Staljinov unuk tuži "Gazetu" zbog ubistava u vreme Politbiroa

Josif Staljin

Josif Staljin, ili Besarion (Soso) Džugašvili (gruzijski:იოსებ (სოსო) ჯუღაშვილი = Ioseb (Soso) Džugašvili, ruski: Иосиф Сталин) (Gori, Gruzija, 21. prosinca 1879. - Moskva, 5. ožujka 1953.) sovjetski je političar i državnik

Otac mu je bio postolar Besarion (Soso) Džugašvili (gruzijski: ბესარიონ ჯუღაშვილი), rodom iz Gorija, a mati Ekaterina Geladze (gruzijski: ეკატერინე გელაძე), iz kmetovske obitelji, bila je Gruzijka po nacionalnosti.

Gruzijski revolucionarni marksist (kasnije je sam dodao Visarionovič svome imenu) i poslije doživotni diktator SSSR-a (1928. - 1953.) rođen je 21. prosinca 1879. godine u mjestu Gori (Tifilska gubernija) kao sin postolara i bivšeg kmeta. Oba roditelja nisu govorila ruski jezik, ali ga je Staljin (što navodno znači - "čovjek od čelika") naučio dok je pohađao višu vjersku školu u rodnom mjestu. Bio je i student teologije u pravoslavnom sjemeništu u Tifilisu iz kojeg je izopćen 1899. godine jer se godinu dana ranije (1898.) pridružio ilegalnoj Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj stranci. Za pohađanje sjemenišne škole Soso (to mu je bio nadimak u školi) dobio je stipendiju kao najbolji učenik u cijeloj školi.

Revolucionar

Karijeru revolucionara započeo je kao propagandist među željezničarskim radnicima u Tbilisiju. Policija ga je 1902. godine uhitila u Batumiju da bi proveo više od godine dana u zatvoru, nakon čega je protjeran u Sibir odakle je pobjegao 1904. godine. Da ne bismo nabrajali sva njegova uhićenja, spomenut ćemo da je između 1902. i 1913. godine Staljin uhićen osam i protjerivan sedam puta, a ukupno šest puta uspio je pobjeći. Njegov zadnji izgon dogodio se 1913. godine i trajao je sve do 1917. godine. Po povratku iz Sibira 1904. godine Staljin se vjenčao. Njegova prva supruga Jekaterina Svanidze umrla je 1910. godine. Druga supruga Nadežda Alilujeva, s kojom se oženio 1919. godine počinila je samoubojstvo 1932. godine.

U zadnjim godinama carske Rusije od 1905. do 1917. Staljin je bio više sljedbenik nego vođa. Uvijek je podržavao boljševičku frakciju unutar stranke, ali njegov je doprinos bio više praktični nego teoretski. Godine 1907. pomogao je u organizaciji prepada banke u Tbilisiju da bi izvlastili fondove. Vođa boljševika Lenjin u to vrijeme kooptirao ga je u boljševički Centralni komitet. Naredne godine nakratko je bio urednik partijskog lista Pravda (hrv. Istina), a na Lenjinov poticaj napisao je svoje prvo veliko djelo: Marksizam i nacionalno pitanje. Nakon ruske revolucije u veljači 1917. godine Staljin se vratio u Petrograd (sada: Sankt Peterburg), gdje je nastavio uređivati partijski list. Zajedno s Levom Kamenevim Staljin je dominirao pri donošenju partijskih odluka, sve do Lenjinova dolaska u travnju. Politiku suradnje s privremenom vladom koju su njih dvojica vodili, Lenjin je odbacio.

Uspon na vlast

Iako bez osobite uloge u pripremi Oktobarske revolucije ušao je u sovjetsku vladu kao komesar za neruske narodnosti te postao član Politbiroa Komunističke partije 1917. godine. Zajedno s Jakovom Sverdlovim i Leonom Trockim pomogao je Lenjinu riješiti sva goruća pitanja u teškim vremenima građanskog rata. Staljin je u građanskome ratu sudjelovao i kao zapovjednik na nekoliko bojišnica. Godine 1922. postao je generalni sekretar Komunističke partije. Nakon Lenjinove smrti Staljin je sa Zinovjevim i Kamenevim vodio zemlju. S tim privremenim saveznicima Staljin je napao Trockog, kandidata s najviše šansi da naslijedi Lenjina. Kada je uklonio Trockoga, Staljin je promijenio smjer udružujući se s Nikolajem Buharinom i Aleksejem Rikovim protiv Zinovjeva i Kameneva. Do svoga pedesetog rođendana 1929. godine Staljin je učvrstio svoj položaj na mjestu Lenjinova nasljednika.

Industrijalizacija

Kritike koje pada na račun Staljina dolaze prije svega zbog milijuna ubijenih stanovnika Sovjetskog Saveza između razdoblja kasnih dvadesetih i kasnih tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Prvu rundu tih pokolja čini postupak ubrzane industralizacije. Budući da Sovjetski Savez nije imao financijskih sredstava za gradnju industrije, Staljin naređuje oduzimanje ljetine od seljaka nakon čega bi se ona prodavala na svjetskom tržištu da bi se skupio novac za kupnju tvorničkih strojeva. Tijekom tih događaja koji počinju 1928., ali se događaju prije svega u razdoblju 1931. - 1934. procjenjuje se da je umrlo prije svega od gladi deset milijuna ljudi, jer toliki ih broj nedostaje na popisu stanovništva iz 1937. Ukrajinci su to crno razdoblje, kad ih je bilo umrlo od gladi 3.5 milijuna, nazvali Gladomor. Da je situacija u južnom SSSR-u postala očajna, vlada u Moskvi znala je još 1933. godine kada izdaje naređenje da se spriječi odlazak ljudi iz toga područja u druge dijelove zemlje zbog širenja "proturevolucionarnih" laži. Ipak, pravo iznenađenje dolazi iz popisa stanovništva 1937. godine kad, čuvši rezultat, Staljin izražava realni užas i naređuje vršenje novog popisa koji će prikazati povoljniji rezultat za državu.

Staljin je realno znao da će doći do gladi, ali ne takvog pomora, što ga ipak ne oslobađa odgovornosti. Koju godinu kasnije u svom, na zapadu poznatom, govoru tvrdi: "Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna - statistika".

Njegov drugi govor na početku prve petoljetke kraljem dvadesetih godina dvadesetog stoljeća pokazao se potpuno istinit: "U deset godina mi moramo dostići Europu ili nas neće biti."

Ovom ubrzanom industralizacijom Sovjetski Savez uvećao je industrijsku proizvodnju za nekoliko tisuća posto. Država koja je 1922. godine posjedovala samo 13 posto industrijskih kapaciteta zaostale carske Rusije, 1941. druga je svjetska industrijska sila. Bez toga bi SSSR izgubio Drugi svjetski rat.

Partijske čistke
Josif Staljin

Staljinov razlog za ciljane čistke u tridesetim godinama možemo naći u partijskom kongresu koji se dogodio tijekom siječnja 1934. godine. Tijekom tadašnjeg glasovanja o kandidatima za Centralni komitet, Staljin je dobio najviše negativnih glasova od svih kandidata. Osoba koja na ovom zasjedanju dobiva najmanje kritike u tajnom glasovanju jest Sergej Kirov koji na ovaj način postaje konkurent za vlast. Smrt popularnog Kirova u atentatu 1. prosinca 1934. godine dovodi do početaka čistki "proturevolucionarnih" elemenata. Proći će više od godine dana prije nego što ove početne čistke stignu do razine masovnih uhićenja i likvidacija koje se događaju između 1936. - 1939. Prvobitna oštrica ovih akcija bila je usmjerena na članove partijskog kongresa iz 1934. godine (pogubljeno njih 90 posto) i bivše, sada već umirovljene političke protivnike (Zinovjev, Kamenev, Tomski, Rikov, Buharin), ali ona je tamo ostala. Najveći je broj žrtvi na kraju izazvala tajna služba uredbama da se u svakoj općini mora naći i uhititi točno određeni broj "narodnih izdajnika". Većina tako privedenih ljudi bila je potpuno nevina za zločine zbog kojih su osuđeni. Procjenjuje se da je ukupan broj žrtava u ove kratke 3 godine bio 2 milijuna. Bez obzira na ovaj masovni broj smaknutih ljudi, dugotrajnu najveću štetu donijelo je likvidiranje rukovodećih vojnih kadrova (Tuhačevski, Bliher i dr.) što prouzročuje katastrofalne posljedice u vrijeme početka rata.

Drugi svjetski rat !

Napad Njemačke na Sovjetski Savez prouzročio je na svom samom početku kratki živčani slom kod Staljina koji se desetak dana isključio od svijeta. U trenutku kada su se napokon Molotov, Berija i drugi dužnosnici usudili doći u njegove sobu, on ih je samo pitao jesu li ga došli pogubiti zbog štete nanesene domovini. Razlog za takvo razmišljanje nije teško uočiti. Veliki početni njemački uspjesi, prije svega u zraku, posljedica su toga što se sovjetska avijacija nalazila u svojim napadačkim pozicijama prema protivniku, to jest ona je bila postavljena tako da po naređenju može početi bombardirati Njemačku. To je u prijevodu značilo da njemačka avijacija može napasti i uništiti sovjetske zračne baze. Rezultat toga potpuno je uništenje sovjetskih zračnih snaga.

Sreća se u ratu na kraju okrenula na stranu Staljina jer je on, za razliku od Hitlera, slušao savjete svojih generala. Tipična razlika koja donosi pobjedu između njih dvojice nalazila se u pristupu. Staljin bi na sastanku s vojnim rukovodstvom izdao naređenje i onda ga povukao ako bi se njemu suprostavili generali. Hitler je smatrao da je uvijek u pravu. Tijekom vođenja ovog rata velik broj politički postavljenih generala već je do 1942. godine bio smijenjen sa svoje dužnosti i zamijenjen možda manje politički podobnima, ali sposobnijim vojnicima. Nijedan nesposoban general na kraju nije ostao na svom prvobitnom položaju, bez obzira na prijateljstvo s vođom Sovjetskog Saveza. Tijekom rata ovaj vođa svjetskog komunizma nikoga nije štedio, tako da mu i je sin poginuo za domovinu.

Kraj rata nalazi Sovjetski Savez teritorijalno proširen sa skupom satelitskih država između sebe i kapitalističkog zapada.

Zadnje godine

Zbog nastojanja da svojoj politici podredi nove socijalističke zemlje i njihove komunističke stranke te time nametne svoju volju cijelom komunističkom pokretu, izazvao je 1948. godine sukob s jugoslavenskim komunistima (tzv. Rezolucija Informbiroa protiv KP Jugoslavije). To je prouzročilo udaljavanje Jugoslavije od komunističkog bloka i približavanje Zapadu. Posljednje godine svoje vladavine u siječnju 1953. godine naredio je uhićenja mnogih moskovskih liječnika, uglavnom Židova, optužujući ih za medicinska ubojstva. Činilo se kako se sprema repriza Velikog terora iz sredine tridesetih godina 20. stoljeća, ali je Staljinova iznenadna smrt 5. ožujka spriječila još jedno krvoproliće. Tri godine nakon njegove smrti na 20. partijskom kongresu posmrtno ga je Nikita Hruščov optužio za zločine protiv Partije i izgradnje kulta ličnosti.

Nasljednici

Neočekivana Staljinova smrt bacila je vrh komunističke partije u rasulo jer je njegov određeni nasljednik Andrej Ždanov umro još 1948. godine. U borbi za vlast učinilo se na prvi pogled da je pobjedu ostvario Georgij Maksimilijanovič Maljenkov koji 1953. godine ima podršku KGB-a, ali već dvije godine kasnije on gubi svoj položaj u korist Nikite Hruščova koji ga smjenjuje, uz pomoć protustaljinističkih snaga.

Glavna osoba tijekom desetogodišnje borbe za nasljedstvo Staljina koja potom usljeđuje postaje Mihail Suslov. Moć koju posjeduje 1953. godine na svojoj poziciji šefa propagande on koristi za kadrovske promjene na svim razinama. Budućida nije posjedovao ambicije za izravno vladanje državom, on prvo pomaže Nikiti Hruščovu da stupi na vlast, samo da bi 1964. postao pokretač njegova smjenjivanja i postavljanja na čelo države Leonida Brežnjeva na čelo države. Do svoje smrti 1982. godine Suslov je glavni, nedodirljivi ideolog komunističke partije Sovjetskog Saveza što ga čini Staljinovim nasljednikom. Jurij Andropov i Mihail Gorbačov, koji su bili njegovi ljudi, postaju vođe Sovjetskog Saveza nekoliko godina nakon Suslove smrti.

Izvor: Wikipedia