Filmski kritičar i teoretičar Ranko Munitić preminuo je iznenada noćas u 66. godini.

Munitić je rođen 3. aprila 1943. godine u Zagrebu. Školovao se u Zagrebu, a od 1972. godine je živeo u Beogradu.

Od 1961. godine pisao je o filmu, animaciji, stripu, dokumentarnom filmu, umetnickoj fantastici, televiziji, glumi i glumcima.

Napisao je više scenarija za crtane filmove, napravio nekoliko dokumentaraca, zatim seriju televizijskih portreta 20 domaćih sineasta i 80 glumaca.

Radio je kao član žirija i selekcionih komisija na dvadesetak svetskih festivala kratkog i animiranog filma, od Anesija i Krakova do Lila i Hirošime.

Priredio je stotinak retrospektiva "Zagrebačke škole crtanog filma" i "Beogradske škole dokumentarnog filma".

Napisao je više knjiga - brojne posvećene animaciji i dokumentarcu: "Beogradska škola dokumentarnog filma" (1967), "O animaciji" (1973), "O dokumentarnom filmu" (1975), "Kinematografska animacija u Jugoslaviji" (1979), "Dokumentarni film - da ili ne?" (1982), "Zagrebački krug crtanog filma", IV toma (1978-1986), "Uvod u estetiku kinematografske animacije" (1982), "Pola veka animiranog filma u Srbiji" (1999), "Čudovišta koja smo voleli" i druge.

Izvor: Krstarica

Ode pametni šarmantni erudita, divne boje glasa.

E, jebi ga!

Steta... 
RIP

RIP

A bio je inteligentan i duhovit.Plakao sam od smeha kad god sam citao neke njegove kritike.Ko je citao zna na sta mislim.

Izrazito šarmantan čovek, pamtim ga još iz mlađih dana.
Jedan od autora čuvenih emisija o filmu - Kino-oko.

Poznat i po tome što je sam za sebe rekao da je po nacionalnosti Hrbin. 


Evo kako je jednom prilikom opisao samog sebe:

Imam nekoliko perioda koji mi se čine važni u životu. Prvi,u isto vreme i najljepši, to je djetinjstvo, od prve do šeste godine u Trogiru, u divnom starom gradiću na Jadranu gdje je barka, more, ribarenje, mit, i to je moja Atlantida. Toga više nema. Onda dolazi drugi period, to je školovanje u Zagrebu. To je otprilike od moje šeste godine, dakle, negdje krajem 40-ih, pa negdje do početka 60-ih. Trogiru pripadam po tatinoj porodici, Zagrebu je trebalo da pripadam po maminoj porodici, međutim, tu se nisam snašao, tu mi se malo, skoro ništa nije dopalo. Imao sam sreću i u klasičnoj gimnaziji i na fakultetu, Filozofskom, na povijesti umjetnosti, da sretnem nekoliko sjajnih profesora i da mnogo toga od njih naučim, a uspio sam pošto sam vrlo brzo shvatio da je moje mjesto kazalište, film i slične pojave.Pokušavao sam na sto načina da se nekako tu ubacim i uspio sam 1961. objaviti prvi tekst u jednom srednjoškolskom listu. Pošto ja ne vjerujem u slučaj, nije slučaj da je to bio intervju sa jednim glumcem. Krajem 1962. godine sam objavio prvi profesionalni tekst. Vrlo brzo sam počeo putovati, sudjelovao sam u osnivanju festivala, raznih filmskih događanja. Napravio sam stotinjak i nešto retrospektiva zagrebačkih crtanih filmova te beogradskih dokumentarnih. Tražio sam gdje bih ja konačno pustio korijen, i u proljeće 1963. sam za ožujski festival kratkog filma prvi puta došao u Beograd, tu sam nekako osjetio neke moje nijanse humora, radosti, života, energije, nešto što meni treba. Godine 1971. sam se, pošto sam vidio kuda ide ona bivša zemlja, preselio definitivno u Beograd i od onda pišem tekstove, pišem knjige. Ne krijem ljubav prema svemu tome i skribomaniju kao posljedicu svega toga. Nemam nikog iza sebe, nikad nisam imao ni stranku, ni instituciju, samo svoje ime, prezime, obraz, savjest.

R. I. P 

Ako neko ima neku njegovu filmsku kritiku, bilo koju, neka je slobodno okaci.