Kao socijalna bica definisano nam je u prirodi da se razvijamo u tom smislu, tezeci ka tome da osnujemo porodicu i da ostavimo u svetu, nakon smrti, nekoga ko ce ziveti na osnovu nasih ucenja. Da imamo decu.

   Ali, sta je sa iskrenim socijalnim instinktom koji nas tera da trazimo nekog ko je izuzetno slican nama, ko ce da nas razume u svakoj situaciji i da deli sa nama i dobro i lose, a, od koga ne trazimo neke vise zivotne stvari, vec samo reci kada se prica, tisinu kada se tuguje, zagrljaj kada nam treba, zabavu u sreci? Sta je sa onima koji su spremi da trpe sve nase mane bez ikakvog viseg cilja, iskljucivo zbog toga sto smo? Sta je sa prijateljima?

   Primetio sam da neki ljudi, kada zadju u odredjene godine, odbacuju sve svoje prijatelje i zive sa ciljem da sto boje podignu svoju porodicu. Dosta im je taj neko sa kim je porodica osnovana kao prijatelj, i mladji narastaj kao zivotni cilj. Da li je ovo normalno? Da li prijateljstvo pored ove porodice gubi na snazi?

   Koji sve oblici prijateljstva postoje? Koje je pravo? Da li je nekad dobro ziveti bez istog? Sta nas definise kao prijatelje? A sta nas otpisuje?

---

        Citati:

   "Na kraju nećemo pamtiti riječi naših neprijatelja, već šutnju naših prijatelja." - Martin Luter King junior

   "Sa svojim prijateljima radim isto što i sa svojim knjigama. Htio bih da su onde gdje ih mogu naći, ali se rijetko njima koristim."
   "Prijatelj se moze smatrati remek delom prirode" - Ralf Valdo Emerson

   "Prijateljstvo je lađa koja može da preveze dvojicu ako je lijepo vrijeme, ali ni jednog ako je ružno." - Konfucije

   "Pravo prijateljstvo nastaje onda, kada ćutanje između dva čovjeka postane prijatno." - Din Kuntz

   "Ne hodaj ispred mene, možda neću slijediti.
    Ne hodaj iza mene, možda neću voditi.
    Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj." - Albert Kamus

   "Potrebni su ti i neprijatelj i prijatelj da te rane u srce; jedan da te kleveće, a drugi da ti to javi." - Mark Tvejn

Prave prijatelje je tesko naci.AKo te napusti neko u odredjenim godinama to samo pokazuje koliko nije bio tvoj prijatelj. Uostalom sta je vise prijatelj, kome mozes da verujes? Ima razlicitih vrsta prijateljstva, samo je pitanje ko koje trazi

uglavnom mozes da vjerujes samo sebi i to je to
e sad, pravi prijatelj, ako ikad nadjemo takvog, bi trebao da nam je tu u svim zivotnim situacijama, ne samo kad nam je lose, i ne samo kad nam je dobro - znaci bez selekcije, a isto tako i mi njemu na usluzi, jer nijedna jednostrana veza nije dobra
kolika recenica, covjece.....

Koje je pravo prijateljstvo.... kad ti je život u opasnosti i drugar ostane uz tebe spreman da se žrtvuje. Nemam ih mnogo u mom životu ali više vrede nego tone poznanika. I to što si gor naveo je primer prevrtljivosti. Drugari i drugarice su itekako dobrodošli u svakoj porodici. Da pričaš, podeliš savet, da ti pripazi klinca na kratko...

meni nikad nece biti jasni kvazi najbolji prijatelji koji posle godina i godina druzenja pocinju da ispoljavaju, pokazuju svoju ljubomoru ... jos narocito ako postognes neki uspeh ... onda pocinju da ogovaraju, izmisljaju ...

Tu blizu sam imao prijatelja,
U ovom gradu koji nema kraja,
Ipak dani idu i sedmice lete,
I pre nego se okreneš, godina je prošla.
I nikada se ne viđamo sa starim prijateljma,
Jer je život brza i strašna trka,
On zna jako dobro da ga volim,
Kao i u danima kad sam dolazio kod njega.
I on je dolazio kod mene, ali smo tada bili mladi,
A sada smo zauzeti, umorni ljudi.
Umorni od igranja ove glupe igre,
Umorni od pokušaja da se probijemo.
"Sutra ću kažem! "nazvati njega
I pokazaću mu da mislim na njega."
Ali sutra dođe i ode,
a udaljenost između nas raste i raste.
Tu blizu, ipak miljama daleko,
"Evo vam telegram gospodine,"
"Vaš prijatelj je danas umro."
I to je ono što dobijemo i zaslužimo na kraju.

Tu blizu, nestao je prijatelj.
Ne zaboravi da uvek kažeš ono što misliš.
Ako nekoga voliš, reci mu.
Nemoj se bojati da kažeš ono što osjećaš.
Posegni i reći nekome šta ti znači.
Jer kada odlučiš da je pravo vrijeme,
Možda će biti suviše kasno.
Iskoristi dan. Ne žali ni za čim.
I što je najvažnije, ostani uz svoje prijatelje
I porodicu, jer su ti oni pomogli
Da postaneš ona osoba koja si danas.


tekst nije moj,

sigurno je drugacija perspektiva kad citas ovo a imas 30-40 godina i kad si mladji 18-25, obostrano je korisno,ako si vec mator imas jos vremena da ispravis stvari , a ako si mladji potrudi se da iskoristis vreme koje je pred vama na najbolji moguci nacin


a sto se tice kvazi najboljih prijatelja , jako lepa izreka,

"Prijateljstvo je ono za sta vas vezuje proslost, zajednicke uspomene, ljubav i odanost, a ne ljudi sa kojima sjedite u kaficu ili idete na zur, niti oni s kojima se cesto vidjate, a za njih ne marite. (autor nepoznat)"

Il je Šemsa ili je Sinan, nema ko drugi 

Prijatelji, vi se s radoscu sjecate zore svoje mladosti i zalite za njezinom prolaznoscu, a ja je se sjecam onako kako se zatvorenik sjeca resetki i okova zatvora. Godine izmedju djetinjstva i mladosti za vas su zlatno doba bez briga i ogranicenja, a za mene su te godine doba tihog bola, koje je poput sjemena palo u srce i raslo s njim ne mogavsi naci nikakvog izlaza u svijet znanja i mudrosti, sve dok ljubav nije srcu otvorila vrata i oblila ga svjetloscu. Ljubav mi je poklonila govor i suze. Vi se sjecate vrtova i orhideja i sastajalista i uglova ulica, koji su prisustvovali vasim igrama i slusali vase neduzno saputanje, pa i ja se sjecam prekrasnog grada u sjevernom Libanonu. Svaki put, kad zatvorim oci, vidim te doline, pune cara i dostojanstva, i te gore, prekrivene sjajem i velicanstvenoscu, koje pokusavaju dodirnuti nebo. Svaki put, kad zacepim usi pred gradskom bukom, cujem zubor potoka i treperenje granja. Sve ljepote, o kojima govorim i za kojima ceznem, poput djeteta koje cezne za majcinim grudima, razjedaju mi duh, zatvoren u tami mladosti, jednako kao sto sokol, zatvoren u krletki, pati kad vidi jato ptica koje slobodno lete prostranim nebom.
Te doline i brezuljci pobudjuju mi mastu, a gorke mi misli pletu mrezu beznadja oko srca. Svaki put, kad odem medu polja, vratim se razocaran, ne znajuci uzroka svom nezadovoljstvu. Svaki put, kad pogledam u sivo nebo, stisne mi se srce. Svaki put, kad zacujem pjev ptica i tepanje proljeca, zaboli me, a da ni ne znam uzroka svojoj patnji. Kazu, da su jednostavni ljudi prazni i da su zato bez briga. Mozda to vrijedi za one, koji su se rodili mrtvi i koji su smrznuta trupla, no osjetljivi djecak, koji mnogo osjeca a malo zna, najnesretnije je bice pod suncem jer dvije ga sile vuku svaka na svoju stranu.
Prva ga uzdize u oblaku snova i pokazuje mu ljepotu bivanja, dok ga druga vezuje s tlom, baca mu pijesak u oci i pobjedjuje ga strahovima i tamom. Osamljenost ima meke, njezne ruke, premda jakim prstima stisce srce i uzrokuje mu gorucu bol. Osamljenost je saveznica bola i isto tako druzbenica duhovnog zanosa.
Djecija tuga, koju tuku udarci bola, nalikuje otvorenom ljiljanu. Drhti na vjetru, u zoru otvori svoje srce i, kad na nju padne sjenka noci, ponovno svije svoje listove. Nema li to dijete razonode ili prijatelja ili drugova pri svojim igrama, njegov ce zivot biti bijedan zatvor u kojem ce vidjeti samo paucinu i gmizanje insekata.
Bolu, koji me opsjedao u mladosti, nije bio uzrok pomanjkanje prijatelja jer mogao sam si ih naci. Bol je uzrokovala unutarnja bolest, zbog koje ljubljah samocu. U meni je ugusila svu ljubav prema igrama i zabavi. S ramena mi je zbacila krila mladosti i postah poput jezera usred gora, na cijoj se mirnoj povrsini odrazavaju sjene duhova i boje oblaka i drveca, no ne moze naci prolaza kroz kojeg bi se pjevajuci izlilo u more.
Takav je bio moj zivot, dok nisam dospio do osamnaestog ljeta zivota. To ljeto gleda iz mog zivota poput gorskog vrha jer u meni je probudilo znanje i naucilo me razumjeti nestalnost covjecanstva. Bio sam ponovno rodjen. Ne rodi li se covjek ponovno, ostane njegov zivot praznim listom u knjizi zivota. Te godine vidjeh nebeske andjele, koji gledahu u mene kroz oci prekrasne zene. Vidjeh i djavole koji bjesnjese u srcu pakosnog muskarca. Onaj ko ne vidi andjele i djavole u ljepoti i zlu zivota, bit ce odgurnut od znanja i u njegovoj dusi nece biti ljubavi.

Khalil Gibran

Sad sam shvatio: to je prijateljstvo,ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste,to ne može,jer zavisi od nas Ne mogu da mu kažem : budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, bicu ti prijatelj.
Ali, bilo ovako ili onako,u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban,što nisam zamjerio nicemu ma šta da je rekao ili ucinio, i što mi je sve njegovo postalo važno.
Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge.
Pa ipak to cinim, makar samo zato da još jednom pomenem covjeka koji je unio toliko radosti u moj život. Pitao sam ga jednom,kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira,ono biva ko zna zbog cega kao ljubav… A ništa ja nisam poklonio tebi vec sebi…

Mehmed Mesa Selimovic

Temelj pouzdanosti i stalnosti koju tražimo u prijateljstvu jest vjernost. Jer ništa nije postojano što je nevjerno.
Uostalom, za prijatelja treba birati onoga tko je neposredan, druželjubiv, tko misli i osjeca kao mi sami: a sve je to stvar povjerenja. Jer dvolicna i podmukla duša ne može biti vjerna.
Ovome treba dodati da prijatelj ne treba da se raduje izmišljenim optužbama ni da vjeruje ogovaranjima, jer je sve to važno za cvrstinu prijateljstva. Zbog toga je tocno da prijateljstvo može postojati samo medu dobrim ljudima.
Jer dobar covjek, za koga se slobodno može reci da je i mudar, mora imati u vidu ovo dvoje kad se radi o prijateljstvu: prvo, da kod njega ne bude niceg lažnog i prikrivenog jer slobodnom covjeku više prilici da i mržnju izražava otvoreno, nego da izrazom lica prikriva svoju misao.
Zatim, on treba ne samo da odbije necije optužbe protiv prijatelja, nego ni on sam ne smije biti nepovjerljiv i vjecito smatrati da ga prijatelj može ugroziti na neki nacin.

Marko Tulije Ciceron

I moj favorit...

Ponekad ne mogu da odredim granice između sebe i ljudi koje volim: gde završavam ja, a gde počinju oni. Kao da smo svi mi jedno, kao da smo isti – ista duša, želja koja traži nešto…zajedničko svima nama.
Svi smo u istom čamcu. A opet, svi smo različiti i posebni, izrazito individualni.
Postoji jedna posebna, retka vrsta ljudi koje ja zovem moji ljudi. To su ljudi koje puštam u svoj prostor, u sebe. Svi moji ljudi su u nečemu isti:
Njihovo traženje je stvaralačko. Oni ne ruše, već nešto grade. Ne žele da vladaju, jer vladanje gubi sjaj u očima,…
Moji ljudi imaju isto osećanje života. Nije više bitno kako ćemo nazvati naše odnose i koji će oblik oni imati. Forme naših odnosa se mogu menjati, ali to osećanje povezanosti nečim iznad nas, većim od nas, što nas zove i spaja, ostaje.
Mi nekako nabasamo jedni na druge i naše se sudbine pomešaju zauvek, čak i ako nismo zajedno. Kao da smo neke boje koje se lako mešaju međusobno, a mnogo teže sa drugom vrstom. Boje koje se rastvaraju pomoću svetla…

Biti jedno - Nebojša Jovanović

Zato sto se osecaju manje vrednim i nesposobnijim od svog prijatelja koji je uspeo da odskoci iznad proseka.To je nesto sto se tesko obuzdava i mislim da se ne treba ljutiti na prijatelje koji ne umeju da se raduju tvojoj sreci .
To malo ko ume.

Cinjenica da zivimo u vrijeme apsolutne degradacije svih drustvenih i ljudskih vrijednosti nije vise nikome nepoznata, a ni cudna.
Cinjenica da je interes postao dominantna kategorija u svim socijalnim sferama nikoga ne plasi i ne rastuzuje.
Izgleda da samo ja (i 5% slicnih meni) i dalje vjerujemo da „prijatelj“ nije samo imenica iz rijecnika, cije leksicko a i drugo značenje jos nije zaprljano i destruisano.

Prijateljstvo nije nesto sto mozete objasniti ili osjetiti tek tako.
To je posebna vrsta ljubavi, slabija u odnosu na intenzitet, ali jaca u svemu ostalom.
Ne mjeri se duzinom trajanja, ali se ne stice odjednom.
Prijatelj je onaj ko razumije. Ne mora nuzno biti slican vama, ali ni nuzno razlicit.

Prijatelj je onaj pored koga mozete sjediti satima, bez da progovorite, ali da je ta tisina razumljivija od bilo kakvih verbalnih ekspresija.
Ljudi su se nekada vezali za rijeci – danas se ne vezu ni za sta.
Stubovi ideala padaju kao domine. Nula je najcesca brojka.

Prijatelj je onaj ko ce dozivjeti vas uspjeh jednako i/ili identicno kao i svoj vlastiti.
A ljudi vise vole tudji neuspjeh nego licni uspjeh. Zato sto ne zive za sebe, nego za druge.
Prijatelj treba manje da govori, a vise da cini. Manje da ocjenjuje, vise da slusa.
Da hvali pred svima, a kritikuje daleko od svih.

Logika – neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj - dovoljno govori o tome dokle smo stigli sa Evropeizacijom i demokratskim vizijama o nacinu zivota i ponasanja.
Materijalizovano koristoljublje doseglo je hijerarhijski vrh.
Ljudi jedni drugima okrecu ledja – ali ne da bi se na njih oslonili, vec da bi jedni druge gurnuli od sebe, sto dalje, i sto dublje. Pruzaju ruke, ali ne i srce.
A prijatelj je onaj ko ti drzi ruku, a dotakne srce.

Razmislite – koliko imate prijatelja? Ostavite se telefonskog imenika ili notesa.
Uradite ono najteze – poravnajte racune sa sobom i onima oko sebe.
Oduzmite povrsnosti i glumu, i dodajte otezavajuce okolnosti.
Znam da ce vas rezultat ozalostiti. Kao sto je i mene, kada sam ucinila to isto.

Zato ...

Hajde da mijenjamo kolektivnu svijest. Pateticno, ali od necega se mora poceti.
Tada bismo imali vise prijatelja nego prstiju.
Mozda bismo manje koristili kaziprst a vise oci.
Hajde da jedan jedini dan ego zamijenimo trecim licem.
I budemo prijatelji.
A ne vukovi.

__________

Napisala jedna koleZinica, davno nekad ..