Giovanni Pieruligi Da Palestrina
(1525.-1594.)


   Njegovo pravo prezime je bilo Pjeruliđi, ali je poznat po imenu svog rodnog mjesta: Palestrina- gradić u Laciju,srednja Italija oko 40 km istočno od Rima (zapravo je poznato jedino da je iz Palestrine bila prijeklom njegova obitelj). Palestrina nije samo najveći predstavnik rimske škole već i najveći majstor vokalne duhovne polifonije uopće. Usred snažnog zamaha u razvitku instrumentalne glazbe (osobito u vezi s čembalom i orguljama), Palestrina kao da ne zna za instrumente. On piše isključivo za zbor bez pratnje-a cappella.
Kao član zbora dječaka u Crkvi Santa Maria Maggiore u Rimu (1573-1542), učio je kod više čuvenih kompozitora. Prvi samostalni posao dobio je u svom rodnom gradu kao orguljaš i dirigent u katedrali (1544-51), da bi potom postao učitelj pjevanja i dirigent zbora dječaka u «Cappella Julia» svetoga Petra u Rimu. Papa Julius III, kome je posvećeno prvo tiskano Palestrinino djelo (zbornik misa), uočio je genijalnost mladoga majstora, pa da bi mu omogućio više vremena za skladanje, postavio ga za pjevača u Sikstinskoj kapeli (1555). Ovo imenovanje predstavljalo je izuzetak: Palestrina nije bio u crkvenim redovima, kao većina ostalih pjevača, a bio je čak i oženjen (od 1547; 1580. umrla mu je prva žena, a potom se oženio po drugi put). Nekoliko mjeseci nakon Palestrininog imenovanja umre Julius III; njegov nasljednik Marcello II, koji se još kao kardinal divio Palestrini, nije pravio smetnje da kompozitor i dalje ostane član Capelle. On je, međutim vladao svega tri nedjelje (u njegovu uspomenu, Palestrina je napisao čuvenu Misu pape Marcella); papa Pavle IV, međutim, otpusti Palestrinu i dvojicu drugih oženjenih pjevača, dodijelivši im malu mirovinu. Izgleda da su sve ove promjene bile povezane s intrigama i Palestrina, zbog toga, teško se razboli.Nakon ozdravljenja postao je dirigent u srkvi S. Giovanni u Lateranu. Za ovu crkvu on je napisao Improperia, koje je izazvalo takav utisak da je papa Pije IV zahtijevao  ovo djelo za Sikstinsku kapelu. Od 1561. Palestrina je tražio povećanje plaće, a kada su mu to odbili, prihvatio je mjesto dirigenta u Santa Maria Maggiore, u kojoj je ostao sve do 1571. Na Tridentskom koncilu (1545-63) Palestrinina glazba je proglašena za uzornu a njegov stil je postao službeno priznatim uzorom crkvene polifone glazbe. Taj stil ujedno prezentira Rimsku školu. Melodijska linija ne pozna kod umjetnika iz te škole naglih, neočekivanik i velikih skokova, prevladavaju mali intervali, što melodiji daje obilježje mira, blagosti, umilnosti. Sve će nam biti jasnije kad pomislimo da je većina umjetnika te škole težila prema što vjernijem doživljavanju mistike i stvaranju ugođaja na koje pada odraz vjerske natprirodnosti. Ali i mnogi od tih skladatelja, u prvom redu Palestrina, najznatniji među njima, odražavaju također humanističke ideale renesanse, njezinu klasičnu jasnoću, skladnu uravnoteženost, stapanje visokog majstorstva i jednostavnosti.
   Palestrina je dobio titulu «Maestro compositore» papinske kapele, - koji je bio naročito za ovu priliku stvoren. Kada je, 1571, smrću Animuccije, bilo upražnjeno mjesto dirigenta Crkve sv. Petra, povjeren je ovaj položaj po drugi put Palestrini; na ovom poslu on je ostao sve do svoje smrti.
   Palestrina je bio veliki majstor mise. Od njegovih 105 misa, više od 70 je skladao na gregorijanske melodije koje su bile upotrijebljene kao cantus firmus. Čuvena Missa Papae Marcelli je primjer kako je Palestrina došao so sinteze različitih stilova svojih predhodnika i suvremenika: Između homofonije Creda i trostrukog kanona Agnus Dei nalazimo sve moguće vrste slobodnog kontrapunkta. Kao umjetničko djelo nam je, međutim, još draže manje čuvena Missa Asumpta est Maria (XXIII sveska cjelokupnog izdanja). Ode Palestrininih moteta, neosporno su najbolji Improperia, tj. riječi koje je Isus, kazapet na križu, uputio narodu: «Popule meus quid feci tibi?» (Narode moj, što sam ti učinio?), a koje se pjevaju na Veliki petak, u sjećanje na Kristovo razapnuće; Palestrinina kompozicija je homofono pisana. Stabat Mater je grandiozna u svojoj jednostavnosti. Čuveno je, dalje, 29 moteta na tekstove Solomonove Pjesme nad pjesmama (Canticum Canticorum); iako se čovjek u početku iznenadi ljubavnom dijalogu, koji pjeva petoglasni zbor, ubrzo potpuno pada po vlast ove plemenie glazbe.
Prema predaji, zamućenoj legendom, Palestrinina je misa Papae Marcelli odvratila, svojom stilskom čistoćom i jasnoćom, crkvene vlasti od zabrane višeglasja, pa je Palestrina nazvan «spasiteljem crvene glazbe».
   Şpecifičan stil Palestrininog umjetničkog izražavanja privlačio je pozornost glazbenika i poslije umjetnikove smrti. I kasnije, kad su skladatelji pisali sasvim drukčiju glazbu, Palestrina će u okviru crkvene glazbe ostati uzorom kome su se uvijek iznova obraćali tražeći pobude u njegovu stvaranju.

Matea Pukec

Jao ne pominji mi ga. Namucio sam se u prvoj godini sa seminarskim iz kontrapunkta na temu Palestrininih misa

p. s. nasao sam mu neke greske. Hm, i on mi neki majstor