Halloween na tuzlanski nacin...

 

Ово везе са политиком нема

HRABRA DELA DOBRIH LJUDI

Objavljeno: Sre, 13. 05. 2009. 11:10
Piše: Lidija Franović
http://www.e-novine.com/sr/drustvo/clanak.php?id=25973

„I bi svjetlost”, film bosanskog sociologa i mirovnog aktiviste Džemala Sokolovića, prikazan 11. maja u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu, pokazuje kako je i u vremenima zla i rata moguće biti i ostati čovek!

Kako je bilo dobro biti u jednoj od oaza normalnosti u ovom gradu i gledati dokumentarac čiji glavni junaci nisu oni koji pozivaju na mržnju, vređanje i ubijanje ljudi samo zato što su druge vere ili rase, već koji iz iskrenih pobuda čine sve da im pomognu i pri tom rizikuju svoj život.

Dugo vremena je trebalo da se u srpskoj javnosti čuje za mladog Trebinjca Srđana Aleksića, koji je jula 1993. spasio život svog prijatelja Bošnjaka Alena Glavovića od batina svojih sunarodnika i pri tom izgubio život. Dugo je trebalo da njegovo ime ponese jedan pasaž u centru Novog Sada. Ulicu ovaj pravi heroj rata u Bosni nije dobio.

Zahvaljujući Džemalu Sokoloviću, beogradska publika čula je i za drugog velikog Srbina – dr Sekula Stanića iz Foče, pedijatra i direktora lokalne bolnice, u kojoj, kako kaže Sokolović, koji je i narator filma, počinje priča o jednoj drugoj Foči.

„On nije ubijao. On je ubijen.” Dr Sekul Stanić je premlaćen i ubijen jula 1993. zato što je spasavao život svojim kolegama, lekarima bošnjačke nacionalnosti, što je smatrao svojim prirodnim činom. O ovom hrabrom čoveku svedočili su dr Reuf Tafro, dr Asima Pilav, dr Fadil Kučuk, supruga Nada, brat Dušan, stric...

Na žalost i na veliku sramotu KBC Foča, na sajtu ove ustanove nema ni reči o sudbini koja ga je zadesila zato što je bio čovek. Samo je spomenuto da je rukovodio ustanovom do 1993. i da je „njegovim angažovanjem urađeno mnogo na adaptacijama starih i stvaranju novih prostora”. Ni reči o tome da je spasio i život mnogoj deci, kojima je nesebično davao krv kada je bilo potrebno.

Svoju brigu za ljude, koji su sasvim slučajno bili bošnjačke nacionalnosti, životom je platila i Kata Blažević, hrvatske nacionalnosti, iz Buturović polja kod Konjica.

Kata, koju su komšije zvale Kaja, nosila je hranu Bošnjacima koji su bili zatočeni preko puta njene kuće. Vasvija, Munira i Vejsil Zalihić, Hanka i Salih Gabela prisetili su se žene koja je verovala u Boga i živela u skladu s tim. Poštovala je druge ljude i njihova uverenja a zatočenim Bošnjacima je donosila hranu a za Bajram čak napravila i pitu.

Kaja, koja se bavila i vožnjom skele preko Neretve, nije imala svoje dece a mnogi su je smatrali snažnom i pomalo grubom osobom. No, tako se nije ponašala, o čemu svedoče ljudi koji su prošli zatočeništvo logora HVO. Njeno telo je pronađeno 8. jula 1993. na pijaci u Buturovića polju.

Treća priča bila je i najkraća zato što njeni sudionici iz straha nisu hteli pred kamere. Bošnjaci, braća N, spasili su porodicu svoga komšije – čika J (u ratu mu ubijena dva sina), srpske nacionalnosti – od napada Bošnjaka iz susednog sela.

Ali, to nisu jedini slučajevi koje je sakupio profesor Sokolović, koji godinama radi na projektu Istraživanje dobra u Bosni i izgledi za pomirenje. Broj od 500 njih nije konačan. Za mnoge priče još uvek se ne zna.

„Zaborav dobra je odvraćanje od dobra”, moglo se čuti u filmu. Ako je genocid zločin najvišeg mogućeg reda, kako nazvati spasavanje ljudi druge nacionalnosti ili vere ili žrtvovanje svog života, pitanje je koje je postavljeno.

Svako ima mogućnost da bira da li će činiti dobro ili zlo, dobro je primetio Ivan Čolović, koji je učestvovao u razgovoru nakon filma. Dobro nije nacionalno obojeno, ono je svima dato i za njega svi imamo odgovornost, zaključio je Čolović, koji se još založio za više saznanja o srpskoj strani mira.


Zajedno i u ratu i u neimaštini

Za ponovno uspostavljanje dobrih komšijskih odnosa između Bošnjaka iz Mađera i Srba u Rasput Njivama kod Rogatice nije trebalo dugo vremena. Svjesni da njihova priča, u zemlji u kojoj su od zločinaca načinjeni heroji dok dobri ljudi moraju da šute, nije popularna, bojažljivo nam pričaju o prvim mjesecima rata, kada su komšije Srbi spašavali Bošnjake.

Lelek: Rado pomagali
slika

Bošnjaci iz Mađera tri mjeseca rata proveli su uglavnom van svojih kuća, strahujući od upada srpske vojske. Od granata su se krili kod komšija Leleka.

- Ali šta će, oni nisu mogli uhvatiti granatu da nas ne pobiju. Komšijama na Rasput Njivama neka Bog da svako dobro, oni su nam valjali bolje nego naša familija - priča danas Fatima Redžić.

Komšija Borivoje Lelek kaže da su njegovi ukućani rado pomagali Bošnjacima.

- Navečer su dolazili kod mene, spavali tu, bojali se da ne dođe neko sa strane. Čim nismo bili u lošim odnosima prije rata, nije bilo razloga da budemo u ratu. Ne mogu nekome odjednom biti neprijatelj - kaže Lelek.

Pred zlom koje je početkom agresije na BiH haralo Rogaticom i okolnim općinama i komšije su postale nemoćne. Posljednja poruka Bošnjacima iz Mađera bila je da se pokušaju domoći Goražda i mnogima je spasila život.

Ove komšije danas dijele i neimaštinu, a već devet godina žive u mraku. Do grada se lošim seoskim putem zimi ne mogu ni probiti. U državi punoj apsurda sve je moguće.

Kako ne cijeniti

U proteklom ratu spaljeni su i Mađeri i Rasput Njive, uništeno je sve što su dobri Rogatičani decenijama stvarali. Sve osim komšijske ljubavi koja je opstala i kada se nije smjela pokazati i koja traje i danas.

(AVAZ)

Nakon dugo vremena citajuci po ovome forumu odlucio sam se ovde nesto napisati, zato sto je ovo jedina tema koja se meni svidila , steta sto se svi oni koji toliko vremena trose na sve one gluposti sto pisu i sve se svodi na jedno MI i ONI.
Rodjen sam pocetkom 60-tih u Sarajevu, imao super djetinjstvo i super mladost nikad nisam osjetio neku nacionalnu netrepeljivost u bilo kom smislu niti me je to zanimalo, drustvo je bilo mjesano (to sam saznao tek kad se zaratilo, posto to nije bilo vazno ni mojim prijateljima ni meni) .
Ali kako ide zivot i ja pozelim malo svijeta da vidim, tako idem davne 88-e u njemacku da igram kosarku sticanjem okolnosti se i zenim njemicom koju sam u Sarajevu upoznao koja je studirala Stomatologiju (i danas je moja zena, hahahahaha).
Sve je bilo super do 92`a onda pocinje pakao , otac mi ubijen od muslimanskih snaga pocetkom 92` (komsija mi je rekao od sanzdaklija) kao civil a moju majku su te iste komsije (muslimani) sakrili i skrivali su je dok nije UN patrola dosla tako da su je onda skriveno predali da to niko nevidi posto bi onda oni stradali.
U toku tog prokletog rata gubim 21 clana moje porodice, danas nemam ni jednog ujaka ni jednu tetku jedini prezivjeli clan moje blize porodice je moja majka koja jos uvijek zivi tamo, nazalost ne vise u Sarajevu, moji pokusaji da se tamo vrati su bili uzalud, tako da je i svoju kucu tamo prodala i to je bila zadnja veza sto je jos imala za Sarajevo.
Licno moja veza se nikad nije prekinula sa Sarajevom i pogotovo sa mojim prijasnjim prijateljima koji su jos tamo a i sa onima koji su se razisli po citavom svijetu.
Nakon 16 godina dolazim opet u Sarajevo i taj prvi put mi je bilo neprijatno posto imam klasicno srpsko ime i bio sam skroz razocaran sa svim i svacim pocevsi od ciste nacionalne sredine pa do otpada i smeca koji je tamo harao, sve se promjenilo nista nije kao sto je bilo kao sto se ja sjecam (na to sam i racunao ali realnos je bila surova) i kad sam se vratio rekao sam da necu nikad vise ici tamo.
Ali cinjenica da imam troje djece koja neznaju da pricaju(reci cu sad NAS jezik da se niko ne uvrijedi) i uvijek su radoznali odakle im je otac, odlucio sam zbog njihovog radoznalstva i mojih prijatelja koji su jos tamo da 2005 opet idem za Sarajevo sa mojom familijom ali ovaj put sam se odusevio, neznam zasto mozda zbog moje djece njihove naivnosti i nevjerice zasto jedan narod koji isti jezik prica i pise ratuju protiv drugih samo sto im je religija drugacija ................. to je bilo pitanje koje ni ja nisam mogao da odgovorim ali sam nesto mogao da uspostavim, vezu za Sarajevo, od tad idemo svake godine dva do tri puta u Sarajevo i ove godine smo u junu tamo pocinjemo da pravimo kucu jer se ja vracam sa svojom zenom kad dodjem do penzije a i moja djeca pocinju malo da pricaju nas jezik a i zena razumije pomalo.
Do 92 sam bio Bosanac od 95 sam postao bosanski srbin od 98 njemac a u dusi sam ostao mozda jedini jugosloven na podrucju ex-yu , poceo sam i da slavim krsnu slavu ne sto mrzim druge nacije nije ni sto sam pobozan jednostavno zbog tradicije to je sto mi imamo nesto jedinstveno razlicite religije i kulture ali to je blagoslov a ne kao sto je istorija pokazala razlog da se ubijamo.
Jos nije kasno za novi pocetak, za nase potomke , nemojte djecu da ucite da mrze i to je jedina mogucnos da se istorija ubijanja na ovim prostorima prekine .
Ko mrznju sije zetva ce mu biti oluja............. nemoj nikad nekom drugo da nesto uradis sto ti sam nezelis da ti urade to je princip za sretan zivot a svi mi zivimo samo jednom .............................

Има има! Видиш овој овде Фатими што се за Абу Рахметли Халовин Мубарак обукла у калуђерицу су зли четници убили фамилију а лично их је на тај задатак послала Биљана Плавшић која је једном приликом разговарала у три ока са најбољим од свих политичара политичарем Алијом Изметбеговићем.


Ето везе!

Mladi Mostarci teže ka ujedinjenju

Unatoč tome što je Mostar na glasu kao grad gdje se i toliko godina nakon strašnog rata još uvijek osjeti velika podijeljenost na nacionalnoj razini, danas su ipak prisutne neke nove generacije koje iz dana u dan, sve više razbijaju nevidljive zidove koji su godinama dijelili istočnu i zapadnu obalu ovog prelijepog grada.
Tako brojni mladi ljudi iz čitavog Mostara, koji ne vide apsolutno nikakvu razliku između dviju obala, te koji ne podliježu utjecajima predrasuda i diskriminacija, sve više se druže te svoje slobodno vrijeme provode na suprotnoj strani grada.

Mladi bez predrasuda

Da se mladi ljudi u gradu sve više ujedinjuju te da se ne dijele na temelju bilo kakvih nacionalnih i vjerskih razlika, niti političkih predrasuda, i sami smo se uvjerili tijekom našeg jučerašnjeg posjeta udarnim mostarskim lokacijama za izlaske. Prema riječima Majle Badžak, diplomirane pravnice koja živi na istočnom dijelu Mostara, ona već odavno izlazi na zapadni dio grada. “Inače jako rijetko izlazim, prije sam to činila češće, ali nemam nikakvih predrasuda što se tiče druženja i izlaska na suprotnu stranu”, kazala je Badžak. Dodaje kako najčešće izlazi u disko klub Oxygen, te smatra da je jako dobar znak što je sve više aktivno druženje između mladih ljudi s obje strane Mostara. Sličnog mišljenja je i Jasmin Husković, inače policajac, koga smo zatekli prilikom ulaska u poznati mostarski klub Kariola. Kaže kako ne bira mjesto izlaska, uglavnom su to lokali u Feićevoj ulici jer mu je dosta bliže, ali često posjećuje i mostarske klubove na desnoj obali. Za njega vjera i nacionalnost ne stvaraju nikakve predrasude, jer među prijateljima ima ljudi različitih vjera.

Plakati razlog

Šećući zapadnim djelom Mostara naišli smo sa studenticu Mirjanu Ivanković, koja nam je otkrila kako ne prakticira izlaziti na lijevu obalu grada iz razloga što ne zna kakva događanja pružaju lokali na spomenutoj obali.
“Jedino odem u klub Oxygen ukoliko nastupa netko zanimljiv. Kada bi bilo po gradu više plakata o tome što nude noćni klubovi sigurno bih s ekipom posjetila iste”, istaknula je Ivanković. Ona tvrdi kako još od djetinjstva ima dosta prijatelja drugih nacionalnosti, te da joj vjera nikada nije predstavljala problem.

Piše: A. Bečić i M. Vučina

Dnevni list 27.5.2009.

Bosanac dobio nagradu za mir

Zdravko Marjanović, porijeklom iz BiH i pozorište „Berliner Compagnie“ dobitnici su ovogodišnje nagrade za mir grada Ahena. Simbolična nagrada, dotirana sa po 1.000 eura će laueratima biti uručena 1. septembra 2009.

„Ovogodišnji dobitnici nagrade za mir grada Ahena su se na različite načine zalagali za savladavanje posljedica sukoba“ – saopštilo je jučer, (8.5.2009) u Ahenu, Udruženje koje dodjeljuje nagradu. Nagrada se po tradiciji uručuje 1. septembra, na Međunarodni dan „borbe“ protiv rata“, onima koji se u okviru civilnog društva zalažu za mir.

Protiv etničke mržnje

Zdravko Marjanović, rođen 1941. godine u Bosanskom Petrovcu, dobio je nagradu zbog angažovanja za mir i pomirenje na prostoru bivše Jugoslavije. U obrazloženju nagrade piše da se ovaj 68-godišnjak još prije početka posljednjih balkanskih ratova borio protiv mržnje među narodima. Marjanović je 1994. godine u Bačkoj Palanci osnovao „Društvo za toleranciju“ i list „Tolerancija“, a 1996. godine je organizovao prvi susret Srba i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

Kasnije je Marjanović, čija je roditeljska kuća uništena u ratu, osnovao udruženje izbjeglica – „Društvo srpsko – hrvatskog prijateljstva“ i forum „ Most prijateljstva“. „To što on kao bosanski Srbin ukazuje na nepravdu koju su Srbi počinili i što se zalaže za izručenje ratnih zločinaca, dovelo je do stvaranja neprijateljstva prema njemu, ali ga nije obeshrabrilo“, izjavio je predsjedavajući udruženja „Nagrada za mir grada Ahena“ Otmar Štajnbiker.

Putujuće pozorište

Alternativno putujuće pozorište „Berliner Compagnie“ ili berlinska kompanija, osnovano je 1981. godine i u svojim predstavama tematizuje između ostalog nuklearne probe, naoružanje u svemiru i bliskoistočni sukob. Predstava s kojom je trenutno na turneji nosi naslov „ Odbrana Njemačke na Hindukušu“. Do sada je ovo pozorište gostovalo 2.000 puta na scenama širom zemlje sa 23 pozorišna komada.

Nagrada za mir grada Ahena dodeljuje se od 1988. godine, a dobili su je 300 pojedinaca i preko 50 crkvenih, sindikalnih i društvenih grupa.

Deutsche Welle

Malo selo u Hercegovini.92g Krvavi rat ulazi u svako selo tako i u ovo.Ja slucajno dolazim tu u Aprilu i ostajem sa kracim odlascima do 95g.Tu je bilo mjesovito stanovnistvo.Ali su Bosnjaci bili nadpolovicna vecina i tako je tu teritoriju zadrzala ARBiH.Na samom pocetku Bosnjaci i Hrvati su skupa Srbi vecinom odlaze neki su ispitivani i tom prilikom pretuceni.Uglavnom vec u Maju 92 od Srba ostaju dvije zene jedna starija od 80 godina a druga oko 50 god. starosti.Kada u selo stize vaojska iz susjednog grada i pocinje paliti napustene Srpske kuce.Naravno bilo je oni koi su stali na njihovu stranu ali i oni koi su bili protiv toga.Uglavnom vecina ti kuca je popaljena sto se pokazalo pogresnim ako ne iz moralni a ono iz prakticni razloga.Jer pocinju stizati veliki brojevi izbjeglica Bosnjaka i javlja se problem gdje ih smjestiti.Ali ti "hrabri" ratnici su se dokazali kako imaju hrabrosti zapaliti praznu kucu.

U to vrijeme jos sam na liniji i tako dolazim u kontakt ove mladje zene Srpkinje jer joj je kuca blizu linije.Po danu odlazimo kod nje da joj sta pomognemo(Kosevina,cjepanje drva...) a ona nama iznese mlijeka sira kajmaka.Na pocetku sam mislio da je to donekle iz straha ali provodeci vise vremena sa njom vidim da je to cisto iz ljudskosti bez ikakvog straha ili pokusaja podkupljivanja.Ali ona ima veliki strah doci u "carsiju" jer je gore puno nepoznate vojske a humanitarna se dijeli u "carsiji".Tu joj je pomagao prvi komsija koi je umjesto nje podizao i njoj donosio.A onda smo joj mi poceli pomagati i kad nismo na liniji.Zaista sam se osjecao ispunjenim kada bi joj pomogao bilo sta osjeco sam se covjekom.Nazalos ova prica nema sretan kraj.Jer je zena krajem 92 pronadjena mrtva u svojoj kuci.Pokrenuta je bila istraga cak su neki momci bili i u pritvoru ali nazalost niko nije odgovarao za taj zlocin.A motiv je bio novac jer je zena prije toga na par dana prodala dvoje teladi.

Druga zena ona starija u ovoj prici je docekala kraj rata ziva i zdrava i sto je najvaznije ni jednog dana gladna iako sam ja na liniji jedan period rata bio gladan jer se nije imalo ni brasna ni soli cak ni za nas vojnike ali ova zena je morala imati sto od komande jedinice sto od mjestana njeni komsija.Nazalos i ona je preminula ali poslije rata i umrla je prirodnom smrcu.

Mozda nisu neke price mozda nisam trebao ni pisati ali moram reci da u to vrijeme pomagati nekome ko je druge vjere je bilo tesko ali i izuzetno casno.

Nesebična pomoć u ratu mnoge bi postidjela

Mirko i Smajo: Nastavljeno prijateljstvo
slika

„Daj čovjeku moć, pa ćeš vidjeti kakav je", kaže stara narodna izreka koja se obistinila i u priči o Mirku Todoroviću iz Tešnja i Smaji Isiću iz teslićkog naselja Donji Hranković. Novembra 1993. godine Mirko je s porodicom napustio područje Tešnja i novi, privremeni dom našao u bošnjačkom naselju Donji Hranković kod Teslića.

- Smjestio se u kuću moga amidžića. Nije htio u vojsku. Stalno je bio po nekim komisijama. Ne mogu zaboraviti kada je mene i moju porodicu spasio od „Crvenih beretki" koje su poslije i njega progonile. Kada sam otišao iz Teslića tokom 1994. godine otac je umro mjesec poslije. Mezar mu je iskopao Mirko, a rahmetli mami Fatimi je sto puta pomogao - priča Smajo kojeg smo ovih dana zatekli na kafi s Mirkom.

- Ja nisam znao drugačije. Ostalo je mnogo Bošnjaka u selu. Bili su svakodnevno zlostavljani. Jednom su vodili šlagiranu nenu u "tačkama". Zauzeo sam se i jedan od vojnika mi je u usta gurnuo cijev od puške. Mnogo sam serdžada za klanjanje i Kur'ana sklonio da se ne unište. Smatrao sam da je tako pravo i da je Bog sve ljude stvorio -otvorio nam se Mirko koji danas u Tešnju, poput mnogih povratnika, jedva sastavlja kraj s krajem.

(AVAZ)


Svečano otvaranje Prolaza Srđana Aleksića

Imamo čast da vas pozovemo da uveličate našu malu svečanost povodom otkrivanja ploče sa natpisom Prolaz Srđana Aleksića u Novom Sadu, koja će biti održana u četvrtak, 23. jula, sa početkom u 12 časova u pasažu koji spaja Zmaj Jovinu 4 i Ilije Ognjanovića. Svečanost će se održati na ulazu u pasaž iz Zmaj Jovine.

slika

Svečanost organizuje Inicijativa nevladinih organizacija Vojvodine "Građanska Vojvodina", koja je ujedno, uz "Igmansku inicijativu", i pokretač inicijative da ovaj prolaz dobije ime po jednom od retkih istinskih junaka prohujalih ratova na prostorima bivse SFRJ!

Nadamo se da ćete pronaći način da budete sa nama!

Na otvaranju će govoriti predsednik Skupštine Grada Novog Sada Aleksandar Jovanović, pomoćnik gradonačelnika Vladimir Kopicl, te predstavnici Građanske Vojvodine i Igmanske inicijative - Dinko Gruhonjić i Aleksandar Popov. Na kraju skupu će se obratiti otac pokojnog Srđana - Rade Aleksić!

Svečanost otvaranja će trajati od 12.00 do 12.30h!

Srdačno NDNV

Da podsetimo, Srđana Aleksića ubila su četvorica uniformisanih pripadnika Vojske Republike Srpske, pošto im se suprotstavio kada su hteli da ubiju Bošnjaka Alena Glavovića. Napadači su tada nasrnuli na Aleksića i pretukli ga kundacima. Od zadobijenih povreda prvo je pao u komu, a zatim, šest dana kasnije, podlegao povredama, 27. januara 1993. godine. Jedan od četvorice napadača poginuo je nekoliko meseci kasnije na ratištu, dok su ostala trojica bili osuđeni na po dve godine i četiri meseca zatvora (?!). Alen Glavović danas živi u Švedskoj i svake godine obilazi grob Srđana Aleksića. Srđan Aleksić bio je juniorski rekorder u plivanju i bavio se amaterskim pozorištem. Bio je jedan od najomiljenijih Trebinjaca.

Ove godine, 27. januara navršilo se 16 godina od brutalnog ubistva Srđana Aleksića.

PROLAZ SRĐANA ALEKSIĆA, PODSETNIK

Koalicije nevladinih organizacija "Građanska Vojvodina" i "Igmanska inicijativa" su Skupštini Novog Sada početkom 2007. godine uputili inicijativu da jedna ulica ili pasaž u Novom Sadu dobije ime po Srđanu Aleksiću, jednom od retkih istinskih heroja u nedavno prohujalim ratovima na području bivše SFRJ.

U oktobru prošle godine gradska Komisija za nazive delova naseljenih mesta i javnih službi prihvatila je naš predlog da jedan prolaz/pasaž u Novom Sadu ponese ime Srđana Aleksića, a potom j i Skupština Grada Novog Sada usvojila ovaj predlog. Sada je došlo vreme i da plava ploča sa Srđanovim imenom bude postavljena u centru Novog Sada.

Zaista smo ponosni bog toga što je Novi Sad prvi grad na prostoru bivše SFRJ koji je shvatio da se herojstvo Srđana Aleksića ne sme zaboraviti, da ono jeste simbol, odnosno put ka katarzi i ozdravljenju jednog društva, kao i put ka normalizaciji odnosa i obnavljanja prijateljstva između zemalja i naroda u regionu.

Ime Srđana Aleksića je i snažan simbol borbe za vrednosti zajedničkog života, simbol koji je itekako važan za Novi Sad, grad koji počiva na vrednostima različitosti, tolerancije i suživota. Imenovanje pasaža/prolaza po Srđanovom imenu snažna je poruka građanima ne samo Novog Sada, već i cele Vojvodine i Srbije, da niko ne može i ne sme biti proganjan ili na bilo koji način diskriminisan zbog svoje verske, rasne, nacionalne ili bilo koje druge pripadnosti.

Sigurni smo da će primer Novog Sada slediti i drugi gradovi bivše Jugoslavije.

(zokster blog)



Niko ne može ukrasti tuđu nafaku!

Miloš Dukić već četiri godine svakoga dana na tuzlanskom Korzu sa ugla ulice u hladovini zvucima harmonike i hrapavim glasom tuzlake pozdravlja ljubavnom pjesmom, sevdalinkom. Dukić je rodom iz Drenovca, kod Šabca, a kako i sam kaže trbuhom za kruhom put ga je doveo u Tuzlu.

slika

˝Sviđa mi se u Tuzli, ovdje žive jako dobri i humani ljudi”, kaže Miloš. Kako nam je i sam kazao sa porodicom u Tuzli namjerava ostati živjeti. ˝Zabavljajući prolaznike zaradim da mogu preživim. Ko ima da mi da neku paru, taj i da. Onaj ko nema prođe. Ja kažem imat će drugi put. Zadovoljan sam onim što dobijem. Bon dva, nije bitno˝, rekao je Miloš i uz uzdah dodao: „U zadnje vrijeme se puno promijenilo. Težak je danas život. Dao bi narod, ali nema para. Male su plate, isto i ovi penzioneri, nema se para. Ali opet kažem svako ima svoju nafaku˝.

Miloš od svoje petnaeste godine svira gitaru. Sa ocem i suprugom je svirajući obišao cijelu bivšu Jugoslaviju. Kaže kako bi i u Tuzli svirao gitaru, ali nema s kim. „Ovdje svijet voli da čuje harmoniku, pa ja sviram harmoniku. Ponekad i spuruga zapjeva samnom, ali ona ima svoje obaveze, pa većinom sviram sam˝, priča Miloš.

Dvadeset i pet godina Miloš je radio u preduzeću. Sve je to Miloš kaže „otišlo u privatizaciju”, tako je ulični muzičar sada na birou. „Fale mi još četiri godine za penziju, al ne znam hoće li biti šta od toga”, kaže harmonikaš.

„Svirao sam ja nekad i po kafanama. Sad neće niko nas matore po svirkama. Svira ova omladina, al’ više mi stari možemo da zadovoljimo narod. Kaže meni i sin, nisi ti stari za ulice, ali ako neću ja stavit hljeb na sto, ko će?”, požali se Miloš.

(TIP/O.O)


Noć sefardskih poslastica

Bila je to slatka noć, ili 'dulse' noć, koju su priredili sarajevski Sefardi, iz Jevrejske opštine, prije svih, njihove žene, okupljene u udruženju „Bohoreta“.

Već treću godinu zaredom, one u okviru festivala „Baščaršijske noći“, pripremaju jela njihove tradicionalne kuhinje, koja su zajedno s njima, prije 500 godina, stigla iz Španije i postala neodvojiv dio šarenog 'bosanskog lonca'. „Veoma je važno da vjerujemo u našu tradiciju i prenesemo je na nove generacije. U kući moje bake, kad sam bio mali, mogao sam da probam razna sefardska jela. To su ista ona jela koja je i ona probala kad je bila mala. To su ista ona jela koja su moja djeca mogla da probaju kad su bila mala“, kaže Eli Tauber, savjetnik za kulturu, tradiciju i religiju u Jevrejskoj opštini u Sarajevu.

„Koliko se tradicionalna jevrejska kuhinja u BiH uspjela sačuvati, trpeći neprestano na ovom tlu, orjentalne i srednjoevropske uticaje, za ovih 500 godina, koliko je baštine Sefardi?“ „Ako se posmatra u kontekstu 500 godina, može se reći da je kuhinja bosanskih Sefarda bila konzervirana, sve do unazad sto godina. Osjećao se blagi uticaj orjentalne i bosanske kuhinje, ali uticaje nekih drugih kuhinja tek počinje da prima sredinom 20. stoljeća. Najviše se to osjetilo kroz uvođenje nekih poslastica iz srednjoevropskih kuhinja, ali je jevrejska kuhinja u BiH i dalje ostajala karakteristična, jer se prenosila sa koljena na koljeno."

"Mi danas imamo žene koje znaju kuhati sefardska jela, a koje su rođene pred sami Drugi svjetski rat. One su tada bile djeca, ali su naučile i zapamtile tu kuhinju i one su te, koje nama danas to prenose. Zato smo mi započeli sa ovom manifestacijom noći sefardske kuhinje, koja će, nadamo se, postati tradicionalna, i tako želimo da sačuvamo od zaborava bar neka jela sefardske kuhinje, zapravo, način na koji se ona pripremaju u BiH“, kaže Tauber.

„Često u nekim sefardskim receptima stoje upute kao naprimjer: 'stavi putera veličine reala'. (Real je španski novac). Ili se jednostavno kaže 'napravi karamel', a da se uopšte ne objašnjava kako se taj karamel pravi.“ Zagonetan smiješak prelazi preko lica Elija Taubera, prije nego što odgovori: „Teško je biti kuhar u jevrejskoj kuhinji. Kada čitamo takve stvari u našim kuvarima, znamo da se radi o istoriji i nostalgiji koje nosimo u sebi.“

Slatkiši jevrejske kuhinje

Njegova supruga Mirjam Tauber, jedna od žena iz udruženja „Bohoreta“, kaže da su ove godine odlučili da predstave slatkiše sefardske kuhinje. „Šta je jevrejska kuhinja dala balkanskoj kuhinji, i obrnuto, šta je jevrejska kuhinja dobila kao uticaj sa Balkana, teško je reći. Možda bi samo jedno veliko istraživanje pokazalo ko je kome više dao ili uzeo u kulinarskom smislu, ali postoje stvari, slatke stvari u sefardskoj kuhinji, koje nisu sporne, a među njima je prije svega patišpanja.

Ta 'iskvarena' riječ pod kojom danas većina domaćica podrazumijeva tijesto za tortu, zapravo je 'Pan di Espagna' (španski hljeb), tradicionalni sefardski kolač“, kaže Mirjam i dodaje da je običaj u njihovim domovima, da se gosti, ali i ukućani, služe slatkim. „Sama španska (ladino) riječ 'dulse', koja se kod nas direktno prevodi kao slatko, ne postoji u mnogim drugim jezicima, jer ne postoji ni ono što ona označava.“ Najpoznatiji slatkiši sefardske kuhinje su: sutlijaš, pita od mlijeka, čaldikus, tišpišti, patišpanja, baklava, halva a la kučara, roskitas di alhašu i roskas.

Deutsche Welle