Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
2  Sve
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Naučnici i rodoljubci  (Pročitano 15005 puta)
10. Avg 2005, 18:31:46
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Ruđer, čovek sveta

RUĐER (Josip) BOŠKOVIĆ rođen je u Dubrovniku 1711. godine, u veku procvata Dubrovačke republike. Kroz ceo 18. vek, Dubrovačka republika se snažno razvijala bazirajući se na zanatskoj manufakturnoj radinosti, još više na moreplovstvu i trgovini. U takvim uslovima jedan moćni dubrovački trgovac uzeo je iz sela Orahova u Hercegovini Josip Boškovića da mu u Novom Pazaru drži trgovinu, prvo kao trgovački momak, a zatim kao ortak. Iz Novog Pazara, Josip Bošković je došao u Dubrovnik kao bogati trgovac i oženio se iz ugledne trgovačke i književne porodice. U braku mu se rodilo osmoro dece, među kojima kao sedmo dete, sin Ruđer.

Ruđer se školovao na jedini mogući način u njegovo doba, u Dubrovniku, u školi Isusovačkog kolegijuma, gde je stekao klasično obrazovanje i znanje latinskog jezika. U desetoj godini Ruđer ostaje bez oca, no po preporuci svojih učitelja, sa 14 godina majka ga šalje u Rim na dalje školovanje, gde u isusovačkom "Collegium Romanum" menja svoje ime i nastavlja školovanje. Tu je tri godine izučavao filozofiju, matematiku i fiziku, što mu je omogućilo da ispolji svoj talenat za prirodne nauke. U Rimu je studirao i logiku, Aristotelovu fiziku i metafiziku, euklidsku matematiku, nešto astronomije i etiku. Bila je očigledna njegova sklonost ka matematici i fizici.

Njegovi rani radovi iz "infinitezimalnog računa" imaju u sebi vredne rezultate za oblast primenjene matematike. Mnogo se bavio geometrijom pa je uveo "svernu geometriju" matematičke metode, bavio se osnovnim pitanjima kao što su neprekidnost, beskonačno male i beskonačno velike veličine, izveo osnovne formule diferencijalne geometrije itd. Svoje matematičke studije i rezultate ovekovečio je u više knjiga, udžbenika i mnoštvo naučnih radova.

Nakon završenog studija Bošković je vršio nastavničku službu u nižim zavodima Isusovačkog kolegija, nastavljajući studije teologije. Kada je njegov bivši profesor Borgondio 1740. primio dužnost Bošković je preuzeo na Rimskom kolegijumu lektorat matematike. Po završetku studija teologije zaređen je za sveštenika, ali je i dalje ostao na Kolegijumu da predaje matematiku i da bi se mogao posvetiti naučnom radu.

Godine 1747. posetio je svoj rodni Dubrovnik, gde je pomišljao da proživi starost, no on više nije dolazio kući, ali je bio stalno u vezi sa svojim zavičajem. Na mnogim mestima u pismima sestri Anici pisana "naški", svedoče da je u Boškoviću uvek bio živ duh našeg jezika. Za Republiku svršavao razne diplomatske poslove u drugim zemljama.

Iako je svojim obrazovanjem Bošković stekao široko znanje iz nauke, filozofije i teologije, u suštini je njegov naučni rad uvek bio okrenut praktičnim ciljevima. Godine 1742. radio je u timu matematičara koji su se bavili problemom pukotina na kupoli bazilike Sv. Petra u Rimu, a godinu dana kasnije istraživao je čvrstoću apside u istoj crkvi. Marija Terezija tražila je njegov savet u vezi sa statističkim problemima bečke dvorske biblioteke. U Parizu su od njega tražili da ispita novivost stubova u crkvi Sv. Genoveve. Bavio se i problemima hidraulike i davao savete pri obnavljanju luka u Riminiju i Savoni.

Raznolikost problema kojima se Bošković uspešno bavio zaista je zadivljujuća i svedoči o univerzalnosti ovog velikog pedagoga i naučnika. Značajne rezultate ostvario je u geodeziji baveći se proučavanjem oblika i veličine Zemljine kugle. Merio je dužinu meridijana između Rima i Riminija, ispitujući i gravitaciju na raznim mestima. Izradio je novu kartu papske države. O navedenim istraživanjima objavio je pet knjiga. Izradio je i niz instrumenata za precizna geodezijska merenja.

Kao stručnjak za geodeziju pozvan je u Beč za savetnika u sporu oko pograničnih voda između Luče i Toskane. Bošković je rešio spor u korist Luče i zato je od njih dobio "plemićku titulu". Boravak u Beču Bošković je iskoristio i okončao pisanje svog glavnog dela "Teorija prirodne filozofije" (1758). Bez obzira što je u svom delu Bošković jasno istakao svojstvoduha i materije kao osnove prirode, njegova teorija nije bila u skladu sa učenjem crkve, pogotovu neprihvatljiv za isusovce.

Da bi se sklonio od napada, Bošković prihvata ponudu markiza Romanjolija i s njim putuje kao savetnik u Italiju, Francusku, Holandiju i Nemačku. Ovo putovanje i posete raznim naučnim institucijama bilo je ono što je oduvek želeo. U Francuskoj je boravio šest meseci i bio je čest gost Akademije nauka u koju je bio izabran za dopisnog člana. Posle Francuske odlazi u Englesku gde boravi u Griniču, vršeći razna geodetska merenja, Oksfordu i Kembridžu. Nešto kasnije izabran je za člana Kraljevskog društva. Da bi se odužio ovom učenom društvu, posvetio im je knjigu o pomračenju Meseca. Interesantno je pomenuti da je većina zemalja koja je posećivao bila neprijateljski raspoložena prema isusovcima, ali to Boškoviću nije ni najmanje smetalo jer su ga shvatili i primili kao naučnika, a ne kao isusovca.

U junu 1761. godine, astronomi su se spremali da prate prolaz Venere pored Sunca. Na podsticaj londonskog Kraljevskog društva, Bošković je odlučio da otputuje u Carigrad odakle bi posmatrao ovaj fenomen. Sticajem raznih okolnosti u Carigrad nije stigao na vreme, ali je obavio taj put i na povratku prošao kroz Bugarsku i Moldaviju do Poljske. Hteo je da ode i do Petrograda, gde je bio izabran za člana Akademije. Njegov "Dnevnik sa puta iz Carigrada" (1762. godine) preveden je na više jezika. U ovoj knjizi opisao je dramu Balkana, naroda koji govore skoro isti jezik, kojim je i on govorio u rodnom Dubrovniku i koji je bio njegov maternji jezik.

Vrativši se u Italiju, Bošković dobija mesto profesora u Pavi i ulogu glavnog organizatora izgradnje astronomske opservatorije u Breri kraj Milana. S velikim oduševljenjem se prihvatio ovih poslova i kada je opservatorija počela sa radom dobio je Katedru za optiku u Breti i preselio se u Milano. U međuvremenu, 1773. godine dolazi do ukidanja isusovog reda i to iz osnova menja njegov opšti status. O Ruđera Boškovića su se otimali univerziteti, dvorovi i države.

Na poziv prijatelja Bošković prelazi u Pariz gde dobija visoko plaćeno mesto direktora marinske optike. Tada je on poprimio i francusko državljanstvo. Radio je vrlo intezivno, ali je imao problema sa nekim kolegama, što ga je navelo da posle izvesnog vremena zatraži odsustvo koje provodi u Italiji, gde je izdao pet knjiga o istraživanjima u Parizu. Godine 1784. dobio je produženje odsustva na dalje dve godine, a zatim i do 1788. Pošao je na put po Italiji, došao je u Milanu i u Breru, gde je u biblioteci mmislio zavšriti neke radove. Tu su se kod njega pojavili prvi znaci bolesti, zdravlje se postepeno pogoršavalo, te je 1787. godine umro u Milanu, gde je sahranjen u crkvi Sv. Maria Podone.
Piše: Dr Mihajlo Mlinar
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Rodoljubivi arhijerej

Stevan Stratimirović (1757-1836), mitropolit, filozof, pedagog, pravnik, političar

Porodica Stratimirovića, potekla je iz ugledne porodice,koja je u vreme Druge seobe naupstila Hercegovinu i od bečkog Dvora dobila mali plemićki posed Kulpin u Bačkoj. Stevan se rodio 1757. godine od roditelja Nikole i Anđeline. On se školovao u mestu svog rođenja Kulpinu, Novom Sadu, Segedinu i Vacu. Filozofske i pravne nauke studirao je u Pešti i Beču, dok je bogoslovska i istorijska znanja sticao kod, tadašnjeg vodećeg, srpskog intelektualca Jovana Rajića. Pod uticajem blagorodnog mitropolita Mojsija Putnika, Stratimirović je napustio svetovni život, zamonašio se i vrlo brzo postao arhimandrit u manastiru Krušedolu, a 1786. episkop u Budimu.

Iako se posvetio crkvi, Stratimirović u njegovom mladalačkom i srednjem dobu nisu bila strana tada napredna intelektualna racionalistička strujanja. Kao episkop u Budimu, mogao je bolje da upozna mađarsku politiku i intelektualnu sredinu, da proširi stečena znanja. Priča se da se mitropolit Putnik na rastanku sa mladim episkopom zaplakao i prorekao mu da će ga on naslediti. Tako je i bilo. Na četiri godine potom, po smrti Putnikovoj, na Narodnocrkvenom saboru u Temišvaru 1790. godine izabran je za srpsko-pravoslavnog mitropolita. U tom zvanju će ostati preko 45 godina, tj. do njegove smrti 1836. godine u Sremskim Karlovcima.

Nakon Stratimirovićevog izbora za mitropolita, njegov savremenik, mudri Dositej Obradović je zapisao: "Nek se uteši i vozraduje celi srpski rod, koji blagodareći Bogu, sad slobodno može reći: Takav nam dođe arhijerej: blag, rodoljubiv i prosvešetn". Dok jedan biograf Stratomirovićev ovako govori o ličnim osobinama njegovim: "Po ličnim vrlinama i darovima bio je mitropolit Stratimirović redak znalac crkvenih, pravnih i građanskih zakona, bistre pameti, jakog pamćenja, zrelog suda, neumoran u vršenju zvanja svoga, čovekoljubiv i gostoprimac.

Vreme svoje nije provodio u raskoši, bio je štedljiv da bi imao otkud činiti milostinje; bio je blag po naravi, nije nikome laskao, nije se s mnogima družio, bio je svakome pristupačan, više strog životom nego ličnošću, teško se nakanjivao na kaznu, rado je praštao, bio je milostiv; voleo je red i u najmanjim stvarima i bio je vazda priseban".

Kao visokoprosvećenom arhipastiru, Stratimiroviću je teško padala intelektualna i moralna zaostalost sveštenstva i monaštva koa i opšta zapuštenost srpskog naroda. Smatrao je da crkva treba da vodi narod. Za to je bilo potrebno bolje školovano sveštenstvo zbog čega je pristupio otvaranju klerikalnih škola po eparhijama, a u Karlovcima 1794. godine osnovao je prvu Bogosoloviju. Svršeni bogoslovi, u zvanju đakona, trebalo je da vrše i dužnosti učitelja, pošto su škole, i pored podržavljenja, bile na izdržavanju crkvenih opština. Nastojao je da ograniči mešanje države u školstvo kako bi u njemu održao duh pravoslavlja, ćirilicu i slavenoserpski jezik, odnosno duhovne veze sa srpstvom pod Turcima i sa bratskim ruskim narodom.

Stratimirović je osećao kakvu štetu trpi srpski narod zbog nedostatka sopstvenih srednjih škola, odnosno gimnazija. On je bio duhovni pokretač Karlovačke gimnazije 1791. godine. Pod njegovim uticajem i glavnim prilogom D. Sabova, a i rodoljubivi srpski, karlovački i drugi građani pomogli su da se mitropolitova zamisao o prvoj srpskoj gimnaziji ostvari. Preko svojih veza on se postarao da ona dobije visokostručne profesore i da gimnazija postane rasadište nove srpske inteligencije.

Presudna uloga njegova i o osnivanju Gimnazije u Novom Sadu 1810. godine, za koju je osnovni kapital položio rodoljubivi Sava Vuković. Prvi Nastavni planovi i programi za obe gimnazije izrađeni su uz aktivno zalaganje i učešće mitropolita Stratimirovića. Prema njegovom biografu Đoke Slijepčevića, "dobiti dve gimnazije sa izrazito nacionalnim obeležjem u Carevini u kojoj su se gemanizatorske i rimokatoličke ideje dosledno sprovodile nije bilo lako. Održavati ih izvan domašaja državnog uticaja još je bilo teže...".

U "Karlovačkom krugu" (jedne vrste male akademije) i izvan njega, Stratimirović je otvarao, iako nije stigao i da sve razreši, mnoge jezičke, etnografske, geografske, istorijske i književne teme. Za njegov naučni rad, za njegove sudove o knjigama interesovali su se mnogi evropski naučnici. On je obogatio i za naučni rad osposobio patrijaršijsku biblioteku u Karlovcima, omogućio štampanje mnogih crkvenih knjiga, kao i četvorotomnu "Istoriju" Jovana Rajačića, a u sve srpske škole uveo istoriju kao obavezni nastavni predmet.

Mitropolit Stratimirović je budno pratio zbivanja u Srbiji i zanosio se njenim oslobađanjem; smatrao je da bi se do toga najlakše došlo uz pomoć bratskog ruskog naroda, kao pouzdanog saveznika iste vere i bliskog jezika. U vezi toga, u proleće 1804. godine, on je caru Aleksandru Prvom poslao svoj čuveni "Memorandum". Kada je,nakon toga, otpočeo Prvi srpski ustanak u Srbiji pod voždom Karađorđem, Stratimirović mu je poklonio najveću pažnju. Svi istoričari ustanka slažu se o njegovom izuzetno velikom doprinosu oslobodilačkoj borbi svog naroda. On je bio "jedan od najinteligentnijih i političkih najobrazovanijih savetodavaca i prijatelja ustanaka, koji je bio u takvim ličnim vezama i u Austriji i među Srbima da na ustanak silno mogao uticati i faktički voditi njihovu spoljnu politiku". Sa svojim izveštajem bečkom Dvoru, uticao je na izvesnu blagonaklonost prema ustanicima i na prećutnu saglasnost o njihovom snabdevanju oružjem, municijom i hranom iz Austrije.

Teško je doživljavao neslogu, razdor i borbu između ustaničkih starešina i bio razočaran zbog nedovoljnih rezultata u sudstvu, prosveti i finansijama Srbije. Pored toga, i bečki Dvor počeo je prema njemu pokazivati nepoverenje. To je uticalo na njega da svoj aktivni stav prema Srbiji zameni držanjem blagonaklono-skeptičnog posmatrača. Izuzetak će učiniti u jesen 1813. godine kada izbeglička masa, nakon neuspeha ustanka, preko 150.000 duša privremeno utočište potraži u Vojvodini. On će tada u okružnicama pozvati sveštenstvo i narod da pruže pomoć unesrećenoj braći, a sam će u Karlovcima i Novom Sadu olakšati položaj porodicama Karađorđa i drugih ustaničkih starešina. Ponovo će ga uzbuditi Drugi ustanak sunarodnika u Srbiji 1815. godine, a umiriti i zadovoljiti politika poslušnosti i upornosti knjaza Miloša Obrenovića u borbi za autonomiju kao i spremnost da sa zahvalnošću prima njegove savete u pogledu uređenja crkve i obdržavanje slavenoserpskog jezika i pisma kao službenih u Knjaževini Srbiji.

Mitropolit Stratimirović još za vreme života u istoriju srpskog naroda se "zlatnim slovima upisao" kao veliki patriota. Pored navedenih zasluga spomenućemo i njegovo držanje i stav prema drugim savremenicima, koji su takođe dali ogroman doprinos u reformi srpskog jezika, književnosti i obrazovanja u tadašnjoj Srbiji. On se zauzimao i za dovođenje obrazovnih ljudi u Srbiju. Tako je i Dositej Obradović njegovim zauzimanjem došao 1806. godine pozvan da iz Trsta dođe u Srbiju. Međutim, kada je 1811. godine postao prvi ministar prosvete u Srbiji, njegove ideje u znatnoj meri nisu odgovarale interesima srpske crkvene hijerarhije, tj. Stratimirovićevim shvatanjima. Kada se pojavio Vuk Karadžić sa svojim radovima, naročito na polju reforme srpskog jezika i pravopisa, Stratimirović ga je u početku pomagao, da bi kasnije postao njegov ogorčeni protivnik.

Uroš Nestorović, veliki reformator srpskih škola i osnivač prve Učiteljske škole 1812. godine u Sent Andreji, kasnije 1816. premešta se u Sombor, takođe je došao u sukob sa sveštenstvom i samim mitropolitom na čelu.
Piše: Dr Mihajlo Mlinar
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Metarski sistem mera u Srbiji
Dimitrije Nešić je tvorac moderne nastave
piše: Dr Mihajlo Mlinar

Svojim delom Nešić je stvorio neophodne uslove za uspon nastavnog i naučnog rada, kao i za pripremu kadrova koji će u razvoju naše nauke, značiti prekretnicu. Velika je njegova zasluga što je kroz pedagoško-naučni rad, prožet iskrenim entuzijazmom, razvio kod podmlatka osećanje ljubavi prema predmetima, naročito matematike, koje je predavao, uprkos brojnim teškoćama sa kojima se susretao.

Dimitrije Nešić je rođen u Beogradu 1836. godine. Bio je najstarije dete Stojana Nešića, zanatlije i Savke domaćice. Nešićev deda po ocu bio je trgovac u Novom Pazaru, koji je 1808. godine zbog pritiska Turaka na srpski narod u krajevima koje nije zahvatio Prvi ustanak napustio Novi Pazar i spas potražio u tek oslobođenom Beogradu.

Dimitrije je još kao osnovac ostao bez majke. Savestan i marljiv, sa uspehom završava osnovnu školu i šestorazrednu gimnaziju, a potom se 1853. upisuje na "Jestestvoslovno-tehničesko odelenije" Liceja u Beogradu.

Ispoljena velika želja ka znanju, predanost u radu i svest da se bez upoznavanja savremenih svetskih dostignuća nauke ne može uspeti naveli su mladog i ambicioznog Nešića da se 1854. godine, kao odličan učenik druge godine Liceja, obrati Ministarstvu prosvete i crkvenih dela traže i razumevanje i podršku za svoje ambicije i da ga primi za svog pitomca i pošalje u inostranstvo.

Pošto se njegovom zahtevu izašlo u susret, on u jesen 1855. odlazi na dalje studije u Beč, tada poznati centar za prirodne i tehničke nauke. Na Velikoj tehničkoj školi u Beču studira godinu dana, a potom odlazi u Karlsrue, gde za četiri godine završava studije na Politehnici. Nešić se pri kraju studija u Karlsrueu prijavljuje na konkurs Liceja u Beogradu za profesora upražnjene katedre za fiziku, meteorologiju i fizičku geografiju. Za obe katedre prijavilo se više kandidata, a među njima i evropski obrazovani, sa svežim naučnim pogledima D. Nešić i K. Alković.

Na predlog zastupnika ministra prosvete i crkvenih dela, knez M. Obrenović, je ukazom 1862. postavio Nešića za suplenta na katedri za matematiku, a Alkovića za suplenta fizike. Nešić je u početku na Liceju predavao višu matematiku, geometriju i arhitekturu.

Mlada država je usvojila tekovine postignutih na Zapadu. Tih godina vraćaju se u domovinu državni pitomci, koji su presudno uticali na preobražaj prosvete, donoseći sa sobom novu kulturu, nove ideje i običaje.

To je dovelo do pretvaranja Liceja 1863. u Veliku školu. Knez Mihailo Obrenović je ukazom od 26. septembra 1963. postavio 8 profesora, koji su kasnije birali ostale profesore, među njima je bio i D. Nešić, kao profesor za matematiku.

On je bio profesor matematike na Velikoj školi od njenog osnivanja do odlaska u penziju 1894. godine. Modernu nastavu matematike uveo je preko svojih udžbenika, jer je smatrao za svoju najpreču dužnost snabdevanje svojih studenata dobrim udžbenicima.

Time je hteo da im olakša studiranje smanjujući im trud i vreme oko mučnog beleženja i prepisivanja. Bili su to prvi naši univerzitetski udžbenici matematike, a bili su u upotrebi više decenija. Udžbenike: "Trigonometriju" objavio 1875.

"Algebarsku analizu" i "Nauku o kombinacijama" objavio 1883. Kao profesor i rektor, na Velikoj školi D. Nešić je proveo više od 30 godina. Povukao se u penziju da bi katedru matematike ustupio svom obdarenom đaku i tada već svetski priznatom naučniku M. Petroviću Alasu.

On je 1904. godine, u nekrologu za Nešića kazao: "U svim preobraženjima kroz koje je prolazila Velika škola, Nešić je aktivno sudelovao, ostavljajući na svakom poslu otiske svoga velikog pedagoškog iskustva i dajući svojim autoritetom pravac ovim preobražajima".

Profesori Velike škole, a među njima kao profesor i rektor, i kao treći po redu, predsednik Srpske kraljevske akademije (izabran je 1892. do 1895), obeležili su epohu duhovnog uspona i progresa Srbije u drugoj polovini 19. veka. Pred kraj svoje profesorke karijere, D. Nešić je bio ministar prosvete i crkvenih dela.

Posebno treba istaći Nešićev rad koji se odnosi na uvođenje "metarskog sistema mera" u Srbiji. Glavna karakteristika mera u Srbiji sredinom 19. veka bilo je mnoštvo, raznovrsnost i nejednakost u nazivima. Zato je tadašnja vlada 1872. odlučila da pošalje D. Nešića u zemlje srednje Evrope, gde je u praksi metrička mera; i tamo da prouči kako zakonodavno uvođenje tog sistema mera u Srbiji.

Nešić je krenuo u obilazak najpoznatijih nemačkih, austrougarskih i belgijskih srednjih škola. Na osnovu što je saznao i iz razgovora sa belgijskim stručnjacima za merne jedinice, Nešić je po povratku izradio i precizno obrazložio Predlog zakona o metarskim merama. Posle višednevnog pretresa u Skupštini, Zakon je i izglasan 1873. godine. Princip usvojenog Zakona nisu se bitno menjali ni u pravnim propisima koji su donošeni posle Prvog svetskog rata. Osim teksta Zakona o metarskim merama on je napisao i knjigu "Metarske mere" koja je odigrala ogromnu prosvetiteljsku ulogu u oblasti merenja i mera u Srbiji toga vremena.

Dimitrije Nešić je bio član više naučnih društava. Za redovnog člana Srpskog učenog društva izabran je 1870. U radu Društva učestvovao je sve do njegovog spajanja sa Srpskom kraljevskom akademijom. U periodu od 1887. do 1879. godine bio je sekretar Odseka za prirodne nauke. Istu dužnost je imao i od 1900. do 1901. godine.

Svoju akademsku besedu "Pogled na Lajbnicovu infinitezimalnu metodu", pročitao je 7. februara 1888. godine. Bio je treći po redu predsednik (1892. do 1895) Srpske kraljevske akademije. Krajem 1890. izabran je za dopisnog člana Jugoslovenske akademije znanosti i umetnosti.

Kao predsednik Akademije, Nešić je imao obaveze kako prema nauci, posebno matematici, tako i prema društvu u kome je živeo. Godine 1894. pokreće inicijativu za prenos Vukovih zemnih ostataka iz Beča. Kao izaslanik Akademije, sa S. Novakovićem i P. Đorđevićem, prisustvuje u Beču u jesen 1897. u prenosu.

Pored redovnih zadataka oko organizovanja rada, bio je inicijator zidanja veće, nove zgrade Srpske kraljevske akademije. Organizuje međunarodnu saradnju, preko razmene časopisa iz oblasti prirodnih i matematičkih nauka. Na osnovu referata D. Nešića, za redovne članove Akademije izabrani su: J. Žujović (1888), Lj. Klerić (1889) i M. Petrović (1899). Nešić je, kao predsednik Akademije i matematičar bio nekoliko godina član i potpredsednik Međunarodne komisije za dodeljivanje nagrade Lobačevskog u Petrovgradu.

D. Nešić, naučnik, matematičar, veliki pedagog i kulturni radnik umro je u 68. godini života u Beogradu 1904. Sahranjen je na Novom groblju sa svim počastima, koje su mu ukazali SKA, Beogradski univerzitet i mnogobrojni poštovaoci. Za sve što je činio, za svoj patriotizam, ljubav prema narodu i otadžbini, ali i za svoj javni i politički rad Nešić je bio odlikovan Ordenom Sv. Save prvog i drugog reda, a i Ordenom Belih orlova četvrtog reda.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Utirao puteve Vuku Karadžiću

Dositej (Dimitrije) Obradović (1739-1811), teolog, narodni prosvetitelj i književnik

Dositej (Dimitrije) Obradović rodio se 1739. godine. Potekao iz zanatlijske porodice, u rodnom Čakovu, mestu u Tamiškom Banatu, gde je stekao prvu pismenost. Tu ga je već kao dečaka privukao grčki jezik. Među Srbima i Rumunima, stanovnicima njegovog rodnog mesta, našao se i jedan stari Grk. Pobožan preko svake mere, kir Dima nije izbivao iz crkve. Anegdota otkriva dve dečakove sklonosti. Bio je mladi Dimitrije i sam jako sklon religioznoj zanesenosti, a istovremeno nezasito željan znanja i učenja. Sa zanata u Temišvaru, kuda su ga dali roditelji da se otrezni, pobegao je u sremski manastir Hopovo.

Zakaluđerivši se, Dimitrije je dobio ime Dositej. Tu je proveo tri godine i izašao je na glas svojom pobožnošću, ali je i učio. Iz manastira otišao, mrko gledan od bratije, u Irig, da uči latinski. U manastirskoj biblioteci čitao je dela istočnih crkvenih otaca: Vasilija Velikog, Grigorija Nazijanskog, Jovana Hrizostoma, a i noviju rusku teološku literaturu.

Dositejev put do znanja i ugleda bio je dug i trnovit. Uslovi gotovo svemu oskudni ili čak protivni uspehu. Na način svojstven u ona vremena Srbima željnim škole našao se mladi kaluđer između uticaja istočne, grčke, i zapadne, latinske knjige, crkvene i svetovne; a osetio je, verujemo, i delatno zračenje ukrajinskog i ruskog modela pravoslavne prosvete. Jedino iz ruskog, po veri pouzdanog izvora, pravoslavni Srbi su bili spremni da u svoj narod prenesu nove misli i novu prosvećenost. O Rusiji se znalo da je inicijativom Petra Velikog pregla put evropske prosvete. Onamo, i na ruske knjige, upućivao je Dositeja i njemu očinski naklonjen hopovski iguman Teodor Milutinović. S odlukom da posluša igumana Milutinovića, Dositej je 1760. godine napustio Hopovo, ali u nedostatku para, koje je trebao zaraditi, umesto u Rusiju, on kreće za Zagreb, gde je nastavio da uči latinski, a zatim u Dalmaciju, a nešto je boravio i u Crnoj Gori. U ovim mestima provodi tri godine kao učitelj, gde upoznaje narodni život, lepote čistog narodnog jezika, usvaja narodnu mudrost, narodno vrednovanje ljudskih karaktera i ostalih životnih vrednosti.

Čitajući spise A. Reljkovića i A. Kačića Miošića, pomišlja i sam da počne sa pisanjem prosvetiteljskih spisa za narod na narodnom jeziku; tako sastavlja svoju "Bukvicu", koja se u rukopisu čitala po Dalmaciji. Ponovo ga počela goniti misao da mora valjano da savlada grčki, jer je znao da su na grčkom pisani oni izvornici iz kojih je najvećim delom proistekla stara srpska prosveta i književnost. Sa takvom odlukom kreće 1763. godine u Grčku. Kada se najzad domogao Svete Gore, tamo nije više zatekao grčkog učitelja i prosvetitelja Evgenija Vulgarisa. Ovde je saznao za grčku školu u Smirni, koja je bila nekakav spoj - narodnog učilišta, bogoslovije i učiteljske škole. Sve do dolaska u Smirnu, gde je školu vodio Jerotej Dendrin, Dositej se obrazovao, pretežno samoučki.

Tri nepune godine provedene u Smirni bile su i vreme neprestalnog dodira s tekstovima antičke grčke književnosti. Tamo je čitao i spise savremenih grčkih pobornika, religioznog humanizma i prosvećenosti, pored onih pera odlučnog reformatora Vulgarisa, i umerenijeg, izrazito opreznog Nikifora Teotokisa. Pored Smirne on boravi na Krfu, Hiosu, u Carigradu i drugim mestima ukojima dolazi u neposredan dodir i sa vizantijskom prosvećenošću. U Smirni je, kod J. Dendrina, naučio klasični i moderni grčki jezik, usvojio je grčku verziju prosvećenosti i reformskih ideja 18. veka, te stekao osnovna znanja iz filozofije i književnosti.

Godine 1768. Dositeja će put za znanjem povesti iz Smirne sada prema zapadu Evrope. Početkom 1769. kratko boravi u Veneciji. Tuprevodi Teotokisov "Kirjakadromion". Zatim prelazi ponovo u Dalmaciju, gde 1770. završava tri spisa (izdate posthumno): u Plavnu "Žicu" (ili Dostitejevu Bukvicu), a u Skradinu Hristotiju i Venac od Alfavita. Posle boravka u Veneciji i Dalmaciji, Rumuniji i u Sremskim Karlovcima - tada najvažnijem srpskom kulturnom centru, Dositej konačno odlazi na Zapad.

Pošao je Dositej na zapad Evrope da se školuje sasvim onako kako su pre njega onamo pošli i grčki prosvetitelji - reformatori čija je dela rano čitao i veoma cenio. Upisuje se na Univerzitet u Haleu, gde je konačno skinuo i mantiju. Ovde je slušao predavanja iz filozofije, estetike i naturalnu teologiju kod slavnog profesora Eberharda. Zatim u Lajpcigu sluša predavanja iz fizike kod profesora Borna. Ovde u Nemačkoj Dositej stiče ne samo intelektualno već i društveno-političko obrazovanje shvata pravi smisao prosvetiteljskog racionalizma, uzima ga za filozofsku osnovu svog programa, vezuje taj program za praktičnim potrebama i mogućnostima kod Srba i ta ideja prelazi na akciju.

U toku sledećih 20. godina (1783-1803) Dositej u Lajcigu štampa svoje spise: Program društvenih reformi i kulturno-provetnog rada u prikladnom obliku izlaže u "Pismu Haralampiji" (1783) i dalje ga razrađuje u delima "Život i priključenija", i "Sovjeti zdravog razuma" (1883).

Posle boravka u Parizu i Londonu, vraća se u Beč, gde od 1785. do 1787. opet živi dajući časove, najviše francuskog i italijanskog. Godine 1787. odlazi u Belorusiju, gde je nastavnik Vojne škole u Šklovu, ovde je štampao "Basne" (1778). U Beču je opet od 1789. kada tu objavljuje i "Pjesmu o izbavljeniju Serbije". U Beču učiteljuje i 1793. objavljuje prvi deo svog "Sobranija raznih naravoučitelnih veštej v polzu i uveselnije".

Zbog oskudnih prihoda 1802. prelazi u Trst, gde su mu bogati rodoljubivi srpski trgovci obećali potporu, s obavezom da piše "polezne knjige" na narodnom srpskom jeziku. A Dositej ima jednu jedinu strast, a to je štapanje knjiga. On prethodi i utire puteve Vuku, boreći se za uvođenje narodnog jezika u nauku, književnost i prosvetu. Dositej je začetnik i srpske moderne prozne književnosti.

Prvi ustanak u Srbiji 1804. povod je Dositeju da u Veneciji, već iste godine, objavi "Pjesmu na insurekciju Serbijanom", posvećenu Srbiji i hrabrim vitezovima i vojvodi Georgiju Petroviću. Ovde štampa i svoju "Etiku". On sakuplja i priloge za ustanike, a i sam je priložnik. Nakon provedenih "šest radosnih i poleznih godina" u Trstu, 1806. sa izvesnom sumom novca i jednim topolivcem vraća se kočijama u Srbiju, odnosno Zemun. Prilikom polaska bio je dosta uzbuđen, jer iako je obišao dosta sveta u Beogradu do tada nikada nije boravio.

Dositejev rad i poslednje godine života u Srbiji - Beogradu Jovan Skerlić je sažeo u ovakav niz podataka: "U leto 1807. pržavši u Srbiju, stavio se sav u službu njoj. 1808. je direktor svih škola, vaspitač Karađorđeva sina Alekse, Karađorđev sekretar i savetnik. Tada on počinje izvoditi ceo jedan plan za prosvetnu organizaciju Srbije, osnuje i otvara Veliku školu (1808) i Bogosloviju /1810). Iste godine postaje član Pravitelstvujućeg sovjeta, a početkom 1811. postaje prvi ministar prosvete u Srbiji.

Mudar i rodoljubiv, on stiče ugleda među ustaničkim vođama, miri ih i upućuj, neumorno radi da se Srbija učvrsti i iz gradi kao samostalna nacionalna država, i zbog toga njegovog srpskog rodoljuba austrijske vlasti dobiju naredbu da ga ubiju čim pređe granicu". Dositej je u Beogrdu "zadovoljno proveo poslednjih pet godina života". Umro je, nakon kraće bolesti, krajem marta 1811. u 82. godini života. Za njega se može reći da je umro stekavši ugled "duhovnog oca Srbije". Mogao je to postići samo uvažavajući dve velike, samosvojne kulturne i prosvetiteljske tradicije.
Piše: Dr Mihajlo Molnar
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Lekar i humanista
Bio je prema saradnicima veoma strog i autoritativan šef
priredio: Dr Mihajlo Molnar

Ime V. Subotića je toliko povezano sa osnivanjem, razvojem i afirmacijom srpske operativne medicine da se sa pravom može tvrditi da je on bio otac praktične hirirugije u nas. Poslednjih 40 godina njegovog života predstavlja izuzetan primer stvaranja praktične "hirurške škole" u Srbiji.

Vojislav Subotić je bio sin pesnika Jovana Subotića i njegove supruge Saveke koji su živeli u Novom Sadu, gde je on rođen 1859. godine. Međutim, osnovnu školu je učio u Zagrebu, da bi gimnaziju, kasnije učio u Karlovcima, a završio u Novom Sadu. Medicinske studije je započeo u Beču, da bi za vreme srpsko-turskog rata (1876), kao dobrovoljac u 17. godini života učestvovao u borbama na Drini. Zatim nastavlja studije u Parizu, a promovisan je u svojoj 22 godini za doktora medicine 1881. u Beču. Kao mlad ali veoma darovit i ambiciozan lekar, njegova žalja je bila da se dalje usavršava. Po završetku studija radi na patološkoj anatomiji, a zatim je primljen kao aspirant na Hiruršku kliniku prof. E. Alberta, poznatog češkog hirurga, koji je od 1881. bio profesor hirurgije u Beču. Predložio je šav u digestivnoj hirurgiji, kasnije poznat kao "Albertov šav".

Dr V. Subotić je kao mlad hirurg započeo svoju praksu u Zemunu 1884. godine kada je postavljen za gradskog fizikusa i "primarnog lekara". Kasnije je osnovao prvo hirurško odeljenje Zemunske bolnice. Na poziv Srpskog saniteta, iako mlad hirurg, otvorio je prvo hirurško odeljenje u Beogradu 1889. u tadašnjoj Paliluskoj bolnici.

Iskustva dr Subotića, stečena u ratu sa Bugarima i Balkanskom ratu (1912-1913), zasnovana su na povredama malokalibarskim oružjem, koje ne prouzrokuje velika razaranja tkiva. S obzirom da je radio kao građanski a ne kao vojni hirurg u Beogrdu, nisu m u stizali mnogi od teških ranjenika koji su stradali još na bojištu ili ubrzo po ranjavanju. Radeći u Paliluskoj bolnici, sve do 1907. kada prihvata mesto šefa bolnice na Vračaru (nekadašnja Opšta državna bolnica), dr Subotić je svojom energijom pokušao i uspeo, d zapuštene bolničke prilike izmeni do te mere da je bolnica postala jedna od najboljih ustanova toga vremena. Bio je strog i autoritativan šef.

Za predsednika SLD izabran je 1906. prvi put. Dr Subotić je učestvovao u ratovima 1912-1918. i radio kao građanski i u svojstvu vojnog hirurga. U ratu sa Bugarima i Balkanskom ratu radio je u pozadini, Beogradu, gde su stizali ranjenici sa bojišta. Za vreme Prvog svetskog rata on je kao rezervni sanitetski pukovnik radio u Beogradu, a potom u Nišu. Ne želeći da padne u ropstvo neprijatelja, evakuisao se preko Albanije, iako je njegovo zdravstveno stanje bilo teško zbog stenokardičnih napada, koje ga je pratilo tokom ostatka života. Oronuo i oslabio, a više nije imao svoje hirurško odeljenje, on odlazi u Pariz i London, gde je radio (1916-1918) u interalijalnoj komisiji kao naš delegat, koristeći svoja široka poznanstva u inostranim lekarskim krugovima. U Londonu je održao predavanje "O epidemiji pegavca u Srbiji 1914-1915. godine.

Konstruisao je 1916. šinu za imobilizaciju butnjače i prikazao je u Pariskoj akademiji medicine, zbog čega je, a i za ostale značajne usluge našeg saniteta Parisko hirurško društvo izabralo ga 1916. za svog člana. Dr Subotić je bio jedan od prvih hirurga u svetu koji je primenio reparaciju krvnog suda umesto podvezivanja. Početkom 1918. on se vratio na Krf i stavio na raspolaganje ministru vojnom, odakle je otišao u Solun. Tu mu je ponuđen bezbedan rad u pozadini Solunskog fronta, međutim, on to nije prihvatio. Tražio je da radi na frontu i izabrao Drugu armiju, čiji je komandant bio vojvoda S. Stepanović, i u njoj su radili njegovi učenici. Iskustvo dr Subotića i njegovi saveti često su pomogli da spasu veliki broj teških ranjenika. Prešavši Solunski front zajedno sa svojim učenicima i saradnicima radio je u "Poljskoj hiruškoj bolnici" u Dragomancima.

Ona je sagrađena po njegovoj ideji i mogla je da služi na čast svojim hirurzima i po završetku operacija dobila veliku pohvalu od strane vojvode Stepanovića. Pored toga, dr Subotić je bio odličan posmarač, sistematičan i studiozan naučni radnik. Svojim uspesima u radu i saopštenjima stekao je glas vanrednog ratnog hirurga, jer je bio pokretač i nosilac epohe savremene hirurgije u nas. Nije slučajno izabran u to vreme za člana Društva ratnih hirurga SAD i Engleske.

Ideja za osnivanje Medicinskog fakutleta u Beogradu potekla je još davne 1898. kada je Narodna skupština Srbije donela odluku da se Velika škola u Beogradu podigne na stepen Univerziteta. Na osnovu izrađenog projekta komisije iz sastava SKA i Velike škole, tek zakonom iz 1905. ova promena je izvršena, ali Medicinski fakultet nije otpočeo sa radom. Međutim, uz memorandum SLD, tadađnja vlada je odredila komisiu u sastavu: dr M. Jovanovića, dr V. Subotića i dr. Đ. Joanovića, da izrade Nacrt orgnizacije budućeg Medicinskog fakulteta. Ova akcija urodila je plodom i maja 1914. Skupština Srbije donela odluku o otvaranju Medicinskog fakutleta. Prvi svetski rat je omeo izvođenje ovog plana i tek po završetku rata 20.02.1920. je počeo adminstrativno funkcionisanje Medicinskog fakutleta u Beogradu.

Posle dugogodišnjeg i napornog rada dr Subotić je postavio temelje prve hirurške literature u nas i postao otac ne smao srpske hirurgije, nego celokupne oprativne medicine. Zbog svojih zasluga, izabran je 1919. za redovnog profesora hirurgije. Za prvog dekana novoosnovanog fakutleta izabran je prof. dr M. Jovanović - Batut, a prvi prodekan postao je prof. dr Subotić. Sledeće, 1921. on je izabran za dekana. Njegov izbor za dekana, uticao je na oživljavanje svih delatnosti Medicinskog fakulteta. U isto vreme je osnovao i Prvu hiruršku kliniku, čiji je prvi direktor bio lično on.

Za doprinos medicinskoj nauci i hirurškoj praksi prof. dr Subotić je za života dobio najviše nagrade, odlikovanja i priznanja. Pored toga, što je već navedeno, bio je član Francuskog, Nemačkog i Međunarodnog hirurškog društva, Peštanskog lekarskog društva, član Pariske akademije medicine. Međutim, najveća nagrada mu je bila, kako je sam jedanput rekao, poštovanje i ljubav njegovih đaka. Prof. dr V. Subotić je preminuo decembra 1923. u Beogradu u 64. godini života.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Algebra i na srpskom jeziku

Bogdan Gavrilović
(1864-1947)
matematičar, fizičar, astronom i filozof

Krajem prošlog i početkom ovog veka, kada su se obrisi novovekovne matematike već dobro videli, u srpskoj nauci pojavio se jedan novi narašaj izvanrednih matematičara. Dolazak te nove genecije bio je prekratna tačka za razvoj matematičkih nauka u Srbiji pa i šire. Među njima istaknuto mesto zauzima profesor Velike škole i Beogradskog univerziteta akademik Bogdan Gavrilović, D. Nešić i M. Petrović. Oni su najzaslužniji za stvaranje matematičke škole u Beogradu i nastanak Beogradskog univerziteta.

Bogdan Gavrilović rođen je u Novom Sadu 1864. godine od majke Sofije i oca Aleksandra. Detinjstvo i prvu mladost Gavrilović provodi u N. Sadu, ili "Srpskoj Atini", kako su taj duhovni i kulturni centar Vojvodine tada zvali. Osnovnu školu i gimnaziju završio je, kao najbolji đak, u svom rodnom mestu. Pored obdarenosti, njegovom obrazovanju je doprinelo i vaspitanje koje je dobio u svojoj porodici: deda mu je bio učitelj i upravitelj osnovne škole, otac profesor i direktor Srpske gimnazije. Imajući tako dobru pripremu, on je kao pitomac srpske ustanove "Tekelijum", sa lakoćom i odličnim uspehom završava studije na Filozofskom fakutletu Univerziteta u Budimpešti, i to na Odseku za matematiku, fiziku i astronomiju.

Već u svojoj 23. godini Gavrilović brani na Univerzitetu u Budimpešti doktorsku disertaciju čiji je naslov: "O predstavljanjima jednogranih analitičkih funkcija". Pre toga, kao uslov za sticanje doktorata, polaže ispite iz: matematike, astronomije i eksperimentalne fizike. Nakon sticanja titule "doktora matematičkih nauka", Gavrilović se dalje usavršavavao i boravio u poznatim naučnim centrima Zapadne Evrope: Nemačkoj, Švajcarskoj i Francuskoj. Tako, u Berlinu slušao je predavanja kod čuvenog matematičara Vajerštrasa.

Pedagoška delatnost i aktivnost na transformaciji Velike škole

Bogdan Gavrilović, kao mlad matematičar u usponu, dolazi u Beograd 1887. godine, gde je proveo šest decenija aktivnosti. Iako nije bio državljanin Kraljevine Srbije, ukazom kralja Milana postavljen je za "kontaktualnog suplenta" Filozofskog fakulteta Velike škole, pod uslovima za strane podanike. Spomenimo da su nastavnici u to vreme mogli imati zvanja: docenta, suplenta i profesora. U to vreme Velika škola, koja je postale reforme Liceja 1863. bila podeljena na tri fakulteta: Filozofski, Pravni i Tehnički. Škola je bila smeštena u, za to vreme, velikoj zgradi koja je danas poznata kao "Kapetan Mišino zdanje". Tu zgradu darivao je svom narodu za potrebe Velike škole kapetan Miša Anastasijević.

Zanimljivo je da su se matematika i prirodne nauke do 1873. godine predavale samo na Tehničkom fakultetu. Uvođenjem matematike na Filozofskom fakultetu, formira se Katedra za matematiku. Do dolaska Gavrilovića jedini profesor matematike bio je D. Nešić. U okviru svojeg kursa matematike Gavrilović je predavao analitičku geometriju, trigonometriju i osnovne školske matematike. 1894. godine, nakon odbranjene doktorske disertacije na Sorboni u Parizu, vraća se u domovinu veliki srpski matematičar dr Mihailo Petrović, koji je odmah postavljen za profesora matematike na Velikoj školi. Iste godine izdvaja se nastava matematike za studente Tehničkog fakutleta, koju preuzima B. Gavrilović, dok M. Petrović ostaje na Filozofskom fakutletu.

Njih dvojica su bili komplentarni po svojim interesovanjima u matematici. Petrović je, pre svega, bio profesor analize sa primenama, dok se Gavrilović bavio algebrom, geometrijom i teorijom funkcija. U okviru algebre posebno su ga zanimale kombinatorika i teorija brojave. Svoje pedagoško delovanje u geometriji prikazao je u svom veoma obimnom i glavnom delu, tada, pa i danas, velike naučne vrednosti "Analitička geometrija", objavljenom 1896. godine. U knjizi "Teorija determinanata" (1899), kao i u dvadesetak radova objavljenih u "Glasu" SANU-a, pokazuje svoje duboko znanje, jednu široku učenost i pravu matematičku veštinu.

Priča o životnom putu B. Gavrilovića nerazdvojena je od razvoja Beogradskog univerziteta i matematičkih naujka u Srbiji. Krajem 19, a naročito početkom 20. veka, dolazi do ubrzanog razvoja visokog školstva u Srbiji. Tako 1896. Velika škola dobija izvesnu autonomiju, a na stručnom planu nastava matematike se približava evropskom nivou. Godine 1900. stvara se Seminar za matematiku, mehaniku i teorijsku fiziku u čijem radu učestvuju nastavnici i asistenti Filozofskog i Tehničkog fakutleta. Glavnu ulogu u radu tog seminara imaju Gavrilović i Petrović. Posle dugogodošnjih priprema i odlaganja Velika škola 1905. se transformiše u Univerzitet. Petrović se nalazi među 8 postavljenih profesora, a B. Gavrilović je odmah biran za redovnog profesora Tehničkog fakulteta. Tako Petrović i Gavrilović dobijaju vodeću ulogu u organizaciji nastave i naučno-istraživačkog rada na tek osnovanom Univerzitetu.

Svi nastavnici i asistenti teorijske i primenjene matematike sa Univerziteta čine Klub matematičara. Spomenuti seminar predstavlja zapravo "matematičku školu" Beogradskog univerziteta i može se reći da je to bilo "zlatno doba srpske matematike".

Naučni radnik, akademik i dodeljena priznanja

Bogdan Gavrilović nije bio samo univerzitetski profesor matematike. On je takođe bio odličan organizator naučnog rada koji je bitno doprineo prerastanju Velike škole u Beogradski univerzitet. Sa svojim dugogodošnjim kolegom Petrovićem već 1894. osnivaju Matematičku biblioteku i seminar, koja je generacijama matematičara pružila široke mogućosti za naučni rad. Do Prvog svetskog rata oni su brinuli o tome, da bi se potom uključili i ostali matematičari, na primer: dr M. Milanković - koji na njihov predlog vraća se iz Beča, J. Karamata, R. Kašanin, I. Arnoljević, V. Mišković, pristigli ruski pedagozi: A. Bilimovič, N. Saltikov i dr. Biblioteka je raspolagala bogatim fondom knjiga, kompletima časopisa, monografija i ostalom matematičkom literaturom.

Nažalost, samo dva dana pre oslobođenja Beograda u povlačenju neprijateljska vojska pali biblioteku i ona biva uništena. Od cele biblioteke ostaje svega nekoliko knjiga koje su se zatekle pozajmljene kod pojedinaca.

Moramo pomenuti još dve karakteistike Gavrilovićevog naučnog opusa. Svi njegovi radovi, osim doktorske teze, napisani su na srpskom jeziku i time su bili nedostupni svetskoj naučnoj javnosti. On je odlično znao dva klasična i važne moderne jezike, ali prema Akademijinom pravilu, radovi štampani u njenim glasilima morali su biti napisani na sprskom jeziku. Druga karakteristika odnosi se na dužinu perioda u kojem je objavljivao radove. Sve svoje naučne radove, objavio je u relativno kratkom vremenu 1900. do 1907. Može se razumeti zašto pre nije objavljivao, jer je bio zauzet pisanjem knjiga. Već u 35. godini života Gavrilović za sobom ima dva udžbenika, jedan iz analitičke geometrije, drugi iz linearne algebre u ukupnom obimu od 1.250 stranica.

Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je B. Gavrilović istovremeno imao visoke administartivne i naučne funkcije. Godine 1901. izabran je za dopisnog, a zatim za stalnog člana Srpske akademije nauka. Bio rektor Univerziteta u Beogradu u dva mandata (1910-1913. i 1921-1924). Gavrilović 1926. čita svoju pristupnu akademsku besedu. Tadašnji predsednik Akademije J. Cvijić proglašava ga za redovnog člana Akademije i srdačno mu čestita. Za prdsednika Akademije izabran je 1931. i na ovoj uglednoj dužnosti ostaje do 1937. Taj period njegovog života obeležen je mnogobrojnim društvenim aktivnostima, svečanim govorima i proslavama.

Profesor B. Gavrilović umro je 1947. godine u svom rodnom mestu, Novom Sadu, a sahranjen je u Beogradu. U holu Matematičkog instituta SANU nalazi se njegova bista.
Priredio: Mihajlo Molnar
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Zakletva kralju Milanu

Ljubomir Klerić (Julius Kleru)
(1844-1910)
rudarski inženjer, geolog, matematičar i diplomata

Ljubomir Klerić rođen je 1844. godine u Subotici, u porodici nemačkih doseljenika. Po završetku osnovne škole sa porodicom prelazi u Beograd, gde se potpuno posrbio. Prezime je izveo od svog rođenog prezimena Kleru, a ime od imena Julius. On je zavoleo svoju novu domovinu vatrenije no mnogi njeni rođeni sinovi.U Beogradu, u Prvoj muškoj beogradskoj gimnaziji 1862. položio je ispit zrelosti u generaciji Sv. Markovioća, Sv. Nikolajevića, St. Poovića i dr.

Iste godine upisao je Tehnički fakultet Velike škole, gde je završio dve godine studija. Njegova obdarenost za tehniku i odličan uspeh u studijama "sa izraženim sklonostima prema rudarstvu", bili su više nego dovoljna da kao "državni pitomac", bude poslat da izučava i studira rudarsku nauku, na Rudarskoj akademiji u Frajburgu. Zimskog semestra 1867/68. prelazi na Cirišku politehniku, gde intenzivno izučava "mašinsku struku". Sledeće školske godine vraća se u Frajburg, na Rudarsku akademiju, na kojoj nastavlja i dovršava studije geologije i minerologije, još jednu godinu, i položi "diplomski ispit iz rudarstva", tako je postao naš prvi diplomirani inženjer - stručnjak iz te oblasti.

Po odobrenju ministarstva prosvete, Klerić je 1869. otišao u Berlin na Rudarsku akademiju, gde je slušao po sopstvenom izboru još godinu dana, specijalističke kurseve iz rudarstva. Posle toga proveo na praktičnim radovima i posmatranjima nemačkih rudnika u Vestfaliji, Saksoniji i Gornjoj Šleziji, kao i u rudniku Pribrama u Češkoj.

Stručnjak za rudarstvo i pronalazač

Nakon diplomiranja 1870. Klerić se vraća u Beograd sa širokim znanjem iz rudarstva, mašinstva, minerologije, mehanike i matematike. Dobio je odmah državnu službu, ali nažalost, ne posao u rudarskoj inženjerskoj struci, već kao pisar ministarstva finansija u rudarskom odeljenju.

Pred odlazak u inostranstvo 1872. Klerić je konstruisao "burgiju sa užetom" - za duboka bušenja. Za tu konstrukciju i model, koje je patentirao u Nemačkoj i Francuskoj, u svojoj biografiji kaže da je za to "od sviju evropskih država dobio i patent". Ovaj pronalazak je za kratko vreme uveden u široku upotrebu. Koristeći ovo patentno pravo od "svrdla sa užetom", imao je toliko prihoda da se mogao u inostranstvu od sopstvene zarade izdržavati. Radeći kao rudarski inženjer holandske kompanije "Albert & CO", i bušeći u Vestfalskoj, on se svojim inženjerskim stručnim radom i znanjem "toliko dokazao i preporučio" da su ga angažovali kao inženjera rudarstva - istraživača, da ispituje rudno bogatstvo u Srbiji.

Klerić se vratio iz inostrasntva u Srbiju 1973. sa kolegom inženjerom Hofmanom. Oni su odmah prionuli na posao ispitivajući rudište magentita na Venčacu kod Aranđelovca. Nažalost, ubrzo su ustanovili da ovde nema dovoljne rude za masovnu eksploataciju. Kompanija "Albert & Co" šalje ga za Oran u Afriku, da bi tamo ispitao jedan rudnik gvožđa. On odlazi u Afriku gde je vršio uspešna istraživanja, međutim, spomenuta kompanija nije pogodila u ceni eksplatacije sa vlasnikom rudnika. Klerić je dobhio svoju nagradu i vratio se u Beograd, gde je ponovo primio državnu službu. U tom svojstvu iste 1875. godine, radi poslove u inženjerskoj struci, i to na geološkom ispitivanju železničke trase od Ćuprije do Aleksinca.

Klerić se bavio proučavanjem "telemetra" i tom prilikom konstruisao, ispitao i izradio jedan novi tip telemetra i udesio ga "za merenje odstojanja na bojnom polju", i rešio je da se ti instrumenti ustupe vladi na upotrebu. On je konstruisao, za očiglednu nastavu, sledeće matematičke instrumente: polarni pantograf (1875), traktoriograf (1892), aparat za crtanje krivih linija drugog reda (1899). Sa svojim traktoriografom mehaničkim putem konstruisao iracionalne, transcendantne brojeve "P" i "e".

Pedagoško-naučne, diplomatske i druge stručne delatnosti

U Srbiji je industrijalizacija, krajem prošlog veka, se razvijala veoma sporo, ali je već u vreme osnivanja Velike škole (1863) radilo nekoliko fabrika, u kojima su se koristile parne mašine (Kneževa pivara, Parni mlin itd.). Sa time se javila potreba za stručnjacima sa inženjerskim znanjem. Izmenom i dopunom Zakoa o Velikoj školi (1873), na Tehnički fakultet uvedeni su novi predmeti: mehanika inauka o mašinama. To je bio veliki korak napred u osposobljavanju kadrova potrebnih za industriju, koja se u Srbiji počela postepeno razvijati.

Godine 1875. raspisan je konkurs za profesora "mehanike i nauke o mašinama" na Velikoj školi, na koje se rudarski inženjer Lj. Klerić prijavio i bio izabran za "redovnog profesora". Pošto je do tada bio džravljanin Austrougarske on polaže zakletvu iz koje citiramo: "Ja Ljubomir Klerić zaklinjem se svemogućim Bogom, da ću vladajućem knjazu Milanu M. Obrenoviću Četvrtom veran biti i da ću dužnost moju po zakonskim naredbama pretpostavljenih mi vlasti tačno i savesno opravljati".

Uporedo sa radom na Katedri za mehaniku, on se i dalje bavi inženjerskim radom, kao i inž. veštačenjem. U prilog tome govore sledeći podaci: Minstar vojni moli ministra prosvete da odobri učešće prof. Kleriću u komisiji određenoj da ispita uzroke eksplozije lokomobile u Vojnom mlinu u Jagodini i da odredi Kleriću da pregleda delove mašine na parobrodu "Deligrad". Aktom od 1885. prof. Klerić je postavljen i za upravnika parnih presa u Beogradu. Iz ovog proizilazi da je Klerić uživao glas stručnjaka, ne samo za rudarstvo nego i za mašinstvo.

O multidisciplinarnom angažovanju Klerića, na osnovu njegovog širokog dijapazona stručnog, inženjerskog, teorijskog i eksperimentalnog, kao i opšteg znanja, dalje nam govore o sadržaju nekih, u arhivama sačuvanih dokumenata. On je sa profsorom Lozanićem, učestvovao u srpsko-turskom ratu (1876) u izradi i postavljanju podvodnih mina na Dunavu, a u srpsko-bugarskom ratu (1885) u Đusinskoj klisuri, a nakont oga i u vađenju postavljenih mina. Na predlog ministra za građevinu Lj. Klerić prof. Velike škole poslat je kao komesar srpski u Pešti, da prisustvuje pri ispitivanju našeg topčiderskog i dobranjskog kamena za gradnju železničkog mosta na Savi. Nakon tog, ponovo se nalazi u Pešti kao izaslanik Vlade Srpske, za pregledanje "projekta i uslova za licitaciju i gradnju savskog mosta".

Za istoriju razvoja nastave iz mainske tehnike značajna je 1880. zato što je te godine Narodne skupština odlučila da se predmet mehanika i nauka o mašinama podeli u dva posebna predmeta, i to u "teorijsku mehaniku" i "nauku o mašinama". Prvi od ovih predmeta se izvodio u drugoj godini i predavao ga je prof. Klerić. Zbog izgradnje pruge Beograd - Ristovac, Kneževina Srbija bila je prinuđena da misli na proširenje mehanike, tako da se počela praviti razlika između mehanike primena na mašinama i primene mehanike na građevinske konstrukcije.

Ministar prosvete i crkvenih poslova g. St. Novakovićo 1882. postavlja prof. Klerića za člana u Prosvetnom savetu. Iz sadržaja pisma upućenog rektoru Univerziteta 1886. vidi se da je Klerić postavljen za dekana, starešinu Tehničkog fakulteta. On se veoma angažovao na unapređenju celokupne nastave, a posebno je puno uradio na izradi Nastavnog plana i programa iz mehanike, kao i uvođenju katedre: Nacrtne geometrije sa projektivnom geometrijom i grafostatikom. Državni kalendar 1894/95. godine navodi da je prof. Klerić bio ministar prosvete i crkvenih poslova, dok za 1897. da je ministar narodne privrede. Zatim od strane Ministarstva prosvete 1899. imenovan je u Komisiji za i zradu projekta o Srpskom Univerzitetu, tj. prerastanju Velike škole u Univerzitet (1905).

Član Srpskog učenog društva i Srpske kraljevske akademije

Klerić je na osnovu svog stručnog rada, pre nego što je postavljen za profesora na Velikoj školi, 1872. izabran za redovnog člana Srpskog učenog društva u čijem Glasniku publikovao svoje stručne i naučne radove. U Godišnjaku Prve Srpske Kraljevske Akademije iz 1887. nalazi se akt o imenovanju u Akademiju prirodnih nauka, zajedno sa dr J. Pančićem, D. Nešićem i J. Žujovićem. Pristupna rasprava akademika Lj. Klerića je bila: "O teoriji kompenzacije", koju je održao na svečanom skupu marta 1888. godine. On je izabran za sekretara Akademije prirodnih nauka, na skupu celokupne Akademije 1891.

Klerić je učestvovao u srpsko-turskom ratu kao miner i tom prilikom bio nagrađen jednom Medaljom za hrabrost i Takovskim krstom. Iz arhivskog dokumeenta saznajemo da je prof. Klerića nagradilo Leopoldovim ordenom, Njegovo veličanstvo kralj belgijski.

Umro je kao državni savetnik u penziji 21. januara 1910. u Beogradu, gde je i sahranjen na Novom groblju. U ime Akademije, gde je istaknuta crna zastava, od pokojnika govorom se oprostio akademik B. Gavrilović.
Priredio: Dr Mihajlo Molnar
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Otac srpske geologije
Velike škole učio je u Beču kod poznatih profesora
Priredio: Dr Mihajlo Molnar

SVETOLIK RADOVANOVIĆ je pripadao prvoj generaciji Žujovićevih studenata. To je generacija koja je s učiteljem razvila, razgranala i unapredila geologiju i palentologiju u našoj sredini do te mere da je njihov rad označen kao „herojski period srpske geologije i palentologije". Svetolik Radovanović je rođen 1863. godine u selu Prćilovci kod Aleksinca. NJegov otac Antonije, sreski činovnik iz Aleksinca, i majka Živana tih dana su bili na porodičnom imanju u selu. Majka mu je umrla kada je bila na porođaju s mlađom sestrom, nakon dve godine, tako da je on nije ni zapamtio. Detinjstvo je Radovanović proveo u raznim mestima u kojima je otac službovao. Otuda je u osnovnu školu išao u Kučevu, Gradištu i Kragujevcu. Tu je završio i nižu gimnaziju.

Da bi se dalje školovao, Radovanović je s jeseni 1878. godine došao u Prvu beogradsku gimnaziju. Na velikoj školi u Beogradu (1881-1885) Radovanović je bio student Prirodno-matematičkog odseka Filozofskog fakulteta. Među ostalim, ovde su mu predavali, tada već u svetu priznati, veliki pedagozi-naučnici S. Lozanić, J. Žujović i J. Pančić. On ističe da su mu se od svih predmeta i posebno profesora omileli J. Žujović i njegova geologija. Poštuje sa odličnim uspehom završio studije, on oduševljeno prihvata preporuku svog uvaženog profesora J. Žujovića da dalje studije nastavi u Beču na Filozofskom fakultetu. Cilj mu je bio da kod profesora - svetskog autoriteta Najmara i Sisa dalje unapredi svoja znanja iz palentologije i geologije. Posle veoma napornog i iscrpljujućeg rada, na osnovu laskave ocene, velikih profesora koji su pratili njegov rad, Radovanović je 16. jula 1891. godine polagao „dvočasovni glavni rigurozum iz geologije, palentologije sa hemijom" i položio ga s odličnim uspehom, sa čime je stekao titulu „doktorata iz filozofije", tj. postao naš prvi doktor nauka iz geologije i palentologije.
Posle povratka iz Beča za Srbiju 1891. godine Radovanović je dobio posao „državnog geologa" u Rudarskom odeljenju Ministarstva narodne privrede. Od 1893. godine Radovanović sa Žujevićem i S. Uroševićem član je uređivačkog odbora Geoloških anala Balkanskog poluostrva.

Na osnovu predloga J. Žujovića 1897. godine Radovanović je izabran za profesora Velike škole. Po dolasku na novo radno mesto on je sa svim žarom prionuo na posao. Sa svojim uvaženim profesorom Žujovićem puno je uradio na reorganizovanju Geološkog zavoda i organizaciji nastave na nov način, kako je to napisao i preporučio pri kraju studija iz Beča u časopisu „Otadžbina". Ovaj apel u vreme kada je objavljen nije izazvao neke promene u organizaciji nastave na Velikoj školi. Međutim, kasnije napore Žujovića i Radovanovića treba uzimati kao jedan od blokova u temeljima naše Univerziteta u Beogradu. Radovanović je postao i zvanično sekretar Srpskog geološkog društva i jedan od njegovih glavnih stubova, dajući duhovni ton društvu.

Radovanović je, pored profesorske dužnosti, 1902. godine postavljen za načelnika Ministarstva narodne privrede, čime se bavio dve godine. Na tom položaju bio je veoma aktivan, reorganizovao je administraciju, rudarskog i šumarskog odeljenja, sproveo je kroz skupštinu novi Zakon o šumama i doneo Pravilnik Bratimske kase rudara i izdao je „Rudarsku kartu Srbije".

Krajem 1905. godine na poziv Filozofskog fakulteta Radovanović se vratio u Geološki zavod novoosnovanog Univerziteta i na njegovom čelu ostaje sve do penzionisanja. Na osnovu njegovih rezultata u dotadašnjem radu on je 1906. godine izabran za redovnog člana Srpske kraljevske akademije. Od 1906. godine do 1909. je dekan, a potom godinu dana prodekan Filozofskog fakulteta. On se pored mnogih dužnosti i predavanja, ponovo bavi naučnim radom, na sređivanju seizmičnosti naših krajeva. Sa J. Mihajlovićem izrađuju Katalog zemljotresa u Srbiji za period 1901-1907. Zahvaljujući tom radu seizmološka služba Srbije stala je u red modernih institucija takve vrste u Evropi. On je pored proučavanja flore i faune, pristupio i izradi detaljne Geološke karte Srbije.

U Prvom svetskom ratu teško je ranjen sin Radovanovića, koji je podlegao ranama u engleskoj bolnici u Vrnjačkoj Banji. Posle sinovljeve smrti cela porodica ostala je izgubljena i zamalo da 1915. godine pada pod bugarskom okupacijom. Do kraja 1916. godine Radovanović je s porodicom bio u Atini u izbeglištvu. Od 1917 do kraja Prvog svetskog rata on je bio u Parizu u zvanju visokog komesara za izbeglice. Tu je bio jedan od prvih srpskih intelektualaca koji su počeli da se okupaljaju oko J. Žujovića. Po završetku rata on se našao u jugoslovenskoj delegaciji kao stručnjak za rudarstvo na Konferenciji mira.

Kada je ispunio sve obaveze u Parizu vratio se u Beograd u potpuno opustošen dom, razoren Univerzitet i Geološko-palentološki zavod. Najvažniji njegov rad iz ove oblasti je knjiga „Podzemne vode", koja predstavlja jednu od prvih sistematizovanih svetskih hidrogeologija. Pored toga, on je objavio u raznim domaćim i inostranim časopisima preko 80 stručnih radova iz oblasti sa kojim se bavio.
Na Radovanovićeva predavanja dolazili su i studenti sa drugih grupa Filozofskog fakulteta pa čak i pravnici. On je bio rođeni univerzitetski profesor. Ovde treba istaći njegovu blagu narav, šarm, očinsku brigu i iskrenu ljubav koju je gajio prema svojim studentima. Danas bi se reklo da je u pravom smislu bio „džentlmen" tj. gospodin otmenog manira. Činjenica da su ga kolege na Filozofskom fakultetu, gde su radili i drugi profesori s velikim naučnim autoritetom (S. Lozanić, J. Žujović, J. Cvijić, M. Petrović...) dva puta birali za dekana, a jednom za prodekana predstavlja takođe poseban oblik društvenog priznanja. Zatim položaje koje je zauzimao u Ministarstvu narodne privrede, a posebna počast da je izabran za redovnog člana Srpske kraljevske akademije.

Radovanović je u raznim prilikama dobio i niz odlikovanja. Među ostalim, zabeleženo je da je dobio: Karađorđevu zvezdu, Orden Sv. Save, Orden Rumunske zvezde i Krst Crvenog krsta. Poslednje tri godine života, Radovanovića je zahvatio težak oblik skleroze, naročito krvnih sudova, uz bolesti od kojih je ranije bolovao (astma) postepeno su mu skraćivali životni vek. Umro je relativno mlad, u 55 godini života, kada je bio u gostima u vinogradu svojih prijatelja na Topčiderskom brdu. Vest o smrti najistaknutijeg profesora Univerziteta u Beogradu s velikom pažnjom objavila sva važnija štampa. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu 19. jula 1928. godine.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Prvi srpski astronom
Podigao je beogradsku Opservatoriju na Dorćolu
Priredio:
Dr Mihajlo Molnar


Milan Nedeljković se rodio 1857. godine. NJegov otac Grigorije doselio se u Beograd iz sela Jabučja blizu Lazarevca. Bio je abadžija boljeg imovnog stanja. U tom delu Beograda, okružen abadžijskim šegrtima i kalfama, odrastao je Milan Nedeljković. Iako je doživeo duboku starost, umro je 1950. godine u 93. godini života, o njegovim prvim školskim danima, a i periodima života, on sam nije pisao, a ni njegovi savremenici. Prvi zapisi o njegovom školovanju, koju je započeo verovatno sa šest godina, vezan je za stogodišnjicu Prve muške gimnazije u Beogradu, koju je završio školske 1872/73. kao đak generacije. Nedeljković se 1873. godine upisao u Veliku školu, na Prirodno-matematički odsek Filozofskog fakulteta u Beogradu, gde je diplomirao sa odličnim uspehom u 19. godini života. Oca je izgubio dok je bio gimnazijalac, pa se pretpostavlja da je posle diplomiranja pomogao svojoj majci Aleksandri oko vođenja poslova, pošto je imao mlađu braću i sestre (petoro njih).

Nedeljković je od svoje 16 godine bio opčinjen nebom i zvezdama, verovao da među njima ima bezbroj planeta na kojima su svetovi slični našem i žarko je želeo da postane astronom. On je postao nezaobilazna ličnost u istoriji srpske astronomije i meteorologije. Otvorio je meteorolozima i astronomima vrata najviše školske ustanove u Srbiji. NJega možemo smatrati prvim srpskim astronomom, a Milutina Milankovića drugim, koji je svojim delom „Kanonom osunčavanja" stigao do vrha te nauke.
   
      

Gde je bila Savamala
U vreme Miloša Obrenovića Srbija je dobila autonomiju. Turski paša nije dozvoljavao da se Srbi naseljavaju u Beograd. Da bi knjaz Miloš utvrđivao moć srpske autonomije, počeo je da naseljava Srbe van gradskih zidina, tako je nikla hrišćanska varoš koja se širila prema vračarskim brežuljcima. Široke ulice s drvoredima sekle su se pod pravim uglom. Deo grada s lepim kućama od Savske kapije prema Terazijama nazvana je Savamala. Verovatno su tada ime dobili i Zeleni venac i Balkanska ulica.
      
      
      
   

Svoju pedagošku karijeru započeo je 1877. godine na Filozofskom fakultetu u Beogradu kao pripravnik fizike i matematike. Iako je imao najbolje ocene od ostalih pripravnika, rektor Velike škole mu je dodelio platu od 100 dukata, dok su ostali pripravnici imali 300 dukata, smatrajući da je on dobrog imovnog stanja. Tu nepravdu je trpeo godinu dana. Dopisivanje Nedeljkovića s Ministarstvom prosvete započeto je 1878. godine i bili su usmereni jednom jedinom cilju: unapređenju astronomije i meteorologije u Srbiji, pošto su 1863. godine prilikom prerastanja Liceja u Veliku školu zaboravili na ove predmete. On je zamolio ministra prosvete da mu omogući studiranje u inostranstvu na nekom univerzitetu u Francuskoj ili Nemačkoj, pošto je dobro savladao ove jezike. Posle godinu dana, 1879. ministar Bošković je odlučio da mu se dodeli stipendija i tražio je od fakulteta savet na koji univerzitet da ga pošalju. Tada uvaženi profesori: J. Pančić, S. Lozanić, LJ. Klerić, D. Nešić i dr. predložili su da se Nedeljković pošalje u inostranstvo na četiri godine: prve tri godine da studira na Sorboni u Parizu, a četvrtu godinu da provede putujući i usavršavajući se po evropskim centrima za meteorologiju i astronomiju, da bi se upoznao sa teorijom i upotrebom astronomskih i meteoroloških instrumenata i da upozna značajne meteorološke situacije u Evropi. Početkom leta 1879. godine Nedeljković je stigao u Pariz. Školski raspust iskoristio je da se upozna sa francuskim školskim sistemom. U Parizu se te godine pripremalo osnivanje Astronomske škole u Pariskoj opservatoriji. Mogućnost upisa u njih imali bi samo kandidati s diplomom matematičkih nauka. On nije gubio vreme, obavestio je ministra prosvete da će redovno upisati matematiku, a vanredno fiziku, jer samo tako je mogao stići do Astronomske škole i ispuni obavezu koju je potpisao u Beogradu. Sa ovom odlukom složili su se i njegovi bivši profesori sa Velike škole u Beogradu, koji su dali saglasnost da se on pošalje u inostranstvo. Pored predavanja koje je slušao na Sorboni i na Koledž D Frans u Muzeju istorije prirode, slušao je meteorologiju, klimatologiju i vežbao eksperimentalnu fiziku.

U jednom dopisu obaveštava Ministarstvo prosvete u Beogradu da njegovi francuski profesori žale što u Beogradu nema ni astronomske ni meteorološke opservacije. Osim toga, jasno je dao do znanja da namerava da promeni prvobitan program specijalizacije: nameravao je da u trećoj godini boravka u Parizu upiše Astronomsku školu. Svaki njegov izbor podržavali su njegovi profesori s Velike škole. To ukazuje na poverenje i ugled koji je kod njih uživao. Očito je da su verovali u njegove sposobnosti i namenili mu ulogu osnivača Katedre za astronomiju i meteorologiju, koji je dopunom Zakona o Velikoj školi 1880. godine uvedena, ali nije mogao da se realizuje zbog nedostatka profesora. NJegovi profesori u Parizu ocenili su da on ima mogućnost da astronomiju i meteorologiju u Srbiji dovede na evropski nivo. Omogućili su mu da praktično vežba u Centralnom meteorološkom birou, gde je učestvovao u prognoziranju vremena. Na stacijama u okolini Pariza učio je geodetske poslove i geomagnetska merenja. Po predlogu svojih profesora, obišao je opservatorije u Marseju, Nici, Tuluzu, Bordou, Lionu... Van škole bavio se matematikom i nebeskom mehanikom, a u meridijanskoj službi određivao konstante instrumenata. Punih pet godina proveo je Nedeljković u Parizu. Grad je napustio noseći sa sobom pregršt diploma i puno priznanja. Stekao je diplome matematičkih nauka, fizike, astronomije, meteorologije i precizne mehanike. Osim diploma, poneo je i dokaze da je stekao iskustvo za praktičnu primenu stečenog znanja meteorologije, astronomije i primenjene fizike.
U jesen 1884. godine državni pitomac Milan Nedeljković zatražio je od Ministarstva prosvete da mu da Katedru za astronomiju i meteorologiju na Velikoj školi u Beogradu. Pored ostalog, napisao je ministru da se osposobio za: „Podizanje Beogradske Opservatorije i meteoroloških stacija u Srbiji, jer su iste ustanove nužne i Katedri astronomije i meteorologije u Velikoj školi i nauci, a i našoj domovini zarad njenog razvijanja i ugleda među kulturnim narodima". Ministar mu je ponudio Katedru matematike i fizike, koju je odbio te je postavljen za suplenta (docenta) astronomije i meteorologije.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Dvorska dama prvi osmatrač

Nedostajala je samo opservatorija da bi studenti teoretsko znanje mogli da dopune praktičnim iskustvima. U prvo vreme je Nedeljković planirao da osnuje opservatoriju koja bi bila mala astronomska i velika meteorološka, te je iz Pariza nabavio katalog s instrumentima. Naročito mu je bilo važno da se rezultati osmatranja koriste u svakidašnjem životu.

Nedostatak meteoroloških podataka s Balkana ostavljao je veliku prazninu, koju je Srbija mogla da popuni. On je vršio intenzivne pripreme za osnivanje meteorološke mreže stanica i predao je plan i spisak meteoroloških instrumenata tražeći sredstava za njihovu kupovinu. Plan i spisak instrumenata je odobren i predloženo je da se odobre budžetska sredstva za kupovinu. Međutim, sve je odloženo zbog rata s Bugarima (1885/86). U toku rata Nedeljković je postavljen je na službu u Derventi.

Nakon povratka kući, Nedeljković se oženio Tomanijom Radaković, što je bilo od presudnog značaja za njegov život i razvoj meteorologije i astronomije u Srbiji. Ona je bila kći bogatog beogradskog zanatlije, koji je imao nekoliko kuća i mnogo zemlje na periferiji grada.

Bila je školovana, završila je neku žensku školu u Petrovgradu i govorila nemački, ruski i francuski jezik. Tomanija je iz škole prešla na ruski dvor - izabrana je za dvorsku damu. Lepa, bogata i obrazovana, svojim novcem i ličnim angažovanjem pomogla je da se u Beograd osnuje prva opservatorija.

Nedeljković je decembra 1886. izabran za profesora astronomije i meteorologije, a sledeće godine osnovao je Provizornu opservatoriju u jednoj zakupljenoj kući na jugozapadnom Vračaru (Blatištu). Opservatorija je nakon skromnog opremanja, započela sa radom 1. jula 1887. Prvi meteorološki osmatrači u njoj bili su Tomanija i Nedeljković. Tako se dogodilo da je prvi osmatrač u Beogradskoj opservatoriji bila dvorska dama.

Budući da sredstva za personal Opservatorije nisu dodeljena, u početku pored njega i supruge Tomanije, za osmatranja uvodi brata Milijana, Vojislava i S. Kojića (njega je on plaćao) učenike realne gimnazije. Oni su pokrivali svakodnevna osmatranja u osam termina. Nedeljković je korak po korak organizovao meteorološku službu u Srbiji.

Napisao je i objavio "Meteorološka uputstva za srpske stacije" (1888), u kojem je utemeljen meteorološki osmatrački sistem u Srbiji.
Nedeljković je dugo pregovarao sa opštinarima oko placa za podizanje stalne opservatorije. Konačno, januara 1889. dodeljeno je zemljište veličine 1,8 hektara na zapadnom Vračaru u neposrednoj blizini privremene Opservatorije. On je te godine objavio "Uputstvo za telegrafisanje meteoroloških podataka". Uz podizanje zgrade pravio je feneološku baštu u kojoj je nameravao da vrši agrometeorološka merenja.

U meteorološkom krugu kod nove zgrade Opservatorije merenja su počela 1. maja 1891. Nedeljković se uselio u prizemlje Opservatorije, gde se nalazio stan za upravnika. On nije plaćao kiriju, ali nije ni primao upravničku platu. I dalje je bio profesor astronomije i meteorologije na Velikoj školi. Otvaranje Opservatorije na zapadnom Vračaru bio je kulturni događaj, zašta je Nedeljković dobio priznanje svojih kolega i bio je izabran za dekana u školskoj 1891/92. godini.

Sredstva dobijena nisu mogla da podmire sve troškove, da se posao ne ugasi, tako da su Nedeljković i njegova supruga Tomanija veoma često dodavali od svojih sredstava, kako bi posao normalno funkcionisao i proširio rad u Opservatoriji. Astronomija je skupa nauka i Kraljevina Srbije nije mogla za nju da izdvoji dovoljno sredstava.

Beogradom je 1891. harala difterija. Od difterije oktobra umrla je njegova kći Vidosava, a decembra i Vukosava. Nesreća je slomila Nedeljkovića. Posle smrti druge devojčice lečio se u inostranstvu. Bio mu je zabranjen svaki intelektualni napor. Krajem 1894. Nedeljković se vratio na posao i počeo intenzivno raditi. Od 1. januara 1895. počela su "svečasovna merenja", koja nisu prekinuta do Prvog svetskog rata. Ovako se radilo samo u najvećim francuskim Opservatorijama (Park Sent Mor).

U Beču se na primer, direktna posmatranja vršila samo tri puta dnevno, pa se posle toga izračunavalo za svaki sat, zbog čega je naša Opservatorija stekla glas među najboljim meteorološkim Opservatorijama u Evropi.

Posle oporavka, organizovanje meteoroloških stanica po Srbiji započelo je ponovo. Mreža stanica je 1897. organizovana po propisima međunarodnih meteorološkim kongresa, bilo ih je 128, a planirano je da se do kraja godine stvore još 42. Nedeljković je ponovo sa puno elana radio kako u Opservatoriji, tako i kao profesor na Velikoj školi.

U tom stvaralačkom radu prekinut je početkom Prvog svetskog rata, kada su već počele bombe da padaju na svega 50 metara od Opservatorije. U Opservatoriji je boravio do 25. 09. 1915. kada je od komandanta Odreda odbrane Beograda dobio naredbu da još u toku dana napusti Beograd.

Napustivši Beograd u Ćupriji je pokupio Tomaniju i kolima su krenuli za Aleksandrovac, a potom peške za Peć, Podgoricu, ka Skadru. Pokušali su da pronađu sina Aleksandra, koji se kao vojnik povlačio u Albaniju. Po završetku rata i Aleksandar i Milan Nedeljković dobili su Albansku spomenicu. On je u decembru 1915. prihvatio ponudu ministra vojske da uradi novi rečnik šifara za vojsku.

Kraj rata je dočekao na Krfu, gde je sa ministrom vojnim stigao septembra 1917. Nedeljković se vratio u Beograd februara 1919. gde je zatekao opljačkanu Opservatoriju. Iako je imao 62 godine, on je s velikim elanom, kao i da je na početku radnog veka, počeo s obnavljanjem Opservatorije i meteoroloških stanica po Srbiji. Molio je Ministarstvo prosvete da povrati odnete instrumente u Austriju ili sredi pitanje njihove nadoknade. Najneophodnije instrumente je sam kupio i tražio je da mu se isplate.

Krajem decembra 1919. je dobio prvi iznos od 2.555 dinara. Obavestio je dekana Velike škole o preduzetim koracima za obnovu Opservatorije. Između ostalog, saopštio mu je da je o tome obavestio svetske autoritete u oblasti astronomije i meteorologije prof. Juliusa Hana u Beču i prof. NJather Bureua u Americi.

Ministru prosvete poslao je Izveštaj o povesti Opservatorije sa molbom da se pošalje dr Jovanu Cvijiću, profesoru Univerziteta u Beogradu i tada već priznatom velikom naučniku i u Evropi. Cvijić je odgovorio da treba obezbediti potrebna sredstva za obnovu Opservatorije kao samostalne ustanove. Kada se njegovoj "Meteorološkoj kolekciji" dodaju udžbenici koje je pripremio za akademce, nameće se zaključak da je to bio njegov Program za predavanja i praktičnu obuku akademaca i asistenata.

Njegova supruga Tomanija je pomagala kod prevođenja udžbenika s francuskog, uglavnom od svojih pariskih profesora. Ona ga je pratila na njegovim putovanjima. Osim toga, pomagala je Nedeljkoviću, ne samo novčano za kupovinu instrumenata, već i oko sređivanja meteoroloških podataka. Bila je njegov doživotni asistent - samo se tako može objasniti količina posla koju je obavio Nedeljković, doživevši 93 godine života.
Priredio: Dr Mihajlo Molnar
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
2  Sve
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.102 sec za 19 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.