 12 metara. Za svakog zatvorenika određeno je pet strelaca. Osim toga, lekaru su stajali na raspolaganju dva vojnika, koji su po naređenju lekara morali dotući zatvorenike metkom u potiljak. Stvari od vrednosti i suvišne stvari oduzete su i dostavljene docnije NSV-u, odnosno sigurnosnoj policiji u Beogradu.
Zatvorenici su se držali prilikom streljanja pribrano. Dva lica pokušala su bekstvo, ali su odmah streljani. Nekolicina su vikali živeo Staljin i Rusija. Na dan 9. Dž 1941. streljano je 180 lica.
Streljanje se završilo u 18.30 časova... Jedinice su se zadovoljno vratile u svoje stanove."
Drugo streljanje je izvršeno 11. Dž 1941. Teklo je po planu. Streljano je 269 ljudi.
Ukupno je navedena jedinica 9. i 11. Dž 1941. streljala 449 lica.
Drugi izveštaj o streljanju podneo je poručnik Valter iz 734. divizije na dan 1. 11. 1941. On je značajan po tome što navedeni poručnik priznaje da je i na njega i na njegove vojnike uzastopno pucanje u ljude tokom dva dana proizvelo nepovoljne psihološke posledice.
U naredbi 704. i 764. diviziji od 25. oktobra 1941. general Beme je u svojoj "specijalnoj instrukciji" nalagao da streljački vod pod komandom jednog oficira ima da puca sa razdaljine od osam metara ciljajući istovremeno u glavu i u srce, zatim da taoci "budu u klečećem položaju licem prema jami" i da odeću i obuću treba predati lokalnom oficiru s tim da lične stvari žrtava "ni u kom slučaju ne smeju doći u ruke stanovništvu". Prema njegovom naređenju, nisu smele ostati relikvije, nisu su se smela stvarati srpska, jevrejska ili romska "svetilišta".
U nemaČkoj Vojnoj upravi Srbije posle niza streljanja uočena je jedna protivurečnost: ustanici su skoro svi bili Srbi, a streljani taoci su u nesrazmerno velikom postotku bili Jevreji i Romi. Ipak tu kontradikciju je olako rešio Harald Turner, koji je bio na čelu te uprave. Imao je čin general-lajtnanta i Englezi su ga posle rata uhvatili i izručili Jugoslaviji po savezničkom dogovoru da krvnicima bude suđeno tamo gde su zločin izvršili.
Turner je 17. oktobra 1941. uputio jedno lično pismo komandantu SS i policije u Dancingu Hildebrantu u kome je opisao prilike u Srbiji. U pismu je kazao:
"Ustvari, ako se tačno promisli, pogrešno je da se za jednog ubijenog Nemca - u srazmeri sto Srba za jednog Nemca - na licu mesta odmah pobije sto Jevreja; ali Jevreje smo imali na okupu u logorima i, konačno, i oni su srpski podanici, a osim toga oni moraju nestati sa lica zemlje".


Izvor: Novosti
IP sačuvana
social share
Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Krajnje beznadezan


I sometimes wish I'd never been born at all

Zodijak Pisces
Pol
Poruke 14665
Zastava
OS
Windows Vista
Browser
Mozilla Firefox 3.5.5
Deca poput staraca


Od početka marta do početka maja 1942. oko 7.500 jevrejskih žena i dece, bolesnika i lekara iz Jevrejske bolnice i nešto odraslih muškaraca - tačan broj nije nikad utvrđen - usmrćeno je izduvnim gasovima iz motora kamiona dušegupke, koju su Nemci poslali iz Berlina u logor za Jevreje na bivšem beogradskom Sajmištu. Tako su okupatori posle streljanja Jevreja muškaraca uklonili sa lica zemlje njihove udovice i siročad.
Posle masovnih streljanja u Sovjetskom Savezu i Srbiji u leto i jesen 1941. koja su imala negativne psihičke posledice po ljude koji su ih vršili, nacisti su potražili brži način. Razvili su ga stručnjaci Kriminalističko-tehničkog instituta. Posle mnogo opita sa vozilima i žrtvama odabran je kamion "Saurer" od pet tona, čija je kabina bila 5,8 metara dugačka i 1,7 metara visoka i mogla je da prima do sto osoba.
Pre toga hemičar Lajding, iz Kriminalističko-tehničkog instituta izvršio je probe koje je ovako opisao:
"Ušao sam u ta kola sa gas-maskom na licu, a svrha analize bila je da se utvrdi u kom vremenskom roku nastupa stanje duboke nesvesti i zatim smrt. Bio je cilj da prvi i drugi stadijum trovanja gasom pre toga uopšte ne nastupe. Jer, u prvom stadijumu nastupa stanje mučnine, a u drugom stanje uzbuđenosti i razdraženosti".
Tek nedavno smo saznali mnoge pojedinosti blagodareći radu istoričara Kristofera Brauninga pod naslovom "Konačno rešenje u Srbiji, Zemunski logor za Jevreje". Rad je objavio 1983. u zbirci studija izraelske memorijalne ustanove "Jad Vašem" .
Brauning je dragocene podatke pronašao u zapisnicima sa suđenja nacistima koji su bili na službi u Srbiji.
Nemci su odlučili 28. oktobra 1941. da za jevrejske žene i decu iz Beograda i Banata obrazuju logor na bivšem Sajmištu. Pošto su u to vreme Zemun i leva obala Save pripadali ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, od nje je zatraženo da se saglasi da sajamski prostor bude upotrebljen kao logor. Ustaške vlasti su se saglasile pod uslovom da logorska straža bude nemačka i da se snabdevanje logora vrši sa srpske, a ne sa hrvatske teritorije.
Dovođenje žena i dece započelo je 8. decembra 1941, a 15. decembra bilo ih je u logoru 5.291. No ubrzo je broj zatočenih porastao, jer su u logor dovođene i Jevrejke sa decom iz Šapca, Niša, Kragujevca i drugih mesta. Krajem februara su stigli i Jevreji iz Kosovske Mitrovice i Novog Pazara, oko 300 lica oba pola, a početkom maja i jedan deo Jevreja iz Zemuna. Ukupno je kroz logor na Sajmištu prošlo oko 7.500 Jevreja.
O prilikama u logoru podrobni podaci mogu se naći u knjizi "Zločini fašističkih okupatora i njihovih pomagača protiv Jevreja u Jugoslaviji" koju je 1952. izdao Savez jevrejskih opština Jugoslavije.
U paviljonu
3, koji je u prvoj fazi jedini prilagođen novoj nameni, nalazio se najveći broj Jevrejki sa decom - njih oko 5.000. Paviljon je bio premalen za toliki broj lica. Bio je oštećen od aprilskog bombardovanja Beograda i ljuta zima je prodirala sa svih strana. Od interniranih je na kraju ostalo živo samo šest žena koje su puštene sredinom maja 1942, jer su mogle da dokažu da su strane državljanke ili udate za Srbe hrišćane.
Zabeležene su reči Šarlote Rot:
"Sa gornjih spratova curila je na donje mokraća male dece, tekla je voda kojom su žene, po naređenju Nemaca, prale ležajeve, tako da su svi donji spratovi bili mokri, a slama uvek vlažna. Slamu nam uopšte nisu menjali. Mnoge žene nisu ni imale slame... Kako od kuće nisam donela posteljinu, jer su mi pre toga Nemci opljačkali stan, bila sam prinuđena da spavam na golim daskama i da se pokrivam svojim tankim kaputićem, tako da sam užasno trpela od zime..."
Lenka Anđelković je izjavila:
"Hrana je bila užasna. Čim smo potrošili ono malo hrane što smo sobom poneli, nastala je prava glad. Izjutra smo primale jednu šolju tople vode, za ručak i večeru po jednu kašiku od oko četvrt litra nečeg što je ličilo na splačine sa po kojim listom kupusa ili komadom krompira...".
Posledice takve ishrane bile su poražavajuće, kako je posle rata rekla Stana Košanin, opisujući pacijente sa Sajmišta u Jevrejskoj bolnici:
"U bolnici su se s vremena na vreme pojavljivala nova lica: žene sa Sajmišta - bolesnice, deca sa ranama od promrzlina kojima su nokti otpadali od zime i nedovoljne ishrane. Svi su bili sama koža i kost. Deca sa svojim staračkim ispaćenim licima nisu ličila na decu. Žene, očiju izbezumljenih od straha, odbijale su da pred nepoznatim licima bilo šta kažu o logoru...".
Sapatnica koja se docnije oslobodila iz logora, Vera Danon, kaže da mnogi nisu mogli da izdrže muke. Nekoliko devojaka je poludelo. Samo je neka Levijeva odvedena, navodno u ludnicu. Sve druge su ostale i dalje sa ostalima.
Zima 1941- 42. bila je izuzetno oštra. Šarlota Ćosić ovako je opisala patnje zbog zime:
"Naše devojke koje su odlazile na prinudni rad na zemunski aerodrom vraćale su se ne samo promrzlih prstiju na nogama i rukama već su im sa nadlanica otpadali koža i čitavi komadi promrzlog mesa. Najstrašnije je bilo noću kada su mala deca, mučena glađu i zimom, plakala i molila majke da im daju hrane i da ih bolje pokriju. To je trajalo noćima i mnogi od nas nisu mogli ni trenuti od žalosti zbog bede te nevine dece."
Šarlota Ćosić kaže da je dnevno umiralo u proseku pet do šest lica. Veruje se da je pre konačnog usmrćivanja gasom oko deset posto umrlo od zime, gladi i bolesti.


Izvor: Novosti
IP sačuvana
social share
Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Krajnje beznadezan


I sometimes wish I'd never been born at all

Zodijak Pisces
Pol
Poruke 14665
Zastava
OS
Windows Vista
Browser
Mozilla Firefox 3.5.5
Streljani i grobari


Dva gestapovca bili su jedan za drugim komandanti logora na Sajmištu i učestvovali su u operaciji gušenja gasom jevrejskih žena i dece. Obojica su bili pripadnici SS-a, vojske i političke policije nacističke partije, verne Hitleru. Pred rat je imala milion pripadnika pod komandom Hajnriha Himlera.
SS-potporučnik Herbert Andorfer, rođen je u Austriji 1911. kao vanbračno dete. U vreme opšte nezaposlenosti prišao je 1931. nacističkoj partiji. Završio je policijski kurs i učestvovao u napadu na Jugoslaviju 1941. Komandant logora na Sajmištu postao je krajem januara 1942.
Na tom položaju zamenio je Edgara Engea rođenog 1905. u Nemačkoj. Njegov otac je bankrotirao kao farmer. Enge je šegrtovao u jednoj firmi za kancelarijsku opremu, zatim radio od 1926. do godina krize, kada su i on i njegov otac ostali bez posla. U nacističku partiju ušao je 1938. Komandant logora na Sajmištu bio je decembra 1941. i januara 1942.
Akciju gušenja najbolje odslikava iskaz visokog policijskog funkcionera u Beogradu Šefera i Andorfera na suđenju, čije je spise istražio istoričar Kristofer Brauning.
Dušegupku su iz Berlina dovezla dva SS-ovca, Gec i Mejer, koji su njom rukovali tokom gušenja žena i dece. Oni nisu nađeni posle rata, niti im je ikada suđeno.
Kada je akcija započela, dušegupka je bila parkirana pred ulazom u logor čekajući da Jevreji budu ukrcani. Gec i Mejer su često ulazili u logor i deci delili bombone da bi se taj posao što lakše odradio. Drugi, običan kamion ulazio je u logor da pokupi stvari žrtava. Njima je rečeno da će biti preseljeni u neki drugi logor. Mnogi su se u početku dobrovoljno javljali za preseljenje, jer su uslovi na Sajmištu bili užasni. Ipak, pošto nisu bili sigurni kuda ih vode, sužnji su se dogovorili da oni koji prvi pođu ostave na dogovorenom mestu na drugom kamionu poruku o tome gde su ih odveli. Pošto ta poruka nije nađena, niko se više nije javljao kao dobrovoljac za preseljenje. Nemci su morali da prave liste za svaki dan.
Kada bi dušegupka bila utovarena, krenula bi preko mosta na Savi, nekoliko stotina metara od ulaza u logor. Tamo je komandant logora Andorfer čekao u putničkim kolima.
Kada bi prešla most, dušegupka bi stala na beogradskoj obali i jedan od SS šofera bi izašao i spustio se ispod vozila da bi spojio cev koja je izlazila iz motora sa otvorom na dnu hermetičke velike kabine u kojoj su bili ljudi. Kamion sa prtljagom bi se tu zaustavio i dušegupka bi sama nastavila kroz centar Beograda prema Jajincima. Na jajinačkom strelištu već je bila iskopana velika grobnica. Tu je bilo i jedno odeljenje nemačkog 64. policijskog bataljona sa zadatkom da spreči dolazak nepoželjnih
lica.
Čim bi došla dušegupka, jedan drugi kamion bi stigao iz nemačke policije. Pod jakom stražom u njemu su se nalazili srpski zatvorenici čija je dužnost bila da mrtva tela žena i dece izbace u masovnu grobnicu. Dušegupka bi se vozeći unazad približila grobnici, vrata bi se otvorila, dim bi pokuljao, leševi stisnuti uz vrata sami bi poispadali, a ostale bi zatvorenici bacali u grob kao cepanice. Vireći iza ograde, to su videli mali Borivoje Živanović i njegove dve sestre, koji su živeli prekoputa strelišta u Jajincima.
U specijalni kamion stalo bi 50 odraslih, ali često bi ukrcali i do stotinu žena i dece. Kamion je 10. maja 1942. pošao na svoj poslednji put ukrcavši i jevrejsku upravu logora. Pošto su i oni bili bačeni u grobnicu, sedam srpskih zatvorenika streljano je na licu mesta da ne bi ostalo živih svedoka.
Dušegupka je vraćena u Berlin, a četiri nemačka žandarma koja su obezbeđivala operaciju u Jajincima dobili su nagradno odsustvo.
Evo i svedočanstva Vladimira Milutinovića koji je kopao rake za ugušene Jevreje. U iskazu 30. decembra 1944. on je rekao: “... Puna dva meseca radio sam na iskopavanju raka u 1942. godini... Iskopano je 81 ili 82 rova. Ja sam učestvovao u kopanju svih ovih rovova i u njima je moglo stati najmanje po 100 ljudi...”
Jevrejska bolnica u Beogradu osnovana je juna ili jula 1941. jer je bilo zabranjeno da Jevreji odlaze u ostale beogradske bolnice. Bolnicu su morali da opreme i snabdevaju sami Jevreji. Bila je pod stalnim nadzorom Gestapoa.
U noći između 18. i 19. marta Gestapo je iznenada pohapsio sve članove porodica lekara i osoblja bolnice kojima je bilo dozvoljeno da ostanu u svojim kućama. Dovedeni su u bolnicu gde su lekari i bolničari stanovali. Dušegupka je dovedena pred bolnicu, svi pacijenti, lekari i njihove porodice su ukrcani i na putu za Jajince ugušeni.
Posle streljanja muškaraca i gušenja žena i dece, šef Vojne uprave u Srbiji, general Harald Turner, pohvalio se avgusta 1942. generalu Leru naimenovanom za novoga zapovednika evropskog jugo-istoka. U izveštaju je konstatovao “... da je Srbija, jedina zemlja u kojoj je pitanje Jevreja i pitanje Cigana rešeno.”
U jednom pregledu mera protiv Jevreja na okupiranim teritorijama, Franc Redemaher, stručnjak za jevrejska pitanja u nacističkom ministarstvu spoljnih poslova, 29. maja 1942. je zabeležio: “Jevrejsko pitanje u Srbiji nije više akutno.” A Šefer, vrhovni šef Službe bezbednosti u Srbiji je deset dana docnije u razgovoru sa nemačkim vojnim lekarom sa ponosom konstatovao da je Beograd “jedini veći grad Evrope očišćen od Jevreja, da je postao Judenfrei”.


Izvor: Novosti
IP sačuvana
social share
Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Krajnje beznadezan


I sometimes wish I'd never been born at all

Zodijak Pisces
Pol
Poruke 14665
Zastava
OS
Windows Vista
Browser
Mozilla Firefox 3.5.5
Gestapo drži ključ


Posle nemačkog streljanja jevrejskih muškaraca i gušenja njihovih žena i dece, šta je preostalo Srbima da učine u svome “učešću u istrebljenju srpskih Jevreja” za koje ih je optužio Helsinški komitet u Srbiji?!
Evo šta o tome kažu strani istoričari holokausta.
Pokojni Menahem Šelah, profesor istorije u Izraelu, poreklom iz Zagreba, u odrednici “Enciklopedije Holokosta” Nedićevoj kvislinškoj vladi konkretno kao učešće u “sprovođenju politike prema Jevrejima” pripisuje to što su “policija i žandarmerija te vlade pomagali Nemcima u hvatanju Jevreja”.
Austrijski istoričar Valter Manošek u knjizi o “vojnoj okupacionoj politici ubijanja Jevreja u Srbiji 1941-42” koju je objavio nemački Ured za istraživanje vojne istorije u Oldenburgu potvrđuje da Nedić nije odlučivao o likvidaciji Jevreja u Srbiji i da je holokaust u njoj bio “zajedničko delo nemačke vojske, nemačkih policijskih odreda, vojne uprave i pokrajinskih feldkomandatura”.
Uloga Nedićevog režima u stradanju srpskih Jevreja bila je zla i prljava, ali samo pomoćna.
Rukovodeću ulogu u rešavanju jevrejskog pitanja u Srbiji je imala nemačka tajna državna policija Gestapo.
Najveću saradnju Gestapou pružala je Specijalna policija Uprave grada Beograda, u čijem okviru je osnovan VII Odsek za Jevreje i Cigane.
Istoričar Branislav Božović je podrobno istražio ulogu domaće policije u progonu Jevreja koristeći arhivski fond Gestapoa, čiji se najveći deo nalazi u Istorijskom arhivu Beograda.
On je ustanovio:
“Već je istaknuto da su odlučivanje o životu i o smrti uhapšenih i interniranih Jevreja i sam čin njihove fizičke likvidacije bili rezervisani isključivo za okupatorsku policiju i vojsku, a da su kvislinške vlasti učestvovale u primeni uobičajenih pomoćnih represivnih mera protiv Jevreja, preduzetih na rasnoj osnovi”.
U naredbi vojnog zapovednika od 30. maja 1941. u paragrafu 21. piše: “Srpske vlasti su odgovorne za izvršenje naređenja sadržanih u ovoj naredbi”. Poslednji paragraf: “Ko se usprotivi odredbama ove naredbe biće kažnjen zatvorom i novčanom kaznom, a u teškim slučajevima robijom ili smrću.”
Kako su vlasti Nedićevog režima sprovodile ovu nemačku naredbu pokazuje, između ostalog, pismo vršioca dužnosti bana Banske uprave Moravske banovine M. Kostića svim sreskim načelnicima (pod brojem 1580/10.VI.1941):
“...Ministarstvo unutrašnjih poslova aktom Br. 180 od 4. juna 1941.g. dostavlja naređenje sledeće sadržine:
Povodom objavljivanja naredbe koja se odnosi na Jevreje i Cigane u listu uredaba vojnog zapovednika u Srbiji Br. 7 i 8 od 31. maja 1941. g. preporučuje Vam se da podređene vlasti uputite, da se strogo pridržavaju svih propisanih odredaba pomenute naredbe, s tim da po njima najhitnije postupaju, pod ličnom odgovornošću
pojedinih starešina upravno-policijskih vlasti.
Naročitu pažnju obratite da se sva lica, prema naredbi, uvedu u spiskove Jevreja u predviđenom roku. Ovo isto važi i za Cigane koji će se na osnovi prijave ubeležavati u ciganske liste.
Voditi strogo računa da svi Jevreji nose stalno traku sa natpisom “JEVREJIN”.
Odmah ukloniti iz državne i samoupravne službe sve službenike Jevreje...
Voditi stalni nadzor da Jevreji ne upražnjavaju u pojedinim zvanjima zabranjenu praksu, osim u slučajevima odobrenim u Naredbi (lekari, zubni lekari, veterinari, apotekari itd.).
Sprečiti svaki pokušaj Jevreja da posećuju mesta za razonodu svake vrste (pozorište, bioskop, javno kupatilo, itd.)...
Povodom nadležnosti domaćih vlasti istoričar Božović kaže:
“...Domaće vlasti su bile najviše angažovane u početnom periodu okupacije, kada je trebalo izvršiti obaveze koje su odredili nemački vojni zapovednik, njegov Upravni štab, Gestapo i drugi merodavni organi. Obim poslova kvislinga naglo se smanjio interniranjem Jevreja u posebne logore do kraja 1941. a pogotovo od proleća 1942. kada je završena fizička likvidacija zatočenih”.
Posle toga su domaće vlasti učestvovale u lovu na skrivene Jevreje koji su izbegli velika ubijanja. Za to su policajci i vojnici Nedićevog režima dobijali novčane nagrade od Nemaca.
Profesor Aleksandar Ajzinberg mi je ispričao kako su se on i majka jedne noći 1942. krili u kući supruge generala Bodija u Beogradu i tada je naišao njen sused srpski policajac i pozvao je da se kartaju jer je, kako se pohvalio, toga dana zaradio 25.000 dinara. Pronašao je tri skrivena jevrejska lica kod jednog srpskog bračnog para, i za svakog od njih petoro dobio je po 5.000 dinara.
Istoričar Božović ovako zaključuje: “U obračunavanju sa Jevrejima, okupator je policijskom aparatu u Srbiji dodelio pomoćnu ulogu domaće policije, kako je praktikovao i u drugim okupiranim zemljama. Međutim, odlučivanje o sudbini Jevreja zadržali su Vermaht (streljanje u okviru represalija) i Gestapo (nadležan za “rešavanje” jevrejskog pitanja). Oni su sproveli likvidaciju Jevreja u Srbiji, ne dozvoljavajući da se bilo ko drugi meša u to, pa ni domaći policijski aparat.”
Kroz logor Nedićevih policajaca na Banjici prošlo je oko 23.000 Srba, uhvaćenih partizana, demokrata, liberala i nemačkih protivnika raznih boja, i prema nepotpunim podacima Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i domaćih izdajnika 8.756 banjičkih zatočenika je ubijeno. Profesor Milan Ristović, koji navodi ove podatke, procenjuje da je broj ubijenih još i veći, te bi se moglo reći da je Nedićev režim poubijao skoro isti broj Srba kao Nemci u svojim najmasovnijim odmazdama 1941. - u Podrinju 3.631, u Kraljevu 2.000, u Kragujevcu 3.000, odnosno 8.631 ukupno.


Izvor: Novosti
IP sačuvana
social share
Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Krajnje beznadezan

Zodijak
Pol
Poruke 11457
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 8.0
Зашто се поводом овога, уз српске власти, не огласи и Јеврејска општина у Београду?
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Krajnje beznadezan


I sometimes wish I'd never been born at all

Zodijak Pisces
Pol
Poruke 14665
Zastava
OS
Windows Vista
Browser
Mozilla Firefox 3.5.6
Sagni se ili beži


Neki su pitali i danas pitaju zašto su Jevreji dopuštali da budu tako ubijani od Nemaca, zašto nisu bežali u šumu. Svaki pokušaj odgovora na to pitanje traži vraćanje u prošlost, čak i daleku.
Jevreji su u prvom veku nove ere izgubili svoju zemlju - Rimljani su ih posle jedne pobune izgnali, i od tada su kao došljaci živeli među mnogim narodima. U takvom položaju nije se mogao pružiti frontalni otpor ni progonu, pa ni ubijanju. Bilo je izgona iz mnogih evropskih zemalja, pretežno iz verskih i delimično i socio-ekonomskih razloga, i tada se, ako se moglo, išlo u druge zemlje.
Dve grane jevrejskog naroda su doživele velike migracije. Kada su španski katolički kralj Ferdinand i kraljica Izabela, krajem 15. veka, svojim prosvećenim i zanatski i trgovački sposobnim Jevrejima predočili izbor: ili da prime katoličanstvo ili da napuste Španiju, siromašni nisu imali kud, pa su mnogi postali “novi hrišćani”; a oni koji su imali sredstava krenuli su najviše ka krajevima pod Turcima, koji su ih pozvali da im unaprede trgovinu i zanate. Trećina tih migranata iz Španije, koji imaju naziv Sefardi, stradala je na tom putu, a najviše onih koji su uspeli da izdrže naselili su se u Turskoj, na Bliskom istoku, u severnoj Africi i na Balkanu. Većina srpskih Jevreja pre rata bili su Sefardi.
Drugu, većinsku granu jevrejskog naroda koja je migrirala činili su Aškenazi. Oni su stvorili zavidan kulturni i verski centar u Nemačkoj, pa su se razgranali prema istoku, prema Poljskoj, Ukrajini i Rusiji. I oni su doživljavali progone, a kada su pogromi u zemljama pod ruskom carskom krunom postali izuzetno surovi, krajem 19. i početkom 20. veka dva miliona njih izbeglo je u SAD.
U mnogim zemljama su kneževi i vladari ucenjivali Jevreje, pa se glava i otkupom spasavala. Jednom rečju, živeći kao manjina drugačije vere i ograničenih zanimanja među mnogim narodima, Jevreji su naučili da se od udarca mogu ili izmaći ili njegovu snagu povijanjem ublažiti. U njihovom istorijskom iskustvu tokom poslednjih 2.000 godina skoro da nije bilo otvorenog otpora. Istorijsko iskustvo nije pripremilo Jevreje za nacistički pokolj.
Hitler je odlučio da zatre sve Jevreje u Evropi gde god je čizma nemačkog vojnika već kročila i gde će tek da kroči - ukupno jedanaest miliona njih. Uspeo je da ubije nešto preko polovine od tog broja, a među prvima su bili beogradski, banatski i srbijanski
Jevreji.
Naši ljudi nisu imali mogućnosti da doznaju šta im se sprema. Čuli su za koncentracione logore, ali nisu čuli za genocid. On je takoreći počeo sa njima. I ne samo da se radilo o neznanju. Većina nije imala novaca za odlazak. Kuda sa ognjišta sa celom porodicom ako je džep toliko tanak da ne može da se kupi skupa lažna legitimacija ili putna objava. Prema jednoj anketi koju je Jevrejska opština izvršila pre rata, polovina Jevreja Beograda bili su siromašnog imovnog stanja.
MoŽda ih je, ipak, moglo manje stradati da je Nedićeva kvislinška vlada bar olakšavala bekstvo. Naprotiv, agenti njene policije su pomagali Nemcima da kontrolišu ulaze u železničke i druge stanice i lovili su za nagradu skrivene Jevreje preostale posle velikih nemačkih ubijanja. Olakšavali su bekstvo samo retki pojedinci u Nedićevom aparatu. Jevrejima su pomogli da prežive uglavnom Srbi dobre komšije, školski drugovi, dobri lični ili poslovni prijatelji i srpski seljaci kada bi naši Jevreji uspevali da dođu do njih. Jevreji, nažalost, nisu skoro nikoga imali na selu, jer je većina jevrejskog stanovništva Srbije živela u nekoliko gradova, najviše u Beogradu.
Sve do jeseni 1941. nije bilo lako odlučiti se za spas odlaskom u šumu. Opasnost još nije izgledala tako velika da bi se jevrejski građani, koji većinom nisu bili levičari, opredelili za partizane ili reskirali da se pridruže četnicima.
Četnici su posle izvesnog vremena počeli da sarađuju sa Nemcima, a nije bilo lako doći do partizana. Za to je trebalo uživati njihovo poverenje i imati ilegalne veze. Cele porodice nisu mogle u partizane.
Neki mlađi ljudi sa snažnim instinktom samoodržanja su uspeli da pobegnu od Nemaca. Pošlo je to za rukom i onim imućnijim. Druge su čvrste spone vezivale za majke, bake, sestre, braću ili su se bojali da će njihovi stradati ako oni odu.
Dok je u Srbiji malo Jevreja otišlo u partizane 1941. godine, mnogo više njih je narednih godina u drugim delovima Jugoslavije stupilo u borbu. Naročito je veliki priliv bio u doba kapitulacije Italije krajem 1943.

Britanija

Velika Britanija koja je posle Prvog svetskog rata zavladala Palestinom umesto poražene Turske, strogo je pre rata ograničavala useljenje Jevreja u svetu zemlju, i zatim ga tokom rata obustavila. To je posle rata primenila i na one koji su preživeli Holokaust.


Izvor: Novosti
IP sačuvana
social share
Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Krajnje beznadezan


I sometimes wish I'd never been born at all

Zodijak Pisces
Pol
Poruke 14665
Zastava
OS
Windows Vista
Browser
Mozilla Firefox 3.5.6
Humani nosač Luka


Ko je ubijao, a ko spasavao srpske Jevreje? U razgovoru sa Luci Bebom Mevorah (1925), saznajemo da je nosač Luka sa Jovanove pijace pomogao da ona sa majkom i sestrom pobegne iz Beograda početkom novembra 1941. godine. Njen otac Moša Mevorah je kao rezervni oficir bio u ratnom zarobljeništvu dok su ona, sestra i majka Vida trpele pod Nemcima.
U razgovoru snimanom 4. januara 2002. Luci mi je rekla da su u Beogradu živeli vrlo dobro i mirno sve do njene sedme godine kada je 1933. Hitler došao na vlast u Nemačkoj.
- Godine 1941, kada je Beograd bio okupiran od Nemaca, jednog dana je osvanuo sav oblepljen plakatama sa naredbom da se svi Jevreji jave na Tašmajdan. Sećam se svog užasa kada sam posle registrovanja na Tašmajdanu dobila žutu traku, sa koliko straha i poniženja sam se s tom trakom kretala ulicom.
Koliko si tada imala godina?
- Imala sam 15 i po godina. Mi Jevreji smo bili podvrgnuti posebnim merama. Nismo mogli da nabavljamo hranu kada i svi ljudi, nego tek posle deset pre podne kada je na pijacama malo ostajalo. Tada su se pokazali naši prijatelji Srbi. Organizovali su se među sobom, donosili nam hranu. A jedan nosač nam je prišao na ulici i rekao da će svratiti do nas. On je bio nosač sa Jovanove pijace koji je pre okupacije ponekad nosio korpu mojoj mami do kuće kada bi kupila više stvari.
Kada je došao, rekao je majci: “Ja ću da ti donosim svaki put sve što ti treba. Nemoj da dolaziš na pijacu, čuvaj ovu decu zbog muža koji je rob u Nemačkoj”.
On je to stvarno i činio. Zvao se Luka i bio je Hercegovac. Ne znam njegovo prezime. Nama je posle rata često nosio stvari njegov drug, nosač Jova, koji nam je našao Luku. On nije više živeo u Beogradu. Ja sam se s njim sastala. Mi smo mu zahvalili i rekli da je veliku stvar učinio u našem životu.
Kada su Jevreje muškarce počeli da odvode u logor kod Topovskih šupa, stric Samuilo je zahvaljujući svojim srpskim prijateljima, bio primljen u sanatorijum “Živković”, gde su mu napravili lažnu operaciju slepog creva. Rasekli su mu kožu i previli ga. Dok je on bio u sanatorijumu, moja majka mu je nabavila dokumenta s kojima je otputovao u pravcu Prištine, koja je tada pripadala “velikoj Albaniji” pod italijanskom okupacijom.
Da li je dobio lažno ime?
- Nije. Taj koji je napravio dokumenta za njega, a kasnije i za moju majku, sestru i mene, izdavao je dokumenta samo pod pravim imenima, ali sa mestom rođenja u Prištini. To je davalo pravo ljudima da se vrate u svoj grad rođenja.
Pošto je moja mama već uspela da dobije dokumenat za strica, obratila se istoj ženi. Naravno da smo to i platili. Iz Beograda smo krenuli 3. novembra 1941. Moja majka je nosaču Luki rekla da hoćemo da bežimo. Onda joj je on kazao da će doći po nas, dan ranije će uzeti naš prtljag i da će da nas ubaci u vagon na železničkoj stanici
gde je bezbedno, a ne na peronu.
I stvarno je došao rano ujutro pre isteka policijskog časa, kada Jevrejima nije bilo dopušteno da izađu. Jevreji su smeli izjutra na ulicu sat posle svih drugih, a uveče nisu više smeli da se kreću sat pre ostalih ljudi.
Izašle smo bez žutih traka, a Luka nas je uhvatio pod ruke i sve vreme ulicom nas je hrabrio da je Bog s nama i da ništa ne brinemo. Majci je govorio: “Ti si moja sestra, ovo su tvoja deca, ja vas čuvam, ništa ne brinite”. Tako nas je doveo do otvorene pruge van železničke stanice i ubacio nas u jedan vagon koji je na osami stajao na šinama. Unutra smo videle naše kofere. Luka je bio s nama do Ripnja, prve stanice posle Beograda, da nam malo strah ublaži. Jer na stanici je bio policijski agent Benjaminović, koji je prepoznavao Jevreje i hvatao ih, i to je bio kraj njihovih života. On je bio Jevrejin, policijski agent od pre rata i u službi okupatora za vreme rata. Čuli smo da su i Benjaminovića na kraju ubili.
Luka nas je u Ripnju ostavio uz sve moguće blagoslove. Voz je krenuo i on je kroz prozor ubacio jedan paket uvijen u novine. Mi smo se malo trgle, onda ga otvorile. Unutra je bio jedan hleb i pečeno pile. Tada smo se tek setile da smo krenule na put bez kore hleba. To je bio još jedan dokaz sa koliko ljubavi i srca je Luka želeo da nam pomogne.
Putovali smo vozom do Niša. I onda smo nastavili do Skoplja u Makedoniji pod bugarskom okupacijom. Između Niša i Skoplja bila je granica na kojoj su nas srpski graničari proveravali. Prepoznali su moju majku kao Jevrejku i rekli: “Znamo mi kuda ti ideš. Hajde idi, neka Bog bude s vama”. To su joj kazali.
Od Skoplja smo krenule za Prištinu u kojoj su bili Italijani. Putovali smo vozom do Kosova Polja, posle toga nije bilo pruge te smo nastavili fijakerima zajedno sa familijom Tajtacak - Koen. Skrenuli smo pažnju na sebe kada smo ulazili u grad.
Tek što smo seli u jednu kafanu, jer je Tajtacak hteo da jede ćevapčiće, došli su italijanski žandari karabinjeri i priveli nas u italijansku žandarmerijsku stanicu. Dodelili su nam jednog žandara koji je trebalo da nas otprati natrag u Kosovo Polje, gde bi uz stražu prenoćili i zatim sa stražarem nastavili do bugarske granice pa onda u Beograd.

Skrivanje u bolnici

Moj deda Avram je imao 82 godine. Naša tetka ga je odvela u bolnicu Beogradske trgovačke omladine. Kazali su nam u bolnici posle dolaska Nemaca da će dedu kao poznatog beogradskog trgovca da sačuvaju i sakriju, da mu to beogradska čaršija duguje. Nisu ga prijavili kao Jevrejina. Bio je u bolnici dobro sakriven i dobro negovan do proleća 1942. godine.
Po završetku rata nismo ga zatekli živog. Rekli su nam da je u bolnici radio jedan medicinar koji ga je 1942. godne potkazao. Došli su Nemci i odveli ga. Stradao je u dušegupki na Sajmištu.


Izvor: Novosti
IP sačuvana
social share
Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Krajnje beznadezan


I sometimes wish I'd never been born at all

Zodijak Pisces
Pol
Poruke 14665
Zastava
OS
Windows Vista
Browser
Mozilla Firefox 3.5.6
Spasenje u zatvoru


Luci Mevorah nastavlja priču o bekstvu iz Beograda i lovu na Jevreje u Prištini, odakle su morali nazad:
- Sutradan smo morali da se ukrcamo u voz. Žandar nas nije napuštao. Nije bio italijanski žandar već Šiptar.
U tom istom kupeu bio je i jedan železničar. Voz je krenuo i žandar je otišao, verovatno u klozet. Železničar nas je pitao: "Šta ste vi uradile, kad vas prati žandar?" Majka kaže, mi smo Jevreji, pobegli smo, ali su nas uhvatili. Na to je on rekao: "Nemojte natrag, ubiće vas. Sada dolazi selo Lipljan u kome voz stoji jedan minut, tek što nismo stigli. Vi izletite napolje i sakrijte se iza stanične zgrade. Ja ću vam baciti kofere kroz prozor. Voz će da krene, neće žandar ni stići da dođe do kupea."
Naravno, poslušale smo ga, bio je to korak očajnika. Bilo nam je svejedno da li će nas upucati na stanici u Lipljanu ili će nas voditi u Beograd. Iskočile smo iz voza, ali je majka pre toga rekla železničaru: "Nisu nam potrebne nikakve stvari, molim vas uzmite ih, nosite to svojoj porodici". "Dobro, ne brinite" - odgovorio je on. Voz je počeo da usporava, mi smo iskočile iz voza, sakrile se iza stanične zgrade i čule smo tresak kofera koji su ispadali kroz prozor na peron. Žao mi je što nisam tog čoveka nikada više srela. On je bio Srbin, železničar koji je samo stigao da nam kaže da su oni, Srbi, ostali bez plata i da uvek mora po jedan od njih da putuje u Srbiju da bi podigao plate za sve svoje drugove.
I zato, kada je voz iz Lipljana otišao, videle smo kako peronom ide jedan mladi čovek i pored sebe gura bicikl. Kada je video da uzimamo naše kofere, prišao je i pitao: "Jeste li vi porodica Mevorah?" - Jesmo. Kaže: "Mene je poslala Jevrejska opština da biciklom odem do Lipljana i sustignem voz. Nažalost, nisam stigao, voz je već bio otišao. Bilo mi je rečeno da na španjolskom vičem - "Koga ovde ima od Jevreja neka siđe"...
To su bili sefardski Jevreji. Mnogo su govorili starim i sa lokalnim rečima pomešanim španskim jezikom koji su Jevreji izgnani iz katoličke Španije doneli na Balkan. Taj mladić se zvao Solomonović, sada živi u mestu Kidronu u Izraelu i obrađuje svoje imanje.
On nas je obavestio da u Lipljanu žive dve jevrejske porodice. Jedna se zvala Solomonović i nije bila u rodu sa mladićem, a druga Levi. Solomonovići su bili imućniji, imali su bakalnicu. Levijevi su bili veoma siromašni i baš oni su nas odmah primili od sveg srca.
Posle nedelju dana, uz pomoć naših domaćina, saznali smo da moj stric Samuilo Mevorah nije u Prištini, nego u Prizrenu. Prizren je takođe bio pod italijanskom vlašću u tadašnjoj velikoj Albaniji. Stric se nastanio kod jedne srpske porodice, jer mi Jevreji smo mogli
da tražimo podršku i zaštitu, ili ljudski prihvat, samo kod Srba u Prizrenu. Znali smo da smo među njima sigurni. Posle smo videli da je srpska zajednica u Prizrenu bila veoma kompaktna i međusobno prijateljski povezana.
Albanci su se u to vreme na Kosovu jako osilili, osetili su da je došlo njihovih pet minuta. Italijani su imali opšti nadzor, a policiju su sačinjavali Albanci. Srbi su bili ugroženi, bili su podređeni i pomalo zastrašeni. Mi smo se smestili u kuću zajedno sa stricem, kod istih ljudi. Porodica se zvala Petrović i sastojala se od bake, majke i dvoje dece. Jedno dete više nije bilo dete, bio je student medicine, zvao se Dobrivoje Petrović. Majka se zvala Lepa. Živeli smo skriveno i uopšte nismo izlazili na ulicu.
Međutim, u vazduhu se osećala opasnost. Moj stric je rekao da se više ne oseća sigurnim i da bi bolje bilo da se raštrkamo. U Prizrenu smo prezimili i u proleće 1942. on se preselio u jednu malu sobu na drugom mestu.
Posle dva-tri dana italijanski žandari su došli po nas i odveli nas. U zatvoru smo provele skoro dva meseca.
Posle nekoliko dana u zatvoru smo čuli da je, u stvari, Gestapo iz Kosovske Mitrovice prešao granicu i u Prištini pokupio dvadesetak jevrejskih porodica iz Srbije, begunaca iz Beograda.
Zatvoreni smo 14. marta. Pošto smo u zatvoru čuli šta se desilo grupi iz Prištine, mi smo tada zamolili Italijane da nas ne vrate u Beograd. Odabrali smo malu delegaciju i tražili razgovor sa komandantom karabinjerije. On ih je primio. Objasnili su mu da mi pod nemačkom okupacijom živi ostati nećemo i da ih molimo, ako moramo da umremo, da nas ovde ubiju, da nas bar poštedi putovanja do logora. Onda je on delegaciji rekao da on to sve zna i da nas zadržava u zatvoru dok ne prođe opasnost, da smo najbolje skriveni u njihovom zatvoru, a da će nas posle toga transportovati kao internirce u "confino libero" u Albaniju. To je značilo da ćemo biti na slobodi u određenom mestu koje ne smemo da napuštamo.
Luci je potom opisala život u konfinaciji u mestu Kavaja i skrivanje po planinskim selima kada su u jesen 1943. Nemci zavladali Albanijom posle kapitulacije Italije. Posle njihovog povlačenja, ona, sestra i majka su se vratile u Beograd gde je stigao i otac iz zarobljeništva. Bili su jedna od malobrojnih porodica čiji su svi članovi preživeli.

Priština

U prištinskoj jevrejskoj opštini loše je odjeknula vest da su uhvatili porodicu Mevorah. U Prištini je postojala relativno jaka jevrejska opština, koja je prihvatala izbeglice iz Srbije.
- Kada su čuli da su nas uhvatili i da nas vraćaju, nastalo je očajanje. To je bio znak da će se i drugima to dešavati, priča Luci.


Izvor: Novosti
IP sačuvana
social share
Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
2 3 ... 5
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 20. Apr 2024, 05:45:13
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.078 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.