tamo je orion — a gdje je milano?

Ni danas Sabahudin ne bi znao prebrojati dane što ih je Doli Bel provela u njegovom svijetu polumraka, perja, daske i guguta: oni su jednostavno tekli, pretvoreni u beskraj jednog jedinog dana i pustinju jedne jedine noći, i u njima sasvim se pomiješao opipljivi svijet stvarnosti sa nestvarnim svijetom sna, žudnje i maštanja. Među Patkačanima, i po kući, kretao se kao mjesečar, čula tupih za sve što se okolo zbiva. Na trenutke samo zadrhtao bi, za stolom, stresajući sa sebe teret očevog kosog pogleda, bez poruke i jasnog značenja. Ulicom je promicao češući se o zidove, neprimjetan, a obavezne časove sjedenja pred Kajtezovim vratima svodio na minute, s lakoćom glumeći zubobolju koja ga, kao, tjera kući. Sasvim je izbacio iz glave pomisao i iz duše potrebu i želju da sa nekim podijeli svoju strasnu tajnu. Kako i kome bi se moglo reći sve što se u njegovoj golubani zbiva? Lakše nego što je mislio, Sabahudin se svikao na prisustvo i bliskost njenog jedrog mladog tijela: u suženom prostoru golubane ono je bivalo pomična centralna tačka iz koje biju silni magnetni zraci, upućeni njemu, njegovom pogledu, njegovoj koži i čulima. Milina od ovlašnih dodira i oslanjanja tijela na tijelo nije mu više razgoropađivala srce: isto ono srce što je tuklo i topotalo kao da će iskočiti iz tamnice mesa, kože i kostiju sada se topilo, nečujno i slasno. Pa kome, i kako bi se o tome moglo govoriti? Ko se od Patkačana ne bi nasmijao da čuje, ili vidi, kako Doli Bel, nadnijeta nad njegovo ispruženo tijelo, s njegovog lica cijedi sitne bijele puberterske bubuljice, dok Sabahudin okreće glavu u stranu da im se ne sudaraju dahovi? I on joj sve te dane tumači nauku o golubovima, objašnjava važnost razlike između izmirca i marutana, znakove plemenitosti, razliku u oku, krilu, kljunu i držanju? U časovima šutnje zrakom golubane treperio je Sabahudinov glas:

Ora, sei rimasta sola,
pianđi e non rikordi nula,
čerči sul tue pikole mani
lentamente, lentamente...

Krio je Sabahudin pri tom i od samog sebe potrebu da tim umiljatim sklopom lijepih italijanskih riječi kojima ne zna (ali sluti!) stvarno značenje i tačan izgovor opčini sluh i misao ove ženske što mu u srce i dušu ulazi kao poplava pod kojom će sasvim da nestane njegova misao o sebi, o tome ko je, gdje je i šta se sa njim zbiva. Ona bi, po katkad, pripitala: "O čemu je ta?", i on bi odgovorio: "O ljubavi. Kaže: ostala si sama, plači i ne sjećaj se ničeg ... Tako nešto."

— To ti o meni. Zezaš me... — progovorila je, mrtvim i tužnim glasom.

Ako je to do toga časa i moglo biti sumnje o prirodi njegovih osjećanja prema Doli, vrelina koja mu sunu u lice, zajedno s mišlju na Šintora, koji će doći, kad-tad, ali će doći i odvesti je — bože dragi, pa on će je odvesti! užasnu se Sabahudin — kazivala je sasvim jasno, da povratka više nema, da njegova duša voli ovu žensku, i da više ništa na svijetu nije važno, i nije isto, jer sve se sada mjeri i podvodi pod tu jednostavnu, neopozivu činjenicu: ja je volim! Osjeti silnu potrebu da je drži za ruku, da koračaju gradom, da se pokažu pred licem svijeta, njih dvoje kao jedno, jedna duša, jedno biće i tijelo.

— Da izađemo malo napolje? — progovori glasom u kome su suze neizrečenog plača potapale lađicu nade i molbe.

— Džabe mi, bolan, govoriš. Znaš da ne smijem maknuti ...

— Pa noć je. Neće nas niko vidjeti.

— A šta ćemo ako naiđe?

— Ima ovdje, iza šupe, jedan podzid. Mi sve vidimo — nas niko ne vidi.

Izgovorio je tu rečenicu lišen nade, a vidje kako ona uzima crne štikle sa poda, navlači ih na sitnu golu petu, i stojeći nasred golubane gleda u njega nepomičnim licem koje kao da kaže: "Pa šta sad čekaš?"

Iza krova dvorišnih šupa, u tami podzida Zinhasovića kuće, uskoro su se, stopljene jedna s drugom, nazirale sjenke dva mlada tijela. Pod njima večernji mir usnulih baraka, nad njima golemo avgustovsko zvjezdano nebo Sarajeva. Njena je lijeva ruka počivala na mesu njegove desne noge i on prebaci ruku preko njenih ramena, provlačeći je ispod kose, širinom glatkog vrata ponad kičme.

— Ja imam u bazi kartu neba ...

— Otkud ti?

— Istrgno iz atlasa!

Slutio je, dok govori, da ona zapravo i ne zna šta je to karta neba, atlas, ali mu se činilo da to sada, u takvom divnom božijem času i trenutku nema ama baš nikakvog značaja, i da su riječi i rečenice koje joj šapuće u vrelinu lijevog obraza zapravo samo zamjena za one što ih želi reći, a još mu nedostaje smjelosti i snage: ja te volim, i za tebe bih mogao učiniti sve!

— Ja sam poredio. Kartu sa nebom. Gotovo sve je isto.

— Stvarno?

— Stvarno. Vidiš: ono su ti gore — Velika Kola. Vidiš? Eno, desni točak, eno lijevi, eno ruda... Ona je gledala putem njegove lijeve ruke, klimala šutke glavom i povremeno se osvrtala da vidi njegovo lice, koje joj govori o nebeskim tajnama i znacima...

— Tamo je Sjevernjača, vidiš, ona sjajna, najveća.

— Vidim, vidim ...

— A ono je Orion ...

— Orion?

— Jeste.

— A gdje je Milano?

— Milano ti je, bona, u Italiji!

— Znala sam.

Doli je rečenicu izgovorila kao pokošena teškim sječivom tuge i Sabahudin vidje kako joj se oči preliše suzama u kojima se iskrilo stotinu sjajnih žarki bola i ljepote. Zašto u svemu mora biti toliko bola?, upita se Sabahudin zahvatajući među vruće dlanove njeno lijepo posrnulo lice.

— Gledaj me, pogledaj me, molim te...

Ona podiže mokre kapke i u trenu se s gustih trepavica u njegove dlanove skotrljaše njene vrele suze.

— Nemoj plakat. Nemoj plakat, preklinjem te.

Odlučio je Sabahudin, istog časa, da učini sve, da učini sve što može i što ne može ne bi li pronašao čovjeka čije odsustvo ovoj divnoj djevojčici nanosi toliku bol. Sa svojom ljubavi ću lako — mislio je, mene ništa ne može zaboljeti više nego što me boli njezin bol.

dvostruka poruka o plaču

Tražiti Šintora u Šintorovoj kući — tamo gdje samuje, u uskom kvadratu dvorišnog kućerka, njegova sirota mater — imalo je smisla onoliko koliko bi smisla bilo u tome da ga traži u Kamernom teatru — ali se, skrhan bespomoćnim osjećanjem tuge, Sabahudin kretao prema Piruši i Šintorovoj kući budeći u sebi nadu da će mater makar nešto znati i moći kazati. S naporom je otvorio tešku drvenu kapiju nad kojom zaklepeta metalno obješeno zvono: u strmoj pustoj kaldrmi dvorišta nije bilo nikog i Sabahudin postoja na trošnom drvenom pragu nekoliko predugih sekundi prije nego što se u oknu malog otvorenog prozora dvorišne prizemljuše promoli zabrađeno lice Šintorove majke:

— Koje zlo, sinko?

"Nikad se ovaj prag nije prelazio s dobrim vijestima", pomisli Sabahudin slušajući njen ravni glas u kom se jasno očitavala spremnost da se čuje svakakva zla i naopaka vijest o sinu jedincu.

— Nikoje zlo, majko. Je li dolazio Šintor?

— A šta će ti on, jadi te ne znali?

— Treba mi. Je li bio?

— Nije bio, bog mu platio dabogda ...

Mater okrenu lice od Sabahudinovog pogleda i on se preplaši uzaludnosti svoje posjete.

— Majka!

— Kaži, dijete, šta mi imaš kazat...

— Ako bude dolazio... Kažite mu, molim vas ... Recite mu... da plače ...

— A ko plače, jado moj?

— Niko. Samo mu kažite: dolazio Dino i poručio ti da plače. Samo kažite: plače, znaće on.

— Jašta će nego plakat. Ko je da je — nego šta će nego plakat.

Sabahudin krenu da napusti dvorište i izgubi iz pogleda suho lice Šintorove matere, ali ga zaustavi njen glas, najednom oštriji i viši:

— Stanidera! Ti ćeš njega, bogami, prije vidjet nego ja. Kaži ti njemu — kad ga vidiš — kaži mu: "Šintore, mater ti plače". Kaži mu: "Šintore, i otac ti u grobu plače!" Tako mu kaži. Jesi upamtio?

— Upamtio sam, majka ...

Tako je Sabahudin krenuo da uruči poruku o plaču, a sada se vraća, korakom kojim ne zna kuda da kroči, kao onaj koji je primio, i dužan je da prenese, istu takvu poruku. Pomisli da je sve to što se zbiva — san, mutan i komplikovan san u kome se suši grlo snivača, nemoćno da pozove upomoć, nemoćno da jecajem i glasom prekine noćnu moru i razabere, napokon, stvarnost.

Već sa dna ulice primijetio je, pred Kajtezovim vratima, brojnu i neobičnu šaroliku grupu dežurnih dangublija. Poželje da ih mimoiđe, ali mu se učini da se tamo, na betonu Kajtezovog stepeništa, pominje Šintorovo ime. Prišao je, oborene glave i nečujnog koraka, pretvoren u uho. Govorio je Ivan Karlović:

— Ako laže Rumaš — lažem i ja.

— O čemu to? — usudi se Sabahudin da upita.

— Zar nisi čuo? Šintora jamili drotovi. Rumaš mi reko. On mu lično turio lisice.

— Šta kaže — zbog čeg? — pokuša Sabahudin izgovoriti mirno, prekrivajući desnom rukom trbuh u kom se ukrstiše kandžije bolnog straha.

— Varao narod. Uzdurisao negdje one geometarske motke i durbine i hodo po selima, sve oko Tuzle, ko fol: država pravi put.

— Pa šta onda?

— Onda uzimao od seljaka pare da ko fol skrene put sa seljakove njive na komšijinu.

— E, svaka mu čast — ču se nečiji oduševljen glas.

— A što bi mu bila svaka čast? — ljutnu se Ivan.

— Kako zašto? Seljaka vazda treba prevariti — dok nije on tebe. Nema druge.

Sabahudin odluči da ne sudjeluje u ovoj raspravi o poštenju i ustade, krešući šibicu, u sporom hodu prema kući. U sebi osjeti olakšavajuću prazninu čije mu porijeklo i uzrok ne bijahu jasni. Ako se uopšte može vjerovati ikakvim vjestima u vezi sa Šintorom — zašto bi njemu došlo lakše od vijesti o Šintorovom hapšenju? Pomisli kako je to, možda, pridigla glavu zmija sebičnosti i odluči da stane na nju teškom nogom stida: "Mene ne može činiti srećnim ono što nju čini nesrećnom". Frcnu cigaretu daleko od sebe, kao kad ispaljuje kliker, i ubrza korak, još nesiguran kuda zapravo treba da ide: kući, ili u golubanu. Koliko ga je ka golubani vukla želja da bude sa Doli, toliko ga je od toga odvraćao strah da joj nema šta reći. Ono što bi mogao kazati — istinito ili ne — njoj se kazati ne može. "Ali ima nešto što može" — mislio je Sabahudin, "mogu polako ispipati odakle je, ima li veze sa Tuzlom, to bi moglo mešto da znači ..."

Začudi ga što Doli, usred dana, spava. Na prstima se primakao njenom uzglavlju i sjeo na pod, obuhvativši koljena među svezane ruke. Posmatrao je njeno usnulo lice, na kome se nije moglo pročitati ništa, i činilo mu se kako lice svakog usnulog čovjeka liči na lice djeteta. "Ona i jeste dijete", pomisli "mada ima tijelo žene..." Nije se usuđivao predugo držati pogled na tom zrelom tijelu, vraćao ga je ponovo na njeno lice, polurazmaknute suhe usne, pravilni sitni nosić ...

— Doli...

— Doli...

Ona se promeškolji, mumljajući bez riječi raširi ruke i protegnu se izdižući visoko prsa:

— Jesam li to spavala?

— Pa jesi. Ja se začudio.

Doli se pridiže i skupljajući noge poda se prekri koljena izgužvanom haljinicom.

— Da te ništa ne pitam?

— Bio sam. Mater ništa ne zna. Raja pričaju da je otišao. U Tuzlu.

— U Tuzlu?! Pa šta će sad tamo?

— Ne znam. Jesi li ti otamo?

— Nisam ja niotkle. Sad znaš. Nisam niotkle.

Doli obori glavu panovo spremna na plač.

— Hoćeš opet plakati?

— Neću — odgovori prkosno podižući lice. — Hoću da se operem. Donesi vode.

Sabahudin se skotrlja niz ljestve i, u hodu uzimajući s poda kantu i bokal, istrča iz šupe.

porodična kolona ide u faletiće

Upravo se tih dana — dok je Doli Bel, u golubani, potrebu za plačem suzbijala tromim, beskonačnim snom — dogodio jedan od povremenih pokušaja porodice Zolj da svoju kuću, i porodicu, učini što sličnijom drugim, "normalnim", kućama i porodicama. Davno zaboravljene porodične posjete, izleti i teferiči, činili su se, u tim ljetnim danima, pravim načinom da svako u kući Zoljevih bude ono što bi trebalo da bude: otac — otac, majka — majka, djeca — djeca.

— Sutra idemo u Faletiće — liježući u postelju izgovorio je otac, glasom koji je dopirao do ušiju braće u drugoj sobi. Prepoznavao je Sabahudin u tome glasu intonaciju očevog popuštanja majčinim moljakanjima: učini mu se da vidi, tamo, u kuhinjskoj bračnoj postelji, majčino srećno lice. Za nju će sutrašnje nedjeljno jutro početi prije nego što svane: podložiće vatru u bijelom, novom tiš-šporetu, i dok se vatra rasplamsava, zagrijavajući golemu rernu, ona će, u oštroj svjetlosti ljetnje zore, na mušemi stola razvlačiti jufku po jufku, motati zvrkove pite krompiruše, slagati ih u nauljene plohe tepsija — i tako, u tišini, sve pazeći da kakvim šumom ne probudi oca, spremiti izletnički provijant porodice Zolj.

— Dižite se, skojevci! — zagrmio je otac u suhi vazduh dječije sobe i braća poskakaše najednom čili i budni, kao da su satima čekali taj glas. Sabahudin je, još noćas, prije nego ga je ophrvao san, smislio kako će sa Doli: dok bude odlazio u klozet, na drugi kraj barake, svratiće do šupe, reći joj da ga danas nema — tako i tako. A dugo je, prije sna, mislio kako bi bilo veličanstveno — upravo tako je u sebi izgovorio: veličanstveno! — da na taj izlet povede i Doli, da se s njom strmoglavljuje niz faletičke padine, da se sa njom kupa u faletićkom bentu, da sa njom siječe strelovite vrbove grane uz potok... Aj, pusti snovi! Sada sluša očev glas — uputstva predratnog skauta o pravilnom opremanju za izlet u planinu, čuje majčino, sto puta ponovljeno: "Da nismo šta zaboravili?", i čuje kako joj očeva apstinencijalna vedrina odgovara:

— Ako tako nastaviš, zaboravićemo gdje smo krenuli!

Nedjeljnim vazduhom barake odjeknuo je složan i glasan smijeh iz stana Zoljevih, na što kroz Sabahudinov gimnazijski mozak promače naslov iz lektire: Redak zver! Majka se, s licem na kom se ukočio pokušaj osmijeha, šeprtljavo okretala oko sebe, kao da nešto traži:

— Ama, ugasite taj prokleti radio!

U Sabahudinovom sluhu ostade prekinuti glas Luis Marijana, i dok su, u partizanskoj formaciji kolone, prolazili hodnikom barake, on ponovo osjeti zaboravljeno zadovoljstvo porodičnog sklada.

Pomisao na Doli Bel odbi od sebe uzimanjem sestrice u naručje. Sa čela kolone, osjetivši poremećaj u ritmu koračaja, osvrnuo se otac.

— Puštaj! Do rezervoara ima sama da ide! Jasno?

Na putu ka Faletićima Sabahudin je pokušavao da se sjeti kada su posljednji put, ovako, svi skupa, išli na izlet; pamti jedan davni trebevićki dan, i fotos na kome zateže luk ispaljujući strijelu u onoga koji fotografiše, ali se ne može sjetiti ko je držao aparat u ruci, ni kada je to bilo. Sasvim je izvjesno, međutim, jedno: ovo je prvi izlet na kome, u porodici Zoljevih, sva tri sina sa zavišću gledaju u oca dok usporava hod pripaljujući cigaretu. I Sabahudin bi se rado pridružio očevoj "cigaret-pauzi", ali to se ne usuđuje učiniti ni Kerim, za koga se zna da puši, već tri godine, o čemu se u kući i ne vodi spor. Svoje pravo na pušenje Sabahudin nije osvojio ni pred starijim bratom, a kamoli pred ocem i majkom. Batine koje je iz Kerimovih šaka tako obilato jeo pred Kajtezovim vratima — kad Kerim iznenada bane i bez riječi počne šaketati kud stigne — niti su ga mogle odvratiti od pušenja, niti, opet, biti dovoljna naplata da se to pravo stekne. Sada su odmakli pred ocem i majkom i cigareta bi se, što se toga tiče, mogla rahat popušiti. Evo, Kerim poteže iz džepa, kreše šibicu i pali, Sabahudinu se čini s naročitom nasladom što mu je daju zavidljivi pogledi mlađe braće. To se, u Kerimovom glasu, tako jasno osjeća:

— Bi l' i ti?

— Ne pušim uzbrdo — izgovori Sabahudin glasno, a u sebi dodade: "E, jesam ti spustio. Hoćeš zajebavat!"

— Nećeš i da hoćeš. Ni uzbrdo ni nizbrdo.

— Daj meni, ja mogu uzbrdo i nizbrdo — upetlja se Midho s riskantnom solidarnošću prema srednjem bratu. Kerim ga presiječe pogledom koji bijaše manje pogled a više prethodnica udarca:

— Nemoj da ti svežem šljagu, pa ćeš odmah nizbrdo, znaš, mangupe?

— Bezbeli da znam — nastavi Midho da izaziva jasnu sudbinu.

— Onda zaveži!

— Zavezao sam — izgovori Midho prije nego što poskoči pola metra u zrak i jedan metar naprijed, izbačen, u tački dupeta, iz katapulta Kerimove desne noge. Tako se, ukratko, skonča bratska diskusija o pušenju, na putu prema Faletićima. Sabahudina začudi, i obradova, kad vidje da mu Midho, u letu, šalje mig zajedništva i doslovnog bratstva pred elementarnom nepogodom neprikosnovenog autoriteta najstarijeg brata.

— Hoćemo li odmor? — upita majka kad se ponovo skupiše u grupu.

— Hoćemo — uglas izgovoriše braća već spuštajući cekere u travu kraj staze.

— Ni govora — usprotivi se otac, oštrim trzanjem lica na gore kazujući braći da dižu cekere:

— Kakvi ste mi vi skojevci? Dvanaest kilometara ne možete bez odmora. U ko-lo-nu pooo-jedan! Na-prijed-marš!

I otac se ponovo isturi na čelo porodične kolone, prikrivajući ubrzano disanje i zamor kritičkim opaskama na majčino ponašanje:

— Ostavi to cvijeće. Braćeš ga gore.

Sabahudin tek tad primijeti da su majčine ruke pune šarolikih cvjetova kojima nije znao imena. Nađe u toj slici nešto od čega mu zadrhta srce:

— Pa neka bere, tata, kad joj se sviđa...

— Neka bere!? Kad bi je čovjek u Beograd poslo — ona bi donijela cvijeća! Iz voza bi iskakala!

— Šta bi — da bi. Al ne bih pjana došla! — opijena ljepotom porodičnog izleta usudi se da pecne majka.

— Nemoj, Seno, da ja kolonu okrenem NALJEVOKRUG! — prijetećim glasom i opominjućim pogledom izgovori otac postajavši trenutak u mjestu. Pa se okrenu Sabahudinu:

— Eto, moj Dino, što ti je žensko. Daš joj prst — odmah hoće cijelu ruku.

I dok se, tako, porodična kolona bližila Faletićima, Sabahudin je s ponosom mislio o tome kako on sad korača istom onom stazom kojom su, davnih ratnih godina, s istim čovjekom na čelu kolone, sarajevski ilegalci izlazili na slobodan zrak partizanskih šuma. Osjećao je nekakvu nejasnu sličnost ovog njihovog porodičnog izlaska, i bijega, iz Sarajeva, sa tim davnim herojskim izlascima i neprestano kušao da zamisli sebe kao onoga koji kreće u bitku, borbu i rat. — U daljini, ukazivale su se faletićke kuće, tanko minare seoske džamije, i tamo, desno, veliko staro stablo kruške ispod tetkine kuće.

"hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba?"

U avliji, pod kruškom, teferič je uveliko počeo. Sabahudin, sa začelja kolone, ugleda poznatu sliku: prostrte serdžade, sijaset sahana, tepsija, džezvi i tankih rakijskih staklenki nadžidžano sred ornamentalnog tkanja. Okolo: tanki jastuci na kojima će sjediti odrasli, vatra, rublje povješano na niskim kruškinim granama i hrđavi ekser u deblu o kojem visi nadaleko čuven saz tetka Besima. Dok. kolona pristupa zbornom mjestu Sabahudin vidje kako se tetak maša prslučnog džepa i vadi svoj skupocjeni zlatarski sat:

— Pa jašta! Tako društveni sektor — u podne na teferić!

— Da je podne nije! uzvrati mu otac sjedajući na centralno, njemu namijenjeno jastuče.

— Nije, al' samo što nije, ako me ne vara ova moja spravica. A do sad me, bogami, nije prevarila.

— Još bolje ako je dvanaest, jer mi ti, iz društvenog sektora, ne pijemo prije dvanaest.

— Ma šta mi reče!? Živio, stara kenjčino!

Dok se, pozdravljajući, poljubio sa tetkom Sabahudin vidje da su joj oči pune suza i prije nego što shvati da je to od puhanja u dimljivu nerazgorenu vatru, pomisli da su tetkine suze u vezi sa dijalogom koji dopire sa serdžade. I mada mu je iskustvo govorilo da se muški razgovori, uz piće, uvijek kreću opasnom ivicom svađe, on zaključi kako mu je sasvim glupa takva pomisao: tetka-Besima i oca vezivalo je nešto mnogo vaše i jače nego što je sama činjenica da je tetak oženio njegovu najljepšu i najpametniju sestru. Šta je to nešto Sabahudinu nije bilo jasno, ali se sjećao, kao kroz san, da je tetak bio glavni majstor u kući onoga dana kad je trebalo osunetiti trojicu braće Zoljevih. Sjećao se, mutno ali pouzdano, kako je toga dana sjedio u tetkovom krilu, i kako je tetak nešto zapitkivao oko kite, sve kroz smijeh i zezanciju, dok nije sijevnula, odnekud, munjevita britva. Pamti i sad taj nagli bol, i pamti, još bolje, naredne dane u postelji, sa zdravom glavom na jastuku pod kojim raste gomila papirnih novčanica. (Njegov je djetinji drug, Akan, tih dana obilato u kući jeo batine zahtijevajući od svojih pametnih roditelja da i njega osunete!)

Na serdžadi, već je trajala diskusija čiji su komadići do Sabahudinovih ušiju dopirali kao sa drugog svijeta:

— Ama, država se, Maho, o tome brine — šta ja imam tu?

— Kako, bolan, šta ja imam tu? Slobodan si čovjek!

— Ne drobi, života ti! Znaš kako Marks kaže: "Kad bude slobode neće biti države!"

Na pomen riječi "država", "sloboda", "Marks" majka i tetka se zavjerenički zgledaše i progovoriše jednoglasno i istovremeno od čega se u Sabahudinovom sluhu izmiješaše njihovi glasovi:

— Ama, prekinite više te budalaštine!

— Imate l' vi o čemu drugom pričat'?

Sabahudin je znao da su uzaludne sve intervencije, makar ih upućivala i mudra tetkina glava. Otac i tetak se i ne osvrnuše:

— Nemaš ti, Besime, pojma. Da te Marks čuje prevrnuo bi se u grobu!

— Nema on više šta da se prevrće, Mahmute moj. Prevrnuo je njega onaj brko devet puta! Nego gledaj ti od čeg živiš — živio ti meni. Makar dvjesto-tristo godinica!

— Ne preteruj! — zaključi otac diskusiju podižući čokanjčić visoko iznad porodičnih glava. Sabahudin je znao, nakon toga pokreta, kakva je sudbina njegove tečne sadržine: tri će gutljaja skliznuti niz očevo grlo kao voda, onda će otac postaviti neku grlenu branu i ostatak rakije valjutati po ustima, zubima i desnima kao da je tek kuša, mjereći joj valjanost i snagu. Tih dvadesetak degustatorskih sekundi na eventualna pitanja odgovaraće pokretom ruke, kao da kaže: "Čekaj sad!" — a razgovor se može nastaviti tek kad svali niz grlo tu tečnost i cokne, potom usnama.

Tetak, ne okrećući glavu, napipa saz iza leđa, metnu ga u krilo i, izvadivši koštanu trzalicu uturenu među žice nad kobilicom, prebra nekoliko puta preko njih prinoseći desno uho okrugloj rupi doboša:

— Hoćemo li?

— Šibaj! — izgovori otac ponovo potežući decu čokanjčića. U zeleni lisnati vazduh avlije ukroči starinski, hrapavi bariton tetka Besima:

"Teško meni jadnoj, u Sarajevu samoj!
Teško meni jadnoj, u Sarajevu samoj!"

Sabahudin ponovo vidje kako se tetka i majka zgledaju i učini mu se besmislenim pokret majčinog pogleda i lica na gore, prema nebu, kojim je plovio sumnjiv crni oblak. Majka je, šapatom u kome se krila povreda, govorila ocu:

— Ovo si ga ti nagovorio!

Tetka neprimjetnim pokretom lakta pokuša ušutjeti majku i mirnim glasom, ne gledajuć ni u čije lice, kao da se ništa važno ne događa, pridoda:

— Imaš li ti, Besime, kakvu veseliju?

Sama legnem, a sama ustanem.
Sama legnem, a sama ustanem..."

nastavljao je tetak započetu pjesmu ne osvrćući se na ženske upadice. Sada se njegovom glasu pridruži i očev već pripit glas, u intonaciji koja se Sabahudinu učini sasvim pogrešnom.

— Il' ja govorila, il kuja lajala!, kaza majka glasom kome se gomilao plač beznađa. Tetka je presiječe pogledom koji je naređivao šutnju.

— Pa kako, bona, da šutim, kad meni ovako vazda prisjedne!

— Seno, ne kvari mi teferič! grmnu otac glasom od koga se Sabahudin trže.

— Ti ga kvariš svima, samo sebi ugađaš. Kako te nije sramota pred sestrom, kad se već na djecu ne obazireš?

— Šta ovo ona melje? Buržoaske fraze o porodici, o prisnom odnosu roditelja i djece. Porodicu treba ukinut, je l' tako, Besime?

— Tako je, vala ta ti valja.

— To je iz Manifesta, nisam ja rekao!

— Pa što je ne ukineš? usudi se da nastavi majka. Pokupi to garderobe — pa je ukini!

Sabahudinu se učini kako se tu, na serdžadi, baš kao i gore, na nebu, gomilaju oblaci nesreće i svađe i poželje da ga, najednom, nema. "Kako je zlo tako blizu, zašto je dobro tako daleko?" izgovori u sebi prije nego što ču Kerimov, preko zalogaja pušten, indiferentan glas:

— Marks je, tata, mislio na buržoasku porodicu.

— Zaveži! Znam ja valjda šta je Marks mislio! Ono će mene da ući. Juče ga primilo u partiju i već bi da pametuje!

Najednom se otvori nebo i kao iz kabla sunu žestoka ljetnja sarajevska kiša. Sabahudinu se učini da sanja, i da je sve glasove, i iste riječi, iste kretnje i slike, već jednom doživio. Vidje kako tetka kupi netaknute tepsije i tanjire, kreće prema kućnoj strehi i pomisli kako ona sada neće ući u kuću nego će se sa pola avlije vratiti da uzme saz. Zaprepasti ga kada vidje da se to tako i zbiva: "Pa ja sam sve ovo doživio u nekom pređašnjem životu! Sada tata neće htjeti u kuću, ostaće ovdje da kisne!" Ispod strehe, posmatrao je kako se ostvaruje njegov pričin: otac stoji, pod nebeskim pljuskom, rukom od sebe odbija mamu koja ga pokušava povući ka vratima, majka tetura, odgurnuta, podiže sviter preko već mokre kose... Otac je podigao lice nebu, niz obraze mu lije topla ljetnja kiša, on širi ruke, i kao da vidi onoga kome govori, gospoda boga samog, dere se iz sveg glasa:

— Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba !?

Sabahudin shvati da je i tu rečenicu već imao u sluhu, da se i ona već jednom dogodila, i tijelom mu prostrujaše nejasni žmarci istovremenog straha i radosti. "Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem. Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem", ponavljao je u sebi pokušavajući da shvati smisao svega što se zbiva.

nema ničeg izvan materijalnog svijeta?

Smoren propalim faletićkim izletom Sabahudin je cijelim tijelom žudio postelju, san, spavanje i jutro, sutrašnje jutro u kome će otškrinuti tavanski kapak šupe i ponovo vidjeti tužno lice Doli Bel, lice čiji su mu se obrisi i crte, nakon samo dvadeset i četiri sata, maglili i mutili u oku sjećanja. Beskrajne očeve rečenice, za kuhinjskim konferencijskim stolom, imaju snage samo toliko da dopiru do njegovog uha, i tu se odbijaju od bedem Sabahudinovog premora i sabranosti samo na jednu stvar: zagubljeno lice tužne tavanske ljepotice. Žestok mu bol zadaje nemoć da pred unutarnjim vidom stvori njeno lice, onakvo kakvo jest — a kakvo ono jest — bože dragi? — i umjesto očevih rečenica u njegovoj glavi zvoni nedavno pročitani stih velikog Sarajlića, iz pjesme kojoj ne pamti naslov: "Noć u kojoj te gubim, kao bataljoni Rostov ..." "Noć u kojoj te gubim ..."

— Ne spavaj ti tamo, dok ja govorim! — prepade ga očev promukli, još pijani glas.

— Ne spavam, tata. Nešto sam se zamislio.

— Onda se ne zamišljaj dok ja govorim!

Sabahudin shvati da još traje očeva povrijeđenost Kerimovom intervencijom u raspravi o marksističkom poimanju porodice i učini mu se da u toj povrijeđenosti ima nečega sasvim djetinjeg. Otamo, sa svoje nesrećne bračne postelje, majka je kolutala očima:

— Ama niko se ne zamišlja, vidiš da su pospani!

— Pun mi je klinac pospanih ljudi — odbrusi joj otac.

— Čovječanstvo spava tri hiljade godina, što ne bi i oni, je li?

— Jeste.

— E, neće. Neka svako spava — oni neće. Diž' se!

Posljednji, naredbodavni dio rečenice odnosio se, naravski, na braću koja kunjaju za stolom dok traje očev konferencijski noćni solilokvij. Izgovarajući komandu otac je ustao i u stavu mirno počeo pjevati:

Budi se istok i zaaapaaad,
buudi se sjeeever i jug ...

— Ama, budi se komšiluk — paničnim glasom izgovori majka gledajući kroz otvorena vrata sobe lesonitni zid u čiju je drugu stranu, izgleda stvarno, kucala geometarska šaka komšije Bože Puškina. Braća poustajaše i pod očevim pijanim dirigentskim kažiprstom, pridružiše se pjesmi i očevom preziru viših sila kućnog reda:

Kooooraci tutnje u naapad:
naprijed, uz druuga je drug!

Dok je, trudeći se da to bude što tiše, izgovarao riječi drage mu i poznate pjesme, Sabahudinarastuži činjenica da očevo neugasivo komunističko opredjeljenje zna, ponekad, imati takav, patološko-komičan oblik i izgled.

— Sad — razlaz! — komandova otac i sinovi krenuše prema svojoj sobi kao iz praćke izbačeni.

— Ti — ostani! — u istom času otac korigova pređašnju naredbu o razlazu i Sabahudin leđima shvati da se posljednja komanda odnosi na njega. Ponovo sjedajući za sto zagleda se u očevo lice i ono mu se najednom učini novo i drukčije — kao da je sve ovo do maločas bila komedija. Tu riječ — komedija — Sabahudin u sebi izgovori na očev način: komendija. Šala i maškara. Otac je sada govorio šapatom, kao da ni majka ne treba da čuje ništa od onoga što je naumio reći:

— Ovo je inter nos.

U delikatnoj, zavjereničkoj pauzi koju otac na ovom mjestu ugradi Sabahudin upisa u traku pamćenja novu riječ i značenje koje mu, s obzirom na školsku sklonost prema latinskom jeziku, nije bilo daleko.

— Ono tvoje i čobani znaju.

— Na šta misliš, tata?

— Ono sranje.

— Autosugestija? Hipnoza?

— Sranje, dečko, razumiješ? Kad čobani šišaju ovce — i to ti je hipnoza. Imaju na koži svakog živog organizma — svakog, razumiješ? — određene površine, koje, kad ih dotičeš, razumiješ, izazivaju u mozgu određena lučenja hemijskih supstanci. To je proces, razumiješ? One — te supstance, — onda blokiraju, fizički, razumiješ? To ti je to tvoje sranje! Sve je to biologija. A biologija je hemija, hemija je fizika, fizika je nauka, nauka je dijalektika! Nema ničeg izvan materijalnog svijeta! — Sad možeš ići. I nemoj da ne bi upamtio!

Dok je na prstima hitro promicao u sobu Sabahudin vidje kako sa majčinog umornog lica spade teški i brižni teret bola. Dok se zavlačio pod svoj dio gutavog jorgana Sabahudin pomisli da otac sve vrijeme igra i glumi neku igru i glumu čiji je smisao i cilj samo njemu jasan. On svakako, mislio je dalje, nešto želi da postigne, nečemu da me nauči i za nešto da me pripremi. Ali mu je teška i komplikovana ova pedagogika, kako se god okrene. Tonući u zaslužen san Sabahudin se teško mirio sa posljednjom očevom rečenicom, a znao je, i u snu, da je otac i govorio sve da bi kazao nju: "Nema ničeg izvan materijalnog svijeta!" "Nema ničeg izvan materijalnog svijeta!" Nema ničeg.

I ranije je Sabahudin, pred san, lovio onaj trenutak, onaj nemjerljivi djelić sekunde u kome se događa selidba tijela i duha iz budnog čvrstog svijeta stvarnosti u nejasni beskrajni svijet spavanja i sna. Ni ranije mu nije uspijevalo da ga ulovi i da se, kao sa mosta kojeg je već prešao, ponovo vrati na tvrdu obalu jave. Sada je taj most, tako dug i uzak, sačinjen je od jedne jedine rečenice i misli, koja govori kako ničeg, baš ničeg nema izvan opipljivog svijeta tjelesnoga mesa, kostiju, krvi — sve je dakle hemija, rad žlijezda, protok spermatozoidnih lučevina. "A šta je onda ljubav, tata? Otkuda dolazi ljubav? Kako to da ja znam u koju ulicu treba da skrenem da bih sreo onu koju volim?" Sabahudin zažali što nije tamo za stolom izgovorio čitavu tu bujicu upitnih rečenica, jer, činilo mu se, tata može u svemu biti u pravu — ali kako objasniti ljubav? "Kad bih znao da je i to rad žlijezda — odrekao bih se ljubavi, nikada nikog ne bih zavolio."

I tako, teturajući po mostu od rečenice "Nema ničeg izvan materijalnog u svijetu" — na putu iz jave u san, Sabahudinov prenapregnuti duh odolijevao je upornim napadima vlastitog premorenog tijela. Pade mu na um kako postoji i treći svijet,ni san ni java, to je ovaj svijet i ovo stanje u kome se upravo nalazi, pod crvenim gutavim jorganom, leđima priljubljen uz leđa mlađeg brata, koji spava, u drugom svijetu, blaženom svijetu sna. "A šta bi tata rekao o trećem svijetu? Ovdje ni minute nisu iste one minute iz svjetova jave i sna — kako to, tata?" Učini mu se da je, napokon, ulovio tren selidbe, jer mu se pred unutarnjim okom ukaza stvarno lice Doli Bel, sa mladežom u uglu okrugle brade, sa stvarnim mladežom kojeg do sada nije proveo kroz mrežu pamćenja. Prekriven srećnim talasom spokoja Sabahudin potonu u nježno more sna.

ljubav je dičkin pim!

Prekriven srećnim talasom spokoja Sabahudin potonu u nježno more sna cijelim svojim ustreptalim pubertetskim bićem, svakom mišlju i svakim drhtavim damarom: ostade za njim, u svijetu bivše jave, gusti faktički dan propalog izleta, mučna noćna konferencija s borbenom pjesmom i očev svirepi nauk: "Nema ničeg izvan materijalnog svijeta!" Sada je pred njegovim svevidećim okom sna lelujalo vlažno lice Doli Bel, njena rumena napukla gornja usna, bijela i meka nagota ramene jabuke i tu, iznad nje, modra vratna žila što se penje sitnoj školjci uha. Dok mu milina sanovnih slika širi usnule usne Sabahudin je, vječito budnim zrnom moždanog svjetla, svjestan postelje u kojoj leži, sobe u kojoj spava zajedno sa braćom, niskog prozora i tankog zida što ga dijeli od dvorišta u kome, istinski, počiva ovo isto lice što leluja njegovim snom: sanja — i zna da sanja! — kako polaže poljubac u kut njene vlažne usne. Ono se vazda

budno zrnce moždanog svjetla ne opire snu koji traje i Sabahudin putuje svojim usnama po njenom licu, svilenim pokrovom poljubaca prekrivajući svaki njegov djelić. Ona miruje, široko otvorenih ogromnih očiju u čijim konveksnim ogledalima Sabahudin vidi svoje iskrivljeno lice. Zrnce mu moždanog svjetla kazuje, u istome času, kako je to prvi put da u snu vidi samoga sebe, i kako to mora biti upamćeno, i, ujutru, upisano u Dnevnik pod šifrom SS. Osjeća kako mu se, kao vučeno magnetom usnenih dodira, bliži njeno tijelo i odasvuda prži oganj donjega trbuha. Sanovna misao njegova govori mu kako je sve to što se zbiva jednako javi, kao da se u stvarnoj stvarnosti, a ne u stvarnosti sna zbiva. ,,A otkuda ti znaš kako se to u stvarnoj stvarnosti zbiva?" — javnu se budno moždano zrno kojemu, učas, odgovor stiže iz donjih predjela plamena i uznesenja: "Tako se upravo na javi zbiva! Zar može biti bolje, zar može biti drukčije i ljepše?" Ne budi Sabahudina vrelina gustog mlaza prosutog po trbuhu, on se, vruće kičme, okreće na bok i kuša u novom položaju tijela, produžiti i obnoviti san. I ranije je on znao, onim budnim zrnom svjetla, prekinuti mučan san i noćnu grlenu moru, u kojoj uzalud kuša izgovoriti "mama" — kao što je jednako znao na prekinutom mjestu nastaviti san u kome mu se nudi ljepota leta, moć ljubavi... Sada mu se, evo, ukazuje njeno tijelo, odjeveno u nevidljivi kupaći kostim boje kože, i vidi kako Doli bojažljivo zamače stopalo u bistru ledenu vodu mošćaničkog benta, on je doziva, mašući iz vode objema rukama dok po njemu sipa bujica slapa: "Doli, Doli!" Ona se, otamo, smije široko i bezglasno, cakli se dvoredna niska njenih sitnih zuba i u vidiku njegovog sna ta bjelina narasta ispunjujući cijeli horizont. Prolaze neki beskrajni trenuci hladnoće i bjelila u kome se — protiv želje i volje snivača — počinje razaznavati drugo, neželjeno ljudsko lice: nasapunjano očevo lice na kome se ne vidi osmijeh. U umnoženoj metalnoj akustici Sabahudin čuje njegov ironični glas:

— Žene su ti kao so! Može i bez — ali je bljutavo!

U prejakom sluhu sna stostruko odjekuje dvoglasna rječca SO, i u njoj Sabahudin čuje kako ga neko doziva: "ssssssss-ooooooo", glasom koji kao da je prošao kroz beskrajnu cijev nekog kosmičkog megafona, i prestao biti ljudski: "Sssooooooooo!" Sabahudin u snu odgovara ocu:

— Ja to znam, tata. Žene su kao so!

— Ne znaš ti ništa. Ništa!

— Znam, tata. Ja sam to sve doživio u pređašnjem životu. Ja sam i prije živio.

— Normalno da si živio. Nisi, valjda, mislio da čovjek samo jednom živi?

— Pa, nisam. Znao sam sve. Glavna je ljubav. Ostalo onda samo dođe.

Vazduhom kojim putuju sanovne rečenice počeše prolijetati golubovi i Sabahudin u snu vidje svoju bijelu tavansku miljenicu, somborsku pertlu, kako, u letu, krilom skida strogu ozbiljnost s očevog lica. "Otkuda otac u golubani?" upita se budno zrno njegove svijesti.

— Glavna je materijalna baza — nastavljao je otac.

— Ljubav je pičkin dim. To moraš upamtiti. Onda dođe duhovna nadgradnja. Nema ničeg izvan materijalnog svijeta. To ti ja kažem. Inter nos. Nemoj da ne bi upamtio.

— Ja sve pamtim kad sanjam. Pa ujutru zapišem u Dnevnik. To će mi trebati kad budem opet živio.

— To ti je pametno. Tako je Mića — jesi pročitao "Pesmu"?

— Imali smo za lektiru.

— Imao teku... Svesne pripreme. Za revoluciju. Moraš na sve biti spreman. Svijet je ovaj tirjan tirjaninu — tragovi mu smrde nečovještvom. Shvataš?

— Shvatam. Moram biti spreman.

— Žene vole flegmane. Moraš biti flegman. Ako nisi — onda glumi da jesi. Moraš biti flegman.

— A koga onda ona voli, ako ja glumim?

— Nije važno. Važno je da zavoli. Poslije možeš biti svakakav. Važno je da te zavoli. Onda je ona i slijepa i gluha.

— Ljubav je slijepa. Tako sama i tako puna sveta. To je isto napisao Davičo. Hana.

Jutro je banulo u Sabahudinov san brundanjem teškog kamiona kaldrmom iznad barake i on u snu vidje, po stoti put, kako taj kamion, natovaren drvenom građom, zamiče za okuku pored Zinhasovića kuće, odlazi ka stolariji iz čijeg je velikog dvorišta kušao krasti daske, dok je gradio svoj tavanski raj. Pogled Sabahudinovih naglo otvorenih očiju ispuni se jarkom svjetlošću poodmaklog ljetnjeg jutra i u toj svjetlosti vidje prazna posteljna mjesta na kojima su ležala tijela njegove braće. "Pa koliko je ovo sati?" upita se automatskim pokretom zavlačeći ruku pod krevetski strožak, gdje je počivala, u svom naivnom skrovištu, njegova žuta teka s naslovom Dnevnik. Cio košmarni tok minulog sna bio mu jasan i on utrnulom rukom poče ispisivati svoj redovni jutarnji raport pod šifrom SS. Sve su mu slike i rečenice, viđene i izgovorene u noćašnjem snu, bile poznate i bliske, svakoj je znao uzrok i porijeklo — samo je njegovom znanju i sjećanju izmicala istorija misli sažete u kratkoj rečenici koju sad zapisuje s osjećanjem srama i negodovanja: "Ljubav je pičkin dim!" Ne sjećajući se da je ikada i od koga čuo takvu rečenicu i misao, Sabahudin zapisa da ona mora biti u vezi sa teferičkom tetkovom tvrdnjom: "Ljubav je izmislila fukara. Da lakše dođe do pičke!" Narastajuće osjećanje srama i negodovanja nagna ga da masnim plavilom hemijske olovke prekriži dva slova u problematičnoj rečenici. "Treba ovdje napraviti malu rokadu", pomisli i zamijeni im mjesta, pročitavši poluglasno novodobijeni, šifriran a besmislen iskaz: "LJUBAV JE DIČKIN PIM!"

Ušavši u pustu kuhinju osjeti strahovitu glad i rukama prepolovi načetu štrucu vrućeg hljeba. Dok je ulagao u nju debele komade guste marmelade ponovo mu pred oči dođe noćas ljubljeno lice Doli Bel i, spravivši i za nju, hitrim pokretima, isti doručak, neumiven i krmeljiv istrča iz kuće.

očigledna nastava ljubavi

TRIDESET i šest beskrajnih sati je prošlo otkako nije vidio Doli Bel, i otkako ona nije vidjela njega. Svoje je sate bez nje Sabahudin punio maštom i snom i ona je ponovo bivala uz njega, sasvim stvarna, živa i tjelesna, s podatnošću kakve u javi Sabahudin još nije doslutio. Sada hiti dvorištem između baraka, s dvostrukim doručkom u rukama, i pita se otkuda u njenom plačnom biću snaga da podnese sve ove sate i dane svoje samoće i trpnje. "Kako joj je bilo bez mene?" — upitao se u spretnoj hitrini preskačući ljestve. Odgovor je čuo prije nego što joj ugleda brižno napaćeno lice:

— Više me nikad ne smiješ ostavljati samu!

— Dobrojutro!

— Ništa dobrojutro! nego: jesi li čuo šta sam rekla?

— Čuo sam. Da te ne ostavljam samu...

— Nikad više!

"Bože, pa ona je moja!" — pomisli Sabahudin preplavljen moćnim talasom sreće. "Ona je moja!" Učini mu se da je njegov noćašnji san bio stvarnost, da sve ovo teče po knjizi njegovih prethodnih života, i da je ona, u istoj ovoj minuloj noći, morala sanjati isti san-stvarnost. Buljio je u njeno lice razrogačenih očiju, utrnulog tijela i mrtvih ukočenih ruku s besmislenim komadima hljeba među prstima.

— Nikad više — promuca spuštajući hljebove na kartonsku podnu trpezu.

— Zakuni se.

— Kunem se.

— Ne može tako. Ponavljaj za mnom: kunem se ...

— Kunem se...

— da više nikada neću ...

— da više nikada neću ostaviti samu Doli Bel...

— Tako mi oca i majke, braće i sestre...

— Tako mi oca i majke, braće i sestre.

— E, tako.

Prihvatajući se golemog komada marmeladnog hljeba Doli Bel odahnu dugim i teškim hukom kao da je toga časa sa sebe zbacila predugo nošen i pretežak teret. Sabahudin osjeti potrebu da neizmjerno osjećanje sreće podijeli sa svojim pernatim prijateljima iza žičane mreže. U prostor golubane isprati ga još jedna usrećujuća, preko zalogaja izgovorena, njena rečenica:

— Sada sam mirna.

Sipajući žitno zrnevlje u drvena golubija hraništa Sabahudin je pjevušio neke skoro upamćene italijanske rečenice o ljubavi i poljupcima, nesvjesno podešavajući boju svoga mutirajućeg glasa hrapavom baritonu ružnog, a veličanstvenog Adrijana Čelentana:

— Kon venti kvatro mila baci... ođi sempre perke lamore ... kon venti kvatro mila baaači...

— Šta kažeš? — prenu ga Dolin dječački sopran.

— Ništa. Pjevam.

— A šta si reko?

— Na talijanskom. Kon venti kvatro mila baci.

— A šta ti to znači?

— Dvadesetčetiri hiljade poljubaca — pokaza Sabahudin svoje znanje stranih jezika.

— Uh! Ko ih samo izbroja da mi je znati?

— Ma to ti je pjesma, onako, da se pjeva... razumiješ?

— Razumijem, razumijem. Nego kaži ti meni imaš li curu?

Kolebao se Sabahudin nekoliko časaka prije nego što odluči da ne laže:

— Nemam momentalno. Zabavljao sam se s jednom — ali smo česikali. Bez veze.

— A znaš li se ljubit?

— Pa onako ... znam ... — prevali Sabahudin tešku laž krijući lice od njenog ispitujućeg iskusnog pogleda. — Ko da je to neki problem!

— Nisam ni rekla da je problem. Dođi ovamo.

S nedoumicom u pogledu Sabahudin krenu prema šiltetu na kome je Doli Bel objema rukama zabacivala kosu preko ramena kratko trzajući glavom u jednu i drugu stranu. Sabahudin još vidje kako ona raskopčava gornje dugme košulje i kako se u tome otvoru ukazuje tijesni klanac dojki, od čega ga prođoše žmarci cijelim tijelom i on požuri da sjedne prije nego što mu ona naredi.

— Sjedi. Ovdje.

Pokazivala je rukom na mjesto uz njen desni bok i Sabahudin se primicao s prekidima, nakon svakog njenog naredbodavnog "Još, ovamo ..." Osjetio je na licu njen bezmirisni dah i tvrde dlanove što su mu zatezali kožu.

— Važno je da nos ne smeta — govorila je Doli povaljujući Sabahudinova leđa na pod, majčinski blagim i upornim pritiskom ruku. Sabahudin je osjećao kako mu njene ruke zakrivljuju glavu isto onako kako njome upravlja brico, dok ga šiša: pomisli kako bi to rnoglo biti smiješno da nije pomahnitale lupnjave njegovog izdajničkog srca. Njene su usne već počivale na njegovim suhim preplašenim usnama i Sabahudinu se učini da ona upumpava u njegovo tijelo svoj vrući dah.

— Šta si stisnuo usta? — prekide Doli Sabahudinov prvi filmski poljubac u životu, i taj trenutak on iskoristi da duboko udahne vazduh.

— Zini. Ne toliko. Šta si zino ko peš. Malo ... I šta si sakrio jezik — neću ti ga odgrist!

Kao poslušno dijete Sabahudin je izvršavao njene naredbe izmičući svoj donji dio tijela od njenog donjeg dijela isto onako kako ga je izmicao na plesnim matineima, u domu, dok je učio plesati neizdrživi tango. Osjećao je kako mu se usta pune vlažnom lučevinom jezične igre i ponovo poželje udahnuti vazduh. Doli je o tome znala sve:

— Važno je disanje. Čemu ti služi nos? I rukama moraš raditi. Šaraš svukuda. Razumiješ?

Sabahudin je šutke klimao glavom nestrpljiv da ponovo počne očigledni dio ljubavne lekcije. U ponovnom spoju vlažnih usana učini mu se kako se njihova tijela okreću u nekoj kosmičkoj vrtešci, u beskrajnom prostoru koji oslobađa ruku i tijelo, usnu i jezik. Učini mu se da on oduvijek zna ovu nauku ljubavi i preseli i svoj i njen jezik u njena usta, objema rukama stežući njeno tijelo uza se. Doli se, u trenu, ote silini njegove želje i Sabahudin pomisli da ju je previše stegnuo.

— Bogami — brzo učiš!

Sabahudin je tužnoga lica gledao kako se Doli sređujući popadale pramenove kose, odmiče od ležaja u kojeg ga je sama povalila. "Šta sam učinio?", pitao se, osjećajući kako mu se u srcu gomila bolna tuga.

— Jesam li nešto pogriješio?

— I jesi i nisi. Previše brzo učiš.

— A ko je tebe naučio?

— Jedan student, iz moga sela.

— Ja mislio Šin... ja mislio Braco.

— Nije. Braco mi je drugi. On se i ne voli ljubit. Ne znam zašto.

u nas je sramota biti nježan

Dok je izgovarala: "On se i ne voli ljubit. Ne znam zašto." — preko lica Doli Bel ponovo se navuče paučinasta koprena tuge. Uzalud je Sabahudin kušao zamisliti Šintora kako se sa nekim ljubi, slika koju je gradio pred svojim unutarnjim okom raspadala se u besmislene komadiće Šintorovog lica sa krezubom rupom među zategnutim usnama.

— Bilo bi čudo da on to voli... — izgovori Sabahudin sporim glasom opreza i kolebljivosti.

— Zašto misliš?

— Pa zato. To je nježno.

— A on nije nježan?

— Nije niko u Patkama nježan. Kod nas je to sramota.

Uvjeren u tačnost onoga što je rekao Sabahudin pokuša učvrstiti pogled na njenom ledenom licu, ali on kliznu preko tog upitnog leda i pade na pod, odjednom svezan za metalnu kopču crnih Sabahudinovih zepa. Osjeti kako ga izgovorena riječ sramota plavi silnim — stidom i sramotom.

— I onda se kod vas, u Patkama, niko ne ljubi?

— Pa ne znam — odgovori Sabahudin pridižući posrnuli pogled:

— Možda. Kad treba ... one stvari... razumiješ?

— Koje stvari?

— Ma ono ... seks ... mislim skroz ... Ako će biti — onda u redu. Ako nema ... razumiješ ... onda je bez veze. Šta ima da se ljubi?

Osjećao je, pod teškim teretom sramote, kako je sve to što govori doslovno tačno, ali, istovremeno, kako se to ne odnosi, odmaloprije, na njega — naprotiv: on jedva čeka da lađa razgovora zađe u mirnu luku šutnje, ne bi li otuda isplovila, ponovo, na pučinu onesvješćujućih poljubaca i tjelesnog drhata. Kroz glavu mu prođe domska melodija sa zajebantskim riječima: "Na šta si me naučio, done, na bombone, jebale te one!" Prepade se u trenutku, da se ona maločas samo poigravala sa njim, igrajući se učiteljice nastavnog predmeta: filmsko ljubljenje u usta. Ta mu se mogućnost učini ponižavajućom i on pokuša vratiti izgubljeno dostojanstvo naglim ustajanjem i kretnjom prema ljestvama, kao da će otići:

— Ono maloprije... ti si se zezala? — upitao je, leđima okrenut njenom licu.

— Kućeš sad? Nisam se zezala, stani!

— Moram ići — izgovori tonući u otvor izlaza.

— Pa što si me onda učila?

Sada su se gledali u lica i Sabahudina uspokoji njen bezazleni, naivni i čedni pogled i glas:

— Pa treba da znaš. Moraš jednom naučiti — ali, stani! Znaš šta si obećao?

— Znam. Samo neću da me zezaš — odgovori Sabahudin vraćajući se u tijesni prostor baze sporo i kao nevoljko.

Doli ga posadi pokraj sebe i zadrža njegove ruke u svojima:

— To sam ja kao sestra. Da naučiš. Nisam ništa ružno mislila. A ti si brate, preosjetljiv. I previše misliš. Ja sam samo htjela da te naučim. Ljubljenje je najvažnije.

— Ma ljubio sam se ja i prije.

— Stvarno?

— Bez sve šale. Samo nisam to sa jezikom. Ko bi se sjetio.

— A koja ti je ta?

— Jedna Sabaheta. Sviđalo mi se što joj je isto ime, kao kod mene. Sabahudin i Sabaheta. Ljubili smo se iza Akumulatora, to je kod Šintorove kuće.

— Kakav Šintor?

— Amo Braco, tvoj Braco. Neko ga zove Braco, neko Šintor. Kako ko.

— I šta onda?

— Ništa. Nije mi se sviđalo. Smrdilo joj iz usta... Šta se smiješ? Nije mi se sviđalo gore. Dolje mi se sviđalo.

— I šta je bilo poslije?

— Ona me ganjala, ja vezo okuke. Stalno sam sanjao kako se ljubim, bez veze s kim, ali mi u ustima muka i sve iz grla izlaze grudvice, one grmolje, kao kad povraćaš ...

I tako lađa Sabahudinovog razgovora sa Doli Bel uplovi u mirne vode njegovog svijeta sna i sanjanja. A u tome je svijetu Sabahudin bio gospodar nad stvarima i zbivanjima i priča iz toga svijeta mogla je da ispuni mjesece i godine, a ne jedan dan u prostoru njegove baze — golubane. Svaku je njegovu sanovnu priču Doli ispraćala s tugom što ona nikad ništa ne sanja i s molbom da nastavi dalje, još i još, još i još ... Govorio je tako Sabahudin dugu istoriju svoga drugoga života, života u snu, istoriju punu leta i trpnje, pamćenu i zapisivanu u dnevničke stranice kao da se pamti i zapisuje istorija čovječanstva. Kazivao je o tome kako je u Zvorniku, pedesetčetvrte, vidio duha, pravoga, stvarnog, živog duha, koji se tamo, u Zvorniku, zove prikaza:

— Bili smo u gostima, kod Imširovića. Ja sam zaspao u kuhinji dok sam čitao neku knjigu, i svjetlo je bilo upaljeno. Tamo su bila otvorena vrata, gdje je spavala teta-Ivanka, sa djecom. Tamo je bio mrak. Vidio sam u njenoj sobi, iz lijevog ugla, gdje je bila vješalica, izašao je duh. U velikom crnom ogrtaču. Možda je bio i zelen, ali je tamo bio mrak. On je gledao u mene, ja u njega. Nisam se smio maknuti. On se okretao i prema krevetu teta-Ivanke. Pa opet prema meni. Nisam znao šta da radim, pa sam skočio, podigao štokrlu i okrenuo je prema njemu pa povikao: Teta-Ivanka neko je u vašoj sobi! Dok sam ja to govorio on je otišao u lijevi ćošak, odakle je i izašao. Ona je skočila, istrčala u kuhinju, pa oprezno rukom upalila svjetlo u svojoj sobi. Nije bilo ničeg.

— Pa i nije — reče Doli.

— I ja sam mislio, tada, da mi se pričinilo. Ali sam poslije, pedesetsedme, opet kod njih bio u gostima i jedna cura iz ciganske mahale, što je kod njih pomagala po kući, nikako mije htjela da ostane na konaku, kad su nešto puno radili pa došla noć. Nisu je nikako mogli nagovoriti, što god joj kažu, ona mrda glavom: jok i jok! Onda kaže: U ovoj kući se pojavljuju duhovi. To svako u Zvorniku zna. I ode ona kući, kaže doći će ujutru, da nastave posao. Tada sam ja shvatio da mi se ništa nije pričinilo, jer sam se ja štipao, da se probudim ako sanjam — a on stoji li stoji. Ja u to vjerujem.

— Mene je strah — reče Doli privijajući svoje tijelo uz Sabahudinovo. — Hajmo se ljubit', pusti prikaze.

Sa sarajevskog neba po dvorišnim barakama padao je gusti mrak oblačne avgustovske noći, uvlačio se, neprimjetno, kroz drvene zidove šupe, natapajući suhi vazduh golubane u kojoj Sabahudin i Doli već nisu jedno drugome vidjeli lica; tonuo je Sabahudin u bezdan čulnoga požara radostan što tone, i što se u tom potonuću ne javlja ona stidna potreba da odmakne i sakrije od njenog tijela nabreklu žilu svoje muškosti. Osjećao je, kroz odjeću, cijelo njeno tijelo, i onaj čvrsti brežuljak iznad tajne, nesaznate vreline međunožja.

— Otvori!

— Otvori!

Ne zna Sabahudin koliko je puta čuo tu riječ, i lupanje u dasku vrata, prije nego što su ti zvukovi doprijeli do njegovog zamrlog sluha. Otkinuo se od njenog tijela kao kandžijom šinut:

— Šintor!?

— Braco! — izgovori Doli glasom u kom Sabahudin nije mogao prepoznati osjećanje.

u nas je sramota biti nježan

Dok je izgovarala: "On se i ne voli ljubit. Ne znam zašto." — preko lica Doli Bel ponovo se navuče paučinasta koprena tuge. Uzalud je Sabahudin kušao zamisliti Šintora kako se sa nekim ljubi, slika koju je gradio pred svojim unutarnjim okom raspadala se u besmislene komadiće Šintorovog lica sa krezubom rupom među zategnutim usnama.

— Bilo bi čudo da on to voli... — izgovori Sabahudin sporim glasom opreza i kolebljivosti.

— Zašto misliš?

— Pa zato. To je nježno.

— A on nije nježan?

— Nije niko u Patkama nježan. Kod nas je to sramota.

Uvjeren u tačnost onoga što je rekao Sabahudin pokuša učvrstiti pogled na njenom ledenom licu, ali on kliznu preko tog upitnog leda i pade na pod, odjednom svezan za metalnu kopču crnih Sabahudinovih zepa. Osjeti kako ga izgovorena riječ sramota plavi silnim — stidom i sramotom.

— I onda se kod vas, u Patkama, niko ne ljubi?

— Pa ne znam — odgovori Sabahudin pridižući posrnuli pogled:

— Možda. Kad treba ... one stvari... razumiješ?

— Koje stvari?

— Ma ono ... seks ... mislim skroz ... Ako će biti — onda u redu. Ako nema ... razumiješ ... onda je bez veze. Šta ima da se ljubi?

Osjećao je, pod teškim teretom sramote, kako je sve to što govori doslovno tačno, ali, istovremeno, kako se to ne odnosi, odmaloprije, na njega — naprotiv: on jedva čeka da lađa razgovora zađe u mirnu luku šutnje, ne bi li otuda isplovila, ponovo, na pučinu onesvješćujućih poljubaca i tjelesnog drhata. Kroz glavu mu prođe domska melodija sa zajebantskim riječima: "Na šta si me naučio, done, na bombone, jebale te one!" Prepade se u trenutku, da se ona maločas samo poigravala sa njim, igrajući se učiteljice nastavnog predmeta: filmsko ljubljenje u usta. Ta mu se mogućnost učini ponižavajućom i on pokuša vratiti izgubljeno dostojanstvo naglim ustajanjem i kretnjom prema ljestvama, kao da će otići:

— Ono maloprije... ti si se zezala? — upitao je, leđima okrenut njenom licu.

— Kućeš sad? Nisam se zezala, stani!

— Moram ići — izgovori tonući u otvor izlaza.

— Pa što si me onda učila?

Sada su se gledali u lica i Sabahudina uspokoji njen bezazleni, naivni i čedni pogled i glas:

— Pa treba da znaš. Moraš jednom naučiti — ali, stani! Znaš šta si obećao?

— Znam. Samo neću da me zezaš — odgovori Sabahudin vraćajući se u tijesni prostor baze sporo i kao nevoljko.

Doli ga posadi pokraj sebe i zadrža njegove ruke u svojima:

— To sam ja kao sestra. Da naučiš. Nisam ništa ružno mislila. A ti si brate, preosjetljiv. I previše misliš. Ja sam samo htjela da te naučim. Ljubljenje je najvažnije.

— Ma ljubio sam se ja i prije.

— Stvarno?

— Bez sve šale. Samo nisam to sa jezikom. Ko bi se sjetio.

— A koja ti je ta?

— Jedna Sabaheta. Sviđalo mi se što joj je isto ime, kao kod mene. Sabahudin i Sabaheta. Ljubili smo se iza Akumulatora, to je kod Šintorove kuće.

— Kakav Šintor?

— Amo Braco, tvoj Braco. Neko ga zove Braco, neko Šintor. Kako ko.

— I šta onda?

— Ništa. Nije mi se sviđalo. Smrdilo joj iz usta... Šta se smiješ? Nije mi se sviđalo gore. Dolje mi se sviđalo.

— I šta je bilo poslije?

— Ona me ganjala, ja vezo okuke. Stalno sam sanjao kako se ljubim, bez veze s kim, ali mi u ustima muka i sve iz grla izlaze grudvice, one grmolje, kao kad povraćaš ...

I tako lađa Sabahudinovog razgovora sa Doli Bel uplovi u mirne vode njegovog svijeta sna i sanjanja. A u tome je svijetu Sabahudin bio gospodar nad stvarima i zbivanjima i priča iz toga svijeta mogla je da ispuni mjesece i godine, a ne jedan dan u prostoru njegove baze — golubane. Svaku je njegovu sanovnu priču Doli ispraćala s tugom što ona nikad ništa ne sanja i s molbom da nastavi dalje, još i još, još i još ... Govorio je tako Sabahudin dugu istoriju svoga drugoga života, života u snu, istoriju punu leta i trpnje, pamćenu i zapisivanu u dnevničke stranice kao da se pamti i zapisuje istorija čovječanstva. Kazivao je o tome kako je u Zvorniku, pedesetčetvrte, vidio duha, pravoga, stvarnog, živog duha, koji se tamo, u Zvorniku, zove prikaza:

— Bili smo u gostima, kod Imširovića. Ja sam zaspao u kuhinji dok sam čitao neku knjigu, i svjetlo je bilo upaljeno. Tamo su bila otvorena vrata, gdje je spavala teta-Ivanka, sa djecom. Tamo je bio mrak. Vidio sam u njenoj sobi, iz lijevog ugla, gdje je bila vješalica, izašao je duh. U velikom crnom ogrtaču. Možda je bio i zelen, ali je tamo bio mrak. On je gledao u mene, ja u njega. Nisam se smio maknuti. On se okretao i prema krevetu teta-Ivanke. Pa opet prema meni. Nisam znao šta da radim, pa sam skočio, podigao štokrlu i okrenuo je prema njemu pa povikao: Teta-Ivanka neko je u vašoj sobi! Dok sam ja to govorio on je otišao u lijevi ćošak, odakle je i izašao. Ona je skočila, istrčala u kuhinju, pa oprezno rukom upalila svjetlo u svojoj sobi. Nije bilo ničeg.

— Pa i nije — reče Doli.

— I ja sam mislio, tada, da mi se pričinilo. Ali sam poslije, pedesetsedme, opet kod njih bio u gostima i jedna cura iz ciganske mahale, što je kod njih pomagala po kući, nikako mije htjela da ostane na konaku, kad su nešto puno radili pa došla noć. Nisu je nikako mogli nagovoriti, što god joj kažu, ona mrda glavom: jok i jok! Onda kaže: U ovoj kući se pojavljuju duhovi. To svako u Zvorniku zna. I ode ona kući, kaže doći će ujutru, da nastave posao. Tada sam ja shvatio da mi se ništa nije pričinilo, jer sam se ja štipao, da se probudim ako sanjam — a on stoji li stoji. Ja u to vjerujem.

— Mene je strah — reče Doli privijajući svoje tijelo uz Sabahudinovo. — Hajmo se ljubit', pusti prikaze.

Sa sarajevskog neba po dvorišnim barakama padao je gusti mrak oblačne avgustovske noći, uvlačio se, neprimjetno, kroz drvene zidove šupe, natapajući suhi vazduh golubane u kojoj Sabahudin i Doli već nisu jedno drugome vidjeli lica; tonuo je Sabahudin u bezdan čulnoga požara radostan što tone, i što se u tom potonuću ne javlja ona stidna potreba da odmakne i sakrije od njenog tijela nabreklu žilu svoje muškosti. Osjećao je, kroz odjeću, cijelo njeno tijelo, i onaj čvrsti brežuljak iznad tajne, nesaznate vreline međunožja.

— Otvori!

— Otvori!

Ne zna Sabahudin koliko je puta čuo tu riječ, i lupanje u dasku vrata, prije nego što su ti zvukovi doprijeli do njegovog zamrlog sluha. Otkinuo se od njenog tijela kao kandžijom šinut:

— Šintor!?

— Braco! — izgovori Doli glasom u kom Sabahudin nije mogao prepoznati osjećanje.

pakao u tavanskom raju

Sjećao se Sabahudin i poslije kako u glasu kojim je Doli izgovorila: "Braco!" nije mogao prepoznati osjećanje. Pamti da je bauljao četveronoške mrakom golubane napipavajući rukama ono mjesto na podu gdje je mogao ostaviti bateriju, i dok mu je sluh punila prigušena lupnjava po vratima i Šintorovo sikćuće: "Nemoj da razvaljujem!" — sjeća se kako ga je zaledila strahom pomisao da sada, ovoga časa, u njegov tavanski svijet reda i sklada nahrupa nesklad i haos. Ne sjeća se kako se strmoglavio niz ljestve, ali pamti vrelinu u dlanovima i žestok bol na lijevoj podlaktici koja je strugnula niz oštar brid ćumura. (Na tome će mjestu, poslije, iznići ožiljak i preko toga ožiljka Sabahudin će, u jedno jesenje veče, zabadajući šivaću iglu obvijenu crnim koncem i umočenu u tuš, bolnim ubodima ispisivati ime: Doli Bel.) Još je s one strane drvenih vrata dopirala lupa i prigušeno šaputanje i Sabahudin se sjeća da je bateriju pronašao na njenom prirodnom mjestu, na horizontalnoj prašnoj drvenoj gredi kraj vrata, i pamti da se začudio zašto ju je uopšte tražio gore ("Bio je dan kad sam došao, normalno ..."). Dok je smicao rezu njegov je palac u djeliću sekunde obavio svoj automatizirani pokret na bočnoj baterijskoj pikni, od čeg se u procijepu vrata, u uskom svjetlosnom traku, otvorio vidik na Šintorovo krezubo bakarno lice. Pamti još da se procijep vrata raširio naglo i da se baterijsko svjetlo otelo iz njegove ruke. Ne pamti šta je čuo, ali zna da je vidio kako za Šintorom preko šupnog praga prelaze još tri tamne tjelesne mase. U difuznom svjetlu mjesečine razaznavao je vlasnike tih tijela: Kiko Štaka, sa dvije aluminijske i jednom zdravom mesnatom nogom, traži uporište s ove strane praga pipkajući gumenom cipelicom štake po ugljenom podu šupe, i njegovo tronožno tjelašce ulazi u Sabahudinovu tamu. Ovo je Vlado Kliker, ulazi sporo, oborene glave, s pogledom koji bježi od susreta sa Sabahudinovim očima i licem. Rasim Top. On kaže: "Vozdra. Šta mai?" i preko praga prelazi uvlačeći duboko dim iz cigarete okrenute dlanu. Sabahudin nije siguran u svoje sjećanje, ali mu se čini da je sve te beskrajne sekunde bio leđima prikovan uz prašnjavu dasku zida. Da li ga je uz taj prašnjavi križ prikovala Šintorova desna ruka ili strah, bolni strah kojeg se tako jasno sjeća — nije mu jasno, ali pamti da je niz ljestve skliznulo milo i toplo tijelo Doli Bel i da je istoga časa posrnulo, odgurnuto iz Šintorovog pustog zagrljaja. Ona je govorila:

— Braco, šta ti je?

— Braco, pa jesi normalan?

— Pa, Braco, bolan, poželjela sam te.

— Mislila sam da ću krepat.

— Šta ti je, Braco?

A Braco, njen Braco a Sabahudinov Šintor — odgurivao je njeno tijelo od sebe okrećući ga ka ljestvama sa ponavljajućim, nemilosrdnim, svirepim:

— Gore! Gore kad ti kažem!

Ne sjeća se Sabahudin u kojem mu se trenutku otvorio smisao Šintorovog naglog izbezumljenog noćnog dolaska, ni da li je riječ redaljka sijevnula njegovom sviješću istoga časa kad je u svjetlosnom traku opazio veliku svježu natečenu rasjekotinu na lijevoj Šintorovoj jagodici. Pamti da su Šintorove beonjače toga časa bile premrežene sitnim crvenkastim žilicama, i da su mu se te krvave Šlintorove beonjače ponovo ukazale pred unutarnjim okom onoga časa kad su se, odozgor, iz golubane, po tamnom vazduhu šupe prosuli Dolini jauci, zvon šamara i tupi odjek muških udaraca u bubanj Dolinih rebara.

Pamti kako se potom snop baterijskog svjetla iz Šintorove ruke šetao mrakom šupe i kako je u tom snopu razaznavao lica svojih uličnih drugara. Iz prstiju Rasima Topa mrakom je frcnula kometa dogorjelog čika i Sabahudin pamti da je, dok se Rasim penjao uz ljestve, mislio samo na to kako treba nogom zgaziti taj čik. Pamti da se začudio silini te potrebe, i sjeća se kako se nije mogao odvojiti od zida. Štaka je odnekud izvadio svoju malu hohnericu i u tami šupe najednom su se počeli miješati zvukovi Dolinih bolnih cijuka sa tužnom melodijom što je silazila sa Štakinih usana. Sabahudin pamti da je u sebi izgovarao te talijanske riječi — Ora, sei rimasta sola, pianđi e non rikordi nula — sve dok mu se pred licem nije ukazala prijateljska ruka Vlade Klikera, s ispruženom bjelinom cigarete među prstima. U svjetlu šibice shvatio je da mu se ruka otkovala od zida i da sada može pušiti. Ne pamti ko se popeo drugi, čini mu se da je Rasim, izlazeći iz šupe, izgovorio: "Joj' raja, što mi zuji u ušima..." i da se neko, potom, nasmijao, kratko, besmisleno. "Ja neću tako. Ja neću tako" — izgovarao je u sebi sjećajući se koliko je puta pobjegao iz jekovačkog parka u čijem su grmlju, pod komandom Faruka Kuhara, patkačanska pićuladija skidala mrak sa očiju. "Ja neću tako!" Pamti da su pokraj njega aluminijske noge pronijele Kikino žgoljavo tijelo prije nego što je čuo Šintorov poderani glas:

— Šta ti čekaš?

Vidio je da Šintor stoji pred njim, osjetio je kako mu Šintorova ruka dotiče bradu i pridiže lice: sunuo mu je svjetlosni snop u oči i istoga je časa u lobanji osjetio nešto poput silne eksplozije.

— Cmizdriš, pizdo!

— Ne cmizdrim. To — od cigare.

— Cmizdriš, kretenu. Jesi je karo?

— Jesam, Šintore, matere mi.

— Pa šta cmizdriš onda?

— Dim, bolan. Ušo mi u oko.

— Ušo ti je klinac u oko, pizdo. Jesi karo ili nisi — čuješ šta te pitam?

— Jesam, Šintore, slobode mi! — izgovorio je Sabahudin prvi put u životu jedinu zakletvu kojoj je Šintor mogao povjerovati. Odozgor je dopirao jedva čujan plač i Sabahudin je shvatio da Doli preko lica drži ćebe.

— Briši.

Teturao je Sabahudin pustim noćnim dvorištem između baraka ne opirući se silnoj potrebi za plačem: činilo mu se da ga ta suzna bujica puni naročitom ljepotom gradeći na temeljima njegove nesreće nekog sasvim drugog čovjeka. Pamti kako je u sebi ulovio nekakvo potpuno novo i nepoznato osjećanje o kome ne zna ništa osim da je tako zamišljao heroje. Dok je pred ulazom u baraku, odmaknut od svjetlosti prljave žarulje na dovratku, otirao suze — pamti da se odnekud začuo poznati bruj Šintorovog bemvejca. Zna da je, potom, ustrčao uz travnatu padinu Halilbašića ulice i stigao da vidi, na pustoj granitnoj poljani Kovača, Šintorov bemvejac kako zamiče u desnu okuku Zije Dizdarevića ulice. Ne sjeća se Sabahudin da li je tu sliku vidio tada, ili usnio poslije, u čestim snovima sa Doli, ali zna da ga je slika začudila: Doli je objema rukama, sa zadnjeg sjedišta, obgrlila Šintora oko pojasa, glave naslonjene na Šintorovu lijevu plećku. Njenu je kosu unazad nosio vjetar.