Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 10:42:08
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: 60 godina od prve atomske bombe  (Pročitano 4784 puta)
16. Jul 2005, 09:16:17
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
60 godina od prve atomske bombe


U pustinji u Nju Meksiku, na poligonu Triniti u blizini planina Oskura, 16 .jula se obeležava
60 godina od kada je prvi put bačena atomska bomba i tako označen početak nuklearnog doba.

Pre 60 godina, Herb Ler je bio 19 kilometara udaljen od eksplozije i video je oblak u obliku pečurke kako ispunjava jutarnji vazduh.

'Odjednom pojavilo se jako svetlo, bilo je toliko intenzivno da je ceo planinski lanac pobeleo. Video sam loptu i plamen. Bio sam ispunjen
strahopoštovanjem', rekao je Ler koji će voditi turu od Nacionalnog atomskog muzeja u Albukerkiju do Trinitija.

Više od godinu dana Ler je bio deo tajnog projekta Menhetn u Los Alamosu, koji je razvijao dve atomske bombe koje su potom bačene na
Japan i tako ga primorali na predaju u Drugom svetskom ratu. Desetine hiljada ljudi umrlo je kada su bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki u
avgustu 1945. godine.

Ler je rekao da nikada nije u potpunosti razumeo kolike će posledice bombe imati. Bez obzira na sve, on je rekao da bi ponovo sve uradio.

'Iz mnogo razloga osećao sam se kao da sam uradio nešto vredno', rekao je Ler [83].
'Nikako se ne stidim onoga šta sam uradio. Radio
sam ono što mi je rečeno. Radio sam najbolje što sam mogao'.

RTS
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Reign in Blood

Zodijak Cancer
Pol Muškarac
Poruke 20579
Zastava SRBIJA
Neke su procene da bi Japan imao oko 2,5 miliona mrtvih da su amerikanci isli na iskrcavanje i borbu za svako ostrvo- mislim na glavna. Ovako dve atomske su bile isplativije... Smile
IP sačuvana
social share
 
Pogledaj profil WWW Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Na današnji dan (01.12.) 1942. započeta je atomska bomba      

Dok je Evropa gorela u vihoru Drugog svetskog rata, u SAD je započet rad na "Manhatn" projektu, čiji je glavni cilj bio dobijanje atomske bombe. U programu su učestvovali najčuveniji naučnici zapadnog sveta i oko 150.000 saradnika raznih struka.

Enriko Fermi


Krajem decembra 1942. godine u Čikagu, gradu s više miliona stanovnika, izveden je tajni eksperiment od čijeg je rezultata mogao da zavisi ishod rata. To se desilo u manjoj sali pod tribinama univerzitetskog stadiona za ragbi "Steig", u kojoj se kraj neobične građevine, od čistog grafita i uranijumskih šipki, okupila elitna grupa naučnika, predvođena dobitnikom Nobelove nagrade, nuklearnim fizičarom Enrikom Fermijem.

Zadatak je bio da prvi put u istoriji ljudskog roda "potpale" atomsku peć, čije je gorivo bilo uranijum 235, i da zaključe da li lančana reakcija ostvarena fisijom, cepanjem atomskih jezgara uranijuma 235, može da se kontroliše.

Oko dva sata i 20 minuta posle podne, u sredu drugog decembra 1942. godine, započeo je kritični eksperiment. Sve oči istraživača bile su uperene u "gajger-milerove" brojače koji su, isprva, počeli da "kucaju": tak...tak...tak, tak...tak, tak, tak... a zatim da u rafalu "štekću" kao mitraljezi sve brže i brže.

U dva sata i 50 minuta kontrolna šipka je izvučena iz jezgra reaktora za novih 30 santimetara. Enriko Fermi je smireno nastavio svoja izračunavanja na logaritmaru, bacajući poglede na instrumente i električni pisač koji je pokazivao snagu reaktora. Iznenada lice mu se ozarilo u široki osmeh i rekao je: "Reakcija je samoodržavajuća. Kriva je eksponencijalna!"

Atomska peć

Reči slavnog nobelovca, koje su svi prisutni razumeli, označile su uspešno puštanje prvog nuklearnog reaktora u rad i nastupanje nuklearnog doba - zastrašujuće primene nuklearnog oružja u Drugom svetskom ratu, kasnije i korišćenja nuklearne energije u miroljubive svrhe.

Na ovaj sudbonosni dan čovečanstva podseća nas skromna ploča na zgradi čikaškog stadiona: "Drugog decembra 1942. godine čovek je ovde ostvario prvu samoodržavajuću lančanu reakciju i tako započeo kontrolisano oslobađanje nuklearne energije".

Ubrzo se, nažalost, pokazalo da čovek ne može da kontroliše sebe, svoju želju za vladanjem i sticanjem sve veće moći. Posle Fermijeve "atomske peći", čija je snaga iznosila samo pola vata (manje od baterijske sijaličice!), Amerikanci su u Hanfordu izgradili "proizvodni reaktor B", čija je snaga bila 250 miliona vata (500 miliona puta veća od Fermijeve "atomske peći"!). Taj reaktor je mesečno proizvodio šest kilograma plutonijuma, eksplozivnog punjenja atomskih bombi.

Prvu atomsku probu Amerikanci su izveli 16. jula 1945. pokraj Trinitija, u pustinji Alamagorda, poznatoj kao "Putovanje smrti" (El Jornado del Muerte) koja je svojim zlokobnim imenom nagovestila masovne pogibije i stravična razaranja.


Atomska "pečurka smrti"

Nije prošlo mesec dana od prve satanske eksplozije, Amerikanci su 6. avgusta bacili prvu atomsku bombu na ljude - na grad Hirošimu, zatim, tri dana kasnije, drugu na Nagasaki. Ta neljudska dela ostaju trajna opomena da se demonske sile ne kriju u atomima, već u ljudima.

Posle Drugog svetskog rata počinje velika trka u osmišljavanju novih nuklearnih bombi i masovnoj proizvodnji. U to kolo hvataju se SSSR, Velika Britanija, Francuska, Kina i druge zemlje. Do 1963. godine izvedene su mnoge probe fisionih i hidrogenskih bombi. Sovjetska hidrogenska "car" bomba domašila je snagu 50 miliona tona trinitrotoluola (TNT), bila je gotovo 4.000 puta jača od one bačene na Hirošimu!

Prst na obaraču

Posle hidrogenskih napravljene su neutronske prodorne "njuk" bombe. Iz dana u dan arsenal nuklearnog oružja je rastao. Već postoji nekoliko desetina hiljada nuklearnih i hidrogenskih bombi dovoljno razornih da se uništi (više puta!) sav život na Zemlji.

Količina radioaktivnih materija u nuklearnom oružju (dominiraju plutonijum 239 i uranijum 235), združena s onim u postojećih 438 nuklearnih električnih centrala, uveliko prevazilazi zbir svih radioaktivnih materija koje postoje u Zemljinoj atmosferi, hidrosferi i u tlu do dubine od nekoliko desetina metara!

Broj znanih i neznanih "nuklearnih krajputaša" - žrtava nuklearnih bombardovanja japanskih gradova, nuklearnih proba, reprocesiranja nuklearnog goriva, ispuštanja radioaktivnih materija u čovekovu životnu sredinu i nuklearnih akcidenata (Vinča, Ostrvo tri milje, Černobil i drugi), prema proračunima, kreće se od 50.000 do 500.000 osoba.

Međutim, strašnija od toga jeste mogućnost totalnog uništenja života na planeti. Do nuklearnog rata (zbog različitih grešaka) u proteklih 60 godina umalo nije došlo u oko 25 slučaja!

Jedinu nadu u opstanak uliva saznanje da je onaj koji drži prst na nuklearnom obaraču svestan toga da je, istovremeno, potencijalni ubica i samoubica, i da ga neće potegnuti sebe radi.


Vladimir Ajdačić
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Drugi svetski rat, koji je započeo napadom Nemačke na Poljsku 1. septembra 1939. godine, neće se voditi samo na kopnu, moru i u vazduhu, već i u naučnim laboratorijama zaraćenih zemalja. Veliki broj vodećih istraživača, među kojima i više nobelovaca, beži od fašista u Veliku Britaniju i Ameriku. Najumnije glave sveta tada dobijaju različite ratne zadatke naučnog karaktera. Jedna retko povlašćena grupa naučnika, koja je nastavila pređašnji rad, bila je ona koja se bavila fizikom neutrona, nuklearnom fisijom, separacijom izotopa i dobijanjem trans-uranijumskih elemenata. Kao nikada ranije, u Drugom svetskom ratu dokazaće se istinitom ona narodna: "Um caruje, a snaga klade valja".


U 1939. godini u nauci će se u kratkom vremenu desiti više značajnih stvari. Već 13. januara 1939. Oto Fris u Danskoj dobija tragove fisionih fragmenata u maglenoj komori, čime potvrđuje teoriju o cepanju atomskog jezgra na dva dela. U martu iste godine F. Zolio, Halban i Kovarski ustanovljavaju da se pri fisiji uranijumovog jezgra oslobađa više od jednog neutrona, što je bio neophodan uslov za ostvarivanje lančane reakcije.



Ni Nemci ne miruju. Oni 29. aprila 1939. u Berlinu, na tajnom sastanku, razmatraju program stvaranja atomske bombe. Tada donose odluku o zabrani prodavanja uranijuma iz čehoslovačkih rudnika, koji su već zaposeli. Saveznici nisu znali za pomenuti tajni sastanak Nemaca, ali im nije promaklo to da uranijum više nije bio za prodaju. Slažući i druge "kockice" u mozaik, Silard, Teler i Vigner su zaključili da moraju da ubede Ajnštajna da napiše pismo američkom predsedniku Ruzveltu, u kome bi zatražio njegovu pomoć, ne bi li Amerika preduhitrila Hitlera u izradi atomske bombe. Nije bilo potrebno mnogo reći, da Ajnštajn potpiše pismo koje je Silard sastavio za Ruzvelta. Ostalo je još samo da ga Aleksandar Zaks preda predsedniku.


Na dan 11. oktobra 1939. Ruzvelt je primio svog prijatelja Zaksa. On mu je pročitao Ajnštajnovo pismo i dao dodatna objasnjenja. Umoran i bolestan, Ruzvelt je hteo da tu stvar prepusti vladi. I još je rekao, da smatra da je tražena akcija preuranjena! Zaprepašćeni Zaks je jedva uspeo da izmoli Ruzvelta da ga sutradan primi na doručak. Sećajući se tog dana, Zaks je kasnije pisao da te noći nije mogao da zaspi, i da je iz hotela više puta izlazio u obližnji parkić, da bi na klupi razmisljao kako Ruzvelta da ubedi. I posrećilo mu se! Dosetio se jedne anegdote o Fultonu i Napoleonu.


Za vreme doručka, opisao je Ruzveltu susret Napoleona i pronalazača parobroda - Fultona. U želji da Napoleonu pomogne da ovlada Engleskom, Fulton mu je predložio gradnju flote brodova na paru. Sumnjičavi car je to odbio. Engleska je bila spasena, a Korzikanac, koga su Englezi pobedili, kasnije je dopao tamnice na ostrvu Sveta Jelena.


Ova priča je jace delovala na Ruzvelta nego Ajnštajnovo pismo. On tada pozva generala Pa Uotsona i, pokazujući mu na dokumenta koja je Zaks doneo, izgovori čuvene reci: "Moramo toga da se prihvatimo". Tako je jedna anegdota uticala na dalji tok istorije. Najzad, 6. decembra l941, samo dan pre japanskog napada na američku mornaričku bazu u Perl Harburu i ulaska SAD u Drugi svetski rat, doneto je rešenje da se učini sve što je bilo potrebno za izradu atomskog oružja.


Naučna istrazivanja dobijaju sve veći zamah. U Nemačkoj, novembra 1939. u Hartekovoj laboratoriji počinje rad na razdvajanju uranijumovih izotopa. R. Pajerls u Engleskoj decembra izračunava verovatnoću za lančanu reakciju za uranijum. Hajzenberg istog meseca Nemačkoj vojsci saopštava da se od U-235 moze dobiti eksploziv "koji je za više redova veličine snažniji od najjačih poznatih eksploziva". On će krajem februara 1940. podneti drugi deo svog izveštaja u vezi lančane reakcije sa sporim neutronima. U njemu će se naci zaključak da je grafit neupotrebljiv za usporavanje neutrona. To je bila kobna greška Nemaca. Radeci sa nedovoljno čistim grafitom, oni su "gubili" spore neutrone koji su bili zarobljavani od strane elemenata-primesa.


Nemci čine i drugu fatalnu gresku. Oni iz porobljene Norveške pokušavaju da prebace tesku vodu u Nemačku. Englezi otkrivaju njihov plan i obaveštavaju norveške antifašiste. Oni pod brod podmeću tempirnu bombu, i on sa oko 600 kg teške vode tone u dubine jezera Tinsjoe. Tako je uništena nada Nemaca da će napraviti atomsku bombu pre završetka rata.


U SAD A. Nair izdvaja malu količinu U-235. Sa njom Dz. Daning uspeva da dokaze da su spori neutroni uzročnici fisije. L. Tarner i E. MakMilen nalaze da se bombardovanjem U-238 dobija neptunijum, koji se brzo raspada u plutonijum. On će postati osnovni element za izradu atomskih bombi.


Fermi u Americi ustanovljava da je super čist grafit uspešan usporivač brzih neutrona. U Engleskoj F. Sajmon obelodanjuje projekt postrojenja za razdvajanje uranijumovih izotopa putem difuzije njihovih gasovitih jedinjenja kroz specijalne membrane. Maja 1941. Segre i Siborg otkrivaju da je prinos fisije za plutonijum-239 za 70 procenata veći nego isti za U-235. Komitet britanskih naučnika jula 1941. podnosi izveštaj vladi u kome se tvrdi da je atomska bomba dostižna i da rad na njoj treba nastaviti sa najvećim prioritetom i na velikoj skali, kako bi se atomsko oružje dobilo u što kraćem vremenu. Procenjuju da je za bombu potrebno oko 11 kg U-235, pri čemu bi dobijanje ovog izotopa koštalo pet miliona funti sterlinga po kilogramu.


Septembra 1941. dolazi do susreta N. Bora i V. Hajzenberga u Kopenhagenu, okupiranom od strane nacista. Vodili su razgovor o nuklearnoj fisiji. Lisac Hajzenberg pokusavao je od Bora da sazna dokle je protivnička strana stigla na putu ka monstruoznoj bombi. Po završetku rata, o tom ragovoru je pisano mnogo, naročito od strane Nemaca. Oni su pokušavali svoj atomski program da prikažu kao "zabavu naučnika"! To nikako nije bila "zabava", već borba suprotstavljenih ratnih sila na život i smrt.


Osvajačke pretenzije Hitlera nisu imale granice. Nemačka aprila 1941. godine pokorava Jugoslaviju i Grčku. Iste godine aktivira se plan "Barbarosa" - fašisti 22. juna jurišaju na Sovjetski Savez. Na drugoj strani, Nemci krajem oktobra gube vazdušnu bitku za Britaniju. Invazija njima bliskog ostrva postaje neostvarljiva. Sve će to negativno uticati na njihove pokušaje da ovladaju atomskim oružjem.


Za to vreme, u Americi se zahuktava "atomska lokomotiva". Započinje rad na "Manhatn" projektu. Njegov je osnovni cilj bio dobijanje atomskih bombi. Dolaskom generala Leslia Grouvsa za "glavnokomandujućeg", projekt će od septembra 1942. početi da se realizuje sa fantastičnom efikasnošću. Radi se u elitnim laboratorijama na više od 12 vodećih univerziteta. Angažovane su i najmoćnije kompanije. Što je najvažnije, podignuta su tri atomska centra: Ouk Ridž, u saveznoj drzavi Tenesi, Hanford (s.d. Vasington) i Los Alamos (s.d. Novi Meksiko). Oni će biti kameni-temeljci američkog atomskog programa tokom više godina.


U Ouk Ridžu je napravljeno mamutsko postrojenje za razdvajanje retkog izotopa U-235 (obilnost 0,7 procenata) od U-238 (oko 99,3 procenta). Ono je tako veliko, da se posle Kineskog zida, kao druga po veličini ljudska tvorevina na Zemlji, moze videti sa Meseca skromnim teleskopom! U Ouk Ridžu je izgrađen i prvi grafitni reaktor. On je proizveo manje količine fisionog izotopa plutonijuma-239.


Hanford je podignut kao reaktorski centar. U njemu su radila tri snažna atomska reaktora, ciji je glavni produkt bio Pu-239. Tu su postojale specijalne podzemne laboratorije za hemijsko odvajanje plutonijuma iz visoko radioaktivnih nuklearnih gorivih elemenata. U Hanfordu su stvorena plutonijumska "punjenja" atomskih bombi.


Mozak monstruozne "ratne kompanije Manhatn" predštavljao je Los Alamos. To će mešto u ljudskoj istoriji biti zapamćeno kao steciste najvećeg broja vrhunskih naučnika. Oni su tokom Drugog svetskog rata radili na najrazornijem oružju koje je čovek mogao da zamisli. Kako od fisionog materijala "sloziti" atomsku bombu - bila je preokupacija nobelovaca i njihovih saradnika u Los Alamosu, "atomskom logoru" opasanom bodljikavom žicom. Radi očuvanja vojne tajne, njegovi žitelji su živeli u dalekoj zabiti Novog Meksika u totalnoj izolaciji od sveta. Reč generala Grouvsa ovde je bila neprikosnoven zakon za sve; kako za običnog vojnika, tako i za naučnika-nobelovca.


One of the first nuclear weapons - "Fat Man" device
http://www.dtra.mil/press_resources/photo_library/CS/CS-2.cfm

Malo ko bi u to vreme mogao poverovati da će jedan od ključnih atomskih eksperimenata biti izveden u Čikagu, gradu sa više miliona stanovnika. On će se odigrati na neupadljivom igralištu za igru s loptom - skvoš. Omanja prostorija nalazila se ispod zapadne tribine stadiona "Steig" čikaškog univerziteta. Tu je bila jedna čudna građevina, sazdana od čistog grafita i uranijumskih šipki. U njoj niko, osim posvećenih, ne bi prepoznao "atomsku peć". Sa njom će biti učinjen supertajni eksperiment, od čijeg je rezultata mogao da zavisi ishod rata.


Negde oko pola devet ujutro, 2. decembra 1942. na igralištu je počela da se skuplja grupa naučnika koja će učestvovati u ovom eksperimentu. Fermi, Cin, Anderson i Kompton grupisali su se oko instrumenata na istočnom kraju balkona, koji se nalazio iznad "peći" pripremljene za "paljenje". Na drugom, manjem balkonu, bila je grupa mladih ljudi čije su uloge bile precizno određene.


Na tlu, kraj "peći" štajao je Džordž Veil. Njegov zadatak je bio da ručno upravlja poslednjom od tri kontrolne sipke. Donji kraj druge sigurnosne šipke bio je opterecen teretom, a gornji kanapom vezan za ogradu balkona. Ona je trebalo da posluži u slučaju opasnosti. Jedan od Fermijevih saradnika imao je zadatak da po komandi brzo preseče kanap, kako bi se šipka što pre našla u atomskoj peći i apsorbovala neutrone koji izazivaju fisiju U-235. Grupa od tri naučnika štajala je u pripravnosti sa kofama napunjenim rastvorom kadmijumove soli, izvanrednim apsorberom sporih neutrona. Ako bi se desilo otkazivanje mehaničkog sistema sigurnosnih šipki, oni bi gasili "atomsku vatru" prosipanjem rastvora kadmijumove soli po peći!


U 9.45 sati Fermi je naredio da se izvuku kontrolne šipke iz peći. Oci naučnika su bile upravljene na svetlosne pokazivače polozaja šipki, Gajgerove brojače, bor-trifluoridne detektore neutrona i pisač - osnovne indikatore zbivanja u atomskoj peći. Kratko, posle 10 sati Fermi zatrazi da se iz peći izvuče i sigurnosna šipka zvana "zip".


Mnogi su netremice pratili rad Gajgerovih brojača koji su, prvo, počeli da "kucaju": tak... tak, tak...tak, tak, tak, a zatim da u rafalu, poput mitraljeza, "zuje" sve brže i brže. Na drugoj strani, pisač je beležio porast intenziteta neutrona u jezgru atomske peć, u kojem su se dešavale fisije atomskih jezgara U-235. Minut po minut, atomski reaktor vođen rukom iskusnog naučnika približavao se, poput kakve lađe, opasnoj "hridi" - svojoj kritičnoj tački, koju čovek nikada ranije nije dostigao.


"To će biti dovoljno", okrete se Fermi i reče Komptonu: "Sada će reakcija postati samoodržavajuća. Trag na pisaču će nastaviti da se penje i neće se uravnotežiti". Iznenada, njegovo lice ozari široki osmeh, on odloži svoj logaritmar i reče:
"Reakcija je samoodržavajuća. Kriva je eksponencijalna!”


Ove reč slavnog fizičara, nobelovca, označile su uspešno puštanje prvog reaktora u rad, nastupanje atomske ere - ere strahovite primene razornog oružja, a kasnije i korišćenja atomske energije u minodopske svrhe. Pošto su reaktor ugasili i veliki podvig zalili bocom šampanjca, Artur Kompton pozva telefonom Džemsa Konanta sa Harvardskog univerziteta, da bi preko njega obavestio predsednika Amerike Frenklina Ruzvelta, i mali broj onih koji su pored njega i Ajnštajna znali za ovaj ogled od ogromne naučne i vojne važnosti.


"Italijanski navigator se iskrcao na Novu Zemlju", rece Kompton kada je čuo glas sagovornika na žici. "Kako su ga dočekali domoroci?", upitao ga je Konant, shvativši šifrovanu poruku. "Vrlo prijateljski!", odgovorio je Kompton.


Tako je sažeto preneta vest o čudesnom eksperimentu izvedenom na nepoznatom terenu nuklearne fizike. Enriko Fermi je njime stekao neprolaznu slavu, kao Kristifor Kolumbo pre mnogo vekova. Na taj sudbonosni dan podseća nas jedna skromna ploča koja se nalazi na zgradi čikaškog stadijuma. Na njoj piše: "Drugog decembra 1942. godine čovek je ovde ostvario prvu samoodržavajucu lančanu reakciju, i tako započeo kontrolisano oslobađanje nuklearne energije".


Tako je otvorena Pandorina atomska kutija. Ošstaje nam da vidimo šta će iz nje pokuljati.


DRAGOCENI TOVAR NA PARABRODU

Kada su Nemci probili francusku odbranu kod Sedana, F. Zolio-Kiri je spasio 185 kg teske vode (jedine tada u Evropi) potrebne za rad nuklearnog reaktora. Ukrcao je na engleski parobrod za prevoz uglja "Broompark". U njemu su boce sa dragocenim tovarom bile smestene na drveni splav. Njega bi saradnici Zolioa, u slučaju da brod pretpi havariju, iskoristili da spasu tešku vodu. "Broomarpark" je srećno stigao od Bordoa do engleske obale, ali je jedan drugi brod, koji je istovremeno isplovio s njim, bio potopljen. Zolio je prevario Nemce svojim dobro smišljenim "tajnim" razgovorima.



FERMIJEVA LAĐA OD ČISTOG GRAFITA

Atomski reaktor - "Fermijeva lađa" - je, po svemu, bila neobična tvorevina. Nikada, do tada, čovek nije napravio tako fantastično čist grafit, i to u količini od 385 tona! Takođe, tu je bilo i 40 tona veoma čistog uranijuma u obliku metala i oksida. Taj reaktor velikih razmera u početku je radio sa nezamislivo malom snagom od 0,5 vata (manjom od snage baterijske sijaličice)! Međutim, ona je 12. decembra 1942. podignuta na 200 vati. Sadašnji reaktori raspolažu i do pet miliona puta većom snagom od one koju je imala "Fermijeva lađa"!



POGIBIJA HRABRIH PIONIRA

U knjizi "RADIJACIJA - doze, posledice, rizici", koja je pretežno zasnovana na nalazima Naučnog komiteta UN za efekte atomske radijačije, navodi se podatak da je među pionirima atomske fizike najmanje 336 lica umrlo od posledica izlaganja radijaciji. Jedna od njih je i slavni Enriko Fermi. Ono što začuđuje u njegovom slučaju, je da se odvažio da puštanje prvog atomskog reaktora u rad izvede sa više od 40 saradnika u Čikagu, višemilionskom gradu. Da li je bio toliko siguran u svoje proračune da je smatrao da ne postoji opasnost od akcidenta i zračenja, ili nije mogao da odoli izazovu da prvi "potpali" atomsku vatru?

Vladimir Ajdačić
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Menhetn projekt


Nobelovci A. Kompton i E. Lorens inicirali su američki Menhetn projekt za izgradnju atomske bombe

U Americi su u projekt izgradnje atomske bombe, tzv. Manhatn projekt, bili uključeni brojni naučnici različitih struka. Mnogi od njih su, do uključenja u realizaciju projekta, već bili dobitnici Nobelovih nagrada, a docnije su ih dobili i mnogi drugi koji su na njemu sarađivali, što ukazuje da je u ovaj vojni projekt bio uključen krem tadašnje američke nauke.

Artur Kompton (1892-1962), severnoamerički fizičar, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1927. godine, od 1941. godine je bio na čelu Komiteta nacionalne akademije nauka koji je proučavao vojne aspekte atomske energije. Sa američkim nobelovcem Ernestom Lorensom (1901-1958), inicirao je tzv. Menhetn projekt za izgradnju atomske bombe. Kompton je bio čovek dubokih religioznih shvatanja pa je protiv svoje volje preduzeo rad na projektu izgradnje atomske bombe i to samo u nadi da bi atomska bomba mogla doprineti brzom završetku rata i sprečiti nepotrebno prolivanje krvi i patnje naroda.

Od 1942. do 1945. godine Kompton je bio direktor metalurške laboratorije Univerziteta u Čikagu, u kojoj je bila ostvarena prva atomska lančana reakcija, što je označeno kao prvi korak ka izgradnji atomske bombe. Za ovo je najznačajniju ulogu imao italijanski nobelovac Enriko Fermi. Bio je jedan od glavnih pokretača ideje da se u SAD krene sa realizacijom programa izrade atomske bombe. Fermi je iskoristio svoja evropska istraživanja i otkrića u domenu nuklearnih reakcija izazvanih neutronima, da u Americi na Kolumbija Univerzitetu ponovi eksperimente bombardovanja urana sporim neutronima i izazove lančanu nuklearnu reakciju. Decembra 1942. godine je u tzv. "atomskoj peći" ostvarena kontrolisana lančana reakcija cepanja urana. Time je pokazana mogućnost da u tzv. nekontrolisanoj reakciji cepanja uranovih jezgara oslobođena energija može da se iskoristi za izgradnju atomske bombe. U projektu izrade takve bombe Fermi je imao i te kako značajnu ulogu.

Od 1942. do 1946. godine na projektu atomske bombe bili su angažovani brojni američki najelitniji stručnjaci, od kojih su u sledećim decenijama mnogi dobili Nobelove nagrade. To su američki fizičar Oven Čemberlen (rođen 1920. godine), koji je dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1959. godine, zatim Džejms Rejnvoter (1917-1986) koji je dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1975. godine, pa Vel Fič (rođen 1923. godine) jedan od dobitnika Nobelove nagrade za fiziku 1980. godine.

Jedan od naučnika koji je bio nobelovac pre početka realizacije Menhetn projekta bio je Harold Juri (1893-1981), američki hemičar, profesor na više severnoameričkih univerziteta (Baltimor, Čikago, San Diego, Njujork). Dobio je Nobelovu nagradu za hemiju 1934. godine za otkriće deuterijuma. Za vreme Drugog svetskog rata imao je važnu ulogu u Menhetn projektu razvivši metode izdvajanja urana 235 u industriji, kao i metode industrijskog dobijanja teške vode. Tokom dve godine Drugog svetskog rata, na maseno-spektrografskom odvajanju uranovih izotopa radio je i M. Vilkins, docniji nobelovac iz oblasti fiziologije i medicine. Pod rukovodstvom je H. Jurija, na projektu izdvajanja izotopa učestvovala i Marija Gepert-Majer, takođe budući dobitnik Nobelove nagrade za fiziku.

Američki nuklearni hemičar i laureat Nobelove nagrade za hemiju Glen Siborg je u okviru projekta izgradnje atomske bombe radio na industrijskoj proizvodnji plutonijuma, veštačkog transuranskog elementa koji je izolovan iz fisionih produkata nastalih tokom rada nuklearnog reaktora. Plutonijum je bio iskorišćen kao nuklearni eksploziv u atomskoj bombi koja je bačena na Nagasaki avgusta 1945. godine. Sem plutonijuma, čiji je redni broj 94 u Periodnom sistemu elemenata Siborg je sa saradnicima otkrio i druge transuranske elemente: americijum (redni broj 95), kirijum (96), berklijum (97), kalifornijum (98), ajnštajnijum (99), fermijum (100) mendeljevijum (101) i nobelijum (102). Po njemu je veštački transuranski element s rednim brojem 106 dobio naziv "siborgijum". Za otkrića u hemiji transuranskih elemenata Glen Siborg je sa američkim nuklearnim fizičarem Edvinom Makmilanom (1907-1991) dobio Nobelovu nagradu za hemiju 1951. godine. Makmilan je 1940. godine izolovao prvi transuranski element neptunijum (s rednim brojem 93) nastalim kao proizvod radioaktivne transmutacije urana 239. Tokom Drugog svetskog rata, pre uključenja u rad projekta izgradnje atomske bombe, Makmilan je radio na istraživanju radara i sonara.

Alvarez Luis (1911-1988), severnoamerički fizičar, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1968. godine za otkriće rezonantnih čestica (subatomske čestice ekstremno kratkog života reda veličine 10-22 sekundi) koje se pojavljuju samo prilikom visoko energijskih nuklearnih sudara. Tokom rada u Masačusetskom institutu za tehnologiju bio je u okviru vojnih projekata angažovan na istraživanju mikrotalasnog radara i mikrotalasnih farova koji se korite za kontrolu sletanja i prizemljenja aviona, razvio je metodu bombardovanja ciljeva iz vazduha korišćenjem radarskih lokatora. Učestvovao je u projektu izgradnje atomske bombe i konstruisao komplikovani i precizni mehanizam aktiviranja bombe. Ovaj mehanizam tzv. upaljač je najkomplikovaniji deo atomske bombe, jer treba da je aktivira u milionitom delu sekunde. Konstruisao je i uređaje za merenje snage atomske eksplozije.

Interesantno je pomenuti i radove L. Alvareza iz 1980. godine, sa sinom Valterom, geologom. Oni su pronašli da su neki slojevi gline bogatiji sadržajem iridijuma. Procenjeno je da su po starosti ti slojevi na granici između geoloških epoha mezozoika i kenozoika, odnosno da su formirani pre 66,4 miliona godina. Zaključili su da iridijum u tim slojevima gline potiče iz asteroida ili komete, koji su se sudarili sa Zemljom. Taj sudar je prouzrokovao katastrofu i prašina koja se godinama zadržala u Zemljinoj atmosferi dovela je do klimatskih promena, između ostalog i iščeznuća dinosaurusa. Iako je ova teorija Alvarezovih ostala kontroverzna, stimulisala je niz novih istraživanja.

Da se nije slagao sa fašističkom politikom Musolinija, kao i rasističkim progonima u Italiji, veoma ugledan i uspešan italijanski fizičar nobelovac Enriko Fermi (1901-1954) indirektno je pokazao. Naime, posle primanja Nobelove nagrade za fiziku, 1938. godine, nije se vratio kući u Rim. On je sa familijom otputovao iz Stokholma u SAD i tamo nastavio veoma plodnu i značajnu naučnu karijeru, dajući značajne doprinose kako teorijskoj tako i eksperimentalnoj fizici. Fermi je bio nagrađen za otkriće veštačkih radioaktivnih elemenata dobijenih neutronskim ozračivanjem. Najpoznatiji je po veoma aktivnom učešću u Manhatn projektu izgradnje atomske bombe. Smatraju ga jednim od "arhitekata" nuklearnog doba. Predskazivao je da će neki od veštačkih radioizotopa biti moderno i uspešno sredstvo u borbi protiv karcinoma. Za njegove zasluge u fizici i hemiji, jedan od veštačkih transuranskih elemenata (sa rednim brojem 100) nazvan je fermijum. Enriko Fermi, crnooki temperamentni naučnik, omalenog rasta, smatra se uz Galileja i Voltu najvećim italijanskim fizičarem svih vremena.

I italijanski naučnik Emilio Segre (1905-1983), jedan od dobitnika Nobelove nagrade za fiziku 1959. godine, za otkriće antiprotona, slično svom zemljaku Enriku Fermiju, emigrirao je u Ameriku 1938. godine posle jedne službene posete inostranstvu. Segre je time iskazao svoje neslaganje sa Musolinijevim fašističkim režimom u Italiji.

Segre je 1937. godine nuklearnom reakcijom sintetizovao hemijski element tehnecijum koji se ne nalazi u prirodi, a nekoliko godina docnije i drugi element astat, koji se takođe ne nalazi u prirodi. Treći element, koji je sintetizovao sa svojim saradnicima pripada tzv. transuranskim elementima. Taj element je plutonijum. Njegov izotop plutonijum 239 je fizibilan, slično uranu 235, upotrebljen kao nuklearni eksploziv u atomskoj bombi bačenoj na Nagasaki 9. avgusta 1945. godine. Godine 1974. Segre se vratio u Italiju.


Jedan od najznačajnijih fizičara 20. veka, danski nobelovac Nils Bor je 1939. godine, u znak podrške Finskoj u ratu sa SSSR, poklonio finskoj vladi svoju zlatnu Nobelovu medalju. Od 1940. godine, posle okupacije Danske od strane Nemačke, Borov rad u Kopenhagenu je zamro. Zbog pretnje da će biti uhapšen zbog javno izražavanog antinacističkog opredeljenja, Bor je sa familijom 1943. godine pobegao ribarskim brodićem, prvo u Švedsku, a zatim avionom prebačen u Veliku Britaniju. To bekstvo je organizovao danski pokret otpora. Posle višemesečnog boravka, iz Velike Britanije su Nils Bor i njegova familija otputovali u SAD. Nils Bor i jedan od njegovih sinova, Age Bor (rođen 1922. godine), koji je nastavio očevu karijeru i 1975. godine bio jedan od dobitnika Nobelove nagrade za fiziku, uključili su se u projekat izrade nuklearne bombe.

Kada je Nils Bor stigao u Los Alamos, rukovodilac Manhatn projekta izrade atomske bombe ga je više časova upoznavao sa propisima o čuvanju tajni i obaveštavao šta sme, a o čemu ne sme da govori. Bor je sve vreme u znak odobravanja i saglasnosti klimao glavom. Međutim, bilo mu je teško da se drži propisa o čuvanju tajni, pa je već posle nekoliko minuta pošto se rastao od rukovodioca projekta pričao o svemu onome što je obećao da neće pričati. Postoji i još jedna priča o Borovom nepridržavanja propisa. Naime, radi tajnosti Bor je u Los Alamosu imao konspirativno prezime Beker. Jednom prilikom u liftu je sreo suprugu svog kolege. Ne znajući da se ona razvela, on ju je upitao: "Jeste li vi gospođa Halban?", na šta mu je ona oštro ogovorila: "Varate se, sad se prezivam Placek". Ali, kada ga je bolje pogledala, iznenađeno je rekla: "O, pa to ste vi profesore Bor!". Na to je Bor, stavljajući prst na usta, odgovorio smešeći se: "Varate se gospođo, ja se sada prezivam Beker".

Iako je učestvovao u projektu izgradnje atomske bombe, Nils Bor se zalagao za međunarodnu kontrolu ovog oružja, kao i kontrolu primene nuklearne energije uopšte. Njegovi napori su urodili plodom, jer je njegovim zalaganjem i zalaganjem mnogih drugih naučnika i političara, održana 1955. godine u Ženevi Prva inaternacionalna konferencija o mirnodopskoj primeni atomske energije. On je veoma mnogo doprineo i formiranju Evropskog saveta za nuklearna istraživanja. Bor je i prvi dobitnik američke nagrade "Atomi za mir" koja mu je dodeljena 1957. godine. U znak sećanja na njegove doprinose atomskoj fizici jednom od veštačkih, transuranskih elemenata (sa rednim brojem 107) dat je naziv borijum.

p.s.

Albert Ajnštajn, živeći u Nemačkoj tokom Prvog svetskog rata, učestvovao je u nemačkim ratnim naporima, iako je bio pacifista i protivnik rata. Pristao je da učestvuje u proračunima potrebnim za konstruisanje aviona koji bi trebalo da pri istom otporu vazduha dobije veći potisak. Ajnštajn je hvalio zadivljujuće pronalaske nemačkih naučnika koji su tokom Prvog svetskog rata, zbog blokade morskih puteva, uspeli da nedostajuće sirovine nadomeste stvaranjem alternativnih materijala. Istovremeno je i kritikovao nemačke militarističke krugove. Dolaskom nacista na vlast u Nemačkoj, u znak neslaganja sa progonom Jevreja, jer je i sam bio Jevrejin, dao je ostavku na mesto u Nemačkoj akademiji nauka u Berlinu i emigrirao u SAD. Na Univerzitetu u Pristonu bio je profesor. U Drugom svetskom ratu, kada je živeo u SAD, preduzeo je ponovo vojne naloge istraživanja. On je 2. avgusta 1939. godine, u svom čuvenom pismu američkom predsedniku Ruzveltu naglasio potrebu da se američki eksperti podstaknu na istraživanje mogućnosti izrade atomske bombe. Docnije, kad su ga označavali kao "oca atomske energije i atomske bombe", Ajnštajn je to poricao govoreći da je njegov udeo bio indirektan. Izjavljivao je da je njemu bila poznata opasnost koja preti čovečanstvu od nuklearnog oružja.

Strah da bi Nemci tokom Drugog svetskog rata mogli da dođu do nuklearne bombe podstakla je Ajnštajna da napiše navedeno pismo Ruzveltu, jer mu je bilo poznato da je u hitlerovskoj Nemačkoj, između ostalih poznatih fizičara, i nobelovac Verner Hajzenberg zadužen za izgradnju nuklearnog reaktora, što bi bio prvi korak ka stvaranju atomske bombe.

Nemački naučnik Oto Han, koji je 1944. godine nagrađen Nobelovom nagradom iz hemije za otkriće fisije, bio je u nemačkoj vojsci od prvih dana rata 1914. godine. Kao rezervni podnarednik bio je prvo u pešadiji a zatim, kad je unapređen u oficirski čin, prekomandovan je u jedinicu za vođenje hemijskog rata. U toku Drugog svetskog rata bio je angažovan u nemačkom projektu izgradnje atomske bombe.

U Hitlerovoj Nemačkoj za istraživanja mogućnosti primene nuklearne energije u vojne svrhe bili su zaduženi brojni nemački nuklearni fizičari, među kojima su bili i nobelovci Verner Hajzenberg, Valter Bote (1891-1957), koji je dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1954. godine, zatim Oto Han, koji je dobio Nobelovu nagradu za hemiju 1944. godine za otkriće fisije urana, kao i mnogi drugi koji nisu bili dobitnici Nobelovih nagrada. Interesantno je da je Oto Han u Nemačkoj iz novina saznao da je dobio Nobelovu nagradu za otkriće fisije. Po nju nije mogao da ode zbog zabrane Hitlerovog režima da nemački naučnici primaju ovu nagradu. Pošto je 1945. godine bio u internaciji sa drugim nemačkim nuklearnim naučnicima, nagradu je primio 1946. godine, ali u pratnji dvojice oficira britanske obaveštajne službe.

Prema kazivanju Vernera Hajzenberga u autobiografskom delu "Deo i celina", objavljenom 1969. godine, a kod nas prevedenom pod nazivom "Fizika i metafizika", Oto Han je očajavao zbog toga što je fisija urana, njegovo najveće naučno otkriće doprinelo stvaranju atomske bombe i tako nosilo ljagu stravične katastrofe. S druge strane, poznati nemački nuklearni fizičar Valter Gerlah je uspeh saveznika smatrao neuspehom nemačke nauke da prva izgradi atomsku bombu, a sebe odgovornim za taj poduhvat, jer je bio organizacioni rukovodilac nemačkog projekta urana i ovlašćeni punomoćnik za nuklearnu fiziku.

Britanska obaveštajna služba, koja je bez znanja interniranih naučnika prisluškivala i snimala njihove razgovore, zaključila je da Hajzenberg nije hteo da izgradi atomsku bombu. Kako bi se Hajzenberg i njegovi saradnici ponašali da su dobili naređenje da najhitnijim putem dođu do nuklearne bombe – niko ne zna. Srećom, nemačke vođe nikad nisu shvatale pun značaj nauke i zato nisu forsirale nemački projekat urana.

Hitler je modernu fiziku i Ajnštajnovu relaciju o ekvivalentnosti mase i energije: E=mc2 smatrao "jevrejskom mahinacijom". Povodom Ajnštajnovog teorijskog zaključka da se masa može pretvoriti u energiju i da jednom gramu mase odgovara energija od 25 miliona kilovat-časova, Hitler je rekao da se tome ne može verovati. Možda je i to bio razlog što hitlerovska Nemačka nije dala dovoljno sredstava za gradnju nuklearnog reaktora koji proizvodi energiju, što bi bio korak ka realizaciji atomske bombe. Oto Han je posle rata izjavio da, iako voli svoju zemlju, sabotirao bi nemačka nastojanja da se do atomske bombe dođe. Tokom Prvog svetskog rata Oto Han je bio angažovan na raznim evropskim frontovima kao specijalista za korišćenje hemijskih ratnih sredstava. Istovremeno je na protivničkoj strani američki biohemičar Džon Nortrop (1891–1987) i jedan od laureata Nobelove nagrade za hemiju 1946. godine, radio kao kapetan američke armije u službi za hemijsko oružje.


Po završetku Drugog svetskog rata nemačke naučnike koji su bili angažovani na Projektu urana, internirali su saveznici, najpre u Belgiju, a zatim Englesku. Želeli su da saznaju dokle su Nemci stigli sa Projektom urana i da li su razvili oružje o kome ništa nisu znali. Među interniranima se nalazio i nobelovac Maks Laue, iako nije učestvovao u Projektu urana. On je po puštanju iz zatočeništva pisao svom prijatelju Ajnštajnu u Ameriku i obavestio ga o tome da je po završetku rata bio zatočen u Engleskoj sa grupom nemačkih naučnika i o razgovorima koji su se vodili među njima. Za Lauea je Ajnštajn rekao "da mu je nauka bila ne samo rad i zanimanje već i deo života, s njom je živeo po danu a noću mu se uvlačila u san".

U Menhetn projektu je učestvovao i nemački nobelovac Džejms Frank (1882-1964), koji je posle dolaska Hitlera na vlast emigrirao u Dansku, a zatim u SAD. On je bio protiv primene atomske bombe procenjujući da će ona izazvati ne samo ogromna razaranja već i velike žrtve među civilnim stanovništvom, pa je predlagao predsedniku Trumanu da se njena razorna snaga prikaže u nekom pustinjskom predelu i o tome upozna neprijatelj. Njegov predlog je bio odbijen nedelju dana pre nego što je prva atomska bomba isprobana na poligonu u Novom Meksiku.

Severnoamerički nobelovac Fejnman tokom Drugog svetskog rata učestvovao je u projektu izrade atomske bombe i bio najmlađi rukovodilac u jednoj teorijskoj grupi tog projekta. Postavio je formulu za izračunavanje energijskog prinosa nuklearne bombe sa H. Beteom, američkim fizičarem nemačkog porekla, koji je radio na istom projektu kao rukovodilac Uprave za teorijsku fiziku. Fejnman je bio među onim naučnicima koji su 16. jula 1945. godine posmatrali prvu eksploziju atomske bombe u 5 časova i 30 minuta na poligonu u Alamogordu u Nju Meksiku. Prema kazivanju očevidaca, u tačno određeni čas izazvana je eksplozija atomske bombe. Zaslepljujući bljesak osvetlio je čitav predeo bolje nego usred belog dana. Potom je došla strahovita i produžena grmljavina, a udarni talas je oborio ljude koji su bili van zaklona kontrolnog centra. Ogroman višebojni oblak pokuljao je iz mesta eksplozije i peo se do visine od oko 13.000 metara. Zatim se pretvorio u pečurku koju su tokom sledećih minuta substratosferski vetrovi rasturili na sve strane. Ogled je bio završen, poduhvat je uspeo. Dejstva koja su bila tog dana konstatovana, Japan je osetio pri prvoj vojnoj upotrebi atomske bombe bačene na tu zemlju 6. avgusta 1945. godine.

Poznati američki nuklearni fizičar Robert Openhajmer odbio da radi na hidrogenskoj bombi, mnogo snažnijoj od tzv. atomske bombe. Naime, Openhajmer je bio naučni rukovodilac pri konstrukciji prvih atomskih bombi, ali je docnije, posle završetka rata sa Japanom 1945. godine, bio protiv toga da se nastavi sa nuklearnim naoružanjem. Openhajmera su tada počeli u Americi da progone, isključili su ga iz Komisije za atomsku energiju i osumnjičili da bi mogao neku drugu silu da obavesti o američkom atomskom naoružanju.

BOŠKO I VLADIMIR PAVLOVIĆ: IZ ŽIVOTA NOBELA I NOBELOVACA
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
List of countries with nuclear weapons
http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_countries_with_nuclear_weapons

2005. godine oko 60-tak država je sposobno da napravi nuklearno oružje
http://www.isis-online.org/mapproject/worldmap.html
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 10:42:08
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.121 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.