Roditelji i odrasla djeca

Premda ne postoje jednake osobnosti, a posebno ne jednake obitelji, pa tako nema niti jedinog ispravnog recepta za pravilan oblik odnosa, možemo se pitati što je najzdravije i najpoticajnije za cijelu obitelj: manje ili više kontakata, zajednički život ili odvojenost, potpora ili neovisnost? Kada i do koje mjere je potrebno da se dijete odvoji od roditelja?

Ponekim mladim ljudima odvajanje može predstavljati životnu krizu. Možda će nastojati što duže ostati pod okriljem fizičke, financijske, a možda i emotivne sigurnosti roditeljskog doma. Roditeljima će to najčešće odgovarati, a neki mogu i aktivno sabotirati dijete u odvajanju. No, pitanje je može li osoba ikad stvarno odrasti ako se odvajanje od roditelja nikad ne dogodi?

U očima roditelja, dijete u pravilu ostaje dijete. Kako vrijeme prolazi oboje odrastaju odnosno stare, no dobna razlika se ne mijenja. Kad pogledamo unatrag nekoliko godina, a posebno desetljeća, svjesni smo koliko sada imamo više iskustva i razumijevanja života. Osoba od dvadeset godina nerijetko se osjeća zrela i samostalna, no s trideset godina možemo se sjećati sebe s dvadeset i misliti kako smo bili naivni i neiskusni. S pedeset godina, tridesetogodišnjak nam se može činiti kao dijete! U poodmakloj dobi, čak i ljude srednjih godina možemo vidjeti kao neiskusnu mladost.

Tako je i roditelju često teško doživjeti svoje odraslo dijete kao zrelu i ravnopravnu osobu. Neki roditelji možda neće primijetiti da su, premda imaju nekoliko desetljeća više životnog iskustva, to vrijeme iskoristili daleko manje za napredovanje, a više za utvrđivanje ustaljenih obrazaca funkcioniranja, te zapravo nisu mentalno mnogo odmakli od svojih srednjih godina. Poneki roditelji napredovat će do kraja života i, naravno, tako uvijek imati desetljeća prednosti pred djetetom, čak i uz sve informacije i iskustva koja su danas dostupnija djeci nego ikad prije.

Čak i u obitelji u kojoj postoji trud – a najčešće ne postoji – da se komunikacija održi na razini ravnopravnih odraslih osoba, da se odluke donose zajednički pri čemu se svačije mišljenje podjednako uvažava – stare navike, podsvijest i potisnuti dijelovi osobnosti znatno će to otežati. Roditelji će biti pred velikim izazovom da izbjegnu upasti u staru naviku postavljanja kao autoritet, nametanja svog mišljenja i iskustva. Kod sina ili kćeri ponekad će sami poznati izrazi lica roditelja, ton njihovog glasa i sitne geste, pokretati dječje emocije i duboko usađene navike komuniciranja. Potrebno je mnogo truda da se to promijeni.

U praksi, najčešće će osoba koja živi s roditeljima manje ili više svjesno osjećati da je i dalje u ulozi djeteta; da se njezino mišljenje manje uvažava, da manje sudjeluje u donošenju odluka, a često će iz udobnosti prihvaćati i financijsku potporu. Tako ne dobiva priliku osjetiti istinsku samostalnost i suočiti se s brojnim životnim izazovima. Prevelika zaštićenost podjednako je toksična za odraslu osobu kao što je i za dijete.

S druge strane, sve veća odvojenost i otuđenost ljudi jedni od drugih, dovodi do brojnih drukčijih problema. Osim logične usamljenosti i nedostatka ljubavi i komunikacije, nema niti prirodnog i spontanog pomaganja jedni drugima. Roditelji s malom djecom koja traže izuzetno puno vremena i pažnje, nemaju nikoga tko bi im pomogao te su prisiljeni žrtvovati ili svoju ili djetetovu dobrobit, najčešće dijelom i jedno i drugo, kako bi svakodnevni život učinili prihvatljivim. Roditelji odrasle djece često se osjećaju još i više usamljenima i napuštenima.

Problem je u usmjerenosti isključivo na primarnu obitelj umjesto na zajednicu. Vrlo uska primarna obitelj, koja broji samo nekoliko članova, pokušava ispuniti sve svoje životne potrebe i istovremeno održati neovisnost, u svijetu u kojemu je međusobna pomoć i podrška kroz najveći dio povijesti bila ključni uvjet preživljavanja. S druge strane, tražiti podršku zajednice u svijetu ljudi koji se bore za nadmoć, a ponekad i preživljavanje, koji još nisu ni izdaleka riješili vlastite potrebe i strahove u većini životnih područja, nije realistično. Ljudi u pravilu prilaze jedni drugima uz sumnjičavost i često prilično opravdano nepovjerenje, umjesto s veseljem, ugodom i pozitivnim očekivanjima. Tako se mnogi ljudi mogu naći u dilemi, raditi manje kako bi mogli više vremena pokloniti djeci (i roditeljima), ali se odreći brojnih drugih mogućnosti, ili raditi više kako bi mogli platiti osobu koja će čuvati djecu ili pomoći roditeljima? Niti jedan od tih izbora nije baš najsretniji.

U nekim primitivnim zajednicama, a ponegdje takve još i danas postoje, ljudi zajednički odgajaju djecu i pomažu starijima, tako da pojedinac nikad nije potpuno opterećen ovisnošću jedne ili više osoba isključivo o njemu. No u većini primitivnih zajednica također su postojale i krute uloge, obeshrabrivanje različitosti i individualnosti i, sve u svemu, zajedništvo iz nužde, a ne iz ljubavi. Suvremeni svijet donio je svoje probleme, ali i prednost slobode i kakvog-takvog izbora.

U idealnom svijetu, promašli bismo grupu prijatelja s kojima bi uživali provoditi vrijeme, čije bismo obitelji također voljeli i ne bi nam bilo teško provesti neko vrijeme s njima onda kad je to potrebno. U takvom krugu prijatelja, ljudi bi mogli pronaći pouzdanu pomoć i podršku i sami je pružiti onda kad im to odgovara. Zvuči utopijski? Sigurno nije lako pronaći takve prijatelje, no koliki broj nas je to ikad aktivno i pokušao? Kad bismo poduzeli inicijativu da proširimo svoj krug poznanstava, da odaberemo ljude koje volimo i u koje imamo povjerenja, možda bi i za jedne i za druge bilo olakšanje da netko predloži međusobnu pomoć.

Zadnjih godina života roditelja, a u nekim obiteljima i ranije, može doći do zamjene uloga kako oni postaju fizički, a ponekad i mentalno sve nemoćniji. Možda će trebati fizičku, emocionalnu, pa i materijalnu podršku. Roditelj se može početi ponašati poput djeteta, pokušavajući zadržati autoritet i neovisnost koje osjeća da gubi, ili pod utjecajem boli ili straha od bolesti i smrti. Tada se možemo pitati kakav je odnos najzdravije i najprikladnije uspostaviti u tim uvjetima?

U odrasloj dobi, nema više opasnosti da ćemo u takvoj situaciji razviti problematične obrasce gubitka vlastitog identiteta, krivnje i toksične percepcije odnosa, kakve je gotovo neizbježno da će stvoriti malo dijete ako roditelji pokazuju neku vrstu očekivanja ili potrebe da ono preuzme odgovornost za njihove osjećaje ili ponašanje. No, za odraslog sina ili kćer može biti vrlo opterećujuće i toksično ako je roditeljeva potreba za njima tolika da su prisiljeni u drugi plan staviti vlastitu obitelj i slobodno vrijeme. Odbiti to ili svesti na manju mjeru, možemo osjećati kao nemoguće ili nezahvalno. Nije malen postotak roditelja kojima je barem jedan, ako ne i osnovni, motiv za rađanje djece da ne ostanu sami u starosti.

U idealnoj zajednici, i skrb za starije bi se mogla odvijati kroz međusobnu pomoć i podršku, donekle slično kao i kod odgoja djece. Ljudi koji uživaju biti zajedno i provoditi vrijeme u grupama, bili bi motivirani spontano jedni drugima pomagati, a uz dovoljno poštovanje i povjerenje dogovor bi se mogao postići bez okrivljavanja, očekivanja i na svačije zadovoljstvo.

To je, naravno, idealna slika. Kad bismo živjeli u idealnom svijetu, ne bi bilo izazova niti prilike da išta naučimo! Svatko od nas ima svoje nesavršene okolnosti života kako bi kroz njih učio i razvijao se. Zato pokušajte prihvatiti situaciju kakvu imate kao priliku za napredovanje i zapitajte se, što kroz nju možete naučiti? Ako se osjećate spremni, razmislite i o tome da poduzmete inicijativu i stvorite krug prijatelja koji će uživati u međusobnoj podršci. Je li to izazov? Svakako! Stvaranje takve zajednice može biti i manji izazov nego njezino održavanje. Takva zajednica donosi brojne lekcije komunikacije, poštenja, poštovanja i povjerenja, a prije svega iskrenosti prema sebi i drugima.

Tako na svakoj stepenici razvoja imamo nove izazove. Kad naučimo ono što trebamo naučiti iz svoje sadašnje situacije, dobit ćemo nove izazove u novom području života. Jedan od tih izazova može biti i jednostavno se pokrenuti i poduzeti nešto!



copyright Kosjenka Muk, 2008

 Centar angel

Odnos roditelja i dece je međuzavistan na početku kad deca zavise od roditelja i na kraju kad roditelji zavise od dece. Za potomke je jako važno da se osamostale oko 22-25 godina ali na realnim principima. Znači da sami zarađuju za život, da se sami staraju o svojoj hrani, higijeni, potrebama. Na žalost u našem društvu često je teško doći do stana i posla. Dobar roditelj ipak treba da učini sve kako bi se potomstvo čak i ako ne može da živi samostalno što više osamostalilo.

 
u ovome je sustina, ostalo su nijanse