Princ Vlad Drakul

"onaj koji nabija na kolac"



"Ličnost Drakula vodi porijeklo iz XV vijeka, od kneza Vlaške, u Rumuniji, Vlada V, čiji je nadimak bio onaj koji nabija na kolac zbog zvjerske navike da Turke, koji su htjeli da osvoje njegovu zemlju, sporo nabija na kolac i da uz večeru pije njihovu krv. Ime Drakula izvučeno je iz imena njegovog oca, poznatog kao Vlad Drakul (gospodar Đavo), i zamka Drakul u Karpatima, sjeverno od Bukurešta."


Iz drevne kneževine Vlaške, teritorija današnje Rumunije, živio je muškarac koji će nadaleko postati čuven po izmišljanju novih metoda mučenja i egzekucije. Vlad Cerpeš (rum. onaj koji nabija na kolac) Drakul, zastrašivao je ne samo narod kojim je vladao već i strance. Bio je gospodar, koga će opsesivna sumnja u lojalnost ljudi oko njega odvesti u ubilačku paranoju, i koji će zato doprinjeti smrti viće od 100.000 ljudi. Da Drakula nije plod mašte ,već da je ikada postojao i hodio na ovoj zemlji, onda bi po zaslugama i bez ikakve sumnje njegovim imenom bio nazvan Vlad Cerpeš.

Vlad je još kao jako mlad imao posebnu sklonost ka smrti. Veliki dio slobodnog vremena provodio je prateći pogubljenja kriminalaca u očevoj palati, a u petoj godini se pripremao za rat.

Budući da je bio dobar političar ubrzo dolazi na presto Vlaške i sklapa sporazum sa Mehmedom II da bi što bolje osigurao svoj polozaj. Međutim on i njegov otac ubrzo padaju pod tursko ropstvo i tu shvata da ljudi ne zaslužuju postovanje. Tu je Vlad naučio turski jezik i stekao reputaciju u prevarama, lukavosti, nepokoravanju i brutalnosti, tako da su ga se i stražari plašili. Fasciniralo ga je nabijanje na kolac i njegova uloga u psihološkom ratu. Tu je razvio još dvije osobine: postaće sumnjičav - nikada više neće povjerovati nikome - i otkriće ukus osvete.

Kada se popeo na presto njegova prva briga bila je da učvrsti svoj položaj u Vlaškoj. Kada su mu planovi za sprječavanje stranih osvajača bili zaokruženi, Vlad se okrenuo ka osiguranju. Počeo je sa primjenom tehnike kojoj su ga naučile Osmanlije dok je bio mlad - nabijanje na kolac. U njegovim rukama, nabijanje na kolac je dobilo oblik umjetnosti, i bila je potrebna posebna vještina da se izvede onako kako je to odgovaralo njegovoj pedantnoj prirodi. Vlad je obicno mnoge žrtve vezivao za konje, a oštar kolac dugačak 1,80m i 2,40m, i prečnika oko 15cm, polako bi bio nabijan vertikalno u tijelo. Kraj kolca je obicno bio nauljen a vodilo se racuna da ne bude suviše oštar, inače bi žrtva mogla odmah da umre od bola ili oštećenjem vitalnog organa. Kretao bi se od butina i išao do usta na koja bi izlazio, ali ponekada bi bio jednostavno zaboden u žrtvine grudi ili u stomak.

Nekada bi ljudi visili glavom nadolje, a nakolac na kome bi bile nabijane majke, nabijane su i njihove bebe. Onda bi kolac bio podignut i poboden u zemlju - što je kolac bio duži, to je žrtva bila važnija.

Jedan plemić koji se bio namrštio dok je večerao sa Vladom u dvorištu prepunom leševa Bio je nabijen na kolac toliko dugacak kako bi bio iznad smrada koji se širio od onih koji su bili nabijeni na kolčeve oko njega.

Kolčevi su bili često konstruisani i bojeni, a Vlad je tjela koja su bila nabijena na njih postavjao i izvan grada, kao opomenu strancima da ostanu na sigurnoj udaljenosti. Kako je ponekad bilo potrebno nekoliko dana da zrtva umre, strahoviti miris smrti lebdio je stalno u vazduhu.

Vlad je takođe uživao u eksperimentisanju sa drugim vrstama mučenja. Imao je ogromni lonac na cijem su se vrhu umjesto poklopca nalazile dobro pričvršćene daske - kroz rupe u njima bile bi provučena ljudske glave i dobro stegnute. Onda bi on napunio lonac vodom i ispod linca bi dobro naložio vatru. Uživao je u agoniji svojih žrtava dok su se žive kuvale.

Princ Vlad je takođe oduzimao sve što su njegove žrtve posjedovale , i davao to svojim sljedbenicima. Stvarao je novo plemstvo samo njemu odano.

Vlad je uveo stroga eticka previla. Lopovi, lažovi, preljubnici pa čak i djeca, bili su nabijani na kolac. Ubijao je trgovce koji su varali svoje mušterije, i žene koje su imale ljubavne veze sa drugim muškarcima.

Strah od Vladovog zla rezultirao je smanjenjem kriminala na minimum. Kao znak apsolutne moći, vlaški knez je na gradski trg postavio zlatni pehar. Svima je bilo dopušteno da iz pehara piju, ali nikome da ga pomjeri. Pehar je ostao na trgu svo vrijeme Vladove vladavine.

Vlad je volio da kazna bude odgovarajuća prekršaju, odnosno zločinu. Kada su emisari

turskog sultana odbili da skinu turbane u njegovom prisustvu, Vlad je takav akt shvatio kao nepristojnost pa je svojim slugama naredio da izaslanike uhvate i da im, kao odgovarajućI odgovor na tu uvredu, turbane prikuju za glave.

Ali, Vlad je bio dvostruka ličnost. S jedne strane, bio je čovjek koji je mučio i terorisao, koji je svjesno koristio strah kao sredstvo vradavine; s druge, bio je duboko religiozan, čovjek koji se okrenuo kao satmilosti da bi olakšao svopstvenu savjest. Tako je Vlad preduzeo sve mjere opreza da se okruži sveštenstvom, biskuoima, episkopima, bilo da su rimokatolički ili pravoslavni. Htio je da pripada Crkvi, pričešćivao se, tražio je da bude sahranjen kao hrišćanin, i da za njegovo ime uvijek bude vezana religija.

O njegovom intimnom životu skoro se ništa ne zna. Njegova žena ili ljubavnica pripadala je nižem sloju društva i u nju se Vlad zaljubio 1448. Brak je očigledno bio nesrećan. Voljeti Vlada je bilo opasno. Kada je jadna žena uhvaćena u nevjerstvu, nabijena je na kolac, a njeni polni organi su bili isječeni.

Pred kraj decembra 1476, Vlad i njegova vojska tukli su se sa Turcima u Vlaškoj šumi, blizu Bukurešta. Vlad je izbio na vrh brda, da bi uživao u prizoru kako njegovi vojnici masakriraju Turke. Odvojen od svoje vojske, sam, proboden je kopljem. Branio se sjajno, ubio je petoricu od svojih ubica, ali uzalud. Na kraju je stradao, i njegova odrubljena glava je je poslata u Konstatinopolj gdje je bila pobodena na visoki kolac da bi se narodu pokazalo kako je veliki Vlad nabijač na kolac i sam doživio takvu sudbinu, sudbinu svojih žrtava.

Poslije Vladove smrti, njegova žena sa tri sina je napustila Vlašku.

Vlad je proveo mnogo više godina u zatvoru nego na prestolu, i veći dio onoga što je uradio može da potvrdi jednu činjenicu: da je život nesiguran i jeftin. Vladov je otac bio ubijen; brat živ sahranjen; njegova je prva žena izvršila samoubistvo; podanici su kovali zavjere protiv njega; njegov rođak i prijatelj, koji mu se zakleo na vjernost, izdao ga je; Ugari, Turci, Saksonci su ga gonili. Kada se Vladov život sagleda u svijetlosti njegovog zatočeništva i haosa iz mladih dana, onda postaje i više nego jasno da užas generiše užas.

 

ADOLF HITLER

Izumitelj “Konačnog rešenja”

 

“Ja sam odgovoran za sudbinu njemačkog naroda, ja sam vrhovna Pravda… I neka svako zna da će ubuduće, ako digne ruku na državu, sigurna smrt biti njegova sudbina.”

 


Po završetku Drugog svjetskog rata,Njemačka je bila u ruševinama.Firer Adolf Hitler ležao je mrtav u jednom bunkeru u Berlinu,sam digavšI ruku na sebe.Monstruozni diktator koji je manipulisao umovima masa svome je narodu bio obećao hrabri novi svijet,I svijetlu novu budućnost.Umjesto toga,ubijao je njihove bolesne rođake,progonio Cigane,homoseksualce I nesposobne,a izumio je “Konačno rešenje”koje je predstavljalo klanicu za blizu 6 miliona Jevreja.Svijetu je,pak,donio neviđeno razarajućI rat,rat u kojem je ubijeno više od 40 miliona ljudi.Više od polovine njih,bili su civili.

Adolf Hitler je rođen u 6.30 poslije podne,20.aprila 1889.godine u malom mjestu Brasnau,na granici Austrije sa Bavarskom.Adolf je bio treće dijete svog oca,iz njegovog trećeg braka.Kao vjeran zaštitnik majke,Adolf ga je smatrao bezosjećajnom zvjeri jer je bio težak I nesimpatičan čovjek.Adolf je napustio školu bez sertifikata I taj neuspjeh će ga dugo progoniti.Otišao je u Beč I tu je ostao od 1909.do 1913.godine.Svoje vrijeme trošio je u kafeima,priključujući se svakoj diskusiji o politici I filozofiji.To su bile godine u kojima se najviše formirao,a njegov karakter I stavovi bili su definitivno oblikovani.Bio je usamljenik,sa malo prijatelja,čudak,promjenljivog raspoloženja,periferan lik I ogorčen buržoaskim društvom koje ga je odbacilo.


1913.godine Hitler odlazi iz Beča zauvjek I seli se u Minhen.I dalje je živeo svjetu fantazije iznosećI teorije o rasama,da bi potom dobijao napade bijesa uperenog protiv sveštenstva,Jevreja I Habsburga.Već 1914.godine sa grupama patriota slavi izbijanje Prvog svjetskog rata te se priključuje bavarskoj pješadiji.

Od 1908.do 1918.godine učvrstio je gomilu fiks ideja,probudili su se I ojačali:mržnja prema Jevrejima,odvratnost prema idealima demokratije,jednakosti I mira.Period poslije Prvog svjetskog rata bio je doba rasprostranjenih političkih nemira u Evropi,a takva scena bila je obećavajuća za početak Hitlerove karijere.1919.godine dobio je posao armijskog instruktora,a prvi zadatak mu je bio da istražI njemačku radničku partiju koja je bila idealno sredstvo za njega-partija na samom dnu.Gurao je partiju naprijed, a 1920.godine daje otkaz u vojsci I potpuno se posvećuje partiji.Naučio je da ubjedljivo laže I da se najiskrenije pravi nevješt.

 
Hitlerovi krvožedni govori pogodili su žicu.Broj onih koji su prisustvovali sastancima partije neprestano se uvećavao.O n je sebi probio put do mjesta nespornog lidera Partije,koja je dobila novo ime,Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija ili kratko Nacistička.U pivnicama Hitler je regrutovao vojsku propalica koji su se zvali smeđekošuljaši ili SA sa zadatkom da šire teror,nasilje I strah na ulicama I da nemilosrdno tuku one koji Hitlerove riječi dovedu u pitanje.A za to vrijeme Hitler počinje sa opčinjavanjem visokog društva predstavljajućI sebe kao monaha,čovjeka u celibatu koji je svu svoju energiju posvetio dobru Njemačke.Imao je mnogo ljubavnica,I to maloljetnih kojima je mogao da bude otac.Mnoge od njih pronađene su mrtve ili su izvršile samoubistvo.Spomenucemo neke od njih:Marija Rajter,Geli Raubel,Renata Miler,Eva Braun.

Godine 1923.Njemačka je došla do ivice privrednog I političkog kolapsa koji je dotakao svakog člana društva.Tada je Hitler bio osuđen na 5 godina zatvora zbog pokušaja da svrgne bavarsku vladu.1924.godine izlazi iz zatvora.Njemačku ponovo 1932.god. pogađa opšta depresija.Hitler privlači masu,dolazi do izbora na kojima pobjeđuje on I Nacistička partija.Hitler 20.01.1933.godine postaje  kancelar njemačkog Rajha a do ljeta iste godine I apsolutni gospodar vlade.Oficiri I ljudi iz armije zaklinjali su se na odanost ne ustavu ili otadtbini,nego Hitleru lično.Avgusta 1934.godine Njemačka je izašla na izbore – od 46 miliona glasača samo oko 4 miliona je imalo hrabrosti glasati protiv Hitlera.Nacistička revolucija bila je završena a Hitler postaje diktator Njemačke.

Od početka Hitlerova propaganda je opisivala Jevreje kao oličenje svega što je loše u društvu.Zabranio je brakove sa njima,potom je njima zabranio da drže javne kancelarije.Razbijani su prozori na jevrejskim radnjama,a više od stotinu njih je ubijeno dok je 27 000 otjerano u logore da bi,navodno,bili zaštićeni.Bila je to takozvana Kristalna noć.Onda je Hitler uveo zakon primoravajućI Jevreje da nose žutu zvjezdu zbog raspoznavanja.

Hitler je sviju poruku mržnje širio putem tehničkih aparata kao što su radio I zvučnici;8 miliona ljudi ostalo je bez slobodnog mišljenja I sada je njemu bilo moguće da ih podredi svojoj volji.On je bio pravi majstor umeo je da izazove masovne emocije,iz svega je izvlačio korist laganjem I prevarama.Bio je hipohondričan čovjek,I nikada nije bio dobar sportista-pa ipak,vjerovao je da su bolest I slabost nepotrebni teret na leđima društva.Naredio je sterilizaciju 400 000 Cigana koji nisu bili radno sposobni I koji su bili nezaposleni.U prvo vrijeme ubijanja su izvođena letalnom injekcijom,ali kako je spisak kandidata rastao,razvila se I nova tehnika masovnog ubijanja.Pacijenti su vođeni u podrume u kojima su se morali skinuti.Onda su ih slali u sobu sa tuševima.Odvod na podu je bio lažan,a u tušu se nije nalazila voda nego gas ugljenmonoksid.Hitlerove bolnice prijavile su smrt oko 300 000 ljudi.

Od 1935.godine Njemačka je počela alarmirajućom brzinom da se naoružava.Marta 1938.godine njene trupe ušle su u Austriju,I dva dana kasnije ta je zemlja postala dio njemačkog Rajha.Potom su okupirali Čehoslovačku,Poljsku,Holandiju,Belgiju I Francusku a u 1941.godini objavili su rat SAD-u.Hitler se tad prepustio čišćenju Njemačke uz pomoć SS jedinica loje su brojale oko pola miliona ljudi.SS divizije bile su zamišljene kao alternativa vojsci,I kao lične Hitlerove ubice.Već su bile ustanovljene I neke od osnovnih njihovih karakteristika-koncentracioni logori I odredi uništenja.Do 1944.godine,istrebljenje Jevreja,prvi zadatak koji se nalazio na Hitlerovom programu,bio je na dobrom putu da bude uspješno završen.Poljake I Ruse je slao na prinudan rad gdje su ostajali u potpuno inferiornom položaju,a njihove zemlje trebalo je da nasele njemački doseljenici.

Godine 1942.logori su korišteni za medicinske eksperimente SS doktora.Ljudi su podvrgavani jakom vazdušnom pritisku ili intenzivnoj hladnoći,sve dok njihova pluća ne bi eksplodirala,ili se oni smrznuli na smrt.U Aušvicu u Poljskoj,bile su 4 velike gasne komore od kojih je svaka u jednom trenutku mogla da primi 2000 ljudi.Tu su esesovci koristili ciklon B,kristalisanu cijanovodoničnu kiselinu koju bi puštali u gasne komore.Žrtvama je bilo potrebno od 3 do 15 minuta da izdahnu,a nacistički kasapi znali su tačno kada je sve završeno-kad bi jauci prestali.Tokom ljeta 1944. Godine,u 46 dana ubijeno je u logoru između 250 000 I 300 000 mađarskih Jevreja,a SS je prešao I na masovno streljanje kako bi smenjio pritisak na gasne komore.Za Hitlera je to bilo logično ostvarenje stavova koje je slijedio još od svoje mladosti.

 
Do kraja 1942.godine Hitlerove armije ratovale su na brojnim frontovima,a bombardovanje njemačke industrije I gubici u ljudstvu I opremi počeli su da pritiskaju privredu.Poput Poljske I drugih okupiranih zemalja,I Rusija je pretvorena u ogromni radni logor .Do kraja 1943.godine,4 795 000 stranih radnika bilo je regrutovano za rad u Njemačkoj,od kojih su 1900 000 bili Rusi,851 000 Poljaka,764 000 Francuza,274 000 Holanđana,230 000 Jugoslovena I 227 000 Italijana.Do kraja 1943.godine gotovo milion Rusa je radilo u Njemačkoj.Ali mrtvi nisu mogli da ožive:poznato je da.od više od 5 miliona ruskih vojnika koje su Nijemci zarobili u toku rata,2 miliona umrlo u ropstvu,a za još jedan milion se pretpostavlja.

U 1943.godini Crvena armija rdžala je kod Staljingrada opkoljeno 270 000 vojnika Hitlerove armije.Hitler im je zabranio da se povuku,naredio je da umru kao heroji.Kada je 90 000 njih preživjelih predalo,Hitler je bio izvan sebe.O n je bio ubjeđen da se Njemačka neće predati:”Ako rat već mora da se izgubi,onda I nacija treba danestane.Ta je sudbina neizbježna.Nije potrebno da se više razmišlja ni o najprimitivnijem postojanju.Naprotiv,bolje je uništiti I to,I to sopstvenom rukom.Nacije se pokazala kao slaba,a budućnost pripada jedino pobjednicima.Osim toga,oni koji ostanu poslije bitke bezvrijedni su,jer su najbolji izginuli.”Ovo je trebalo da bude Hitlerov poslednji akt naredbe koji,na sreću nije primjenjen.

Januara 1945.Rusi kreću u ofanzivuna Poljsku,zatim američka Deveta armija prelazi Elbu,N jemačka trpi poraze.Put za Berlin bio je otvoren.Hitler je izgubio kontrolu nad događajima.Njegov jedini odgovor na svaki predlog bio je:Nema povlačenja.Scena na kojoj je Hitler igrao svoju poslednju ulogu bila je sasvim odgovarajuća za kraj tako neobične istorije.Stalni vazdušni napadi,saznanje da su Rusi u gradu,nervna iscrpljenost I strah stvorili su tenziju na ivici histerije,I Hitlerove promjene raspoloženja uticale su na mnogo zivota.U noćI 26.aprila Rusi počinju da granatiraju Kancelarijat.

Suočen sa smrću I urušenjem režima koji je stvorio,čovjek koji je zahtjevao žrtvovanje miliona života prije nego što će biti spremen da prizna poraz,bio je I dalje stari,prepoznatljivi Hitler.Od prve do poslednje riječI,ni jedna nije iskazivala žaljenje,niti trunku kajanja.Greška je bila u drugima,iznad svih Jevreja,jer čak ni u tim trenucima mržnja nije bila ni malo slabija.Dvadeset čudnih godina je prošlo,I ničemu ga nije naučilo.Hitler je sjeo I napisao svoj konačni testament.

I karakteristično za njega:Hitlerova poslednja poruka njemačkom narodu sadržavala je najmanje jednu zapanjujuću laž.Njegova smrt je bila sve samo ne herojski kraj-samoubistvom,Hitler je namjerno odbacio svoju odgovornost,I izabrao kukavički put da se izvuče.Ubio se,pucajućI sebi u usta,a sa njegove desne strane ležala je nova suprug,Eva Braun,koja je progutala otrov.

Vrijeme:3:30 poslije podne,ponedeljak,30.aprila 1945.godine.Deset dana poslije Hitlerovog pedeset šestog rođendana.

TrećI Rajh je nadživeo svog osnivača još nedelju dana.

ILZE KOH

"Buhenvaldska kurva"

" Ona je bila jedna od najgorih sadista u cijeloj grupi nacističkih mučitelja. I ako se u cijelom svijetu čuje krik, to je krik zbig nevinih mučenika koje je ona ubila"

 

Rođena u Drezdenu, u ruralnoj Saksoniji, 1906. god., Ilze Kol bila je kćerka radnika. U školi je bila poznata kao tiha, lijepo vaspitana djevojčica iz kuće u kojoj je vladala ljubav, a bila je popularna među lokalnim dječacima.

Jedne večeri, 1936. udala se za Karla koha, modela naciste koji je uvodio i zahtjevao najstrožiju disciplinu. Ilzi uopšte nije smetala njegova profesija i bila je ponosna što je od prodavačice postala žena visokog oficira.

Kada su Karl i Ilze stigli u Buhenvald, prvih nekoliko mjeseci proveli su trudeći se da dobiju drugo dijete. Ilze je vodila luksuzni  život dok su oko nje rasli brutalnost i degradacija. U početku je od zatvorenika tražila da je zovu " milostiva gospođo" a kasnije će preći i na druge aktivnosti.

Opsjednuta svojim izgledom, Ilze bi se kupala u Madeira vinu dok su njeni zatvorenici umirali od gladi.Tokom dana Ilze bi se šetala kroz logor sa bičem u ruci, i tukla bi svakog zatvorenika koji joj se ne bi dopadao.Okrenula se i mlađim muškarcima, oficirima svog muža, ulazeći u ljubavne veze sa desetinom njih istodobno. I zatvorenici su bili primoravani da učestvuju u sramotnim orgijama  i najužasnijim seksualnim aktovima dok bi ona sjedila i sa uživanjem posmatrala scene.

Ilze je svoj logor tretirala kao igralište za svoja zadovoljstva.  Ona je uživala u tome da bolesni trofeji ukrašavaju njenu kuću, pa je naredila da se glave nekoliko zatvorenika odvoje od tijela i hemijski stisnu u veličinu grejpfruta. Divila se tijelima mladih zatvorenika koji su morali goli da paradiraju gore - dolje pred njom, a jer se divila njihovoj glatkoj koži od nje bi pravila korice za knjige, novčanike, rukavice i dr.

Ilze je najviše volila kožu Cigana i ruskih zatvorenika i onda bi naređivala njihovu smrt letalnom injekcijom kako koža ne bi bila upropaštena.

 I njen muž Karl je uzivao u perverziji i nepotrebnom nanošenju boli zatvorenicima. Tokom ratnih godina bračni par je nastavio da živi sa svojim načinom života, sve dok se 1941. god. nisu našli pred sudom.

Karl je zbog tačnosti optužbi koje su mu bile dodjeljenje, bio strijeljan 1945. god. Medjutim, njegova žena, "kučka Buhenvalda je i dalje bila živa. Iilze je bila oslobođena iste krivice koja ju je teretila, kao i njenog muža.

Amerikanci su 1945. god. ušli u Buhenvald i svjedočili su o grozotama koje su se tamo dešavale. 1947. god. Ilza je uhvaćena i mnogi zatvorenici su svjedočili protiv nje.

Na početku suđenja sve je to negirela, ali već na polovini je počela da se pravi da ima epileptične napade; nekontrolisano se grčila i gledala u prazno, ali kada ju je pregledao zatvorski doktor, ona se smijala i izjavila kako je uživala u svojoj " prvoklasnoj komediji".

Na kraju je prevda ipak pobjedila.

Čim je izašla iz zatvora suđenje je obnovljeno. Više od 240 svijedoka je svjedočilo protiv nje, i ponovo je dobila doživotnu kaznu, bez samilosti.

 Ilze je 1967. napisala pismo svome sinu Uveu, koga je rogila tokom prvog suđenja. Gorko se žalila da je bila žrtveni jarac Nacističke partije. Nije bilo kajanja ni žaljenja za zločine koje je počinila.

Prvog septembra, u 61. god. života Ilze Koh je pojela jednostavan obrok prije nego što će napisati poslijednje posmo svome sinu.. Onda je vezala čaršafe učvrstila ih za lampu iznad svoga kreveta, i objesila se. U pismu je stajalo: "Za mene ne postoji drugi put. Smrt je jedino oslobođenje!"

 

JOSIF STALJIN

"Tiranin dvadesetog vijeka"


"Jedna smrt je tragedija, milion mrtvih je statistika."

"Suština Staljinovog zla leži u tome što je u svojoj glavi obrnuo moral: ono što je loše postalo je dobro, a što je bilo dobro postalo je zlo. To je bio čovjek koji je izgubio iz vida činjenicu da u biti svakog napretka leže ljudsko dostojanstvo i blagostanje."

MIHAIL GORBAČOV

 
    U martu 1953.godine, stanovnici Sovjetskog Saveza bili su očajni zbog vijesti da je umro predsjednik njihove države. Na pogrebu čovjeku koji je bio poznat kao Ujka Džo Staljin, ljudi su plakali ne skrivajući suze. Za Ruse, Staljin je bio spasilac, veliki vođa koji je izvukao i njih i zemlju iz čeljusti Hitlerovih nacista, a opirao se Amerikancima. Dok su prolazili pored kovčega, mali broj njih bio je raspoložen da se prisjeća one Staljinove druge, tamnije reputacije, da je bio ubica miliona ljudi iz svog sopstvenog naroda, broja koji je bio veći od onog koji su pobili carevi tokom svoje četvorovjekovne vladavine. Nemilosrdna Staljinova birokratija pretvorila je narodnu revoluciju, zasnovanu na idealima slobode i jednakosti, u totalitarnu diktaturu koja je održavana terorom.

Staljin je rođen 21.12.1879. u Gruziji. Njegov otac Visarion bio je loš obućar, pijanica koji je tukao svoga sina i ženu. Ubijen je u tučI kada je Staljinu bilo jedanaest godina. O njemu je brinula majka Jekatarina,koja je bila nepismena seljanka, ali duboko religiozna, ambiciozna i namjerna da svom sinu osigura sveštenički poziv. Tako je Josif upisan u Teološku osnovnu školu u Gori 1888.godine, a 1894.godine dobija stipendiju za Bogoslovskli fakultet u Tifilisu. Ali, on je više volio revolucionarnu literaturu od Biblije.

U junu 1904. Godine oženio se Jekatarinom, mladom seljankom, koja je umrla tri godine kasnije, ostavljajućI za sobom sina Jakova. Jakov će kasnije pokušati samoubistvo, i neće u tome uspjeti; zbog tog neuspjeha, otac će mu se stalno podsmijavati. On će umrijeti u nacističkom koncentracionom logoru 1943.godine, jer će Staljin odbiti da pregovara o njegovom spasenju.

Poslije mnogih uspjeha na političkom planu, Staljin se uzdigao do moći zato što je bio otelotvorenje duha. Nemirnog, neuračunjljivog teperamenta, sujetan, , cinično i često osvetoljubiv, ni fizički mnogo privlačan, Staljin se poistovjrtio sa ulogom rukovodioca da je uvijrk bio obučen skromno, zračio je poniznošću mirom i efikasnošću. Njegov majstorski trik bio je da sebe uvijrk predstavlja kao čovjeka koji je potpuno posvećen izvršenju volje većine.

Već 1927. god. imao je potpunu kontrolu nad Partijom. Staljin je počeo da primorava  sve seljake da se priključe kolektivnim zadrugama, čiji je rezultat užasna glad. Nerazumni zahtjevi države da joj se izruči žito, njegovo oduzimanje na silu, značilo je da seljaci treba da umru od gladi. Sve u svemu, nekih devet miliona muškaraca, žena i djece bilo je izbačeno sa svojih imanja, primorano na glad, zaborav i smrt. Posebno pogođena glađu, na jugu, Bila je Ukrajina u kojoj je glad pogodila skoro 30 miliona ljudi, od kojih su neki bili čak primorani i na kanibalizam.

                                     

I u Staljinovoj kući je tekla krv. On se oženio po drugi put, Nadeždom Alilujevom, šesnaestogodišnjom djevojkom. Ona mu je rodila i dvoje djece Vasilija i Svetlanu. Na jednoj od zabava Staljin je uvrijedio svoju ženu koja je poslije toga pucala sebi u glavu. Zvanično objašnjenje bilo je da je umrla od slijepog crijeva. I njegov sin, Vasilije, umire od alkoholizma.

Sovjetski Savez iz tridesetihgodina biće zapamćen prije svegasvojim krvavim čestitkama u svim oblastima društva: političkim i ličnim. Od 1934-38. nestaće najmanje 7.000.000 ljudi. Do svega je dolazilo baš zbog Staljinove ličnosti i njegovih neprijatelja. Uništio je Vrhovnu komandu i vojnu snagu. Niko nije bio pošteđen njegove kontrole. Staljin je postajao sve suroviji, a narod sve poslušniji.

2. marta 1953. umirao je u svojoj sobi , nije mu bilo spasa i umro je 5. marta.

Ruski narod je iz niza saopštenja saznao da je Staljin ozbiljno bolestan. u četiri sata ujutro 6. marta, objavljeno je: " Junačko srce našeg druga, i nastavljača genijalnog Lenjinovog djela, mudrog viđe i učitelja Komunističke partije i Sovjetskog Saveza prestalo je da kuca."

Tačan broj mrtvih tokom njegove vladavine još se ne zna i procjenjuje se da broji desetine miliona ljudi. U času kada je umro, još 14. miliona njih polako je trunulo u gulazima.