V

Desetak zena tiskalo se ondje k niskom prozoru sobice u kojoj su spavale moje sestre.

Starija i najmlaða sestra stajale su na njemu; drzale se rukama gvozdenih sipki i gledale u zene.

Neka sitna starica s crnom maramom na glavi hvatala se takoðer resetke, govorila im umiljato:

- Sinjorine nase drage, samo jednu suzu! Samo jednu kapljicu!

- Makni se, stara! Ako ca imaju, nece bit za tvoju gubicu.

- Sve ca mogu dat, bit ce samo za dicu.

- Je! Je! Za dicu!

I u tren oka troje malene djece, dignute od svojih majki, naðose se na onom prozoru. Stajala su nogama na pragu drzeci se grcevito sipki i gotova da zaplacu. Mrsava, blijeda djeca sa slinom u kutovirma usta, s ocima prestrasenim.

- Daj! Moli ... lipo!

- Reci sam! ... Dobre su one.

Ali jedno dijete zaplace. Stade se derati i lupati nogama. Majka ga morade maknuti, i dvoje druge djece banuse odmah na njihovo mjesto.

Najmlaða se moja sestra gotovo bojala, ali je starija gledala zamisljeno u djecu ne trenuvsi trepavicama svojih krupnih crnih ociju.

- Dajte, dajte, mlada gospodarice - navaljivahu na nju seljanke.

Ona je stajala neodlucna. Sjecala se nekih majcinih rijeci, no kad jedno dijete napokon sane: "Vode!" ona rece:

- Ali nemam case.

Sve se zene obradovase.

- Lako za to.

- Evo! Drz'te!

- Dones'te i lijte u ovo!

- Ne! Ne! Neka sama dili. Svima pomalo.

- Svima! Svima!

I sestra donese ibrik s vodom.

Oci joj se sada sjale. Usta smijesila. Rumenilo joj se rasu po licu. Ruke joj zadrhtase od uzbuðenja. Nikad mi se ne pricini tako lijepa i pametna.

Ona uze od neke zene sudic od kovine, natoci u nj vodu, primaknu ga kroz razmak izmeðu dviju sipki k ustima manjeg djeteta. Malisan je pozudno pio i gutao da vise posrkne; ali je ona pazila da se ni kap ne prospe.

- Dosta! Dosta! Ima nas mnogo.

Sad su zene trazile okolo djecu, hvatale ih i dizale na prozor. Veselje je vladalo u toj gomilici. Majke su trcale na obalu da naðu dijete; vracale se noseci ga u narucju.

- Napojite malo i ovoga moga kanarinca!

- Ali ja nemam vise vode.

- Ima je vasa mater.

Sestra potrca u drugu sobu.

Vidjeh doskora nasu majku gdje dolazi na kucna vrata i govori tiho i zabrinuto nesto ocu.

Ali se on nasmjehnu; odgovori joj glasno da smo mogli svi cuti:

- Vidio sam, vidio sam ... Tako ti je, zeno moja. Ustavis li zeðu pred vratima, ona ce ti u kucu kroz prozor pa i bila na njemu resetka od gvozða.

- Tako je, tako! - odobri gomila.

- Napoji jos jednom svoje pilice pa nosi ovoj djeci sve sto jos imamo. S drugima se lakse ceka, lakse i trpi.

- To je prava besida - vikne netko.

Ja sam gledao u oca kao u nekoga sto ga istom sada upoznajem. Osjecao sam za nj ono sto je osjecala i ona gomila zednih seljaka za koje sam dotada mislio da su jedva ljudi i da ih ne treba ni voljeti ni prezirati. Jest, otac me uci da je njihova zeða ista kao i moja; da kad njima nije dobro, pravo je da to bude i meni. Nije dakle istina da smo mi jedno a oni drugo. A jer je tako, sve cemo lakse skupa pretrpjeti. Nesto je lijepo uslo maloprije, kroz resetke onoga prozora, pod nasmijanim ocima i pokraj porumenjelih obraza moje najstarije sestrice u nasu kucu. Ja bih rada htio da je moja zeða ljuta kao i u tih ljudi, i da je ne utisam sve dok je se i oni ne lise.

I kad majka donije zenama ono malo vode sto smo je jos imali u kuci te me pozva da pijem pred djecom sto su cekala, ja progutah slinu sto mi se, vec gusta, hvatala za korijen jezika, pa joj rekoh:

- Hvala! Nisam bas tako zedan.

VI

Kad stigoh na obalu, ne naðoh na njoj najcuvenije seoske derane kojima sam se nadao.

Jedni su od njih bili otisli na Kargadur da se popnu na najvise hridine otkuda se vidi ulaz u dragu. Drugi se pak odvezose camcem na sama vrata uvale da se dignu iznad kamenoloma odakle puca vidik na kanal i na pucinu. Dogovorise se da ce pokupiti ondje suskora i suvadi i naloziti vatru netom ugledaju izdaleka bunar-laðu. Oni ce tako prvi javiti ljudima u luci da voda dolazi. Mogu celjad mirno sjedjeti u hladu dok ne vide dimove na uscu drage i na visinama Kagadura.

Nije dakle bilo na obali straha i trepeta seoske djece, jakog svadljivca Golijata, ni nemirnjaka Sibe, laganog i hitrog kao jegulja. Copor se djecaka kupio oko nekog drugog starijeg druga.

Bijase to Kosce, po godinama i po stasu vec momak ali po svemu drugome deran, i zapravo jedan od gorih. Suh, zut u licu, malene glave i dugih nogu i ruku, bio je nalik na kolac o kojemu visi nekoliko krpa. Bez ikoga i bez icega, skitao se posvuda, vise zahtijevajuci no proseci hranu, kadar da dugo trpi glad, zeðu i zimu. Od motike i od masklina uvijek je zazirao; otimao se svakom poslu, samo je rado nosio poruke iz sela u selo, prevaljujuci hitrije no itko i najteze putove svojim dugackim nogama. Bio je ljeti cest gost u nasoj luci i poznavao u njoj svaki kutic. Javljao je vec izdaleka, pjevajuci, svoj dolazak i nudio nam time svoje noge za hljepcic ili za par novcica.

Imao je sada okolo sebe nekoliko djecaka i - onako prignut a nemirnih nogu - bio nalik na visoku mrsavu kokos kad ceprka zemlju s pilicima ispred sebe. Igrao se s djecum "pod nogu", igru u kojoj je bio pravi majstor. Stojeci prignutih leða, stavljao je novcic na nokat palca desne ruke, pridrzavajuci ga svinutim kazipstom. Najednom bi zamahnuo tako snazno palcem uvis da je nokat davao glas, i povukao bi k sebi ruku. Novcic je letio uvis vrteci se pred njim okolo sebe, blistajuci na suncu i zvrceci kao kakvo vretence, da padne na zemlju ali ne prije no ga Koscina nozurina ne sakrije i ne poklopi. On se onda jos vise prigibao, upiruci rukom o koljeno; a djecaci su cucali pred onom nogom stavljajuci pred njom na zemlju svoje novcice.

- Marko!

- Marija!

- Bac'te i rec'te svi! - sokolio Kosce djecu i buljio svojim ribljim ocima u novac brojeci ga pogledom.

- Marko! Marija! - klicali su djecaci, gurajuci vrhom kaziprsta svaki svoj novcic ka Koscinoj nozurini.

On bi onda povukao polako natrag nogu struzuci tabanom tlo. Njegov bi se novcic pokazao, ali ponajvise pokriven prasinom. Onda bi Kosce kleknuo, prignuo glavu i puhnuo u onu krajcaru.

- Marko je! Marko!

Dugonja je hitrom kretnjom dizao sve one novcice sto ih dobi, i bacao po krajcaru svakom djecaku koji bijase sretno pogodio.

I uvijek je po koji dobiveni novcic ostajao u Koscinoj ruci. Ali je gotovo svaki put bilo vike i svaðe.

- Reka sam: Marko!

- Lazes, lupezu. Reka si: Marija!

Kosce je znao da se tako dere i bulji ocima i mase rukama da je na koncu imao uvijek pravo. Poslije svaðe igra se jos zivlje nastavljala. Novcic je sada glasnije zvrcao odskocivsi od Koscina nokta, i pravio ljepsi polukrug padajuci k njegovoj nozi. Dugonjine su oci upornije gledale u novac, a taban mu je jos jace lupao o tlo.

Ali tog dana on nije imao srece. Izgubio sve svoje. Najedanput poce traziti novac natrag jer da su mu neki djecaci vec otprije duzni. Oni se svi skupa oprijese. Kad vidi da tako nece ni do cega doci, on rece:

- A biste ca dali, kad bi vas nahranil i napojil?

- E, onda da!

Kosce ih povede u obliznje dvoriste prazne kucice.

- Pocekajte tu. Najprije cemo ca zalozit.

Pope se kamenim stubama, upre o vratasca uzgredne zgradice. Iako rasklimana i trosna, vrata se ne otvorise.

- Hod'te gori! Pomozite!

Djecaci potrcase. Uprijese svi slozno. Nesto puknu; vrata se otvorise udarivsi o nutarnji zid. Pokaza se uzak prostor s "bocalom" izlizanim od konopa.

Neki se djecak prignu nad bunar i rece:

- Prazan je.

- Ma se nasa pecenka u njemu pece! - klikne Kosce. - Nazad! Pustite me!

On zasuce visoko hlace na nogama i oba rukava; pope se na "bocal"; poce se spustati u bunar. Nije to bilu prvi put sto je u nj ulazio: znao je o sto da upre nogom, o koji kamen da se uhvati.

Doskora se culo kako gaca po gnjecavu mulju.

- Dajte kakvi scap.

A kad mu dadose stap, on zapjeva u bunaru.

- Trazi blago u gustirni.

- Ruga se s nama.

- Namazat ce nas blatom.

I vec su derani htjeli spustiti poklopac na grlo bunara pa Koscu u njemu zatvoriti, kad on viknu:

- Evo je! Evo! Ma je teska.

Penjao se gore. Pokaza se na otvoru. Nosio je veliku jegulju s glavom zabodenom u ostri vrh stapa. Blatnih crnih ruku i nogu stajao je pred djecacima, keseci se od zadovoljstva. Lupao je zivotinjom o "bocal"; kricao:

- Eto pecenke! Zna sam ja za nju. Baci sam je u gustirnu jos proslog Uskrsa.

I svi siðose u dvoriste.

Vatra je doskora gorjela pred nama.

- Zerave triba! Zerave! - vikao je Kosce i rezao jegulju na komade.

Stajali smo u krugu okolo vatre. Gledali onog dugonju, kako lomi i reze stap; pravi male raznjice na koje ce nataknuti ribu.

- Meso joj je masno i bilo kako snig. Ne fali nam nego malo kruha i saka soli.

Ja potrcah kuci, progutah u hitnji nesto od jela sto nam ga je majka bas nosila na sto, uzeh kruh i ponijeh Kosci so.

- Sjor Vlade ce dobit badava. On mi ni nista duzan - rece on.

Dugonja je cucao kraj vatre, drzao u jednoj ruci raznjic i okretao ribu iznad zerave, dok je drugom solio. So je padala u zar i veselo pucketala. Svi smo je sada bacali na jegulju i u vatru. Miris svjeze, pecene ribe blazio nam nozdrve, golicao i drazio glad. Novcici su iznova padali pred Koscine noge, a on je dijelio zalogaje. Ja sam dugonjinim nozicem rezao kruh, darivao po krisku svakome.

- Dobro je to!

- Ma je tvrdo kao koza ...

- I slano. Prevec si zasolil. nesrico!

Potezali su i derali ribu prstima i zubima. Zvakalo se i gutalo pohlepno. Ni najbolja riba na nasem stolu ne pricini mi se nikada onako tecna. Ipak se potuzih da je prevec masna.

- Masna? Ca to mari? ... Da sam kralj, ja bih samo loja jil - rece Kosce.

Jegulje i kruha nije vise bilo; glad je bio stisan. Ali sad poce nesto drugo da nas muci. Prevec posoljeni zalogaji bijahu nam razestili zeðu. Palilo nas u grlu. Nepce nam gorjelo. Jezik nam bio suh.

- Kosce! Reka si, da ces nas i napojit.

- Eno mora ... pa loci.

A mi se svi pobunismo. Vikao sam i ja jer i kod nas u kuci nije vise bilo ni kapi vode, jer sam i ja bio platio svojim hljebom i svojom solju Koscinu ribu i jer sam se u taj trenutak osjecao u svemu jednak s djecacima s kojima sam trpio istu zeðu. Podne je bilo vec proslo. Ni cuha vjetra, a sve naokolo pece, gori i zedni.

- Moras! Pogodili smo se. Na ti sve ca jemamo.

- Nisi od beside.

- Jesam! - razgoropadi se dugonja. - Jesam, ma se bojim da necete sa mnom, da cete se prestrasit. E, da su tu Golijat i Sibe!

- Necemo!

- Pa dobro. Ja znam di je voda: prava, dobra voda.

Mi ga pogledasmo u cudu.

A on nam pokaza kucu s velikim zatvorenim dvoristem visokih zidova.

Sutjeli smo. Ta jedno je otvoriti silom vratasca tog malenog praznog bunara izvan kuce i traziti na njegovu dnu jegulju, a drugo je pak provaliti u zatvoreno dvoriste pa u tuðu zatvorenu kucu gdje je cisterna bas pod plocnikom u kuhinji. To bijase jedina prazna kuca u luci u koju se nisam ni ja bio nikada usudio. A onda njezin vlasnik, Konsiljer, koji je stanovao u nekom dalekom lijepom gradu! Velik gospodin o kojemu se govorilo samo uz hvalu i uz neki strah!

- Krepajte onda od zeje! - naljuti se na nas Kosce. Ca vas je strah? Necemo se nego napit.

- Hod'mo!

I mi poðosmo za njim.

VII

Obala je pred kosiljerovim dvoristem bila puna, ponajvise zena, pa i ovaca i mazgi, jer je poslije podne na onoj strani luke sjena samo rasla dok se sunce spustalo polako prema zapadu.

Zene se kupile oko neke mrsave blijede djevojke, povaljene na zemlju. Kusale su da je dignu, hvatajuci je straga ispod pazuha, ali je ona bila ukocena kao klada.

- Live! Live! Ne cujes me?

- Sama je kost i koza, ma je teska ka od gvozða. A kako je mrzla.

A Livija je postajala jos kruca. Gledala preda se polusklopljenih ociju; micala usnama kao da nesto tepa.

- Pust'te ju. Znam ja nju. Proc ce joj odmah. Najedanput.

I djevojka zbilja, sama sjedne, udari u cudan smijeh i hohotanje.

- Svetica je ona, svetica. Samo vi nju pustite!

Livija je gledala oko sebe, drzeci mrsave ruke prekrizene na prsima sto joj ih bijahu razgalili da joj bude lakse. Pruzala uvis vrat, visok i tanak kao u golusave pticice; grcila usta i izbacivala iz sebe duboke uzdahe za koje se nije znalo jesu li od muke ili od neke lagode. Lice joj postajalo nekako jasnije i ljepse.

- Svetica! Cut cete je sada.

A ona se smijesila, gledala u nebo, govorila u nekom zanosu:

- Jedan, dva oblaka!... Bili oblak nase srice; crni oblak nase zalosti. Iz prvoga cvice; iz drugoga suze ... Prosut ce nam se u njidra; kapat ce nam na celo.

- Svetica! Svetica!

- Kako je sada lipa!

- A ca jos vidis, Live?

Ona se htjede dignuti. Pruzase vrat, glavu i usta. Svaki je misic na njoj drhtao.

- Eno ga! Eno! Gre k nami. Gazi do kolina po vodi. Grabi je. Skropi nas. Zaliva nas kako cvice. I sve vonja po kisi ... Dignite me!

A kad je dignuse, ona kriknu od nenadanog straha. Lice joj se skrivi.

- Krv! Krv! Zaklali su dite. Dajte vode! Dones'te vode!

I ona poce drhtati.

- To je fibra od zege.

- Vode!

- O jadne smo ti mi i ona! Nigdje ni kapje.

U taj trenutak banu Kosce pred vrata dvorista.

- Ima vode - rece on.

- A gdi?

- U toj kuci. U gustirni u kuhinji.

Nasta zagor. Kao da se i Svetica na tu vijest rastrijeznila. Ona pruzi ruke prema dugonji.

- Povedi! Povedi! - nasta vika.

- Povedi me, Ive! Zalit cu moje mrtile. Napojit cu svoje janje.

Kosce upre snazno o vrata Konsiljerova dvorista, ali uzalud.

- Gredu! Dones'te je. Onu tamo!

I gredu bi bili doskora i donijeli, da neciji glas ne grmnu s visoka:

- Nazad, zene!

Na zidu dvorista stajase covjek i gledase u gomilu.

Bio je to Konsiljerov navdar, tezak iz Malog Sela.

Ali upravo taj covjek nije bio kadar stisati buru sto se pocinjala dizati u njedrima onih zena zednih i gladnih, izmucenih dugim cekanjem i vec u strahu da nece nista ni docekati. Nisu ga voljele jer je bio za njih tuðinac; a mrzile ga jer bijase ostar prema zenama iz Velog Sela kad bi ih zatekao na gospodarevu.

- Ti si to, hudobo!

On se isprsi i viknu iznova:- Nazad, zene!

- Gredu! Gredu! - nastavi Kosce, a njegovi drugovi digose gredu.

Navdar se smrknu u licu.

- Stoj ili ... pucam!

- Hi! Puska ti ostala doma ... pod postejom.

On pruzi ruku; dignu odnekud pusku.

- Hu! Hu! - cu se jos glasniji uzvik.

Prkos i mrznja bijahu vec raspalili zene. Nijedna se ne makuu. S rukama uprtim o bokove i s glavom uvis kricale su na navdara.

- Nema u njoj praha ka ni u tebi duse.

- Prazna je ka i ta tikva na tvojim ramenim.

Navdar dignu pusku i opali u zrak.

Citava draga zatutnji. Iz svih kutova luke, a najvise iz ulicice pred nasom kucom, strcase se ljudi na obalu. Sve nagnu k onom dvoristu.

- Konsiljerov navdar puca u zene! Konsiljerov navdar puca u zene! - uzvikase se Kosce i njegovi drugovi.

Ljudi potrazise kamenje i - ne pitajuci nikoga sto se zapravo desilo - pocese vec izdaleka bacati se na navdara.

On se skloni iza zida, ali je plamen bio vec buknuo. Ljudi su bacali i nadalje kamenje, drmali vratima, dizali gredu da njome udare.

- Pobiguut ce nam. Opkolite kucu! Udrite!

- Vodai Voda! Ima je u gustirni. U kuhinji.

Svi se tiskali k vratima, samo je stari prosjak stajao postrance. Upirao se o stap, buljio raskolacenim mutnim ocima u ovaj nemirni mravinjak i klicao:

- "Pretvorit cu vodu njihovu u krv. Misto dazja poslat cu na njih grad, zivi oganj na zemlju njihovu."

I juris bi bio zapoceo da moj otac ne stignu. Njegovo drzanje, kretnja kojom zaprijeci prvi udarac grede o vrata, umiri gomilu.

- Ljudi - rece. - Navdar je pucao samo da malo prestrasi. A ima li vode, ona ce biti vasa.

- Ima je. Ima.

- Pa to bolje. Zar nije ljepse primiti nego oteti? Zar nije i lakse?

- Je! Je! Ma onaj covik ...

- Lako s njim. Martine!

Navdar se opet pokaza.

- Martine, ti ces nam otvoriti.

Navdar je gledao gomilu. Oklijevao je. Najednom rece:- Bi. Ma oni drugi ...

- Ne brini se. Cekat ce ovdje, mirno.

- Hocemo!

I otac uðe sam u dvoriste.

Kad se vrati, on rece:

- Navdar ce povesti gore u kuhinju tri najstarija od vas da sami vide ima li vode.

Stari uðose, popese se s navdarom uza stube. Cu se kako se otvaraju kucna vrata.

- Gospodine, tako je pravedno i posteno! Broda ni. Ne moze se vise cekat. Pri noci moramo biti doma. Sad je sve i zedno i gladno ... gore nego pri.

I zene se tiskahu k vratima noseci opet svoje sudove. Vec se i gurahu, bojeci se da posljednje ne bi ostale bez vode. Sad su govorile o navdaru i o njegovoj puski samo uz smijeh i salu. Jedino je Profeta mrmljao nesto o ognju, gradu i potopu, dok je svetica Live, u novom nastupu njeznosti, gukala kao golubica.

Ali se starci vratise; rekose: - Ni nista. Ni jedne kapje.

Zene se ne maknuse. Nije im se dalo odreci se i te posljednje nade. Tuga, pa zalost i gorcina, razlise se po onim licima. Neko su vrijeme sutjele, upiruci pogled u vrata. Motrile su se zatim kao da jedna drugu nesto pita. I nasta zagor sto se prometnu u viku.

Kako to? Ona je cisterna velika, krov sirok i dug, zljebovi su dobri; a kuca je uvijek prazna, pa nitko ne trosi vodu. Netko ju je popio ili prodao ... A cemu onda navdar strazi s puskom u ruci, gotov i da puca na ljude? Da nije voda sakrivena u istoj kuci? U bacvama? U kamenicama za ulje?

- U konobe! U konobe! - nasta vika, i ja se sjetih kako je otac pricao majci da su navalom u konobe bila zapocela divljastva i za vrijeme neke druge suse.

Moj je otac bio problijedio. Vidio sam mu na licu kako se s teskom mukom sili da se pokaze mirnim.

- U konobe! U konobe!

I glas je onih zena bio sada nalik na tuljenje. Mrznja im je opet gorjela u ocima dok su gledale u navdara. A on se bojao zatvoriti im vrata u lice jer je slutio da ce istom onda sve planuti. Moj je otac sutio; znao je da ce biti utaman otvori li usta a ne naðe li bas onu pravu, onu jedinu rijec koja bi mogla pomoci. Sve je bilo napeto i cekalo da netko prvi skoci pa da se nesto krupno zapocne. Meni se u taj cas pricini da je Bijes Suse banuo meðu nas i da nam hace u lice vjetar ljutnje i ludila. Nesto mi je gorjelo u prsima kao i svima onim ljudima. Cinilo mi se da cu odahnuti samo onda, dogodi li se ono sto je i ta celjad htjela.

Ali bas u taj trenutak cu se s druge strane obale krik sto nas sve prenu kao da nas bic osinuo.

- Brod! Brod! Dimi se na Kargaduru.

I nasta nagla, divlja trka na drugu stranu obale.

VIII

Tri se stupa dima dizala visoko uvis: dva na vratima uvale, jedan na visu iznad Kargadura.

I oni nisu bili ravni i mirni. Vjetar s pucine naginjao ih prema luci, motao ih u svrdlove. Sunce koje vec padase prema zapadu obasjavalo ih svjetloscu gotovo crvenkastom. Sigurno su derani Golijat i Sibe naslagali mnogo suha lisca i granja jer su njihova dva stupa bila debela; cinilo se da ce dugo sukljati u visinu. Meni je bilo zao sto nisam ondje, s njima, na vidiku pucine kojom laða dolazi.

- Hitro! Brzo ce mrak! - Zurila se celjad; trcala je gdje je obala bila najvisa i zgodnija da laða o nju pristane.

I opet su redovi onih sudova stajali na rubu obale. Nemirnije su zivotinje bile sada vezane o obliznja vrata i o gvozða resetki na oknima konoba. Sva je muka i ljutnja bila zaboravljena. Profeta je opet sutio gledajuci mrko preda se; svetica je Livija isla okolo, tiha i sutljiva nalik na mjesecarku.

- Fala bogu! - klicale su zene, jagmeci se i sada za mjesto na kojemu bi mogle prije doci do svog dijela vode.

- Na moje! Na - zvale su zene, a ovce se kupile okolo suda kao da ce se voda sada u nj razliti.

I onaj cetvrt sata cekanja pricini se nama svima duzi no citav dan proboravljen u luci sa zeðom u grlu s gladom u zelucu, s udisanjem zraka sto je palio pod suncem krvnikom.

Cu se dug, ostar zvizduk. Laða se pokaza na savijutku pred rtom Kargadura.

Ali je celjad ne pozdravi veselim krikom. Glasovi razocaranja i nezadovoljstva digose se u gomili.

- Pa kakvi je to brod!

- Tri "mastila" vode za toliki narod! - Mogli su nam onda poslat i kakvu braceru!

Neka zena digne kabao i lupne njime o zemlju. Spopade je bjesnilo - i ona gotovo zaplace kriceci:

- K vragu i ti! Nosit cu doma vodu u bocici ... u bocici.

- Kirije elejson! Kirije elejson! - javi se Profeta vukuci zloslutne glasove iz dubljine svoga grla.

Gomila se poce komesati.

Ali se naðe i neki koji rece:

- Mir, ljudi! Ni vela, ma joj je gustirna duboka. Veca bi bila jos vise zakasnila.

Laða je vec pristajala. Kapetan, covjek nizak, plecat i crvena tvrda lica, stajao na svome visokom mostu, davao kratke naloge mornarima.

Kad ona stane s bokom uz samu obalu, zene digose sudove, htjedose na brod.

- Natrag! - grmnu kapetan. - Necemo tako! Ne!

- Vode! Odmah! ... Doskora ce mrak. I predugo smo vas cekali.

Mornari jedva odbise od laðe svu onu celjad. S pocetka se smijahu, ali - jer su zene navaljivale - pocese gurati sve grublje. Kapetan se jos jace crvenio vicuci: Natrag! Najednom potegnu neki konop. Ljutiti zvizduk propara nam usi.

Gomila uzmaknu na obalu.

Kapetan se nasloni na ogradu mosta i rece, sileci se da bude sto mirniji:

- Ljudi! To tako ne ide. Mi dizemo strojem vodu iz bunara; iskrcavamo je kroz cijev. Razumijete me? ... Ne grabimo je sudom iz kakvog badnja kako se to radi na bracerama sto vam nose vodu. Samo kroz cijev!

- E, pa dobro. Metnut cemo sudove uz sami kraj rive. A vi lijte.

- Tako! Tako!

A kapetan:

- Ha! Ha! Ma bas tako. Pumpa ce dizati vodu, a jedan ce ici sa cijevi od kabla do kablica, kao sto se ide od loze do loze kad se skropi vinograd, da ga peronospora ne napadne. Ha! Ha! Alaj ste mudri! ... Ljudi, budite pametni. Nemamo mi vremena da se tu igramo. Doskora ce mrak, a oblaci se tamo na moru dizu; mogla bi i oluja. Nama se zuri.

- Vodu! Vodu! - odgovori gomila.

- Pa i jest za vas. Ima li tu blizu kakva prazna cisterna?

- Ne! Mi hocemo odmah vodu.

I nekoliko zena skocise opet u laðu.

Mornari su iznova tjerali i gurali natrag. Gomila je na valjivala jos zesce.

Cu se po drugi put zvizduk, duzi i ostriji no prije, ali uzalud.

- Mola la cima! - grmnu kapetan. Natrag, divljaci! Zulu! Kafri! Kanibali! Mola!

Uzeta bijahu vec dignuta. Laða se maknu. Seljaci jedva dospjese da skoce natrag na obalu. Brod se odmaknu jos vise pa opet stade nasred tijesne luke.

I nagla srdzba spopane onu celjad, onu gomilu zednu gladnu, izmucenu cekanjem jos pjanu od sunca. Sve se okrenu protiv covjeka crvena lica i ostrih ociju na mosticu laðe.

- Antikriste! Vraze! Ni ni voda ni taj brod tvoj, nego od guvernera ki te salje. Daj vodu zednome!

Profeta je stajao na rubu obale otvorenih ociju i dignute ruke. Najteza prokletstva padahu mu sada iz usta, i njegove su rijeci poticale jos vecma srdzbu gomile. Svetica je mahala rukama, pruzala uvis mrsavi vrat, kazivala ostre kosti na malko razgaljenim prsima izbacujuci visoke krikove.

Kapetan je neko vrijeme gotovo u cudu, slusao i gledao. Najednom slegne ramenima izvuce iz dzepa lulicu, zapali je i pocne se setati po mostu i ne gledajuci vise u celjad.

To umiri seljake.

Onda moj otac doðe na ivicu obale, pozva kapetana i zapoce s njime razgovor. Govorili su talijanski. Nasta tajac. Svi su slusali iako nisu razumijevali. A kad oni dovrsise, kapetan rece na koncu hrvatski:

- Eto tako! Inace cu odmah u Milnu da iskrcam ondje vodu.

I otac poce kazivati ljudima u cemu je voda u laði i kako se ona odanle dize. Kapetan nije kriv sto se voda ne moze dijeliti onako kako bi seljaci htjeli. Nema druge no je razliti kroz cijevi u prazan bunar na Glavi. To ce biti odmah gotovo. Laða ce otici, a na Glavi ce se odmah napojiti zivotinje i dati svakome nesto vode. Sutra ce se pak dalje dijeliti. Ovako je bolje jer ce kapetan dati najedanput svu vodu. Kad bi pak dijelili po njihovu, ne bi oni mogli primiti u te svoje posude ni polovicu vode; izgubili bi drugi sve ostalo jer laða ne moze da ovdje prenoci.

- Je! Je! Nismo na to mislili.

- Sva voda za nas! Pa i cekali do sutra.

Otac rece par rijeci kapetanu. Laða se opet primakne k obali.

IX

Doskora su dvije duge platnene cijevi lezale na putu sto ide s obale ulicicom pred nasim stanom do bunara osamljene kuce na Glavi. Nalik na dvije mrtve zmijurine, cekale su na vodu sto ce kroz njih proteci.

Seljani su sada bili mirni, gotovo tihi. Pomagali su mornarima, samo da se taj posao sto hitrije obavi jer je sunce vec zapadalo. A zurili su se i momci s laðe; govorili su da se za kanalom zbilja dizu oblaci, i da ne bi htjeli e ih oluja zatece u toj luci; u Milni ce veselije proboraviti noc.

Nizovi zena i djece cucahu uz cijevi da vide kako ce voda jurnuti kroz njih. Gore, kod bunara, bijahu samo stariji ljudi i dva mornara.

- Pa kako ce voda sad kroz ovo, i sve navisje? Gustirna je na visoku.

- Ti jos ne znas ca je pumpa.

Neki su vec gledali s nepovjerenjem u one cijevi, kad se cu veselo klicanje.

- Gre. Gre ... Eto!

I zbilja. Kao da je neki zivot usao u one mrtve zmijurine. Uznemirile se i zadrhtale. Siva koza njihova donjeg kraja mijenja boju; postaje tamnija; siri se i napinje; znoji se kroz sijaset supljinica; postaje sva mokra.

- Voda! Voda!

Celjad ih dira. Glade ih. Stiskaju ih rukama, uzivajuci sto su cijevi onako nabrekle. Dlanovi im osjecaju svjezinu vode; kao da cak cuju i bilo te vodene zile sto kuca po ritmu nekog srca dolje u laði.

- Tece!

Celjad kao da joj osjeca i vonj, pa im nozdrve drscu. Sva njihova dugo trpljena i silom prigusena zeða cezne i krici u upaljenoj krvi. Pritiskuju dlanove na mokru cijev; mirisu ih i lizu.

- Je! Voda! Ma bas voda!

Ali na cijevima su mnoge rupice iz kojih brizgaju na sve strane tanki trakovi. Neki strcaju uvis, prave luk, vracaju se dolje, prosipajuci se u kapljice. Drugi udaraju odmah nu zemlju; piste kao zmije kopaju prugljice, ruju kanalice, prave sitne lokve u rupicama. Kao da bi voda htjela napolju i da one cijevi psikom progovaraju.

Celjad je kleknula prionula ustima uz cijev, pa im tanki mlazovi udaraju u nepce, razlijevaju im se na jezik. Ali zena i djece mnogo, a platno se sve vise kvasi i rupice suzuju; sva voda tece sada prema bunaru.

Kao da se zeða prenula istom sada u svim grlima. Ono par kapi vode pade u ponor koji zjapi i htio bi progutati citavo jedno more. Istom sada zabljesnu nesto oporo i odvazno u svim ocima. Ipak se ne bi bilo nista dogodilo da Kosce nesto ne uradi.

On izvadi iz dzepa nozic; provrta u platnu rupu.

Deblji mlaz siknu uvis.

- A, nesrico! Ti samo na se mislis - navale na nj zene. Makni se!

A on je sisao cijev, gutao pohlepno ne mareci ni za sto. Pustao je da ga guraju nogama, potezu i biju sakama. Stenjao je a da nisi znao da li od boli ili od lagode sto napokou pije. Zaviðali mu svaki gutljaj, cikali od mrznje.

Neka zena ote Kosci iz ruke nozic i ucini kao i on.

Britvicama, iglama za pletenje i vretenima busile su zene rupe po cijevima. Voda je sad brizgala na sve strane gubeci se najvise u zemlju. Nasta borba o one mlazove iako ih je sve vise bivalo, jer su neki cak i tukli kamenjem o platno samo da ga odmah otvore. Snaga u cijevima omlitavi. Voda nije vise brizgala iz onih rupa no je tromo kljucala i prolijevala se na tlo tekuci niz put. Doskora su cijevi lezale opet nalik na dvije mrtve zmijurine, samo sto su sada bile crnje i sve istucene. Sva voda sto je tekla iz laðe gubila se na donjim krajevima.

Mornar se pokaza na Glavi; viknu: - Javite kapetanu da voda ne tece! Ali odmah i vidje sto se to dogodilo. Pohita k laði.

Kapetan dotrca s mojim ocem i plane kao vatra. Odmah ce otputovati. Javiti vlastima. Tuziti selo da plati stetu. nikad vise nikakve pomoci tim divljacima: ma ni za sto i ni od koga. Moj ga otac mirio, ali uzalud. Bio bi kapetan i udario da gomila ne ostane mirna, bez jedne rijeci, a gotovo i bez kretnje. Kao da je ovaj put osjecala i priznavala da je kriva.

A doskora je takoðer sutke gledala kako mornari vuku cijevi opet na laðu, drijese uzeta, i brod odmice s obale da se polako okrene i da, bez pozdrava, sve hitrije zaplovi prema vratima uvale, gubeci se u sjeni prvog sutona.

Gledali su svi onamo i kad je sasvim nestade, jer se pokaza camac kojim se Golijat i Sibe vracahu s kamenoloma.

Oni su necim mahali, nesto vikali.

Vozili su hitro. Doskora ih se moglo i cuti: - U selo! U selo!

Ljudi se zagledase.

- Da se ni dogodila u selu kakva nesrica? Mozda vatra? S "petrare" se vidi selo.

- O boze! O bogorodice! - uzvrpoljise se zene.

- Golijate, ca je?

Camac je vec prilazio.

- Hitro u selo. Gre nevera.

- Kakva nevera, huncute !

- Ovdi se jos nista ne vidi, ma je s one strane kanala sve crno. Gre hitro priko mora. Ravno k nami. Doc ce u selo, pri od nas.

Mnogi su klimali, ne vjerujuci, glavom; drugi su pak govorili: - Pa to su i oni mornari rekli. Nesto je.

- Cujte - uzvika se opet Golijat.

More, dosad mirno kao ulje, uzbiba se jedva mlateci grebenje niza zalove.

- Je. Vrime se prominilo.

A neka starica viknu: - Gledajte Sveticu. Jopet bunca. Uvik je ona takva pri nego dazd pane.

I nova nada niknu u ovoj celjadi. Bog ne zapusta siromaha. Eto oluje, vode nebeske i za njih, i za zivotinje, i za lozu. Jos prije zore bit ce sve dobro. Nebo im se smilovalo.

- Doma! Doma!

Sve potrca da odveze, da potjera zivotinje.

I zbilja, jos prije no se maknuse, najgornji rubovi tamnih, gustih oblaka pokazase se u sumraku nad vratima uvale, i prvi dah vjetra haknu u dragu, poletje prema selima.

- Fala tebi, boze! Fala tebi, bogorodice!

- Te deum laudamus! - zacu se duboki glas Profetin.

I sve pobrza prema selu.

Duga siva povorka zivotinja i ljudi proðe, nalik na vecernje sablasti, pred nasom kucom, pjevajuci neku crkvenu pjesmu. Culo se sve tise pjevanje umornih glasova bez boje i pravog zvuka, a praceno muklim prijetecim usklicima starog prosjaka i visokim kliktanjem i smijanjem svetice Livije.

X

Majka uzga svijecu na stolu, ali mi ostadosmo na cisterni. Disali smo duboko vjetric sto nas rashlaðivao, gledali u nebo koje se dalje mracilo i naglo pokrivalo sve crnjim oblacima.

Uðosmo u kucu istom onda kad pjevanje seljaka zamre negdje daleko i znani nam muk zavlada opet nasom mrtvom praznom lukom.

Otac je setao po sobi, virio svaki cas napolje, bacao pogled na barometar.

- Sto opet gledas u tog varalicu? Zar jos sumnjas? Sjedi! - rece mu majka. - I tako si se danas izmucio s onim divljacima. A vidje li kakvi su?

- Pusti. Sve je to nista. Jadni, bijedni ljudi! ... A moj barometar! Ovog se puta opostenio ... Cujes. Lupa prozor u sobi. Valja zatvoriti; ali valjano. Stari nam je Profeta obecao citav potop. A to i trebamo.

I taj bolezljivi covjek celave glave i bijele brade nije vise kasljao, hodao je uspravno, izgledao mnogo mlaði. Stade trti dlan o dlan; pogleda u me svijetlim nasmijanim ocima.

Majka vidje taj njegov pogled, pa pogleda i ona u me, ociju jos veselijih od njegovih.

- Pijero! A sto velis sada o nasem Vladu?

- Pa sto bih rekao? Potjerat cemo ga na kisu. Neka ga promoci, sve do koze ... do kostiju.

- Da, da. Za njega nam je bog i salje. Prije svega za njega i zbog njega. Tjerajmo ga na kisu, tjerajmo ga ...

- A cemu to? - rekoh ja sto neduznije iako sam shvacao smisao njihovih rijeci.

- Jer bi bez nje uvenuo. Uvenuo bi, sinko, kao nase mlade loze u Nerezinama ... Ali sve je spaseno. Slusaj samo!

I mi smo prisluskivali kako vani more sumi i vjetar se jace dize, dok nam u kucu prodire svjezina sto javlja kisu.

Majka je vodila u krevet najmlaðu sestru i brata; starije su sestre pospremale sto; ja sam sjedio pokraj vrata.

I sto sam duze gledao u oca, to su dogaðaji toga dana sve vise blijedjeli i nestajali pred mojim ocima. Svi oni usklici, i vika i pjevanje, gubili se negdje daleko, a od rijeci toga covjeka koji je jos setao po sobi gotovo mladenackim kretnjama. Shvacao sam po sreci sto je sada izbijala iz njegova lica i iz zvuka njegova glasa koliko je on morao trpjeti u te dane kad se bojao da ce ga susa prisiliti e odrekne majci ono sto joj bijase napokon obecao. Nisam znao bas zasto, ali se meni cinilo da i njega, kao i majku, mori zeða sto je ljuca od zeðe veloselskih seljaka ... A sve to najvise zbog mene ... I ja sam htio da potrcim k ocu, da mu se objesim o vrat, ali nisam ni sada mogao da savladam bojazan sto me uvijek hvatala bas pred onima koje sam najvise volio.

Da ne sjedim onako i da se svemu tome lakse otmem, potrazih vedro; metnuh ga pod zljebic sto je stajao nad kucnim vratima.

Majka je bas nosila na sto jelo i ono malo vode primljene krisom od kapetana, kad se prve kaplje kise prosuse na nas krov.

Kroza strop od samih dasaka mi smo mogli dobro cuti kako lupkaraju - s pocetka rijetke, krupne, a zatim manje ali gusce - dok kisa ne slozi i ne cu se vise no jedan sami sum, neprekinut i jednolican.

- E, kad bi bas ovako nesto duze padala! - rece otac.

Ali zagrmi iznad drage. Citava uvala zatutnji, a nama se pricini da se i kuca trese. Onaj se sum prometne u lomot pa u klopot i u buhnjanje. Pljusak je trajao dugo, bivao snazniji. Culi smo kako voda pada kroz stari krov na daske tavana iznad nase glave. Na nekim je mjestima vec kapalo i okolo nas.

- Bojim se da ce toga biti i previse - rece majka. Doskora ce odavde i u konobu.

- To kaplje vino u nase bacve.

Zljebovi su zvecali i glogotali propustajuci tesko vodu. Culo se kako se voda razlijeva niz Glavu i tece ulicicom, lupajuci o nasa vrata. Razabirao se na mahove i sum, nalik na onaj daleka slapa.

- To je mali povodanj!

- Zar ces i ti kao i nas Profeta?

- Ali, covjece ...

- Suti. Pa kad bi to i bilo? Trpjeli bi malo samo doci gdje se i tako loza mnogo ne gaji. Visnje smo i smokve vec pobrali. Pa onda: slusaj!

Pljusak je jenjao. Zamori nam se okolo kuce pricinise sada jaci. Voda je niz Glavu sumjela kao potocic; prodirala nam je malko u kucu. Ali je na krovu bilo mnogo tise.

- A sto bi to moglo biti? - upita majka prisluskujuci onom dalekom sumu.

- Bit ce voda niz klanac sto vodi iz Malog Sela. Spusta se iz Konsiljerova doca naglo u luku. Ondje bi moglo hiti i nesto stete.

- Mama! Kaplje ti bas na glavu, a ti i ne osjecas - kliknuh ja, a sestre udare u smijeh.

- Osjecam, sinko. Osjecam. Ali se navlas i ne micem. Neka malo i mene. Necu, bogme, ni ja da uvenem ... Je li, Pijero? Ove godine Vlado, a dogodine ove nase golubice. Da nam ne podivljaju ni one u toj pustinji. A onda svi. I mi, dvoje staraca.

- Polako, zeno! Polako!

- Ti se uvijek necega bojis. Vidis kako bog pomaze.

- Nisam bas tako plasljiv. Ali se ne smije oduzeti cetvorici da dades jednom. Znas kako je bilo ove tri posljednje godine?

- Znam. Ali ne moze biti da nam sinovi postanu drugovi Koscini i Golijatovi, a kcerke mozda nesto kao ona svetica Livija!

- Marietta, pusti! Cemu sada to? Za ovu je godinu sve u redu.

- A da ovoga nije bilo? - upita majka.

- Onda bi valjalo jos pocekati. Oh, svakako!

Otac ustane i otvori kucna vrata.

Gotovo i nije kisilo. Samo je voda posvuda tekla i sumila. Nebo crno i zatvoreno. Oblaci nizi. Vjetra niotkuda. Sijevalo je na sve strane. Uzduh je tistao i gusio. Spopadao nas cudan nemir i tjeskoba.

- Pijero, sto velis?

On ne odgovori. Sutjeli smo i prisluskivali.

- Zvona!

- Cemu, oce? Cemu to zvoni, u noci? - upita srednja sestra.

- Ljudi se svega boje.

- Pa i ja, oce. I ja ...

Majka je povuce k sebi, stade je tetositi.

Ja se najednom trgnuh.

Nas macak Moro stajao je uza me na stubama gdje sam pokraj vrata sjedio. Savio u luk leða, pognuo glavu, buljeci nepomicno preda se, a sav se nakostrusio. Dlake su strsale na njemu kao igle. Cudan glas, nalik na jauk, otimao mu se iz grla.

- Potjeraj ga! Ne mogu to slusati - vikne majka.

Ali se macak nije dao s mjesta. Jedva ga prognah malo navise.

Bilo je sparno i zadusljivo. Tjeskoba je samo rasla.

Odjednom bljesnu; zagrmi muklo i snazno.

Ocekivali smo nov pljusak.

Nesto je padalo s visoka, ali to nije bila kisa. Kao da konji topocu niz Glavu, kao da kamenje pada na krov kuce. Prastalo, zveckalo, loptalo i bubnjalo, dugo, neprestano, popustajuci malko, da navali jos jace netom bi zagrmjelo. Voda nije vise prodirala preko praga u kucu; okruglo, blistavo komaðe udarase o zid bunara, odskakivase u sobu.

Mi smo svi sutjeli, nepomicni i zaprepasteni; samo je macak jaukao kao i prije, stojeci uvijek zgrbljen i najezen.

I proðe tako neko vrijeme koje se meni pricini dugo, veoma dugo.

XI

Kad sve to svrsi, majka poðe sutke u svoju sobu jer je ona uvijek lijegala netom bi je spopala kakva velika zalost. Sestre su mirile macka gladeci mu leða, i gledale u oca koji je sjedio uza sto, upiruci celom o desni dlan. Zurio je ravno preda se, ali se vidjelo e su njegove misli negdje daleko.

Najednoc se trgnu:

- Vlado! Potrazi fenjer.

Kad ga donijeh i uzgah, on rece:

- Idimo u Stranu.

Digosmo se svi.

Ja sam isao prvi, rasvjetljujuci put, otac i sestre za mnom.

Dva puta stadosmo jer je voda, puna blata i zemlje, jos uvijek tekla niz Glavu a put je bio sav razrovan i natrpan kamenjem. Vinograd je lezao ispod Glave, na lijevoj strani Konsiljerova doca. Sad smo mogli bolje cuti, a nedaleko od nas i vidjeti, kako voda jos tece poput rijeke niz klanac, plaveci ravni dio doca i razlijevajuci se niz donji poruseni zid dalje u luku i u more. Voda je bila crvenkasta od zemlje i nosila je iscupane vocke i loze.

Kad uðosmo u vinograd, on se jos bijelio od grada. Na nekim su nam mjestima noge propadale duboko u mrzlo sitno komaðe. Ali sto u njemu vidjesmo, proze nas jos vecom studi. Loze gotovo sasvim gole, samo po koji istuceni grozdic visi pogdjegdje na prutu. Sve lisce kao necim izrezuckano, prosuto na zemlji, pomijesano s gradom. Gole loze, izmlacenih i prelomljenih prutova, izgledaju jos crnje na bjelini tla.

- Sve! Propade sve! - govorio je otac.

Obaðasmo citav vinograd, zavirismo i u obliznji, ali svuda ista zalost.

H mi se vratismo ne progovorivsi ni jedne rijeci.

XII

Majka je vec lezala. Sestre poðose u svoju sobicu.

Otac sjede pokraj stola, nasloni ruke na koljena, zamisli se, gledajuci preda se u prokisli pod.

Kao da ga istom sada srvao umor, i neko se breme svalilo na njegova leða.

Bio je moj obicaj da ga svake veceri, bas prije lijeganja, poljubim u celo. Ali mi se ovog puta cinilo da bi mu bilo jos teze kad bih mu se u takav cas priblizio. Kao da sam slutio u njemu nesto u sto ne smijem dirati.

Dokradoh se tiho do svoga kreveta i ne zatvorivsi vrata od sobe. Svukoh cipele i haljetak, sjedoh na postelju, zagledah se opet u oca.

Sjedio je jos uvijek onako nepomicno, samo mi se cinilo da se vise zgurio, spustio glavu nanize.

Svijeca na stolu rasvjetljavala mu lice, a ono mi se pricini drukcije no prije. To vise nije bilo lice covjeka koji je jutros stajao na pragu svoje kuce, vedar i siguran, pred onom celjadi, bodrio ih da se nadaju i da ne klonu, da vjeruju i da se uzdaju i u najtezem casu, a sokolio ih vise svojim mirom no rijecima. Sada je ono lice postalo drukcije, budilo u meni nesto sto me svega uzbuðivalo.

H kuci sve tiho. Sestre su vec spavale. Majka se nije javljala. Nije se culo no polagano kapanje vode sto je kroz daske na tavanu padala nedaleko od oca.

On nije nista cuo. Kao da je neprestano mislio na jedno isto. Iste su mu bore stajale uvijek na celu, ali sve dublje. Isti mu je trzaj grcio usta, ali uvijek jace. A tih bora i tog trzaja ja nisam jos nikad vidio na njegovu licu. Svake nas je godine nesto mucilo; neprestano smo strahovali; on nas uvijek od necega ili od nekoga branio; dozivljavao i grdnijih casova - ali ga zalost nije nikad svladavala, ili bar nikad ne pusti da ga vidimo s licem klonula covjeka. Uvijek je on za nas bio onakav kakav je bio i danas: na pragu svoje kuce, pred dvoristem Konsiljerovim, na rubu obale dok je svjetina vikala na kapetana.

Otac dignu glavu; pogleda prema meni. On ne vidje kako ga motrim iz mraka, i prignu opet celo; ali onaj mi trenutak bi i previse da upoznam i odgonetnem svu tugu u njegovim ocima. Da, on je sada imao onakvo lice zbog mene, samo zbog mene.

Sve se u meni uskomesa. Nesto me tjeralo odanle, vuklo k njemu. Ali me stid i bojazan jos sustezahu. Kako da mu priðem? Sto da mu recem? ...

Gledao sam ga i dalje, sileci se da ugusim plac sto mi se penjao uz grlo.

Najednom se trgnuh.

Vidjeh kako suze nicu u ocima moga starog oca, klize mu polako niz obraze.

I ja skocih, potrcah k njemu, kleknuh i obuhvatih mu rukama koljena.

- Oce! Oce moj!

Briznuh u plac, drzeci glavu na njegovim koljenima. Plakao sam neko vrijeme. Umirih se kad osjetih kako se njegova ruka provlaci kroz moju kosu.

Pogledah ga u oci; rekoh:

- Oce! Sto se toliko mucis? Ja ne marim za grad. Mogu i ne ici k tetki. Ostat cu s tobom. Pomagat cu ti.

Lice mu je opet bilo ono njegovo, ono prvasnje. Pricini mi se pace vedrijim. Oci mu se smijesile.

- Ne, sinko! Ti ces ipak poci. Necu ni ja da postanes Koscin drug.

Jugoslavenska njiva, l925.

Zlatna ladja

Kad bi meni mladom
Bila ladja data
Sa pramcem od srebra
I s krmom od zlata,

Od šarena drva
Vesla bih tesao.
Od bijele svile
Jedra bih joj tkao.

Plovio bih njome
Preko modra vala;
Jedrio, veslao
Od žala do žala.

A kada bih svijet
Obišao cio,
Tu bih ladju svoju
Svime napunio.

Donio bih majci
Svega blaga dosti,
Djedu lulu s drškom
Od slonove kosti.

Braći luk, strijele,
I dva zlatna mača;
Seki lutku i koš
Slatkih naranača.

Pa bi dugo bilo
Priča i govora
O toj vožnji slavnoj
Preko sinjeg mora.

Mala švelja

Ujutro je svaka voda
Bistra, hladjana.
Ujutro je svaka ruka
Hitra, lagana.
Al smo sretno uranile,
Iglo tanana!

Tiho, tiho s neba pada
Kiša rosulja.
Pokraj plota smilje cvjeta,
Vonja kadulja;
A na njivi lan se njija:
Raste košulja.

Platno dajte! Dobila sam
brata malena.
Go nam dodje; smrznut će ga
Nojca studena...
Šij i bodi bez prestanka,
Iglo hitrena!

Ja sam za lan izmolila
Kišu rosulju.
U platno sam postavila
Smilj i kadulju...
Šijmo, šijmo malom bratu
Prvu košulju.