Sudar planeta u Ovnu :: Nauka ~ Tehnika ~ Military

@LaserXP

Citat

@pilot ovo je uvreda??? Svašta, vidi šta je on napisao... ma ne želim da se raspravljam

Ko je pominjao uvredu ?? Niti pilot ni ja. Kada bi se malo vise obracala paznja o onome sta je npisano, smisao recenice, ... ne bi se dolazilo do ovakvih stvari. Sada se pominje uvreda, a niko je nije spomenuo. Kada bi se ljudi malo bolje razumeli bilo bi mnogo bolje. Ne zelim da razvodnjavam temu. Neka mi modovi oproste.

Jedan deo Sumerskg objasnjenja nastanka Suncevog sistema

«Projekt Voyager je usmjerio našu pozornost na znaèaj sudara», priznao je Edward Stone s Kalifornijskog tehnološkog Istintuta (Caltech), glavni znanstvenik programa Voyager. «Kozmièki sudari bili su moæni oblikovatelji Sunèevog sustava.» Sumerani su istu tu èinjenicu razjasnili prije 6000 godina. Središnje mjesto u njihovoj kozmogoniji, pogledu na svijet i religiji zauzimala je kataklizma koju su nazivali Nebeskom bitkom. To je bio dogaðaj na koji
aluzije nalazimo u raznovrsnim sumerskim tekstovima, himnama i poslovicama, baš kao što ih možemo naæi u biblijskoj Knjizi Psalama, Poslovica, Knjizi Jobovoj i brojnim drugima. Ali, Sumerani su taj dogaðaj takoðer opisali detaljno, korak po korak, u dugom tekstu za koji im je bilo
potrebno sedam ploèa. Pronaðeni su samo dijelovi i citati sumerskog izvornika tog teksta; najpotpuniji tekst stigao nam je na akadskom jeziku, jeziku Asiraca i Babilonaca koji su u Mezopotarniju stigli nakon Sumerana. Tekst se bavi stvaranjem Sunèevog sustava prije Nebeske Bitke, a još i više prirodom,
uzrocima i i posljedicama tog strašnog sudara. Pomoæu samo jedne kozmogonijske premise on objašnjava zagonetke koje još uvijek zbunjuju naše
astronome i astrofizièare.
Još je važnije da, kad god modemi znanstvenici doðu do zadovoljavajuæeg odgovora, taj se odgovor uklapa i potvrðuje tvrdnje Sumerana! Sve do Voyagerovih otkriæa meðu znanstvenicima je prevladavalo stanovište da je Sunèev sustav kakvog danas vidimo oblikom jednak onome kakav je bio na svom poèetku, stvoren nepromjenjivim zakonima nebeskog kretanja i sile gravitacije. Nedvojbeno su postojali èudaci, meteori koji odnekud dolaze i sudaraju se sa stabilnim èlanovima Sunèevog sustava, oznaèavajuæi ih kraterima, i komete koje se uspinju naglo i strmo u silno izduženim orbitama, pojavljujuæi se od nekud i nestajuæi u naizgled nepoznatom pravcu. No, pretpostavljalo se da ovi primjeri kozmièkog otpada potjeèu sa samog poèetka Sunèevog sustava, prije otprilike 4,5 milijarde godina te da su to dijelovi planetame materije koja se nije uspj~la spojiti u planete ili njihove satelite i prstenove. Još nas više zbunjuje asteroidni pojas, traka stijenja u obliku lanca, na podruèju izmeðu Marsa i Jupitera. Prema Bodeovom pravilu, empirijskom pravilu kojim se objašnjava zašto su planete nastale baš na tim položajima, izmeðu Marsa i Jupitera bi se trebao nalaziti planet, barem dva puta veæi od Zemlje. Je li otpad koji kruži u asteroidnom pojasu ostatak tog planeta? Tu se javljaju dva problema: ukupna kolièina tvari u asteroidnom pojasu nije dovoljna za masu jednog takvog planeta, a osim toga ne postoji uvjerljivo objašnjenje što je moglo uzrokovati raspadanje takvog pretpostavljenog planeta; ukoliko se radilo o nebeskom sudaru, postavlja se pitanje kada, s èime i zašto? Znanstvenici nemaju odgovora.
Spoznaja da se morao dogoditi jedan ili više veæih sudara koji su izmijenili Sunèev sustav od njegovog poèetnog oblika, postala je neizbježna nakon prelijetanja Urana 1986. godine, priznaje dr. Stone. Èak i prije susreta s V oyagerom se znalo, promatranjem teleskopima i ostalim instrumentima, da
je Uran nagnut na stranu. No, je li on stvoren takav od samog poèetka ili je neka vanjska sila -snažan sudar ili susret s nekim drugim velikim nebeskim
tijelom -prouzroèila nagnuæe?
Voyagerovo detaljno istraživanje Uranovih prirodnih satelita trebalo je na to odgovoriti. Èinjenica da ti sateliti kruže oko Uranovog ekvatora u njegovom nagnutom položaju, èineæi zajedno nešto nalik bikovom oku okrenutom prema Suncu (Slika 7), navela je znanstvenike da se upitaju jesu li
se ti sateliti nalazili na tom položaju u trenutku dogaðaja koji je prouzroèio nagib, ili su nastali nakon toga, možda od materije izbaèene silom sudara koji
je nagnuo Uran.
Teorijsku osnovu odgovora je, prije susreta s Uranom, meðu ostalima iznio i dr. Christian Veillet iz francuskog Centre d'Etudes et des Recherches
Geodynamiques. Da su sateliti nastali u isto vrijeme kad i Uran, nebeska «sirovina» od koje su se nagomilali trebala je zgusnuti težu materiju bliže
planetu; na unutarnjim satelitima trebalo bi biti više teške, stjenovite tvari i tanjeg ledenog sloja, a na vanjskim satelitima bi trebala biti laganija
kombinacija tvari (više vodenog leda, manje stijenja). Po istom principu podjele materije u Sunèevom sustavu -veæina teže materije bliže Suncu, više
lagane materije (u «plinovitom» stanju) dalje od Sunca -sateliti udaljenijeg Urana trebali bi biti proporcionalno laganiji od satelita bližeg Satuma. No, otkrivena situacija je suprotna ovim oèekivanjima. U opsežnim izvještajima o susretu s Uranom, objavljenim u Science, 4. srpnja 1986., ekipa
od èetrdeset uèenjaka zakljuèila je da je gustoæa Uranovih satelita (osim u sluèaju Mirande) «znatno veæa od gustoæe ledenih Saturnovih satelita». Isto tako, podaci s V oyagera 2 pokazali su -opet suprotno onome što je «trebalo biti» -da su dva veæa unutamja Uranova satelita, Arijel i Umbrijel, lakši po
sastavu (debeli, ledeni slojevi; male, stjenovite jezgre) od vanjskih satelita Titanije i Oberona, za koje je otkriveno da se sastoje uglavnom od teže
stjenovite tvari i imaju samo tanke ledene slojeve. Nisu samo ova otkriæa V oyagera 2 navodila na pretpostavku kako sateliti Urana nisu nastali u isto vrijeme kad i sam planet, veæ nešto kasnije, u neobiènim okolnostima. Još jedno otkriæe koje je zbunjivalo znanstvenike bila je èinjenica da su Uranovi prstenovi bili cme boje, «cmji od ugljene prašine», vjerojatno sastavljeni od «tvari bogate ugljikom, nekom vrstom prvotnog katrana nakupljenog iz vanjskog svemira». Ovi tamni prstenovi, svinuti i nagnuti i «bizamo eliptièni» nisu uopæe slièili na simetriène narukvice ledenih èestica koje kruže oko Saturna. Sest novih pratitelja otkrivenih oko Urana, od kojih su neki djelovali kao «pastiri» prstenovima, takoðer su bili crne boje.
Oèigledan zakijuèak bio je da su prstenovi i pratitelji nastali od otpada «žestokog dogaðaja u prošlosti Urana». Pomoæni znanstvenik na projektu u
JPL, Ellis Miner jednostavno je izjavio: «Vjerojatna je moguænost da je u Uranov sustav uletio uljez i udario u nekada veæi mjesec toliko jako da ga je
razbio.»
Teorija o nebeskom sudaru kao dogaðaju koji bi mogao objasniti sve neobiène pojave na Uranu i njegovim satelitima i prstenovima bila je pojaèana
otkriæem da cmi otpad velièine velikog kamena, koji tvori Uranove prstene, obiðe oko planeta svakih osam sati, brzinom dva puta veæom od brzine
rotacije planete oko svoje osi. Tako dolazimo do pitanja, kako je otpad u prstenovima dobio takvu, mnogo veæu brzinu?
Na osnovu svih prethodnih podataka, kao jedini uvjerljiv odgovor javila se moguænost nebeskog sudara. «Moramo raèunati na moguænost da su
uvjeti stvaranja satelita bili pod utjecajem dogaðaja koji je prouzroèio veliki nagib Urana», izjavilaje ekipa znanstvenika. Jednostavnije reèeno, to znaèi da
su vrlo vjerojatno sateliti o kojima se raspravlja nastali kao posljedica sudara koji je nagnuo Uran na stranu. Na konferenciji za tisak znanstvenici NASA-e
bili su smioniji. «To je mogao prouzroèiti sudar sa objektom velièine Zemlje, koji putuje brzinom od otprilike 40.000 milja na sat,» rekli su, nagaðajuæi da
se to vjerojatno dogodilo prije otprilike 4 milijarde godina. Astronom Gary Hunt s Imperial Collegea u Londonu, sveo je prièu na samo nekoliko rijeèi: »Uran je nekada davno primio moæan udarac.»
No, niti u usmenim kratkim informacijama niti u dugim pisanim izvješæima nije se pokušalo sugerirati što je bilo to «nešto», odakle je stiglo i kako se
dogodio sudar ili udarac u Uran.
Da bismo dobili odgovore na ta pitanja, morat æemo se vratiti Sumeranima. ..
Prije nego se iz znanja postignutog kasnih sedamdesetih i osamdesetih godina vratimo onome što se znalo 6000 godina ranije, potrebno je razmotriti još jedan aspekt zagonetke: jesu li neobiènosti na Neptunu posljedica sudara ili «udara» povezanih s onima na Uranu ili su svi oni posljedicajedne katastrofe kojaje utjecala na sve vanjske planete? Prije prelijetanja Voyagera pored Neptuna znalo se da planet ima samo dva satelita, Nerej i Triton. Otkrivena je neobièna orbita Nereja: neobièno je nagnuta u usporedbi s ekvatorijalnom ravni planeta (èak 28 stupnjeva) i ponaša se vrlo ekscentrièno: ne kruži oko planeta kružnom, veæ vrlo produženom putanjom, koja odnosi satelit gotovo šest milijuna milja daleko od Neptuna i vraæa ga skoro milijun milja blizu planete. Nerej bi po velièini, prema pravilima formiranja planeta, trebao biti okrugao; meðutim, on je neobiènog oblika, poput svijenog uštipka.

----------------------

Sve je zapoèelo, kazuju sumerski tekstovi, kada je Sunèev sustav još bio mlad. Sunce (u sumerskim tekstovima APSU, što znaèi «Onaj koji postoji od poèetka» ), njegov mali pratilac MUM.MU ( «Onaj koji je roðem), naš Merkur) i udaljeni TI.AMAT «<Djeva života») bili su prvi èlanovi Sunèevog
sustava; on se postepeno širio «foðenjem» tri planetarna para, planeta koje nazivamo Venera i Mars izmeðu Mummu i Tiamat, divovskog para Jupitera i
Saturna (koristimo se njihovim modernim nazivima) iza Tiamat i još udaljenijih Urana i Neptuna .
U ovom izvornom Sunèevom sustavu, još nestabilnom odmah nakon svog nastajanja (procijenio sam da se to dogaðalo prije otprilike 4 milijarde
godina), pojavio se «uljez». Sumerani su ga nazivali NIBIRU; Babilonci su mu nadjenuli ime Marduk u èast svog nacionalnog boga. Pojavio se iz
vanjskog svemira, iz «Dubine», kako se kaže u drevnom tekstu. Ali kako se približavao vanjskim planetima Sunèevog sustava, on ga je poèeo privlaèiti.
Prema oèekivanjima, prvi vanjski planet koji je privukao Nibiru svojim gravitacijskim privlaèenjem bio je Neptun, E.A «<Onaj èija kuæa je voda») na jeziku Sumerana. «Onaj koji ga je zaèeo bio je Ea», objašnjavaju drevni tekstovi.
Sam Nibiru/Marduk bio je prizor za promatranje; dražestan, blistav,uzvišen, gospodski, samo su neki od epiteta kojim ga opisuju. Iskre i munje sijevale su od njega prema Neptunu i Uranu dok je prolazio pokraj njih.
Možda je stigao okružen vlastitim satelitima, ili je možda neke od njih dobio kao posljedicu gravitacijskog privlaèenja vanjskih planeta. Drevni tekst ga
opisuje kao «savršenog èlana. ..teškog za gledati» -«èetiri su mu oka, èetiri su mu uha.»
Dok je prolazio pored EaeINeptuna, jedna strana Nibirua/Marduka poèela je oticati «kao da je imao još jednu glavu.» Da li se tada nabreklina odvojila i postala Neptunov mjesec Triton? Aspekt koji govori tome u prilog je èinjenica da je NibirulMarduk ušao u Sunèev sustav na retrogradnoj orbiti
(u smjeru kazaljke na satu), suprotno kretanju ostalih planeta . Veæ samo ovaj detalj kod Sumerana, prema kojem se planet koji je nahrupio kretao
suprotno kretanju svih ostalih planeta, može objasniti retrogradno kretanje Tritona, izrazito eliptiènu orbitu ostalih satelita i kometa i ostale velike
dogaðaje kojima se još trebamo pozabaviti.
Dok je Nibiru/Marduk prolazio pored Anu-a/Urana nastalo je još satelita. Opisujuæi prolazak Urana, u tekstu se navodi kako je «Anu zaèeo i rodio èetiri vjetra»; toliko jasna aluzija na èetiri Uranova glavna mjeseca, nastala, kako sada znamo, tijekom sudara pri kojem se nagnuo Uran.
Istovremeno iz kasnijeg odlomka drevnog teksta saznajemo da je i sarn NibiruIMarduk, kao posljedicu ovog susreta, dobio tri satelita.
Iako sumerski tekstovi opisuju kako je, nakon njegovog konaènog zarobljavanja u Sunèevu orbitu, NibirulMarduk ponovno posjetio vanjske
planete i konaèno ih oblikovao u sustav kakav danas poznajemo, veæ i sam prvi susret objašnjava razlièite zagonetke vezane uz Neptun, Uran, njihove
satelite i prstenove, a s kojima se suoèavala i još uvijek se suoèava modema astronornija.
Prošavši Neptun i Uran, NibirulMarduk je bio privuèen i dalje, u sredinu planetamog sustava, stigavši do ogromnog gravitacijskog privlaèenja Satuma (AN.SHAR, <Nladar neba») i Jupitera (KI.SHAR, <Nladar èvrstog tla» ). Kada se NibirulMarduk «približio i stao kao u borbi pored
Anshara/Satuma», dva planeta «poljubila su se u usta». Upravo tada je «sudbina», put kruženja NibirulMarduka promijenjen zauvijek. Isto tako, tada
je glavni satelit Satuma, GA.GA (konaèni Pluton), bio privuèen u smjeru Marsa i Venere, smjeru moguæem samo zbog retrogradne sile
Nibirua/Marduka. Naèinivši ogromnu eliptiènu putanju Gaga se konaèno vratio na krajnje granice Sunèevog sustava. Tamo se «obratio» Neptunu i
Uranu, prolazeæi njihovim putanjama na svom povratnom zamahu. To je bio poèetak postupka kojim je Gaga postao naš Pluton, sa svojom nakošenom i
neobiènom orbitom koja ga ponekad dovodi izmeðu Neptuna i Urana.
Nova «sudbina» ili putanja Nibirua/Marduka bila je tako neopozivo usmjerena prema starom planetu Tiamat. U to, relativno rano doba u stvaranju
Sunèevog sustava, sam sustav je bio obilježen nestalnošæu, pogotovo (saznajemo iz teksta) u podruèju Tiamata. I dok su se ostali obližnji planeti još uvijek nepostojano klimali na svojim putanjama, Tiamat su u razlièitim pravcima povlaèila dva diva iza nje i dva manja planeta izmeðu nje i Sunca.
Jedna od posljedica bila je da se s nje otrgla, ili se oko nje okupila «vojska» satelita «gnjevnih od bijesa», poetski reèeno u tekstu (uèenjaci su ga nazvali
Epom o stvaranju). Ovi sateliti, «rièuèa èudovišta», bili su «zagrnuti stravom» i «okrunjeni aureolama», vrteæi se gnjevno uokolo i kružeæi poput «nebeskih boQova». Dlaneta.