BAHAI - SVJETSKA RELIGIJA ILI SEKTA ISLAMA?

Zašto bahai religija, progonjena u Iranu, nije tek puka sekta islama? Kako je njen utemeljitelj, Bahaullah, prošao golgotu zatvora i progonstva, od Teherana, Bagdada, Kurdistana, Carigrada do 'Svete zemlje'?

 

Bahaullah – ispunjenje islamskih mesijanskih očekivanja?   

 
Godine 1844. očekivao se dolazak Mesije ne samo u kršćanskom svijetu (kada se prema starozavjetnoj knjizi proroka Danijela završavalo razdoblje od 2300 godina), već također i u islamskom (ispunjenje proročanstva iz Kurana i tradicionalnih spisa). Tako se te godine u Iranu pojavila šiitska sekta babista, koju je osnovao 25-godišnji trgovac iz Shiraza, Mirza Ali-Mohamed, nazvan Bab (Vrata). Jedan od iniciranih bit će Bahaullah, kasniji osnivač bahai vjere, svjetske religije koja se odcijepila od islama i razvila univerzalističku pacifističku doktrinu.


Bahaullah je rođen 1817. godine u Teheranu u Perziji. Potječe iz plemićke obitelji, koja vuče porijeklo još od drevnih perzijskih kraljeva. Kao dijete, nije pohađao redovite škole, već je obrazovanje stekao od privatnih tutora. Bio je pobožan musliman, a uz to vrlo inteligentan, i već je s 14 godina vodio diskusije o religijskim pitanjima s vodećim ulemama. Nakon očeve smrti, kada su Bahaullahu bile 22 godine, ponuđeno mu je mjesto ministra u vladi (koje mu je pravom nasljedstva pripadalo), no on je ovu ponudu odbio. Sa 27 godina prihvatio je novu vjeru babizma, čiji je postao gorljivi zagovornik. Osnivač nove vjere Bab umro je mučeničkom smrću 1850. godine, nakon šest godina propovijedanja, te nakon što se zamjerio vlastima. Njegova je smrt izazvala revolt babista, a jedan je od pripadnika ove sekte izvršio neuspjeli atentat na perzijskog šaha, 1852. godine. Uslijedila su hapšenja mnogih članova sekte, a među ostalima je u tamnicu bačen i Bahaullah. Tada je započeo četrdesetgodišnji period njegovog progonstva i utamničenja.


U zatvoru u Teheranu je proveo četiri mjeseca. Nakon što je utvrđeno da nije sudjelovao u pripremi atentata, prognan je zajedno s obitelji i manjom skupinom sljedbenika u Bagdad. Kada je ondje pokušao reorganizirati vjernike i ponovo ih okupiti, naišao je na otpor i neprihvaćanje od pojedinaca, tako da se povukao u planinski predio Kurdistana, gdje je proveo dvije godine. Tamo se družio s istaknutim sufistima, i ubrzo među njima stekao reputaciju, zbog svoje učenosti i mudrosti. Kada su glasovi o njegovom ugledu dospjeli do Bagdada, bio je pozvan natrag u svoju zajednicu. Slijedećih sedam godina proveo je u proučavanju i pisanju knjiga. Njegovi su najpoznatiji radovi iz ovog razdoblja Knjiga osvjedočenja i Skrivene riječi. Kako je njegova popularnost u gradu rasla, isto se tako javljao sve veći otpor islamskog klera i perzijske vlade, tako da je još jednom bio prognan, ovaj put u Carigrad. Uoči odlaska u glavni grad Turske, u vrtu Ridvan u blizini Bagdada, Bahaullah je objavio svoje božansko poslanje, što se ujedno i smatra i utemeljenjem bahai vjere. Bilo je to u travnju 1863. godine.


Bahaullah i njegova mala zajednica ostali su u Carigradu samo četiri mjeseca, te su na uporno inzistiranje perzijskog ambasadora bili ponovno prognani, i to u Adrianopol, grad u evropskom dijelu Turske, gdje će ostati naredne četiri i pol godine. Iz ovoga je grada Bahaullah uputio čitav niz poslanica evropskim vladarima, papi Piju IX, te perzijskom šahu i turskom sultanu. Godine 1868., kako je bahai zajednica postajala sve utjecajnija, još je jednom morala u progonstvo, no ovo je sada bilo ipak konačno odredište. Radilo se o gradu-utvrdi Akka, na obali sredozemnog mora, gradu koji je za vrijeme križarskih ratova često mijenjao gospodare i bio teško stradao.

U gradu-utvrdi Akka Bahaullah i njegova zajednica (koja je u to vrijeme brojala oko 80 ljudi) ostat će slijedeće dvije godine, pod vrlo teškim uvjetima. Akka je u to vrijeme bila kažnjenička kolonija, ozloglašena zbog nepodnošljive klime i po boleštinama koje su tu vladale. K tomu, mještanima je bio zabranjen kontakt s članovima bahai zajednice, oslikanih kao neprijatelja državnog poretka i širiteljima bogohulnih i nemoralnih ideja. No, kasnije je zajednici ipak omogućen boravak na jednom posjedu izvan gradskih zidina. Tu će Bahaullah provesti posljednji period svog života, te napisati djelo Kitab-i-Aqdas, koje se smatra svojevrsnom biblijom bahajske vjere.

Nakon Bahaullahove smrti 1892. godine vodstvo bahai religije preuzeo je njegov sin Abdul-Baha. On je najzaslužniji za širenje vjere u Africi, Evropi i Sjevernoj Americi. Nakon Prvog svjetskog rata, zbog zasluga u pružanju humanitarne pomoći, dodijeljena mu je titula «sir», od strane britanskih vlasti, pod čijom je upravom bila Palestina. Adminitrativno središte bahai vjere ostat će u Svetoj zemlji, u Haifi, gdje će biti izgrađen hram, s prekrasnim velikim vrtom. Danas bahai religija ima oko šest milijuna sljedbenika diljem svijeta, u više od 100 tisuća lokalnih sjedišta, na svim kontinentima.

Zbog islamskog podrijetla bahai vjeru često smatraju islamskom sektom, no čini se da takvo uvjerenje nema osnova. Naime, jedna bitna odlika, koja ovu religiju odvaja od islama jest eliminacija načela džihada, te sukladno tome njen pacifistički karakter. Druga bitna odlika jest načelo ravnopravnosti muškarca i žene, za razliku od Kurana, koji dopušta muškarcu biti gospodarem ženi. Ne manje važna odlika bahai vjere jest tolerancija prema religijama koje nisu striktno monoteističke, poput budizma i hinduizma. Ovima bi trebalo pribrojiti još i važna načela ukidanja predrasuda, harmonija između znanosti i religije, jedinstvo svih božjih religija, te zalaganje za svjetski arbitražni sud, parlament i vladu. Mada je bahai religija započela kao ogranak islama, smatrati je samo sektom ove religije bilo bi isto tako krivo kao i smatranje kršćanstva židovskom sektom.

Neki autori drže da je bahai teologija pod vidljivim utjecajem islamskog neoplatonizma, koji, kao što je poznato ima svoje korijene u mističnoj teologiji Plotina i helenističkoj filozofiji. No, ne bi bilo ispravno vidjeti samo utjecaj ovih tradicija, već i svih drugih religijskih tradicija, pa se tu radi o jednoj meta-filozofskoj «perenijalnoj filozofiji», koja transcendira sve granice, vremena, mjesta, kulture i etape u historijskom razvoju. Prema Bahaullahu u svakoj epohi se božanske zapovijedi mijenjaju u skladu sa zahtjevima određenog doba, s izuzetkom zakona ljubavi, koji je vječan i nepromjenjiv. Njegov nasljednik Abdul-Baha zaključuje: «Svaka ona religija koja nije uzrokom ljubavi i jedinstva, ne može se zvati religijom.»

 
Izvor
 

 

Islam je veoma zatvoren za nova učenja u okviru vere. Samim tim što se neko proglasio za poslanika poreko je Kuran gde jasno stoji da je Muhamed zadnji poslanik poslan od Boga da uči ljude o veri. Nakon njega očekuje se samo još drugi dolazak Ise (Isusa) pred kraj vremena. Ovo učenje se razvilo iz Islama ali teško da ga možemo nazvati sektom. Inače mnoge vere vuku poreklo iz drugih vera pre njih.

U islamu pitanje poslanika nije za zafrkanciju. Behaije su nevjernici. I sama činjenica da im je sjedište u Izraelu muslimanu govori dovoljno.