Odveli su ga u "njegovu" sobu, svukli mu kaput i cipele i obukli domaćinov kućni kaput i papuče koje su mu bile prevelike, pa ih je vukao za sobom i strugao njima po kući kao stara Lucija. Molili su ga, Ana ga je molila, ako može malo tiše, mali bi se mogao probuditi...

Očito je da on mene žali, tako je počeo njegov dugi noćni monolog, kad je ostao sam u sobi. On se ponaša kao da me moli za oproštenje što je sretan. Lijepa sreća, doista! Kao da mu imam na čemu pozavidjeti! I smijao se večeras na terasi, smijao se... Htio je sakriti smijeh u mraku, ali glas... po glasu sam znao da se smije. Ključevi, veli, zašto sakupljam ključeve? Instinkt vlasništva propale klaze... I smijao se.

Šetao je po sobi, bos, u domaćinovoj noćnoj košulji, koja mu je sasvim dobro pristajala, no on se u njoj vrlo loše osjećao. Kao da su me u luđačku košulju obukli, nemam mira. On bi svakako htio meni pokazati kako žali moj položaj, kako je nesretan zbog moje nesreće. Ključeve sakupljam! On kaže "osamljenosti", izbjegava pravu riječ iz sažaljenja, onu riječ koju misli. Nesretan. Ja. A on — pobjednik! Trijimfator! Geometar!

Ponizuje me, ako se dobro promisli, košulju je dao, bagatelizira me i smije se u sebi. Ni četkice za zube nisam ponio, sve sam zaboravio. Ujutro će mi ponuditi svoju, vidjet ćete, i to je on kadar... "Kao kod svoje kuće, nemojte se ženirati"... Ja sam tu domaći? Kako? "Nije surađivao s okupatorom"... Ja sam karakter. Jedan od onih. Pa njen stil: "Nakon pet godina uzaludnog čekanja, kad smo već bili izgubili svaku nadu"... Nadu u čekanju, čekanje u nadi... Št!...

Odjednom ušuti: sav se ukoči u slušanju. Učinilo mu se... Da, škripa u bijesnom ritmu, kao od vesala što se žure u regati, upravljana nekom strašnom, nezadrživom snagom. Bolno, bolno je stenjao taj namještaj u njemu, u njegovoj uvredi, u poniženju, u sramu, u košulji te gole, ogoljene snage...

Skine sa sebe košulju i odbaci je s gađenjem. Sad je i sam gol, ali bez snage, bez vesala, bez ritma hitnje, bez cilja. Kao nasukan, napušten brod što trune s rebrima prema suncu. Plovidba je završena. Sve je gotovo.

A onaj ritam nije prestajao. Pucketa, griska naviknuto, domaći, kao miš što glođe noć, i širi se topli, besramni zvuk pun šaputava, dahtava, mirisna uživanja. Od tavana do podruma ispunja čitav mračni bračni kubus ove mučne noći, i svira, trešti, orgija u mraku, pijan od bezumnog zadovoljstva. Činilo mu se da će poludjeti od te upornosti. Misli su mu se zaplitale u amplitude on-ona, on-ona, on-i-ona i opazi kako mu srce burno prati to gibanje, to zibanje noći na požudnom dahu golog, nesputanog uživanja.

Baci se na krevet i uroni glavu u jastuke da bi se zaklonio od te pomame, od te burne plovidbe, od morske bolesti. A nigdje tišine, nigdje čvrste podloge u toj noći što se sva propinje i ljulja na valovima tuđe ljubavi! Trpio je strašno. Grčio se i previjao na krevetu kao zgažen crv, kao žaba udarena strujom iz onog tamo strašnog stroja, što se giba, bjesni, tutnji u mraku i pokreće cijeli jedan život nada, snova, muka i grča.

Pod jastukom napipa nešto šuštavo i tvrdo. Duguljasti zamotuljak u crvenom celofanu (crvenom!) sa zlatnom vrpcom. U celofanu je bio ključ, onaj ključ od raja, što ga je ispod prozora pred jedanaest godina đavo odnio. I evo ga, tu je, u paklu! Ključ je sada bio pozlaćen (pokvaren pozlatom, Ana!) s ugraviranim brojkama i slovima. Na zupcu godina 1937, a na gotsko-čipkastom gornjem dijelu 1948. U sredini je bilo ugravirano s jedne strane TONIJU, a s druge ANA. Tako. To je bilo ono Anino iznenađenje iz pisma. "Imam za tebe jedno iznenađenje". Pozlaćeno...

Ali bio je dirnut tom pozlatom, tom posvetom, brojkama i slovima, imenima, svojim i njenim, spojenim odnosom padeža, ljupkošću pažnje u neki nježni, intimni dodir, kao u poljupcu.

Naježio se od tog osjećanja po cijelom golom tijelu. Ana! Znoj mu je curio niz leđa, teško je disao; noć je bila gusta i sparna, bez najmanjeg lahora.

Priđe prozoru.

Mahanje... pred jedanaest godina. Jutarnji pozdrav s prozora bijelim ručnikom, a kroz dalekozor vidi nju na drugom prozoru kako se smiješi, lijepa i svježa od sna, i odmahuje... zatim je slijedilo pismo, svakog dana: "Jedini, jedini moj Toni... Što ti je ruka bila lijena juče kad si mi mahao? Jedva se micala, kao da u njoj više nema ljubavi? Piši mi, piši mi odmah, i pošalji po Luciji, ne mogu čekati do sutrašnje pošte. Hoću sada odmah da pročitam kako me voliš, kako samo mene, samo mene voliš do ludila! Napiši baš "do ludila"!

Onda oni tužni dani kad nije smjela odmahivati. "Jedini, jedini moj... Teta Roza nešto sumnja. Vidjela je Luciju kad je donijela pismo, ali pismo nije vidjela. Sad svako jutro, baš u vrijeme naših pozdrava, stavlja papagaja na prozor i dugo s njim razgovara. O znam ja, nije to zbog papagaja, nego zbog mene. Sve gleda prema mom prozoru, vreba me, i govori papagaju: Buon giorno, amor mio, buon giorno, tesoro mio, a to ide meni, znam ja. Stara je i ljubomorna... Jedini moj, strpi se, neću ti odmahivati nekoliko dana, ali ti meni maši, maši, dragi, ludi moj..."

I maše do današnjeg dana, ludi, ludi čovjek s ručnikom na prozoru, svako jutro. A senilna stara djevojka teta Roza igra se tamo, na onom Aninom prozoru, sa starim papagajem i tepa mu tesoro, amor mio... Tobože papagaju; ona je stidijiva djevojka, ne smije odati svoju ljubav, nego čeka da je mladić zaprosi, sva gori od ljubavi. A on pozdravlja uspomenu s prozora, on...

Pun i svijetao mjesec spustio se na crtu horizonta i šaljivo isplazio dugi žuti jezik po staklenoj vodi sve do njega, dovde, do prozora, kao da se ruga.

Ona mi se ruga s tim pozlaćenim ključem, sine mu odjedanput. I s tim godinama i imenima... sve je to... dogovorena podvala njih dvoje.

Sjeti se njih tamo... U kući je sada vladao umoran, sanjiv mir. Čuo je samo šum tišine u ušima, šum svoje jadne uznemirene krvi, što se sada rezignirano i tužno šuljala po žilama i tuckala, tuckala u njemu nekim plašljivim i tihim nezadovoljstvom.

A možda i nema svega ovoga? pomisli. Možda je sve to opet neka groznica i buncanje, kao pred jedanaest godina kada je Ana otišla? I nema ni ritma ni gibanja, nego to u meni uvrijeđena krv bije i njiše svoje lijepe uspomene, pjeva uspavanku prošlosti — nina, nana...

Stajao je u okviru prozora, zagledan u mjesec, kao goli luđak i njihao prazne ruke na prsima, kao da dijete uspavljuje, nina... nana...

Duboko u kući, tamo daleko u njihovoj sobi, zaplakalo je dijete.

Plači, plači, mali moj, nina, nana... Ljuljao je dijete na rukama. Tvoja draga... draga tvoja mama... Htio je reći nešto drugo, nešto što se otkidalo od njegove gorčine, gadno, cinično, no dijete se u taj čas umirilo... i on pomisli na onu oblu, bijelu dojku što ju je pružila djetetu. Kroz prozor na noćnoj košulji... Zaviđao je djetetu, ljubomorno, s gađenjem, pi!

Smiješno. Taj sisavac će biti kršten sutra, potajno, bez očeva znanja. Hi, hi, smijuljio se na tu pomisao, pun otrovnog, zmijskog zadovoljstva od namjeravanog ujeda. I kum će položiti dar malome u kolijevku. Dar... Ah!

Sjedne na krevet i uzdahne teško. Teško je ta odluka ležala u njemu i još uvijek neodlučno kolebala: da — ne? da — ne? Dane sam živio mirne, tužne dane... i godine... Nije ni sam više znao što govori. Da su me bar pustili da živim tako, da me nije uznemirivala! Ah, Ana, Ana!

Pusti da mu glava u velikom stilu klone na prsa, kao glumcu u potresnim tragedijama, a svoj utučeni, besciljni pogled upravi u pod. No nije gledao pod nego svoje mršane, tanke noge, opletene vijugavim zmijama nabujalih, plavih vena, u koje se izlila neka gusta i tamna, mrtva krv.

Mrtvo je bilo sve u njemu, mrtvo i bezvoljno, i neko tamno osjećanje umora i nehaja nanese mu misao: A možda je sve to dobro, dobro od Ane... i od geometra? Možda i on zna za krštenje, samo...? Ah, što zna čovjek!

Osjećao je kako ga, živac po živac, svladava nešto kao bolest, kao gripa, neka slabost u svim zglobovima i tetivama, i mučnina od svog dugog i mršavog, golog tijela i od misli, strašnih, opakih... Gle, tu je taj eksploziv. Uzme paket sa noćnog ormarića. Ja... ja bih onaj tamo brak mogao baciti u lagum!

Ganuo ga je teatralni patos te mogućnosti, i odjednom, možda upravo zbog ganuća, otkrije u sebi neku neočekivanu, osamljenu, gotovo smiješnu dobrotu, kao cvijet što je preko noći izrastao na smeću, pa stoji samodopadno sam sa svojim mirisom usred smrada. On je praštao. Iz svoga malog cvjetnog vjenčića osipao je prašak pomirenja i kadio mirisom (one, neočekivane) dobrote to stanje stvari oko sebe, čak je i blagoslovio onu tamo bračnu činjenicu posvećenom vodicom svojih vlastitilh suza. Plakao je tiho i nesretno, kao jadan čovjek koji je odjednom osjetio u sebi čast viteške žrtve.

Razvezao je crvenu vrpcu, razmotao svileni papir i uzeo jedno pismo iz hrpe pisama u paketu. Na plavkastom omotu (boje neba, Ana!) bila je marnim rukopisom ispisana njegova adresa, u kojoj se dirljivo isticalo slovo n s nježno naglašenim linijama i oblicama, kao da je ruku vodila neka još nigdje nenapisana ljubav.

Spuštajući se na pod ljubio je ta obla, meka slova i onu ruku koja ih je pisala i onu dušu koja je osjećala tu oblu, dobru, pažljivu ljubav, što se tu marljivo, nježno, pomno pretopila u ta slova njegova imena... Drago, drago n! mucao je zanesen. Kao da te svojim lijepim, oblim grudima otisnula: dojka — dolina — i dojka. Slatka!

Ludovao je. Čitajući zatim Anina pisma, redom, po datumima, osjećao je kako ga sve više prožima taj slatki otrov, ta strasna jeza jednog nedovršenog, naglo i grubo prekinutog sna, i sad se ponovo uspavljivao, vraćao se u omamu, u pijanstvo one nekadašnje, jedva omirisane, tek naslućene, nikad nedirnute sreće. Kupao se u pjeni Aninih riječi, umivao se njenim uzdasima.

Satovi su izbijali u gradu, ali on ih nije čuo: sve su kazaljke stale u njegovu vremenu. Mjesec je već davno zašao. Napolju mrak i tišina. Tek od vremena na vrijeme bojažljiva i tužna svirka zrikavaca — zri... zri... Od nje je noć bila tamna i duboka, mirisna i zvjezdana, od nje je i njegov san živio i snivao — — — —

Ovdje bi i ova posprdna priča trebalo da utihne, da se pokloni pred ovim bolnim bdijenjem i da se nečujno, na prstima povuče pred ovom otvorenom ranom, što sama sebe liže za onim osvijetljenim prozorom. Neka priča ode u noć... i zaviri u druge, ugašene prozore, gdje se snivaju drukčiji sni...

Ali jedan je pijetao u susjedstvu prodorno objavio vrijeme i razrušio san. Od njega se i pas pod prozorom probudio i srdito promumljao neku kletvu. A gore u sobi goli Tristan na podu, u hrpi pisama, u oblaku snova, zgrozi se od hladnog dodira jave.

I opet se nudi prilika priči da se bez štete povuče i ostavi tog jadnog, probuđenog, zblenutog čovjeka na podu... Ali on, on sam nije želio da bude tako povučen iz oblaka, oboren na zemlju i... jednostavno napušten tu na podu, zauvijek. Zar se može tako završiti jedan život: gol, na podu, u hrpi starih ljubavnih pisama? On sam traži završetak, i priče i života. Zato osjeti svoj goli tur na parketu, snužni se očajnički od toga dodira i ustane kao čovjek koji ne zna što bi...

Nečujno, na prstima izađe u hodnik...

Zar ne vidite da on to sam hoće, ne vuče ga nikakva priča. Ona bi radije ostala tu u sobi i s njim se nagodila za neki svršetak, da mu uštedi sve one sramne i suvišne gluposti, koje bi još mogao učiniti. Ali s njim se ne može zaključiti nikakav posao: on još hoće da osjeti blizinu Ane, da čuje njeno disanje prije svršetka.

Tapkajući po mraku napipa jedna vrata iza kojih se čulo snažno i široko, muško spavanje, koje se obilno hranilo zrakom, punim plućima. Uz taj zdravi i prostodušni dah prirode čulo se i jedno melodiozno, fino, treperavo disanje, kao da neki nečujni povjetarac njiše lake muslinske zavjese i šumi kroz prozirno, pjenasto tkivo. Zadržavajući dah slušao je na hodniku u mraku ta dva tako raznolika, tako nespojiva sna, a ipak spletena i zagrljena u jednoj zajedničkoj noći... i zajedničkom krevetu. On ih je rasplitao, odvajao i milovao onaj drugi, treperavi... kao povjetarac što šumi u svilenoj zavjesi... Namjestio je usta na poljubac i ljubio u zraku Anin dah. A onda se oprezno primaknuo vratima i prislonio na njih usne u jedan beskrajan, strahovit poljubac, kao da je njime htio prilijepiti na ta vrata prokletstvo svoje ljubavi za sva vremena. I šapne: zbogom, Ana...

Vraćajući se hodnikom govorio je riječi oproštenja, a lažna želja za umiranjem dražila je u njemu onu vrst samodopadne, važne tuge nad samim sobom, u kojoj se čovjek gotovo ugodno osjećao, kao na nekom pijedestalu uzornog paćeništva. Kome je kao njemu... i zar bi to itko, itko mogao podnijeti? Vapio je za revolverom, za otrovom, za neboderom, sa kojeg bi se mogao sunovratiti s velikom gestom...

A zapravo, ogledavao se po sobi za nekim "blagim sredstvom", kao da se radi o čišćenju, a ne o umiranju. Njegov je pogled izbjegavao sve što je podsjećalo na nož, uže i visine... sve je to bilo prosto, nedostojno... Odjednom opazi da drži u ruci svilenu vrpcu što ju je skinuo s Aninih pisama. Da, neće puknuti... Lagao je. Svidjela mu se bizarna simboličnost tog, u neku ruku, poetičnog sredstva, pa kad mu je rukama iskušao čvrstoću, i to je učinio simbolično i neiskreno, i vrpca je lako izdržala probu. Napravio je zatim omču, uvukao u nju glavu (vidite li što radi ovaj čovjek?), a drugi kraj vrpce privezao za kvaku na prozoru.

Tako, rekao je tada, A sad — zbogom!... i neka je svima sve oprošteno... Okrenuvši leđa prozoru, reče: jedan, dva, tri... kao djeca kad neodlučno skaču u vodu, i čučne naglo pustivši noge da mu se odskliznu po nalaštenom, glatkom parketu...

Bum! odjekne po cijeloj kući. On se odjednom nađe sjedeći na podu, raširenih nogu među Aninim pismima. Osjetio je najprije strahovit šum u ušima i neki udarac u glavi, pa je tako i ostao, iznenađen, zblenut, s crvenom vrpcom oko vrata kao prestrašeni psić što je s prozora pao na ulicu.

Prije nego je uspio da se snađe (a što mu je sve to trebalo?), otvore se vrata i u sobu uleti geometar trljajući oći, budeći se teško pred tim prizorom na podu. Malo zatim dotrči i ona, Ana, bosonoga, u kućnoj haljini, koju je na brzinu navukla, pa joj je raskopčana na prsima i otkriva joj dojke gotovo do vrha.

— Toni, zaboga! — klikne ona, a od straha i ne vidi da je on sasvim gol. Geometar je ostao kod vrata i polako shvaćao: vidi komad vrpce na prozoru, a ostatak o vratu... Spoji ta dva kraja u mislima. Jasno. Pojavi mu se na licu grimasa gadljivog sažaljenja.

— Toni, što ti je? — dršće Ana nad njim i ništa ne shvaća; još nikako ne primjećuje da je gol. A on osjeća svoju sramnu golotinju na podu, pa uzme navlačiti pisma na sebe, kao lišće, da bi pokrio stid svoj, kao Adam u raju zemaljskome, kad mu se oči otvoriše, što veli Mojsija, i vidje da je gol. Ona tek tada opazi, u tom sakrivanju, njegovu golotinju i u isti čas osjeti svoja gola prsa, pa tiho vrisne od stida, pokrije prsa i zaklopi oči. A on, on se zagleda u njene bose nožice, koje su gazile po pismima što su ih pisale one gore ručice... i smiješio se prazno i beznadno, kao čovjek-očajnik što sjedi na dnu svog vlastitog života i ništa više ne očekuje.

Shvatio je geometar i taj pogled na Anine nožice (pročitao je odozgo početak jednog pisma "Jedini, jedini moj Toni") i taj jadni smiješak ovog golog nesretnika, pa mu priđe bez riječi skine mu smiješnu omču s vrata, podigne ga na ruke kao dijete i ponese u krevet.

On se prepuštao tom samaritanstvu, kao mrtvo tijelo, skinuto s vješala, i šaptao je povjerljivo geometru: "Vi ste mislili da sam ja nesretan... i da ću se najmanje... objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama našalio? He?"
ANĐEO

— Dobro jutro, majstore. Je li vam bolje? — reče snažan momak rumena, bubuljičava lica, a kose kovrčave kao u ovna, ulazeći u bolesnikovu sobu.

Majstor napravi nestrpljiv trzaj glavom i stisne oči kao da ispija nešto gorko.

— Bolje mi je, bolje... — promrmlja s gađenjem već poznati odgovor na to glupo svakodnevno pitanje ovog zdravog klipana, koji je dugom praksom dobro izvježbao svoje saučešće.

— Nego, doš'o sam po ključe od radionice — govorio je vrteći kapu u rukama od neprilike. — Pa bih ja, ovaj, na posao... — nadoveže nakon trenutka šutnje, koju je iskoristio u ogledavanju kreveta, kao da, tobože, s tim krevetom nešto nije u redu. Na koncu digne pogled na samog bolesnika.

Pogled je drzak, gleda ga ravno u lice, u oči, ugasle, mutne, ispijene od bolesti.

"Kakva odvratna sličnost!"

Majstor je s užasom motrio mladog pomoćnika, koji je pod njegovim pogledom lako spustio glavu i ponovo se uzeo baviti krevetom. Gleda sve uokolo, zaokružuje, pa onda uzduž i poprijeko, u križ. Mjeri, prenosi tamo u svojoj glavi dužinu i širinu, kroji i kombinira, pili i sastavlja daske, zabija čavle očima.

Majstor protrne. Zateče svoje bijele ruke prekrižene na prsima iznad pokrivača i brzo ih rastavi u strahu, popravi jastuk pod glavom i ostavi ih tako, zabačene. Ali i tu su kod glave ležale mrtve, nemoćne. Sve je slika smrti pod ovim podmuklim pogledom što kroji sanduk i kopa grob. Iz očiju mu curi nestrpljivost kao otrov, vidi se, htio bi sve ubrzati, dosadilo mu je čekanje. On je već davno u ovoj kući skrojio svoje nade i sad samo čeka i gubi strpljenje. Kad će to već jednom? Dolazi svako jutro po ključeve, što vise tamo vani, na hodniku, iza kućnih vrata, ali prije se ušulja u sobu, ponizno, nečujno, kao dim, i pita zabrinuto: "Je li vam bolje?"

Majstor je već više puta bio spreman sebe prekoriti, pljusnuti i zgaziti svoju sunmnjičavu, potištenu misao, razoriti tužnu poeziju svoje napuštenosti, suvišnosti... Htio je biti stvaran, objektivan, izvući barem na čas tu svoju nesretnu "jednu nogu" iz groba. Znao je da je jednom nogom u grobu, da mu se iz horizontale ležanja svijet izmijenio, da je sve oko njega izraslo, visoko i nadmoćno, i strši nad njegovom nemoći. Ali htio bi se uspraviti u svojim mislima, zaviriti stvarima u oči iz svoje normalne perspektive, iz svoje visine metar i osamdeset u papučama, vratiti svoju optiku, svoj smisao za prostor i volumen tvari pod prstima.

Htio je pogledati normalno, iz perspektive zdravlja i ravnopravuosti s ljudima.

Klipan još uvijek stoji tu pred njim, nasred sobe, zbunjeno vrti kapu u rukama i čeka. Što čeka? Ključ je za vratima. A možda u njega ima i iskrene sućuti, one jednostavne, privržene, pasje sućuti, koja se ne zna izraziti pa svojom nespretnom nametljivošću postaje sumnjivom?

Kako se sve to izmiješalo od ovog prokletog gledanja odozdo!

— Pa znaš gdje su ključevi, Lojz!

Osjeti oštrinu u svom glasu, pa dolije blaže:

— Zar ne vise tamo iza vrata?

— A vise, vidio sam i sam. Nego, kao kažem, da prigledam majstora kako mu je. A eto, hvala budi bogu i srcu Isusovu, kažete bolje, pa ako bog da i njegova sveta mati, vi ćete još i onog anđela što piše u knjigu završiti. Ja ga neću dirati dok vi ne ozdravite...

— Ne, i ne smiješ ga dirati!

Što se to dogodilo? Nije znao.

Ne zna ni kakvo mu je bilo lice, ni taj glas ne zna odakle je smogao, iz kakvog je rezervoara snage provalio taj urlik. Sav se ispriječio u obranu, kao da mu je zasjao nož nad glavom, obje ruke je ispružio molećivo, zdvojno preklinjući. Lojz je od svega toga najprije shvatio da treba da ustukne u strahu, a onda, videći majstorove ispružene, mršave, jadne ruke, poletio k njima, zagrlio ih toplo i stao ih ljubiti vjerno, slineći ih i zalijevajući suzama beskrajne odanosti.

Majstor povuče ruke. Gadila mu se Lojzova vlaga na njima. Kao da ih je pas polizao, osjeti slinu na rukama i javi mu se želja za toplom vodom i mirisnim sapunom. Želja za čistoćom. Kao da bi svoju zamisao htio oprati od banalnosti, od balavosti rasplakanog anđelčića na grobu.

Takve je anđelčiće klesao majstor prije desetak-petnaest godina po modelu ljupke i kudrave glave maloga šegrta Lojzeka, kad su takvi anđelčići bili u modi, pa su ih imućni građani naručivali da im plaču ili makar zalivaju cvijeće po grobovima.

No sebi, za svoj vlastiti nadgrobni spomenik, majstor je isklesao odraslog Lojza, velikog, bijelog anđela od mramora. Strašnog anđela, koji je na koljenima rastvorio knjigu i upisuje... Kao da je ovaj čas sletio iz nekih nepojmljivih visina na majstorov grob, ogromna su mu krila još sva u zamahu, naduta vjetrom kao jedra, te se čini kao da je još sav u zraku, da se jedva dodiruje glatkog ogledala ploče crnoga granita. Ogromnim guščjim perom upisuje anđeo u svoju kamenu knjigu urednim, tajničkim rukopisom Albert Knez — klesarski majstor.

U pedantnom pokretu ruke, u pažljivo svinutim leđima, u lakom nagibu glave na lijevo rame i u tome kako je savio palce na bosim nogama vidi se duboka i napeta koncentracija nad poslom. No lice na kome je htio majstor, u zamišljenoj grimasi, uklesati tvrdu, mušku tugu, ostalo je zagonetno, nečitljivo, Lojzovo lice s grubim i surovim crtama, s tvrdim naborima oko usta, koja su se ukrutila u glup i besmislen osmijeh, a opet nekako podmuklo tajanstven i nedokučiv. Taj nehotični, nečitljivi osmijeh na ovnujski kudravoj Lojzekovoj glavi s lukavim mačjim očima što hitro obigravaju i dodiruju stvari, kao da ih strelovitim pogledima upisuju u pamćenje, i dobro izvježbane grimase njegove odanosti spojile su se na anđelovu licu u neku čudnu mješavinu gluposti i trijumfa.

Eto, to je ovo lice! Što više gleda svoj zagonetni model (koji je šmrcao usred sobe i brisao nos i oči masnom suknenom kapom), sve više nalazi tu podmuklu sličnost između ovog neobjašnjivog klipana i svoga anđela.

Lojz u anđelovu licu! Odatle je sve i počelo. Već mjesecima leži s njim u krevetu ta sumnja i pakosno mu šapće u uho: "He, anđeo Lojz, ha, ha, anđeo Lojzek!" Lojzek upisuje u knjigu smrt, Lojzek, a ne anđeo! Lojzekovo se lice smiješi od zadovoljstva!

Nepodnosiva misao, misao-sotona, mučitelj, nemilosrdni, okrutni, bolesni monstrum što se ugnijezdio s njim u postelji i truje mu noći...

Majstor se preznojio od muke i potražio mogućnost nade u Lojzovim suzama. Ipak, on je plakao! Po rukama su mu kapale njegove tople, iskrene suze... Gle, sav se razmazao tom kapom...

— No ipak, Lojz, ako ja prije umrem, postavi ga na moj grob onako, ne dovršena...

— Ali ne, majstore, ne! — vikne Lojz nekim glasom kao da ponovo kani plakati.

— Samo ćeš uklesati u knjigu moje ime i prezime, razumiješ — nastavi majstor svečanim, hladnim mirom kao da diktira oporuku, — Da, ispod imena još samo klesarski majstor, i ništa više. Nikakvih datuma, razumiješ?

— Pa zar da ja vama?... Eh, majstore moj!... — i čudno odmahne rukom da bi pokazao kako se ljuto uvrijedio.

— Pa što? Ne ljuti se, Lojz, to je prirodno, — reče majstor s veselom rezignacijom, čak kao i da zadirkuje mladićevu stidljivost. Zatim doda s mračnom ozbiljnošću, zajedljivo: "Prirodno je da ljudi umiru. Stari, nepotrebni, samo smetaju..."

Mladić grune u plač. Zarije lice u kapu i rida, tuli grubim, magarećim glasom.

Majstoru krv živne u žilama, prokola, zastruji, bije u svim bilima, kuca na sva vrata, igra, živi. Mislio je da će se onesvijestiti.

— Ne, Lojz, ne plači. Htio sam samo reći da ćeš ti to bolje učiniti nego tko drugi...

Raspiruje mladićev plač, rasplamsava ga kao požar na kome se grije.

— Ti ćeš to učiniti s više zanata, hoću reći, i ljubavi...

Lojz zaglavinja kao da će se onesvijestiti, no spusti se na koljena kod podnožja majstorova kreveta i zarije glavu u pokrivač. Sav se tresao u grčevitom, gorkom plaču, te se činilo kao da se nikada više on ne može umiriti. Da će tako ostati plačući i plakati do smrti.

Curi taj plač i žubori veselo kao kiša u žljebovima. Goni smeće svih ovih dana i noći, svih nemira i sumnja, čisti, ispire. Čist plač iz izvora djetinje nevinosti razlijeva se, natapa ovu krutu, okorjelu samoću, golu, očajnu pustoš, po kojoj plaze debele i hladne zmije što truju ovaj jadni ostatak života na bolesničkom krevetu.

Majstor je ponovo stekao svoju važnu nadmoćnost, svoj majstorski ugled, kao da je opet uzeo čekić i dlijeto u ruke i kleše iz neke tupe i nijeme tvari ovaj anđeoski čisti, bijeli plač nad svojim grobom. Jeca ovo kameno, tvrdo biće kao da se pod majstorovom rukom razbudila topla ljudska duša u kamenu, i sad se duša skrušeno klanja pred svojim stvaraocem i lije suze zahvalnosti.

Nikada majstor Albert Knez nije doživio takvo priznanje. Bio je doista knez među klesarskim obrtnicima; čak su ga i neki kipari priznavali (što nije mala stvar) i smatrali ga svojim kolegom, a više puta je s njima i izlagao svoje granitne i mramorne figure i bio cijenjen i hvaljen od poznavalaca umjetnosti. No ovo oslobođenje jednog srca, što je tu od djetinjstva stajalo vezano na lancu pasje pokornosti, zapušteno i nepoznato pod tupom maskom jednog blesana koji je lukavstvom nadomještao sve ostale ljudske osobine, to je majstor smatrao svojim najvećim i konačnim djelom.

— Idi, dragi Lojz, idi. Možda ću ja još i ozdraviti, a ti me već oplakuješ...

On ga je očinski otpuštao sa zahvalnošću i dobrodušnom ironijom.

— A kad vi, majstore, neprestano mene... kao da sam ja neki... Ah — duboko uzdahne Lojz iz prepuna srca. — Teško je to, majstore!

— Znam, Lojz, znam da ti je teško. Sve je palo na tebe. Hoću reći, radionica, poslovi...

— Ah, ne mislim ja to — odmahne Lojz gotovo uvrijeđeno. — Nego vi, tako, u... u bolesti... Teško je to.

— A ti nemoj misliti na mene. Misli na ljepše stvari. Mlad si... Imaš li curu?

Lojz pocrveni i obori oči kao djevica. Nije očekivao takvu šalu; on je pokorno trpio.

— Ozbiljno, ne šalim se. Majstor je pronašao igru i stao je vući za uzicu. — Cura goni sve brige, mani; gdje god je ubodeš, prsne smijeh...

— Eh, majstore, grijeh je to što govorite — mrmlja Lojz u pod, ne podižući glave. — Nije to za mene...

— Ne? A što si ti? Svetac?

— Nisam svetac. Nego...

— Nego, što? Mučenik? Kažem ja tebi, Lojz, nađi curu. Postat ćeš smiješan, momci će te zadirkivati. A ostavi se ti misli; ja ću već sam ozdraviti... ako budem mogao.

Lojz se nasmiješi, kao da ga je majstorovo pouzdanje okrijepilo.

— Dat će bog, dat će bog, majstore!

— Eto, i bog će dati, što ti kažeš, pa ćemo on i ja zajednički već nešto učiniti...

— Hoće bog, hoće! — kliknu Lojz oduševljeno kao da ga već vidi na djelu pa navija za uspjeh. — Molim ga ja jutrom i večerom, činim devetnice, smilovat će se, veliko je njegovo milosrđe!

"I moje strpljenje", pomisli majstor. Nekako nije volio Lojzovu pobožnjačku frazeologiju; podsjećala ga je na opijela i druge tužne obrede.

— Eto, sve će još biti dobro...

Htio je rastjerati crnomisničku, obrednu atmosferu, koju je razvio ovaj klipan svojim uzdasima.

— Sve će opet biti kao onda kad smo klesali pastira s frulom... Sjećaš li se kako si zaspao kad si mi pozirao za pastira... Eto, na to misli.

— Pa mislim ja, majstore. Onda je još i pokojna stara gazdarica bila živa, bog joj dao duši lako — prevrne Lojz očima za staru gazdaricu. — Ih, što sam volio onoga pastira! Tako prošle noći sanjam ja: vi, zdrav i jak, klešete pastira, no on se ne da. Udarite vi po dlijetu (sanjam ja), a on se izmakne, Opet udarite, opet izmiče. "Čekaj, nesretniče, velite mu vi, vidiš kako si ružan, a ja te hoću učiniti lijepim!" "Pusti me, viče on, dosta si me već izmučio! Ne trebam ja ljepote, nego pravde. Hoćeš na meni pare zaraditi (slušam ja tako sve u snu), daj mi moj dio i ja idem!" "Gle, bezobraznika", veli pokojna gazdarica koja se nekako tu našla. "Čekaj, Alberte," veli, "ja ću ti ga držati, a ti udri." I doista, udarite vi, no on se trzne, a dlijeto odleti u stranu i — tup! — gazdarici u čelo. Zabije joj se do polovice...

Ali neću, majstore, neću dalje, vama je zlo. A kako i ne bi, strašan san, kad se samo sjetim...

— Ne, nije mi ništa, samo pričaj. Što je bilo dalje? Bilo mu je doista slabo, problijedio je, ruke su mu drhtale pod pokrivačem.

— Pa veli pastir: "Ne trebam ja ljepote..."

— To si već rekao.

— E, a dalje i nema ništa, probudio sam se... Lojz ispusti silnu količinu zraka iz pluća, kao da je izronio iz vode.

— Ne, nije istina! Još si sanjao, ne laži!

— Ne... Nije da lažem... — uzme Lojz okolišati — nego je neprilično da se kaže...

— A zašto? Pa to je san, nisi ti kriv.

— Znam da nisam, san je. Ali kaže se: što trijezan misli, to pijan govori. A san je kao neko pjanstvo, čovjek ne zna što radi, pa se može pomisliti... svašta. Tu ulazi mlada gazdarica, a ja ne bih htio... eh, je li tako? Ja želim sve pošteno i po pravu, kako bog zapovijeda i kako sram ljudski nalaže. A vi ste tada bili zdravi kao dren. Ono jest, iver vam je bio uletio u oko, ali inače potpuno zdrav. A što ima tomu? Ni sedam godina. Eto, što je čovjek.

"Eto, što je čovjek, doista, šaka ništavila." Majstor protrne. Ugleda svoj raskošno sagrađen grob od crnoga granita, a na njemu mramornog Lojza s krilima arhanđela kako upisuje njegovo ime u svoj strašni folijant. Piše Lojz, i đavolski mu osmijeh poigrava na licu. Jest, u ono je vrijeme bio upoznao Fridu, mladu, lijepu, plavu udovicu, a pokojna je Magda već bila bolesna, poružnila, sva nabubrila od srca, ljubomorna i pakosna, te mu se znalo desiti da pomisli (ah, što je čovjek!), da pomisli na njenu smrt s nekim objektivnim mirom, koga se u isti čas i stidio. Savjest ga je mučila zbog tih misli, ali mučila ga je i misao na Fridu, lijepu, plavu...

Došla je Frida da naruči spomenik za pokojnog muža, koji je svirao obou u filharmoniji pa je tako i umro, svirajući obou. Naglo mu je pozlilo na koncertu te je umro ondje pred publikom: nisu ga uspjeli ni iznijeti sa podijuma, a već je bio mrtav. Frida je tražila spomenik koji bi bio nekako u vezi s muzikom (jer pokojnik je bio umjetnik na oboi), nešto originalno, dirljivo... Cijelo vrijeme je plakala dok je naručivala.

On joj je odmah predložio pastira s frulom. Bio je i sam potresen njenom tugom. Dan je bio krasan, sunčan, a njen plač je cvilio kao daleka pastirska svirka, izgubljena i tužna pod suncem. Bio je inspiriran. Tješio ju je, milovao očima, potresenim glasom govorio joj je dobre, prave riječi... ni sam nije znao odakle mu one.

Bio je svjedokom bezbrojnih ljudskih žalosti, smrt je bila njegova inspiracija, njegov medij, jedina stvarnost njegove mašte. Tražio joj je neprestano nove oblike, nove pomodne simbole za ukus svojih mušterija, kao što se izmišljaju novi modeli ženskih šešira. Isklesao je čitave legije kamenih likova: simboličnih mementa, tužnih vila, ucviljenih žena, majki slomljenih tugom, zgrbljenih staraca što kroče svome grobu a sijeda im se brada vuče po zemlji, mnoštvo genija, anđela, anđelčića, brkatih bista trgovaca, kućevlasnika, vatrogasaca i pjesnika-rodoljuba što stoje tamo preko po parcelama groblja kao da su se postavili u pozu za neku igru i čekaju samo da zasvira glazba, da udare budnice, da odjeknu koračnice pa da povorka krene na svoj groteskni marš kroz vječnost. Ali glazbe nema, tišina, svi su zaboravili na njih. Šušti oko njih uvelo, suho cvijeće, i to je sve.

I to je sve radio prazna, indiferentna srca, tuđu žalost smatrao je privatnom stvari mušterije i nije osjećao potrebu da ga se ona tiče. Ali Fridinu žalost osjetio je duboko, kao svoju vlastitu. Njeno ga je uplakano lice nadahnulo, njene su suze otopile obrtničku ravnodušnost klesara nadgrobnih spomenika. On je bio umjetnik.

Tako je počelo oko pastira s frulom. Lojz je pozirao, a pokojna je Magda psovala (uglavnom Lojza) što se posao oteže, što se tu prave neki kerefeki, a zašto? Posao je posao, spomenik kao i drugi, pa neka je i pastir! A što joj je, uostalom, trebalo nekog pastira izmišljati, onoj muzikantskoj milostivi? Mužu joj neće ni nos uvehnuti u grobu, a već će poći s drugim. Kao da se ne zna kakve su te muzikantske milostive? Daj ti njima samo novaca... Tu cmizdri kao gladna godina, ali nije zaboravila njušku namazati! Koliko samo toga ruža požderu, prasice bezobrazne!

Magda je bila sumnjičava i ljubomorna. Instinktom nevoljene žene tačno je naslućivala opasnost i odmah je znala gdje treba udariti. K tome se pridružila i škrtost, strah da se tu možda ne gubi nešto na poslu, pa je udarala nemilo, ali udarce nije upravljala izravno mužu (njega je obožavala), nego nekako u stranu, Lojzeku, ljenčini božjoj, pospanoj.

Nije ga nikako trpjela. Doveo ga k njima učitelj sa sela kao sasvim malog kudravog dječaka da kod majstora izuči zanat. Učitelj je više puta naglasio da je on prvi otkrio kod maloga talenat, još u školi... Htio je da se upamti činjenica i da sebi osigura tu prednost za budućnost. Jer mali je, po njegovom mišljenju, a i gospodin župnik se s time slaže, mali je "jedan pravi budući Meštrović". A sirota, sam na svijetu...

Majstor je zavolio dječaka, a budući da nisu imali djece, htio ga čak i posiniti. Ali Magda, oprezna, odgodi to dok Lojzek ne odraste, da se vidi kakav je.

"Eto ti ga, sad vidiš", govorila je pokojna Magda u "vrijeme pastira", kad je Lojzu već bilo osamnaest godina. "Sad vidiš lopova podmuklog. Meni može svaki čas srce stati, i gotovo. Ali, pazi, Alberte, što ti kažem: taj će te lopov spremiti u grob."

Grob od granita, veličanstven, a na njemu, eto, sjedi Lojz od mramora. "Ne trebam ja ljepote, nego pravde."

Magdi je jedne noći stalo srce i bila je gotova. Ali pazi, Alberte, taj će te lopov...

Tu ulazi mlada gazdarica, Frida. Postavili su Lojza s frulom oboisti na grob, a zatim se vjenčali. Sve pošteno i po pravu, kako bog zapovijeda i sram ljudski nalaže. Eto, što je čovjek. A bio je tada zdrav kao dren. Ono jest, poletjela ispod dlijeta oštra ljuska kamena i povrijedila mu oko, ali inače sasvim zdrav. A što ima tomu? — ni sedam godina. Eto, što je čovjek. Daj mi moj dio i ja idem!

Idi sada, Lojz, idi — a glas je majstorov bio gorak od sjećanja.

Lojz je cijelo vrijeme odgonetao šutnju, vrebao je pasjom pozornošću na majstorove misli, htio se orijentirati.

— Ma rasrdio sam ja vas, majstore. Eto, čovjek brblja i ne misleći... A vjerujte mi da sam sanjao... Bože, ako nisam... — metnuo je čak i ruku na prsa.

Majstor ga ne prekine, ostavi mu priliku da se zakune.

Lojz pričeka. — Ništa, šutnja. Spusti ruku u očajanju i uzdahne kao izgubljen čovjek.

— "Bože, ako nisi...?" — Ali reče naglas s nestrpljenjem: "Vjerujem ti, vjerujem. Idi i pošalji mi gazdaricu."

Lojz izađe snuždeno, kao da su mu uskratili zasluženo priznanje. Čak prošapće "oprostite" zatvarajući za sobom vrata, a to je trebalo razumjeti kao "oprostite, neću vam više smetati".

"Hvala Bogu!"

Majstor zaklopi oči i stane prebirati po Lojzovoj pređi (sve je isprepleo i zamutio), a Frida uđe spremno, na znak, kao glumica što iza kulisa čeka svoj ulaz na pozornicu.

Slaba glumica s udešenom zabrinutošću na licu. Čovjek u kome su bile pokolebane iluzije mogao je, bez osobite pronicljivosti, mjesto zabrinutosti pročitati vrlo nehajno skriveno nestrpljenje.

Majstor je znao čitati Fridino lice, zato odmah ponovo zaklopi oči.

— Boli te, Alberte?

Glas joj je bio svjež i ravnodušan. Ona se informirala kao da je pogledala u termometar na prozoru.

On joj ne odgovori; učini samo nervozan trzaj očima.

Gledao ju je. Bila je lijepa. Kosa joj se prelijevala u zlatnožutim, dugim valovima od čela prema zatiljku, gdje se odjednom propela uvis, kao da je udarila u baraže češljeva i naglo se rušila nizbrdo u zlatnim slapovima, pršteći uokolo finu, iskričavu sumaglicu. Siva, uska haljina pripila joj se tijesno uz obline tijela i nudila zamamne oblike ljepote kao u nekom raskošnom izlogu. On osjeti strašnu, bijesnu želju za tim samosvjesnim, gordim tijelom, što se zadovoljno gibalo u prostoru, tu, na dohvatu ruke...

Ispruži ruku i lako, drhtavo pređe dlanom preko obline Fridina boka. Probude se miline nekadašnjih dodira, burni nemiri od ljepote ovog tijela što se mačkasto mazi u prostoru kao da se izlaže neprestanom milovanju. No Frida se odmakne, ukloni se milovanju, i njegova ruka ostane besmisleno ispružena u prazno kao prazna ruka prosjaka. To je, dakle, kraj.

— Frida — reče gotovo bez glasa; stid mu je zagušio glas.

— Molim, Alberte? — odazove se ona gledajući kroz prozor.

— Reci mi nešto...

— Molim? — okrenula se, ali je ostala kod prozora. Bojala se njegove blizine.

On je šutio gledajući nepomično u plafon.

Uplaši je ta šutnja i korakne prema njemu, ali zastane nasred sobe.

— Što da ti kažem, Alberte?

— Ništa — šapne on, potpuno odsutan mislima. — Molim te, donesi mi tople vode. I sapun...

— Tople vode? — Pobojala se da bunca. Nikad nije bio tako šutljiv, tajanstven i čudan. — Što će ti topla voda? — Ona je gubila strpljenje, glas joj je ogrubio.

— Htio bih oprati ruke...

— Što tebi ne pada na pamet! Sad hoće ruke prati! Ne znam zbog čega?

— Zbog čistoće! — Postao je zajedljiv, čak se i nasmiješio ironično, kao čovjek koji zna što govori. — No, ako ti je teško, ne treba. Doista, Frida, ne treba. Samo sam, tako, želio...

Ona uzdahne kao žrtva besmislenog bolesničkog hira i izađe pokorivši se samozatajno i krotko. Tko bi na njenu mjestu toliko mogao trpjeti? Ona podnosi svoju sudbinu mirom dostojnim divljenja.

On je požali. Sa srdžbom pokuša ublažiti u sebi teško osjećanje napuštenosti, vratiti Fridi dobrotu i požrtvovnost, vratiti sebi povjerenje... No u toj srdžbi, kojom se htio osloboditi težine, nađe opet nju, mladu, lijepu — i pokornu... Osjećao je tu njenu pokornost kao način predbacivanja, u nju se ona sklonila da sačeka kraj... Bilo mu je sada teže.

Frida se vrati s umivaonikom, iz koga se pušila vruća voda; po sobi se raširi ugodan miris pare. Preko ruke je prebacila svježi, bijeli ručnik. Donijela je i sapun. Sve kako je želio.

Umivaonik je položila na stolicu do kreveta, ručnik prebacila preko naslona, i sapun je postavila spretno, s desne strane, na dohvat ruke... sve s pomnom tačnošću savjesne bolničarke, koja poštuje propise ophođenja s bolesnicima. Zatim se udaljila i ponovo se zagledala kroz prozor.

S tog se prozora vidjela radionica tamo u dnu dvorišta. Čulo se klesanje, grubo, silovito kidanje kamena, te se činilo da kamen ječi pod bezobzirnim, teškim udarcima. Tupo, zidarski jednolično, kao da teše kamen za gradnju, bez osjećanja, divljački.

"Blesan utiskuje svoju glupost u kamen... Razdrljio prsa, otkrio mišice, izlaže snagu. Udara da se čuje njegov trud! Neka se zna tko tu radi, tko izdržava ovu kuću, na koga je pala ova bolest tu gore i ona jadna, nemoćna udovica..."

— A zašto, Alberte, sad ne pereš ruke? — javi se ona s blagom opomenom, jednako gledajući kroz prozor.

— Kasnije ću, kasnije... — Postao je razdražljiv. Oni su ga blesavi udarci lupali po ušima, a morao ih je slušati.

— Kasnije će se voda ohladiti. — U njenu je glasu jedva osjetno podrhtavala srdžba. No nije se maknula od prozora.

— Neće se ohladiti, vruća je... No što onaj blesan dolje tako lupa? — uzvikne odjednom ne mogavši više izdržati Lojzovih udaraca.

Ona se okrene i pogleda ga dugo, ironično: gle i što još?

— Što bi lupao! Radi! — reče zatim naglas i ponovo se okrene prozoru. — Kad radi, mora lupati. Znaš i sam da ne čeha perje, nego kleše. Zar ti nisi lupao kad si klesao?

Ovo je bio nov ton, dosada nepoznat u njenu govoru. Znači, tu je granica njena svladavanja, tik do Lojza. Do te granice ona sve podnosi, ona sve razumije; ona shvaća i taj hir pranja ruku, pa čak i to da sada, kad ju je prisilio da mu donese vodu, ne pere ruke, nego zanovijeta što se lupa... A što, zar ne treba više ni raditi kad je on bolestan? Ostaviti sav posao i baviti se samo njime?

Ne, nije shvatila što je htio reći...

— Htio sam reći, Frida, da to nisu klesarski udarci. Vidim ja po zvuku: tako se ne obrađuje kamen... Nema on srca za materijal.

— Ima snage, klipan... — otme se Fridi. No "klipan" joj je ispao nekako dražesno mio, pa zato odmah doda: "Seljačina! Mogao si mu reći."

Majstor ne odgovori.

Lojzovi udarci odjekuju u dvorištu snažno i bezobzirno, kao da ruše svijet. A ona stoji na prozoru i divi se toj tupoj snazi što divlja među krhkim stvarima. "Ima snage, klipan..." Nije mogao više slušati te udarce. Navuče pokrivač preko glave da ih ne čuje...

Frida se odmakne od prozora. Opazivši da se pokrio preko glave, tužno se nasmiješi i uzdahne kao mučenica.

— Oh bože! No dobro, reći ću mu da prestane — i uputi se žurno vratima.

— Ne, Frida, ostani! — poviče u panici, otkrivši glavu.

Ona je izašla. Snažno je zamahnula vratima, ali ih je u posljednji čas zaustavila da ne lupnu. Trenutak zatim prestane i lupa u dvorištu.

Mir nalik na noćnu tišinu, kad u nesanici leži u mraku, u kome mu svaki šum, svaki zagonetni noćni zvuk opisuje ogroman i neshvatljiv svijet prostora izvan njegova dohvata, iznad njegovih moći, strašan svijet, u kome se ona kreće, u kome ona živi sa svojim mekim tijelom, po kome se lijeno gibaju njeni oblici kao da mu se podaju mazno i razbludno.

U takvom lažnom, podmuklom miru teče njegov jadni, bolesni život. Po nekom tajanstvenom redu, koji je uspostavila njegova bolest: niz sitnih i podmuklih obzira i briga oko te njegove bolesti, kao da se zapravo ona, bolest, njeguje, kao da joj se pruža sva moguća udobnost kako bi živjela s njim tu u krevetu.

U početku on se opirao toj vrsti Fridine ljubavi, on je tražio nju, njenu ljepotu upornošću očajnika što traži pravo na spas. Onda je molio, i dobio je samilost. Odbio je samilost, tražio je ljubav. No što se više opirao i bunio, samilost je bila sve jača: to je snaga zdravih, kojom pokoravaju nemoćne i podvrgavaju ih svom shvaćanju ljubavi.

I on se pokorio. Ušao je u tajanstveni, čudni krug zbivanja oko bolesničkog kreveta, bolesničke sobe, oko kuće u kojoj leži teški, neizlječivi bolesnik.

A krug se iz dana u dan stezao, bivao sve uži, sve bezobzirniji. Ono revno bdijenje nad njim, ona pobožna pažnja, što se bila široko rasprostrla oko njega, kao granice nekog nepovredivog carstva, počela je popuštati po rubovima; u nju su prodirale snage života, koji se poput zdravlja ustremio na bolesno mjesto i stao stezati i zacjeljivati ranu.

U rani je ležao on kao krivac i uzročnik sve te pometnje, tog odricanja, te već gotovo glasne i razdražene požrtvovnosti. Htio se osloboditi osjećanja krivnje, osloboditi se sumnje da on možda vrijeđa i muči Fridinu požrtvovnost?... Htio je utvrditi mogućnost jedne laži i umrijeti sa sigurnošću u času najvećeg ogorčenja... Tada bi čak prihvatio i smrt kao dobitak i konačno oslobođenje.

Pokušao se probiti do izvora sumnje. No kao da je ona sve natopila i preplavila oko sebe, nigdje joj više nije mogao otkriti toka. Nigdje one prve, iznenadne pomisli koja bi ga potresla, koja bi stvorila prvu kariku jednog lanca misli.

A ipak, sve je to moralo imati početka! No gdje je, gdje je taj početak? Gdje je taj pogled, taj smiješak, to šaputanje i šuškanje u mraku, to skrovito noćno šuljanje oko njega?...

A ipak — jednom je počelo! Jednog jutra ili jedne večeri, kao slutnja, kao osjećanje samoće i napuštenosti... Nejasno, čudno, javilo se možda kao želja za Fridinom blizinom, za njenim glasom, njenim dahom, njenom toplinom u hladnoj pustoši samoće?... A Fride nije bilo... Tada je možda mislio na Lojza... Lojza — anđela, čisto, bijelo, bespolno, mramorno biće s golubinjim krilima? Želja da ga pretvori u mramor, u nestvarno, u simbol!

Gdje su se srele te dvije želje? Gdje su se zagrlile te dvije misli i zadavile njegovo povjerenje?

Još jedno zvonce s groblja; ovo je danas valjda posljednje, već pada sumrak. A onaj kome zvoni već je u kutiji kao lutka, kao da ga šalju na dar nekom luđaku što pravi kolekcije tih strašnih igračaka.

Noć je bolesnikova kao trula daska: gdje stane, propada sa svojim teškim mislima. Majstor se ne usuđuje mislima zakoračiti u noć. Kao da je pozatvarao sve misli u kaveze i pretince, on se obrati svojim malim, tehničkim pitanjima ležanja. Krevet postane zanimljivim i strašnim svijetom, punim teškoća i problema.

Oznojio se. Sve je oko njega mokro, lepljivo i odvratno. Znojne, zgužvane plahte omotale mu se oko nogu, lijepe se i sapinju, zarobljavaju kretanje. Pod nogama topla i vlažna gužva platna, isprepleteni rubovi, nabori, vijuge... Krpe. Nožnim palcima ulazi u labirint krpa, ide brazdama kao nekim prohladnim klancima; zavlači se u dubine, u rupe, u neke iznenadne slobodne prostore, gdje se može okrenuti i susresti tanku struju hladnoće. Nogama traži izlaz iz ovog haotičnog i prljavog nereda.

On je navikao na glatke dodire, ravne prostrte plohe, koje je mazio svojim dlanovima kao svježe izbrijano lice.

Krevet je zdravih kao bijela jahta što plovi s punim jedrima sna. Kad uplovi u Jutro, bodro izlaze putnici ostavljajući za sobom blage tragove odmora. Nasisali su se sna, pa se protežu, "dobro jutro", govore zijevajući. Bez boli, bez sumnja, izlaze iz noći kao izletnici, pjevajući; zatim marljivo žvaču svoj doručak kao da uče pjesmicu napamet. Probava ih goni kao povoljan vjetar u krmu i otplove ulicama olakšani, kao istovarene lađe. Maze svoj optimizam kao jabuku koju kane pojesti. Njeguju svoju bradu, svoj brk, svoj vrt, svoje ribice u akvariju i ptičice u kavezu. Oni osjećaju savršenu ravnotežu života i smrti: troše život dok ne prevagne teški uteg smrti... Onda im majstor Albert Knez iskleše dirljivu igračku: ljupkog anđelčića Lojzeka što plače na grobu... ili zalijeva cvijeće. Jedni više vole da im plače, drugi da im zalijeva cvijeće... Ali ljupki anđelčić je lukav, ne lije ni suze ni vodu, on simulira kao glumac, on čeka svoj čas...

Dolje u gradu odbijaju ure na katedrali. Teške, tamne ure, kao da se komadi bronce otkidaju i padaju teško, pljosnato na pločnik, Bolesniku ne govore o proticanju vremena; njegovo se vrijeme grije na jastuku pod glavom, a zvuci s tornja samo su signali za pomicanje glave, samo racionalna podjela hladnoće jastuka na jednake obroke. Svakih četvrt sata uzima uski napitak svježine i pije ga licem žudno, pohlepno.

Istražio je cijeli krevet pomnom marljivošću doživotnog zatočenika na otoku. No nigdje više hlada, nigdje kapi svježine — sve je potrošeno. Sve je zahvatio vrući dah groznice i smotao vrtlog besane noći.

Okrene jastuk kao posljednju nadu i uzme razumno i škrto trošiti njegovu svježinu kao vodu u pustinji.

A pustinja je velika, beskrajna kao noć. Miču se ruke po noći kao gubavci. Plaze, gmižu ruke, traže izlaz iz noći, iz boli, iz svega ovoga što se stislo i zgužvalo oko njega u gvalju neizrecive odvratnosti. Traže ruke svjetlo danje, u kome bi mogle barem odijeliti noć od boli, bol od misli i uzeti sve to zasebno, na uzastopno razmatranje.

Idu ruke do ruba kreveta, čeznu za svanućem, za zorom na prozoru, za jutarnjim pijetlom, za zvonom, za prvim tramvajem, za prvim prolaznikom i mišem što bježi u rupu...

"O, ljudi lopovi, ljudi miševi, ljudi prolaznici, pijetli, jutarnji tramvaji!"

Zapomaže majstor, a svuda uokolo gluhi ocean mraka i praznine. Ruke rone u mrak i osjećaju jezu od ništavila oko sebe.

"Eto, ništa, kažu ruke, nema dodira." Osjećaju samo sebe u praznini. Ni vjetra, ni muhe, sve je uginulo u tmini; samo ruke žive u noći i tjeskobno osjećaju svoju nemoć.

Ruke žive u tmini. Bijele, mramorne ruke nad crnim vodama granita. Tamo preko zida, pod kupolama i arkadama, u čudnom gradu mrtvih oblika, bijele ruke rone u mrak sa svojim tužnim gestama, kao da mole malo sućuti, malo jeze, dvije čestite suze u indiferentnim očima...

Majstor se trgne. Kao da je zavirio preko plota rasklimanih nada u svoju maštu; ondje jednako sjedi anđeo Lojz s rasklopljenom knjigom. Rutinirano, kao krvnik, čeka samo mig da otpočne posao...

Ali knjiga je još neispisana, čista, s hrptom među anđelovim koljenima, a listovi joj nevino vise s jedne i s druge strane u najprirodnijim valovima lepršava papira...

Tu dolazi ime majstora, autora. Obilazi pogledom svoju zamisao, ogledava stvar, i sviđa mu se. Radost ga obuzima, uživa u ostvarenju. To nije mali Lojzek što budalasto plače, to je veliki, strašni, fatalni Anđeo koji, kad zamahne krilima, čupa živote iz korijena. Misli majstor na pokoljenja što su zinula pred umjetničkim djelom i ne dolaze k sebi od udivljenja. Pa se i sam umiješa među gledaoce kao nepoznat posjetilac, stranac, i obilazi, prisluškuje, prima pohvale inkognito. Kao da je iz ogromnih daljina neke goleme vječnosti doprla do njega, u ovaj zabačeni, zgužvani kutić privremene i ružne stvarnosti, potvrda i priznanje. On osjeti na sebi dah besmrtnosti. Na prijazno raskriljena vrata nasmiješi mu se nešto lijepo i slavno, beskonačno.

Noge su same ušle u papuče i produljile s njima prema vratima. Kako tijelo ipak sluša, bez boli, bez opiranja! Tlo pod nogama, čvrsto, solidno i taj prostor uokolo, uslužan, podređen! Osjeti se strahovito vertikalnim, ljudskim, među patuljastim, četveronožnim stvarima, podmuklo sakritim u mraku. Tehnika kretanja u prostoru se, gle, ne zaboravlja, a njemu se žuri kao na smrt žednu čovjeku koji je začuo žuborenje vode. Htio se napojiti na svom djelu žestoke, otrovne snage, kao na otrovanom izvoru...

U predsoblju je visila njegova stara bunda i ključ od radionice. Na dvorištu je mlaka proljetna noć i neka nepojmljiva, blaga svjetlost zvijezda. A pod zvijezdama, u opalno plavo nebo urezala se čvrsta silueta bedema mrtvoga grada s kupolama, kao bagdadska kubeta u nebo Alahovo.

Dvorište je tiho počivalište nerođenih oblika; leže posvuda grubi, neistesani blokovi kamenja u svojoj podmukloj amorfnosti kao neukroćene zvijeri. Prolazi majstor između još nerođenih lica, neoslobođenih pokreta kao silni Stvaralac što prolazi kroz Kaos. Lijevo i desno leži mrak i tamne mase nerođenih svjetova, a on stupa vijugavom mliječnom stazom, posutom bijelom kamenom prašinom, kao da se silna masa sitnih zvijezda prostrla pod njegovim nogama.

U dnu kaosa, u dnu mraka, gle, tamo u dnu dvorišta malo đavolsko svjetlo titra na prozorčiću šupe! Plašljivo, slabo svjetlo, kao da se nastoji sakriti u tmini.

"Gle, tu se živi!"... To govori svjetlo u šupi u dnu mraka, a majstora ponese noć prema žišku iza onog prozorčića gdje svršava njegova agonija. Smrt oživi u njemu i povede ga ledenom rukom prema "tako dugo žuđenoj izvjesnosti"... I sagne mu glavu do niskog prozorčića da zaviri unutra, da se najede "ogorčenja"...

Pred blijedim, pobožno uokvirenim Alojzijem Gonzagom, zaštitnikom mladosti, nemirno titra kandilo. Pri isposničkom svjetlu mladi se svetac bičuje, a mrtvačka mu se lubanja smije iz razvaljenih čeljusti, iz iskopanih očiju, iz odvaljena nosa; ona se za života nažderala grijeha, i ruga se svecu. A dolje, ispod te tužne slike usrdnog kajanja i podrugljive smrti, u nepouzdanom polusvijetlu titravog kandila vide se na bijelom uzglavlju ležaja dvije glave, čežnjivo sljubljene u snu.

Ni bijesa, ni mržnje, tek neki hladan dodir odvrne majstorov pogled. Čak neka jadna samilost ovlaži mu oči. Zbog te šupe, tog ležaja, tog malog nemirnog svjetla, zbog te tužne ljubavi na onom bijelom jastuku što je Frida brižljivo donijela iz svoga pustog kreveta u ovaj prljavi raj, gdje jedan bijedni anđeo kandilom osvjetljava svečevo bičevanje, a sam grli život i roni u slatki ljubavni san. U san siromašan: bogu božje, svecu svečevo, a sebi uzima... što mu se daje...

"Jadna Frida!"

Majstor krene u mrak. Ni staze posute zvijezdama, ni kaosa nerođenih svjetova! Svega je nestalo! Tek mračno dvorište s teškim blokovima kamenja i slijepih, neispisanih, ploča. A tu je radionica, odmah desno, s malim vratašcima u velikim dvokrilnim vratima. Ključ je imao u ruci. Gladna, nepodmazana brava prepozna gazdu i zacvili vjerno, pasji. On pomiluje vrata, pomiluje stare, odane zidove tražeći električni prekidač.

Odjednom, u sjaju svjetla, raskrili se nad njim radosno ogromni bijeli Anđeo, kao da ga već odavno čeka tako razvijorenih krila da ga primi u zagrljaj...

Majstor ustukne nepovjerljivo pred velikodušno raširenim krilima i pokuša potražiti, razumno i trijezno, ono "drugo", ono veliko i nepojmljivo na isklesanom Lojzu, ono besmrtno i strašno, za pokoljenja...

A Lojz, bijedni anđeo u šupi, gle, već je napisao u knjigu

ALBERT KNEZ
klesarski majstor-umjetnik
ROĐEN (s datumom) — UMRO (bez datuma)

krasnim, klesanim slovima, pisanim s mnogo pažnje i ljubavi, kao da je u njima upisao strašnu bol posljednjeg oproštaja.

"Eto, to je sve: Lojz, i ništa više! Ni besmrtno, ni strašno. Banalno i jasno — Lojz!"

Majstor se čak i nasmiješi na dodatak umjetnik, kao na nadgrobni vijenac s dirljivom vrpcom.

"Jadan Lojz!"

Uzme dlijeto i čekić i potraži datum na zidnom kalendaru:

21.lipnja — sv. Alojzija Gonzaga

Majstor se pridruži Lojzovu imendanu i prinese mu veliki posljednji dar — ukleše taj datum u anđelovu knjigu kao dan svoje smrti. Nakon posljednjeg udarca čekića zavlada mir nad onima u šupi. Borba je svršila. Majstor odbaci oruđe i preda se svom anđelu.
KOŠTANE ZVIJEZDE

U okviru strahovitih strategijskih zamisli drugog svjetskog rata predlažemo da se uzme i podvig malog tenenta okupacione divizije Bergamo Torquata Coa. Već u prvim danima neprijateljstva protiv naše zemlje on je iskočio kao znatan detalj iz jednog motornog čamčića na obalu našeg malog otoka sa dva pištolja, uperena u općinsku zgradu, i povikao strašnim glasom "pridaiti ze!", te umalo nije općina od zaprepaštenja prostenjala "predajemo se, bez daljnjega"...

Ali nitko ništa nije odgovorio na Torquatov poziv na predaju, jer nigdje nije ni bilo nikoga. Pa ni onaj mršavi pas, cinik, koji je slučajno onuda rastrešeno lunjao obalom kao neki antički filozof, zabavljen svojim mislima, ne bi bio ni zalajao na tog okupatora, toliko ga je smatrao nevažnom pojavom u okviru svog pasjeg pogleda na svijet, da ga Torquato nije upozorio na sebe svojim čudnim držanjem, kakvo naš pas dotada nikada nije vidio na otoku. Ali ni tada cinik filozofski mudro nije dao glasa od sebe, nego je samo pogledao Torquata vrlo površno i do uvredljivosti nehajno, a zatim je podupro nogom ugao općine... "evo, predajem ti je"... i pošao dalje...

Bio je Torquato osjetljiv što se časti tiče, pa je lako zaključio da je ta pasja gesta nogom vrlo uvredljiv, pa ako hoćete i strahovito nesretan susret s neprijateljem. To ga je toliko razbjesnilo te mu se odjednom učinilo da taj pas i nije pas, nego neko razumno i podrugljivo biće, koje parodira njegov ratni podvig; osjeti kako ga šiba Duceova žestoka parola "chi non é con noi, ăvra del piombo", — i Torquato svojim prvim mecima stupi u drugi svjetski rat s osjećanjem važnosti toga učešća. Primivši olovo iz oba Torquatova pištolja, četveronožni satirik prekasno shvati da je vrag uzeo šalu i zaokruživši pijano dva-tri puta mjesto na koje će posljednji put leći, zajaukne muklo kao da proklinje svoga ubojicu te se Torquatu srce steglo od nekog sasvim neodređenog straha.

Okružen odredom svojih Bergamasca, Torquato se na kopnu osjećao vrlo nelagodno. Tu je oko njega bilo stotinjak četrdesetgodišnjaka, sve odreda rezervista klase 1901, koji se odmah, ne čekajući njegovih zapovijedi, prihvatiše zida, vrata, uglova i svih mogućih zaklona, kao što su, na primjer, bačve na obali i dvije-tri kržljave paome, što su tužno mahale svojim uvenulim lepezama, kao da samilosno nude neki jadni mir ovim preplašenim ljudima.

Torquato je imao mnogo muke s onim nesretnim i vrlo ličnim oprezom ljudi odjevenih u jednaka odijela, kojima su dali puške u ruke, pa ih kao vojnike poslali da se iskrcavaju po tuđim obalama, da se veru po tuđim krševima, da gaze po tuđem kamenju, pa ako ih tko tamo upita zašto to rade, treba da ga smatraju neprijateljem i po mogućnosti ubiju. Taj pretjerano lični oprez ne zove se strahom kad su ljudi odjeveni u jednaka odijela i kad nose pušku u ruci; to jadno ljudsko osjećanje naziva strahom samo neprijateljska propaganda, sklona pretjerivanju, a kasnije beletristi, kao istinoljubivi kroničari ljudskih osjećanja, koji sva osjećanja nastoje razumjeti, od toga prave priče u kojima se ne rugaju ljudskom strahu, nego njegovom lažnom imenu.

Kad je Torquato ne baš jako glasno povikao "avanti", četrdesetgodišnjaci su se tromo pomaknuli i uskočili u "nove položaje", pa se front opet ustalio. Torquatova ofanziva nikako da prodre sa obale u unutrašnje uličice, gdje se još uvijek nije moglo otkriti žive duše, što je izazvalo još veći oprez Bergamasca.

Torpiljarka San Marco stajala je zaštitnički mirno usred luke s uperenim topovima u grad. No to je mogla biti samo garancija za uspješan ishod operacije u cjelini. Ali ako pogledamo u detalju onog blijedog i neobrijanog prodavača starih odijela iz Bergama, što se stisnuo uz vrata lučke kapetanije i usrdno molio u duši stanovnike ovog otoka da mu oproste što se i on tu nalazi, ni kriv ni dužan, kakvu zaštitu njemu pruža torpiljarka San Marco sa svojim uperenim topovima ako je sada s nekog prozora uperena puška u njega i svaki čas može zazviždati metak i probiti mu glavu?

— Oh, mamma mia, — uzdiše staretinar iz Bergama, a Torquato viče "avanti, evviva il Duce!" — Viče Torquato za svoje unapređenje, za pohvalu i za sve one prednosti koje mu može donijeti ovaj podvig, no i sam čuva leđa uza zid kao da se prilijepio. A staretinar uzdiše, jer mu je teška i nesnosna pomisao da bi sada ovdje mogao umrijeti, i to onog časa kad se otisne od lučke kapetanije, unutra, u usku uličicu, gdje čovjeka mogu dotući i kamenjem. A Torquato viče "avanti".

— Antonio — šapće staretinar svom susjedu i briše oči palcem i kažiprstom.

— Franceseo — odgovara Antonio i problijedi kao da je smrt vidio.

— Avanti, ragazzi! — uzvikuje Torquato i zapovjednički žustro maše rukama da bi colonnello s torpiljarke vidio kako to nije šetnja po gradu, kako tu ima i poteškoća, "porco can'".

Sve je zapelo; sa vojničkog gledišta čak stvar postaje ozbiljnom.

"Ma, ragazzi..." Torquato više ne zapovijeda; to već nalikuje molbi: izvolite ovuda desno, zaboga... No četrdesetgodišnjaci imaju neka svoja civilna zanimanja kod kuće, znaju Torquatove brige i drukčije prevesti — a dirljiva riječ "ragazzi" samo ih podsjeća na majku, tužnu staricu u crnini, sa zavjetima i krunicama; svakoga na prsima zaštitnički blago pritiska škapular, natopljen molitvama i majčinskim suzama. Torquato je studentić, koga su u GUF-u oduševili za tučnjavu i nasilno napajanje ricinusom. Njegovi su preci Scipio i Cezar; on je jedan od sinova vučice, koja mu na polasku u rat nije plačući vešala o vrat zavjetnu medalju iz Loreta, nego Duceove riječi: "Chi non e con noi, avra del piombo." Dali su mu olovne vojnike, i dječak ih s mukom pomiče s mjesta; strah je teži od olova. Ali Torquato vjeruje u snagu zida: otto milioni di baionette, i njegova se vojska čvrsto držala te vjere: kamen je ipak neprobojniji od majčinih suza. U svakoj vjeri ima snage, a četrdesetgodišnjaci su usrdno nudili Torquatu to što su imali kao čestiti ljudi, koji ne podvaljuju lošu robu svojoj vlastitoj državi kao ratni liferanti.

No dakako da se išlo na snagu kamena s ramena što se, kažu, izlijeva iz srca pa teče i pali po žilama, ne bi se oni, majčini, Iliji tako šetali po otoku! Ali što, već je izum praćke oborio diva Golijata i žgolju čobanina učinio kraljem, a ovdje su u narednika Iliju bili upereni topovi neprijateljskog torpiljera koji je tražio od Ilije komandira žandarmerijske stanice i komandanta oružanih snaga na otoku — da kapitulira.

Šest žandara — šest pušaka, na čelu im Ilija s naredničkom sabljom o bedru, a onamo kukavni San Marco kalibre naciljao, pa kao veli, predaj se, rajo, nema ti spasa! "Ej, bato, da nemaš tog gvožđa", srdito brunda Ilija gledajući ga s tavanskog prozorčića kako u luci miče onim prstima, kao da pipa po gradu i traži njega, Iliju, da ga zgnječi k'o stjenicu. "Ma čekaj, ti, svejedno još malo. Nismo mi ovo države džaba dobili", i opipa Ilija svoju sablju, pa se isprsi na tavanu i pljucne preko krova na ulicu.

Bože, što se Ilija načekao te sablje! Gurali se podnarednici k'o ovnovi, pa znali i podvaliti, podmetnuti nogu, ti na nos, a oni naprijed, na tvoje mjesto. Jer treća ti zvjezdica tek pripasuje sablju, a sa sabljom, e-he, ti si, bato, netko i nešto! Ne vise ti više one ručetine žandarski neuposleno, nego ih palcima važno zakvačiš za službeni opasač, a sablja tobože nemarno tandrka po pločniku, pa je k'o uplakano dijete podigneš pod desni lakat, da ne zanovijeta, ili je prebaciš preko tura, pa razgovaraš i k'o sjediš na njoj, a opet stojiš na svojim nogama, k'o čovjek — narednik. Kao narednik Ilija je razumijevao mnoge stvari iz velike politike, pa je znao u brijačnici dodijeliti svoje mišljenje i presuditi čak između Hitlera i Musolinija kao vlast koja je upućena u sve one marifetluke drugih vlasti. Lupka sabljom o pod Ilija i misli zadravo i odlučno, nema šta da se boji, što rekne ne porekne. "Nema ti kod mene, moj bato, mile-lale, ljubim rukice, što vele oni u Zagrebu; gdje te dohvatim, tu trava ne niče. Jok!" A brijačnica mramorkom šuti, samo škare škljocaju po glavi i šišaju redom ježure dlaka i misli, nema šta, reda mora biti u državi. Ilijina sablja revno tucka po podu države i škare škljocaju u redu.

"Gos'n naredniče" milo zvuči u službenim susretima Ilijina uha; inače, lijepo je čuti i "šjor Ilija" iz usta trgovca koji mu prodaje ulje za kosu; ta familijarnost unosi respekta u odnose. A kad već uđeš u dućan kao mušterija, moraš i izmijeniti riječ-dvije s trgovcem zbog pristojnosti koja vlada među boljim ljudima.

— Ma isto ja mislim, šjor Ilija, da je Hitler jači nego Musolini?

— Ih, bitanga ćelava!