Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
2  Sve
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Velike sudske misterije  (Pročitano 23947 puta)
05. Avg 2005, 12:57:20
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Pakao u bioskopu "20. oktobar"

Piše: Miroslav Zarić

U ZORU, 10. januara 1978. godine, u krugu Centralnog zatvora u Beogradu, izvršena je smrtna kazna nad Miljenkom Hrkačem. Tridesetogodišnji tesar iz sela Mokrog, kod Lištice, bio je pravosnažno osuđen na smrt presudom Okružnog suda u Beogradu, kao podmetač mina u beogradskom bioskopu "20. oktobar" i u garderobi Glavne železničke stanice. Ustaški terorista streljan je u četiri časa ujutru, pošto mu je prethodno Predsedništvo SFRJ odbilo molbu za pomilovanje.
Ova vest nikad nigde nije zvanično objavljena. Ceo dosije Hrkača, kome je posle dva spektakularna suđenja, treći proces održan tajno, iza zatvorenih vrata, nosi i dan danas oznaku "strogo pov.". U novinama je počeo da se "gasi" u aprilu 1974, kad je objavljena informacija o početku trećeg suđenja i vest da se ono odlaže na neodređeno vreme, zbog zahteva javnog tužioca Dušana Kneževića da se izuzme sudski veštak pukovnik Jovo Popović.
U septembru je usledio izveštaj da je ovaj zahtev uvažen i da se veštačenje poverava stručnjacima jednog vojnog instituta JNA. Ceo slučaj od tada pada polako u zaborav, što se uklapalo u ondašnja shvatanja da je društvu dosta "crnih tema". A pogotovu senzacija u "misteriji zvanoj Hrkač".

TREĆE SUĐENjE
OVAJ slučaj, zaista, godinama pre toga, nije silazio sa naslovnih novinskih stubaca. A, kako i bi, jer se sudilo glavnom akteru eksplozije u beogradskom bioskopu 13. jula 1968, u kojoj je poginuo radnik Sava Čučurević, 76 ljudi bilo povređeno, a studentkinja Magdalena Novaković ostala bez obe noge. U drugoj diverziji, 25. septembra iste godine, takođe je više ljudi povređeno.
Najduži, najpoznatiji i najmisteriozniji sudski proces u posleratnoj Jugoslaviji pravosnažno je okončan presudom Saveznog suda 30. decembra 1976, kojom je odbijena žalba optuženog i njegovog branioca advokata dr Jovana Vukčevića protiv presude Vrhovnog suda Srbije od 29. juna te iste godine. Ovom - drugostepenom presudom - Hrkaču je bila potvrđena treća smrtna kazna, koju mu je izrekao Okružni sud u Beogradu 25. decembra 1975.
Pre toga je, u istom sudu, Miljenko prvi put bio osuđen na smrt 2. oktobra 1969. Nakon dramatičnog obrta, na sednici Vrhovnog suda Srbije ova presuda je ukinuta posle žalbe branioca i ceo predmet vraćen je na novo suđenje. Ono je održano u oktobru i novembru 1970. i 7. decembra usledila je nova smrtna kazna.
Vrhovni sud Srbije je potvrđuje 21. aprila iduće godine, ali je ukida ondašnji Vrhovni sud Jugoslavije 2. februara 1972. i naređuje novo suđenje pred Republičkim vrhovnim sudom. I ovaj sud, međutim, ponvo prosleđuje ceo slučaj nižem sudu, pa je tako Hrkač dospeo i treći put pred Okružni sud u Beogradu. Na novom glavnom pretresu, bivši predsednik velikog veća sudija Radomir Milović i stalni član veća, njegov kolega Dimitrije Miloradović, samo su izmenili uloge u krivičnom veću petorice.
Pre nego što je streljan, Hrkač je izdržavao kaznu od 15 godina zatvora u KPD Sremska Mitrovica, na koju je bio osuđen zbog pristupanja ustaškoj terorističkoj organizaciji "Hrvatski oslobodilački pokret" u Štutgartu, u prvoj polovini 1968. Bila je to jedina nesumnjivo utvrđena tačka optužnice KT br. 1092/69, podignute 21. avgusta 1969, kojom je, tada 21-godišnji tesar, bio okrivljen i za još dve diverzije u Beogradu.
Kao direktan Hrkačev saučesnik, u optužnici je označen njegov zemljak Ante Penavić, preko koga je i stupio u ustašku oragnizaciju. On je, po Miljenkovom kazivanju, bio glavni čovek u diverzijama, ali je Penavić, međutim, iščezao iz optužnice na drugom suđenju, da bi posle trećeg procesa, ponovo "vaskrsao" u trećoj presudi.
Ovo treće suđenje bilo je i najkraće. Trajalo je samo četiri dana - 16, 17, 18. i 22. decembra. Već sutradan, 23. decembra 1975, sud je doneo presudu, koju je objavio dva dana kasnije.
Da bi se, gotovo 36 godina nakon zločina i posle desetak godina sudovanja, shvatila "enigma zvana Hrkač" i kako je razrešena, neophodna je njena retrospektiva iz najmanje dva ugla: kako je događaje, u svom prvom i kasnije poreknutom priznanju, opisao optuženi i njihovo viđenje očima svedoka i mišljenja veštaka.

OBUKA U ŠTUTGARTU
U VREME dok je optuženi sve glatko priznavao, činilo se da nema jednostavnijeg sudskog slučaja u ondašnjoj Palati pravde u Masarikovoj broj 2 od predmeta Hrkač. Nije postojala ni dilema oko kazne, jer je u obzir dolazila samo ona najteža, koju je poznavao KZ SFRJ. U takvoj atmosferi je proteklo i prvo suđenje, na kome je optuženi ispričao gotovo u dlaku istu priču, koja se poklapala sa optužnicom:
Da je, u prvoj polovini 1968. godine, u Mariboru, preko Penavića, stupio u vezu sa grupom izbeglica iz nemačke i postao član "HOP", sa sedištem u Štutgartu. Cilj organizacije bilo je rušenje postojećeg poretka u Jugoslaviji i on je prihvatio da postupa u svemu po njenim nalazima.
Zadatak je izvršavao do jula do septembra iste godine, zajedno sa Penavićem, koji ga je, u jednom napuštenom bunkeru kod Maribora, obučio rukovanju eksplozivnim napravama, a kasnije je u Štutgartu završio i specijalni kurs za obuku diverzanata.
I diverzija 13. jula, opisana u optužnici, bila je, u stvari, verni opis onog što je optuženi ispričao u istrazi, a potom i na glavnom pretresu: on je sa Penavićem doneo iz Maribora paket eksploziva u plastičnom omotu, sa uređajima za paljenje. U parku kod bioskopa, zajednički su povezali eksploziv sa baterijalama i aktiviranim satnim mehanizmom. Miljenko je, potom, ovako tempiranu minu, pojačanu čeličnim gelerima, radi efikasnijeg delovanja na živu silu, uneo u gornju salu bioskopa.
Eksplozivnu napravu postavio je između naslona i sedišta broj 6 u 16. redu. Kad je počelo prikazivanje filma, napustio je gledalište, posle čega je nastupila snažna eksplozija.
Hrkač je, na prvom suđenju glatko potvrdio i da je tačan navod u optužnici da je, sredinom avgusta 1968. u Štutgartu, pred funkcionerima HOP Nikom i Ivanom Kovačićem, podneo izveštaj o diverziji u Beogradu, položio zakletvu na vernost organizaciji i primio nagradu od 2.500 DM.
Kad se vratio u zemlju, početkom septembra, preneo je pet čeličnih mina i skrivao ih u stanu do 24. septembra, kad se ponovo sastao sa Penavićem. Prizano je i da je 25. septembra, sat posle ponoći, u parku pred železničkom stanicom u Beogradu, pripremio za dejstvo, zajedno sa Penavićem, tri čelične mine. U optužnici piše da su ih predali u garderobu, u jednoj putnoj torbi od skaja i udaljili se u pravcu Zemuna. Torbu je, objasnio je, predao Penavić.

NOVA PRIČA
U SENCI ovakvog priznanja, na suđenju se našlo mišljenje sudskog veštaka za eksplozive pukovnika Popovića, koji je otvoreno sumnjao u mogućnost izvršenja diverzija, onako kako je to predstavljao otuženi. Tek kasnije, ispostaviće se da je optužen više puta, pre nego što je izašao pred sud, rekao pa i napisao da nije istina ono što govori, ali da će to ipak ponoviti pred sudom, jer se boji odmazde prema svojoj porodici.

Naknadno će se saznati, kad je ceo slučaj eksplodirao kao najveća posleratna sudska afera, da je Hrkač, odmah po izricanju smrtne kazne, pričao islednicima potpuno novu priču. U njoj je glavni čovek ustaške terorističke organizacije u Mariboru bio njegov stariji brat Božo, a on Miljenko samo je pravio mine.

Od ove druge verzije, Miljenko više nikad nije odstupio, a valja reći da mu je jedini poverovao javni tužilac Knežević. Na osnovu ove nove priče, koja je procurila u javnost posle sednice Vrhovnog suda Srbije, pred Okružnim sudom u Mariboru podignuta je optužnica protiv Bože i nekoliko Hrkačevih zemljaka.

Kad je Vrhovni sud ukinuo Hrkaču prvu presudu, on je i na novom suđenju odgovarao po optužnici koja se zasnivala na njegovom prvom priznanju. Kao da nije postojala optužnica u Mariboru, na osnovu drugog priznanja. Boža je doveden u Beograd, ali je iskoristio zakonsko pravo da ne svedoči protiv brata. Miljenko je ponovo osuđen na smrt u decembru 1970, jer je sud odbacio, kao neistinu, ono što je ispričao u drugoj verziji.

Time je, praktično, bila zapečaćena sudbina procesa, koji je potom oržan u Mariboru. Miljenko je tamo uzvratio "posetu" starijem bratu, ali sada je on odbio da svedoči. Pukovnik Popović je dosta ubedljivo ukazao na dokaze o diverzantskoj aktivnosti optuženih, ali bez glavnog svedoka optužbe - mlađeg Hrkača, usledila je oslobađajuća presuda.

Miljenku više nije verovao ni Vrhovni sud Srbije, koji mu je potvrdio drugu smrtnu kaznu. Dr Vukčević se žalio na ovu presudu Vrhovnom sudu Jugoslavije. Bez obzira na dotadašnje senzacionalne obrte, pred ovim sudom je nastala prava prekretnica u "dosijeu Hrkač".

Tri dana je, na sednici, sudija izvestilac Dušan Simić izlagao predmet, analizirao iskaze optuženog, dokaze, presude, njihova obrazloženja i pronikao u slučaj do samog dna. Iz onoga što je izneo, bilo je savršeno jasno da, sem članstva u "HOP", gotovo sve što je Hrkač prvi put priznao, podjednako je bilo blisko istini, koliko i ono što je kasnije porekao.

DVA PISMA
PRED vrhovnim sudom Jugoslavije bila su pročitana i dva Hrkačeva pisma, napisana između priznanja u istrazi i na suđenju, u kojima optuženi tvrdi da je slagao istražnog sudiju.

"Potražite pravog zločinca, ja sam nevin" - piše Miljenko 13. juna 1969. - "Ne smem da poreknem, jer će mi pobiti porodicu. Rekli su mi da sam maloletan i da me ne mogu osuditi na smrt. Zato sam pristao, pripazite mi na dete, jer njegov otac nije krvnik".

Iz zvaničnog sudskog dosijea, sudija-izvestilac Dušan Smić je pročitao i drugo pismo optuženog svom braniocu, neposredno pre suđenja. I ovde Miljenko tvrdi kako je nevin, objašnjavajući da je zločin priznao po nagovoru radnika mostarskog SUP.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Mina ispod sedišta

Piše: Miroslav Zarić

KAO što su u svakoj reči optuženog iz istrage ili sa prvog suđenja sudije dotad otkrivale podudarnost sa materijalnim dokazima i zaključivale da detalje koje je iznosio Hrkač ne može znati neko ko nije bio učesnik u diverzijama, sudije Vrhovnog suda Jugoslavije pokazale su svojom presudom da sve može, iako ne mora, da bude i sasvim - drugačije.

Nepravedno bi, međutim, bilo sve zasluge za ovako postavljanje predmeta sa glave na noge pripisati samo petorici sudija VSJ. Hrkačev branilac dr Vukčević, u serijama žalbi pre toga, ozbiljno je uzdrmao uverenje prethodnih sudova - da je istina ono što je Hrkač priznao, pa porekao.

Advokat je, pre svega, zamerao zbog načina kako je Hrkač "prepoznat". On je, naime, jedini od svih osoba na prepoznavanju, imao na sebi plavu majicu, upravo onakvu kakvu su, oni koji su trebalo da ga prepoznaju, opisali da je nosio podmetač.

Braniocu je smetalo i što se Penavić javlja samo u prvoj presudi, a potom iščezava, a njegov alibi, po mišljenju advokata, nije bio ništa ubedljiviji od onoga koji ima - optuženi.

Sporno je bilo, po braniocu, kako je u Jugoslaviju dopremljen eksploziv za drugu diverziju. Hrkač je objasnio da je iz Nemačke došao kolima nekih Turaka i mine sakrio ispod sedišta, što je veštak isključio kao - nemoguće. Postojala je i velika razlika između mine koju je optužen opisao, kad je priznao da je podmetnuo u bioskopu i one, koja je, po oceni veštaka, stvarno eksplodirala. Slično je bilo i oko količine eksploziva, vremena eksplozije i podmetanja mine na železničkoj stanici.

ČVRST ALIBI
ZA branioca bilo je neubedljivo kako je Hrkač, posle ove diverzije, otišao do Bežanijske kose, gde su on i Penavić, navodno, pobacali satne mehanizme. Ponašali su se pre kao izletnici, nego kao diverzanti. A svedok Spasoje Stefanović, istakao je branilac, nije mogao da izmisli da je čuo otkucaje sata, kad je pronašao paketić sa ovim mehanizmima. Na omotu su, osim toga, bila dva otiska prstiju. Nijedan Hrkačev, niti Penavićev!

Sudije VSJ su zapazile da se mnoge okolnosti iz priznanja optuženog ne slažu sa objektivno utvrđenim stanjem, pa su čak konstatovale da je Hrkač govorio neke neistine i na svoju štetu. Glavni moto dotadašnjih presuda koje su Hrkača osuđivale na smrt ili ovu kaznu potvrđivale, bio je: zašto bi on priznao diverzije, ako stvarno u njima nije učestvovao.

Tako je, međutim, VSJ postavio daleko logičnije pitanje, na koje ni kasnije presude nisu dale odgovor: zašto bi optuženi priznao učešće u diverzijama, ako ih je stvarno i izvršio, kad protiv njega nije postojao nijedan dokaz koji mu se mogao predočiti?! Pogotovu što prema njemu nikakva prinuda nije vršena, niti je on tako nešto ikad pomenuo.

No, najslabija tačka svih dosadašnjih osuđujućih presuda, pa i onih koje će uslediti, bila je ozbiljna sumnja da Miljenko ima črst alibi za 13. juli 1968. Ispostavilo se da osuđeni za taj dan ima formalno neoboriv alibi, jer je mariborska opekarna, gde je u to vreme bio zaposlen, poslala sudu potvrdu da je tih dana radio.

Otpala je pri tom i ranija verzija - da je Hrkač ranije odradio ovaj dan, na Dan borca 4. jula, naplativši samo normalno radno vreme, ali ne i višak za praznik, kako bi mogao kasnije, na kontu toga, da koristi slobodan dan. Dvojica radnika, koji su tvrdili kako nije iskaljučeno da su ga zamenili na poslu i radili umesto njega 13. jula, pokazalo se, nisu to mogli da učine. Prvi je tada bio na godišnjem odmoru, a drugi je radio toga dana u redovnoj smeni.

I poslovođa, koji je dopuštao mogućnost zamene, priznao je kako je takvu izjavu dao pod uticajem Hrkačevog priznanja.

VSJ je, u međuvremenu, dobio dokumenta iz kojih se videlo i da je Ante Penavić čak triput hapšen i ispitivan u Nemačkoj, ali da nije moglo da mu se dokaže da je, u kritično vreme, dolazio u Jugoslaviju.

KOJA KAZALJKA?
MANJKAVOST Hrkačevog prvog priznanja ogledala se najviše u pojedinostima koje su mu pripisane u presudi da ih je izjavio, onim koje je rekao, ali se ispostavilo da ne odgovaraju stvarno utvrđenom činjeničnom stanju i izjavama koje protivreče same sebi ili su nesaglasne, pa čak i suprotne iskazima svedoka.
U drugoj presudi, kojom je osuđen na smrt, na primer, piše da je optuženi izjavio da, na časovniku koji je upotrebljen za eksplozivnu napravu u bioskopu, velika kazaljka nije bila kraćena. Takva izjava optuženog, nigde u spisima nije dotle zabeležna iako je na suđenju, istine radi, sve vreme bilo prisutno uverenje da je mina bila tempirana na 55 minuta. Dakle, velikom kazaljkom, a ne malom.
Vrhovnom sudu se, međutim, učinio sumnjivim deo kazaljke, koji je nađen u bioskopu. Zato je zatražio da se, na novom procesu, veštak izjasni da li je to deo male ili velike kazaljke marke "kinzle"? Pri tom je VSJ primetio da je ona veoma slična delu kazaljke, pronađene posle diverzije na železničkoj stanici. Tu je Hrkač bio kategoričan da je bila mala, pa je čak napomenuo kako je ovu malu kazaljku pomerio krišom na kasnije vreme, trudeći se da Penavić to ne vidi, jer je mislio da će u poznijim satima manje ljudi stradati.
Ovaj detalj nije zabeležen u istrazi, već je pomenut tek na prvom suđenju. Hrkač je objasnio da je kazaljku pomerio da strada što manje ljudi, jer su se sklonili u staničnu zgradu zbog kiše. Kiša je 24. septembra u to vreme stvarno i padala. Ali, Miljenko je u istrazi govorio da je tada bilo lepo vreme!
Kad je priznavao zločin, on je objasnio da je mina aktivirana normalnom baterijom od 4,5 volti. Zatim se ispravio i pomenuo dve ovakve spojene baterije. Veštačenje je, međutim, pokazalo da je satni mehanizam na mini imao malu tranzistorsku bateriju od - devet volti!

PLAVA KOŠULJA
OPISUJUĆI kako je postavio minu, Hrkač je objasnio da je metnuo na sedište na kome je sedeo - iza sebe. Eksplozija se, kako je utvrđeno dogodila na sedištu broj 6. u 16. redu, a po priči svedoka, diverzant je sedeo na sedištu broj 7. Optuženi je pokazao, na rekonstrukciji, da je ušao u red sa leve strane, dok je svedok Radoslav Đorđević, koji je sedeo na svom mestu (sedište 8. u 16. redu), pre nego što je terorista ušao, bio kategoričan da je ovaj došao sa - desne strane. Hrkač je, osim toga, rekao da je desno sedište od njega bilo prazno, iako je na njemu sedeo Đorđević!
Hrkač je kazao i da je salu napustio, dok su se na platnu prikazivale reklame. Svi svedoci bili su, međutim, sigurni da je podmetač izišao oko polovine filma, a 10-15 minuta, pre nego što će, u 21.05 sati, odjeknuti eksplozija.
VSJ je primetio i da u osudi na smrt piše, kako je na rekonstrukciji u bioskopu, koja je snimljena kamerom, Hrkač pokazao da je minu postavio na sedište do sebe, iako on stvarno na traci pokazuje da je to učinio - iza svojih leđa na svom sedištu!
Još dva momenta doprinela su sumnjama da li je onaj ko je priznavao diverziju u bioskopu, zaista bio i izvršilac:
Razvodnica Katica Đorđević, jedina osoba koja je na svetlosti videla diverzanta kako, pre eksplozije, izlazi iz sale, opisala je sledeću osobu: srednjeg rasta, ne viši od 170 cm, smeđe kose, ravne, koja je delimično padala po čelu, nije imao velike zaliske, bio je suvonjav, sa borama na licu, između 30 i 35 godina. Nosio je palavkastu košulju sa kratkim rukavima i crne ili braon pantalone.
Ovakav opis sigurno znatno manje odgovara Miljenku, nego njegovom starijem bratu Boži. Katica se, međutim, uopšte nije pojavila kao svedok na prvom suđenju, a na drugom je ostala pri ovom svom iskazu.
Izveštačima sa suđenja odmah je palo u oči i ono što je primetio VSJ: jedino je Miljenko, na prepoznavanju, bio obučen prema ovom opisu, u plavu košulju, pa nije ni čudo što su svi svedoci obavezno upirali prstom u njega.
Sve ove dileme, na koje je ukazao VSJ, trebalo je da razreši treće suđenje. Okružni sud u Beoradu učinio je to na veoma jednostavan način. Novo veliko veće, pod predsedništvom Dimitrija Miloradovića, praktično je presudilo isto kao prethodno, pod predsedništvom Radomira Milovića. Ovo i nije nikakvo čudo, jer su dvojica sudija samo izmenili mesta u veću.

BRAĆA SVEDOCI
KAD se drugi put sudilo Miljenku Hrkaču u Beogradu, njegov stariji brat Božo doveden je iz Maribora kao svedok. On je iskoristio pravo da ne svedoči, obećavši da će se sa Miljenkom raspraviti na svom suđenju u Mariboru.
Tamo je, međutim, Miljenko odbio da svedoči, navodno ljut na tužioca što je ovaj minirao proces, odustajući od optužbe protiv jednog od petorice okrivljenih, neposredno pred početak suđenja.
Božo je sa celom mariborskom grupom bio oslobođen zbog nedostatka dokaza. Kasnije je nestao iz zemlje, a sudu je napisao pismo, kojim preuzima na sebe Miljenkovu krivicu.
"Mome bratu Miljenku sudite za nešto što nije učinio. Ja sam to uradio. Celu rekonstrukciju Miljenko je napravio prema mom kazivanju. Uostalom, proverite gde sam ja bio 13. jula".
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
I treća presuda - smrt!

Piše: Miroslav Zarić

SUDIJA Miloradović je, odmah na početku presude, formulisao opšti stav veća prema priznanju optuženog. On se nije upuštao mnogo u sve nerazjašnjene okolnosti, na koje je upozorio viši sud, već je, postupajući po principu "na primer", jednostavno ocenio Hrkačevo priznanje kao verodostojno. Razlog za ovakvo uverenje bio je da je ono dato bez ikakvog fizičkog pritiska i u korektnom i zakonitom postupku.
Glavni moto treće presude bio je da je optuženi, i pored priznanja, stalno bežao od svih detalja, koji su mu pogoršavali situaciju i uvek iznosio neku rezervu da bi se spasao, ostavljajući mogućnost i za ostale koje tereti da to isto učine.
Priznanje optuženog, konstatovao je sud, slaže se u dosta okolnosti sa objektivno utvrđenim stanjem. Ali, ima ih dosta sa kojima se i ne slaže. Objašnjenje suda za ovo, ponovo je bilo isto: Hrkač je naučen, ako padne našim organima u ruke, da se upravo tako brani i ne otkriva organizaciju. I da uvek, pri tom, iznova iznosi nove i nove detalje, protivrečne jedne drugima. A, sve u cilju da zavara istragu, oteža postupak i sistemski popravlja svoj položaj, u čemu je dosada i uspevao.

RAZLIKE VEŠTAKA
OVAKVO obrazloženje pojavljuje se u presudi kao objašnjenje za gotovo sve sporne momente u Hrkačevom prvom priznanju. Tamo gde bi se priznanje poklopilo sa materijalnim dokazima, sud mu je verovao. Tamo gde su bila vidna odstupanja u detaljima Hrkačeve izjave, čak suprotne objektivnom stanju, ocenjene su kao namerno laganje, jer je tako bio naučen.
Još jednostavnije, sudija Miloradović oborio je Hrkačev alibi. On je prihvatio izveštaj mariborske opekarne da je Hrkač bio na poslu 13. jula, a i da je za 4. jul primio svu pripadajuću mu zaradu. To je značilo da optuženi nije mogao, na konto neisplaćenog drugog dela rada za praznik, da kasnije uzme slobodan dan (kako je najpre tvrdio, a potom objasnio da nije tako bilo, njegov poslovođa Ciril Portir).
Najveća novina u odnosu na dosadašnja suđenja, bio je izeštaj veštaka Vojno-tehničkog instituta u Beogradu, koji se dosta razlikovao od mišljenja pukovnika Popovića i Hrkačevog prvog priznanja. Novi veštaci su, naime, konstatovali da mina u bioskopu nije bila postavljena na spuštenom sedištu stolice broj 6 u 16. redu, niti zaglavljena između polupodignutog sedišta broj 6 (kada se gleda ka platnu), već bliže ivici sedišta ka broju 7.
Količina eksploziva, utvrdili su, bila je mala (100-200 grama), mina je težila 350-400 grama, eksplozivu je bilo dodato oko 30 čeličnih konusnih valjčića radi pojačanja dejstva, uz neko zapaljivo sredstvo.
Pri tom su novi veštaci isključili benzin i naftu, koje je pominjao pukovnik Popović, jer se ova goriva ne mogu zapaliti plastičnim eksplozivom.
Satni mehanizam imao je "verovatno" skraćenu minutnu kazaljku, a mina je kompletirana i podešena pre unošenja u salu. Mišljenje novih eksperata bilo je da je to učinjeno, ne u parku, kako je Hrkač opisao, već "najverovatnije" u bioskopskom NJC.
Sa Hrkačevim novim priznanjem slagale su se uglavnom "opšte osobine" mine: imala je xepni satni mehanizam, utikač, valjčiće i bila je bez košuljice. Uostalom, ono što je u istrazi bilo predloženo optuženom, on je to i - prepoznao.

KRAJ MISTERIJE
SUD nije, međutim, mogao da "zažmuri" na njegove izjave koje su bile potpuno drugačije od nalaza veštaka: da je mehanizam imao dve baterije od po 4,5 volti (a nađeni su ostaci baterije od devet volti), da je mina težila 1,5 - 2 kg (iznosila je jedva pola kilograma) i da je bila punjena metalnim valjčićima i sitnim metalnim kuglicama.
Sudija Miloradović je, za objašnjenje, opet pozvao u pomoć diverzantsku taktiku optuženog: ako već moraš da kažeš istinu, zbog dokaza koji stoje, onda treba uvek gledati da se sve ne kaže, a da se ponešto i slaže.
Mesto koje je Hrkač naveo na rekonstrukciji i pokazao kao ono gde su on i Penavić (tužilac ga je vratio u optužnicu, jer je sumnjao u njegov alibi) pripremili minu, po nalazu eksperata iz Instituta, ne može da se isključi kao nemoguće, ali je i veoma - nepodesno. Istini nije odgovarala ni
Hrkačeva tvrdnja da su zašiljenim drvcetom bušili ćikete, povezivali žice i kontrolisali minu. I ovde je objašnjenje za sve protivurečnosti potraženo u taktici optuženog.
Pitanje - da li je, na prepoznavanju, još neko sem optuženog, iamo karakterističku "plavu košulju sa kratkim rukavima" - sud je razrešio, tako, što se zadovoljio da konstatuje kako u zapisniku piše da su "sva lica bila približne visine, izgleda i oblačenja".

Kao argument da je Hrkač zaista priznao ono što je bilo istina, sud je potegao nalaz veštaka - lekara dr Stojiljkovića, koji je razgovarao sa optuženim i napisao da je kod ovoga "dominirao stav iskrenosti".

Opisujući kako je izvršena diverzija na železničkoj stanici, veštaci su za većinu detalja najčešće konstatovali da "nema pouzdanih dokaza", "ne može se sigurno utvrditi", "ne isključuju se mogućnosti", "nije bilo nemoguće", "izjava optuženog niti protivreči, niti je u saglasnoti sa nađenim stanjem", "ni potvrđena, ni osporena" ili "najverovatnije..."

U skladu sa ovakvim nalazom veštaka, bila je i treća presuda.

I time bi mogao da bude ispisan kraj najveće posleratne sudske misterije. Jer, ono što se kasnije događalo, bilo je sušta suprotnost ranijem zaista pažljivom ispitivanju svih nerazjašnjenih okolnosti u slučaju. Vrhovni sud Srbije ubrzo odbija žalbe optuženog i branioca 29. juna 1976. a smrtnu kaznu mu 30. decembra potvrđuje i novi Savezni sud, ustanovljen posle Ustava 1974, umesto ranijeg VSJ.

Krivičnom veću ponovo je predsedavao sudija dr Božidar Kraus, ali nova presuda nije bila ni nalik na raniju. Sada je sve bilo jasno i Savezni sud je, takođe, prihvatio stanovište da "protivrečnosti izmnu priznanja optuženog i pravog stanja stvari treba pripisati diverzantskoj taktici optuženog, koji je bio obučen kako se u pojedinim situacijama treba držati i ponašati".

Ova presuda bila je pravosnažna i Miljenko Hrkač je posle nje živeo još godinu dana, pre nego što je streljan 10. januara 1978.

OSVETNIK IZ LISOVIĆA
U SELU Lisoviću, nedaleko od Beograda, 25. avgusta 1959. godine, na jednoj njivi, ubijen je devetogodišnji učenik Vitomir Minić. Zločin je bio svirep. Dečak je ležao u kukuruzu, vezanih ruku i kolena i prerezanog grla. Za ubistvo malog Vitomira osumnjičen je 36-godišnji zemljoradnik Uroš Mihajlović, iz istog sela, jedina osoba koja je, po mišljenju oca deteta Siniše Minića, imala razlog da ubije mališana.
Proces Urošu Mihajloviću trajao je u Okružnom sudu u Beogradu duže od četiri godine. U sudnici sudije Ratka Ostojića, u ondašnjoj zgradi u Masarikovoj ulici, vladala je 28. februara 1964. potpuna tišina, kad je predsednik velikog veća tačno u 13 časova, opomenuo publiku da ne komentariše odluku suda i izgovorio ono klasično: “Ustanite !”
“Uroš Mihajlović, zemljoradnik iz sela Lisovića, rođen 23. decembra 1923. godine, oslobađa se optužbe da je 25. avgusta 1959. godine, između 5.30 i 6 časova, u Lisoviću, iz mržnje prema Siniši Miniću, a u želji da mu se osveti, podmuklo i svirepo ubio njegovog devetogodišnjeg sina Vitomira” - pročitao je sudija Ostojić.

- Neće ostati živ da ima 99 glava - zakleo se pretećim glasom dečakov otac.


Dve ulaznice
VRHOVNI sud Jugoslavije pozabavio se detaljem koji nije možda mnogo važan, ali je na njega ipak skrenuo pažnju: u presudi je pisalo da je Hrkač objasnio da je kupio dve ulaznice za predstavu, kako bi imao izgovor, ako ga neko pita zašto napušta salu (da ga ona osoba za koju je kupio kartu čeka napolju, jer je zakasnila).
Za 16. red (gde se dogodila eksplozija na sedištu 6) bile su prodate ulaznice od broja 6. do 9. Broj 8 i 9 imao je Radoslav Đorđević, koji ih je i pokazao na suđenju, a 6. i 7. Milan Stupar i nesrećna Magdalena Novkaović, koji su pogrešno seli u 17. red na sedišta 6 i 7. Bilo je jasno da je diverzant, na sedištu 7 u 16. redu, sedeo na mestu za koje nije imao ulaznicu. Zato je VSJ istakao da zaključak veštaka - da je diverzant imao dve ulaznice - nije bio ničim objektivno potkrepljen. A, na osnovu takvog zaključka veštaka, optuženi je izmenio iskaz i "prizano da je kupio dve ulaznice.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Krvava pravda osvetnika

POSLE četiri godine provedene u zatvoru, Uroš Mihajlović je tog istog dana izišao iz Centralnog zatvora i našao se na slobodi. Selo Lisović bilo je ogorčeno. Pisane su peticije, stizale pretnje, ali je odluka suda postala pravosnažna.
Na ovakvo uverenje seljaka svakako je uticalo Uroševo priznanje zločina u istrazi, koje je porekao kad je izveden pred sud. Priznanje je opredelilo i krivično veće, koje mu je prvi put sudilo, da mu 9. juna 1961. izrekne 15 godina strogog zatvora.
Mesec dana pre nego što se osvetio, Siniša je ušao u seosku prodavnicu gde se pije pivo i zatekao Uroša pijanog. I on je naručio piće.
- Hajde ti i ja nasamo da razgovaramo - tvrdi da mu je tada kazao Uroš.
- Jesi li ti ubio mog Vitomira? - upitao je Siniša.
Uroš je odgovorio potvrdno i objasnio kako je glavni krivac njegova žena Dobrina. Ona ga je, navodno, naljutila onog dana, pa se napio i ubio dete.
- Da li je mali nešto rekao?
- Kako da kaže kad sam ga prvo onesvestio.
Seljaci kažu da su se Siniša i Uroš izmirili posle ovog razgovora. Na opšte zgražavanje, ljudi su ih često viđali zajedno, obojicu do iznemoglosti pijane. Selo je i ranije preziralo Sinišu što ne ubije Uroša i osveti sina, a pomirenje je samo pojačalo gnušanje prema obojici.

SUMNJA NA UROŠA
OSVETA je usledila nakon što su njih dvojica, jedne večeri, jeli kod nekog Duce (Dobrivoja Mihajlovića) i oko devet uveče zajedno pošli u Lisović. Uroš je bilo pijan, a Siniša samo pripit. Bio je mrkli mrak kad su stigli do strugare Dragiše Maksića.
Nije bilo očevidaca šta se posle toga dogodilo u piljevini ispod trema strugare. Gazda Jakov Mihajlović se ujutru užasnuo kad je ugledao iskasapljenog čoveka. Siniša je sa dva krvava noža u rukama došao u mesnu kancelariju i prijavio se da je ubio ubicu svoga sina.
O zločinu, zbog koje se Siniša osvetio Urošu, dežurna služba beogradskog SUP obaveštena je 25. avgusta 1959, u 18.10 uveče, a u 19.30 časova inspektori su stigli u Lisović. Bio je već mrak, reflektor se pokvario, pa je uviđaj odložen za ujutro. Mesto zločina ograđeno je i obezbeđeno.
Oko mesta gde je Vitomir nađen preklan u kukuruzu okupilo se pola sela. Među njima bio je i dečakov otac.
- Ti si Uroše - sav skrhan upro je u njega prstom Siniša. - Što mi ne zapali kuću, što mi ne zapali žito? Uroše, što mi ubi dete?
Uroš Mihajlović odmah je pritvoren u zgradu mesne kancelarije. Na njega je pala sumnja, jer se često svađao i sukobljavao sa Sinišom Mihajlovićem. Siniša je, osim tog, dan pre zločina, obećao Urošu da će mu sutradan (25. avgusta) pomagati da pravi ciglu. Vitomirov otac sutradan, međutim, nije održao obećanje. LJut na Sinišu, Uroš ga je uzaludno tražio na više mesta.
Rano ujutro, 26. avgusta, islednici SUP i istražni sudija Okružnog suda Živorad Jekić izvršili su uviđaj. Nekih određenih tragova nije bilo. Vreme smrti nije moglo da se utvrdi. Kad je dete okrenuto, videlo se da su mu ruke pozadi vezane četvorostrukim “manila” kanapom u mrtvi čvor. Zemlja oko tela bila je izgažena nejasnim tragovima nogu, kukuruz izgažen, a vreže bundeva iskidane. Na metar i po od tela, nađena je stara vojnička šajkača i parče krpice ružičaste boje. Kasnije je utvrđeno da je šajkača Sinišina i govorilo se kako mu je spala sa glave dok je ridao nad detetom.
U šest sati pušten je službeni pas tragač, zvani Munja, ali traganje je ostalo bezuspešno.

LAŽE SINIŠA!
SUTRADAN posle zločina, Uroš je detaljno opisao gde je sve bio na dan ubistva. I na kasnjim saslušanjima ponavljao je gotovo istu priču. Tako je bilo sve dok 7. decembra nije prvi put priznao da je ubio Vitomira. Dotle se, za gotovo svaki svoj korak, pozivao na svedoke i energično poricao zločin.
- Da sam hteo da se svetim Siniši, mogao sam da ubijem njegovu malu ćerku. Zatekao sam je samu, kako spava, kad sam, juče ujutro, bio kod Siniše i tražio ga da mi radi - izjavio je dan posle zločina.
Uroš Mihajlović dao je u istrazi dve verzije puta, koji je put prošao 25. avgusta 1959. tražeći Vitomirovog oca Sinišu Minića.
Prva verzija ovog puta prikazana je na skici crticama i tačkicama. Uroš je, od mesta gde je sa radnicima Milinkom Lukićem, Dragoslavom i Dobrosavom Minićem trebalo da pravi ciglu, sišao prvo do kuće Dragiše Minića i molio ga da pusti svog sina Dobrosava da mu pomogne, jer je u zakazano vreme došao samo Milinko Lukić. Kad ga je Dragiša odbio, Uroš odlazi čak do Sinišine kuće, gde je zatekao jedino njegovu petogodišnju kćer kako spava.
Tražeći dalje Sinišu, Uroš se vraća do kuće Sinišinog oca LJubomira Minića. Tu je razgovarao sa Vitomirom i njegovom majkom, ne znajući da ga Siniša, tog trenutka, posmatra sakriven sa tavana. Olga Minić je rekla da je Siniša pio gotovo celu noć, a da je pred zoru otišao iz kuće sa Vojislavom Mihajlovićem Tujom.
- Laže Siniša, izbegava rad! - ljutito je odbrusio Uroš i počeo da psuje.
Siniša mu je dugovao dve nadnice i on se uputio Tujinoj kući. Sinišu nije našao ni kod Tuje, koji mu je objasnio da Siniša nije ni dolazio. Kod Tuje je popušio jednu cigaretu i vratio se svojoj kući, gde je u dvorištu zatekao Milinka Lukića. Islednicima je objasnio da usput nikog nije ni video, niti sreo.
Uroš je rekao Milinku da se posao odlaže, jer nema dovoljno ljudi, pa su LJubomir i Milinko zajedno otišli uz njegovo dvorište.
Kad je 7. decembra 1959. priznao zločin, Uroš je ispričao da se od kuće LJubomira Minića vratio pravo u svoje dvorište i tad otpustio Milinka Lukića, koji je u međuvremenu došao sa placa gde je trebalo da prave ciglu.

VIDI, ŠEST I PET
LJUT na Sinišu, Uroš tada polazi do Vojislava Mihajlovića Tuje. Pošto je sa Tujom popušio cigaretu, krenuo je kući, ali je tog trenutka, kod raskrsnice, ugledao malog Vitomira. Dečaka je pojurio niz put ka Barajevu, a kad ga je stigao i izvršio nad njim zločin, vratio se kući.
Na skici u istrazi bio je ucrtan i put malog Vitomira od kuće svog dede LJubomira Minića. Dečak je najpre išao do kuće Novaka Minića za trlicu. Usput se sreo sa Milinkom Lukićem, koji se vraćao kući, kada mu je Uroš rekao da se pravljenje cigle odlaže. Od kuće Novaka Minića, Vitomir odlazi kod Tuje da nađe zečeve i tamo stiže nekoliko minuta pre Uroša.
Zagonetka je u tome što je Vojislav Mihajlović Tuja tvrdio kako je Vitomir dolazio po zečeve oko pola šest ujutro, a odmah posle njega naišao i Uroš. Milica i Novak Minić su, međutim, na drugom suđenju, rekli da su malog Vitomira videli živog oko sedam sati ujutru, kad je Uroš već bio otišao u Barajevo. Uroš je oslobođen zato što je sud poverovao da su Novak i Milica poslednji videli živog Vitomira, a ne Tuja.
Veoma je važno stalno imati na umu da su svi vreme računali otprilike ili prema suncu. Jedino tačno utvrđeno vreme bilo je 6 sati i 5 minuta, kad se Uroš, pred svojom kućom, susreo sa kurirom mesne kancelarije Dragoljubom Jankovićem Kucarom. Dragoljub je, naime, pogledao tada u sat i rekao:
- Vidi, tačno šest i pet.
Uroš je objasnio da je Kucaru spazio kada su Milinko i LJubomir otišli, a on krenuo u seosku zadrugu da kupi cigarete.
- Kucara mi je usput rekao da je Dobrosavu Bogosavljeviću Danetu bolesna krmača i kako me čeka da je mojim kolima oteram do veterinara u Barajevo. Pred zadrugu je došao i Dane, pa smo se dogovorili da pripremi krmaču, a ja da dođem kolima - tvrdio je Uroš
Kada su natovarili krmaču bilo je oko 7 ili 7.30 časova. Usput je Uroš povezao u Barajevo i svoju sestru sa detetom, koja je išla kod lekara. Posle sat i po ili dva, vratili su se u Lisović. Po Uroševoj računici, bilo je oko 10 ili 11 sati.
Suština cele priče bila je da se, na dan Vitomirovog ubistva, od pet do šest ujutro, Uroš tako kretao da, u tom vremenu, nikako nije mogao da izvrši zločin. Ta odbrana se na kraju pokazala uspešnom, jer je osnovna teza oslobađajuće presude bila da nema dokaza da je Uroš ubio Vitomira pre šest sati.


I OTAC BIO SUMNJIV
U KUĆAMA pored kojih je pas tragač prošao, niko nije video Vitomira. Detaljno su pregledani stanovi Uroša i Siniše, ali u njima ništa sumnjivo nije nađeno. Obojici je uzeta prljavština ispod noktiju, iz obe kuće oduzeti su svi noževi i poslati na analizu. Nikakvi sumnjivi tragovi, međutim, nisu bili primećeni. Sve što je Uroš tog dana nosio na sebi, brižljivo je ispitano u Institutu za sudsku medicinu, ali je ekspertiza pokazala da na odeći nema tragova krvi.
I Siniša je bio sumnjiv, jer su islednici obavešteni da Vitomir nije njegovo dete zato što je rođen dva meseca po očevom dolasku iz vojske. Otac je, međutim, objasnio kako je jednom dolazio na odsustvo i da je Vitomir tada bio začet.
Bilo je čudno i što su roditelji počeli dete da traže tek po podne, iako je Vitomir otišao od kuće rano ujutro.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Tri verzije zločinca

Piše: Miroslav Zarić

DA optužnica nije fiksirala vreme od pet do šest kao "kritično", Uroševe šanse da dokaže alibi bile bi nesumnjivo manje.

Vladimir Petrović Lale kazao je kako je oko 5.30 ujutru video Uroša kako odlazi prema Tuji. Petrović je objasnio da se on u kući zadržao još oko 15 minuta i da se u međuvremenu Uroš nije vratio. Petrovićeva žena ispričala je da je, tek četvrt časa posle muževljevog odlaska, videla Uroša kako se vraća od Tuje.

Tuja je tvrdio da je oko 5.30 sati u njegovu kuću došao mali Vitomir i rekao kako ga je poslao Uroš Mihajlović da traži Sinišu Minića. Vitomir se, pri tom, raspitivao i za neke divlje zečiće. NJih je, navodno, pre dva dana, video u Tujinom dvorištu.

- Dva, tri minuta, nakon što je otišao Vitomir, naišao je Uroš i tražio Sinišu. Popušio je cigaretu, porazgovarali smo, a zatim je otišao - rekao je Tuja.

Tuja je vreme Uroševog dolaska utvrdio dan posle zločina, uporedivši u sobi, sa časovnikom, isti sunčev zrak, koji je video prethodnog dana!

Islednicima je pucala glava od zagonetki. Ako se Uroš pola sata zadržao kod Tuje, kako su tvrdili Petrovići, a Tuja kaže da je Uroš ostao samo koliko treba vremena da se popuši jedna cigareta, gde je onda Uroš bio ostalih dvadesetak minuta?

PRVO PRIZNANJE
AKO je Uroš prikrio ovih dvadesetak spornih minuta, koliko je bilo dovoljno da se izvrši zločin, jasno je onda da je on krenuo prema Tujinoj kući, tek pošto je otpustio Milinka Lukića. Prvi krug njegovog traganja za Sinišom završio bi se onda kod njegove kuće, kad se rastao sa Milinkom. Zatim je otišao do Tuje i vratio se u 6.05 sati, kad se nesumnjivo sreo sa Kucarom. Ova pretpostavka - da Uroš nije došao iz Tujine kuće, kad je u svom dvorištu zatekao Milinka, već kod kuće Sinišinog oca - poklapa se sa Milinkovom tvrdnjom da je Uroš došao iz pravca Sinišine, a ne Tujine kuće. Isto tako, i sa izjavom Vladimira Petrovića - kako je video Uroša da oko 5.30 odlazi ka Tuji.

Milinko Lukić izjavio je još i da je, kad se rastao sa Urošem i pošao ka kući LJubomira Minića, usput sreo malog Vitomira.

- Idem do Novaka Minića, poslala me baba po trlicu - odgovorio je Vitomir kad je Milinko upitao kuda će.

Na osnovu ovih izjava i laiku nije bilo baš mnogo teško da pretpostavi kako su se Uroš i Vitomir drugi put sreli tog jutra: Vitomir je bio kod Novaka Minića, a zatim stigao do Tuje, interesujući se za zečića. Uroš je otpustio Milinka i posle toga otišao kod Tuje, gde je stigao neposredno posle Vitomira. Dok je Uroš pušio, Vitomir je po dvorištu tražio zečiće. Kad je Uroš izašao, sreo je dete...

Uroševo priznanje od 7. decembra 1959. tačno se uklapalo u ovu pretpostavku.

Na raskrsnici, nedaleko od Tujine kuće, kazao je da je video kako je pretrčao jedan zec. Potrčao je za njim šezdesetak metara niz put, a zatim skrenuo za zecom desno, kroz vrzinu koja graniči imanje Milorada Ristovića od barajevskog puta. Zec je nestao u suncokretu.

- Čuo sam odjednom Vitomirov glas, okrenuo se i video ga metar iza sebe. Onako ljut i pijan, udario sam ga desnom rukom po glavi i on je pao. Nije pustio ni glasa i mislim da se onesvestio. Kleknuo sam, stavio mu kolena na rebra, savio mu ruke na leđa, vezao ih kanapom i izvadio nož - opisao je Uroš kako je ubio malog Vitomira.

UBICA PORIČE
TELO je, nastavio je, prevrnuo na leđa i pošao prema barajevskom putu. Kad je izbio na put, primetio je da su mu kažiprst i srednji prst krvavi. Oba prsta i nož obrisao je o travu pored puta. Dotle je nož nosio u ruci. Odatle se uputio ka raskrsnici u Lisoviću i skrenuo desno ka svojoj kući. Noža se kasnije oslobodio na putu za Barajevo. Tad se, navodno, slučajno mašio u džep od pantalona da uzme šibicu i napipao nož na koji je bio zaboravio! Neprimetno ga je izvukao i bacao pored puta, dok su kola bila u pokretu.

Na saslušanju 14. januara sledeće godine, Uroš je ispreo novu priču. Kad je izišao od Tuje i pošao ka raskrsnici, proed njega je protrčao zec, a za njim mali Vitomir:

- Ja sam mu nešto opsovao i jurnuo za njim. On se uplašio i potrčao putem koji vodi za Barajevo. Bio je deset metara ispred mene, ali sam ga stigao, kad je skrenuo udesno, u suncokret. U trku sam ga udario pesnicom s leđa u slepoočnicu i sećam se da je pao. Uplašio sam se i vezao mu ruke da se ne bi branio.

Vezano dete preneo je u kukuruz, gde je proverio da li je živo. Kad se detetu jedna noga trgla, Uroš kaže da se uplašio šta će biti kad Vitomir ispriča Siniši šta mu je uradio, pa je tog trenutka odlučio da ga ubije.

Ali, Uroš poriče 21. februara da je on ubio Vitomira. Tad tvrdi kako mu je priznanje iznuđeno. Ovo isto ponavlja i 27. februara, no 2. marta ponovo sve priznaje i iznosi treću verziju svog susreta sa Vitomirom:

- Na raskrsnici ispred Tujine kuće, video sam ga kad je iskočio iz bašte. Opsovao sam mu majku, a on je pobegao nekoliko koraka i dobacio mi: "Ludi Ure!" Uzeo sam busen trave, bacio se za njim i počeo da ga jurim.

Uroš Mihajlović saslušavan je još nekoliko puta, a 14. marta svojom rukom opisuje kako je ubio Vitomira. NJegov slučaj, zatim, preuzimaju psihijatri.

- Nisam ga ubio, ali sam tako morao da kažem, kad su me pritisnuli. Ko zna ko je dete ubio. Kad su me stavili na muke, ja sam rekao da sam ja - saopštio je lekarima dr Stevanu Jovanoviću i dr Petru Milosavljeviću. - Otkud znam čije je dete bilo. I ja sam sa Olgom živeo. Uglavnom, ne bih dete ubio, jer sam računao kao da je moje.

"REPRIZA" UBISTVA
U IZVEŠTAJU lekarske komisije, zapisano je da Uroš pristupa pregledima prestrašenog izgleda, zamuckuje, traži da zapali cigaretu i to čini drhtavim pokretima. Kad su ga pitali šta ga plaši, odgovorio je da mu, iz hodnika, neki glas stalno preti: "Na streljanje, streljaće te! Uroša na streljanje!"

Ovaj izveštaj lekara poslat je 16. maja 1960, javni tužilac Vera Radonjić optužila je Uroša 21. maja za svirepo i podmuklo ubistvo iz niskih pobuda, a 21. decembra iste godine, započeo je u beogradskom Okružnom sudu čuveni proces protiv Uroša Mihajlovića.

- Jeste li razumeli optužnicu? - upitao ga je sudija Borivoje Petković.

- Ja nisam izvršio delo za koje sam optužen. Nevin sam. Nisam ubio malog Vitomira.

Veštaci su rekli da je Uroš bolovao od penalne halucinacije - duševne bolesti prolaznog karaktera (bolest nije postojala kad je priznao zločin). Neke njegove izjave bile su veoma nejasne, nelogične, pa čak i nerealne. Ali, Uroš je priznao i detalje, koje niko drugi, osim ubice, nije mogao da zna.

- Da li ste rekli u istrazi da ste Vitomiru prvo vezali ruke, pa ga ubili, ili obrnuto?

- Rekao sam da sam mu prvo svezao ruke.

Veštak za sudsku medicinu dr Rusomir Đorđević nije mogao da utvrdi da li su malom Vitomiru ruke bile vezane pre ili posle smrti. Zbog toga je sud zaključio da je istina ono što je Uroš rekao u prethodnom postupku. Na drugom suđenju je, međutim, utvrđeno da je dečak prvo ubije, pa tek onda vezan.

U Lisoviću je 27. marta 1961. održana "repriza" događaja od 25. avgusta 1959. Tačno u 9.30 sati, u prisustvu gotovo celog sela, počela je rekonstrukcija. Praćen milicionerima, Uroš je pokazivao gde se kritičnog jutra kretao. Onog trenutka kad je optuženi krenuo, uključeno je nekoliko štoperica da bi se tačno utvrdilo vreme kretanja.

Uroš je hodao više od sto minuta. Sudija Petković tražio je da korača istim tempom i brzinom kao "onog" jutra.

Glavna dilema suda bila je: da li je Uroš mogao za kratko vreme, od oko 5.30, kad se rastao sa Milinkom Lukićem, do 6.05 sati, kad se sreo sa Kucarom, da ode do Tuje, popriča i popuši cigaretu, a zatim da ubije malog Vitomira i vrati se kući. Od Tujine kuće do mesta gde je pronađeno mrtvo dete ima oko 130 metara. Posle rekonstrukcije, uverenje suda bilo je da je to moguće.

POKISLI KRUNSKI SVEDOK
DA porota poveruje na prvom suđenju da je Uroš ubica najviše je doprineo svedok koji se pojavio dve godine posle zločina, 21. aprila 1961. i ispričao da je, u neposrednoj blizini mesta gde je Vitomir ubijen, 25. avgusta 1959, ujutru, video Uroša kako polako ide nizbrdo:

- Išao je deset do petnaest koračaja ispred mene. Kad sam ga sustigao, zatražio je cigaretu, a ja sam mu dao. Primetio sam da mu drhte ruke. Oči su mu bile crvene.

Svedok se zvao Radomir Nikolić, bio je iz sela Boždarevac i tog jutra, kako je ispričao, ustao je oko pet sati i poneo ocu, u selo Guberevac, dve kante ulja za vršalicu. Put ga je vodio kroz Lisović.

Svoje dugo ćutanje Nikolić je objasnio strahom, jer se bojao i za porodicu, a i za sebe, ako se javi i svedoči. Iznenađenje u sudnici izazvale su, međutim, reči svedokovog oca, koji je rekao da mu sin nije ništa pričao o susretu sa Urošem.

U sudnici je, zatim, 5. aprila 1963. na drugom suđenju, sledilo novo iznenađenje, jer se zbunjeni Nikolić nećkao da govori i nije znao, čak, da odgovori zna li kome se uopšte sudi. Ovakvi odgovori diskreditovali su ga odmah kao svedoka, u čije se reči može verovati.

Nikolić je kazao da je Uroša video između pet i šest sati, a da je tog jutra ustao kad je prolazio voz za Beograd. Sud je dobio izveštaj železnice da je voz prošao 25. avgusta u 5.35 ujutru. Kako je Nikolićeva kuća udaljena od mesta zločina oko četiri kilometra, bilo je isključeno da je on, sa dve kante ulja od po pet kilograma, mogao do šest sati, peške, da stigne u Lisović.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Osvetniku tri godine!

Piše: Miroslav Zarić

UROŠ Mihajlović proglašen je 9. juna 1961. krivim i osuđen na 15 godina strogog zatvora. Obrazloženje suda za ovako "blagu" kaznu bilo je da je ubio, ne iz mržnje i da se osveti Siniši Miniću, već zato što se plašio da će se ovaj razljutiti kad čuje šta je uradio malom Vitomiru i osvetiti se njegovoj deci.

Ova presuda nije, međutim, opstala pred Vrhovnim sudom Srbije, koji je naredio novo suđenje. Novom krivičnom veću, pod predsedništvom sudije Rastka Ostojića, naloženo je da raščisti pitanja na koja je ukazala odbrana. Proces je počeo iznova i bio jedno od najdramatičnijih suđenja otkako postoji Okružni sud u Beogradu.

Uroš Mihajlović je i ovog puta odbijao da prizna da je ubio Vitomira:

- Ne znam šta je sve islednik pisao i šta sam ja sve potpisao. Ne sećam se da sam ispričao da sam Vitomiru vezao ruke na leđa, da sam ga nosio preko suncokreta, udario, nož obrisao o travu... Siniša je bio kabadahija, ali smo poslednji sukob imali 1957. i otad smo zajedno radili. Deset dana pre događaja sam mu pomogao, a zatim on meni kod
vršaja. Svi drugi koji su bili u zavadi sa Sinišom, mogli su to da učine":

- Na novom suđenju najzanimljivija je bila izjava maloletne Milice Minić, devojčice koja je 25. avgusta imala samo osam godina. Milica je rekla da je, na dan kad su pronašli mrtvog malog Vitomira, Uroš otišao tog jutra kolima u Barajevo, sa njenom majkom Milankom i Dobrosavom Bogdanovićem. I to sat pre nego što je naišao Vitomir i pitao da li je gotova trlica!

DILEMA DO DILEME
DEVOJČICA nije znala koliko je bilo sati kad je Uroš odvezao svinju u Barajevo, ali je bila sigurna da je prošlo oko sat vremena, kad se posle toga pojavio Vitomir.

Odmah istog dana, devojčica je ispričala ovo svojoj baki Marici Minić. Marica je u istrazi potvrdila da je od unuke čula priču o Vitomirovom dolasku posle Uroševog odlaska za Barajevo. Marica Minić nije, međutim, nikad saslušana pred sudom, jer je u međuvremenu umrla. Milicin otac Novak Minić takođe je izjavio da je Vitomir došao u njihovu kuću radi trlice, kad je Uroš već bio otišao u Barajevo.

Sud je poverovao Milici i Novaku i zaključio da je Vitomir bio živ posle Uroševog odlaska u Barajevo. Iz ovog je sledio drugi zaključak da, ako je zločin izvršen između pet i šest sati ujutru, kako je tvrdila javna tužba, Uroš ne može biti ubica.

Što je suđenje više odmicalo, šanse Mihajlovića su rasle: Profesor dr Rusomir Đorđević i docent dr Dobrivoje Jokanović izjavili su da nemaju podatke na osnovu kojih bi preciznije mogli da odrede trenutak ubistva. Lekari su jedino utvrdili da je Vitomir ubijen 25. avgusta 1959. A optužnica je fiksirala vreme umorstva - između 5.30 i šest sati. Nijedan nož nije pronađen, a svi uzeti iz Uroševe kuće, iako su bili na ekspertizi, nisu bili sumnjivi. Na njegovoj odeći i obući nije pronađena nijedna mrlja krvi, iako je Uroš, priznajući ubistvo, rekao kako je nož, posle brisanja o travu, stavio u džep.

Tujina kuća se nalazila nedaleko od raskršća i bilo je čudno da se u njenoj blizini, usred dana, sreću divlje zveri. Još manje je bilo verovatno da bi Uroš, čovek koga čeka posao, jurio za divljim zečevima. Ako je, pak, Vitomir bežao od Uroša, bilo je neobjašnjivo zašto je trčao u pravcu Barajeva, a ne prema selu. Isto tako, možda još čudnije, bilo je njegovo skretanje s puta, gde je još mogao da se nada da će sresti pomoć, u njivu, gde nikog nema. I zašto bi Vitomir bežao od Uroša samo zato što ga je ovaj opsovao?

ISPRAVLJENA NEPRAVDA
APSURDNA je bila i ubicina priča da je, od mesta zločina, do mesta gde je obrisao nož i prste o travu, usred bela dana
išao putem sa krvavim nožem u ruci. Zašto Uroš, osim toga, nije ubio Sinišinu malu devojčicu, kad je zatekao kako sama spava u kući, dok je tražio Sinišu? To je bio retko povoljan trenutak, ako je želeo da se osveti Siniši.

Nikakvi krvni podlivi na Vitomirovoj glavi i rukama nisu pronađeni ni posle najbrižljivijeg pregleda. Dečak nije bio udaren pesnicom u glavu, niti vezan pre nego što je ubijen. Uroš je, priznajući zločin, rekao da je samo jednom povukao nožem preko detetovog grla. A na rani su pronađeni tragovi najmanje dva reza.

- Uroševa priznanja su nelogična - rekao je u završnoj reči branilac Filota Fila. - Mali Vitomir nikako nije mogao da bude ubijen onako kako je Uroš Mihajlović prikazao. Uroš je to priznao u nenormalnom stanju. Dok je bio zdrav i mentalno jak, on je uporno poricao zločin.

Nakon toga donesena je oslobađajuća presuda, u kojoj je obrazloženo da su sva Uroševa priznanja bila poroti sumnjiva i neverodostojna.

Okružno javno tužilaštvo u Beogradu žalilo se Vrhovnom sudu Srbije, ali je republički javni tužilac povukao ovu žalbu, pa je oslobađajuća presuda urošu Mihajloviću postala pravosnažna. Ovim je stavljena tačka na sudski dosije K-476/60.

Jedno je sasvim sigurno: nijedan materijalni dokaz protiv Uroša Mihajlovića, osim ne baš dovoljno jakog motiva, problematičnog priznanja i Sinišinih sumnji, stvarno nije postojao.

Siniša Minić ispravio je sudsku nepravdu 18. decembra 1970.

Selo Lisović se preselilo u Okružni sud, kad mu je počelo suđenje. Lisovčani su očekivali rešenje misterije iz avgusta 1959. i u publici je tinjala skrivena nada da će bar delić istine biti rasvetljen. Seljaci su se, međutim, vratili razočarani u Lisović. Predsednik velikog veća nije hteo ni da zaviru u sudski dosije K-476/60, iako je ogroman spis stajao ispred njega na stolu.

- Ubistvo Vitomira Minića od pre 11 godina porotu ne interesuje - rekao je odmah na početku pretresa sudija Milović. - Pred nama odgovara Siniša Minić, koji je optužen da je ubio Uroša Mihajlovića iz bezobzirne osvete.

"UBIO SAM UBICU"
TIME je, praktično, drugi zločin u Lisoviću, za razliku od prvog misterioznog ubistva deteta, bio sveden na obično suđenje. Siniša je, naime, sve priznao, a poroti, javnoj tužbi i odbrani preostalo je samo da mu konstatuju krivicu i odmere kaznu. Ali i to nije bio baš tako jednostavan posao. Jer, kako osuditi oca koji čvrsto veruje da se obračunao sa ubicom svog deteta i da je udovoljio pravdi.

Kad je Siniša dobio reč, drhtavim glasom izgovorio je
sledeće:

- Govorim ovde u ime svog mrtvog deteta. Ne branim se, niti želim da se pravdam. Kazna me ne interesuje. Zbog svog sina govorim čistu istinu. Ubio sam njegovog ubicu i ispunio ono što sam obećao kad je u ovom sudu Vitomirov ubica oslobođen pre šest godina.

Selo Lisović, odnosno publika u sali, zaista su mislili isto što i Siniša. "Bravo Siniša!", dočekali su ga povici kad je ušao u sudnicu.

Govor dr Perovića, sutradan, bio je dug i veoma ubedljiv i mogao se svesti samo na jednu rečenicu: "Siniša Minić kriv je po zakonu, ali po pravdi nije."

Presuda je objavljena sutradan i bila je veliko iznenađenje: Siniša je osuđen na samo tri godine strogog zatvora i odmah pušten na slobodu. Salom se razlegao aplauz i uzvici: "Bravo! Živeo sud!"

Sinišin povratak u Lisović slavilo je tu noć celo selo. Selo Lisović, u kome je zaista retko ko mislio da je Uroš nevin stradao, smirilo se u međuvremenu. Umesto napete atmosfere sa januarskog procesa, gde je pola Lisovića nestrpljivo iščekivalo odluku Okružnog suda, jedinu publiku pred Vrhovnim sudom Srbije, kad je razmatrana tužiočeva žalba na blagu kaznu ocu osvetniku, predstavljao je samo jedan Sinišin zemljak.

TRI NOŽA
UROŠ Mihajlović dao je u istrazi tri različite verzije o poreklu noža kojim je počinio ubistvo.

On je najpre rekao da je Vitomira ubio nožem za kalemljenje. Taj nož je ostao kod njega slučajno, kad ga je prethodnog dana pozajmio od jednog seljaka u Barajevu - da iseče lubenicu.

Sledeći put rekao je kako je nož kupio u prodavnici u Barajevu.

Treća verzija bila je da je Vitomira ubio velikim kuhinjskim nožem, koji mu je napravio neki Draga Ciganin.

- Poneo sam nož da se branim, ako me Siniša napadne kod Tuje. Stavio sam ga za pojas, a preko njega navukao džemper. Kad sam se posle ubistva vratio kući, oprao sam nož u šerpi tople vode i ostavio ga na stolu.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Tajna Matejevačkog slučaja

Piše: Miroslav Zarić

SVAKI zločin ima žrtvu i ubicu. Ali, kao što ubica često ostane nepoznat, dogodi se čudo, pa nestane i ubijeni. Takvo suđenje i takva presuda uvek su dostojni da uđu u anale pravosuđa. Zato se i "matejevačka misterija" našla u ovoj seriji suđenja, baš kao što je njenom sudskom epilogu pravo mesto i u udžbenicima krivičnog prava.
Sve je u ovom slučaju, koji je raspetljavan pred Okružnim sudom u Nišu, bilo pravni presedan, dotle nezabeležen u našem sudstvu. Keramičar Marko Krstić Oreškov, odgovarao je zbog ubistva svog zemljaka Vlastimira Nikolića, iz Gornjeg Matejevca, iako žrtva, još od 4. oktobra 1971, nije viđena među živima, niti je do dan danas otkrivena među mrtvima. Na neobičnom procesu, održanom šest godina kasnije, treći član bračnog trougla, Dobrinka Nikolić, supruga ubijenog i ljubavnica ubice, koja je u istrazi ispitivana kao okrivljena, posmrtno je saslušana kao - svedok!
Marko Krstić uhapšen je 25. decembra 1976. i mada je osuđen i odrobijao 12 godina zatvora, nikad nije priznao zločin. Sa izdržavanja kazne Oreškov je izašao u drugoj polovini 1989. i uporno tvrdio kako je nevin proveo tolike godine u zatvoru. Do svoje smrti, godinu dana kasnije, kleo se da je ceo proces protiv njega montiran i ključ za razrešenje sudskog dosijea 60/77 odneo u grob. Verovatno za sva vremena.

LJUBAVNIK SA INICIJALIMA
MISTERIJA je počela između 3. i 4. oktobra 1971, kada je, iznenada i bez ikakve poruke, iz svoje kuće, u Gornjem Matejevcu, nestao Vlastimir Nikolić. Sumnje su kolale selom danima, nedeljama, mesecima, a kasnije i godinama, bilo ih je na pretek, ali nikakvih opipljivih dokaza o Vlastimirovoj smrti, a pogotovu o ubici, nije bilo.
Pa, ipak, oči meštana sve više bile su uprte u Dobrinku Nikolić, suprugu nestalog Vlastimira i njenog dugogodišnjeg ljubavnika, kojeg su novinari tada stidljivo pominjali samo pod inicijalima M. K. Jer, odnosi ove žene sa svojim zakonitim mužem bili su gotovo neverovatni. Dobrinka godinama nije pristajala na intimne odnose sa Vlastimirom, a pred njegovim očima vodila je pravi bračni život sa M. K.
Zgražavanje sela bilo je utoliko veće, što je ljubavnik imao zakonitu suprugu i porodicu, ali se praktično preselio u kuću Nikolića, gde se ponašao kao pravi gospodar, ne prezajući da njenom domaćinu, inače uglednom vinogradaru, izdaje radne naloge i druga naređenja. Privoleo je čak i Vlastimirovu decu, ćerku i sina, da ocu zagorčavaju život.
Nesrećni Vlastimir često se opijao, bežao od kuće i po nekoliko dana, ali se i uvek vraćao, bilo sam ili na poziv žene i njenog ljubavnika. Tada bi noćio u posebnoj sobi i brižljivo zaključavao vrata. Provalija između supružnika bila je, iz dana u dan, sve veća i sve dublje učvršćivala vezu između dvoje ljubavnika. Kad god bi Vlastimir odlazio od
kuće, Dobrinka bi potražila utehu u Markovom naručju, ozbiljno pri tom preteći mužu: "Ne mogu više s njim, ubiću ga."

Vlastimir je, inače, bio imućni domaćin i upravo je bio odlučio da rasproda imanje, kad se nenadno izgubio bez traga i glasa. O tome - kako je živeo u rođenoj kući - ispričala je njegova sestra Zagorka Pešić, domaćica iz istog sela:

SVAKA PRIČA - NOVA!
ZAGORKA je prijavila policiji da joj nema brata, deset dana nakon Vlastimirovog nestanka. Vreme je odmicalo, a Vlastimira nije bilo ni među živima, ni među mrtvima. Svako, ko je iole bio sumnjiv, opisao je svoj alibi, ali su dvoje ljubavnika stalno bili pod prismotrom islednika. Istraga je, međutim, tekla sporo, jer je M. K. bio uticajan u selu, mnoge meštane je bio zadužio, jer je dugo bio predsednik seljačke radne zadruge.
Dobrinka se, u međuvremenu, čvrsto držala priče kako je njen Vlastimir 4. oktobra otišao u ranu zoru za Niš. Policiji zato nije preostajalo ništa drugo, nego da drži na oku i čeka neki pogrešan korak osumnjičenih ljubavnika. Tako je primećeno da Marko Krstić dotura novac Dobrinki i njenom sinu Ninoslavu "da im se nađe".
Ninoslav je, u međuvremenu, odslužio vojsku, gde su mu redovno, tokom 1975. i 1976. godine, stizale novčane uputnice. Novac je dolazio iz Poreča, a kao pošiljaoci bili su potpisani čas Jozo Šuran, čas Jože Periša. Policajci su otkrili da se iza tih imena krio niko drugi do Marko Krstić Oreškov. Ali, samo ovo otkriće nije bilo dovoljno, da se protiv Dobrinkinog ljubavnika podigne optužba zbog ubistva.
Inspektori su saznali i da je Dobrinka, još 1972. godine, poklonila jedne cipele svog nestalog muža, što je bilo prilično čudno, ako je držala da nije ubijen i da je negde otišao "onako kako je i pre znao da učini". Ali, ni ovo nije bilo dovoljno za hapšenje.
Prekretnica je nastupila kad je krajem 1976. godine istrazi stiglo jedno anonimno pismo, koje je ukazalo da govorkanja meštana mogu da se uzmu za ozbiljno. Dobrinka je pritvorena 23. decembra, a dva dana kasnije Okružno javno tužilaštvo podnelo je zahtev za istragu protiv nje i njenog sina Ninoslava. Oboje su osumnjičeni za Vlastimirovo ubistvo, u saučesništvu sa Markom Krstićem, koji je uhapšen tog istog dana.
Kad se Dobrinka našla pred istražnim sudijom, odbila je da bilo šta priča bez advokata. Udovica je 14 puta saslušavana u istrazi, svaki put pričajući nešto novo, da bi posle upornog poricanja, 24. februara 1977, priznala inspektorima SUP da joj je muž mrtav i da, u njegovom ubistvu 3. oktobra 1971, nije učestvovao sin, već - ljubavnik.
Marko Krstić ubio joj je muža, ispričala je, u njihovoj spavaćoj sobi. Ona je čula lupu i gušanje u gornjem delu kuće i stigla u trenutku kad je sve već bilo gotovo. LJubavnici su, potom, zajedno uvili telo u ćebe, odneli ga u letnju kuhinju, polili benzinom i zapalili. Ali, ovaj im posao nije išao kako treba, objasnila je, pa je Oreškov ponovo uvio ubijenog u ćebe i odneo ga u nepoznatom pravcu.

MARAMA ZA - KRAJ
DOBRINKA nije, dakle, znala gde je leš, što nije bilo poznato ni istrazi. NJen iskaz snimljen je i na magnetofonskoj traci, a zatim je događaj i rekonstruisan, što je sve zabeležila i filmska kamera.
Uprkos priznanju, javni tužilac nije bio potpuno zadovoljan Dobrinkinim iskazom, pa je osumnjičena udovica - ubica iznela novu verziju.
Događaj se zbio oko osam sati uveče, objasnila je, kada je Marko Krstić došao te večeri kod nje. Saopštila mu je da treba odmah da se udalji, jer svakog časa može da naiđe Vlastimir. Ali, upozorenje je očigledno stiglo kasno, jer je odmah potom, bar po njenoj priči, banuo nesrećni Vlastimir. Kada je na svom pragu video Oreškova, odmah se sa njim uhvatio u koštac. Obojica su pali na stepenište, a Dobrinka je zgrabila makaze za rezanje vinove loze, koje joj je iz ruku istrgao Vlastimir i njima povredio Marka po ruci.
Iako povređen, Oreškov je uspeo da ugura Vlastimira u sobu i tamo ga sruši na pod. Dobrinka je objasnila istražnom sudiji, kako je Vlastimir pao na leđa, a Marko ga je opkoračio i počeo da ga davi. Muž je tada počeo da doziva ženu u pomoć: "Bino, Bino, šta uradi ovo sa mnom ?!" Dobrinka mu je, kako je kasnije navedeno u optužnici, odgovorila rečima: "LJubinka ti pojede glavu!"
Vlastimir je tada počeo da doziva u pomoć suseda: "Mančo, Mančo, ne daj, ubiše me!" Dobrinka je potom, a to je bio detalj koji je najviše optuživao, pripomogla ranjenom Marku da ubije Vlastimira. Dodala mu je maramu, koju je ovaj ugurao Vlastimiru u usta i tako ga konačno ugušio. Po drugoj verziji, ona je to lično učinila.
Mrtvog Vlastimira su, zatim, kako je opisala supruga, zajedno uvili u ćilim, izneli iz sobe, polili benzinom i zapalili. Ali, pokojnik "nekako nije hteo dobro da gori", pa su zato ugasili vatru, a telo u ćilimu odneli u plevnju i prekrili slamom.
Oreškov je došao po Vlastimirovo telo tek iduće noći. Dobrinka je ispričala da mu je odsekao obe noge, kako bi ga lakše spakovao. Telo je Marko Krstić odneo negde, a gde - to ni njoj nije rekao.

GLAS POKOJNICE
MARKO Krstić je tvrdio da glas sa trake, zabeležen na saslušanju 14. juna 1977. uopšte nije Dobrinkin, a njegov branilac Milan Vujin dodao da ono što je snimljeno na magnetofonskoj i filmskoj traci nije sprovedeno u skladu sa zakonskim propisima.
Zbog svega ovoga, sudija Pavlović odlučio je da traku pošalje na veštačenje Odeljenju za kriminalističku tehniku republičkog SUP u Beogradu.
Ekspertiza je, međutim, obavljena u Radio-televiziji Beograd i stručnjaci su smatrali da je glas na obe trake pokojne Dobrinke Nikolić.
Razlike u glasu su nastupile, objašnjeno je u nalazu veštaka, zbog brzine snimanja, veće eksploatacije jedne od traka i zbog razlike u magnetofonima i ambijentima simanja.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Presuda pre suda

Piše: Miroslav ZARIĆ

DOBRINKINO priznanje - da je Vlastimir zvao u pomoć suseda povikom "Mančo, Mančo!" - potkrepio je komšija Mladen Nikolić pričom da je Dobrinka došla kod njega da se pravda kako su kod nje kući došli neki majstori i dvaput ga zvali ovim imenom, dok im ona nije pokazala gde komšija stanuje.
Marko Krstić Oreškov nije, međutim, ništa priznavao, a to što ga Dobrinka tereti, posle višegodišnjeg ćutanja, moglo je da znači i da želi da zaštiti svog sina, koji je odmah nakon njenog priznanja pušten iz pritvora. Kad je protiv njega i Dobrinke podignuta optužnica, Oreškov je angažovao dvojicu branilaca iz Beograda, advokate Veljka Guberinu i Milana Vujina.
Sve ove "čarke" uoči suđenja zasenjene su događajem pred izlazak Dobrinke i Marka pred veliko veće Okružnog suda u Nišu. Dobrinka se 17. avgusta 1977, dva dana pred početak glavnog pretresa, obesila u zatvorskoj ćeliji i ostavila Marka da sam na optuženičkoj klupi odgovara za Vlastimirovo ubistvo.
Iznenadna Dobrinkina smrt primorala je predsednika veća, sudiju Branislava Pavlovića, da 19. avgusta 1977. odloži početak procesa za mesec dana. Marko Krstić ni tada ništa nije priznavao, sem da je sa Dobrinkom, još od 1952. godine, održavao intimne odnose. Kritične noći, objasnio je, sedeo je kod kuće i sa svojom porodicom gledao televiziju.

"ISPITIVANJE" MRTVOG SVEDOKA
NA predlog branilaca, suđenje je odloženo, jer su branioci Veljko Guberina i Milan Vujin tražili da se priznanje Dobrinke Nikolić izuzme kao dokaz iz sudskih spisa, zato što u istražnom postupku nije postupljeno po zakonu: optužena je tada saslušavana bez prisustva branioca.
"Odbrana u ovom slučaju postavlja samo jedno pitanje", napisali su u žalbi advokati Guberina i Vujin, "a to je kako tretirati iskaz pokojne Dobrinke, kad je prema njoj obustavljen krivični postupak i ona sasvim sigurno nema status optužene ili okrivljene. Iskazi koji bi se mogli sada koristiti kao dokazno sredstvo u postupku prema optuženom Krstiću, ni u kom slučaju ne mogu biti tretirani kao iskazi svedoka, jer pokojna Dobrinka iste nije ni davala u svojstvu svedoka, pa samim tim nije ni upozoravana na svoja prava i obaveze kao svedok."
Veće sudije Pavlovića pozvalo se, međutim, na zakonski paragraf, po kojem sud može da odluči, iako okrivljeni to ne traži, da se koriste zapisnici koji bi morali da se izdvoje. Ova mogućnost predviđena je samo u izuzetnim slučajevima: ako se raspoloživim dokazima ne mogu razjasniti važne činjenice, a smatra se da bi korišćenje zapisnika razjasnilo stvari, kao i da je u pitanju delo za koje je propisan zatvor od 20 godina ili teža kazna.
U nastavku glavnog pretresa, 16. januara 1978, sudija Pavlović ceo dan je čitao zapisnike sa ispitivanja Dobrinke Nikolić iz istrage. Ovom neobičnom "ispitivanju" mrtvog svedoka, prethodila je odluka Vrhovnog suda Srbije, u kojoj je trebalo razrešiti dva delikatna pravna pitanja: da li se izjava pokojnice uopšte može izvoditi kao dokaz, jer je protiv nje obustavljen krivični postupak i kakva je dokazna vrednost saslušanja koje je ona dala bez branioca.
"Sud je dužan da pouči okrivljenu samo pre prvog ispitivanja, o čemu u konkretnom slučaju postoje nesumnjivi dokazi", pročitao je obrazloženje Republičkog suda sudija Pavlović. "Kako okrivljena u ostavljenom zakonskom roku nije sebi obezbedila branioca, sud je bio ovlašćen da je sasluša i bez njegovog prisustva."
Optuženi Marko Krstić Oreškov stavio je primedbu da su sva priznanja Dobrinki bila iznuđena:
- Toliko je plakala posle saslušanja da se orilo celo zatvorsko dvorište. Rekla je da će se obesiti i to je čuo ceo zatvor.

PACIJENT - NESTAO
UZ saslušanje, u kojem Dobrinka tvrdi da je Oreškov ubio njenog muža i sutradan odneo leš, pročitana je i službena beleška istražnog sudije da okrivljena nije htela da potpiše zapisnik, uplašivši se priznanja i kazne koja je čeka.
Na Oreškova kao ubicu je, osim toga, najviše sumnje bacalo svedočenje Vukice Đorđević, medicinske sestre Doma zdravlja u Svrljigu, koja mu je, upozorio je tužilac, jednog dana, u jesen 1971. godine, previla povređenu ruku. Ovo se, naime, uklapalo u izjavu pokojne Dobrinke, koja je opisala kako joj je Vlastimir, u borbi sa Markom, kritične noći, oteo makaze za sečenje vinove loze i njime povredio njenog ljubavnika po ruci. "Bio je zbunjen i izgledao mi je sumnjiv", ispričala je Vukica i sećajući se na sudu događaja i osobe kojoj je previla prst, opisala izgled i lik koji se podudarao sa optuženim.
Krstić je povredu, dok ga je previjala, po izjavi ovog svedoka, objasnio posekotinom od pivske flaše. Kad je htela da mu uzme podatke i sve zvanično zabeleži, objasnila je sestra sudu, pacijent je iznenada - nestao.
Za dvojicu branioca optuženog sve su ovo bile samo indicije, a Guberina i Vujin su posebno upozorili da sud ne bi smeo da zasniva presudu na Dobrinkinom priznanju u kojem tereti Krstića, jer ona u postupku više nema status optužene, a izjavu nije dala kao - svedok!
- Dobrinkino priznanje sada je samo izjava građanina, jer ona nije više ni optužena, a nije bila ni svedok. Leša nema, pa je moguće da je Vlastimir otišao negde, možda u inostranstvo - istakla su obojica advokata i zahtevala oslobađajuću presudu, smatrajući da sud nema dovoljno dokaza koji bi potvrdili da je Vlastimir ubijen.
Optuženi se složio u svemu sa rečima svojih branioca i izricanje presude zakazano je za 10. februar, u podne.

IZJAVE IZ ZATVORA
MARKO Krstić Oreškov proglašen je tog dana krivim i osuđen "samo" na 12 godina zatvora, jer sud nije prihvatio kvalifikaciju iz optužnice - da je ubistvo izvršeno po dogovoru i iz niskih pobuda. Sudija Pavlović objasnio je, ispred kolege Jagoša Kostića i troje porotnika, da dogovora za ubistvo nije moglo biti, pošto je Krstić, kritične večeri, došao u Vlastimirovu kuću bez ikakvog oružja.
Ni motiv da ga Marko i Dobrinka uklone nisu mogle da budu niske pobude, kao što je tvrdio tužilac, zato što su oboje godinama održavali intimne odnose, a pokojni Vlastimir, iako je tražio od supruge da sa ovim prestane, po mišljenju suda, ni na koji način im u tome nije smetao.
Iako nije bilo očevidaca događaja, niti je pronađen leš, sudija Pavlović bio je kategoričan da je u noći između 3. i 4. oktobra 1971. počinjeno ubistvo.
"Odbrana se pita šta i koji dokaz je prvostepeni sud izneo u pravcu utvrđivanja da li je nestali Vlastimir Nikolić živ ili ne", napisali su advokati Guberina i Vujin.
Upozoravajući u žalbi da je Dobrinka sračunato počela da tereti Krstića, kako bi otklonila sumnju sa svog sina Ninoslava, koji je takođe bio pritvoren zbog očevog ubistva, branioci su oštro zamerili što sud nije u presudi cenio Ninoslavljev iskaz iz istrage:
"On nije bio ni predložen od strane javne tužbe za saslušanje. Zašto? Zato što je čvrst i dosledan, bez ijedne promene u svojim iskazima, kad tvrdi da ga je otac 4. oktobra 1971. u jutarnjim časovima probudio da ide da melje žito."
Time je ovaj krajnje zamršeni slučaj dospeo u novu fazu, u kojoj su, samo na osnovu spisa u dosijeu 60/77, sudije Vrhovnog suda morale ozbiljno da odmere tri sasvim suprotne mogućnosti: da li je ubica zaista zasluženo kažnjen i postoji li opasnost da zločinac izmakne pravdi ili nevin čovek bude osuđen.
"Sud nalazi da je bitno ovde da li je pokojna Dobrinka govorila istinu i da li se njeni iskazi koje sud prihvata mogu potkrepiti drugim dokazima i na taj način dokazati da su verodostojni, dok je potpuno nebitna činjenica da li je to iskaz okrivljenog ili svedoka", istaknuto je u presudi Vrhovnog suda, kojom je potvrdio presudu Okružnog suda u Nišu.
Temelj osuđujuće presude, uz Dobrinkino priznanje, bile su i izjave osuđenica iz zatvora, koje su ispričale kako im je Dobrinka poverila šta je sa Markom uradila, čime su posredno potvrdile verodostojnost njenog priznanja.
Da je Dobrinka govorila istinu, smatrao je viši sud, upućuje i detaljni opis zavoja na njenom prstu 4. oktobra 1971. koji su, na suđenju, iznele dve žene iz Gornjeg Matejevca. Dobrinka je, naime, u istrazi rekla, kako je i ona, pored Krstića, zadobila posekotine, dok su se zajedno rvali sa Vlastimirom.

POBRKAO DATUME
TOKOM suđenja, vreme je, po običaju, takođe učinilo svoje, pa su se iskazi svedoka iz istrage dosta razlikovali od onog što pričaju na suđenju, pogotovu onih koji su tvrdili u istrazi kako su videli živog Vlastimira, nakon što je nestao iz sela.

U odstupanju je najviše preterao svedok Božidar Nikolić, koji je pred istražnim sudijom tvrdio, kako je nestalog Vlastimira video živog u ponedeljak 4. oktobra, dakle sutradan nakon noći, u kojoj je javna tužba tvrdila da se dogodilo isplanirano svirepo ubistvo iz niskih pobuda.
Ovaj svedok je, međutim, 28. septembra, izjavio sudiji Branislavu Pavloviću, kako je pomešao stvari i da "misli" da je Vlastimira video, na autobuskoj stanici, u nedelju 3. oktobra, kada je krenuo za Niš, odnosno uoči noći, u kojoj je, navodno, počinjen zločin.
Nikoliću je očigledno trebalo više od pet godina za ovu ispravku, koja se savršeno uklapala u optužnicu, ali je odbrana prigovorila sudu što nije proverio da nedeljom ujutru uopšte nema autobusa za Niš!
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Ubica preko oglasa

Piše: Miroslav ZARIĆ

DA Vlastimir više nije živ, Okružni sud u Nišu je zaključio, a Vrhovni sud prihvatio, na osnovu izjave svedoka, kojem je Dobrinka, godinu dana posle muževljevog nestanka, poklonila pokojnikove cipele. Ipak, najteži dokazi protiv Marka Krstić, a bili su oni koje je optuženi sam pribavio istrazi: dva njegova uhvaćena pisma iz zatvora - sinu, da nađe lažne svedoke da potvrde kako su videli živog Vlastimira i posle njegovog nestanka, i ljubavnici - da porekne sve što je priznala.

U njihovu verodostojnost sud nije imao razloga da sumnja, dodato je u presudi Vrhovnog suda.

Posle ovakvog stava višeg suda, dosije "matejevačke misterije" preselio se u sudsku arhivu, iako su advokati Guberina i Vujin, pozivajući se na princip "da nema dokaza o ubistvu bez leša" uputili zahtev za zaštitu zakonitosti. Zahtev je odbijen.

- Nevin sam i bez dokaza i priznanja odležah 12 godina u zatvoru - bila je poslednja poruka osuđenog.

U Gornjem Matejevcu postoji uverenje da je, uprkos tome što pokojni keramičar nikad nije priznao zločin i oskudnim dokazima, Oreškov ipak ubio Vlastimira Nikolića i telo odneo do jedne krečane, u kojoj su žrtvi čak i kosti izgorele. Ali, ovim mestom, istovremeno, kolaju i priče da je Vlastimir Nikolić i danas još živ i zdrav. Kada je saznao za ljubavnu vezu svoje Dobrinke sa Krstićem, po ovim pričama, Nikolić je skovao plan kako da im napakosti. Odlučio je da ode u inostranstvo, što je i učinio, pa im tako "napakovao" zločin, svestan da će sumnja za njegov nestanak pasti upravo na njegovu nevernu suprugu i njenog ljubavnika. Na ovaj način, kažu u Gornjem Matejevcu, "pokojnik" im se "debelo" osvetio.


KOBNA GREŠKA

PENZIONER iz Žagubice Života Stojanović nije ni slutio da je sam sebi potpisao smrtnu presudu kad je preko oglasa u novinama potražio kućnu pomoćnicu. Smrt mu je zakucala na vrata 25. septembra 1968. godine, kad se lepuškasta 22-godišnja Subhija Mujanović uselila u njegov dom.

Života je bio imućan čovek i živeo je sam, jer mu je jedan sin bio u Novom Sadu, a drugi na odsluženju vojnog roka. Ceo život Života je proveo u Žagubici, gde je imao krug prijatelja sa kojima se često sastajao, obično u kafani na vrelu Mlave.

Subhiji nije bilo teško da mu kuva, sprema i održava kuću. I 70-godišnji penzioner bio je zadovoljan svojom novom kućnom pomoćnicom. Subhija je bila vredna, okretna i ćutljiva.
Ali, Životi to sve nije bilo dovoljno. Subhija je, naime, bila i vrlo zgodna. Prisustvo mlade devojke iz Modriče sve je više uzbuđivlo vitalnog starca. Kad se jedne noći vratio iz kafane "pod gasom", Života je prisilio Subhiju da spavaju zajedno.

Izgleda da je ovo bila kobna odluka.

Jednog dana, u maju 1969, Subhija je posmatrala sa prozora grupu mladića koji su igrali fudbal. Oko joj je zapelo na 24-godišnjem Živislavu Žikiću. Mladi električar iz Smoljinca, kod Požarevca, odmah je to opazio i napisao joj pisamce. Subhija je odgovorila i usledila je ljubav na prvi pogled i sastanci. Sve češći i češći. Mladi par sastajao se u Životinoj kući. Subhija je dobro pazila da starac ne sazna da je posećuje ljubavnik, dok on sedi sa društvom u kafani. Oprezan je bio i Živislav, kojem je jedan drug uvek čuvao stražu ispred kuće, dok se on unutra voleo sa Subhijom.
- Ujak mi je strašno strog. Ubiće me ako nas vidi zajedno - govorila je Subhija svom voljenom.

SUMNJIVO PISMO

ŽIVISLAV je poverovao da joj je Života zaista ujak. Ubrzo se i lično uverio da "ujak" ne zna za šalu, kad mu neko obleće oko "sestričine". Bila je nedelja 3. avgust 1969, kad je Života iznenadio na kapiji mlade ljubavnike. Sa nekoliko šamara, ljubomorni starac prekinuo je idilu i uterao Subhiju u kuću. Živislav je pobegao, a sutradan je već bio u Požarevcu, gde ga je poslalo njegovo preduzeće "Neimar".
Mladi električar vratio se posle nekoliko dana u Žagubicu. Ponovo se sastao sa Subhijom i pretpostavlja se da su se ljubavnici tada dogovorili da likvidiraju starca.
Poslednji put Života je viđen živ u subotu 9. avgusta 1969. kako kosi travu u dvorištu. Niko od komšija i prolaznika, koji su mu se tog dana javljali i pozdravljali ga, nije mogao da nasluti dramu, koja će se dogoditi istog dana.
Životin sin Jugoslav, koji se sutradan vratio sa odsluženja vojnog roka, zatekao je kod kuće pismo, kojim ga otac obaveštava da je, radi novca, ubio Subhijinog ujaka i njegovog sedmogodišnjeg sina i zbog toga morao da pobegne od kuće. Subhija mu je pri tom rekla da je Života otišao od kuće i da se nije vratio.

Jugoslavu je bilo sumnjivo i pismo i ponašanje kućne pomoćnice. Odmah u ponedeljak, Jugoslav je otputovao do brata Đorđa u Novi Sad, gde su zajedno prijavili očev nestanak Republičkom SUP.

Sumnja je odmah pala na lepuškastu kućnu pomoćnicu. Islednici su pretražili svaki kutak u kući i dvorištu. Ubrzo je bilo jasno da je u Žagubici počinjen zločin od kojeg se čoveku sledi krv u žilama. Života je bio ubijen, zatim raskomadan i spaljen. O tome su nedvosmisleno svedočili tragovi krvi i neki delovi tela otkriveni u krečani. Nekoliko dana islednici nisu mogli da ga identifikuju, sve dok nisu našli prst desne ruke i uporedili ga sa otiskom u ličnoj karti.
Subhija je uhapšena u utorak 12. avgusta. Ona je najpre rekla da je Života ubio njenog ujaka, pa se posle toga udavio, ali je ubrzo priznala da je ona usmrtila svog gazdu.

TANDEM SMRTI
- ŽIVOTA me je u subotu uveče ponovo napao i silovao - objasnila je na prvom saslušanju. - Kad se kasnije kupao u kadi, prikrala sam se iza njegovih leđa i ispalila mu u lopaticu hitac iz malokalibarske puške. Nešto kasnije, pred kućom mi je zazviždao Živislav, pa sam mu ispričala šta sam učinila. Obećao je da će mi pomoći da uklonimo tragove. Ja sam onda sakrila Životino telo u kuhinji, a kad mu je sin otputovao u Novi Sad, onda smo ga Živislav i ja zajedno iskomadali i spalili.

Tri meseca kasnije, pritešnjena dokazima koji su uazivali da njena priča nije istinita, Subhija priznaje da je Životu ubio njen ljubavnik. Živislav je, po novoj verziji, došao kod nje u noći između 9. i 10. avgusta i zatekao je uplakanu. On je odmah otišao u sobu gde je Života spavao i onesvestio ga udarcem čekića. Zatim su starcu zajednički, jednim kablom, propustili kroz telo struju. Živislav je izvadio iz džepa električni sprovodnik i vezao ga za Životino telo, a drugi kraj spojio sa utikačem, a zatim je Subhija uključila struju.
Živislav je, po njenoj priči, na kraju, ispalio u starca i dva hica iz malokalibarske puške. Potom joj je zapretio kako će je ubiti, ako islednicima ne ispriča, ukoliko ih otkriju, da je ona ubila gazdu iz puške, jer će kao žena biti mnogo blaže kažnjena.
Živislav Žikić uhapšen je dan posle Subhije. On nikad nije priznao zločin.

Suđenje ljubavnom tandemu smrti iz Žagubice, koje je počelo 19. februara 1970, izazvalo je ogromno interesovanje javnosti. Dilema koju je sudija Dragoš Milosavljević trebalo da reši bila je - da li je lepuškasta kućna pomoćnica sama ubila gazdu ili je to učinila zajedno sa ljubavnikom, koji je tvrdio kako ima alibi. Sud je trebalo da utvrdi i način na koji je Života Stojanović ubijen - čekićem, strujom ili puškom. Ovo je veće stavilo na grdne muke, jer je starčevo telo bilo svo raskomadano.

Bilo je nejasno i da li je umorstvo počinjeno i iz koristoljublja, ili je kućna pomoćnica htela samo da se osveti bogatom starcu, zato što je pokušao da se naslađuje njenom mladošću.

Subhija i Živislav ostali su pri svojim iskazima i na suočenju. Živislav je tvrdio kako je kritične noći bio u selu Laznici, udaljenom više od pet kilometara od Žagubice. Branio se da je 9. avgusta, do duboko u noć, radio na jednoj građevini u ovom selu.

BEZ MOTIVA
JEDNA od najslabijih tačaka optužbe protiv Živislava Žikića bila je nedostatak nekog razumljivijeg razloga, zbog kojeg bi on ubio Subhijinog gazdu. Tužilac je smatrao da je to bila ljutnja na starca, koji je, navodno, prethodno primorao Subhiju na obljubu.
Svedok Radomir Simić izneo je, međutim, na suđenju, nešto što bi moglo da se protumači i kao pretnja pokojnom Životi:
- Kada mi je Živislav opravljao struju, požalio se da ga boli ruka. NJegov drug je tada, u šali, kazao kako je to od udarca ciglom, kojom ga je gađao Subhijin ljumomorni gazda. Živislav je tada navodno rekao: "Neće on više nikog da udari ciglom".
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Alibi deset kilometara

Piše: Miroslav Zarić

OVU priču optuženog potvrdilo je nekoliko njegovih drugova, koji su u vreme ubistva radili sa Živislavom u Laznici. Simo Trailović, Dragomir Nedeljković i Boko Vujanović bili su kategorični da je Živislav zaista radio te subote do 23.30 sati i da je, posle večere, koja je trajala četrdesetak minuta, otišao na počinak. U nedelju, u pet ujutru, videli su ga u krevetu.
Bio je to ubedljiv alibi, pod uslovom da sud poveruje u njegovu priču da nije mogao da, za pet sati, preprešači 10 kilometara, ubije životu i izdiktira Subhiji navodno starčevo pismo, kako je ona ispričala u istrazi, kad je priznala da su saučesnici u zločinu.
Da Subhija laže, a Živislav govori istinu, potvrdio je i svedok Slavoljub Gajić. Subhija je, naime, izjavila kako je Živislav, posle ubistva penzionera, uzeo iz Životine kuće jedan privezak za ključeve i baterijsku lampu. Gajić je, međutim, objasnio kako mu je Žikić dao taj privezak, zajedno sa ključevima od motocikla, da bi mu ovaj registrovao motor. Ovaj događaj zbio se 7. avgusta 1969, bio je u to siguran Gajić, dakle dva dana pre ubistva. Istu priču je, negirajući ono što govori Subhija, izložio i Živislav.

o ČEKIĆ ZA GLAVU
ZA prva dva dana suđenja, veće petorice nije dobilo odgovore na neka bitna pitanja za utvrđivanje krivice, iako su sudnicom prodefilovali sudski eksperti za elektriku, balistiku, psihologiju i neuropsihijatriju. Ovi stručnjaci nisu mogli pouzdano da odgovore kako je Života ubijen i jedino su bili sigurni da ubistvo nije izvršeno onako, kako ga je Subhija predstavila islednicima u prvoj verziji. Veštaci su bili kategorični da bi, poveruje li se u njenu priču, putanja zrna bila potpuno drugačija, nego što Subhija to tvrdi.
Iako je Subhija od početka lagala u istrazi, teško je bilo ne poverovati u onaj deo njene priče da nije sama ubila svog gazdu. Starac je, naime, bio korpulentna ličnost, a slabašana žena je trebalo da sama prenese njegovo mrtvo telo do vešernice i tamo ga raskomada, da bi delove pobacala u krečanu i poljski klozet.
Na suđenju je ostao nerasvetljen i motiv zločina, jer je Subhija, po verziji u kojoj je označila ljubavnika kao saučesnika, objasnila kako je Živislav, bez bilo kakvog prethodnog dogovora sa njom, kad je ušao u kuću i zatekao je uplakanu, zatražio čekić i njime udario Životu po glavi, dok je starac spavao. Života je, ispalo je, ubijen u afektu i samo zato što je rasplakao Subhiju!
Kuriozitet drugog dana suđenja, 20. februara 1970, bio je bezuspešan pokušaj veštaka neuropsihijatra dr Maksima Šternića da vidi noževe i sekiricu, kojima je Životino telo raskomadano. Korpora delikti nisu bili u sudnici, a neko je lakonski objasnio kako su - zatureni.
Odlažući proces na neodređeno vreme, sud je prihvatio predlog da se rasvetli Subhijina ličnost, pa je ona poslata na posmatranje, a odlučeno je da se o optuženoj pribave i podaci iz Modriče. I Živislav je upućen ne psihološo-psihijatrijski pregled, a u međuvremenu je trebalo izvršiti rekonstrukciju događaja i pozvati nove sedoke.

PRESUDA - KOMPROMIS
NASTAVAK suđenja, 20. avgusta 1970, još je više udaljio veće od mogućnosti da utvrdi istinu i razreši dileme, koje su od prvog trenutka pratile ovaj neobični proces. Subhija je, naime, iznenada zaćutala i samo izgovorila da je razumela optužnicu. NJeno ponašanje bilo je prilično neobično, pa je njen branilac Ratomir Dabić zatražio da se pretres ponovo prekine, dok se optužena ne sredi i bude sposobna da prati suđenje.
Sud opet nije imao kud i suđenje je ponovo odloženo na neodređeno vreme, dok se Subhija ne oporavi. Ono je nastavljeno 8. februara 1971, kada je optužena progovorila i ponovila svoju raniju priču. Živislav je, po ko zna koji put, tvrdio da nije učestvovao u ubistvu.
Pred sudom se pojavio i svedok Dušan Martić, čija je izjava mogla da bude ključna za procenu suda - ima li Živislav alibi za vreme između ponoći 9. i pet sati ujutru 10. avgusta 1969. Martić je potvrdio da je, jedne noći, prenoćio u domu u Laznici sa Žikićem, ali nikako nije mogao da se seti da li je to bilo između petka i subote ili dan kasnije, između subote i nedelje, kada je počinjen zločin.
Uz nejasan alibi, stvari su se okrenule naopako protiv Živislava i zato što je dr Šternić dopunio svoju raniju izjavu i sada jasno stavio sudu do znanja da Subhija nije mogla sama da izvrši monstruozni zločin. Subhija je, istakao je dr Šternić, bila agresivnija ličnost od Živislava, ali je zato kod ovoga bila smanjena odbojnost pri komadanju leša. Lekar je zaključio ovo zato što je Živislav ranije bio zaposlen kao električar u klanici, gde je gledao kako se komadaju životinje.
U nastavku suđenja, psihijatr dr Josip Berger, koji je detaljno pregledao oboje optuženih, bio je kategoričan da analizom Subhijine izjave nije došao do dokaza koji bi pokazali bilo kakvu ubedljivu hipotezu o Žikićevim motivima za ubistvo. Ovaj lekar je, ipak, na pitanje suda, odgovorio kako je verovatnije da je Subhija, ukoliko je izvršila (ne)delo, učinila to - udruženo.
Sticajem prilika, javni tužilac Vidoje Mladenović i advokat Dabić našli su se na suđenju na istoj strani, zastupajući tezu optužbe da je zločin izvršen u tandemu. Žikićev branilac Pavle Arkudinskij bio je uveren da njegov klijent nije nikako mogao da za pet sati prepešači 10 kilometara, ubije Životu i izdiktira Subhiji pimo sa starčevom porukom za sina.
- Nikog nisam ubio, ništa ne znam o zločinu i ostajem do kraja pri svojoj izjavi - patetično je uzviknuo 26-godišnji električar u završnoj reči.
Subhija je bila još energičnija da nije ubica:
- Priznajem da sam bila prisutna kad se zločin dogodio. Nemam razloga da lažem, jer mi je svejedno da li ću dobiti 15, 20 ili 50 godina robije.
Od dvoje optuženih, neko je očigledno lagao. Zato se sa nestrpljenjem očekivala presuda, koja je objavljena tek uveče. Bivši ljubavnici, koji se sve vreme suđenja nijednom nisu pogledali u oči, gledali su svako na svoju stranu i tokom izricanja presude. Krivično veće smatralo je da Subhija ne laže i da Živislav ne govori istinu. LJubavnici su podelili odgovornost i Živislav je osuđen na 13, a Subhija na 12 godina strogog zatvora. Sud je smatrao da su zajednički počinili zločin.

SUBHIJI 15 GODINA
TEŠKO je bilo izbeći utisak da ovakva presuda nije kompromis, jer su i težina dela i način njegovog izvršenja iziskivali mnogo težu kaznu. Bilo je očigledno da sudije nisu bile do kraja uverene da možda ne greše u oceni dokaza. U tome su, kako će se pokazati kasnije, bile apsolutno u pravu.
Subhija je bila očigledno pomirena sa sudbinom i vrlo hladnokrvno je primila odluku i o krivici i kazni. Živislav je, međutim, vrlo žustro reagovao. Na presudu su se žalili i branioci i javni tužilac. Za njeno obaranje bilo je puno razloga, jer su mnogi detalji zamršenog zločina ostali nerazjašnjeni. Potom je telo ubijenog spaljeno, sud je, pre svega, prihvatajući drugo Subhijino priznanje, utvrdio samo najverovatniji način ubistva.
Sud nije smatrao da Živislav ima alibi, naglašavajući da je šest sati bilo dovoljno vremena da Živislav prepešači pet kilometara do Laznice, ubije Stojanovića, sakrije sa Subhijom njegovo telo i vrati se u krevet, pre nego što su mu se kolege probudile.
Ovakav zaključak, ispostaviće se kasnije, bio je i najslabija taška presude. Vrhovni sud Srbije prihvatio je žalbe protiv nje, ukinuo je i naredio novo suđenje i pred novim krivičnim većem. Sa još većim vremenskim udaljavanjem od događaja, pokazalo se, misterija je samo produbljena.
Novo suđenje, pred sudijom Vojislavom Živkovićem, koji je sa tužiocem prethodno posetio “kuću užasa” u Žagubici, održano je u oktobru 1970. Ono je uglavnom bilo repriza onog što se više puta čulo na ranijim pretresima. Druga presuda izrečena je 26. oktobra i za zločin je osuđena samo Subhija. Zbog ubistva iz koristoljublja, dobila je 15 godina zatvora. Živislav je oslobođen optužbe zbog nedostatka dokaza i odmah pušten na slobodu. Pre ovakve odluke suda, na pretresu se dogodio neočekivan obrt, jer je javni tužilac izmenio optužnicu. Više nije teretio Subhiju za podmuklo ubistvo, već za zločin iz koristoljublja, a Živislava samo kao pomagača posle izvršenog krivičnog dela.

SLOBODA - KRATKO!
PRESUDA sudije Živkovića bila je ujedno i kraj sudske misterije iz Žagubice, iako su se na nju žalili i javni tužilac i branilac osuđene. Vrhovni sud Srbije potvrdio je ovu presudu tek nakon godinu i po dana, odbivši obe žalbe. Viši sud je prihvatio da je Subhijin motiv bio koristoljublje, na što je upućivao nestanak nekih vrednijih stvari iz Životine kuće.
Viši sud je smatrao i da je prvostepeni sud pravilno postupio i oslobodivši Živislava, jer protiv njega nije bilo drugih dokaza, sem Subhijine priče. A ona je toliko puta menjala iskaze, pa je ispravno što ih sud nije prihvatio kao dokaz protiv njenog ljubavnika. Vrhovni sud je, najzad, smatrao i da je Subhija, bez ičije pomoći, mogla sama sve da smisli i ostvari, a što je Živislavu donelo slobodu.
Iako je ljubavnik izbegao smrtnu kaznu, koja mu je pretila da je sud utvrdio i bio ubeđen u njegovu krivicu, on nije dugo uživao u slobodi. Nije proteklo ni tri godine, a Živislav je poginuo, vozeći pijan motor i tako odneo u grob tajnu smrti penzionera iz Žagubice.

SVEDOCI IZ ZATVORA
SUD u Požarevcu saslušao je, kao svedoke, nekoliko zatvorenica iz tamošnjeg zatvora, koje su bile u ćeliji zajedno sa Subhijom. One su svojim izjavama dale argumente i jednoj i drugoj strani.
Jedna je, tako, tvrdila da joj je Subhija poverila da je Živislav ubica, ali da se plaši da ga oda. Druga zatvorenica je kazala da joj je Subhija ispričala kako su ona i Živislav zajednički izvršili zločin, dok je treća izjavila kako je od Subhije čula samo da će Životu ona i njen mladić “odrobijati” po pola.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
2  Sve
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.153 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.