Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 19:46:00
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
2 3
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: 50 godina od Golog otoka  (Pročitano 28113 puta)
31. Jul 2005, 03:42:07
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Sa živog žara na vreo pepeo

Bilo je to na Golom otoku negde pred ponoć, prvog, drugog ili trećeg avgusta 1951. godine. Ne sećam se tačno datuma, ali mi se čini da je to bio jedan od ta tri dana. Uostalom, da se to zbilo i neki dan pre ili kasnije, ne bi ništa menjalo u ovoj priči. Noć je bila kao i toliko drugih pre nje: topla i tamna, a sam logor, "žica", pod snažnim bljeskom velikih reflektora mermer - tucanik, rasut širom logora i obilno poliven hlornim krečom, neprijatno se belasao, a ja sam, kao i ko zna koliko stotina kažnjenika VIII grupe, sa čijim sam drugim delom stigao na Goli pre mesec dana, tačnije, 1. jula, džonjao kao bojkotovan nagnut nad kiblom.

Sa još desetak sapatnika iz paviljona 3 bio sam zbijen glavom uz glavu, stajali smo nagnuti nad smrdljivim drvenim visokim loncem. Zadah mokraće pekao je nozdrve, a mi, pomireni sa sudbinom, čekali smo ko će da priđe i da nas zapišava. Bili smo povijeni i držali smo ruke na leđima. Tu je bio i dežurni i nije dozvoljavao da se izmaknemo. Držao je letvu u rukama i tukao onoga koji bi pokušao d olakša svoj položaj.

Trenutno je vladao potpuni mir i meni je opet, po ko zna koji put, pala na pamet ista misao: kud se dedoše onoliki pacovi? Jer, ono što mi je palo u oči prve noći u kojoj sam požario kao bojkotovan, bili su pacovi. Ogromni i mnogobrojni. Jurcali su logorskim kugom i tucanik je čudno zvonio i škripao, zveckao i stvarao pod nogama hiljada dugouhih i dugorepih glodara čudne zvuke. Međutim, ubrzo pošto sam bojkotovan zahvatio me je talas dizenterije. Našao sam se u onim paviljonima u vrhu "žice" koji su slovili kao bolnica.

Bolest je vitlala i gledao sam svake noći kako nose nekud umrle. Ljudi su umirali kao muve. Već sam znao da je nekoliko meseci ranije, među kažnjenike grunuo tifus. Shvatio sam da ta epidemija mnoge odnela. A ostavila pravilo - sve zasipaj rastvorenim hlornim krečom! Vrši dezinfekciju!… Onda se ta bolest nekako stišala da bi sad planula nova. Bolest se razbuktavala, a surovost, logorskog života nije popuštala. Pogotovu za bojkotovane. A bojkotstvom su i u bolnici imali isti status. To je značilo, pre svega, da kao bojkotovan ne smem da bilo s kim progovorim i jednu reč. Drugo, bojkotovanom je namerno izmišljan najteži posao.

Čak i kad nije bio težak, trebalo je naći nešto što će mu ga otežati. I sad, u bolnici, pokretni bolesnici su odnosili hranu onim nepokretnim. Ja sam u prvo vreme bio pokretan. I, kao i ostali, išao sam i po hranu za nepokretne. Ali, bojkotovani su morali da odjednom nose po dve porcije. A sudovi su u bolnici tada bile bokaste šerpe sa "ušima". Nebojkotovani su nosili po jedu šerpu držeći jednom rukom jedno, a drugom drugo "uvo". Bojkotovani je, pak, morao da nosi dve šerpe: jednu u jednoj, a drugu u drugoj ruci. I pošto je u svakoj šerpi bio po nepun litar neke crne gorke tečnosti, koja je nazvana kafa, to je spoljni deo kažiprsta bio snažno oslonjen na šerpu, a u šerpi je bila vrela tečnost.

Sud bi se začas zagrejao i počeo da peče oslonjene kažiprste. Bojkotovani su mogli da idu samo u grupi pod kontrolom vodnika tako da su čekali pokret sve dok i poslednji sud ne bi bio napunjen. Sudovi nisu smeli da se spuste na zemlju, već ih je bojkotovani držao sve dok ih ne preda onima kojima su namenjeni, a za to vreme su se stvarale nove i produbljivale već stvorene opekotine. Ubrzo su to bile velike rane, zaprljane, gnojave… Ja i dan danji imam vidljive ožiljke tih opekotina. Ali i opekotina je bila manje strašna od posledica koje bi nastupile ako bi neko slučajno spustio vrele sudove ili mu neki sud ispao i prosuo se. Zato se ćutalo i trpelo. Trpelo se, a jedna misao se svaki čas pojavljivala.

Ja sam, kao i svaki novajlija, mogao da razmišljam samo na osnovu vidljivih pojava. A one su bile jednostavne: svako je imao u logoru položaj koji mu je odredio islednik. A položaj je povlačio i obavezu: jedni da tuku, a drugi da trpe, i da se ne žale, da kažu da shvataju da je sve ovo normalno, jer su oni izdajnici, a Partija, eto, nije htela da ih uništi, već im je dala mogućnost da se poprave i vrate na slobodu.

Kako su ljudi dovedeni dovde?

To pitanje me je uhvatilo već prvih dana izdržavanja kazne na Golom i njime se, eto, bavim i do dana današnjeg.

Naravno, te noći, dok sam stajao povijen nad kiblom, nisam imao pojma o onome što ću kasnije godinama postepeno saznavati. A prvu sliku o tim prvim danima golootočkog logora i razvojnoj liniji nezamislivog užasa, dobio sam tek pošto sam čuo priče od Spasoja Petršića, dvomotorca - čoveka koji je dva puta doveden na Goli otok, onda studenta prava, Jovana - Joce Ševaljevića, koji je na Goli otok stigao sa prvom (jul 1949. godine), izašao sa osmom grupom (kraj septembra 1953. godine), studenta medicine, zatim Fedora - Miše Pifata, dvomotorca, studenta tehnike, Damira - Dabe Pavića, studenta tehnike, Nebojše Belića, stigao na Goli sa prvom, a izašao sa osmom grupom, studentom prava, Vlade Novića, učenika 7. razreda gimnazije i Emila Danilovića, studenta fizike (svi su po izlasku sa Golog otoka završili fakultete).

No, sećanje je sećanje. Ono vrlo često ume da omane. I zato neka ne čudi ako se ispostavi da nije svaki ovde izneti detalj baš najprecizniji. Bitno je: sve što je ovde napisano - zaista se i zbilo.

Svi se svedoci slažu da ih niko nije tukao dok su tokom jula 1949. godine plovili brodom prema tom kamenitom ostrvu. S obzirom na ono što će se kasnije desiti, sasvim su zanemarljivi dernjava milicije i po neki udarac dok su iz kompozicije furgona, pristigle u luku Bakar, trčali prema omanjem ukotvljenom brodu koji će ih prevesti na Goli. Uskakali su u stari brodić i on je vrlo brzio bio pretrpan. Izgledalo je da neće moći dugo da izdrži. I nije bilo malo onih koji su bili uvereni da će ih sa ovom krntijom odvesti na pučinu i tu potopiti.

Damir Pavić - Daba, mlad i jak, putovao je od Beograda vezan ruku za ruku sa jednim njemu nepoznatim starijim čovekom. Kad su prilazili brodu, koji je već bio dobro napunjen, Daba je na brzinu dobacio svom paru da na svaki način gleda da ostanu na palubi. Nekako su uspeli u tome. Ali, brodić se strahoviti ljuljao. Daba je tu doznao da njegov par ne zna da pliva. Zato mu je rekao da ako upadnu u more, neka se uhvati za njega kako zna i ume i neka pokuša da na svaki način skine cipele, a da onda snažno udara nogama po vodi. Daba je odličan plivač, i bio je uveren da će izvući obojicu. No, "srećno" su doplovili.
Piše: Mihailo Simić
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Beograđani smešteni u "šesticu"

Piše: Mihailo Simić


Svedoci su složni u još nečem: kad su stupili na Goli otok, na kome je na prostoru već ograđenom bodljikavom žicom, bilo dvadesetak drvenih baraka, sami su se smeštali u njih i to po sopstvenom nahođenju. I, normalno, ovaj poznaje, ovog, onaj onog: dede, pođi sa mnom, hajdemo sa onim.., pa je tako ispalo d su u "šestici" bili sve sami Beograđani, i to u najvećem broju - studenti. takođe su i u drugim paviljonima većinom bili oni koji su se međusobno poznavali.

Svedočenja se podudaraju i u konstatacijama da je hrana bila slaba (hleb je uvek bio svež, jer je logor imao svoju pekaru) i da nije bilo dovoljno vode. Takođe su složni da je prvih dana rad bio uobičajen robijaški (često se svodio na tucanje kamena o komanu), i da se, kao i u svakoj drugoj robijašnici, zabušavalo na poslu, koliko je to bilo moguće. Najkarakterističnija priča o tome je kazivanje Spasoja Petrušića. Spasoje je pred Drugi svetski rat kao student, postao član KPJ, bio je partizan, zarobljen je i dobar deo rata proveo je kao zatočenik u norveškim logorima.

On je ispričao kako su golootočki zatvorenici sedeli jedan drugom u potiljak i tucali kamen. Milicioner je vršio nadzor. I kad milicioner ide uz red kažnjenika gledajući ih u oči, oni veoma vredno tucaju kamen, a kad ih mimoiđe - prestaju da rade. Ali kad vide da se milicioner okrenuo i da sad hoda gledajući ih u leđa, oni opet vredno rade, dok ih ne mine. A kad se opet nađe leđima okrenut njima, oni ponovo ne rade. I tako ceo dan.

I priča o ponašanju islednika prema kažnjenicima u tim prvim danima je istovrsna: islednici su bili među kažnjenicima u samom logoru, pa su svaki čas pozivali te ovog, te onog, u svoju baraku. A tamo se razgovor svodio na: "Ama, revidiraj, pa da idemo kući i ti i mi!" I opet, svi složno tvrde da niko od kažnjenika, nije popuštao bez obzira na loš smeštaj, još lošiju ishranu, na preveliku vrućinu, na sve naporniji rad koji je sve ređe mogao da se izbegava i na užasnu žeđ.

Kako može da povuče ono što je rekao, kako da kaže da to nije tačno, kako da revidira (tako se to zvalo= jedan Joca Ševaljević, koji je na partijskom sastanku rekao glasno i jasno da o nekim tačkama Rezolucije ne može da se i izjašnjava, jer ne raspolaže sa dovoljno podataka, jer nema pun uvid u problem o kome se govori, ali da zna sigurno da je tačan navod u Rezoluciji da u Partiji nema demokratije i da je Partija sve do pojave Rezolucije bila poluilegalna? Takođe je sigurno, smatrao je Joca, da se socijalizam ne može grditi američkim dolarima, a bilo je očigledno naše sve afirmativnije pisanje o Americi. Šta je imao da revidira jedan Damir Pavić, odličan gimnazijalac, koji je u vreme izlaska Rezolucije bio kao svršeni maturant sa jednom beogradskom srednjoškolskom brigadom na izgradnji pruge Kučevo - Brodica, i koji je radio na probijanju tunela Prevalec sa profesionalnim radnicima ispunjavajući, pa i premašući njihovu normu.

On je primio kao partner svog školskog druga Aleksandra Ristića, koji mu je rekao da bi želeo d radi u tunelu, jer će tako sigurno postati udarnik, a to mu treba, jer to ima uticaja kod upisa na fakultet. (Ristić je hteo arhitekturu a za ovaj fakultet je vladala velika konkurencija). Daba ga primi, radili su barabar ali kad su partijska organizacija i štab brigade izneli svog usaglašeni predlog ko treba da bude predložen za udarnika, Aleksandra - Ace Ristića, nije bilo. No, konačnu odluku o tome, odnosila je cela brigada. I Daba ustane. Rekao je da Ristić treba d bude udarnik. Nije pravo, rekao je Daba, da on, Daba, bude udarnik, a Ristić ne. Jer, objašnjava je Daba, Ristić je radio sa mnom rame uz rame, a ja sam, kazao je Daba, mnogo jači od njega. Pošto je Ristić, imao rezultate kao i ja, to znači da je morao da ulaže mnogo veći napor od mene. I zato, bio je Daba kategoričan, smatram da Ristić treba da bude udarnik.

U ime predlagača govorio je jedan iz štaba brigade, koji je pobijao Dabin predlog. Najjači štablijin aut je bio da je Ristićev otac bio - četnik. Daba je i tu bio bez dlake na jeziku. "Otac je odgovarao za ono što je radio, a Aci treba priznati njegov rad. Svakom prema njegovoj krivici ili zasluzi!" Daba je bio uporan i jasan, a on je bio neosporni autoritet među srednjoškolcima. I uspeo je da obori predlog partijske organizacije i štaba brigade: Aleksandar Ristić je postao udarnik. (Kasnije se upisao na arhitekturu).

Ali taj Dabin istup je upamćen. Kad su po završenoj akciji došli u Beograd, bio je sastanak članova KPJ i SKOJ i bilo je reči o držanju pojedinaca. Onaj štablija je oštro napao Dabu kao razbijača, koji ometa sprovođenje partijske linije. Pošto je video da je sve usmereno na to da bude isključen iz SKOJ, Daba je napustio sastanak pre nego što je bio završen. Naravno, na tom sastanku je bez njegovog prisustva isključen iz SKOJ. Međutim, on se već bio upisao na fakultet i počeo da studira tehniku. I tako dok ga jednog dana nisu pozvali u fakultetski komitet. Našao se pred dvojicom komitetlija. Glavni je bio jedan crnomanjasti sa gustom ustalasanom kosom.

Taj je bio jasan: nema te nigde, nisi aktivan, a zna se kakav si bio ranije. Daba: sada studiram, imam preča posla. Komitetlija: to znači da te politika više ne interesuje. Daba: interesuje me, ali nemam kad da se njome bavim. Komitetlija: šta misliš o Rezoluciji? Daba: Ima u njoj svega i svačega. Na primer, postoji gruba netačnost d su doprinosi u ratu KP Italije i KP Francuske isti kao i KP Jugoslavije. Ali su neke stvari tačne. Pre svega, nema demokratije u Partiji. I tačno je da je do letos, do najave 5. Kongresa Partije, Partija radila poluilegalno. To je tačno. A tačno je i još nešto: neki rukovodioci žive tako da se stiče utisak da su u revoluciju otišli samo zato da bi živeli kao krupna buržoazija. I, naravno, uhapšen je.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Daba pred islednikom
Stoje postrojeni goli kažnjenici, a nailazi upravnik Jauković. Kratke pantalone, go do pojasa, oficirska šapka na glavi

Tokom saslušavanja u istražnom zatvoru video je na islednikovom stolu dve prijave protiv sebe: jednu je potpisao onaj štablija, a drugu onaj crnomanjasti komitetlija. (Islednik je, najverovatnije, namerno omogućio Dabi da to vidi kako bi ovaj odmah znao o čemu se radi i da ne pokušava da poriče optužbe).

Ni priča Fedora - Miše Pifata, koga najveći broj prijatelja zove Pifko, o dolasku na Goli otok i prvim danima na njemu, nije mnogo drugačija. On je krenuo sa transportom iz Beograda. U furgonu su bili vezani po dvojica jedan za drugog: leva za desnu ruku. Pifkov par je bio Ranđel Savić, student prava. Nišlija. Voz je išao bez zaustavljanja do Skrada.

A onda se zaustavio na otvorenoj pruzi, vrta furgona su se otvorila Pifko i Ranđel su se našli na jednoj okomitoj strmini. Rečeno im je da tu obave veliku i malu nuždu. Bilo je tu vazda problema, jer su se služili samo sa po jednom rukom, ali se sve nekako završilo, a onda natrag u furgone, opet se vrata s treskom zatvaraju, zakatančuju i voz kreće. I tako do Bakra. Tada je noć uveliko vladala.

Pifko i Ranđel su u međuvremenu uspeli da se oslobode veza. Opet se vrata otvaraju i kako se koja otvaraju, tako zatvorenici iz furgona vide gust špalir milicije pod oružjem, onda naređenje da se izlazi i uz veliku dreku, gurnjavu i po neki udarac stražara, kažnjenici hitaju ka brodiću koji je tu ukotvljen. To je „Primorje". Potrpani su u štivu i po palubi, broj je onda krenuo i tako do Golog. Tokom plovidbe Pifko je (a on nije bio jedini) pretpostavljao da će ih potopiti.

Kad su, opet uz viku milicionera istrčali na obalu videli su poveću grupu kažnjenika koji su bili već neki dan ranije stigli. Pifko je video Anđelka Švaba, Slovenca, koji je gimnaziju učio u beogradskoj 6. muškoj, a studirao brodarstvo u Zagrebu. Ugledao je i Relju Stepanovića sa kojim je sedeo u istoj klupi u 7. muškoj. Ali - nijedan mu se nije javio. Svi su ih nemo posmatrali: Pifko zaključuje: logično, da ne navlače bez milicije na sebe. Zbog toga se i on pravio da ih nije video.

Dognanici su onda odvedeni do magacina gde su se svukli do gola (zadržali su sam po cipele) i dobili su po gaće, po dve košulje i letnje vojničko odelo. sve je bilo u dobrom stanju. A onda su ih odveli na obalu i naredili da uđu u more. Ali… „Kad padne komanda SAD - svi da se zagnjurite, kad bude komanda NAPOLJE - svi glave iz vode!" I naravno, nesporazuma koliko ko želi. Jer komandu za gnjurenje svi čuju, ali kako da čuju drugu komandu kad su pod vodom?! Tako nastaje zbrka, a milicioneri se iskidaše od smeha. Zatim u stroj.

Stoje postrojeni goli kažnjenici, a nailazi upravnik Jauković. Kratke pantalone, go do pojasa, oficirska šapka na glavi. Ide pored stroja, zagleda kažnjenike i tek tu i tamo udari ovog ili onog. Došao je do Pifka:
- Jesi li student?
- Jesam.
- Jesi li imao stipendiju?
- Jesam.
Šamarčina: „Šta je tebi falilo?!"

Rad je počinjao u rano jutro. Ali, kako Pifko kaže, nešto se kopa, prenosi se neko kamenje, a niko ne zna šta će od toga da ispadne. Daba se seća prenošenja kamena „odavde do tamo i natrag". Kažnjenik vuče, a milicioner kontroliše. „Besciljni rad je najteži rad!" - prokomentarisao je Daba, koji je i bez golog otoka upoznao fizički rad. I to onaj težak.

Daba je jednog dana video u poljskom klozetu Škobu. Čuvenog beogradskog fudbalera Božovića. Prišao mu je i rekao mu da ga zna (A koji beogradski dečak nije znao Škobu, sjajnu BSK-ovu polutku!) i da mu nije jasno kako je on ovde stigao. Škoba mu je ispričao da ga je jedan prijatelj zamolio u Podgorici da ga pusti da prenoći kod njega. Škoba, koji je te noći imao posla van kuće, pustio ga je, ovaj je ostao u kući, a Škoba, otišao svojim poslom.

Kad se ujutru vratio, prijatelja nije bilo. Ništa za to - imao čovek posla i otišao. Ali sam što je legao da spava, kad eto UDBE. Traže onog. „Otkud znam - rekao je Škoba, - ja sam ga pustio da prenoći, a kad sam došao njega više nije bilo". „Znaš li da je pobegao u Albaniju?" „Pojma nemam!". „Polazi". I sad je ovde.

Neki dan po ovom susretu okupiše skoro sve kažnjenike da rade na jednom mestu - pravili su fudbalsko igralište. Izgladneli ljudi izmoreni radom, žegom i žeđu, napraviše igralište na onom kamenjaru. Onda islednici i milioneri počeše da treniraju. Trener im je bio Škoba. I jednom je Daba u prolazu čuo kako se Škoba dere na jednog islednika: Šutni tu loptu onako kako si mene šutnuo!" I ovaj se, bogami, potrudi da tako uradi. A onda se zakaza utakmica milicija - kažnjenici. Daba se više ne seća rezultata ali se seća da su se fudbaleri, kažnjenici, smenjivali kao u hokeju: nijedan nije mogao u igri da izdrži više od petnaest minuta.

U to vreme se ustajalo u zoru. (Po mraku će se ustajati kasnije). Kažnjenici su prvo išli po alat koji je bio u jednoj staroj kamenoj zgradi. Odnekud je stigla priča da se u toj zgradi bili u Prvom svetskom ratu zatvoreni ruski zarobljenici. Ko zna da li je to bilo baš tako. Uostalom, niko to nije ni proveravao. Niti je to bilo mogućnosti, niti je to koga u onoj situaciji interesovalo. A oko te zgrade bilo je nešto malo zelenila. Samo u u i ispod kote 105, najvećeg vrha na Golom, gde se nalazila neka usamljena oskoruša. Ili tako nego drvo. I pošto bi alat bio uzet, dede na posao!

Jednog dana poče kopanje rupa zvanih bočatna. Na du tih rupa, pojavljivala bi se neka voda. Bila je slana mada mnogo manje nego morska. I ljudi su to pili. Da bilo čim ugase žeđ Tako su se pojavili prvi prolivi.

Sobne starešine su bili milicioneri. A kažnjenici su, sem pojedinaca (uglavnom kuvari), svi bili na fizičkom poslu. Među onima koji nisu bili na fizičkom radu, bio je Rus Ševenko. On je održavao agregat. (Bio je kažnjen sa šest meseci ali je ostao na Golom do njegovog rasformiranja). Međutim, uputstvo za održavanje agregata bilo je na engleskom. Ševenko nije znao engleski. Kao prevodilac se sad našao jedan od braće Blum. Da, Blum zna engleski, ali ne zna tehničku terminologiju. Tako se sad pored Bluma našao Pifko. Postao je „pomoćnik prevodioca".

I sve je to tako bilo dok se nisu pojavili „Bosanci". Naziv su dobili po tome što su svi bili prikupljeni u Sarajevu i odatle transprotovani na Goli. Niko od ovde navedenih svedoka ne zna tačno kog je dana tu grupa stigla. Ali, kad se analizira, sve što se događalo pre njihovog iskrcavanja, dolazi se do zaključka da su „Bosanci" stupili na Goli negde pred sam kraj jula 1949. godine. Možda baš 31.
Piše: Mihailo Simić
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Bosanci po nalogu prebijaju logoraše
Piše: Mihailo Simić

O tim prvim tučama priča i Vlada Novičić, diplomirani pravnik, koji je na Goli otok stigao kao učenik 7. razreda gimnazije. Uhapšen je na času francuskog jezika. Baš u trenutku kada je odgovarao. Odveli su ga. Đaci, skojevci, imali su svoju ilegalnu organizaciju, neko ih je provalio i nastalo je masovno hapšenje gimnazijalaca. Vlada je na Golom bio u "petici". Kad su "Bosanci" preuzeli vlast, bilo im je da u "petici" prvo slome otpor nekolicine profesora iz Novog Sada. Oni su u baraci bili najugledniji i pružili su najveći otpor "Bosancima".

Ovi su ih jednom napali, počeo je prebijanje i tad su pozvali pod pretnjom batina i ostale kažnjenike da i oni tuku profesore. Vlada to nije hteo, a nije video mogućnost da se izvuče iz svega toga. I našao je rešenje: udario je sebe iz sve snage u nos, krv je linula i on je krenuo iz paviljona. Eto, povređen je. Međutim, jedan ga je zgrabio i dreknuo da je Vlada sam sebe povredio. Zamahnuo je da ga udari, ali se u tom ispreči jedan drugi "Bosanac" zaustavio je onog i rekao da je Vlada dobar dečko i da tako nešto ne bi nikad uradio. Vladi je u trenutku bio jasno da ni svi "Bosanci" nisu isti. Tako je Vlada tog puta "jevtino" prošao.

Kažnjenici su ubrzo shvatili da su "Bosanci" bili specijalno pripremljena grupa. Bilo je tu i policajaca, bilo je i kriminalaca, ali je bilo, sudeći po mnogo čemu, i onih koji su pohapšeni u vezi s Rezolucijom i koji su prošli kroz "bosanski pilav", kroz užasna prebijanja i torturu u sarajevskim zatvorima. I neki su slomljeni. Sada su ovde da "pomognu" drugima da "sagledaju svu dubinu svoje izdaje".

Međutim među njih je bio, po svemu sudeći, ubačen dobar broj mladih udbaša doveden iz nekih njihovih škola. Bilo je tu, pričalo se, i mladomuslimana. Vrlo je indikativno da je, po opštem utisku, najviše među "Bosancima" bilo muslimana i to iz zapadne Hercegovine, odakle ih je masovno bilo u ustašama. A sasvim je sigurno da je bilo i križara. Moj prvi vodnik u paviljonu 3 bio je Ante Martinović sa Širokog Brijega, koji je uhapšen kao križar. I logičan zaključak: "Bosancima" su ton davale ustaše. Jer, ko bi se onako zverski obračunavao s komunistima na Golom otoku, među kojima je bilo najviše Srba, ako ne ustaše?

Dva najpoznatija imena među "Bosancima" bili su Borivoje Bora Viskić i Omer Pašić. Sticajem okolnosti, znam prilično o Bori Viskiću, koga sam upoznao 1962. godine. Upoznao sam ga kad je kao kanvaser došao u beogradsko preduzeće Jugoslovensku pomorsku agenciju, ili kraće "Jugoagent". Kanvaser je jedno od najviših i najstručnijih zvanja u pomorskom agentiranju. To je čovek koji poznaje pomorsko tržište do u tančine. Njegov posao je bio da svakodnevno održava kontakte sa stalnim, povremenim i potencijalnim poslovnim partnerima, da prati kretanja na svetskom pomorskom tržištu i da za svoju firmu bude izvor informacija i putokaz komercijali.

U"Jugoagentu" je taj posao radio jedan nekadašnji kapetan duge plovidbe, čovek koji je veoma pristojno izgledao, koji se tako i ponašao i koji je bio besprekorno obučen. Kao što su, uostalom, svi pomorci, a oni su davali ton "Jugoagentu". I sada, 1962. godine, taj stari kanvaser odlazio je u penziju. Jednog dana sam čuo da je došao novi kanvaser.

Sedeo sam u svojoj kancelariji kad je neko zakucao. Ušao je jedan čovek srednjeg rasta, debeo, ispalog velikog stomaka i raskopčanog sakoa, ispod koga je bio džemper neskladnih boja… Prilazi mi, ja ustajem, pruža mi ruku i kaže: "Bora Viskić. Ja sam novi kanvaser!" Nisam mogao da veruje: zar je moguće da jedan pomorac tako izgleda! Oćutao sam. Došao je, reče, da se upoznamo. (Njegovo ime mi trenutno nije ništa značilo, jer za njega do tog momenta nisam bio ni čuo.)

Počnemo razgovor i ja shvatim da u pomorstvu ima "praksu" od svega petnaest dana u našoj filijali u Splitu. Odmah sam pretpostavio da ga je ovde ubacila UDBA zbog ko zna čega. Poveli smo razgovor i on me je upoznao sa svojom radnom biografijom (nije imao određenu struku, radio je svuda i svašta uključujući i to da je bio sindikalni funkcioner). Ja mu onda iznesem podatke o sebi, pa kako u preduzeću nije bila nikakva tajna da sam bio na Golom otoku, ja mu i to kažem. Na to će on meni: "I ja sam bio!" Pitam ga: "U kom svojstvu?", a on mi odgovori da jebio kažnjenik. I sad, naravno, uobičajeno pitanje među golootočanima: "Koja si grupa?" "Prva" - bio je odgovor, a novo pitanje je opet bilo standardno za golootočane: "Kad si izašao?" "Izašao sam kao komandant prve radne brigade!" Progutao sam knedlu. I to veliku. Bilo mi je jasno koga imam pred sobom.

Nekoliko dana kasnije radio sam uveče u putničkoj službi koja je bila u jednom velikom lokalu u Knez Mihailovoj ulici. Sedeo sam za jednim stolom na jednom kraju lokala, a na drugom kraju, za drugim stolom, bili su Bora Viskić i Veso, šef putničke službe. Veso je bio Crnogorac i bio je već dobro pripit. Ja sam ovamo pregledao stare nelikvidirane predmete i gledao ima li šta za utuživanje, a njih dvojica su razgovarali. Tačnije, Veso je nešto besneo na generalnog direktora, vikao je i psovao, a Bora ga je "ložio". Nisam pratio o čemu govore, jer sam žurio da završim posao. Bio sam novajlija na pravnim poslovima agencije i žurio sam da što pre pokažem neki rezultat. A i da sam obratio pažnju na ono što govore, teško da bih nešto razumeo, jer su oni govorili o meni potpuno nepoznatim stvarima. Pored tog, Vesove misli, izgovorene u pijanstvu, uopšte nisu bile jasne, ali je bilo jasno da zbog nečeg napada generalnog: trajalo je to do negde pred ponoć, onda su oni krenuli, pa sam krenuo i ja, jer je ključ od putničke službe bio kod Vesa.

Kad sam sutra u 7,00 bio za svojim stolom, zazvonio je telefon. Sekretarica generalnog direktora se oglasi: "Druže Simiću, zove vas drug generalni!" Koji ću mu đavo!

Generalni direktor "Jugoagenta" bio je u to vreme Božidar Drezga, Splićanin, prvoborac. Pred rat je završio srednju tehničku školu, građevinski smer. Bio je na Golom kao pomoćnik upravnika za građevinske radove. Za njega na Golom otoku nisam znao. Pričalo se u "Jugoagentu" da je na Goli stigao jer je imao avanturu s jednom ženom na koju nije imao prava, pošto je pripadala jednom iz redova nedodirljivih.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Očekivao sam veliku nesreću
Pažljivo sam čitao tužbu i obeležavao rednim brojem svaku njenu tačku posebno

Njemu sam bio zahvalan što je prihvatio molbu dvojice golootočana, svojih Dalmatinaca, koji su već radili u „Jugoagentu" (Golob Ferdinand i Nikola Ilić), da me primi kad me je iz Generalne direkcije DOZ (Državni osiguravajući zavod), Direkcije za međunarodni transport i inostrana osiguranja, izbacio Jovan Božović, novodošavši generalni direktor DOZ, jer „ođe mogu radit samo dobri komunisti". Bio sam u „Jugoagentu" već više od tri godine, radio sam kao pravnik, posao mi je bio interesantan, plata nije bila loša, sredina korektna ali - stalno sam zazirao: začas može da se desi neka nesreća… I sad, poziv!

Kad sam ušao kod generalnog ponudio mi je da sednem, onda je seo i on i rekao mi „Nešto ću da te pitam. Ali ako nećeš, nemoj da odgovoriš. Neće zbog toga biti nikakvih posledica… Šta je Veso govorio sinoć u putničkoj?" Malo je trebalo pa da mi se osmeh pojavi na licu: evo, Bora Viskić, ne gubi vreme! Bilo je oštro, čim je stigao kući, digao je slušalicu i obavestio generalnog o razgovoru i rekao da sam i ja bio tu i sad direktor želi da čuje šta ja znam. A ja, zaista, i nisam ništa znao. Ili, skoro ništa. To sam i rekao: radio sam svoj posao, na svakom pregledanom predmetu, postoje datum i moj paraf, pa se može utvrditi koliko sam ih sinoć pustio kroz ruke. Znam da je Veso nešto ljut na njega, ali o čemu se radi, zaista ne znam. I na tome se razgovor završio. Međutim, nije prošlo mnogo vremena kad…

Čuo sam da je protiv generalnog i većeg broja ljudi iz „Jugoagenta" napisana tužba i da su je potpisali Vesić i Bora Viskić. Znači, Bora je pre kratkog vremena, cinkario Vesu kod direktora, a sad s tim istim Vesom piše tužbu protiv direktora… Iz „druge" i „treće" ruke već sam bio saznao u osnovnim crtama i sadržinu tužbe, kad mi je sekretarica generalnog rekla da me generalni zove. Uđem. „Jesi li čuo za Vesovu i Borinu tužbu"? „Jesam!" „Drži, - reče pružajući mi nekoliko fotokopiranih listova - pročitaj i reci mi šta misliš!" Bila je to tužba.

Uzmem je i odmah počnem da čitam. Bila ja naslovljena na Centralni komitet, deviznu inspekciju, UDBU za Jugoslaviju, Savezno javno tužilaštvo (možda sam neke naslove izostavio, neke pomešao, ali se sećam da je tužba bila upućena na sijaset mesta). Pažljivo sam čitao i obeležavao rednim brojem svaku tačku tužbe posebno. Bilo ih je premnogo: koliko se sećam - više od sedamdeset! Kad sam završio, odem kod direktora. Nisam čestito ni ušao, a on me je presreo pitanjem: „Šta kažeš?" „Nema od ovoga ništa!" - odgovorio sam. Ne, mislim da nije viknuo, riknuo je: „Kakooo?!" „Pogledajte, rekao sam što sam mirnije mogao - napisali su da ste direktoru Kvarnerske Tončiću poslali po pijanom Milu Cvetanoviću četiri miliona funti sterlinga… (čini mi se da je baš ta suma bila u pitanju, u svakom slučaju, bili su u pitanju milioni). Pa u ovoj zemlji da sve institucije istresu iz gaća, ne bi se moglo nakupiti toliko funti u kešu!" „Znaš li šta je to bilo?" „Pojma nemam!" „To su menice za brodove!" „Pa, vidite, - rekao sam, - kad dođe, inspekcija prvo će na to da se obruši. I kad tu bude ćorak, a sve što je krupno, tako će biti, onda na sitnice, ako i budu tačne, niko više neće obraćati pažnju!"

I zaista, nastao je dugotrajan i težak postupak koji su vodili devizni inspektori, pa zatim se nastavio u privrednom sudu. Ja sam zastupao „Jugoagent" (spisi su bili teški više od 30 kilograma, o tome su pisale „Večernje novosti"). I jednog dana , usred te gužve, Drezga me besno upita: „Znaš li ko je Bora Viskić?" U to vreme bio sam već slobodniji u ponašanju prema generalnom direktoru: „Otkud znam, Vi ste ga doveli!" „On je pokrao neke sindikalne pare (u Osijeku ili Sisku - ne sećam se više), bio je uhapšen i tamo je pristao da ide da vas tuče da ne bi išao na sud!" Naravno, na ovo sam oćutao. I sve se završilo povoljno za „Jugoagent" i njegove ljude, a Bora Viskić je morao da ode iz preduzeća.

Ali, jednog dana, mnogo godina kasnije, došao sam u „Jugoagent" (tada nisam radio u njemu) po neke podatke u vezi s mojim pripremama za odlazak u penziju, kad mi jedna stara službenica, koju sam dobro poznavao, reče da se kod direktora opšteg sektora nalazi Bora Viskić. „Jaoj, ala ogovara!" Sad je vreme bilo mnogo drugačije i ja pravo u tu kancelariju. A on, kad me vide, ustade, zagrli me i reče u jednom dahu: „Ovo je jedini pošten čovek među njima … ali je i on naseo na njihove priče!" (Mene, zaista niko nije mogao da optuži za nepoštenje - do mene pare nisu stizale. Ja sam jedino mogao d ukradem pelir, indigo, i eventualno, toalet papir).

Posedeo sam tu malo, pa smo nas dvojica izašli zajedno. I, naravno, razgovor o Golom otoku. Vrlo mi je jasno dao na znanje da nikada nije bio informbirovac. Pozvao me je da dođem kod njega u Gradac gde je živeo. Koju godinu kasnije ugrabio sam priliku i prekinuo sam jedno putovanje obalom da bih svratio kod njega. Bili smo zajedno ceo dan. Ali od njega nisam doznao ništa više bez obzira na to što sam s pitanjima bio znatno direktniji. Mogao sam tako da se ponašam, vreme je bilo takvo - malo je „odjužilo". Nisam saznao ništa novo, ali mu je potvrdio da na Golom nije bio kao kažnjenik i da je uvek bio na usluzi Partiji i UDBI.

Angažman Bore Viskića na Golom donosio je svoje rezultate: „Bosanci" su vrlo brzo nametnuli takozvanu diferencijaciju. Međutim, pred njihovim prvim naletom popustili su samo stvarno slabi i uspaničeni. A njih je bilo toliko da je taj brod potpuno zanemarljiv,. I tada su, svakako, i uprava i „Bosanci" došli do zaključka d a treba da nastupe drastičnije. Svi se slažu da je prelomni događaj bilo ubistvo Blaže Raičevića.

Joca Ševaljević je čuo za Blaža Raičevića u roditeljskoj kući. Znao je da je prijatelj njegovih roditelja, da je studirao prava, da je doktorirao i da su ga Jocini roditelji oslovljavali sa „profesor". Joca ga nije poznavao. Ali ga je upoznao u zatvoru na Adi Ciganliji. Bili su ćelija do ćelije i razgovarali su Morzeovim znacima. U zidu je bila neka rupa i Joca je kroz nju doturao Blažu cigarete. Jednom prilikom čuo je Blažov glas. Bilo je to kad je milicioner, terajući nekoga, viknuo: Ulazi, bando!", a taj je odbrusio: „Nisam ja banda, nego ti i onaj koji te je ovde postavio. A ja sam Blažo Raičević, komunista i revolucionar!" Pošto je čuo ovakvu reakciju, Joci je bilo jasno zašto je Blažo Raičević imao nadimak Mećava - on je najbolje odgovarao njegovoj plahovitosti.
Piše: Mihailo Simić
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Velike tajne isledničke barake
Piše: Mihailo Simić

S Blažom Raičevićem, Joca Ševaljević se sreo na Golom otoku. Bivao je s njim vrlo često. Na Golom je bio i Dragan, Blažov sin, student medicine, kao i Joca. Draganić i Joca su se ovde zbližili. I tako dok jednog dana ne pozvaše Blaža Raičevića u isledničku baraku. Dugo je tamo ostao. Kad se vratio, bio je smrknut. Joca i Dragan su bili uz njega. "Vi mladi - rekao je Blažo - treba da revidirate. Treba da živite. Mi stari ne možemo natrag!"

Izjutra kad su strojevi pošli na rad, ču se: "Blažo Raičević! Blažo Raičević!" Blažo se izdvoji. Strojevi odoše. Kad su se vratili, Blažo je ležao u uglu jedne barake sav izlomljen. Bio je pretučen. I sad je bio u komi. Dragan i Joca su bili do izjutra uz njega. Izdahnuo je s prvim sunčevim zracima. To se začas saznalo na Golom. A uz to saznanje: "Bosanci" su krenuli da prebijaju redom. Otpor je bio nemoguć, jer se ljudi u barakama sada nisu međusobno poznavali. Svako je zazirao od svakog.

Jocinu priču potvrdio mi je jedne noći i Dragan, Blažov sin. On je tada bio specijalista u ortopedskoj klinici u Beogradu u kojoj je ležala moja žena. Bio je dežurni, ja sam došao zbog obaveštenja o stanju bolesnice, približavala se noć, zaseli smo i potekla je priča o Blaži Raičeviću Mećavi na Golom otoku. Tekla je cele noći.

Posle linča Blaže Raičevića, rasplamsao se teror "Bosanaca", a onda jednog jutra šok: studenta prava Miroslava Tošića Tošketa, nije bilo u žici. Znači, pobegao je. "Bosanci" zgrabiše Nebojšu Belića, Tošketovog najboljeg druga. Predvodio ih je Bora Viskić. Prebijali su Nebojšu i terali ga da prizna da je znao da je Toške pobegao i u kom pravcu. Tukli su ga bez prestanka. A onda su u jednom trenutku zastali. Da predahnu, valjda. Nebojša se jedva držao na nogama. Odnekud naiđe neki milicioner. "Je li priznao?" "Nije!" Milicioner zamahnu i udri iz sve snage Nebojšu u pleksus. "Bosanci" skoliše Nebojšu. Ubijali su, što se kaže, boga u njemu. Ali Nebojša je bio tvrd orah. I tako celog dana. Sutradan su nastavili da batinaju Nebojšu.

On je i dalje ćutao. A onda su zdrali sve sa njega i povalili ga na leđa. Dok su ga drugi držali čvrsto, Bora Viskić mu je zapalio vatru uz gležnjeve. Zapalio mu je vatru i na preponama. Bolovi su bili ludački. Ali, Nebojša je i to izdržao. Belege od opekotina nosi i dan-danas. Uspomenu na Boru Viskića. A onda su, posle tri dana, pronašli Tošketa. Stavili su ga na neviđene muke. Zatim su Nebojšu i Tošketa odvukli u neku baraku van žice. Ostavili su ih tamo i ispred barake postavili stražu. Neka crkne banda! Ali - preživeli su. Kako? To ni sam Gospod Bog ne bi znao.

Tošketovo bekstvo nije bilo jedino bekstvo tih dana. Jednog dana nestao je beogradski student, Gajić, bacač kladiva. Bio je peti u Jugoslaviji. Damir Pavić je radio neko vreme s njim na tragaču. Nažalost, Daba se više ne seća kako se Gajić zvao. Radili su tako Gajić i Daba, teglili tragač i pričali o svemu i svačemu. Između ostalog, Gajić se interesovao koliko ima, otprilike, od Golog do obale, da li je to moguće preplivati, kakve su struje i tako dalje. Daba je taj razgovor shvatio kao potpuno neobavezan, a smatrao je da je Gajić takva pitanja upućivao njemu, jer je znao da je Daba poreklom Dalmatinac, pa, svakako, ove podatke može da zna. Ali ubrzo posle tih razgovora - Gajić je nestao. Pronašli su ga sutradan. On je, zaista, pokušao da prepliva, pa kad je video da neće moći - vratio se.

Pod batinama su ga doterali u žicu. A onda je stvoren špalir od "Bosanaca" i manjeg broja drugih kroz koji je Gajić prošao kao kroz šibu: Bio je to, sudeći po mnogo čemu, prvi "stroj" na Golom otoku. Stroj će se zahuktavati pune dve godine. I mleti. I telo i dušu. Mleo je stroj i - nije sve samleo.

Kada bude u svom "punom cvetu", stroj će dočekivati novajlije: nekoliko hiljada starih kažnjenika biće šiba kroz koju prolaze novajlije. Bilo je to strašno. Ljudi, među kojima je bilo i starih, i iznemoglih, i srčanih bolesnika, i već iscrpljenih istragom, i premorenih od neudobnog putovanja satima i satima do Bakra, prebijanih kad su ubacivani u brod, da bi na kraju, posle krvave plovidbe do Golog, išli povijeni kroz špalir ljudi koji su urlali kao ludi i tukli. Neki nisu stigli do kraja. A posle je pred svakim paviljonom svake večeri pravljen "paviljonski stroj" koji je, kad je "žica" bila najpunija, brojao najmanje dve stotine ljudi. Kroz njega je protrčavalo dvadesetak bojkotovanih. (Po toliko je, otprilike, bilo uvek bojkotovanih u jednom paviljonu.)

Bojkotovani će protrčavati kroz taj špalir, a ljudi u stroju će izmahivati i urlati. I tako će svaki bojkotovani biti tučen najmanje mesec dana, a neuporedivo više i po tri meseca. Onoliko već koliko je kome islednik odredio da bude pod bojkotom. A da su u tom stroju svi tukli "bandu" - nijedan ne bi preživeo. Najmanji broj udaraca koji je trebalo da padne na jednog bojkotovanog u toku jednog meseca (na svakog bojkotovanog samo po jedan udarac dnevno svakog koji je u stroju) bio bi 6.000 (200 kažnjenika h 30 dana). A čak svih 18.000 udaraca na onog koji je pod bojkotom proveo tri meseca (6.000 h 3)! Sasvim je sigurno da niko ne može da preživi ni šest, a kamoli osamnaest hiljada udaraca.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Iskrvavljeni na kraju stroja

A činjenica je da su bojkotovani na kraju stroja izlazili iskrvavljeni, s modricama, neki s razbijenim nosem ili arkadom, neki s naprslom bubnom opnom, da su mnogi bili veoma povređeni, ali - živi. I da je daleko najveći broj bojkotovanih preživeo. To jedino može da znači da nisu svi iz stroja tukli, da je najveći broj kažnjenika "markirao" udarce. Zbog toga stroj i nije sve samleo. Svojim najvećim delom on je "radio na prazno".

Sve ću ovo saznati i shvatiti mnogo godina posle one noći kada sam stajao glavom uz glavu s grupom bojkotovanih nagnut nad smrdljivom kiblom. Tada su mi, sećam se dobro, pali na pamet pacovi - gde li se dedoše?! Ali saznaću to i pre odlaska sa Golog. Bilo je to u vreme kada je na Golom moglo i da se popriča, uslovno rečeno, na miru. Tada sam saznao da je postavljeno nekoliko praznih benzinskih buradi i da su u njih ubacivani živi pacovi ulovljeni mišolovkom. Tu su ostavljani bez hrane i vode. I u takvoj situaciji pacovi jedu jedni druge Poslednjeg preživelog, znači najjačeg, puštali su. A pacov, koji je jeo pacove, napada sada samo pacove. Pacov, napadnut od pacova, takođe sada napada samo pacove. I tako do istrebljenja. Tu priču sam čuo kao tačnu, a da li je baš tačna - ko zna. Ali činjenica je da sada pacova više nije bilo.

Pacova više nije bilo, ali je golootočki žrvanj neumorno mleo. Od ujutru, kada se uz strašnu opštu dernjavu ustaje, tresu ćebad i zatežu po drvenim platformama za spavanje, pa sve dok se u stroju ne krene ka kapiji da bi se išlo na rad. A onda je nastajala mukla tišina. Išlo se bez galame, sve do radilišta da se islednicima i milicionerima ne bi remetio san. Dernjava i tuče se razbuktaju kad se dođe na mesto gde će raditi i traju sve do povratka u žicu. U žicu se ulazi ćuteći (da se, valjda, milicioneri ne bi zbunili kod prebrojavanja kažnjenika), a čim se prođe kroz kapiju - pesma. I parole u slavu Partije i druga Tita.

Premoreni, gladni i žedni, ljudi se vuku po onom tucaniku pod suncem koje prži i - pevaju, a rukovodstvo Centra (svi su kažnjenici) uhranjeno , u čistim košuljama, celim ispeglanim kratkim pantalonama i u dobroj obući, izlazi pred zgradu i pozdravlja radne strojeve. Asocijacija: razdragana masa, koja se hrani "na kupone" i oblači "na tačkice", ide i frenetično pozdravlja "druga Tita u svetlograo odelu", a on s osmehom otpozdrava.

Onda ručak. Neki čorbuljak. Jede se sedeći na tucaniku, a redovno, kad je obrok, milicioner ulazi u žicu i ide gore prema bolnici. Kažnjenici su obavezni da stoje dok milicioner prolazi. I sad nastaje mučno ustajanje uz pažnju da se onaj čorbuljak ne prospe, onda oprezno vraćanje na zemlju, kusanje onog nedefinisanog jela, a utom se milicioner vraća. I opet ustajanje. (Ovde ne važi ona: "Ni robijaš se ne diže kad jede!")

Posle ručka konferencija. Napadi na one koji "harangiraju" i prebijanja "neprijatelja" ili skidanje bojkota onima koji su već na ivici snage (i jedno i drugo prema zahtevu islednika). A uveče obavezno slušanje vesti i emisije lokalne radio stanice. I tada, leti 1951. godine, razglasna je neizostavno pominjala dve "najveće bande": Mihaila - Mikicu Renovića i Dušana Bikića. Nijednog od njih nisam tada znao, ali mi je bilo jasno da oni ne popuštaju bez obzira na to koje muke su ih snašle. A nisam ni sanjao da…

Ljubišu Pavlovića Gavrana, upoznao sam sedamdeset i neke godine kad sam s Mikicom Renovčevićem, Slavoljubom - Purom Ivanovićem, Jocom Ševaljevićem išao u Krnule, lepo posavotamnavsko selo. Upoznao sam tada već postarijeg visokog, snažnog seljaka, dobroćudnog osmeha. Dobar domaćin na dobroj zemlji. Imao je ženu, sina i kćerku. Od dece po dvoje unučadi. Šta će čoveku više da bi bio srećan! I ko bi rekao da je ovaj osedeli snažni seljak, koji se na prvi pogled ničim nije izdvajao od drugih srpskih domaćina, onaj Gavran…

Bio se već zamomčio kad se zaratilo. Oglasio se zov Cera, Kolubare i Drine. Bio je u ustanku. Slomljena noga ga je omela da se povuče. Ali nije dugo mirovao. Početkom 1942. godine, kada sa posavotamnavska lepota kupala u krvi i kad je odjekivala jaukom, Ljubiša Pavlović Gavran poče da se probija kroz nesreću ka slobodi. Rvao se kako je samo znao i umeo mlad čovek velikih ideala. Rvao i izrvao. Došlo je vreme koje je želeo. Ali, nije to bilo baš onako kako je on zamišljao. Smetalo mu je čas ovo, čas ono, ponekad i mnogo šta. Posvađasmo se i sa Rusima. Na partijski sastanak dođe Voja Leković. Čovek iz najvišeg partijskog rukovodstva Srbije. Pročitaše se pisma našem CK, pročitaše se i njegovi odgovori, pročita se i Rezolucija, ljudi ne mogu da veruju i da shvate šta se sve to događa, kad će Voja:
- Sve je onako kako kaže naš CK. Ko kaže drugačije, njega treba odmah po zubima!
- Čekaj, čekaj, druže Vojo, kako to: "Po zubima!"? Jesmo li mi komunisti ili panduri?

Voja će na to njemu, Gavran njemu, sastanak se završi i ne bi mnogo, a Gavrana uhapsiše.

Gavranu ovaj zatvor nije bio prvina. Za vreme okupacije je dva puta padao policiji u ruke. Više su sumnjali nego što su znali. Tukli su ga dušmanski. Izdržao je i - izašao. Borio se za ovu vlast, a sad ga je i ona zatvorila. Trpeo je i nije baš sve razumeo: šta se ovo dešava, zar smo se za ovo borili? Gledao je podivljale udbaše kako tuku. Upamtio je Dušana Alimpića koji će kasnije izbiti u sam partijski i državni vrh… Zar tako komunisti prema komunistima? Ili, biće da jedni od njih više nisu komunisti. Šta su po ubeđenju ovi batinaši? Možda i nisu ništa drugo već samo batinaši. Tuku za one koji ih plate. A ideali? Izgleda da je želja za održanjem na vlasti jača od ideala.
Piše: Mihailo Simić
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Senka koja pljuje krv
Islednik LJuša naređuje Gavri da piše: „Ja sam gad i izdajnik svoje Partije!"

Kad je stigao na Goli, u prvi mah je bio potpuno zbunjen: kako je moguće da kažnjenici tuku kažnjenike? Međutim, ubrzo je bilo jasno da tuče potpaljuju neki koji su ovde dovedeni iz raznih kazamata, u kojima su se našli zbog drugih grehova. Bilo je teško odupreti se toj navali. Ali onaj inat srpskog seljaka sultanu i ćesaru buknuo je u mladom komunisti iz Krnula. „E, nećeš!" Tučen je i gonjen do besvesti. Ali - neću, neću! Odbio je čak i da piše kući, jer je trebalo pisati pokajnički. Pljunuti na sebe. To Gavran neće po cenu glave. I jednog dana je u Gavranovom paviljonu LJuša. Čuveni islednik LJuša. I naređuje mu da piše kuće: „Ja sam gad i izdajnik svoje Partije!" „Ja to ne mogu da napišem", kaže Gavran. E, kad je tako… Gavrana su dokopali i glavu mu zagnjurili u punu kiblu. Davio se i gutao, ali nije popuštao. LJuša je sve to gledao i smejao se. Gavran se nije smejao. Trpeo je i topio se. Seoskom momku rad nije bio ono što ga je uništavalo. Naučio je da tegli. Ali batine, slaba hrana, nespavanje i žeđ. Topio se kao santa leda na vrućini. Nije prošlo mnogo, a on je postao senka. Senka koja pljuje krv. A onda iz onog kamena kao dobar duh, izniče doktor Nikola Nikolić. Stari komunista i logoraš. Iščupao ga je i strpao u bolnicu. U bolnici bolesnici - ali bez dovoljno lekova. Gavran je izvukao glavu ni sam ne znajući kako. A onda natrag u paviljon i pod bojkot. Gavran sad, kao bojkotovan, dobar deo noći provodi u dreždanju savijen nad kiblom. Noć polako odmiče, izmršavelo telo se jedva drži da ne padne, a nailaze dva čuvena batinaša: Meho i Ramo.

Među kažnjenicima se priča da su osuđene ustaše. To se priča ali se zna da se hrane u menzi uprave. Uz njih je i treći Zelenbrz. Ko bi znao kakvo mu je to ime i odakle. Tek - Zelenbrz. Nailazi batinaška trojka i posmatraju Gavranov kostur nad kiblom. Meho komanduje: „Kibla!" Zelenbrz je brz. Hvata Gavrana kao da je perce i gura ga u kiblu. Kostur nema snage da se iščupa, brbori u onom smradu i guta. Zelenbrz ga izvlači i baca na zemlju. Gavran povraća. Kašlje i izbacuje krv… U njemu su poslednje mrve života… Baca pogled na ova tri zlikovca i duboko veruje da je ovde daleko najveći broj častan i da se časno drži. Dobro, ne poturaju svi glavu kao Gavran, ali ne nanose ljudima zlo. I pomalo pomažu. I tu je, možda, izlaz. Obodriti ljude da ne tuku, da pomognu, a da"markiraju" udarce, da čuvaju jedan drugog.

Vreme je proticalo. Bilo je proleće 1951. Tačno: 13. mart 1951. godine. Iza porcijašnice su se našli Gavran, Mikica Renovčević, Dušan Bikić i Mirče Jordanovski. Gavran je u Mikicu imao bezrezervno poverenje. Znao ga je kao radnika, Šapčanina, zemljaka. Znao je da je pošten čovek i tvrd orah. Taj neće izdati. A tek Dušan Bikić. Bikan, kako su ga svi zvali. Prvi sremski partizan koji je kao kurir dopro u Bosnu do Vrhovnog štaba. I Vrhovnog komandanta. Razgovarali su i Vrhovni komandant se interesovao kako je dospeo ovamo, pa kad je čuo koji je sve put ovaj plavokosi snažni momak peške progurao, rekao mu je: „Kad se rat završi - dobićeš konja!" „Neću konja, hoću auto!" Vrhovni komandant se nasmejao i obećao da će tako biti. Ne zna se da li je Vrhovni komandant bio iznenađen kad mu se posle oslobođenja Bikan javio na raport i tražio obećani auto. Dobio je neki trofejni auto. Imao je auto, ali se nije pokondirio. Jer on je Bikan. Čovek koji bi drugome dao i košulju s leđa. Sav je bio od života, radosti i hrabrosti. A Mirče Jordanovski je bio čuven u „žici" po hrabrom držanju. I, eto, našli su se tog 13. marta 1951. godine iza porcijašnice i dogovorili se: ljude treba hrabriti. Treba prepoznavati provokatore i ubačene ustaše. Doturen zalogaj hleba je ohrabrenje i za onog koji prima i za onog koji daje. Pomoći. Gde se god može i koliko se god može. Jer Goli otok je postojao sve više ne robijašnica, već mučilište u kome vladaju sadisti. Takva je bila, pored još nekih, i grupa pohapšene ilegalne mladomuslimanske organizacije. Bila je svojevremeno zatvorena zbog paljenja pilane u Živinicama. Šta je obećano toj grupi u bosanskim zatvorima - ko zna, ali je ona bila poznata po užasu koji je sejala. Svojim terorom trebalo je da „urazumi" komuniste. Kako su balije prebijale zatvorenike, nemoguće je opisati. Ali, bar, donekle, njihovo zverstvo ilustruje Gavranova priča o onome što su uradili s Novicom Dejanovićem.

Novicu Dejanovića izvedoše jednog dana „pred kolektiv" paviljona 13. Pre njega su isprebijali dvomotorca Slavoljuba Ivanovića Puru. Posle tih batina Puru ni rođena majka ne bi prepoznala. A onda su se slomatali na Novicu Dejanovića. Ni u bokserski džak nije, valjda, sručeno toliko teških udaraca. Uhranjene balije nisu imale razloga da maze komunistu. A sve je bilo pred očima islednika. Tu su bili Ante Raštegorac, zatim neki Maksa, koji je imao lišajeve po glavi, i treći koga su zvali Pinki. Stajali su tu i bodrili batinaše. Islednici su ostajali „čistih ruku". Potom su Novicu isprebijali tako da nije mogao da se drži na nogama, navalili su ga na zid paviljona i onako ošamućenom otvorili usta i uglavili kamen među zube. Ali usta nisu bila sasvim zatvorena kamenom. I u taj iskrvavljeni otvor trebalo je svako iz paviljona da pljune. LJudi drhte, Novičino lice se prekriva ispljuvcima. On se guši, krklja, a iz iskrvavljene rupe cede se ispljuvci, bale i krv. I sve to pred očima islednika. A posle - „sami su se između sebe tukli!"

Ne, nešto mora da se učini. Grupa iza porcijašnice bila je jednodušna. Bekstvo ne dolazi u obzir, jer je nemoguće. Završilo bi se pogibijom. Ni pobuna. To bi bio masakr. Ne treba se poturati smrti. Treba preživeti. Živi nekad nešto mogu i da učine… Smrt svih znači potpuni poraz. To je bila zajednička ocena situacije. A pravac akcije - kontakt sa ljudima. Delovaće kao golootočki komitet: oprezno ohrabriti, podržati, pomoći. Pomoći, podržati, ohrabriti da i oni drugom pomognu, da ga podrže.
I Gavran je stupio u razgovor s jednim svojim zemljakom. Onako, iz daleka. Znao je da je pošten i bio je siguran da se ne slaže sa svim ovim što se zbiva. Nije mu izričito rekao da postoji organizacija, ali mu je dao na znanje da ovo što mu govori nije samo njegovo mišljenje.

Neki dan kasnije Gavrana zaustavi sobni starešina. Sobni starešina je Mata Opić. Ogroman, strahovito snažan i odmoran. Kad on udari…
- Slušaj - kaže sobni Gavranu - spremi se za bojkot.

Gavranu nije jasno. Zašto?
- Ocinkan si kod LJuše - nastavlja Mate, - da spremaš nekakav otpor… Ja te cenim, brzo govori sobni - i nemoj da dozvoliš da izgubim glavu zbog tebe. Tvoj Posavotamnavac te ocinkovao.

- Mate - kaže Gavran - pre ću umreti nego što ću da te pomenem.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Bandu kroz stroj

Gavran ne može d veruje onome što je čuo: zašto je njegov zemljak otrčao kod islednika? Možda se uplašio da će Gavran biti otkriven jednog trenutka i pod batinama priznati i za njega, a, možda, smatra Gavrana provokatorom. U ovoj tmini je teško videti kakav je ko. Eto, ovaj Mate Opiće je strah i trepet. Ko zna koliko je udi propištalo od njegovih batina. A vidiš… Znači, Mate se javno ponaša kao najžešći revidiran, a sprečava nesreću gde i koliko može. Zadobio je poverenje islednika, a kvari im posao.

Ide Gavran i razmišlja. Negde predveče naleti na Bikića i sve mu ispriča. Bikanu udari krv u glavu. Sad će on da izvede onog Gavranovog zemljaka iz paviljona i da ga ubije macolom. Gavran ga sprečava. "Pazi - kaže Gavran - možda je sve ovo provokacija. Nađi Mikicu i reci mu i budite bez brige. Pre ću pustiti da me ubiju, nego što ću bilo šta da priznam"

Uveče postrojeni paviljon čeka islednika Ljušu. Zna se šta to znači. Najzad, eto i njega. Mate Opić se obraća postrojenima:
- Neka izađe banda!

Gavran ćuti.
- Neka i zađe Ljubiša Pavlović - Gavran - naređuje
Izlazi Gavran, a kolena klecaju.
- Pričaj, bando, šta si sve ovde tajno harangirao.

Gavran zna da mora d deluje iskreno.
- Pa, - kaže - pričao sam da je hrana očajna, da ljudi sagoreše od žeđi…
Paviljonom se prolomi:
- Ua, banda!

Zna Gavra da mora i da kaže pred kim je harangirao. Zato bira one u koje ima poverenja i koji će odmah znati da on to govori sa nekim razlogom.
- to sam pričao Željku Ličini, Arkadiju Radominu, Pavlu Popoviću…
- Kroz - stroj - ban - du, kroz - stroj - ban - du! - skandirala je masa.

Kulturno-prosvetni referent Cane. Svetinja sa kojom je Gavran govorio o organizovanoj pomoći i međusobnoj podršci, pokušava da svemu da jednu blažu sliku, ali u sred njegove reči grunu u nebo:
- Dole advokati! Uaaa!
Ljuša je zadovoljan. Smeška se. Gavran mu se obraća:
- Želeo bih da vidim čoveka pred kojim sam harangirao. Da vidim tog lažova.

- Neka izađe svedok - naređuje Ljuša.
Izlazi Gavranov zemljak:
- Drugovi, kaže - pred vama je jedna strašna banda koja će pre umreti nego revidirati stav. On ovde može ostati sto godina i kakav je ušao, takav će i izaći. Zato prema čemu treba primeniti teški bojkot i stroj.

Masa urla:
- Kroz - stroj - ban - du!
- Šta sad misliš - pita Ljuša pobedonosno.

Kostur progovara:
- Vi ste spremni da bijete i ubijete, a ja sam spreman da umrem.

Paviljon već formira stroj i čeka Ljušin mig. Za to vreme Mate Opić nešto šapuće isledniku. Onda odluka: ovakvu bandu ne treba kroz stroj. Malo je to. U ćebad! Tamo u onaj ugao paviljona ograđen ćebadima u kome nema ni sedenja, ni stajanja, ni ležanja. Samo čučanje. Tamo u onaj ugao iz koga svaki noći izvode u sobicu sobno starešine ili iza paviljona u porcijašnicu. Tamo gde prebijaju, gde lome rebra i odbijaju bubrege. Tamo gde se ostaje bez z uba. Gde prskaju očni živci. Tamo odakle se izlazi kao ruina ako se uopšte izađe…

Čuči Gavran u ćebadima i drhti. Zna šta ga čeka. Ali, što je - tu je. Negde oko 10 sati uveče zastor na ulazu "u ćebad" se otvara. Zamenik sobnog starešine. Prvoborac. U ratu je izgubio oko. Naređuje:
- Izlazi!

Gavran se izvlači. Noge utrnule. Zamenik ga uvodi u sobicu. Tu je samo Mate Opić. U rukama drži neko gumeno crevo.
- Lezi - naređuje Mate i pokazuje na stolicu
Gavran se nećka.
- Lezi - riknu sobni starešina.
- Neću da legnem. Nisam kriv.
- Lezi kad naređujem - grmi Mate Opić.
- Neću. Ubijte me kao čoveka. Neću da me mrcvarite!

Sobni i zamenik, obojica snažni, dokopaše ga i začas povališe. Gumeno crevo se izvi u vazduh i sjuri se. Na neki stari šinjel pored stolice. Udarac puče, drugi, treći…
Gavran ne veruje da se ovo dešava.
- Viči - šapće mu Mate.
Prolomi se urlik. I celu noć tako.
idućih noći, bili su drugi. I drugačije je bilo. Jedanaest dana i jedanaest noći.

U ovoj nesreći dobro je bilo što Gavran nije znao d amu muče porodicu. Od kada mu je majka zakukala pred Božić 1949. godine, kad joj je Rade Marić iz UDBE predao stvari i okrvavljeno Gavranovo ćebe, oči nije sušila. Zapeva po Ljubenku gde je nosila hranu ilegalcima za vreme rta. Zaviruje u magazu gde je bila sakrivena tehnika Okružnog komiteta Partije za Valjevo. Cvili majka, a niotkud utehe. Da bar glas ima od sina. Ni to.

Slavko Malešević se vraća na Svetog Trifuna iz Novakovića i peva na sav glas: "Ameriko, Ameriko, puna si dolara, oj Rusijo, oj Rusijo, puna si govana!" Tercira mu sekretar partijske organizacije Leka Novaković. A Slavko Malešević je bio za vreme okupacije četnički komandant za pet sela. Neka mu je to i prosto, misli Gavranova majka, ali je posle rata bio osuđen na 15 meseci zbog šverca. U zatvoru je zdušno potkazivao i bio je pušten pre isteka kazne. Idu i pevaju, a Gavranova majka u suzama. Zbog ubiše. I zbog drugog sina. Oteran je iz službe i sad je vozač u sreskom magacinu.

Dobro, oteran. Neće, valjda, zbog službe da se odrekne brat! A to je traženo od njega. Ali, isterali su ga i iz stana. I ne daju mu da živi u Krnulama. Ne, ne može. Mora da ostane u Vladimircima. Smestio se u šupu kod Jovića, čardakom sa ženom i detetom. Tu da bude, da Radu Mariću bude na očima. I sestru Živanu isteraše iz Partije. Zar je vernost bratu važnija od vernosti Partiji Centralnom komitetu na čelu sa drugom Titom? Napolje iz Partije! I njenog muža, Gavranovog zeta, jer nije hteo da se odrekne žene. Ratnik od 1942. godine. Šef milicije za posavotamnavski srez. "Napolje iz milicije, napolje iz Partije!" Bez posla, a od nečeg mora da se živi. Međutim, rudnicima uvek treba radne snage.

Gurao je u Zajači kolica sa rudom ravno četiri godine. A na sve to - razrez. Žestok. Otkup besni po salašima i koševima, po podrumima i tavanima, ali po imanjima pohapšenih briže sve. Gavranova majka nema više ni zrna. Ne, to se njoj ne priznaje. O otkupu je reč i na konferenciji u Krnulama. Prisutan je Živan Dimitrijević - Gija, ministar pravosuđa Srbije u tov reme. Važan čovek na važnom sastanku. Seljaci se jadaju. Gavranova majka zna Giju.
Piše: Mihailo Simić
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Muke kao Tantalove
Piše: Mihailo Simić

Ko sve za vreme rata i posle njega nije ulazio u njenu kuću. Onda da se sakriju, nahrane i ogreju, a kad se rat završio da se vide i popričaju. Sad mu ona kaže: "Meni režete koliko i Boži Iliću, a on ima osam, a ja šest hektara zemlje. Jel' to pravo?" Ustaje Pavle Paćin: "Kad je juče ženila sina pričala je da ima deset hektara!" - laže i smeje se. A tog Pavla je Gavran primio u SKOJ. Posle ove konferencije Gavranova majka ode u zatvor, jer "nije namirila otkup", a Pavle ode u Beograd i dobi službu.

Kad je izašla iz zatvora, majka krete da obija pragove. Da sazna za sina: živ ili mrtav. Išla je kod Mila Milatovića. Kod koga će ako neće kod onoga koga je krila za vreme rata. Sasluša je Mile Milatović i kao da i nije. Onda ode kod Krcuna. Sasluša je, noć je prespavala u njegovoj kuhinji i vratila se u Krnule sa obećanjem da će od sina dobiti pismo u roku od pet dana. Dobila ga je za četiri. I to ne sa sadržajem kakav je tražio Ljuša.

Tutnjalo, tutnjalo i - protutnjalo. Gavran je stigao kući kao leš. Ali živ. I sa razorenim plućima. Ali, ako ima veka, ima i leka.

Svojim seljacima Gavran nije pričao šta se tamo zbivalo. A kad je sve izbilo na videlo, mora da su ga seljaci gledali pitajući se: "Pa je li to, bre, moguće!?" Jeste, jeste, sve je bilo baš tako i sve je to Gavran izdržao. Malo ko može da izdrži što može grbača srpskog seljaka. O nju su se mnogi silnici polomili.

Sve ovo nisam znao dok sam te tople letnje noći 1951. godine nagnut nad kiblom udisao onaj smrdljak. Stajao sam tako kad sam začuo korake. Dobro, neko iz paviljona mora i da izađe. Ali neće, valjda, ka kibli… Ruku na srce, najveći broj kažnjenika išao je onako sanjiv uz strminu do one rupčage preko koje su bile izukrštane fosne i koja se zvala klozet. Ili neko đubre, ili mučenik, čija je bešika htela da eksplodira, zaustavljali su se kod kible. A - gde li će sad ovaj?… No, ubrzo je ovo pitanje dobilo odgovor: koraci su se približavali kibli. I stigoše. Noge se zaustaviše baš pored mene. Video sam ih onako nagnut - obuća je bila dobra. Znači, neko iz baračkog rukovodstva. I osetih ruku na svom ramenu:
- Povuci se!

Bio je to glas sobnog. Poslušao sam: počeo sam da se povlačim ne ispravljajući se i ne skidajući ruke s leđa.
- Uspravi se! - naređivao je sobni.
"Kad me sad udari!" - pomislio sam i polako se ispravljao.
- Opusti se, stani lepo, spusti ruke!

Postupao sam po naređenju, a u meni se sve steglo - namešta me da me bolje udari. Bio sam sad udaljen od kible dobra dva metra.
- Ostani tako!

Onda je prišao drugom i isto ga povlačio kao i mene naređujući da se i ostali odmaknu od kible i da stanu normalno. I kad smo svi bili u poširokom krugu oko kible, on se udalji. Ne prođe mnogo, a vreme naše smene je bilo isteklo. Krenuli smo ka paviljonu da legnemo, a iz njega je izlazila druga smena bojkotovanih. Pogledao sam i video da i druga smena zauzima mesta u poširem krugu oko kible. No, već sam bio u paviljonu, onako premoren, prosto sam se sručio na one daske. Tačnije, ležali smo skoro jedan preko drugog - toliko je bilo malo mesta. Ali, premorena tela to kao da nisu primećivala. San je brzo zatvarao kapke. I, valjda, samo što sam sveo oči, kad:
- Ustaj, ustaj!

Poskakasmo. Šta će sad?
- Skidaj pantalone! Daj ih ovamo!

Poslušali smo. Stajao sam i drhtao: Neće valjda da nas dadu pederima! … Jer ovde je sve moguće.
- Natrag! - pada naredba.

Potrpasmo se onako gologuzasti ponovo na one daske. Srce je drhtalo. San ode u nepovrat. Gledao sam ispod oka šta se dešava. Video sam baračnog vodnika kako nekim nožem skida "lampase" - crvene platnene trake prišivene za nogavice bojkotovanih. To je bilo njihovo obeležje. Kao žute Davidove zvezde za Jevreje u Hitlerovim konclagerima. Ne potraja to dugo, i:
- Ustaj, ustaj!

Ponovo poskasmo. Vodnik svakome dobaci po jedne pantalone. Sad su bile bez onih crvenih štrafti. I ponovo natrag na ležaj. Zaspao sam kao preklan.

Kao i prethodnih dana, probudila me je lupnjava gvožđa o veliku metalnu ploču. Poskakali smo, svi su se nešto drali i požurivali jedni druge, sve je išlo redom, kao i prethodnih jutara (ustajalo se dok je još vladala noć), ali - bilo je nešto što se ranije nije dešavalo: sa nama je ustao i sobni starešina. I još nešto: video sam da su ustale i sobne starešine okolnih paviljona - dvojke, četvorke i petice. U prvi mah nisam obratio pažnju na to da naš sobni svaki čas zaustavlja ponekog koji bi hteo da udari drugog. Ali, to je postalo vrlo uočljivo kad smo počeli da radimo. I sobni, i rukovodilac radova, i vodnici - svi su smirivali tuču. Nije prošlo mnogo, a tukli su još samo po neki. Ili, valjda, ostrvljeni ili, pak, oni jadnici koji su mislili da ako ne tuku i dalje da će imati posledica, to su "popustljivi prema bandi". Čak je bilo sprečavano i preterano tovarenje na tragače, na deo bliži bojkotovanom.

Štaviše, i voda se delila poštenije. Daleko od toga da je nje bilo dovoljno za bojkotovane, ali je bar urednije davana. I još nešto: video sam da su "lampasi" skinuti i sa bojkotovanih u drugim paviljonima. Nešto se neobično događalo i poslepodne na paviljonskoj konferenciji. Sobni starešina je pitao ceo paviljon:
- Jeste li umorni?

I zdušan odgovor:
- Nismo!
Sobni se nasmeja:
- Onda niste radili dobro!

I poče priča koja je potpuno odudarala od svih dosadašnjih: rad ne treba da lomi ljude, treba raditi pošteno u okviru svojih mogućnosti, a "zabušante ćemo već prepoznati i osetiće oni snagu paviljona". I "mi nećemo tučom da prevaspitavamo ljude, ali oni koji budu tvrdoglavi, dobiće ono što su zaslužili, jer iz sobe neće da istresu prljavštinu i izdaju…" I tako sve u tom stilu, a sve je mirisalo na - batina više neće biti. Jeste, mirisalo je, ali ko u to da poveruje?!

Kao i obično, pred spavanje su bojkotovani protrčavali kroz stroj. Bilo nas je dvadesetak, a među nama bio je i moj školski drug iz kraljevačke gimnazije, Pera Nikolić. Mi, bojkotovani, bili smo zbijeni i povijeni i čekali smo naređenje da trčimo kroz stroj koji je bio već postavljen. I kad vodnik naredi: "Trk!"- mi jurnusmo. U tom sa razglasne, koja je prenosila program Radio Beograda, oglasi se moja školska drugarica Lepa Popović, velika ljubav Pere Nikolića, sa pesmom: "Moj golube, kad se šećeš". Mi protrčasmo kroz stroj i izađosmo - bez ijednog udaraca! Znači, nešto se zaista događa.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
2 3
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 19:46:00
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.095 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.