Ako postoji kraj svijeta onda je to jug Afrike, tako je mislio Vukadin Jelić dok je čitao naredbu o prekomandi. I eto, takva je sudbina, mora i tamo: "Gdje svoga nema i gdje brata nije". O tom području je imao predstavu zaostalosti i siromaštva, pa je po dolasku bio iznenađen visokom primjenom tehnike i bogatsvom ljudi po gradovima, dok su domoroci živjeli vrlo siromašno. Iznenađen je prisustvom Jugoslovena. "Bože moj, kuda nas ovaj prokleti rat razasu!". Naročito se obradovao susretu sa potpukovnikom Ikom Milovanovićem. O njemu je znao dosta do rata, bio je pilot visokog ugleda, pa mu je često padao na um, pitajući se da li je živ. I evo, živ je, i prijateljevaće s njim.

Ika je bio komandant Vazduhoplovne Grupe eskadrila u Kraljevu. Kad su Nijemci napali Beograd, pa ta vijest stigla do Kraljeva, a naredbe o priticanju u pomoć Beogradu nije bilo, Ika je samovoljno poveo Grupu i stigao nad napadnuti grad. Na njegovu žalost, kako je govorio, već je bilo kasno. Grupu je prizemljio na beogradski aerodrom, tu ga je susreo Vukadin Jelić i prvi put pričao s njim. Ostao mu je u očima velik, kao jablan na osami dole. U toku rata je postavljen za komandanta jugoslovenskog osoblja razbacanog po Južnoj Africi.

Vukadin Jelić je ostao dvije godine u zvanju nastavnika letenja, i to mu je period života, koji je ocjenjivao kao monoton, kao što i jest, sam po sebi, monoton posao nastavnika. To vrijeme je iskoristio za učenje engleskog jezika, gdje nije postigao mnogo. Činio je to po nužnosti poziva, jer je nastavu držao na engleskom, ali i po ličnoj opredjeljenosti, shvatajući da mu to može biti značajan kapital u budućem životu. Opet u svrhu predavanja, morao je mnogo da čita i uči, a iz toga se rodila navika čitanja i obrazovanja, tako da je mnogo čitao, najprije stručnu literaturu, a kasnije, ono što je imao od ranije u planu, čitao radi svog opšteg obrazovanja. Njegovo svakodnevno društvo su bili, svi od reda, vrlo obrazovani ljudi, sa fakultetima ili akademijama, pa je lako uviđao svoje neznanje, i u tom smislu tražio i čitao knjige, i tako se uspješno približavao, a u dosta slučajeva i prekoračivao znanja kolega sa posla i drugova iz svakodnevnog života.

Potpukovnik Ika Milovanović mu je bio u svemu uzor, široko obrazovan, veoma stručan, ugledan oficir i čovjek, a u društvu jednostavan i zabavan. On će na Vukadina uticati da mijenja mišljenja o mnogim pitanjima, uticaće na konačno formiranje ličnog karaktera. Bilo je pitanja koja nikako nije mogao da prihvati na način kako ih tretira Ika, ili ih je prihvatao sa zakašnjenjem. Za Iku nije bilo svetinja među živima, bili oni ovo ili ono, pa makar to bio i Kralj. Mogao je "normalno" da razgovara sa fašistima, komunistima, švercerima i sa svakim ko hoće da priča s njim. To je za Vukadina neobičnost, jer su ga u petogodišnjem školovanju učili drugačije, i pod strogom prijetnjom zabranjivali kontakte sa neprijateljima Kraljevine. Oko Ika se događala jedna stvar, koju Vukadin Jelić nije mogao da razumije, a pogotovo ne da opravda, o kojoj će kasnije promjeniti mišljenje, a to je preprodaja. Još tada se govorkalo da je Ika zaradio velike novce, da se obogatio švercom.

Sve što je Vukadin znao o razvoju vojnih operacija i političkim kretanjima, saznavao je od Ika. Naročito u početku, nije mu baš mnogo vjerovao, pogotovo kad je bilo riječi o borbama u Jugoslaviji. Po Ikovom kazivanju, u Jugoslaviji, glavne borbe protiv okupatora vode partizani, na čelu sa nekim Titom. Tito, a ne general Mihajlović, a Kralja i ne spominje, ili ga spominje kao nevažnog činioca u tome, čudio se Vukadin, ali nije kontrirao, samo zbog poštovanja prema uglednom kolegi. Kako je vrijeme odmicalo, i kraj rata se nagovještavao, Ikove priče su počeli prepričavati i drugi. Ti drugi su počeli zanemarivati poslove i baviti se nekim sumnjivim radnjama, pribavljati novac, slično Ikovim metodama. Ono što do nedavno nije mogao ni sniti, oko Vukadina je sve više prijatelja i poznanika, Jugoslovena, koji o Kralju govore nedolične riječi, a o maršalu Titu, još i maršal, sve ljepše i ljepše. I onda je za Vukadina uslijedio pravi šok.

Pošto je Drugi Svjetski rat privođen kraju, a Jug Afrike je suviše daleko da bi dopirale jasne vijesti o stanju u Jugoslaviji, tamošnji Jugosloveni su sve intezivnije slušali raznolike radio vijesti, talasa koji su dopirali do njih. Vukadinu je, iz tih vjesti, bilo jednako sve nejasno, ali je nepokolebljivo vjerovao u Kralja i njegovu pobjedu. I onda se, dvanaestog septembra 1944. godine, preko radio Londona oglasio lično on, Kralj Petar Drugi Karađorđević. Vukadin je čuo ono što u njegov um nije moglo da stane:

"Moji Srbi, Hrvati i Slovenci! U ovim sudbonosnim i za Jugoslaviju velikim danima..., pozivam sve Srbe, Hrvate i Slovence, DA SE UJEDINE I PRIĐU NARODNOOSLOBODILAČKOJ VOSCI MARŠALA TITA!

Sa mojim punim znanjem i odobrenjem je Kraljevska Vlada Dr Ivana Šubašića sklopila važan i koristan sporazum sa tom našom naoružanom vojskom, koja je priznata i pozdravljena i od naših velikih saveznika: Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država...

Neka živi naša velika, slobodna i federativna Jugoslavija!" To su riječi Vukadinovog idola, Kralja.

Tito je gazda u Jugoslaviji, pobijedio je, i Kralj savjetuje svojim vojnicima da idu u Jugoslaviju, pod Titovu kapu. Istina je, radio je krčio, pola riječi se nije čulo ili razumjeo, ali je Vukadin Jelić čuo Kraljev glas, a on taj glas i poznaje, što znači da nije podmetnut. Jasno je, Kralj je sve to rekao. Kralj, u kojega je vjerovao kao u svetinju. Razočarenje je ovladalo čitavim njegovim bićem, ovladalo do rastrojstva. A kad ga je prošla početna nesreća, kako sam kaže da je za njega bio Kraljev govor, a morala ga je brzo proći, jer su ga praktične stvari na to natjerale, za tren se oslobodio Kralja i Otadžbine, i počeo da misli samo o sebi.

Prijatelji se razlučuju, oni koji će u Jugoslaviju pod komuniste, i oni koji tamo neće pod cijenu života. Vukadin Jelić neće tamo. A kud će?

Otpušteni su svi Jugosloveni iz vojske, i ostali bez plata.

Oni što će za Jugoslaviju, okupljeni su i dobro organizovani, Englezi im idu na ruku, oni će im obezbijediti i prevoz. Ostali su kao rogovi u vreći. Većina govori da će u Australiju, jer je to jedina zemlja koja ih bezrezervno prima.

Vukadinu Jeliću je teško, on ima ženu, prvo je to na pameti, piše joj, on bi u Ameriku, ali mu američka Ambasada ne da vizu, piše joj to i traži da ona poradi na tome. Ika Milovanović ostaje u Johannesburgu, on ima mnogo novca, on je ovakvo stanje predvidio, on započinje neki veliki biznis, sve što Vukadin Jelić kod njega nije prihvatao, sada prihvata i smatra ga, jedinim od njih, pametnim i snalažljivim čovjekom. Obrazovanje i informacije su kapital, zaključuje Vukadin, a Ika sve to ima, i to nesebično nudi i Vukadinu, sam pred sobom zaključuje, i pita se, gdje će i čime će. Poći će u Kairo, pa će odatle pokušati da dođe do američke vize.

Putujući ka Kairu u vozu je sve više odzvanjao srpski jezik, što je Vukadina iznenađivalo. U njemu je susreo mnogo poznatih ljudi, zbog nekih od njih promijenio je vagon. Tamo je zatekao samo vojsku, svi govore srpski, i svi na kapama imaju crvenu titovu zvijezdu petokraku. Jedini je sa kokardom na kapi. Kad je banuo među njih gledali su ga kao u čudovište. Pozvali su ga da sjedne među njih. Pričali su o svemu i svačemu, oficiri ga pozivali da im se priključi, jer "mladoj" zemlji trebaju školovani ljudi kao što je on. Trebaju im piloti.

U Kairu susretao je takvih vojnika mnogo, i svi su ga nagovarali da pođe u Titovu vojsku. Jednom prilikom ga je pozvao na razgovor neki političar, kako je sam rekao Titov blizak saradnik, i predložio mu da pod posebnim uslovima pređe njima, daće mu veliku platu, stan i sami bog zna šta još. Vjeruje li se tamo u Boga, pitao ga je Vukadin. Pored negativnog odgovora dobio je još i potcjenjivačku grimasu, to je već dovoljno da on tamo ne može, odgovorio je na ponudu. Za Vukadina su komunisti neka posebna sorta ljudi, bezbožnička i otpadnička, sa kojom se nikad ne treba hvatati u kolo. Naravno, nije im tako govorio, ali je na nedvosmislen način odbijao ponude.

Kaća u Americi i Vukadin u Kairu vode žestoke borbe oko pribavljanja vize za SAD. To je neobično teško riješiti, iz razloga što je navala izbjeglica iz krajratne Evrope neobično velika, ali i zbog toga što je vlada SAD prihvatila Titovu Jugoslaviju i negativno se ophodila i prema ljudima koji u nju nisu htjeli da se vrate.

Pobjedila je snažna ljubav Kaće. Ona je pribavila papire, po kojima će Vukadin dobiti vizu čim se pojavi u američkoj ambasadi u Kairu, u koju su papiri poslati.

Vukadin Jelić je samo jednom u životu dobio pasoš, bilo je to u Francuskoj kad je lažno predstavljen kao službenik Ambasade. Kad je s tim pasošom došao u američku ambasadu po vizu, i nakon što je službenik našao pristigle papire iz SAD-a, te pristupio izdavanju vize, uočio je datum trajanja pasoša, po kome je pasoš istekao još lane. Službenik se uljudno izvinuo i odbio da izda vizu. Posavjetovao ga je da izvadi novi pasoš, a na Vukadinovo upozorenje da njegove države više nema, da su tamo komunisti, službenik je i zijevnuo, spavalo mu se, pa potom lijeno i nezainteresovano slegao ramenima i oborio šalterski zasun.

Za Vukadina Jelića je to bila strašna bitka, muku oko vize je tako nazvao, jer nije imao ideju kako da pribavi novi pasoš. Jugoslovenska ambasada je odavno ukinuta, neka Titova kancelarija postoji u Kairu, ali ona još nema pasoše. Ko hoće u Jugoslaviju izdaju im neke propusnice, sa njima putnici nemaju problema na kontrolnim punktovima. I kad bi mu htjeli pomoći, pomoći ne bi bilo, nemaju pasoše.

Kupajući se u noćnim morama rodila se ideja po kojoj će i postupiti. Pasoš je važio do 1944. godine, on je cifru 4 prepravio na 5 i opet se uputio u Ambasadu. Vidjevši da je za šalterom druga osoba uznemirenost je splasnula. Službenik je uzeo pasoš, pogledao ime, našao papire poslate od Kaće, te bez dodatnih pitanja utisnuo pečat za vizu.

Na red je došlo pitanje prevoza do Njujorka. Poratno vrijeme je za putovanje uvijek teško. Preskupo i rijetko. Vukadin Jelić je svoje rješio na način, u koji se još jednom morala uplesti sreća.

Naišao je na mornara, Srbina, koji je bio u sastavu posade trgovačkog broda koji se upravo pripremao da isplovi za Njujork. Poklonivši mu pakovanje od dvanaest flaša piva, sprijateljili su se pijući u baru. Mornar ga je noću vozio dvije milje čamcem do broda, tamo ga potajno uveo i upisao u spisak posade.

U toku putovanja je Vukadin sjedio, a na svim kontrolama, a kontrola je bilo, legitimisan je i propuštan kao član posade.

Glava 18.

Ona tri dana Vukadinovog boravka u Cincinnatiju, prije tri godine, kao da za njega nisu postojala, kad se misli na viđeno i zapamćeno o gradu. Pamti ljubavni žar, svadbu i Kaćine roditelje. Ovim dolaskom, kao da su se ponovila ondašnja tri dana, vatra od ljubavi i prisustvo njenih roditelja. U trogodišnjem sjećanju je nosio sve najljepše o njima, dobri i marljivi ljudi, Dušan i Darinka Jesić, sa izraženim simpatijama prema njemu, i uzvišenom ljubavlju prema jedinici. I u ovom kratkom boravku je na tome stanovištu. Od saznanja da nema vraćanja u Otadžbinu do dolaska u Cincinnati, Vukadin je imao dovoljno mjeseci da planira nastavak života, koji će se odvijati u SAD. On je, naravno, u cijelosti usaglašen sa suprugom Kaćom, najprije putem pisama, a ovdje dugačkim noćnim dogovaranjima. Ona radi u velikoj i perspektivnoj kompaniji AIR FAIR, ima dobro radno mjesto i dobru platu, pa su odlučili da tu i ostane. Vukadin će naći neki posao, pa će njih dvoje, sa dvije plate, moći da žive nadprosječno, i u američkim relacijama, što je za početak veoma dobro. Stanovaće sa njenim roditeljima, a kad se i on zaposli, unajmiće apartman i odvojiti se.

Desetak dana je proveo u prikupljanju neizbježnih papira, evidencioni socijalni broj, koji u SAD znači temelj mnogim aktivnostima, zatim ličnu kartu, dozvolu za rad i vozačku dozvolu. Usput je tražio i posao, ali više stidljivo, moglo bi se reći usputno.

Od dana dobivanja personalnih papira, pa dok god bude u Americi, Vukadin Vuco Vule Jelić će se pisati Vule Yelich, a Amerikanci će to razumjeti na različite načine. On će se prvih mjeseci sa zadrškom odazivati na nova imena, a neki put neće nikako, zavisno od toga kojega je porijekla službenik koji ga proziva. Biće Vjul, Vul, Val..., Đelik, Đilič, Jilič... Njegovo rođeno ime i prezime, na ježevački način, izgovaraće samo starokrajski ljudi, što znači, ova promjena nije tek tako, bolna je, ali i neizbježna. Ni ime se ne može zadržati!? Baveći se državnom administracijom, i izgovarajući svoje ime i sebi na smiješan način, Vule se svaki put vraćao na početno pitanje: "Ko sam i kome pripadam? Nisam ni Srbin ni Amerikanac". Ni Kaći, u dokumentima, ne piše kako je zove on, nije ni Kaća ni Jesić, ona je po rođenju Kacha Jesich. I Dušan je Dusan... I to su pitanja koja se moraju usvojiti kao takva. I za to je nužno vrijeme.

Vule Yelich je u prednosti u odnosu na većinu ljudi iz Starog kraja. Fizički je u izvanrednoj kondiciji, u idealnim godinama života, zna se sporazumijevati na engleskom jeziku, obrazovan je, iskusan je, i što je u Americi od posebnog značaja, ima prijatelje koji su voljni da mu pomognu. Imajući sve to na umu, i on i Kacha, uvjereni su da će on ubrzo doći do posla, nekog, jer shvataju, možda u početku i neće moći naći posao adekvatan njegovim sposobnostima, ali oko jednostavnih poslova neće biti prepreka.

Međutim, nije tako, on ne može da dobije ni najjednostavniji posao. Onda se u to, punom snagom, uključila i Kacha. Ni ona nije napravila pomak. Bilo je to prvo Vulovo razočaranje, ali i poticaj da razmišlja na nov način o životu u SAD, Americi, kako ovdje nazivaju ovu državu. Počeo je novim očima da posmatra ljude oko sebe i prilike u kojima žive. Do sada je mislio da je Amerika obećana zemlja, da samo u nju treba doći i odvrnuti slavinu

Prvih dana je zet Vule dosta vremena proveo u društvu tasta i tašte, Dusana i Darinke Jesich, upoznavao se s njima. Dopali su mu se na nov način. Dusan je smiren čovjek, razborit i dobre duše. Za kćerku je veoma vezan, pa je otprve zavolio i njenog supruga, i prihvatio ga kao dobrodošlog člana domaćinstva. Tast je imao bremenit život, i on je došao u Ameriku na "neviđeno", i iskusio sve nedaće, koje su nužno pratile useljenike bez novca, kvalifikacije i znanja engleskog jezika. Došao je, a supruga, koja je ostala u Kikindi u bremenitom stanju, sa Kachom, doputovaće kad se ovdje snađe on. I došla je, sa stomakom do zuba, kako zna da kaže Darinka. Nadničio je, mijenjao poslove, sada radi u mjesnom hotelu. Stasit je i zdrav čovjek, mudar je, radan je i štedljiv, i naročito je vezan za porodicu, kćerku i suprugu.

Darinka je tipična starokrajska supruga i majka. Premnogo je u njoj ljubavi prema djetetu i suprugu, i ovisnosti. Osluškuje njihove želje i mišljenja, da bi im udovoljila što prije. Svoje želje i život, od sveg srca, potčinjava njihovim. Zeta doživljava kao najrođenijeg, i čini napore da udovolji i njemu. Vješta je u svim poslovima domaćice, lijepo šije na mašini, pa kao kućnu radinost radi za mjesne modne kuće, i doprinosi uvećanju kućnog budžeta.

Zet se u porodici Jesicha osjeća udobno, kao svoj među svojima. Međutim, a tako misli i Kacha, njihova je prirodna dužnost da se izdvoje i drugačije organizuju život. Ovakva odluka je morala da uslijedi, jer Jesichi nemaju svoj dom, žive u iznajmljenom stanu.

Vule je upoznao i sprijateljio se sa svim prijateljima Jesicha, i prijateljima njihovih prijatelja. Većina ih živi skromno, bez jasne vizije o boljem sutra. Tek rijetki su se snašli i žive "amerikanski". Na okupu su i mnogo vremena troše u jalovim pričama, uglavnom o onome što se događa ili se dogodilo u Starom kraju, pri tom se dosta prepiru i svađaju, jedni su da se treba poštovati i podupirati Nova Jugoslavija, iako je komunistička i nije po njihovoj mjeri, ali ne mogu biti dvije države, što je tu je, a drugi su krajnje uporni u negiranju stvarnosti, oni ne priznaju komunističku tvorevinu, i oni će učiniti sve da se obori tamošnji režim, i na presto vrati Mladi Kralj Petar Karađorđević.

Vule je sebi razjasnio to pitanje još u Africi. U ovdašnjim raspredanjima ponekad i kaže svoje mišljenje, ali poslije toga svaki put zaključi, volio bi da nije rekao ništa, jer se neko obavezno naljutio zbog onoga šta je rekao. On je za kraljevinu, on se jednom u to zakleo i takav će ostati. Bio je kraljev vojnik, nije bio četnik, nije četništvom opterećen, a to jesu gotovo svi ovdašnji Srbi iz antikomunističkog tabora. Vule je vidio, opet u Africi, a ovdje to još i potvrdio da engleska i američka politika pomažu Titov režim, potpuno mu je jasno, četnički pokret je na terenu izgubio bitku, izgubio je i na međunarodnom političkom planu, pa on više nema praktične šanse da zbaci uspostavljeni režim u Jugoslaviji, i da su svi pokušaji na tome planu bez izgleda. Žao mu je ljudi koji drugačije misle i iscrpljuju se u ništavilu ideja. Zbog toga se ponekad zaboravi i otvoreno kaže svoje mišljenje, a kad uslijede žestoke reakcije i prijetnje, pa i optužbe da je i on komunista, upita se što mu treba da o tome priča. Ali i ne može da ne priča, jer svaki dan je sa tim ljudima, druži se, dijeli radost i tugu, a oni ne prestaju da govore o Jugoslaviji, pa kako da svaki put ostane zatvorenih usta. Među tim ljudima je, a da toga do kraja i nisu svjesni, započeo oštar proces rascjepa, podjele do neprijateljstva, koji će trajati desetljećima, pa obadva centra okupljanja hoće da znaju, izričito zahtijevaju, da Vule Yelich kaže čiji je. A on nije ničiji, htio bi to da im kaže, ali je svaki put neshvaćen, a i ne može biti shvaćen od ljudi kod kojih postoje samo pojmovi "naš" i "njihov". Komuniste ne voli, ali su oni realnost, oni imaju vlast, i kako on procjenjuje situaciju vladaće dugo. On tu ništa ne može da promijeni, a rado bi mijenjao, ipak zbog toga neće na iluzije da troši energiju. Riječ iluzija do bjesnila dovodi one koji su za pokret Draže Mihajlovića i duboko su uvjereni da će on da pobijedi, tvrdeći da iza njega stoji sva politika Zapada, prije svega Amerika, Engleska i Francuska.

Vule nije nikada naročito volio da razmišlja o politici, a naročito ne da vatreno raspravlja o njoj, a ovdje svi poznanici pričaju samo o njoj, i svi nepomirljivo staju na svoju stranu, i svi se svađaju, a nisu rijetki ni fizički obračuni. Kad je to spoznao u punoj mjeri stanja, na neki način se razočarao u takav srpski mentalitet, kako je jednom rekao. Donio je čvrstu odluku da se izmakne od toga koliko god bude mogao. U tom pravcu ga je poticao i tast Dusan, mada se sam toga nije mogao da oslobodi. Kachu ta pitanja nisu zanimala, za nju su to gluposti, to nisu njeni problemi, ona je samo Amerikanka srpskog porijekla, i nije njeno da utrunjuje u poslove države u kojoj ne živi. Ona voli zemlju svojih predaka, ali zemlja nisu režimi, neka režime prave ljudi koji žive u njoj, sebi i po sebi. Kako su ova pitanja bila nužno prisutna u svakodnevnom životu Kache i Vula, bilo je važno da njih dvoje imaju iste stavove oko toga. Imaju ih.

Vule ni na koji način nije mogao da dođe do zaposlijenja. Pokušao je i ono što Kacha nikako nije prihvatala, da se zaposli kao pilot. Živjela je u strahu od te mogućnosti, piloti mnogo ginu, govorila je i istinski se bojala. Ni tamo nije uspio. Onda mu je tast Dusan našao da pere sudove kod jednog svog prijatelja u restoranu. Pristao je.

Perući sudove Vule Yelich je često zagledao ruke i nalazio da više liče na tuđe. Bolesno crvene boje, natekle i izranjavanje od vrele vode, deterdženata i oštrih predmeta, bole i zazivaju neugodne pomisli. Naročito se to ponavlja pri kraju rada, u kasnim večernjim satima, kad ga umor savlada i omrzne život. Iako nije mislio da je posao koji radi "njegov" posao, on mu je prilazio veoma odgovorno, i predano radio. Dok je zaposlen u restoranu radiće pošteno, govorio je Kachi, nakon što bi joj se izjadao, a jadao se svako veče.

 

—Kako ide posao?, zete Vule —jedno veče će ga zapitati tast Dusan, nakon što su obojica kasno došli kući, u isto vrijeme i jednako umorni.

—Teško! —sa gorčinom u grlu i jedom u duši odvalio je zet Vule.

—Nije to ništa, samo naprijed, svi smo počeli tako —Dusan je govorio ne unoseći se previše u to što govori.

—Ne znam! A i nije neki novac —Moglo bi se reći da je ljutito uzvratio Vule.

—Da, teško je, moj Vule —Dusan je shvatio Vulovu bezvoljnost i podržao je.

—Da perem sudove?! Ni rentu od toga ne bih mogao da plaćam.

—Biće dobro, moj Vule. Naspi nam po jedno piće —kaza tast i ode da pere ruke.

Do duboko u noć, tast i zet ostali su uz čašicu i ozbiljan i smiren razgovor. Dusan Jesich je u Americi već tri decenije. Prošao je zetove muke, prošao je i one kroz koje će zet još da prođe, a osjetivši da je Vule dopao one prve doseljeničke krize, našao je za potrebno da mu pomogne, razgovorom uz piće.

—Nisam vjerovao da je ovako teško u Americi —otpočeo je Vule, nakon prvog odobrovoljavanja koje stvara alkohol.

—Teško je, ali Amerika je ogromna zemlja, u njoj za svakog ima mjesta. Ali treba i vremena. Treba raditi, bilo što u početku, ali i učiti engleski jezik —otpočeo je Dusan sa savjetima.

—Nema posla! —pobuni se Vule.

—Ima posla. Ali, mladi ljudi, pa i ti, htjeli bi odmah da se obogate. To ne ide. Samo vrijeme, rad i jezik —uporan je Dusan.

—Mlad sam, obrazovan, znam nešto i jezika, pa ipak ne ide —objašnjava Vule i dodaje —Kacha radi, pomažete nam vi, ne plaćamo rentu, pitam se kako bi da nema toga. Ovih dana sam mnogo razmišljao o našim ljudima, doseljenicima, koje susrećem stalno, i vidim da su mnogi siromašni, razmišljam i o onim prvim, kako je tek bilo njima, sami, nepismeni, bez jezika i poznanika.

—Poznavao sam sve naše ljude na ovim prostorima. Naslušao sam se mnogih priča i tragedija. Život im je bio gori nego tamo odakle su dolazili. Tamo su bar imali s kim da pričaju. Žalili su mi se —razgalio se i tast Dusan i ušao u fazu raspoloženja kad voli da prepričava iskustva iz života bogatog događajima.

—Zbilja, kada su Srbi počeli da dolaze u Ameriku? —znatičeljno će Vule.

—Ne zna se —kaza Dusan, zamisli se, pa nastavi —Govorili su mi za nekoga Jovana Miškovića iz 1740. godine, ali je doseljavanje bilo ipak kasnije. U Filadelfiji, Pensilvanija, živio je 1815. godine srpski doseljenik Đorđe Šagić, kasnije Georg Fisher. Prema pisanju ovdašnjih naših novina, Prva imigracija je iz perioda 1815-1880 godine. Druga ili Nova iz 1880-1914 godine, ona je najveća. Treća iz 1918-1941 godine. Četvrta iza 1945. Prva i Nova imigracija su stizali u Nju Orleans, deltu Misisipija, Kaliforniju, Nevadu i Arizonu. Živili su očajničkim životima, grupisali se po srezovima iz kojih su dolazili, između grupa su slabo komunicirali, kasnije će praviti neke zametke potpornih i kulturnih udruženja, i razvijati neku čudnu borbu za prestiž po pokrajinskim isključivostima, iz kojih će se rađati svađe i mržnje. Izdvajao se poneki pojedinac i počinjeo da snaži i penje. U pravilu su to postizavali preko leđa svojih iz grupe, i završavali kao njihove vođe i zaštitnici.

Premnogo je doseljenika bilo nesretno, zbog nostalgije za starim krajem i porodicom, a dosta ih je tamo ostavilo ženu i djecu, i došlo ovdje da zaradi i vrati se. Malo ih se vraćalo, nisu imali ušteđevine da plate put, a i oni što su imali toliko, stid ih je bilo da dođu praznih džepova, jer je mišljenje o "Amerikancima" tamo sasvim uveličano.

Sa Amerikancima gotovo nisu imali kontakte, nisu znali ni po stotinjak engleskih rječi. Spavali su po vagonima i barakama gradilišta, često na smjenu u jednom krevetu po dvojica i trojica. Radili su i po šesnaest časova na dan, poslove opasne po život. Mnogi su se osakatili i usmrtili. Sve to za premalo dolara na osami pustinja i rudnika: "Manje susrećem ljudi nego u našem malom selu", pisao je jedan od mojih prijatelja u Stari kraj. "Svaki iseljenik je kamen ili gruda Otadžbine, ali ga vrijeme melje u pijesak i prašinu međunarodnu. Svaki iseljenik je lična tuga".

Većina njih je stizala nelegalno, pa su desetinama godina živjeli potajno, bez dokumenata i bilo kakvog uklapanja u građansko društvo. Bili su vjernici, "u duši su sa sobom ponijeli Crkvu", "malo su znali vjeru, ali su joj bili iskreno odani".

—A drugi, Hrvati, Italijani..., Rusi? —prekinu ga Vule.

—Takvo stanje je bilo i sa pravoslavnim imigrantima drugih naroda —nastavio je Dusan —pa su se nalazili i pokušavali zajednički rješavati nedostatak svojih crkava i sveštenika. Obrede su vršili u iznajmljenim kućama i crkvama drugih religija. Zna se da su 1841. godine Grci, Srbi i Sirijci formirali grčku parohiju u Nju Orleansu, onda u San Francisku grčko-rusku-slovensku parohiju i tako redom. Rusi i Grci su bili bolje organizovani, pa i Sirijci, Srbi su se obraćali njihovim sveštenicima, posjećivali njihove hramove, a posebno ruske zbog bliskosti jezika. Rusi su prvi dobili episkopa, aleutskog i aljaskog, a Srbi nisu imali ni sveštenika za dugo. Prvi put se spominje 1888. godina, kao vrijeme učešća nekog Srbina u bogosluženju. U San Francisku je liturgiju služio ruski episkop aleutski i aljaski Vladimir, a: "Srbin Gopčević pojao je pričasni stih, engleski".

—Baš danas, neki gosti su govorili, u restoranu, prepirali su se oko nekoga Gopčevića —opet ga je prekinuo Vule.

—Taj Gopčević —kaza Dusan, pogleda u plafon, to čini svaki put kad treba da se prisjeti događaja iz prošlosti. Nastavio je —u ime Trojnog odbora pravoslavnih Grka, Rusa i Srba, pisao je patrijarhu srpskom Georgiju u Karlovce: "Svjatjejši Patrijarše, naše stanje je žalosno. Narod umire bez ispovjesti, bez svetog pričešća i bez svetog krsta, a tijelo se polaže bez opijela, djeca se krste u tuđe vjere, a vjenčanje se vrši po putu Suda, nije li grozno i žalosno. Milostivi Vladiko, ukroti svoje stado i izvrši volju vapijućeg... Vaš Sveti Blagoslov", za jednog sveštenika, kojega će plaćati vjernici.

U to vrijeme je i u Starom kraju mučno stanje srpske crkve, podijeljena je po državama u samostalne mitropolije. Mitropolita Srbije u Beogradu aminuje Kralj, bosanskog i karlovačkog mitropolita postavlja bečki car, a crnogorskog tamošnji gospodar. Do patriharha srpskog u Karlovcima drži malo ko, jer nije nadležan mitroplitima, i nije biran od njih. To je znatno zbunjivalo srpske vjernike u Americi, pa kad su se obraćali Crkvi, obično su se obraćali mitropoliji iz koje su došli. Mitropolit Srbije Mihailo se prvi odazivao na učestale molbe, i 1891. godine ovamo šalje prvog srpskog sveštenika, arhimandrita Firmilijana Dražića. Zauzeo je mjesto parohijskog sveštenika u Čikagu i vršio bogosluženje u privatnoj kući.

Radilo se o veoma obrazovanom čovjeku, sa dva fakulteta, iz Atine i Praga, profesoru i rektoru Bogoslovije, administratoru vranjske eparhije, ličnim učiteljem kraljevića Aleksandra Obrenovića, a neposredno prije dolaska ponuđen mu je i položaj mitropolita, ali ga nije prihvatio. U Čikagu je zatekao razjedinjene vjernike, na vrlo niskom stepenu razmišljanja, pa i nije se moglo očekivati da može ostati duže. Vrlo brzo se vratio i kasnije postao mitropolit Skopske eparhije.

—Bilo je, valjda, i školovanih ljudi —opet će da zapita Vule.

—Nedostatak učenih i iskusnih vjeroučitelja bio je izražen. —kaza Dusan, opet se zagleda u plafon, zaćuta i domalo nastavi —Istina, iz Starog kraja su stizali neki ljudi i predstavljali se kao sveštenici, među njima najviše neukih ljudi, ali i probisvjeta i ljudi nedorečenog morala. Vjernici su shvatali da bez sposobnih sveštenika neće moći opstati, pa su sve upornije molili starokrajske mitropolite da pomognu slanjem sposobnih i provjerenih vjeroučitelja. Kako iz Starog kraja nije bilo pomoći, a vjernici su baš tada pristizali u najvećem broju, onda je obraćanje ruskom episkopu dobilo na učestalosti, a on je, u svim prilikama, krajnje bratski, priskakao u pomoć. Vremenom je postala praksa da se ruski vladika doživljava kao svoj. Kad je već ruska crkva potpuno kontrolisala srpske vjernike, onda je razumljivo što je i formirala Srpsku duhovnu misiju u Americi, ali u okviru ruske patrijaršije. Za prvog starješinu postavljen je jeromonah Sevastijan, svjetovno Jovan Dabović, rođen u San Francisku 1863. godine, od roditelja doseljenih iz Boke Kotorske. Ovim činom nastaje novo poglavlje u istoriji Srba u Americi.

—Taj Dabović se stalno spominje —Vule se prisjeti da i njega spominju po kafanama.

—Upoznao sam ga i napričao s njim. —kaza Dusan i opet glavu zabaci. Nastavio je —Jovan Dabović je gimnaziju i duhovnu školu završio u Petrogradu i Kijevu, potom, u okviru ruske crkve, radio kao misionar u Kaliforniji i državi Washington, pa kratko na parohiji Mineapolosu. U Kaliforniji, u Jecksonu, se 1893. godine osniva Srpska crkvena opština, u koju dolazi Sevastijan Dabović, i ubrzo dobiva dozvolu za gradnju prve srpske crkve u Americi. Temelje osvještava ruski episkop Nikolaj i poklanja crkvena zvona. Podizanje Crkve pomažu Srbi, Amerikanci, a znatnu pomoć je učinio i Slovenac katolik Krist Marelj. Dvije godine kasnije, Sevastijan je dodijeljen katedrali ruske crkve u San Francisku, ali i dalje vodi brigu o srpskoj parohiji u Jecksonu. Obraća se mitropolitu Srbije Mihailu da ga primi pod svoju duhovnu upravu, ali: "Da ja i ne prestanem biti građanin ove zemlje, u kojoj sam se rodio".

Ovo pokazuje koliko smo tek mi vjernici bili zbunjeni ruskom jurizdikcijom, kad status svoj ne može da objasni ni jeromonah Sevastijan. On dalje pita mitropolita Srbije, može li mu ruski episkop zabraniti činodejstvo, ima li oko toga kakva kanonska smetnja, i bi li on, mitropolit Srbije, mogao potkrijepiti pravoslavne Srbe u Americi... Mitropolit Srbije je odgovorio: Srbija i Amerika nemaju ugovor oko tog pitanja, pa da nije nadležan za izagranične Srbe, a jest nadležan ruski vladika Nikolaj i može zabraniti Srbima u Americi činodejstvo, te da ruska crkva ulaže u duhovni život pravoslavnih Srba u Americi i nadležna je. Dalje piše, da mu se obratio i nadležni ruski episkop Nikolaj, i on mu je, takođe, predložio, da preuzme srpske vjernike u Americi, crkve i škole, ali je mitropolit Srbije odgovorio, neka ostaju pod ruskom jurizdikcijom, jer on nema sredstava za to.

Slično su odgovarali i drugi srpski jerarsi, tako da je srpsko sveštenstvo zbunjeno ponašanjem starokrajske srpske crkve, a vjernici vjeruju da je to samo neka politička igra, ne priznaju da potpadaju pod rusku crkvu, i tako se ponašaju. Sveštenstvo, ne samo da je zbunjeno, već među njima dolazi do podjele oko tog pitanja. Slijede molbe patrijarhu srpskom Georgiju:"Mi Srbi iz grada Čikaga kupili smo kuću sa tri kata i zemljište za crkvu, osnovali smo Srpsku Pravoslavnu Opštinu. Paroh nam je Sevastijan Dabović kaluđer, Srbin ove države, i završio je bogosloviju u Moskvi, i tvrdi da je nadziratelj svake srpske pravoslavne opštine u SAD. To je sve što mi o njemu znamo. Otac Dabović tvrdi da mi spadamo zakonito pod rusku konzistoriju, i da se ne možemo priključiti srpskoj patrijaršiji, te da nam našeg paroha može potvrditi samo ruska konzistorija iz San Franciska. Tražimo obavijest, jesmo li vaši ili njihovi". Patrijarh Georgije odgovara da je u svemu u pravu Sevastijan, ali da oni, ipak, pišu srpskim jerarsima i traže pomoć... Patrijarhu pišu i drugi, traže sveštenika, "jer je ovdašnja srpska misija, skroz i skroz rusofilska filijala..."

U takvo bunilo među srpskim vjernicima i vjeroučiteljima, ruski sinod dovodi za episkopa sjevernoameričkog Tihona, koji pokriva Ameriku, Kanadu i Aljasku, a u nadležnosti su mu pravoslavni vjernici Rusi, Srbi, Grci, Arapi, Kreolci, Aleuti, Indijanci i Eskimi. Od 1898-1907, koliko je bio Tihon, podjednako je vodio pastirsku brigu o svim vjernicima, i njegov je prijedlog da ruski sinod donese odluku o formiranju vikarijata aljeskog, pa sirijskog, onda srpsku duhovnu misiju sa šefom igumanom Sevastijanom Dabovićem. Tihon je želio da to bude vikarni episkop, pa je Sevastijanu dao u zadatak da pribavi pismenu saglasnost srpskih arhijereja. 1905. godine Sevastijan piše patrijarhu srpskom Georgiju Brankoviću, i traži potporu, piše i mitropolitima karlovačkom, srbije i crnogorskom. Tu počinje Sebastijanovo posrtanje po iskrenom ali bodljikavom putu. Ali ne samo njegovo, već i cijele srpske migracije u Americi. Odgovora nije bilo dvije-tri godine.

Tek 1908. godine stiže odgovor svetog arhijerejskog sinoda karlovačke mitropolije: "Kako ovaj predmet ne spada u pravni krug rada ovoga Arhijerejskog sinoda, to, ovaj predmet, kao bespredmetan u spise staviti". Mitropolit Srbije Dimitrije je Saboru predočio molbu, ali se čekalo i pismo ruskog arhijereja Platona iz Amerike. Platonovo pismo nikad nije stiglo u Beograd.

—Ima li koliko srpskih crkava, u Americi? — Vule je već potpuno opušten, i tastovo kazivanje ga zanima sve više.

—U to vrijeme već ima dvadesetak vjeroučitelja među Srbima u Americi, i toliko formiranih srpskih crkveno školskih opština. —kaza Dusan i opet se zagleda u plafon —Sveštenici znaju za vrzino kolo oko nadležnosti, ali i oni površno, a mi, vjernici, to uopšte ne shvatamo, ali prihvatamo samo nadležnost Crkve iz Starog kraja. Slijedi organizovanje prve srpske narodno-crkvene konvencije, sabora, sa ciljem dogovora o unutrašnjem uređenju, kojoj autokefalnoj pravoslavnoj srpskoj crkvi pripasti i pod kojeg Arhipastira. Prije Sabora trebalo je pribaviti pismenu saglasnost srpskih jerarha, pa se svim srpskim jerarsima piše takvo pismo. Sevastijan je, zaista, bio jedini Srbin koji je prilike razumijevao do kraja. On ih je objašnjavao prosto, ovako:

Ruska starokrajska crkva prihvata srpske vjernike i nadležna je. Srpska starokrajska crkva neće da se miješa u ta pitanja, materijalno je nemoćna, a i nije nadležna. Srbi u Americi hoće svoju starokrajsku crkvu i smatraju je jedino nadležnom. —Dusan zaćuta, poboja se da je zeta zamorio pričom, zbog toga ga probode pogledom.

—Da, da, mi smo neorganizovan narod —kaza Vule, koji je sa vidnom pažnjom saslušao tasta. I on se zamisli, pa kao da oponaša tasta, i on se zagleda u plafon, i domalo nastavi —Da, naši ljudi su, ovdje, od početka neorganizovani. Vidi se to i sada na njima, raštrkani i izgubljeni.

—Upravo tako —saglasi se tast i pojasni —Srbi su mal narod, i još neorganizovan. I u Starom kraju i ovdje. Naročito to ispašta pojedinac ovdje, u emigraciji. Pojedinci iz drugih naroda, i bez znanja engleskog jezika, prolazili su i prolaze bezbolnije. Čim ih se pojavi grupica, stvaraju svoje kolonije, udruženja, crkvene opštine, njeguju folklor i običaje, i ispomažu se. Naši i kad stanu na noge, ne ispomažu sabraću. Ima izuzetaka, kao što je Žarko Stain, i zbog toga njega treba poštovati.

—Dobar je čovjek —požuri da se saglasi Vule.

—Vidio sam ga, hvali te —i Dusan požuri da doda.

—Zar ima ovoliko sati? —iznenadi se Vule, te prvi ustade i pođe da se sprema za spavanje.

Vule je, nakon ovoga razgovora, dugo razmišljao o njegovom sadržaju. Jasno je vidio i sebe u koloni imigranata. Na začelju je. Dug je put koji mu predstoji, u prokrčivanju naprijed, to su misli kojim se bavio uz usnulu Kachu. Vrijeme, rad i učenje engleskog jezika, to je jedini put, ima tast pravo, zaključio je i predao se snu.

 

Jednog dana je Žarko Stain pozvao Vula u ofis. On je to praktikovao samo kad je trebao da naruži koga od osoblja. Da li i njega poziva iz istog razloga, upitao se Vule, odazivajući se.

—Pratim te od početka —čim su se rukovali i Vule sjeo, otpočeo je gazda Žarko Stain i nastavio —Tvoje sposobnosti su znatno više od pranja sudova.

—Hvala ti, gospodine Žarko —zadovoljan što je to tema neočekivanog razgovora, a ne kakav ukor, vidno ushićen uzvratio je Vule.

—Ti bi mogao da vodiš biznis —opet je iznenadio gazda.

—Vjeruješ u to? —Vule je to rekao upitno, tek da dobije na vremenu.

—Uvjeren sam i predlažem. Otkupi pola biznisa, ovoga restorana, i preuzmi potpuno njegovo vođenje —Gazda se potpuno izjasnio.

—Nisam razmišljao o toj mogućnosti —kaza Vule pa se zamisli. Ne dvoumi "da" ili "ne", razmišlja o mišljenju Kache sa kojim će se suočiti čim ode od gazde Staina.

—Pola biznisa je dvije hiljade dolara, razmisli do sutra —kaza gazda pretpostavljajući da predstoji usaglašavanje sa suprugom.

—Dobro! Onda, vidimo se sutra —kaza Vule, ustade, pruži ruku u pozdrav i krenu u pravcu ofisa, ka Kachi.

Veče i noć su za važne dogovore u bračnom životu. A prvo ulaganje u biznis je veoma značajna odluka koju treba zaviriti sa svih strana. Ona opredjeljuje životne pravce. Ono što on treba sutra da saopšti biznismenu Žarku Stainu, praktično znači, hoće li da rizikuju dvije hiljade dolara. Za njih to nisu mali novci. U svakom biznisu se novac može oploditi, zato se i ulaže, ali se može i izgubiti. Ozbiljno su uzeli u razmatranje stanje i mogućnosti ponuđenog restorana. Kacha oko tih vrsta poslova nema iskustvo, a on ima tih nekoliko sedmica, pa su i procjene stanja praktično njegove. Vule je iznosio činjenice; četrdesetak stolica, cjenovnik i broj gostiju, te došao do prometa, onda je njemu suprotstavio troškove, i u svim varijantama je ostajala ne mala razlika, profit. I pored jasne profitabilnosti, u Vulu je jača želja da postane biznismen, gazda, a restoran je prvi izazov, kome ne može da odoli. On se opredijelio "za", Kacha je rekla da ne zna šta je pametno, ali eto, ako je on siguran u sebe ona će ga podržavati.

Podržati je prava riječ, jer se radi i o njenoj teško stečenoj ušteđevini. Na sto su iznijeli novac koji imaju, onda su ga brojili i odlagali u gomilicama, i on i ona, radi kontrole, i izbrojili devet hiljada dolara. Malo više od polovine je Kachino. Već su od početne ušteđevine potrošili pet stotina dolara, nepotrebno, saglasili su se i još jednom se upitali, da li im je večerašnja odluka dobra. Opet su dugo govorili o "da" i "ne", jer se pojavilo još jedno zahvatanje iz ušteđevine, ako će on preuzeti restoran mora imati automobil, to je novih pet stotina dolara, ocijenili su, za toliko se može kupiti polovan automobil u dobrom stanju.

Za desetak dana je Vulov plan došao u zamišljeni zamah. Napravio je malu reorganizaciju stolova, od zatečenih pet zaposlijenih žena ostavio je četiri, i njih ispremještao, zaveo je više discipline i štednje, kupio je automobil PACARD sa kojim ide u nabavke ali i pred Kachin ofis. Sve u svemu, kako je govorio supruzi, imaju dobar biznis. Na red je došlo i odvajanje od tasta, mada im je kod njih lijepo sa nestrpljenjem su čekali da se odvoje, imaju potrebu da su sami, hoće da se mogu raskomotiti, da se mogu milovati kad za to imaju potrebu, a ne kao sada samo kad roditelji nisu u kući. Našli su apartman i ostvarili i tu želju.

Lijepo im je na nov način. Ništa za dvoje mladih ljudi ne može biti tako lijepo kao vrela zaljubljenost koju prati i poslovna sreća. Kacha i Vule imaju baš takvo stanje, neizmjerno se vole, više nego iko na svijetu, tako misle, niko im ni na koji način ne ometa ljubav, imaju i solidnu ušteđevinu, a evo imaju i biznis, sve to samo sanjaju drugi mladi parovi oko njih, pa kako da ne budu sretni. Oni to jesu, i oni to pokazuju na svaki način i na svakom mjestu.

Roditelji imaju neku vrstu tananih osjetila kojima, na neizražajan način, stalno bdiju nad svojim čedima. U samom začetku prepoznaju nevolje svoje djece, doživljavaju ih koliko i ona, a ako se nevolje izrode u patnje onda pate i više od njenih nosilaca, djece. Jednako je i sa srećom. Ta osjećanja su osobito razvijena prema jedinicama, kao što je u slučaju Kache i njenih roditelja. Samo dobra djeca uočavaju tananost roditeljskih osjećanja i čine napor da svoje radosti čim prije iznesu pred njih, a nevolje zadrže što dalje. Ljepotu bračnog stanja koju imaju Kacha i Vule njeni roditelji prepoznaju, ali je i svakog dana provjeravaju, ocjena se ne mijenja, djeca su im hvala Bogu sretna, kako se usaglašavaju svaki dan. O roditeljskoj sreći govore i Yelichi, ali govore i o jednoj drugoj sreći koja još nije moguća.

I Vule ima divne roditelje, majku Smilju sa najtananijim osjećanjima u ljudskoj vrsti, i oca Ljuba koji je svoja osjećanja uvijao u neprozirnu oblandu ponosne muškosti, ali kroz koju je mali Vuco u više prilika i neprilika uspijevao da pronikne i on zna koliko je u ocu Ljubu snažno očinstvo. Često razmišlja o roditeljima, o rodbini i seljanima. Razmišljao je svih ovih ratnih godina, ali do njega još nisu stigle vijesti o njima, zbog toga je tužan, pita se da li su živi roditelji, braća, rodbina i komšije. Posebno je slab prema majci Smilji, svaka pomisao na nju izazove suzenje u očima. I u ovim prilikama sreće, govori Kachi, kad bi mogao nemoguće doveo bi majku u Cincinnati, doveo bi je da bar jednom u svom napaćenom životu, odživi i koji mjesec sreće. Kachu neizmjerno ožalošćuju drhtave riječi i očna vlaga u duši svoje ljubavi, Vula, pa bi ona još više nego bi to on, više da usreći njega, kad bi i ona mogla nemoguće, tu plemenitu i od rada napaćenu majku, svoju svekrvu, donijela u naručju i nježno je spustila u fotelju, tu pored svoga i njenoga Vula.

Pitanja o njegovima, i eventualno dolaženje u Ameriku, svaki put se završavalo riječima, tamo, u Starom kraju, režim je goleme izolovanosti, tamo se teško može otići, a otuda doći je i neizvodljivo. Vule ima provjereno saznanje, njemu tamo nema mjesta, on je za komunistički režim izdajnik, četnik, a četnici su se borili na strani okupatora, protiv svoga naroda, tako govori tamošnja vlast. Vule je činio sve za svoj narod, život isprsio na nebo iznad Beograda, bio u ropstvu kod okupatora zbog toga, pobjegao iz njega, i opet se borio protiv okupatora, ali "istoriju pišu pobijednici", i optužbe sastavljaju i presuđuju njihovi ljudi. Vule Yelich je patriota, i ne prizna nikome da je veći od njega, povjeravao se Kachi i tastu Dusanu, a to što mu novi režim ne dozvoljava da bude to što jest, to je drugo pitanje, kao i to što i on ne voli taj režim, i to je drugo pitanje, ali zaprijetiti mu i ne dozvoliti da dođe u posjetu svojim roditeljima, to je već osnovno ljudsko i demokratsko pitanje, i stvar je srži svih diktatura.

Ovakve razgovore vodio je u više navrata, prvih mjeseci po dolasku u Ameriku. Pri tom bi se uzrujavao, ali odmah po završetku priče i smirivao, pa zaključivao kratko, da je tako kako je, da on to ne može mijenjati. Duboko vjeruje u slijeganje prašine na papir tako pisane istorije, a onda će on u svoj kraj doći slobodno, kao slobodan čovjek u slobodnu zemlju. Sprema se da uputi pismo roditeljima, skanjuje se, toliko toga ima da napiše, a ne zna šta tamo i smije da se čita. Čuo je da su neki roditelji privođeni u policiju zbog pisama sinova iz Amerike, proglašenih propagandnim materijalom, pa se zbog toga skanjuje, boji se za majku i oca, ne bi da ih ko uznemirava zbog njega. Ipak, mora im pisati, i napisaće. Ovakva razmišljanja i pogotovo razgovori, sve više su ustupali prostor dnevnom životu i poslovima koje su radili.

Nakon što je Vule vodio restoran pet sedmica, došao je suvlasnik Žarko Stain, da naprave mjesečni obračun, da vide na čemu su, kako je rekao. Ostali su čitavo dopodne sa olavkama u rukama i računima pored sebe. Praktično, obračun se svodio na upućivanje Vula u način obračunavanja troškova poslovanja. Tek sada Vule vidi koliko ne zna o poslu koji radi, on je troškove samo djelimično uzimao u obračun, kada je govorio sa Kachom, jer za dosta troškova nije ni znao da postoje. Restoran je poslovao slabije nego je imao saznanje, njemu je to sada jasno, mada Žarko nije upotrebio ni jednu riječ nezadovoljstva. Vule je izvukao zaključak da restoran treba još nešto što mu on nije dao. Šta je to još? Ne zna, ali će doći do tog saznanja, razmišljaće koliko bude trebalo.

Nakon nekoliko dana razmišljanja utvrdio je uzročnike lošeg poslovanja. Osoblje potkrada pazar. Dosta novca iz dnevnog pazara ne dopire do njegovih ruku, u to je siguran, na njemu je da to presječe. Ne može sam, ima obaveza i van restorana.

Služeći se statistikom, brojeći goste u različitim dijelovima dana, te prateći koliko naručuju, došao je do nove spoznaje,osoblje se udružilo i zakidaju organizovano. Kad to prekine restoran će poslovati vrlo dobro.

Za akciju koju je naumio treba mu pouzdan čovjek. Koga? Ne vidi ni jednog takvog. Kacha?! Sa njom bi rješio sve brige. A i ona, iako na svom poslu zarađuje dobro, u restoranu bi zarađivala više. Njeno bi bilo da kontroliše osoblje i naplaćuje od gostiju, te da kad on nije prisutan dočekuje i ispraća viđenije goste. Zašto ne, uz šarm njih dvoje restoran će dobiti na ugledu i više privlačiti nove goste.

Kacha se iznenadila predlogom supruga, da iz sigurnog pređe u neprovjeren biznis, kako mu je rekla. Obrazlaže, nije dobro da rade u istoj firmi, ako propada ona propadaju i njih dvoje odjednom. To je opasno u Americi. Ovo što sada imaju je najbolje, radi u poznatoj američkoj kompaniji koja ne može propasti, ima dobru i sigurnu zaradu, od koje u slučaju da njemu ne ide mogu živjeti dok se ne snađe on. I još jedan razlog je rekla, ona nije za restorana, ne bi da se provlači između polupijanih gostiju, i zašto bi sebi da pravi to kad već ima lijep i dobro plaćen službenički posao. Vule ima jače argumente, ili je uporniji u njihovom iznošenju, nudi im se ogroman novac, samo će tako nekolike godine, dok se obogate, a onda će razviti neki drugi biznis, gdje će biti prave gazde, gdje će raditi malo a zarađivati mnogo.

Nisu argumenti pobijedili Kachu, kako je samouvjereno vjerovao Vule, pobijedila je njena ljubav, popustila je, a protiv je bilo sve ostalo u njoj.

U restoranu su zajedničkim odlukama izvršili temeljite promjene, čak i neke građevinske zahvate. Nekima od osoblja su dali otkaz, doveli su nove, i odlučno krenuli u nov način poslovanja. Zdušno su radili, i Kacha, koja je svaki dan ostajala duže i duže. Zaveli su strogu disciplinu za osoblje, čak bi se moglo reći i pretjeranu, pa se osoblje počelo izvlačiti bolovanjima i drugim isprikama. Svako odsustvo radnika nadomještala je Kacha, tako da je ubrzo najviše vremena provodila na pranju sudova. Nije nesretna zbog toga, ona je to bila samo onoga dana kada je pod presijom ljubavi donijela odluku da napusti svoj posao, tada je znala da je ovakvo što može dopasti, sve je to odbolovala u narednoj noći, i sada se ne žali, pokušava da uradi koliko više može, i da radi ono što Vule misli da treba da radi. Ono što je najbolje za restoran, a šta je najbolje to zna samo on. Žarko Stain je iz prikrajka okom iskusnog biznismena pratio rad ornog bračnog para, želio im dobro, i pustio ih da rade tri mjeseca, pa se tek tada pojavio, opet da naprave obračun.

Novi obračun je pokazao poražavajuće rezultate poslovanja. Yelichi su utučeni. Od bogatstva sa restoranom neće biti ništa, i ne samo to, ne mogu da izvuku ni minimalne plate. Nekoliko dana su više bauljali po restoranu nego su radili, a onda su zaključili da tako više ne ide, već da moraju donijeti radikalnu odluku.

Povukli su se u mir apartmana, razgovarali do duboko u noć i odlučili da prodaju restoranski biznis. Sa razlogom su se plašili poteškoća oko prodaje, jer su oni lošim vođenjem restorana oborili njegov ugled i vrijednost. Ipak, prodaće ga, pa koliko god da izgube na njemu. Prvo će to saopštiti kompanjonu, Žarku Stainu, a može im se dogoditi i sreća, da on otkupi njihov dio. Naravno, u takvim slučajevima je pravilo, on će ih malo ucjenjivati da bi platio što manje, ali, oni su na to već spremni, samo da se riješe restorana i krenu nekim novim tokovima.

Prijem na koji su naišli kod Žarka bio je iznenađujuće bratski. Bez ikakvih prigovora, iz sefa je izvadio dvije hiljade dolara, dao ih Vulu, rekavši da mu vraća novac, i da mu želi više uspjeha u novom biznisu.

Bračni par Yelich je proveo još jednu besanu noć, iz koje je izišao sa još jednom radikalnom odlukom. Poći će u Kaliforniju i tamo oprobati sreću. Dva su razloga takvoj odluci. Ovdje su izgubili na ugledu zbog neuspjeha sa restoranom, a to je vrlo teško palo njenim roditeljima, Dusanu i Darinki Jesich, pa da bi njih oslobodili neprijatnosti, koje će, po prirodi stvari, nužno uslijediti, odlučili su da im se uklone iz vidokruga, i da sve svoje nedaće nose sami. Drugi razlog je klima. Kacha je teško podnosila kišu, hladnoću i hladnu vlagu, odavno je željela kalifornijsku toplotu, pa je ovo bila prilika da to i ostvari. Ima tetku u Los Angelesu, Darinku, koja ju je godinama pozivala da dođe i živi kod nje. Sada se odlučila da je nazove. Tetka se oduševila, neka dolaze odmah, i neka žive kod nje, koliko god hoće, a svakako bar dok ne nađu poslove i ne naprave malo ušteđevine.

Dva tri dana su se vozali PAKARDOM po okolini, i svraćali kod prijatelja da se pozdrave, u nekih na ručak a u drugih na večeru, jeli pili i veselili se, kao da nisu gubitnici već veliki dobitnici, iz njih je zračila sretna mladost, tako da su svuda ostavljali ljudsku toplinu iza sebe, i lijepe uspomene za obostrana pamćenja. A onda su iz apartmana ponijeli što je moglo stati u automobil, ostalo su prodali i razdijelili.

Puni života, ljubavi i pjesme, Kacha i Vule Yelich, su se otisnuli svojim PAKARDOM na put od dvije hiljade milja. Nije ih briga kad će stići, važno je da im je lijepo, a jest im lijepo, sve što imaju uz njih je, a ljubav je jača nego ikad, uvijek o svojoj ljubavi misle tako, i zato, zaista, i jesu sretni, i zaista, i nije važno kad će stići u Kaliforniju.

A stići će.

Glava 19.

Na putu za Los Angeles, mladost je pjevala svih prvih hiljadu milja. Onda su nasrnuli zamor i pospanost. Uslijedila je razmjena umorom inspirisanih ružnih riječi. Iza druge hiljade milja presreo ih je velegrad i zaustavio kod tetke Darinke.

Primila ih je kao svoje najrođenije, kako je rekla čim su ušli i raskomotili se. Neka se smjeste, odmore koji dan, pa neka traže posao, posavjetovala je. I oni tako misle, kazali su.

Već sutri dan krstarili su ulicama Los Angelesa i raspitivali se za mogućnost zaposlenja. Činili su to i narednih dana, i došli do spoznaje, da ni ovdje nezaposlenima ne cvjetaju ruže. Ono što su nedvosmisleno utvrdili je, ni na koji način, ne mogu računati na solidno plaćene poslove, baš kao što je i u Cincinnatiju.

Ovdje ima dosta ljudi porijeklom iz Starog kraja, to je zračak nade, mislili su i dali se na upoznavanje njih što više. A onda se tu ispriječilo ono o čemu je govorio tast. Ljudi koji svojom pozicijom ne mogu pomoći ni sebi ni drugom, sami nude poznanstva i pomoć, a oni koji su zakapitalili za poznanstva i sjedeljke nemaju vremena, i ne odazivaju se ni na kakve pozive sa primjesom vapaja. Njima će ipak pomoći neko, bili su uporni i na tu jalovinu trošili nenadoknadivo vrijeme. Upoznali su dosta ljudi i stekli neke prijatelje. Naravno, sve je išlo preko tetke Darinke koja je ulagala napore da im pomogne u svemu. Kad su čuli da u blizini ima srpsko pravoslavna crkva, Crkva Svetog Save, sa nestrpljenjem su očekivali nedelju, jer će tamo, na okupu, vidjeti sve Srbe iz bliže okoline. Upoznaće i neke ljude čija imena već znaju, ali nisu mogli i da ih susretnu.

Vraćajući se iz crkve, nisu bili nimalo pametniji nego su bili. Oko crkve tekao je prepoznatljiv razgovor: Stari kraj, komunisti, policijski režim, vojska Zapada koncentrisana oko Trsta, ona će riješiti jugoslovensko pitanje, zbaciti Titov režim i uspostaviti Kraljevinu... Drugi misle da to više nije realnost, tvrde, Rusi to neće dozvoliti a Zapad nije dovoljno odlučan, a i dogovorio se sa Rusima. Kako bi Vule Yelich, ili bilo ko drugi, usred tako važnih istorijskih razgovora mogao potegnuti pitanje nezaposlenosti jednog prostog čovjeka. U pitanju posla, Na Crkvu više ne računaju.

Desetak narednih dana, i danju i noću, posjećivali su tetkine prijatelje, ili su prijatelji bili kod njih, a sve je podešavano za ciljeve Yelicha. A onda je planulo u tetkinom domu.

Dok su Kacha i Vule, jednoga dana, bili van kuće, u tetki je proradila ženska znatiželja. Ušla je u gostinjsku sobu i razgledala ono malo stvari po koferima. Kad je naišla na sliku Vula sa Kraljem Petrom zgranula se. A kad su se vratili Yelichi iz nje je zasiktala sva ružnoća proširenog rječnika.

Optužila ih je da ruše legalnu državu Jugoslaviju, da su protiv Tita i Otadžbine, da su opasni provokatori i da rade u dosluhu sa mračnim silama, koje bi da u Otadžbini zbace Narodnu vlast... Slikao se sa Kraljem Petrom!?, optuživala je, a zašto Kralj pobježe iz Zemlje?, zašto nije, sa Titom pod ruku, pa na okupatora, da ga istjeraju iz Zemlje, ali ne, Gospodin će iz Zemlje, pa kad ćeš iz Zemlje i ostani tamo... Na kraju je dodala, pod njenim krovom takvim ljudima, kao što su Vule i Kacha, ne može biti mjesta, i da se odmah spakuju i napuste pošten dom.

Za sahatak vremena je sva imovina Yelicha zbačena u automobil. Sa praga kuće su promrsili nekoliko rječi, koje bi trebale da znače nejasan pozdrav, i ona je nešto promrsila, možda i ona pozdrav, pa da oni vide, požurila da zaključa vrata, da odahne dušom, kako će prepričavati istomislenim prijateljicama. Izgnanici nisu govorili, ni dok su prenosili stvari, jer je tetka stalno bdjela nad njima, kao da će je orobiti, pa su nakon što su odmakli koju milju zaustavili se i počeli dogovarati o mogućim mjestima pravca nastavka puta.

Gdje će?

Prvo što im je palo na um je porodica Milke i Herija Zac, tetkinih prijatelja, ali, koji su i Yeliche prihvatili sa naglašenim simpatijama. Probaće kod njih. Zamoliće ih da ih prime na nekoliko dana, dok se ne priberu i ne snađu. Zapustili su motor i krenuli u Montrry Park, gradić udaljen do desetak milja.

Nakon što su popričali sa domaćinima, i počastili se, kazali su nevolju koja ih je snašla. Domaćini su im raširenih ruku otvorili dom, i prvi se stavili na čelo kolone, krenuli prema automobilu, da pomognu oko prenosa, ukupne imovine Yelicha.

Traženje poslova je, činom izbacivanja iz tetkinog doma, postalo neminovnije i neumoljivije. U to se zdušno uključila i porodica Zac. I već viđeni vodotok je nastavljen, bez jasnih znakova zaposlenja, dani su tekli. Jednog dana, od tih silnih poznanika, pojavio se jedan i ponudio Yelichima da kupe dobar a jeftin restoran. Košta samo sedam hiljada dolara, koja stotina se može i oboriti, bio je slatkorječiv. Restoran ima petnaestak stolica, taman da ga opslužuju njih dvoje, druga im posluga ne treba, sva zarada će ići u jedan džep, a ima i dobar položaj, nalazi se na Sonsetu, blizu je Alverada, u Los Angelesu.

Bla bla bla, kako se to ovdje kaže, i Yelichi zagrizu. U početku razgovora su govorili, u sve bi poslove osim u restoran, oprobali su se, i uvjerili, da oni nisu za toga, ali kako je razgovor odmicao nuđeni restoran je bivao sve bliži, da bi na kraju razgovora prihvatili poziv i pošli da ga vide. Tamo su odlučili, to što imaju novca, uložiće u restoran.

Kacha će kuvati, prati sudove i pomagati u sali, a Vulovo je ostalo. Kacha još nije skuvala jelo ni u svojoj kući, pa kako će u restoranu, bojala se i na to upozoravala muža, ali ju je on lako ubjedio, to se brzo nauči, to je jednostavno, ona to može, neka proba, pa ako baš ne bude mogla zaposliće kuvaricu, bio je uvjerljiv.

Sa poletom su ušli u drugi biznis po redu. Shvativši da im nema druge nisu se štedili. Raspitavši se, kod već upoznatih žena, kako se prave ta nekolika restoranska jela, Kacha je krenula sa kuvanjem, ali joj nije išlo od ruke. Nije odustajala, muški je podnosila prigovore gostiju na hranu, mučila se i pokušavala da sledeće kuhanje bude bolje. Još jedna okolnost je podizala nervozu kod mladih ugostitelja, dužina radnog vremena, i iz njega premor. A sve to nije pratila očekivana zarada, pa je nervoza hvatala zamah. Yelichi su upornošću odoljevali i smišljali poboljšanja.

Da bi, bar kad ne rade, živili kako treba, kako su govorili, odluče se da kupe novi automobil, doduše polovan, ali i izazovan, CADILLAC bez krova. "Kad nemamo ništa nek bar imamo lijep život", ponavljali su tu rečenicu, vozali se i pjevali, dok im je vjetar mrsio prelijepe frizure.

Oni će i korak dalje, zašto ne, kad tako može, dobivši kredit za devet hiljada i sedam stotina dolara, kupili su kuću u Duanne ulici, na prelijepom brdašcetu Los Angelesa. Razmišljanja su im bila zrelija nego ikad prije. Kuća ima dva stana, oni će na sprat, a manji stan će iznajmiti i od kirije dobrim djelom otplaćivati kredit za kuću, tako da će, praktično, imati besplatno stanovanje, i u budućnosti svoju kuću.

Ali nije im suđeno da su bez nezgoda. Čovjek koji im je prodao kuću imao je slična razmišljanja kao i oni, i on je izdao donji stan, i od kirije se mislio ofajditi. A nije, možda je samo zbog toga i prodao kuću, Yelichi su skloni da vjeruju u to. Uz kuću ih je dopao i zatečeni podstanar, koji je plaćao rentu samo četrdeset dolara, a ni to već mjesecima neće da plaća. Jednostavno, kaže, neće da plaća. Šta mu ko može.

Vule, mlad i snažan dvadeset sedmogodišnjak, koji je prošao Evropu, Afriku i Ameriku, ratnik, neće ustuknuti pred jednim podstanarom, krenuo je odlučno i prijeteći silom.

Ni podstanar nije bilo koji. On je Indijanac, dvometraš, jak kao bik, a odlučniji od ikog. On nema novaca, on neće da plaća, on i da ima novaca ne bi plaćao, njemu niko ništa ne može, a i odakle njega, nekog Yelicha iz neke Evrope, zašto je on došao na Njegovu zemlju, od kud njemu pravo na Ovu zemlju, tuđu zemlju, zemlju njegovih predaka, i njegovu kuću, i još gospodin izvoljeva, traži da mu plaća rentu na svoje..., govori i stalno popravlja položaj da spremnije dočeka početak borbe. Onda mu Vule, vidjevši na koga je nabasao, stišanim glasom počne objašnjavati, da je on, Vule Yelich, kupio kuću, pošteno platio... Indijanac još jednom izmjeni borbeni stav, pa prekine sabesjednika, da bi ga upitao, kako može pošteno kupiti indijansko od Neindijanca.

I Vule je, nakon ovoga događaja, pomišljao da proda tek kupljenu kuću, ali se, ipak, odlučio za advokata. Nakon mnogo muke i dugo vremena, uspio je da se oslobodi podstanara. Tada je nastalo veselje u kući, a šta bi drugo bilo očekivati iza toga, nego CADILLAC bez krova, da vjetar mrsi kose, vožnja supružnika bez cilja, pjesma i uzvik: "Kad nemamo ništa nek imamo bar lijep život".

A život ne bijaše baš tako lijep, sve upornije ga je zagorčavao restoran. Premnogo rada, do duboko u noć, naročito to nije mogla izdržati Kacha, a zarade nije bilo, tek se hvatao kraj s krajem. Ona je postajala sve nervoznija, čak je počela i da prijeti prekidom rada u restoranu.

Jedne večeri, u gluvo doba, krajnje premoreni, a sa premalo pazara u džepu, vraćajući se kući, Kacha je, po ni sama ne zna koji put, opet načela pitanje smisla njihovoga biznisa. I riječ po riječ, i riječ na riječ, nagomilalo se riječi koje se govore rijetko, i koje su u njoj izazvale bijes. Ona će izići iz automobila, kazala je i odlučno dodala, neka zaustavi.

Iako su se zatekli u kraju za koga se govori da je opasan za prolaznike, i još u potpunoj mrklini, i Vulom je ovladao golem bijes, neće ni on da popusti, odlučan je, zaustaviće kad zahtjeva, nek ide, nek ide, ta nije luda, neće daleko, vratiće se u automobil čim je popusti ljutnja. Zaustavio je i Kacha je spektakularno izišla i zalupila vratima.

Stajao je očekujući da će se naljućena supruga brzo povratiti. Nije se vraćala, niti je on mogao da je vidi u mrklini. Dosta daleko od njega žmirila je ulična sijalica, i u jednom trenu je ugledao Kachinu siluetu, koja je odlučno odmicala. Odmah, nakon što ju je uočio, pojavile su se i četiri siluete muškaraca.

Kidisali su na nju.

Borba, za svoju ženu, je sveta dužnost, tu nikad kod njegovih predaka nije moglo biti premišljanja, nema je ni u njemu, iskočio je i krenuo na život i smrt.

Nasrnuo je na gomilu. Četvorica mladića su se jako iznenadila, na tren i zaplašila, nisu znali za automobil, u pustom kraju, na "njihovom" terenu, nisu očekivali kontranapad, pa su na čas otpustili žrtvu i ustuknuli.

Isprepadana, Kacha se dala u trk ka automobilu, a razbojnici, zaneseni napadačem, njen bjeg nisu ni primjetili. Ubrzo su se pribrali i čoporativno nasrnuli na Vula.

On je uzmicao, oni se više razjarivali, uzmicao je suprotno od automobila da bi Kachi dao vremena, pa se, kao da je izbačen iz praćke, dao u bjeg. Trčali su za njim. Uskočio je u šipražje pored puta i nakratko im zavarao trag, i uspio izmaknuti pedesetak koraka, a onda okrenuo da trči prema automobilu.

U zadnjem času, koji korak ispred njih, uspio je pokrenuti automobil i umaknuti. Kad su bili van domašaja opasnosti, Kacha se nagnula prema mužu i poljubila ga kao žar vrelim usnama.

Ubrzo iza ovoga događaja, Yelichi su prodali restoran iz Sonsatove, sa kojim su se patili godinu dana. Kako se to i radi ovdje, Vule je našao relistatera, agenciju za preprodaju nekretnina, koji će oglasiti prodaju restorana. Kako do prodaje dugo nije dolazilo, a Yelichima se žurilo, sami su počeli da nude restoran. Imali su sreću, odmah su našli kupca. Kupac je uplatio novac na Yelichev račun putem banaka. Ispriječio se novi problem, za koji Yelichi nisu ni znali da može nastati.

Kad su došli da podignu novac, na svojoj banci, na šalteru su obavješteni da im je račun blokiran i da ne mogu podići ni jednoga centa. Tražili su supervajzera koji se ubrzo pojavio sa papirom u ruci, presudom suda, po tužbi relistatera. Yelichi su obavezni da mu isplate komišen, posredičku proviziju. Kako kad on nije prodao restoran, već ja, zapitao se Vule. Kasnije se utvrdilo, Vule Yelich je potpisao ugovor, odnosno jednu bitnu riječ u njemu, exluzive, koja u ovom slučaju znači, isključivo pravo posrednika da proda i naplati, te za sebe zadrži dogovorenu proviziju. Bez obzira što je taj posao obavio vlasnik, pravo preprodavca ostaje nepromjenjeno. Kako se radilo o velikom iznosu, Yelichi se nisu mogli pomiriti s tim, te angažuju advokata. Advokat je dobio spor na slabom Vulovom znanju engleskog jezika, bio je zavaran, glasila je presuda.

Ponovo se pokazalo da ne mogu naći posao kakav traže, pa su silom prilika još jednom odlučili da potraže sreću u ugostiteljstvu. Ali bez Kache u tome. Kupiće veći restoran na kredit. U Los Angeles će domamiti Kachine roditelje, Dusana i Darinku, da stanuju u donjem stanu, da Dusan radi sa Vulom i od toga plaća rentu. O dolasku Kachinih roditelja već je bilo prepisivanja, i oni su skloni da se na taj korak odluče, da su što bliže jedinom djetetu.

Privukao ih je bar koji se prodavao na Huver bulevaru blizu Adams bulevara u Los Angelesu, dobroj eriji, koji je po procjeni Kache i Vula perspektivan i atraktivan. Kupili su ga na kredit, za šesnaest hiljada dolara, i već je Vule u prvom koraku napravio gubitak od hiljadu i šestotina dolara. Naime, uz bar je kupio i zatečene zalihe pića, a gubitak je nastao na ogromnim količinama piva, koga gosti nikako nisu poručivali.

Dusan je stigao sam, zbog hitnosti posla u baru, a Darinka je ostala na neko vrijeme iza njega. Nakon nekoliko mjeseci, a u želji da otvori više prostora svojoj djeci, kako će reći, Dusan od Vula i Kache otkupljuje polovinu biznisa, bara, u iznosu od osam hiljada dolara.

U baru se točilo vino, pivo, a hrane su držali tek da se ima šta zameziti. Vule je vodio biznis, a tast Dusan ga pratio nesebičnim radom. Rezultati nisu obećavali. Koliko god da su pokušavali da pazar podignu na nužan nivo, njega jednako nije bilo.

Mučili su se sa barom dvije godine, ali nikako nije dolazilo do pomaka, a onda je uslijedio nagli pad. Prodaja se nije mogla izbjeći.

Kupca nije bilo ni na pomolu. Cijenu su obarali sve do osam hiljada i devet stotina dolara, što je oko sedam hiljada manje od onog što su oni platili. Vule je naplatio novac i tastu Dusanu donio polovinu. Dusan se naljutio, jer on nije ni kupovao, ni vodio, ni prodavao biznis, sve je to radio zet, pa je pošteno da i potegne deblji kraj. Vule je prihvatio neoborive argumente, isplatio je tastu ulog, tako da su Yelichi u ovom biznisu izgubili sedam hiljada dolara. I ostali bez novca.

Nastavili su da se voze u CADILLACU bez krova, pjevali...

Glava 20.

Vozeći se CADILLACOM po kalifornijskom beskraju Yelichi uživaju život, kako vole da kažu. Ne rade, bez novca su, a ostavljaju utisak da plivaju na dolarima. A kako i ne bi bio takav utisak. Obučeni su po aktuelnoj modi, posebno Kacha kojoj žene ne mogu ni da prebroje haljine, stalno su u pokretu, a CADILLAC bez krova sam po sebi simbolizuje bogatstvo. Veseli su i orni za razgovore i šale. Zdravi su i privlačne spoljašnosti. Ko bi mogao i pomisliti da su, takvi Yelichi, bez dolara u džepu. "Upućeni", a takvih će biti dok traje svijet, "znaju da im novac poklanja bogati tast". A njihova istina je: "Kad nemamo ništa neka bar imamo lijep život". Vole se i to je tajna njihove ljepote. Ali i bračna ljepota, kad-tad, dospije u novčanu ovisnost, tako je i kod Yelicha novac sve češće na usnama. I onda kada im vjetar u CADILLACU bez krova leprša prelijepe frizure. A i nisu više samo oni u pitanju. Doveli su Dusana i Darinku, obećavali im spokojstvo a sve što su im priuštili je nespokoj. Četvoro ih je, niko ne zarađuje, a troškove prave veće nego da su zaposleni. Uvijek je tako sa ljudima kad su dokoni, više im treba, više troše.

Vule i Kacha su odgovorni za situaciju u kojoj su sve četvoro, ima Dusan pravo kad se ljuti na Vula, govore Yelichi kad su sami, i dogovaraju da krenu u napad na posao, neki. Kao i sva tri puta do sad kada su se odlučivali za ugostiteljstvo, na sve strane su tražili poslove vjerujući da za mlade, zdrave i obrazovane ljude mora biti prihvatljivih radnih mjesta. Imaju i poznanika više, još vjeruju u njihovu pomoć.

Sve posjete i apliciranja su jalovina, jednako pred Yelichima nema ni traga od zapošljavanja. Vidjeći sa kakvom djecom ima posla Dusan je okrenuo na svoju stranu, na oprobano nadničenje, te s vremena na vrijeme donose u kuću kakvu-takvu zaradu. Zbog nje nije sretniji, pa je, što nije u njegovoj prirodi, počeo da se nameće djeci, da ih potiče na agresivnije akcije, kako se izražava. Iz ponavljanih razgovora dozrijevala je jedna ideja. I opet ono što su mislili da više nikad neće, ugostiteljstvo.

Jesichi imaju desetak hiljada dolara ušteđevine za stare dane, u zlu ne trebalo, govorila je Darinka, a Yelichi ništa, ako se ne računaju dvije hiljade dolara koje je Kacha davno oročila, kod neke državne asocijacije, i kazala da Vule može sa njihovim novcem kako hoće, ali da će ona sama odlučivati o rezervi spasa, kako je taj dio ušteđevine nazvala. Muževi su muški ubijedili Darinku i Kachu, pa će one, i ono "u zlu ne trebalo" i "rezervu spasa" staviti na raspolaganje voljenim supruzima za nove, osvježene, i sigurne poslove.

Što ušteđevine, što kredita, sa po šest hiljada dolara Dusan i Vule su kupili restoran neposredno uz njihovu kuću u Los Angelesu. Dusan se "opametio", kaže, neće Vulu prepustiti potpuno vođenje novog biznisa, neće dozvoliti da bude zatečen. Ako restoran ne bude radio po očekivanju on će to na vrijeme prekinuti, bar neće praviti gubitak. Sve četvoro misle da su na dobrom putu sa restoranom pored kuće, pa su poletno krenuli u novi poduhvat.

Svi poznanici koji se bave ugostiteljstvom, a Dusan i Vule poznaju mnoge, saglasni su da se novac zarađuje na piću a ne na hrani. I hrane je nužno imati u restoranu, po sili zakona o registraciji, ali i zbog gostiju, da bi pili trebaju da meze. Po toj logici orjentisali su se na piće, a od hrane su zadržali samo suvu mezu koja masnoćom i solju zaziva žeđ.

Radili su godinu dana i često pravili obračune, dvojne, za internu upotrebu i one koji se stavljaju na uvid po zahtjevu inspekcije. Dusan je imao svoj način obračuna kojim se bavio povlačeći se u noćnu osamu. Taj način nije nigdje vidjeo ili pročitao, a vjerovao je samo u njega. Vrlo je prost, govorio je, pazar na vrh papira, čitav papir su troškovi i takse, oduzimanje, i u dno papira šta je ostalo. Nažalost, nije nevolja bila u načinu obračuna, svi načini su pokazivali premalu brojku u dnu papira. Uz sve primijenjene pokušaje popravljanja rada restorana, brojka u dnu papira se samo neznatno mijenjala. Kao brodolomac na pučini mora, ni potonuti ni isplivati, žalio se Dusan supruzi, šapućući da ne čuju djeca. A djeca su suviše daleko od njih, u CADILLACU bez krova, a vjetar im raspuhuje frizure i raznosi glasove iz pjesama o neprolaznoj ljubavi.

I Jesichi i Yelichi su jeli posne restoranske zalogaje, pitajući se da li da zatvore biznis ili ne. Mlađi češće i glasnije, a stariji rjeđe i stidnije. Mlađi sa takvom zaradom ne mogu računati na bogatu budućnost, a stariji ne bi da ostanu i bez toga što imaju. Vijeme je proticalo i dospjelo do jednog proljetnog dana, hiljadu devet stotina četrdeset i devete godine, kada su na vratima restorana, uz čuđenje prolaznika, i još veće iznenađenje vlasnika, osvanuli katanci. Uz njih i adresa na kojoj se mogu dobiti informacije o razlogu katančenja.

Uvidom inspekcije Restoran nema minimum hrane koja je predviđena u dozvoli o otvaranju ugostiteljskog objekta, Vule je Dusanu prepričao inspekcijski nalaz. Tuženi su od nekoga, dodao je, pa skanjivajući se saopštio i visinu kazne.

Dvije hiljade dolara!

Za ono što im je restoran pružio to je basnoslovna kazna. Dusan je izračunao, toliko su godišnje plate njih dvojice ostvarene u restoranu. Rastužio se, ali nije optuživao Vula, krivnju je bez osnova prevaljivao isključivo na sebe. Nije mu se čuditi, njegov život nije imao uzleta ali ni padova, a ovaj je izazvao sam, jada se.

Vule je to primio kao jedno posrtanje više, pa krenuo da se uspravljuje. A on je, to se pokazalo više puta, najači kad je oboren pa se uspravljuje. Izbrijao se do kože, obukao po najnovijoj modi, sjeo u CADILLAC i krenuo u posjete državnim ofisima. Kao da je pošao da prosi djevojku, reći će Dusan, nestrpljivo očekujući povratak zeta. Pričom i šarmom Vule je uspio u naumu. Vratio se sa kaznom porinutom na svega tri stotine dolara. Dusan je ushićen kao da kazne i nema, razmeće se poput vojskovođe koji je dobio važan boj.

Restoran su prodali za isto novaca koliko su i uložili u njega. Ispalo je po Dusanovoj bar neće gubiti.

Opet je nastalo već poznato stanje, Jesichi su povučeni iza debelih kućnih zidova, kukaju nad stanjem nezaposlenosti i besparice, a mladi Yelichi koji ponovo imaju mnogo slobodnog vremena, svakodnevno sjedaju u CADILLAC i prepuštaju vjetrovima da im lepršaju frizure po kalifornijskim ljepotama. "Kad nemamo ništa neka bar imamo lijep život", opet će ponavljati i pjevati vjetrovima, pjesme o neuništivoj ljubavi. Usput će se raspitivati za poslove, i kako bi to rekao Dusan, moliti Boga da ga ne nađu. Jesichi su novi neuspjeh doživili veoma nespokojno. Ovoliko nas a niko u kuću ništa ne donosi, često je uz ručak mrmorila Darinka. A nije bila posve u pravu.

Jedan gost restorana ima lijepog psa, koji je često Vulu bivao oko noga. Jednoga dana vlasnik psa u restoran donese malo kuče i pokloni ga Vulu, koji će sa kučetom uspostaviti snažno prijateljstvo. Nazvaće ga Buć i s njim provoditi mnogo vremena. Kuče će se razviti u veoma lijepog kućnog ljubimca. Kad je Darinka rekla da u kuću niko ništa ne donosi, vjerovatno nije imala na umu Buća. On je kuću snabdjevao svim i svačim, cipelama, haljinama, mesom, povrćem, pticama... Krađa kod komšije Teda, koju je napravio Buć, poprimila je misteriju.

Udavala se Tedova rođaka. Oko te udaje bilo je većih ogovaranja i osporavanja. I Ted je imao neku ulogu u tome. Na dan svadbe dobio je zadatak da nabavi ekstra lijep buket cvijeća, i da ga donese nevjesti, kojoj će buket biti važan dio opreme, ukras i predmet koji će zapošljavati ruke, održavati ih u visini sredine tijela.

Preračunavši se u vremenu, Ted je kasnio, pa je u zadnji čas istrčao iz kuće sa buketom, a onda se prisjetio, ključevi od automobila su mu ostali u odijelu koje je nosio do maloprije. Pored kapije je odložio buket, utrčao u kuću, uzeo ključeve i istrčao, i avaj, nema cvijeća. Pretraživao je, možda ga nije ni iznio iz kuće, utrčavao je, pogledivao po ulici, ali niti je bilo cvijeća niti ljudi na njoj. Onda su mu na misao došla sva ogovaranja, pa i pomisao, neko od onih tamo je ukrao buket da naudi nevjesti i rođaku Tedu.

Djevojka se udala i bez buketa, doduše, kanule su suze, ali je to sve bilo malo važno za Teda koliko ga je progonila želja da sazna ko mu je to napravio. A napravio je Yelichev pas Buć. Pola godine kasnije, u jednom od razgovora koje su uobičavali voditi Vule i Ted, povela se priča i o Buću koji se mazio u krilu gospodara. Vule se požalio na ljubimca, u kući mu pravi dar-mar sa predmetima sa smetljišta, donosi šta mu dođe njuške, pa je tako jednom donio i prekrasan buket.

"Buket cvijeća!", zapomagao je Ted, nasmijao se i prepričao nevolje, sve do sada pravu misteriju, koje su proistekle iz te Bućove navike.

Nedugo iza ovoga razgovora, sa nekim novim plijenom u ustima, Buć je požurio da se što prije dokopa doma, pretrčavao je cestu. Udario ga je automobil i osakatio. Teške rane nosio je dugo i završio u prikladnoj instituciji koju će Vule nazvati dom staraca za pse. Mnogo je žalio za njim.

 

Neimaština je ovladala Yelichima i Jesichima. Jesichi sve ozbiljnije razmišljaju o povratku u Cincinnati, a Yelichi prave inventuru onoga šta su uradili tražeći nove poslove. Rezultat je tužan, opet im je u ugostiteljstvo. Razlika od ranijih zamisli je očita, sada nemaju iluzija o bogaćenju, novo rješenje ima za cilj preživljavanje dok ne nađu odgovarajuće zaposlenje. Poučeni iskustvima iz četiri ugostiteljsaka objekta u peti neće ulagati mnogo, pa neće ni moći da izgube mnogo.

Kupili su kiosk koji je lociran u Action Sitiju. To je trgovački centar koji je otvoren samo dva puta sedmično, srijedom i nedeljom od jutra do večeri. Iako mal kiosk ima pet minijaturnih prostorija, za kuvanje, za sudove, ostavu, mokri čvor i prostorijicu za prodaju, u kojoj može da radi jedno lice, najviše dvoje, a u tri zida su šalteri za prodaju. Kuvali su i prodavali kobasice, šnicle, tople sendviće i napitke.

Sa kioskom prolazili su po očekivanju. Zarađivali su dovoljno za skroman život. I ono što je njima mnogo važno, imaju dovoljno vremena za provod, da sjede u CADILLACU bez krova, voze brzo, pjevaju dok se vjetar poigrava prelijepim frizurama. Uz zaradu sa kioskom, za rad od samo dva dana sedmično, Kachi i Vulu je to period s ljepše strane života.

Vule Yelich nikad nije panično tražio posao kao što to obično rade ljudi stanja kakvo je bivalo njegovo, ali nikad nije ni odustajao od traženja. Doći će do toga kad se bude najmanje nadao, govorio je i vjerovao u to. Baš tako se i dogodilo. Iako je obavio mnogo razgovora, napisao molbi, učinio posjeta firmama, i od svega toga nije bilo ništa, u jednome razgovoru sa dvojicom svježe upoznatih ljudi koji su tezgarili pored njegovog kioska, natuknuta mu je mogućnost zaposlenja u fabričici u kojoj rade i oni. Sa pola zbilje Vule je slušao šta mu govore, ali je ipak rekao, bi on to prihvatio. Sljedećim viđenjem saopštili su mu da ga je gazda firme pozvao na razgovor.

Vule je otišao na zakazani apoiment, kako ovdje nazivaju dogovorene sastanke. Primio ga je vlasnik, i nakon razgovora koji je potrajao, dogovorili su da već sjutra dođe na posao.

Bilo je to s početka hiljadu devet stotina i pedesete godine, pet godina po dolasku u Los Angeles, u Vulovoj trideset i trećoj godini života. Kacha je već bila u trideset i šestoj, i sve joj je manje do trke u automobilu bez krova, a i Vulu. Navozali su se, sada je nova deviza:

"Kad imaš dolare lijep život je još ljepši".

Glava 21.

Način na koji Srbi žive u Americi, Vule Yelich ne shvata i ne cijeni. Svodi se na rad i samo rad. U Starom kraju Srbi rade da bi živjeli, ovdje ti isti Srbi žive da bi radili. Stalno im manjka vremena, ne druže se, osim jednom nedeljno kod crkve. Neće on takav život, nije ga vrijedno živjeti, tako misli i kani da vodi, u slobodnom vremenu, starokrajski način života. Kasnije, kad se i on bude uhvatio u koštac sa preživljavanjem i opsjedne radom, način života za koga nije imao razumijevanja postaće i njegov način, jer se drugačije, izgleda, ovdje i ne može.

Okupljanje Srba oko crkve Sveti Sava, i njihova pobožnost, na njega su ostavili snažan početni dojam, pa će im se priključiti srcem. U Cincinnatiju nemaju crkvu ni popa, povremeno im dolazi pop iz najbliže parohije, bogosluženje vrše u iznajmljenoj kući, ali to nije smetnja da vjerno žive po hrišćanskom učenju. Gotovo svi Srbi redovno dolaze na liturgije. Vule se samo priključio njima, odan je vjernik, ali se nije dublje upuštao u crkveni život, nije ulazio u prepreke koje su organizatori imali oko toga.

Kad je došao u Los Angeles, i nakanio da se dugoročno nastani u njemu, osjetio je potrebu i da se saživi sa svim pitanjima koja se javljaju oko te vrste života. Prijatno ga je iznenadila Srpska Pravoslavna Crkva Svetog Save koju je našao po adresi: 4355 Second Street, East Los Angeles. Dominira brežuljkom, okružuje je lijepo uređeno groblje. Nije vidio mnogo crkava, a nošen situacijom iz Cincinnatija, ova ga je prijatno iznenadila. Lijepa je, mjereno okom Srbijanca i velika je, dosta zemlje joj pripada, radoznalo ju je obilazio i zagledao detalje, shvata je kao dio Starog kraja, Srbije i Svetosavlja, a sebe našao u lancu sunarodnika u raseljenju koji su imali njegovu sudbinu. U njoj su tražili smiraj i vezu sa zavičajem, od koga nikad nisu mogli da se dušom otrgnu kao što ne može ni on. Iz natpisa na kamenoj ploči saznaje, Crkva je pravljena tri godine poslije hiljadu devet stotina devete, i zamišlja onovremene doseljenike i njihova odricanja. Mora da su bila velika, zaključuje osjećajući bratsku bliskost. Svakim novim dolaskom Crkva je bivala više i njegova, a dolazio je svake nedelje na Božiju službu u deset sati, sa Kachom, kao i skoro svi Srbi iz prečnika oko sto pedeset milja. Iza liturgije je ostajao u dvorištu Crkve, činio poznanstva i razgovarao. Nakon godinu dana upoznao je gotovo sve Srbe koji žive u Los Angelesu.

Vula Yelicha ni ovoga puta ne zanima politika, ali pored crkve u Los Angelesu politika se ne može zaobići. Ona je na ustima svakog muškarca, žene, pa i djece. Ako će da razgovara sa ljudima, a mora sa nekim, onda mora o politici. Jednostavno, kao da se radi o biti ili ne biti svaki susret je počinjao i završavao Jugoslavijom.

Kao obale nepremostive rijeke vjernici su svrstani u dvije nepomirljive skupine. Za jednu nema Jugoslavije, to što je sada tamo i nazivaju se Jugoslavija je razbojnička komunistička tvorevina, koja ne može i ne smije potrajati. Za drugu je tamo nova Jugoslavija, saveznička zemlja, ugledna i dobro organizovana država. Ona druga skupina predlaže da se skupljaju dobrovoljni prilozi i materijalno pomaže razrušena Titova država, a prvi su takođe za dobrovoljne priloge, ali da se time materijalno podupire Dražin pokret koji će srušiti Titov režim. Prvi su druge nazivali Titovcima, a drugi prve Dražinovcima. Uistini, ni jedni ni drugi nisu to što im se pripisuje, ali jesu na suprotnim polovima. U toku jednogodišnjeg Vulova boravka različitost se uvećavala, diskusije postajale netolerantnije, a riječi sve grublje, uvredljivije i opasnije. Kad je riječima postalo tijesno, kad su već mnogi posvađani i ne govore među sobom, na red su došla gurkanja, potezanja za revere i na kraju tuče. Titovci i Dražinovci više ne mogu ni Bogu da se mole u istoj crkvi.

Podjela!?

Vule Yelich nema razumijevanja za pravoslavne vjernike Titovce, i pita se kako oni mogu uz komuniste, kad svako od njih zna, komunisti ne vjeruju u Boga, progone sveštenstvo, otimaju crkvena imanja, i na svaki drugi način rade protiv vjernika, posredno i protiv njih ovde. Koliko god je dublje razmišljao sve manje je nalazio razumjevanja za njih, i svrstao se uz njima sučeljene. Ne zbog toga što u svemu misli kao i oni, on je protiv komunista, samo je to u njemu zrelo, a pošto su samo dvije grupe, onda mu je ta priroda stvari i odredila mjesto. Kad je podjela dorasla do tuča i on se nedvosmisleno odredio, ustao protiv Titovaca.

Počelo je sa šapatom nastavilo poluglasom, a sada se otvoreno govori o podjeli članova crkveno-školske opštine Sveti Sava. Nude se dva spiska svakom članu. Potpisivanje je trajalo mjesecima i okončano u proljeće hiljadu devet stotina četrdeset i šeste godine. Na spisku Dražinovaca se našlo sto šezdeset tri člana crkve Sveti Sava iz Los Angelesa, što je znatna manjina ukupnoga članstva, pa je njihovo da napuste Crkvu. Do koji dan su osnovali novu Srpsko Pravoslavnu Crkveno-školsku Opštinu.

Vule Yelich se nije dvoumio oko izbora zavađenih strana, ali nije prestajao da pati zbog tako stvorenog stanja među sunarodnicima, doživljavajući i sebe kao grešnika, jer čin podjele je grijeh. U njemu je nepokolebljivo shvatanje da su oni tamo, Titovci, znatno više krivi, jer oni podržavaju bezbožnike, indirektno i oni hule na Boga. Iako je podjela obavljen čin, on još vjeruje da se spor može izgladiti, još pokušava da u tom pravcu nagovara prijatelje. Ne može da umiri savjest, nije opredjeljenje u pitanju, to je u njemu zrelo još od lane, savjest muči podjela, tjera na razmišljanje i pitanje, može li se i da li se mogla izbjeći, pri tom se prisjeća svih podjela srpskog naroda, koje nosi iz djetinjstva kao najružnije obilježje svoga plemena, i stav da on u tome nikad ne bi mogao biti sudionik. Ali, eto, vrijeme i okolnosti nametnu neke situacije kad se i tako mora.

Da, baš mora, prisjećajući se kako ga je Kachina tetka Darinka, u osnovi dobra žena, izjurila na ulicu samo zbog toga što se fotografisao sa Kraljem. On joj ni sada ne shvata čin, pita se kako joj nije jasno da je Kralj Srbin, njihov čovjek, uz to i legalan, a Tito sigurno nije Srbin, a ne zna mu se ni porijeklo ni nakana, koji je u svakom slučaju formirao i po šumama vodio paravojne jedinice, diverzantske grupe, i koji je srušio legalnu i narodnom voljom izabranu vlast. A takvih kao što je Darinka oko crkve Sveti Sava, ali i u čitavom raseljenju, je sve više. On uz nevjernika Tita ne može, sve odlučniji je izlazio iz besanih noći, ali ga je isto tako odlučno progonio čin podjele, njegovo saučesništvo, ono što nije mogao ni u snu sebi da dozvoli, učinio je. Grešnik!

U neprospavanim tamama su se nametala i pitanja koliko su neke od okolnosti uticale na njegovu odluku da učestvuje u podjeli. Prvo, iako je ljut na Kralja Petra, ipak je pod njegovom zakletvom, ovom odlukom je ne skrnavi. Drugo, uz njega su na spisku najugledniji i najimućniji Srbi iz Los Angelesa, a on mnogo vjeruje u njihovu mudrost i pravilnost određenja, a i poklapa se sa njegovim. Kacha je u svemu i do kraja na strani Vulovih razmišljanja i odluka, pa ga je i to u znatnoj mjeri učvršćivalo u odluci koju je donio.

Iako je Vule Yelich opterećen biznisom koji mu loše ide, on ipak nalazi vremena da se odaziva na sastanke i periferno učestvuje u planovima oko izgradnje nove crkve. Periferno, tu mu i jest mjesto, i on to tako shvata i prihvata, jer je među najmlađima i po dobu života i po vremenu boravka, ali i po onome što je važnije, po materijalnim mogućnostima. Izgradnja Crkve zahtijeva ogromne donacije članova, a on tu, bilo mu pravo ili krivo, mora stati na začelje. Na sastancima se raspravljalo o mnogo praktičnih pitanja, predlagali su ih i novčano podupirali jedanaestorica prvih sa rang liste donatora, Vule je sve to pratio iz prikrajka, diveći se grandioznosti projekta i smjelosti predlagača koji će to morati i da isfinansiraju.

Vula Yelicha je jedan najavljen sastanak posebno zanimao, na njemu će se donijeti odluka o imenu budućega hrama. Želio je da se i on aktivno uključi u raspravu, jer se o tome vatreno govori među članovima i spominje više kakoniziranih Srba. Ovaj sasatanak će biti od značaja za njega zbog nečeg drugog, na njemu će shvatiti svu snagu organizacije nove crkveno-školske opštine. Na sastanku nije imao priliku, bolje reći potrebu, da kaže bilo šta, osim da digne ruku u znak saglasnosti. Inače, svi sastanci su od prvoga na kojemu je izabran Odbor, tekli u najvećem stepenu reda i saglasnosti. To je na njega ostavilo snažan utisak. Član Odbora je izložio sva razmišljanja vezana za buduće ime Crkve koja su se mogla čuti od članova, naglasivši da je želja Odbora da i ime bude na nivou njihove dosadašnje Crkve, da i tim činom ne zaostaju za sučeljenom grupom, pa kazao da je preovladalo mišljenje za ime: SAINT STEVENS'S SERBIAN ORTODOX CATEDRAL, ili SRPSKA PRAVOSLAVNA SABORNA CRKVA SVETOG STEVANA PRVOVJRNČANOG, kao ravnopravan naziv za srpsko govorno područje.

Stevan je sin Nemanje i stariji brat Svetoga Save, a prvi je okrunisani u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Stevan je srpski državnik i svetac. Svetac mu je i otac Nemanja, utemeljitelj srpske države. Svetac mu je i brat Sava, prvi srpski arhiepiskop i utemeljitelj srpske pravoslavne crkve. Ali je, ono što je manje poznato, i njegov sin, arhiepiskop Sava Drugi, takođe srpski svetac. Ova tri podatka je Vule čuo prvi put kao i dosta drugih učesnika sjednice, pa im se prijedlog učinio, zaista, odgovarajući. Niko nije mislio da je uputno pored tako uvjerljivog objašnjenja predlagati drugo ime, pa je ime Crkve usvojeno spontano i jednoglasno. Na Crkvu će se postaviti mramorna ploča i uklesati imena svih sto šezdeset tri utemeljitelja, imena sa Spiska, dogovoreno je poslije toga, da bi se ploča već mogla i naručiti. Kasnije će doći do preinake te odluke, pa će se na ploču uklesati jedanaest utemeljitelja i sto pedeset dva člana. Odabrane su i dvije grupe članova, od onih iz Odbora, jedna da traži prikladno zemljište za Crkvu, a druga da otputuje u Čikago, i od episkopa američko-kanadskog Dionisija pribavi blagoslov za gradnju Crkve.

Kad je Vule Yelich, sledeći adresu 1621 West Garwey u Alhambri, došao prvi put da vidi zemljište određeno za pravljenje Crkve, našao se na brdaščetu, potpuno zbunjen, nikako nije mogao da zamisli da se tu može napraviti crkva, pogotovo Crkva kako ju je on vidio u već predloženom planu. Vido Kovačević, uspješan biznismen i član Odbora, od ranije je brdo držao u zakupu u svrhu skladištenja građevinskog materijala, za potrebe Crkve je sada kupio to brdo, i na njemu se zatekao kada je pristigao Vule, pa mu pokazao kažiprstom kuda će "prepilati" brdo. Presjecanje brda se Vulu učinilo krajnje nerealno, pa je gledao samo u Vida, ne bi li na njemu prepoznao tragove šale. Ali takvih tragova nije bilo.

A kad su sledećih dana napali brdo radnici i mašinerija, u organizaciji i na račun članova Odbora, Vule, a sa njim i Kacha, dolazio je da prisustvuje nadljudskim djelima. Bile su to predstave za pamćenje.

Brdo je presječeno baš kuda je prije nekoliko mjeseci zacrtavao Vidov kažiprst, nije prepilano kako se Vido tada izrazio, ali je odsječak kupe nestao i ostavio ravan plac, baš kao da je prepilan nekom nebeskom testerom. Iako do kraja opterećen svojim radnim nevoljama, nije mogao odoljeti poletu koji je zavladao među članovima Crkve, i koji su dobrovoljnim radom u Crkvu ugrađivali i dio sebe.

Vule ne može da se pohvali da radi oko Crkve mnogo, zbog toga mu je žao, poslovi u restoranu su prepreka. Akcije su subotom i nedeljom, a to su udarni dani rada u njegovom restoranu.

Već na jesen episkop Dionisije je osvještao temelje prvog u nizu objekata oko Crkve, velelepnu salu za kulturno-školske aktivnosti. Tom činu je prisustvovalo mnogo naroda, a sam čin je ponio graditelje i narod, koji su već narednog vikenda, gotovo čoporativno, krenuli u gradnju.

Vjerske obrede su članovi nove crkve i dalje obavljali u crkvi Svetoga Save, ali su svađe i tuče prerastale prag mogućeg zajedničkog bogosluženja, pa je Odbor crkve Svetog Stevana prešao na radikalne odluke. Pregovorima sa hrišćanskim crkvama, pronađena je crkva u blizini koja je bila voljna i svoj hram ustupila na privremenu vjersku upotrbu. Grupa iz Odbora putuje u Čikago i tamo, uz episkopov blagoslov, angažuje popa Vladimira Mrvičina koji doseljava i preuzima novoosnovanu parohiju.

Neobično je da se pop Mrvičin odlučio na ovaj korak, da iz najbogatije srpske parohije u Americi pođe na tek započeto gradilište. Pokazaće se da je njegova odluka bila mudra, korisna za njega a nemjerljivo vrijedna za buduću crkvu u Alhambri. Novi pop će ubrzo biti po mjeri svih parohijana, oduševljeni su njegovim sposobnostima, i svi ga bezrezervno prihvataju kao intelektualnog vođu, pa će sve dalje što se bude radilo oko Crkve, biti njegova ideja vodilja. Nesporazuma među članovima nove parohije nema, na djelu su samo polet i rad, koje naročito uvećava ženska masovnost i praktičan doprinos. Pamtiće se jedan od primjera toga rada i poleta.

Helen Kralj je živila tridesetak milja od Alhambre, u Long Bichu, to joj je bila ozbiljna smetnja u radu oko gradnje Crkve, a bila je odlučna da značajno doprinosi. Našla je, zaista, samo njeno rješenja. Zakupila je sobu u bliskom motelu, i na gradilištu radila od zvjezde do zvjezde, kako se govorilo za njen rad, ali i za rad još nekih žena.

 

Vule Yelich se dopisuje sa svojima iz Ježevice. Već zna sve o njima. Brat Siniša se oženio u dvadesetoj godini sa komšijinicom Ljubicom Radović i ima dvogodišnju Smilju. I brat Milija Mile se nedavno oženio, u osamnaestoj godini, sa Jelenom Vuletić iz sela Duškovci, i žive u Duškovcu na njenom imanju. I oni su upravo dobili dijete, Predraga Dragog. O prepisci više vodi brigu Kacha nego on. Vule je tužan. Umrla je majka Smilja, u vrijeme kad je on tek doputovao u Afriku.

Neishranjena, dobila je difteriju i umirala više mjeseci. Pred smrt je pozvala četrnaestogodišnjeg sina Mila i kazala, da joj se na spomenik stavi slika, ona što je sa njom Vuco, što su se slikali trideset osme kada ga je posjetila u Nišu. U toku bolesti je stalno spominjala Vuca, a kada se probilo jedno njegovo pismo iz logora, zapravo nije njegovo ni jedno, već pismo koje je pisala logorska administracija i obavjestila rodbinu da je Vukadin Jelić, navedenog broja, u njemačkom logoru..., majka Smilja je bila presretna, jer su slutnje govorile zlo. U Sarajevu, dok je bio u polu uhapšenom stanju i mislio i govorio da će ići u svoju Ježevicu, jedan Ježevljanin se uspio probiti iz njemačkog obruča i doći kući. On je majci Smilji, koja se mnogo bojala za sudbinu Vuca, kazao da ga je vidio u Sarajevu, i da mu je tom prilikom rekao da će i on u Ježevicu. Iza toga dana, mjesecima, majka nije imala ni jedan čvrst san, budila se na svaki zvuk i nadala sinu. A kada je nada u njegov život i kod nje već otančala, i kada ju je bolest ophrvala, možda se zbog tuge za sinom i ona nametnula, stiglo je ono pismo sa nekoliko kukastih krstova koje ju je na nekoliko dana podiglo iz kreveta. Za njen život je bilo sve prekasno, ali za dušu je to bio melem, nije joj više bilo tako teško da umre, govorila je ljubeći Vucov lik na fotografiji iz Niša.

Sa saznanjem da više nema majke za koju je vezan više od prosječnih ljudi, u njemu je stišavala i neutoljiva želja da posjeti Ježevicu.

U prvom pismu koje je poslao svojima, poslao je i fotografije, na jednoj je sa Kraljem Petrom Drugim, Njom će da obraduje oca Ljuba, znajući da je otac kao i on vjeran u ljubavi prema dinastiji Karađorđevića. Kasnije, doznavši da je otac zbog te fotografije imao neprijatnosti od komunista, a u međuvremenu i sam imao slično iskustvo sa tetkom Darinkom, o komunistima, Titovcima, snažnije će ponijeti ružne slike.

Svi ljudi koji su, na bilo koji način, dolazili iz Titove države, a do kojih je on uspio da dođe, prepričavali su užase koje čine komunisti prema svakome ko nije uz njih. Posebno su seljaci nesretni, oduzeta im je zemlja i stoka, pa su gurnuti u rusku tvorevinu kolhoze u kojima haraju glad i teror. Ako se o tome izjašnjava slijede hapšenja. To je na Vula uticalo da bude čvršći u uvjerenju da je dobro postupio kada se odvojio od Titovaca. Zbog toga će i njegovo učešće u izgradnji objekata oko nove crkve biti sve poletnije.

Kachini roditelji, Dusan i Darinka, po prodaji zadnjega restorana našli su da je bolje da se izmaknu od djece, kako su govorili između sebe, ali i radi klime, koja im najednom ne odgovara, kako će govoriti pred Kachom i Vulom. Odselili su u Cincinnati. A kako i ne bi, kad toj djeci, zaista, ništa ne polazi za rukom. Možda će se bolje snaći ako oni nisu uz njih.

A to se upravo i dogodilo. Kiosk je i dalje radio solidno, Vule se zaposlio i tamo počeo da zarađuje dobro. Godinu dana po odlasku Kachinih roditelja, Vule i Kacha su već sredili svoje materijalne prilike, a osjećajući ljubav i odgovornost prema njenim roditeljima, sjeli su u automobil i otišli po njih.

Ponovo su zajedno, ali ovoga puta u znatno ugodnijim uslovima za život. Vule je uspio zaposliti Dusana u firmu u kojoj i on radi, tako da je i tastovo materijalno stanje dovedeno na pristojan nivo.

Glava 22.

Kao i sve što je počinjao do tad, ni sa zapošljavanjem u DUNCAN-u za Vula Yelicha nije pošlo dobro. Vlasnik fabrike, tridesetpetogodišnji Jevrej Tom Duncan, zaposlio ga je za čistača radionice. I taman je Vule dospio u kritičnu fazu razmišljanja o smislu takvog zaposlenja, nakon prve sedmice rada pozvao ga je vlasnik na razgovor. Slijedilo je unapređenje i povisica plate, sa 1.10 na 1.20 dolara na sat. Novi zadatak je opsluživanje mašine za poliranje. Nakon dvočasovnog rada na njoj, dobio je otkaz. Polomio je oba bitna dijela mašine, valjke za vođenje i natezanje trake.

U gospodinu Tomu Duncanu se, neočekivano, preokrenulo raspoloženje, kako će reći Vule, vjerovatno zbog neobično brzog dovođenja mašine u radno stanje, a popravku je vršio lično vlasnik Tom. Pružiće mu šansu, još jednom, rekao je sa vidljivom dozom samilosti.

Vule je iz polirnice izvlačio više nego je iko prije, to nikako nije moglo mimoići pažnji vlasnika. Može to biti i rezultat nekih slučajnih okolnosti, tako u ovakvim okolnostima razmišljaju vlasnici, tako je razmišljao i gospodin Duncan, ali je u svrhu motivacije na kraju druge sedmice rada donio odluku, koja se donosi u rijetkim prilikama, i Vulu još jednom povećao satnicu za dest centi.

Deset centi je uobičajeni iznos povišice kad se gazde odlučuju za nju, obično jednom godišnje. I slijedeće sedmice Vule je iscijedio iz mašine vrhunski učinak, a vlasnik je još jednom posegao za povišicom. I tako pet puta za pet sedmica. Premjestio ga je na novu mašinu sa čijim učinkom je gospodin Duncin stalno nezadovoljan. Bio je to organizacioni potez kojim je uspješno razriješeno proizvodno usko grlo. Slijedilo je novo premještanje, i još nova, sve dok nije na svim mašinama postigao učinke koje je vlasnik očekivao.

Pored toga što je gospodin Tom Duncan izvanredan organizator posla on je jednako tako dobar i zahvalan čovjek. Na Vulove četvoromjesečne učinke odgovorio je značajnim unapređenjem. Postavio ga je za grupovođu dvanaest radnika i znatno mu povećao platu.

Gospodin Tom se ni tom odlukom nije prevario, u Vulu je dobio sposobnog organizatora i rukovodioca koji je vlasnika sve više oslobađao proizvodnih pitanja, da bi se mogao posvetiti markentingu koji je gospodinu Tomu izazov vremena, kako je govorio.

Baš tada se rasplamsavao rat na Istoku, vojne porudžbine su naglo rasle, a gospodin Tom je vještim markentiškim metodama uspio da privuče značajne narudžbe. One su proizvele veliku dobit. Slijedila je dokupnja zemljišta i proširivanje proizvodnih hala i opreme. Broj radnika se naglo uvećavao, i ubrzo udesetostručio.

Gospodin Tom Duncan nije zaboravio Vulov udio u tome, pa ga unapređuje na visok nivo super vajzera, šefa radionice za noćnu smjenu, i svog bliskog saradnika. Uspjeh Firme značajno ovisi i od Vulovih sposobnosti i angažovanosti na poslu, vlasniku je to potpuno jasno, pa da bi iz njega izvukao što više morao je i da ga tako plati. Da ga plati tako dobro da nema potrebu da razmišlja o nekom dodatnom poslu, jer bolje plaćenog posla i ne može biti. Tako ga je i plaćao.

Potpuno zadovoljan poslom, platom, ali i čovječnošću vlasnika sa kojim će postati vrli prijatelj, Vule Yelich je donio odluku da svoju radnu i životnu budućnost veže za firmu DUNCAN.

Nakon što je za duži period imao zadovoljavajuće rješenje za izvore prihoda, Vule Yelich se sve više posvećuje duhovnom životu, čitanju knjiga, angažovanju oko crkvenog života, a pristupa i proučavanju jedne nove i krajnje izazovne organizacije, ili je možda, religija, još o tome malo zna, a za koju je čuo još prije rata pod nazivom masonstvo.

Kad je postao pilot lovac i došao u Beograd saznao je ono što se govorilo sa pola glasa, da u svijetu postoji neka "tajanstvena" organizacija koja je nadnacionalna i nadreligiozna, i koja tajnim metodama "upravlja" čitavim svijetom. U njoj je Vulov idol, Kralj Aleksandar Karađorđević, i svi važniji ljudi na njegovom dvoru. Kasnije, boraveći u Lisabonu i čekajući vizu za London, saznao je da je i tu jaka masonska loža, putem koje se Jevreji masovno izvlače ispred Hitlerovih dželata. Došavši u London, takođe, iz poluglasnih priča, u njegove uši dopiru saznanja, većina članova jugoslovenske vlade su masoni, i to će pomoći srpski narod na kraju rata. Mason je i Čerčil, tvrdili su ljudi sa kojima se sretao. Masoni su i Ruzvelt i Truman, i svi koji u svjetskoj politici znače nešto, tvrdili su isti poznavaoci.

Da li je i Staljin mason, zanimalo je Vula, i saznaje, ljudi koji ne vjeruju u Boga ne mogu biti masoni. Samo bezbožnicima tamo nema mjesta, razumio je Vule, i prema takvoj organizacji počeo poprimati naklonost, jer njemu je blisko sve što je protiv komunista koji hule na Boga. Pošavši iz Londona dugo nije imao povoda da razmišlja o masonstvu, ali se ta prilika pojavila u Africi, u Johannesburgu. Tamo je jaka masonska loža, često je bio u prilici da to čuje, pa je tamo prvi put o masonstvu počeo da razmišlja ozbiljnije, ali i da saznaje više o njegovom ustrojstvu. Pri tom je stalno imao u vidu saznanje, da je to organizacija obavijena velom tajnosti, u njoj imaju mjesta samo vrhunski ljudi svijeta, i ono što je od prvog saznanja o njoj u njemu golicalo, masoni tajno vladaju svijetom. Kako vladaju svijetom? To je pitanje koje golica, ne samo njega, i koje neće prestati da zaokuplja.

Uz snažan crkveni život, na koji je naišao u Kaliforniji, nezaobilazna je bila i masonska organizacija. U samom početku je oko toga uočio dvije potpuno nove karakteristike. O masonstvu se govori punim ustima, masoni se ne "kriju". Masoni su, koliko dopire do njegovih ušiju, ozbiljni, uticajni i dobrostojeći Srbi iz Los Angelesa, njih tridesetak odabranih koji žive pravoslavnim životom okupljenih oko crkve Sveti Sava, jedine srpske pravoslavne crkve u Los Angelesu.

Pri podjeli većina masona se svrstala uz novu crkvenu opštinu Svetog Stevana. Ako su u masonskoj organizaciji tako ozbiljni ovdašnji Srbi, a znano mu je da su u njoj i velika svjetska imena, onda mora da je to organizacija koja zavrijeđuje da se bolje upozna. Neki ugledni ljudi oko Crkve, a istovremeno su i ugledni masoni, Vulu su prilazili i u njemu poticali to interesovanje. Posebno su dvojica od njih njegovim zanimanjima posvećivali pažnju, obrazlagali mu suštinu organizacije, vjere, jer Vule razumije da je u pitanju i vjera. Nije poznata vjera, to je kao neka nadvjera, mada nije to, to je vjera u BBoga, ali ne samo u Boga u kojega je on do sada vjerovao, već vjera u Svestvoritelja BBoga, onoga što postoji, ali do kojega ljudska misao još nije dokučila, a dokučiće kad ljudski um dozrije da je spozna. Vule Yelich je na putu da shvati smisao te kosmopolitske organizacije koja je blizu njegovim shvatanjima svijeta, kako ju je razumio, sada, ovdje, uz srpsku paravoslavnu crkvu u Los Angelesu.

Organizacija masona je klasična organizaciona piramida, ćelije su im lože, a masoni su stepenovani od jedan do trideset tri. Za sve stepene, ovdje kažu digri, a pišu degree, uči se i polaže ispit. Najteže je položiti treći digri. Može se polagati bez vremenskog ograničenja i uslova, jedino između trećeg i četvrtog digria mora proći najmanje godina dana. Tako je za trideset dva digrija, a za poslednji trideset treći digri, kako se do njega dolazi i ko su ti ljudi, nije mogao dobiti informacije, jer ih ne znaju ni najugledniji masoni, ni oni sa trideset drugim digriem. U svakom slučaju, tako je shvatio Vule Yelich, tu spadaju svjetski moćnici, predsjednici država i vlada, kraljevi i carevi. Kako oni rade, gdje se sastaju, i kako vladaju svijetom, u taj organizacioni "paket" nije mogao da zaviri.

Dvojica masona koji su se stalno nalazili Vulu na usluzi, ubrzo će mu predložiti da ga upišu u Organizaciju, da ga upišu njih dvojica, jer to je put, da plati upisninu koja je u visini oko tri dnevne zarade, i članarinu koja je oko jednodnevne zarade, te da se uključi u obuku za prvi digri.

U ovoj fazi upoznavanja Vule je još saznao i neke nazive. Članstvo prva tri digria čine Blue Lodge, to jest Blu lodž, ili plavu ložu, a ostali do trideset drugog digria čine Scothish Rite, to jest Skatiš rajt. Ime trideset trećeg digria ne zna. Bilo mu je vrlo zanimljivo saznanje da se masoni umiju međusobno prepoznati na ulici, u hotelu, u crkvi, i bilo gdje da se nađu, a ne znaju se. Dokučio je da je u pitanju i neki neživi jezik. Prepoznaju se i gluvi i nijemi. Kako se prepoznaju, e to mu se ne može reći, jer u sklopu veoma mnogo njihovih tajni koje se pod zakletvom ne smiju otkrivati spada i to. A masonska zakletva je neprikosnovena, njom se ne poigrava ni jedan njen član. Masoni imaju svoje hramove, imaju svoje molitve, koje su u vidu biblijskih predstava, dakle imaju svoj duhovni život u koji niko i nikad izvan članstva nije promolio. Jedini nezaobilazni uslov da bi se neko mogao upisati u masone je da vjeruje u Boga.

Masonska organizacija je jaka i kao finansijska institucija, u njoj je donatorstvo veoma razvijeno. Masoni imaju svoje specijalne hotele za stare i iznemogle članove, a u njih mogu ući samo kada se odreknu imovine. Imaju svoje vrhunske bolnice, zvane Shine Hospital, ili Šajn hospital. Masonska organizacija naročito pomaže djecu i državne škole. Do njegovih ušiju, za prethodnih četrnaest godina od kad zna da postoje masoni, dopirale su i mnoge druge priče, u mnogima i prejakih tajanstvenih mirođija koje nije uzimao za ozbiljno, ali su i prijemčive za uho.

Upravljanje svijetom je potka tih priča, po njima masoni znaju tajne Stvaranja i njihovom snagom upravljaju. Jedino oni znaju da čitaju brojeve u Bibliji, a ona je puna nekih nejasnih poruka brojevima, to je šifrirana veza sa drugim planetarnim životima, veza sa Svestvoriteljem, predbiblijskim komunikacijama koje poznaju samo masoni. Takve i njima slične priče širili su nemasoni, pa ih je Vule tako i shvatao, ali i masoni potvrđuju ono što golica, masoni, zaista, poznaju neke tajne.

Toliko je Vule čuo i saznao o masonskoj organizaciji. A istina je bila samo dio toga, ono što su mu kazali ona dvojica masona, prije nego su mu predložili da ga upišu. Upišu, to je prava riječ, čine to uvjek dvojica članova, koji novajliju upisuju u školu, snabdjevaju knjigama i prate do polaganja za prvi digri. Dakle, Vulu se nije smjelo reći više nego je rečeno, a kad se upiše reći će mu još toga, a kako bude polagao koji digri tako će se njemu više otkrivati masonske istine. I upisao se u svojoj trideset i šestoj godini života. Sa Kachom je razgovarao o tome, a ona je kao i u svim drugim prilikama bezrezervno podržala i ovo njegovo opredjeljenje.

Uz posao koji ga je oslobodio brige oko novca neophodnog za pristojan način života, te Crkve gdje je ispunjavao duhovni život, i masonstva gdje je jako mnogo učio i saznavao, na red je došlo razmišljanje o "pravljenju" novca, pitanju koje je nezaobilazno u životu svih Amerikanaca. A Vule je već Amerikanac, položio je i dobio državljanstvo. Da, u SAD se polaže i za državljanstvo, engleski jezik i istorija SAD.

Srbi koji imaju velik novac "napravili" su ga putem nekretnina. Tim smjerom je krenuo i Vule Yelich. Prvo je, putem agencije koja se bavi nekretninama i kreditiranjem, prodao kuću i kupio novu sa dva apartmana, ali veću, u boljoj regiji, u Alhambri, i naravno skuplju. U jednom apartmanu su živjeli on i Kacha, a u drugom Dusan i Darinka koji su Vulu i Kachi plaćali rentu. Kroz dvije godine Vule je, opet u Alhambri, na isti način prodao i tu kuću i kupio novu sa tri apartmana. Bio je to kako se ovde kaže dobar dil, ima bolju kuću a i zaradio je nešto novca.

Vjerujući da je na dobrom putu "pravljenja" novca, kupio je veliki plac državnog zemljišta u Las Vegasu za gotovinu, sa ciljem da pričeka dok se grad razvije, da nekretnine naglo porastu, pa da ga onda proda, oplodi novac.

Sa istom namjerom kupio je zemljište u Los Angelesu, procijenivši da će na toj lokaciji doći do velikog skoka cijena nekretninama.

Počeo je da se zanima za trgovinu novcem putem akcija. Krenuo je i u to, ali stidljivo, osjećajući da za to nema dovoljno znanja, i da je to posao gdje se najbrže "prave" veliki novci, ali i još brže gube. Tome će posvetiti više vremena, učiće, sa namjerom da mu to u budućnosti postane glavno "pravljenje" novca.

Yelichi imaju posebnu ljubav prema psima. Buć je njihov ravnopravan član domaćinstva, ima visok konfor stanovanja, bogat jelovnik, odjeću, zabavu, redovnu šetnju i domaće zadatke. Yelichi "pričaju" s njim, vode dijaloge, a on im je beskrajno odan, umiljat kao dijete, i besprekorno poslušan.

Imao je Buć i nestašluka, naročito one sa nagomilavanjem kuće predmetima sa ulice i iz tuđih dvorišta, ali koje to "dijete" nije nestašno, i koji čovjek ne uživa u malim nestašlucima. Bućovi nestašluci, ne samo da nisu ljutili Kachu i Vula, oni su ih zabavljali i bili česti povodi za pravi domaći smijeh. Ali, nakon što je Buća udario automobil i teško ranio, pa ga Kacha i Vule dugo liječili, mučili se oko njega, Buć je tu muku i sažaljenje doživljavao sa naročitom žalošću. Kao da ima ljudski razum, procijenio je da su njegove rane neprebolne, a da bi oslobodio gospodare od napora oko njega, jer je Buć istinski želio dobro više njima nego sebi, donio je odluku da sam prekrati svoje i njihove muke.

Neopaženo se izvukao iz kuće, otišao u brdo, tamo iskopao raku i u nju legao da umre. Vula i Kachu je ganulo do srca kad su, nakon upornog traganja, našli Buća u stanju svojevoljnog umiranja. Vratili su ga kući, još jednom doveli veterinara, učinili zadnji pokušaj da ga vrate u život. On je opet uhvatio priliku i umakao u pravcu smrti. I opet nakon upornog traganja za njim nađen je u centru Los Angelesa, tamo gdje štakori jedu žive ljude i životinje. Pronašao ga je Dusan i doveo kući. Yelichi su postupili po Bućovoj želji, odveli su ga u starački dom za pse, instituciju društva za zaštitu životinja, i tako riješili višemjesečni nespokoj tročlane porodice.

Herkules je bio sljedeći pas u kući Yelicha, on je po svom temperamentu bio vrlo dčan, a za nepoznate, pogotovo za nepoželjne goste, i opasan stanar. Nestao je i vjerovatno bio žrtva svoje agresivnosti.

Naslijedio ga je Ciga, on će dvanaest godina ispunjavati Yelichev dom, umiljavati se sa gospodarima, ali i uživati u blagodeti njihove ljubavi prema životinjama. Imao je nevjerovatno razvijen njuh, ili nešto drugo, to Yelići ne umiju da objasne. On je, na Vulovo dolaženje u pravcu kuće, sa razdaljine jedne milje, uvijek sa te udaljenosti skakao na noge, trčao do Kachinih nogu, gurao je, kazivao joj da je Vule blizu, pa je odlazio na prag kuće, i tu uzdignute glave, i u Vulovom pravcu usmjerenih ušiju i očiju, čekao dok se gospodar pojavi, a onda mu je uskakao u zagrljaj.

I sledećeg psa, Beku, udario je automobil.

Yelichi o životu pasa imaju specifična shvatanja, iz njih izvedenu i snažnu ljubav. Unosili su se u svijet tih životinja, i u velikoj ljubavi dijelili dobro i zlo stalno sa jednim od njih.

Glava 23.

Yelići su prekoračili trideset pete godine, za nastavak života imaju jasna i usaglašena opredjeljenja. Kacha se neće zapošljavati, njeno je da vodi brigu o kući, ishrani, odijevanju, upravljanju porodičnim budžetom i planiranju kulturnih sadržaja. Čini to sa poletom i dobrim ukusom. Naročito uživa u odijevanju, koliko svom i više Vulovom, jer je od onih supruga koje se vladaju po narodnoj: "Žena se poznaje po košulji muža". Kad se, po fizičkom izgledu zgodni ljudi, a Kacha i Vule su privlačne osobe, još i odijevaju po modi visokog standarda i dobrog ukusa, onda su takve osobe rado viđene i pozivane u elitna društva.

Kacha umije da prilagođava garderobu njihovim stasovima i prilikama u kojima žive, tako da su supružnici Yelichi stalno osvježenje za društvo u kojem se kreću. Kad se tome pridoda i dobra njihova narav i svestranost, dokazan moral, a i solidno finansijsko stanje, onda je jasno zašto je bračni par Yelicha u stalnom usponu uvažavanja. Dostignut je onaj nivo kad poznanici žele pozdrav i razgovor s njima, kad je većini važno da su viđeni u njihovom društvu. Za dostizanje takvog položaja potrebno je uložiti dosta napora, ali isto tako potreban je napor i da se taj položaj održi, i ako je moguće zadrži uzlazna linija. Oni baš tako i rade, i stalno uvećavaju ugled među Srbima u Los Angelesu, a naročito među onima koji se okupljaju oko Saint Steven's church u Alhambri. Kacha sve više preuzima obaveza u okviru organizacije crkvenog života, učestvuje u poslovima kuhinje i u stalnom je kontaktu sa organizatorima kulturnih manifestacija, a njih je u njihovoj crkvi dosta.

Vula je u podjeli poslova da zarađuje novac za život porodice, i da slijedi Kachine planove kulturnog života. On to radi sa uspjehom, ali ima i separatne preokupacije. Pored crkvenog života, gdje je nepromijenjeno aktivan, on se vrlo revnosno uključuje i u masonski život. Sliedi tamošnje aktivnosti, one ozbiljne i za spoljni svijet nepristupačne sastanke, predstave, i naročito školovanje. Dosta vremena provodi u prostorijama Lože, ali na čemu ga provodi, šta radi, priča, piše i uči, to ne može niko da zna ako nije tamošnji član, niko pa ni Kacha.

Ona to prihvata kao takvo i ne pravi pitanja. Ipak, nešto od toga i saznaje, što poštom koja stiže iz Lože, što telefonskim pozivima i naročito iz posjeta masona u njihov dom koje su postale sastavni dio njihovog života. U prostorijama lože ima i atraktivnih opštih zabava na koje dolaze i supruge masona. Kacha ih je posjećivala.

Znala je i kad je polagao i koliko je brzo napredovao. A napredovao je sa velikim uspjehom. U trećoj godini po upisu dostigao je onaj daleki cilj, trideset i drugi digri. Učestvovala je i u nabavci prstena za tu priliku. Dobio je iz Lože zlatan prsten sa prepoznatljivim brojem 32, ali je stvar dobrog ukusa te organizacije da se prsten oplemeni skupocjenom izradom, što i dolikuje visokom nivou trideset i drugog digria.

U ranijem životu Vule nije nosio prsten, pa sada spontano stiče jednu pomalo i ružnu naviku, često dira prsten, kao da hoće drugima da skrene pažnju na nj, a nije to u pitanju, vrti ga i sklizava, zagleduje i skida, poigrava se. Prsten je predmet prituljene pažnje radoznalih ljudi koji ga okružuju. U njemu pokušavaju odgonetnuti masonske tajne o kojima se priča.

Prsten je debljine oko dva milimetra, sa donje strane je širok oko četiri, a sa gornje oko dvanaest milimetara. Na vrhu je reljef dvoglavog orla i na njemu dragi kamen bijele boje koji rasipa svjetlost i simbolizuje nešto, neku tajnu, možda onu predbiblijsku. Sa strana su po jedan reljef istostraničnog trougla, u jednome je broj digria, 32, a u drugom izrazito simbolična figura, podsjeća na srnu u skoku, a ima značenje budućeg BBoga, neku vezu s Njim, neku tajnu, koju bi htjeli da dokuče nemasoni, ali ne mogu, jer ih masoni ni u kojoj prilici ne kazuju. Ima i još manjih reljefa, još nekih simbola, još nekih tajni, ili su to samo ukrasi koji uljepšavaju nakit. To je posmatračima nejasno, i zbog toga zanimanje za prsten traje duže.

Iako visoko kotiran u tako značajnoj organizaciji Vule Yelich ni po čemu ne liči na neobičnog čovjeka, za ljude sa kojima živi i radi. Naprotiv, vrlo je praktičan, neposredan, prijateljski raspoložen, govorljiv i duhovit, sve suprotno od onoga što su, ti prosti ljudi, nosili kao mišljenje o masonima. A opet, baš zato što je takav, Vule Yelich lakše od drugih uspijeva da izazove interes poznanika za masonstvo, da ih privuče u članstvo, i tako postaje veći mason od onih "tajanstvenih".

Gledano spolja, nova organizacija u Vulu ništa nije promijenila, a kako je gledano iznutra, to je neznano, on ne govori o tome, ali mora biti da su promjene velike, jer se trideset i drugi digri ne dobiva bez najdubljih unutrašnjih promjena. Kad je u pitanju Vule mason oko njega postoje različita mišljenja, ali to i jesu samo mišljenja, jer je istina duboko u njemu, i ni u kojoj prilici je ne otkriva. A kad ga pitaju da kaže nešto od masonskih tajni, on svaki put postupi na isti način, osmijehne se i kaže: "Kad bi se tajne govorile ne bi više bile tajne".

 

Uređujući i smirujući porodični život, što je zadatak Kachin, Yelichi su stekli naviku da pred veče šetaju po ulicama koje okružuju njihov dom. Kako im je šetnja više godila tako su je i produžavali, sve više udaljavajući se od kuće. Jednog proljetnog predvečerja, bilo je to hiljadu devet stotina pedeset i pete godine, spontano su odšetali malo dalje nego su to radili do tada, bulevarom Poplar. Omamio ih je miris mladog drvoreda, kao šumadijskog šljivika zelenih poplara. Bulevar prati brežuljak nevisok i uzak, ali izdužen i valovit kao glista u hodu.

—Toliko puta smo pored brežuljka a nikad na njemu —promrsila je Kacha i povlačeći Vula za ruku skrenula je puteljkom. Za malo napora su bogato nagrađeni vidikovcem.

Dvije-tri milje ispred njih ugledali su još jedan brežuljak i na njegovom tjemenu, kao oreol oko svetačkih glava, blještio je odsjaj kupola njihove crkve u Alhambri. Ni slutili nisu da je Saint Steven's church tako lijepa gledana sa drugog brežuljka. Na zalasku, sunce je upriličilo kotlinu tame i u njenom središtu zadjenulo kao svetu svjetlost brijeg-kandilo, kako je u tom času sve to izgledalo. Nijemo su stajali i svjedočili čudesnoj igri sunca na zalasku, u kojoj se, neprimjetno, ali uvjerljivo, i brijeg i Svetinja, uznose u beskrajna prostranstva noći. Slika se duboko urezivala u Vulovo biće, i dugo nije mogao da razmišlja o nečem drugom. Prvo što je shvatio, bila je činjenica da je ćutala i Kacha, i ona je snažno ponesena prizorom. Bez riječi, istovremeno su okrenuli nizastranu. Uz stazicu su, tek sada, uočili pano sa natpisom: "Lot na prodaju".

—Kupićemo ovaj plac! —bi Vulova misao koja se bez njegove jasne namjere pretočila u poluglas.

—Zbog Crkve?! —uzvratila je Kacha.

—Da! Zbog Crkve —potvrdio je.

—Saglasna sam —Kacha je iznenadila brzinom odgovora, to je Vula uputilo na zaključak da je i ona zatečena na istim mislima.

Sljedećih dana je uslijedio kupoprodajni proces. Svakodnevno, a naročito svakonoćno, Vule je bio opsjednut izgradnjom kuće. Vizija je bila mutna, a htijenje snažno i jasno. Želio je da napravi kuću drugačiju od onih koje gleda svaki dan. Po glavi su se smjenjivali planovi, crtež za crtežom, zidova, ograde, kapije, prostorija, parka... A kada je jedna od ideja sazrela do mjere da je imao odgovore na sva pitanja koja bi se mogla ispriječiti donio je odluku da počne sa gradnjom. Baš tako, on je donio tu odluku, jer je Kacha shvatanja da je to područje muških poslova. Projekat koji je on uradio i nacrtao, da bi mogao dobiti dozvolu za gradnju, morala je da ovjeri ruka ovlaštenog projektanta. Jednog dana je bio dodatno raspoložen, jer je arhitekta prihvatio sva njegova rješenja, šta više za njih je izrekao i pregršt pohvala.

Gradnja prve etaže, za komšije i prolaznike, protekla je bez naročite pažnje. "Kuća ko kuća", dopirali su komentari. Ali kad je počela da izranja druga etaža, gradilište postade zanimljivo i za mrzovoljnike, jer se jasno najavljivala neobičnost, savršen sklad zemljišta, ulice, doma i čovjeka, što naročito ne krasi one građene blizu nje. A kad je kuća bila završena, ukrašena zelenilom i opasana skladnom ogradom, više nije moglo biti pasivnih komšija i prolaznika. Bez izuzetaka, svi su podizali glave, jer kuća je Gore, i svrstavali se u jedan od dva tabora, prvi koji je sa simpatijama doživljavao graditeljski duh, i onaj drugi nikad zaobiđenu sortu ljudi, koji su uvijek tu negdje pored vas, tapšu vas po ramenu i blaženo gledaju u oči, a istina je da su bijesno ljubomorni i zavidni na svaki vaš uspjeh. No, kuća je sama po sebi Yelichima pribavila novi ugled i poštovanje.

Na mjestu gdje će se kasnije podići lijepa kapija, i na njoj čeličnim otkivcima naznačiti: YELICH — VULE i KACHA, te pridodati simboli krsta i četiri "C", na neravnini iskopane zemlje svakodnevno su sjedili supružnici, sjedili i uživali u rastu građevine, ali i presabirali troškove gradnje. U sumrak devedesetog dana kad su se troškovi primicali broju dvadeset i osam hiljada dolara, te hiljadu devet stotina pedeset i šeste godine, sve projektantske zamisli Vula Yelicha bile su izvedene. Toga dana supružnici su svojim rukama porinuli u svjež beton, pored praga, pogolem srebrenjak. Budući da na njemu piše: "UZ BOŽIJU POMOĆ", oni su u beton, tik uz srebrenjak, dopisali: "DOBRO NAM DOŠLI".

Kad su Yelichi prvi put legli na bračni krevet u novoj kući, te od slatkog uzbuđenja dugo nisu mogli da zaspu, Vula je prožimalo snažno zadovoljstvo i neutoljiva želja da dovede oca, da mu sve to pokaže, da Ljubo vidi ko i gdje mu je sin, a bio je istovremeno i tužan, jer ni u mislima tu slast nije mogao podijeliti sa majkom, dragom i nježnom Smiljom koja se već odavno predstavila. Nakon duge šutnje odlučno je prošaptao Kachi:

—U ovoj kući ću ostati do kraja života.

—Baš do smrti? —pecnula je Kacha.

—Iz nje ne selim do smrti, pa makar...

 

Yelići su potpuno vezani za pravoslavlje i tradiciju Svetosavlja, koje crkva sveti Stevan njeguje na nivou najljepših srpskih tradicija. Učestvuje u svim crkvenim aktivnostima i akcijama, naročito Vule, kome iz crkvene uprave sve više povjeravaju ozbiljnih zadataka. Primao ih je sa zadovoljstvom, a i obavljao dobro.

Glavni nosioci crkvene gradnje su starili, pa su odabirali nasljednike, između ostalih u njih su ubrajali i Vula Yelicha. On više i nije tako nov, član je petnaest godina, a nije nov ni po starosti koju godinu je preko četrdesete, u godinama kada se najviše može dati. Već nekolike godine se ništa ozbiljno nije preduzimalo u životu vjernika i objekata Crkve, a da se za mišljenje nije pitao i on, pri tom se njegov stav uzimao sa respektom. A odluke i pitanja su sve važniji, jer je članstvo znatno uvećano, a crkveni objekti postali složeni za održavanje.

Crkva svetog Stevana Prvovjenčanog, i sadržaji oko nje, nakon potpune izgradnje zadivili su, ne samo tvorce i članstvo, već i sve pravoslavne vjernike u Americi koji je često posjećuju i o njoj govore i pišu. U Los Angelesu je obilježena na svim turističkim kartama kao sadržaj koji grad nudi posjetiocima, kao svoju izuzetnu vrijednost. U konačnoj izvedbi, sve što ima predznak Saint Steven's Serbian ortodox cathedral u Alhambri, California, spada u relacije visokog stepena projekata; arhitekture, umjetnosti, obrazovanja,hortikulture,ekologije, društvenog standarada, organizacije rada, i posebno života u duhu izvornog hrišćanstva. U svemu tome postoji uočljiv udio i porodice Yelich, na to su ponosni.

Dobro je odabrana lokacija Crkve, na brežuljku, koja omogućava da se iskaže punim sjajem. Rađena je u tradicionalnom srpskom duhu gradnje, sa dvije velelepne kupole svetosavkog tipa, koje su ovdje pravo otkrovenje za posustale američke arhitekte. Unutrašnjost crkve je živopisana na svim zidovima i kupolama, i više zadivljuje svjetske ljude nego Srbe, jer je dosta efekata koji nisu karakteristični za tradicionalne srpske hramove. Ima tu i drugih rješenja koja nisu u toj tradiciji, ali se visoko doimaju, kao što je prostor za hor i bogato izvedene klupe po čitavoj crkvi. I nedobronamjerni kritičari imaju samo riječi hvale. U okviru oko petnaest hiljada kvadratnih metara zemljišta, koliko zauzima crkveni kompleks, pored hrama centralno mjesto pripada kulturnim sadržajima, četiri sale sa oko hiljadu stolica, adekvatnom pozorinicom, te pomoćnim prostorijama za više kulturnih sekcija, i modernom kuhinjom, sa odgovarajućim skladištima i mokrim čvorovima. Iza velikog parkirališta, koga ukrašavaju brojna stabla, izgrađen je obrazovno administrativni centar, zgrada sa tri etaže, u kojoj je i škola sa osam dobro opremljenih učionica. U njoj je i vrlo moderna i dobro opremljena biblioteka i birotehnika.

Neposredno uz tu zgradu lijepo je dizajnirana i bogato opremljena kuća za porodicu sveštenika.

Na suprotnoj strani od njih, gledano preko sala, nalazi se veličanstven park sa sadržajima za rekreaciju, kao i naknadno kupljena vladičina kuća. Svi ti sadržaji su propraćeni sa adekvatnom i skupom opremom.

U fazama planiranja, finansijskih konstrukcija, kadrovskih rješenja i izgradnje, Vule Yelich je bio učesnik, ali uvijek iz pozadine, jer su iza prijedloga i rješenja stajali financijski snažni, društveno ugledni i moralno odgovorni ljudi, a sada se od Vula očekuje da ih dostojno naslijedi. Srpsko pravoslavna crkveno školska opština Sveti Stevan u Alhambri je dostigla visok ugled kod svih vrsta srpskog organizovanja u Americi.

Sada, kada se od Vula Yelicha traži da se više uključuje u politiku vođenja crkvenog života, i kad to već čini, sam dolazi do spoznaje da o mnogim važnim pitanjima ima nedovoljna predznanja. Naročito ne poznaje predistoriju organizovanja srpske pravoslavne crkve u Americi, a to je ovih godina ponovo aktuelno pitanje, sve se više zaoštrava u crkvenim vrhovima američkih Srba, a i on se kreće u tim krugovima, i od njega se, sve češće, traže mišljenja i izjašnjenja.

Iako nedovoljno upućen, i on vidi da u crkvenoj politici američkih Srba duvaju različiti vjetrovi. Oni su naročito osnaženi po umiranju dvojice veoma uglednih srpskih vladika. Poslije Drugog svjetskog rata u Americi žive tri srpska episkopa. U zvaničnoj funkciji je episkop američko-kanadski Dionisije, a episkopi žički Nikolaj i dalmatinski Irinej su emigranti.

Episkop žički Nikolaj bio je profesor na više duhovnih škola po Americi. On je neobično obrazovan i uman čovjek, sa odavno stvorenim autoritetom među svekolikim pravoslavnim svijetom, naročito u ruskoj crkvi, ali i među najvećim hrišćanskim crkvama u Evropi. Njegovo mišljenje je bilo neprikosnoveno, gdje je god doprlo. I on je dolazio u Alhambru, i njega su ovdašnji kadrovi poznavali. Episkop Nikolaj, savremeni Sava Nemanjić kako su ga neki počeli da nazivaju, nedavno se predstavio i iza sebe ostavio golemu prazninu.

Episkop dalmatinski Dr Irinej, svjetovno Milan Đorđević, rođen 1894. godine, studirao je u Beogradu, Petrogradu, Oksvordu i Atini. Dva puta je doktorirao. Desetak godina je već bio ugledno ime u srpskoj crkvi kad je hiljadu devet stotina trideset i pete godine dobio zadatak da administrira eparhijom američko-kanadskom, do izbora sadašnjeg episkopa Dionisija. Početkom Drugog rata je interniran u Italiju, a poslije rata imigrira u SAD, jedno vrijeme vrši parohijsku dužnost u Stubenvilu, predaje na nekim visokim školama, ali i značajno učestvuje u životu srpske crkve u Americi. I on se predstavio.

Ostao je episkop Dionisije sam, a neriješenih pitanja je bivalo sve više. Uslijedila je kriza crkvene politike kod vjernika u američko-kanadskoj eparhiji. I u Alhambru dopuhuju nezdravi vjetrovi koji mijenjaju naume i smjerove, remete red i mir ovdašnjih vjernika, osobito crkvenih kadrova. Remete i Vula Yelicha, on tim vjetrovima nije vješt, a treba da ih zaustavlja i skreće.

Ti vjetrovi će mu značajno zagorčati život.

Glava 24.

Oko polovine pete decenije života, u životu većine ljudi, javljaju se misli kojih ranije nije bilo. Povod su im narušavanje zdravlja i prvi nagovještaji starosti, ličnih, ili što je češće prijatelja vršnjaka. Još je to doba kada se pogdjekoji četrdesetpetogodišnjaci osjećaju i ponašaju kao mladi ljudi, pokriće za to su im dobro zdravlje, vitalnost i privlačan fizički izgled koji ostavlja utisak na ljude iz okruženja.

Pogdjekoji su na suprotnoj strani sa ukotvljenim boleštinama, tromi i sijedih ili ćelavih glava, teret godina osjećaju pri svakom ustajanju, pri svakoj promjeni vremena, ali ga vide i u slikama očiju ljudi koji ih okružuju.

Većina je između ovih krajnosti, pa se ponašaju malo kao prvi a malo kao drugi, prestari su za mladalačke "ludorije" i premladi za staračko "prenemaganje". Međutim, potpuno su sazreli za razmišljanja o smislu i krajnjem dometu života. Svi povremeno o tome razmišljaju, i svi dolaze do samo svojih zaključaka po kojima se i vladaju. Dosta njih se, vođeni tim zaključcima, počnu ponašati na "nov" način. Zbog toga se događa da do juče primjerni supružnici i roditelji, nenadano, napuštaju supružnika i djecu, i prepuštaju se "neshvaćenim avanturama", ustvari, bojeći se starosti, kraja života, "žure" da od života ugrabe što se još ugrabiti može. Počinju novi život u iluziji mladosti.

Neki, i oni sa nezdravim mislima, zaplašeni od starosti i kraja života, svoje godine osjećaju sa uvećanom težinom, pa i jesu subjektivno stari, ponašaju se starački i žale se na teške bolesti kojima još ni na pomolu objektivno nema znakova.

I jedni i drugi su nesretni na svoj način.

Sretni su samo oni koji i subjektivno i objektivno jednako shvataju svoju životnu dob, dob pune zrelosti, dob do koje su riješili osnovne materijalne uslove za život, ili ako nisu do tad i neće nikad, i da nailazi period usporenijeg života, sa manje ambicija i napora, ali i novi pristupi uživanjima u ljepotama tišina.

Vule i Kacha spadaju baš u ove, obezbijedili su solidne materijalne uslove za život, zdravi su, vole se, nigdje i ništa nije tako hitno i važno da bi imali objektivnih razloga za nespokojstvo. Oni su toga duboko svjesni, po tome se vladaju, i vrlo su sretni. Dvadesetak godina prije govorili su: "Kad već nemamo ništa neka bar imamo lijep život", sada kažu: "Kad smo stvorili sve neka to posluži uljepšavanju života". Njima je najljepše zadnjih godina dok u večernjim satima sjede na terasi svoga doma i posmatraju Alhambru sa visine. Dnevno zelenilo se ispira u izdašnoj kalifornijskoj svjetlosti, a noćni prelijevi umjetne svjetlosti jasno ocrtavaju višetrakne friveje, široke bulevare i razgranate stritove. Na stotine automobila je u svakom trenu u njihovom vidokrugu. I ta čudesna žurba igračaka na četiri točka, u saplitanju sa zeleno-crvenim svjetlima semafora, pješacima, zavijanjima službenih kola, porukama migavca i sirena, neobavezno zapošljava oči, uši i misli, uvlači u nenametljivo zanimanje i zabavu, ne daju da zajaše dosada. Kao što su, kad su sa ovoga brežuljka prvi put ugledali crkvu Svetog Stevana, bili opčinjeni onda, i zbog toga donijeli odluku da ovdje izgrade kuću, jednako su njom opčinjeni i sada, jer je njen položaj i izgled u svemu velelepan. A crkva u Alhambri je velik dio njih, srcem i dušom su stalno uz nju, a, evo, i svakodnevnim vidikom.

 

Prvo je po ženskoj liniji do Kache, a ubrzo i do Vula doprla vijest da će slijedeće godine predsjednik crkveno školske opštine Sveti Stevan biti Vule Yelich. Za oboje je to ugodno saznanje koje će mu se uskoro i nezvaničko saopštiti, jer se za predsjednikovanje valja i pripremiti. Sjedeći na terasi ispred kuće i posmatrajući Crkvu na brijegu, svako veče Yelichi razgovaraju i o crkvenim pitanjima sa kojima će se Vule uskoro susresti. Razgovori idu toliko daleko da se govori i o garderobi koju bi Vule trebao da dokupi, da bi i u tome bio na nivou institucije koju će da predstavlja.

Još ima jedna okolnost, a vezana je za večernje sjedenje na terasi, koja se Vulu sve upornije nameće i tjera ga na razmišljanja koja ga slatko opsjedaju. Avioni! U svakom trenu je u vidokrugu bar jedan, jer je losanđelski aerodrom u neposrednoj blizini. Po zvukovima avionskih motora Vule tačno zna šta rade ruke pilota. Nesvjesno i njegove ruke, kao da su u njima pilotske palice, vrše neke čudne pokrete, komande za uvlačenje i izvlačenje stajnih trapova, otvaranje i zatvaranje flapsova, zakrilaca, pretkrilaca, kormila visine i dubine... I sam se već zna uhvatiti kako broji, a Kachi je to brojanje postalo njegovo normalno ponašanje, a broji sekunde u kojima će točkovi dohvatiti pistu ili se odlijepiti od nje. Pilotski poriv je na nov način zasvrdlao u njemu. Crv nostalgije koji se sve uvjerljivije nameće svrdla i priziva sjećanja na njegove letove, naročito onaj kada je nadletio Ježevicu i ispustio pismo. Za majku Smilju koje više nema, i oca Ljuba koji, Vule jasno vidi tu očevu sliku, pri svakom lijeganju misli o dalekom sinu Vucu. Moli se Bogu za njegovo zdravlje, ali i za ispunjenje želje da vidi sina prije nego umre. Koliko da ispuni svoju želju toliko i da obraduje uspokojenu Smilju, kad je bude "tamo" sreo.

Sa takvim mislima, u posljednje vrijeme, Vule polazi na počinak i sporije dokučuje san. Svaki novi zvuk aviomotora prestrojava misli i stvara novu sliku Ježevice, u kojoj je sve znamenitiji neviđeni majčin grob, i sve mutnija slika oca Ljuba. U snovima se slike ponavljaju, Ježevica, majčin grob i ojađen očev lik. Ti snovi se pretaču i u dnevne misli koje golicaju i u toku svakodnevnih aktivnosti, počinju da mu obaraju dnevne učinke i da ga čine nervoznim. Požalio se Kachi. Usaglasili su se brzo, sa malo rječi. Vule treba da posjeti rodni kraj. I ona s njim. Nakon te odluke u njemu je rasplamsala čudesna sreća, takve je doživljavao samo dok je bio dječačić, snovi su prestali da muče, a radna sposobnost je ižđikljala.

Kako otići u komunistički režim? Ozbiljno je pitanje. Vule ne voli komunizam, i ne bi rado da se na bilo koji način susretne s njim. Titov režim bi još manje želio vidjeti njega, Vukadina Jelića neprijatelja Zemlje. Neprijatelj Otadžbine?! Kako on može biti to, kako mu to mogu podmetnuti, čime objašnjavaju? Vule se godinama to pitao, naročito u prvim godinama izbjega, a evo i sada, ponovo, intezivno se pita. Za njega i slične njemu, komunistička vlast govori i ubjeđuje podanike da je narodni izdajnik, saradnik i sluga okupatora, jedan od onih što "podmeću klipove pod točkove napretka Zemlje", i druge optužbe, protiv kojih Vule, i oni slični njemu, ne umiju da se brane, jer od svega toga ne postoji ništa. On je potpuno na drugoj strani od toga, on se borio protiv okupatora i branio Otadžbinu, bio zarobljenik, borio se, u uniformi svoje Zemlje u Savezničkoj avijaciji sve do konačne pobjede nad okupatorom. Kako mu se ikako mogu prišiti riječi izdajnik i sluga okupatora, a napose kako mu se može suditi za ono što te riječi znače?

Opasno je otići u Jugoslaviju. Još niko nije bio tamo a da nije privođen i maltretiran u policiji, to kažu svi koji se vraćaju otuda. S druge strane, jugoslovenska vlast ne izdaje ulazne vize za ljude kao što je Vukadin Jelich. Sva diplomatska predstavništva u svijetu imaju spiskove ljudi na kojima piše da im se ne dozvoljava ulazak u Zemlju.

Nedavno je Jugoslavija obnarodovala odluku o aboliciji, po kojoj se povlače Spiskovi i dozvoljava ulazak u Zemlju, svima, osim "dokazanim narodnim neprijateljima, ratnim zločincima". Kako njega nisu mogli svrstati u te razbojnike, čak ni komusti, Vule nije brinuo oko dozvole za ulazak, dobiće je čim je zatraži, ali je u njemu ostao strah od komunističke policije sa kojom nije rad da se sretne. Želja da posjeti rodni kraj je nadrasla i planinu straha, čvrst je u odluci, poći će. Uredio je i godišnji odmor, tri mjeseca, za američke pojmove malo čudo od dužine trajanja.

 

Vulu Yelichu su zadrhtale noge pred šalterom jugoslovenskog konzulata u San Francisku, pred prvim dodirom sa isturenom komunističkom rukom. A odvijalo se sve prirodno. Ljubazna službenica se osmijehivala, objašnjavala i upućivala, baš onako kako rade i službenice u Slobodnom svijetu, tako da se Vule brzo opustio u razgovoru s njom. Ona je uvjerljivo govorila, tako da je Vule u njoj vido snažnu službenu osobu koja je naoružana znanjima zakonskih propisa, i bez velikih premišljanja, postupao je po njenim uputama. Pitao se, onako usput, da li je i ona komunist, pa zaključio da nije, ili ako jest onda nije neki velik, tek, onako, neki pridruženi član, jer tako lijepa i pametna osoba ne može spadati u prljavu organizaciju kakva je komunistička.

Kad se našao na ulici bez vize na američkom pasošu i prekontavao šta mu je dalje raditi, i o službenici je počeo da dvoumi. Da bi Konzulat primio njegovu prijavu za vizu prethodno mora pribaviti jedan papir, Propratno pismo, koje se opet traži u tom istom konzulatu ali na drugom šalteru. To je siže njene upute. Propratno pismo služi kao dodatni dokument pasošu i vizi na njemu, za ljude iz emigracije, i ono se mora pokazivati svuda u Jugoslaviji, u protivnom bi bio privođen u policijske stanice i izlagan neprijatnostima. Da bi dobio Pismo uz molbu mora da priloži autobiografiju pisanu lično svojom rukom, sa posebnim osvrtom na vrijeme Drugog svjetskog rata i odnos sa kolaborantskim i okupatorskim formacijama.

Kao da piše pismo ocu Ljubu, iskreno, Vule Yelich je sve potanko napisao o svom kretanju u toku Rata, ponešto dodao iz predratnog i poratnog života, pa se sa biografijom i molbom uputio u Konzulat. Zatečeni službenik kao da ni on nije komunista službeno je ljubazan i predusretljiv. Pomogao mu je da popuni dodatne papire, čak ga i ispratio nekoliko koraka, pa stiskajući ruku u srdačan pozdrav, napomenuo da će Pismo biti gotovo za desetak dana, i da tada dođe do istoga šaltera, jer se ono može preuzeti samo neposredno.

Vule Yelich je doživjeo mali šok kad je, do desetak dana, od službenika u Konzulatu dobio informaciju da "njegov predmet nije pozitivno riješen". Uz sve ljubaznosti, a službenik ih je iskazao, oko Vula se okretala golema zgrada, nikako nije mogao da povjeruje u ono sa čim se suočio. On je na nekom posebnom komunističkom spisku, to je vrlo opasno. Načuo je o mogućem takvom spisku, ljudi koji su na njemu ne samo da ne mogu dobiti ulazak u Jugoslaviju, već će biti i likvidirani čim ih se komunisti dočepaju. A takvih je već na razne i neobjašnjene načine ginulo po čitavom svijetu, pa i u SAD. Do sada nije pomišljao da bi i on mogao biti tako deklarisan, pa je u njemu vaskrsnuo zreo strah.

Prisjeća se, kazivali su znalci, na Spisku je malo ljudi, onih koji su u Ratu bili četnički i ustaški komandanti, i ljudi iz aktivne antikomunističke politike, u koje on nije spadao. A evo, on je za komuniste baš taj, pa kako da ga ne bude strah. Potišten je.

Kad se do koji dan pribrao zaključio je da se oko njega vrti neka službenička greška, jer ni po kojim kriterijumima, čak ni najokorjelijim komunističkim, on objektivno gledano nije značajan neprijatelj, a svakako nije toliko opasan čovjek po stabilnu državu kakva je Jugoslavija. Vođen tim mislima opet je otišao u Konzulat i zatražio da se proces izdavanja Pisma obnovi, jer se, rekao je, radi o nekoj grešci.

Službenik je opet bio vrlo srdačan, sve je moguće, saglasio se i obećao učiniti sve iz svoje nadležnosti, a Vule da dođe opet za desetak dana. Tih desetak dana je bio manje brižan, jer je stekao utisak dok je obrazlagao biografiju na šalteru, da je bio krajnje razložan i uvjerljiv, te da je i službenik shvatio da se radi o naivnoj službeničkoj omašci koju će i ispraviti. Međutim, do desetak dana na šalteru je dobio stari odgovor, njegov predmet nije pozitivno riješen. Ovoga puta u njemu nije zavladao strah, naprotiv, prožimao ga je inat i čvrsta odluka da istraje. Majčin grob toliko od njega ima pravo da zahtijeva.

Nakon nekoliko mjeseci uporne borbe za Pismo Vule Yelich je morao da prizna poraz, shvatio je da Pismo nikad neće dobiti. Neće Pismo, ali hoće vizu, u njemu je nastao nov naum. Prisjetio se narodne: "Novac vrti što burgija ne može". Okrenuo se privatnim vezama i ubrzo na američkom pasošu stajao je ogroman crveni pečat jugoslovenske ulazne vize. Kacha nije imala neprilika po prvom zahtjevu dobila je vizu.

Iako ima vizu opet je zaposjeo strah, ide komunistima na noge, još ide i sa nepotpunim dokumentima, nema Propratno pismo. Pitanje je da li će ga i pustiti preko granice, a i ako ga propuste kako će proći tamo, jer na vizi piše, šifrovano, da se sa Pismom mora javljati vlastima u svakom mjestu u koje bude došao. Stalno će da ga pitaju za Pismo. Vapaj iz majčinog groba se čuje sve snažnije, a otac Ljubo je razglasio da dolazi Sin iz Amerike, to dvoje gruva u Vulu, ali bubnja i strah od komunista. Presuđuje zov iz majčinog groba, ići će uz sav rizik, konačno je odlučio, uz prethodno usaglašavanje sa Kachom.

Pripremajući se za put u Jugoslaviju prekinuo je pripreme za predsjednikovanje. A baš u to vrijeme je došlo do velikuh potresa u crkvenoj organizaciji američkih Srba. Epicentar potresa je Beograd, tako je dopuhivalo do njegovih ušiju. Iz tih vjetrova je proizišla i ideja da Vule Yelich posjeti Patrijaršiju, i ako bude moguće, razgovara i sa Njegovom Svetosti patrijarhom Germanom.

Kacha je preuzela dio organizacuje putovanja. Njena je briga kupovina poklona za rodbinu, garderobe za njih dvoje i plan boravka u Jugoslaviji. Vule je kupio avionske karte do Njemačke, teleprinterski je kupio i automobil u Njemačkoj, popularnog Folcvagena koji će ga čekati na aerodromu, pa će automobilom u i po Jugoslaviji. Automobilom će zbog Ježevljanja i oca Ljuba.

Vuco je u očima svojih seljana, o ocu Ljubu i da se ne govori, veoma znamenit čovjek. To je, onaj, pilot koji je prije nekolike decenije avionom dolazio u selo da bi roditeljima spustio pismo. To je, onaj, Ljubov sin koji se sastaje sa Kraljem, a takva jedna fotografija je, potajno od komunista, prije petnaestak godina prelazila s oka na oko, i malo je seljana koji je nisu vidjeli, i svi u najvećoj tajnosti. Vuco je seoski ponos, on se kao rijetko koji hrabar čovjek odvažio i avionom nasrnuo na jato njemačkih grabljivica, i obarao ih nad herojskim Beogradom.

Ni to ne bi bili dovoljni razlozi da Vule ide automobilom u Ježevicu da selom ne vlada novo uvjerenje. Ljubov sin je u Americi stekao ogromno bogatstvo. Otac živi sa tom pričom. Čitav život je bio siromašan čovjek, nije se mogao pohvaliti sobom, pa neka bar može sa sinom. A hvaliti se sa sinom je uvijek slatko. Svaki otac želi da mu je sin uspješniji od njega, to žele i oni najuspješniji očevi, jer u uspjehu sina intimno nalaze i znatan svoj doprinos. Vule nikad nije bio kao sada uz oca, shvatajući ga kao mnogo marljiva i poštena čovjeka, brižnog supruga i roditelja, ali kojemu sudbina nije bila naklonjena, nije mu dala ozbiljnu šansu u životu, pa je stvorio samo onoliko koliko je i mogao, za njegove želje premalo, pa je svu nadu položio u sinove, posebno u najstarijega Vuca. Vuco je ostvario njegova očekivanja, "bogat" je Amerikanac. Uz sina i otac je bogat. Ovo bogat, siromašni otac shvata više kao sretan nego imućan. Vulovo je da ocu povlađuje, da ga čini sretnim, a to u ovom služaju znači da u selo treba da dođe automobilom. Jedino tako u Ježevici može posvjedočiti bogatstvo.

 

Do austrijskog Graca put je protekao po zamišljenom planu, a onda počeo se uvlačiti strah od komunista. Kako izgleda komunistička zemlja, koja su joj obilježja, kako se ponašaju ljudi i kako će gledati na njih dvoje, neprijateljske ljude iz najkapitalističkije zemlje na svijetu, smiju li se ophoditi? Sva ta pitanja su pretresali i sa njima došli u onaj kratki međugranični pojas.

Razliku su uočili već prvim pogledom na jugoslovensku pograničnu službenu zgradu. Za razliku od austrijske, ona je sumorna, bez reklama i uobičajenih prodavnica, bez putnika, tek iza rampe je bilo neobično mnogo uniformisanih ljudi koji su na pridošlice gledali kao da slijeću sa druge planete.

Jedan od njih je prišao automobilu, pozdravio hladnim glasom i podizanjem ruke do šapke, zatražio je pasoše i uzeo ih, te naredio da iziđu iz automobila i pođu za njim.

U kancelariji ih je dočekalo drugo uniformisano lice, neki "pravi" komunista, kako ga je procjenio Vule, i od kojega boli glava.

Nespokojstvu nije bilo mjesta, taj ih je tek nekoliko puta pogledom izmjerio od glave do pete, upitao ponešto, ali dosta nezainteresovano. Zatražio je i Pismo, to je Vula spetljalo i oduzelo mu moć govora, pri tom je nešto promrsio, a ispitivač je hladno prešao preko toga, naredio im je da se jave u beogradsko odjeljenje unutrašnjih poslova, čim stignu, dodao je, pa rukom pokazao da mogu da idu.

Njihovom pojavom raspršilo se i jato uniformisanih lica koji su kao psi tragači gnjurili i njušili po automobilskim džepovima.

Magistralni drum kroz Sloveniju prešli su u uvjerenju da putuju nekim sporednim putem, bez većih naselja, bez pumpnih stanica i po lošoj i uskoj cesti. Put ih je doveo do Zagreba. Tu su potražili pumpu za gorivo, i usput skrenuli sa puta i zalutali. Uvjereni su da imaju skrivenu pratnju, a neku pratnju su sigurno imali, zbog toga ih je progonio nespokoj koji će dostići vrhunac, tu negdje oko Zagreba, kada su se zaustavili i zatečene prolaznike pitali za put prema Beogradu. Jedan od njih je povikao: "A, evo ih", to je bio povod Vulu da papuču za gas pritisne do dna, i ne popusti je do Beograda. Srbije se plašio manje.

Skrhani od umora smjestili su se u hotel, ali nisu mogli da zaspu u miru, jer im je recepcionar saopštio da njihovo konačenje mora prijaviti Narodnoj miliciji, a da se i oni moraju prijaviti tamo čim ustanu.

Beograd je neprijatno iznenadio Vula. Ostavio ga je i nosio u sjećanju posve drugačijeg. Zasigurno je prije dvadeset godina bio blještaviji reklamama, izlozima i raznolikiji u odjevanju ljudi. Sada izloga i reklama nema, tek po neka parola; o Titu i Partiji, Narodnoj armiji, Socijalizmu i Samoupravljanju, Pokretu nesvrstanih... I nazivi ulica nisu beogradski, dominiraju riječi: Tito, Marks, Lenjin, Front, Revolucija, Sekretari Skoja... Reklama i izloga za robe nema. Yelichima će i to ubrzo biti razjašnjeno, bile bi neprirodne i smiješne, čemu one kad nema roba, a ako se robe i pojave reklama su im dugački redovi koji su sastavni dio života u komunističkom režimu, koga sve bolje sagledavaju. O komunističkom siromaštvu su ranije slušali sa nedovoljno uvjerenja, a sada mu svjedoče u punom značenju stanja.

Srbi su se preobrazili u nevesele ljude, veća polovina prolaznika i šetača je u uniformama, ili iznošenim plavim radničkim odijelima, to na turiste iz "Slobodnog" svijeta ostavlja sliku bespomoćnog stanja. Yelichi su, uz sve ranije pretpostavke ovdašnje bijede, zatekli i jadnije od toga, i ovom prilikom još više učvrstili antikomunističko opredjeljenje. Ovdje treba doći i vidjeti, i ne časeći, vratiti se u Slobodan svijet, njihov je savjet drugima. Oko njihovog automobila, tek sišlog sa proizvodne trake, živo se okuplja omladina, zaviruje i podviruje, kao da pred sobom imaju dar s neba.

Beograd je narastao, mnogo je novih zgrada, ali su i one siromašne, jednolike i betonski sive, ispred kojih su neuređene oranice, prilazi neasvaltirani i blatnjavi. Saobraćaj se svodi na bicikla, vojne kamione, stare autobuse i po neki putnički automobil, uglavnom sa crvenim tablicama, što je znak da je državno vlasništvo i da se ne smije naći u neslužbenoj vožnji. Bicikla imaju registarske tablice i ona su vrijednost i znak prestiža.

Razgovor sa građanima stvara posebno snažne predstave o Režimu. Uniformisanim licima je zabranjen razgovor sa strancima. A to znači sa pola prolaznika se i ne može razgovarati. Onaj dio građana koji čine vlast, a naročito onaj koji nije a trudi se da postane vlast, njima razgovor sa strancima nije zabranjen, ali oni sami misle da je stvar dobrog patriotizma da se ne upuštaju u to. Uvjereni su da su svi stranci neprijatelji Zemlje, rade za strane obavještajne službe, i došli su da špijuniraju, pa ih nužno treba pratiti, prisluškivati, a naročito uočavati njihova prisustva pored vojnih objekta i fabrika, te to najkraćim mogućim putem prijavljivati milicijskim stanicama. Oni to redovno i čine u uvjerenju da ispunjavaju plemenite patriotske dužnosti. Radnici su po fabrikama, s njima se i ne može sresti, jedino su ostali seljaci koji i hoće i smiju da razgovaraju, oni to vole, oni su znatiželjni, njih zanima sve, pa i kako se živi u Americi.

Yelichi su vrlo brzo došli do ovih spoznaja, pa su se i sami trudili da se ponašaju po dočekanim normama, da u svakom slučaju izbjegnu neprijatnost koja bi ih mogla snaći, jer čuli su to još u Americi, u svakom sumnjivom kretanju ili ponašanju uslijedi privođenje u milicijske stanice i maltretiranje.

Prije nego su pošli da boravak u Beogradu prijave odjeljenju unutrašnjih poslova, potražili su Vulovog rođaka Ljuba, kojemu su se pismom najavili još iz Los Angelesa. To je onaj isti Ljubo, major Ljubo Đurić, koji je prije tridesetak godina Vucu bio pri ruci dva puta, oko upisa u vojnu školu u Petrovaradinu, i drugi put u novosadskoj bolnici. Sretna je okolnost što su se obratili na njega, jer će im njegova snalažljivost biti od presudnog značaja za daljni boravak.

Sa njima je ušao u kancelariju za prijavu stranaca. Nakon što su predali pasoše odmah je uslijedilo pitanje za Vulovo Propratno pismo. To je onaj tren od koga je Vule mjesecima zazirao. Nastupio je čas!. Nema Pismo!? Prirodno je, policajac će zaviriti u Spisak, i tu počinje komunistički obračun s njim, tu pored centralnog državnog zatvora. Došao im na noge. Zanijemio je.

Sva objašnjenja koja je ranije planirao za ovu priliku, najednom su i njemu neuvjerljiva i naivna, pa i ne nalazi snage da ih obrazlaže. Zaćutao je. Strah! Ni zamucati nije kadar. Tada dolazi do izražaja snalažljivost rođaka Ljuba.

Upetljao se u razgovor, poskočio na noge, izvrnuo svaki svoj džep "tražeći" Pismo, da bi na kraju "priznao" da je Pismo ostalo u njegovoj kući.

Službenik je uvažio ispriku, jer se radilo o rođaku koji je uvaženi građanin. Gospodina Yelicha će "uzeti" u postupak, kao da je došao sa Pismom, ali najljubaznije ih je zamolio da Pismo donesu sutra.

Nakon iscrpnog ispitivanja o Vulovom kretanju zadnjih dvadeset godina u pasoš je upisano onih nekoliko važnih riječi i šifri, koje znače slobodno kretanje po Jugoslaviji. Naravno, čim dođu u neko novo mjesto prvo što treba da urade je da odu do stanice Narodne milicije, i sa Pismom prijave prisustvo, isljednik je to više naredio nego napomenuo prije nego im je pružio "obrađene" pasoše.

Čim su napustili gradsko područje, na putu prema Ježevici, Yelichi su bili u drugom svijetu. Ni traga od komunizma ili kapitalizma, dočekala ih je Srbija, onakva kakvu je Vule i ponio u sjećanju. Brežuljkasta zemlja sa čistim vazduhom i vidljivošću do beskraja, krošnjastim gorama i rodnim voćnjacima, zelenim livadama i obrađenim njivama, te bistrim rijekama i čestim vreocetima.

Na svakom koraku su susretali nenatrunjena sela i radom opsjednute seljake, u prepoznatljivoj šumadijskoj nošnji, punoj kolorita, spretnosti ženskih ruku, tkalačkih strojeva i preslica. Šajkače i šumadijski opanci, suknena i lanena odjeća su preživjeli sve komunističke promjene, i doimaju se, za američko oko, kao otkrovenje, ljepota na otvorenoj sceni, koja se u Americi može naći samo u čudesnoj filmskoj industriji Holivoda, i koja zadivljuje svijet planete.

I na glavnim cestama su zaprežna kola prepunjena plodovima, koje polako ali postojano, koračić po koračić, vuku parovi krava muzara. Održale su se i stare seoske krčme uz ceste, u koje Yelichi svraćaju i zatiču svježu prirodnu hranu, koje u Americi na taj način ponuđenu već odavno nema. Po Srbiji se i dalje piju pića iz seoskih podruma, vina i rakija šljiva, te iz hambara jedu jabuke, maline, kruške, šljive, kajsije i jagode. Sve to plijeni svježinom i zdravim prirodnim okusom, bez mirođija hemije koja je ovdje, na sreću, još uvijek nedokučiva i skupa.

U svakoj krčmi su zatekli nekoga, uglavnom seljake koji snažno izraženom znatiželjom i naivnošću stupaju u razgovor sa Amerikancima, raspitujući se za sve tamo, šta jedu i piju, plaćaju li školovanje i bolnice, do atomske bombe i kaubojskih filmova. Ponosni su, za razliku od Beograđana, uporni su u dokazivanju svog valjanog života, i po svaku cijenu hoće da časte pićem Amerikance, jer oni su gosti, a gost je za Srbina uzvišen čin, čak i u krčmi.

Kacha je prvi put u Srbiji. Srpkinja je po porijeklu, ali je ovdje prvi put u sebi osjetila ponos porijekla, poistovjetila se sa dobroćudnim seljacima, i u tome danu svoje srpstvo doživjela kao neko nejasno ali zrelo ushićenje i uzvišenje. Sretna je što ju je doveo u Srbiju, ponavlja Vulu, i često zahtijeva da se zaustave i fotografišu u miljeu nenatrunjene ljepote srbijanske prirode, kako je govorila raspjevanim glasom.

Još u dolasku navratiće u Požegu, prvi grad Vulovog života, pred kojim ga prožimaju žmarci mladosti i naivnosti seljačeta. Za Kachu je pripremio bogatu priču, na umu je imao sijaset trogodišnjih uspomena, ali je kad se već našao u Požegi sve sveo na nekolike rečenice, pokazujući gdje je stanovao, radio i išao u školu, jer se Požega, u sadašnjim njegovim očima, skratila i suzila u selo.

Suprotno tome, sedamnaestokilometarski put do Ježevice dojmio ga je presnažno. Šumarci i livadice koje su uokružavale puteljak kojim su se vozili, bez saobraćaja, ljudi i stoke, prikazuje se kao izdvojen dio rajske planete, naseljen šumskim životinjama i pticama koje su ih presretale na svakom koraku. Amerikancima sa pustinjskog asvalta činilo se da lebde bestjelesnom težinom po ljepotama Božjeg stvaranja.

Još pod utiskom prolaza kroz rajsku bašču zaustavili su se pred prodavnicom Vulovog strica, onom u kojoj je i on radio prije tridesetak godina, da bi se, samo za koji sekund, oko njih okupili seljani, širili ruke i ljube se kao da ih je sve rodila jedna majka. U Vula su svi gledali kao da je stigao Uzvišeni, tek posvećeni čudotvorac i velikomučenik. On je znao da će biti viđen takvim očima, i zbog toga je morao da dođe automobilom, sada mu je milo što je tako i postupio. Bračni par Yelicha, i pored svih ponuda gostoprimstva, hoće odmah da produže dva-tri kilometra, da što prije obraduju starca, oca Ljuba.

Još je u Los Angelesu Vule imao naum kojim će iznenaditi Ježevljane, a oca Ljuba i usrećiti. Nije ga govorio Kachi, jer ona to ne bi razumjela. Odlučio je da automobilom dođe pred očevu kuću.

Seoska goveđa ulica, izrovana potočinama i katakombasta kamenicama, uska i obrasla šibljem, do sada nije davala nadu, pa ni pomisao, da se bar zaprežnim kolima kroz nju provuče. Još iz dječačkog pamćenja Vule nosi svaki korak ulice, u centimetar zna na svakom njenom mjestu širinu i naglost zavoja. Zamislio je plan kako da provuče automobil. Pri tom je svjestan štete koju će imati na vozilu, ali je to nevažno za utisak koji će napraviti kod oca Ljuba. Spreman je automobil baciti na otpad čim završi sa posjetom. Toliko za oca može da žrtvuje.

I u rješenjima, ipak postoji jedna krivina koju neće moći savladati, tim saznanjem je pošao još iz Alhambre. Baš na njoj su se sustigle sve slabosti ulice, krivina, strmina i uskoća. Zamolio je seljane, to je taj američki plan, da pođu do krivine i da prenesu automobil.

Trebalo je vidjeti oca Ljuba kada je staračkim gegovima izišao iz kuće da osmotri šta to prijeteći brnda uz njegovu ulicu, a ugledao je tik uz kuću kao ogledalo sjajnu limuzinu. Limuzinu svoga Vuca. Prekrstio se, proplakao i bez riječi vinuo se u sinovljev zagrljaj.

Ima Boga! Ima Boga, došaptavali su seljani koji su pristizali uz ulicu, krstili se i oni, i otirali suze kojih se seoska muškost uvijek stidjela. Ima Boga!

Dom Ljuba Jelića je postao centralna kuća sela. Prvi put u njegovom dugom životu svi bi da svrate do njega, sretan je i ponosan domaćin, osjeća se kao ptica u proljetnom letu. Nije mu žao ni umrijeti kad je ovo dočekao, poluglasom govori prijateljima. Pilo se, mezilo i razgovaralo do duboko u noć.

Čim se razdanilo Vule je dočekao želju iz mnogih snova, sa ocom i dvojicom mlađe braće pošao je do vječne kuće milog roditelja.

U toku pješačenja, kojih petnaestak minuta, u Vulu su se smjenjivale slike dvadesetak godina života koje je proveo na ovdašnjim njivama, brežuljcima, ulicama i vrelu, i u svim tim slikama je lebdio lik Majke, majke Smilje, koja je uz svo siromaštvo bila prebogata ljubavlju i vjerom u svog prvijenca i miljenika, sina Vuca. Premnogo je njenih postupaka propustio kroz glavu, a svi su vezani za snažno materinstvo i nježnost, koje je punim sjajem iskazivala prema njemu. I živila za nj. Pretražuje i svoje postupke i nalazi da je postupao kao zahvalan sin, ali sada misli da je mogao i morao i više da joj ugodi, češće da je posjeti, napiše pismo, i više novca da joj podari. On u tome pregoni, povod je takav, jer se njegova nježnost i pažnja prema majci po selu, kao pozitivan primjer, prepričava i danas. Pazio je majku, ali je mogao i bolje, ipak je to njegova misao, sada, kada je na domak njenih sjena.

Dirljiv je susret Vuca i krstače, na kojoj je pisalo ime Smilje Jelić, i na kojoj je stajala fotografija. Ona iz Niša kada je putovala da posjeti sina Vuca i da se slika s njim. U mislima se osvježilo sjećanje na taj dan, od prije dvadeset i pet godina, dobro se sjeća njenog lika, sjeća se svake njene bore, osmijeha, pogleda i riječi. Golema je sreća bila u njoj, mnogo se veselila dok je s njim šetala dugim niškim ulicama. Često je podizala glavu prema Vucovoj, sa neskrivenom namjerom, da još jednom vidi svog ljepotana kojemu se nije mogla nadiviti, nije se ustezala da to i kaže.

Oko krstače je petnaestogodišnji korov uhvatio maha, što je Vule doživjeo i kao svoj nemar, nebrigu, neodgovornost, i ono što je naročito zabolilo, kao nezahvalnost sina kojega je neizmjerno voljela i vjerovala u njega. A on je sve samo ne zahvalan sin, do jutros je bio duboko uvjeren u suprotno, ali sada, suočen sa zapuštenim majčinim grobom, o sebi misli samo najgore. Najednom je, u svojim očima, najnezahvalniji sin, sin u kojega je majka samo paušalno bezgranično vjerovala. Oko groba treba ozidati i izdignuti teren, kako je to oko onih ljepših spomenika u groblju i urađeno. Odmah, tu pored groba, kod prisutnih seljaka raspitao se za majstore, dobavio ih i naložio kako i do kada da to obave. Jedna posve druga stvar, vezana za grob, ganula ga je bolnije.

Slika majke na krstači je gađana puškom i pogođena u desno oko.

Oko toga zlodjela se nije raspitivao, znao je, komunisti su se na taj način obračunavali s njim, Vukadinom Jelićem koji se "druži" sa Kraljem. Vukadin je majčino desno oko, njega su ustrijelili, to je znak njihovog potpunog patriotizama, odanosti bez ostatka. Mrtva majka, i još mrtviji kamen, nisu se mogli braniti, to je ono što boli, i što nikad neće prestati da boli. Komunisti su svirepiji i od svih ružnih priča koje je o njima čuo do sada, čini mu se, dok gleda u prostrel na slici nemoćnog oka. Desnog!? Komunisti su ovovremena strava i ljudski mrak, konačno i neopozivo je njegov stav o njima, ovdje i sada, na oskrnavljenom staništu mrtvih, pored groba ranjene majke, primjernog roditelja i supruge, poštene žene i uvaženog građanina. Oni su mračne sile koje su zajahale i jašu bez milosti i savjesti. Osveta! U njemu su odzvanjali snažni glasovi. Hladan znoj se iznosio sa unutrašnjim zovom.

Pribrao se. Okrenuo se povelikoj grupi seljana. Gledao ih je. Bez rasprave o nedjelu, raspitao se o fotografima. Naručio je novu.

Veoma potišten zbog stanja majčinog groba umirivao se zadovoljstvom Ljubove sreće koji ne prestaje, grlato, da se ponosi sinom. On bi sa Vucom i nevjestom Amerikankom da ide i da se pokazuje što dalje. Da ih vide od Beograda do mora. Želja mu je da limuzinom pođu na Zlatibor. Čuo je da su tamo rajske ljepote, da tamo dolazi jugoslovenska elita, a i on je sada, uz Vuca elita, pa je i njemu tamo mjesto.

Stigli su i na to remek djelo prirode komu se Kacha i Vule nisu mogli da nadive, a otac Ljubo, u opancima, čakširama, šajkači i lanenoj košulji šepurio se i pokazivao se kao da je na modnoj reviji na kojoj nosi najbolje modele, a uistinu je stršio jednostavnošću odjeće, naivnošću čina i istinskim ponosom koji je od prisutnih gostiju prihvatan sa simpatijama, koje se često iskazuju prema starim osobama kad ne umiju da usklade odnos sa novim ambijentom.

I Vulu je bilo simpatično ponašanje oca, mada je pomalo i djetinje, ali su i starci na svoj način djeca, zaključio je i podupirao ga u neskrivanom ushićenju i sreći. Sa ocem će poći još nekoliko puta, limuzinom, svuda gdje Ljubu padne na um, hoće da ga zadovolji, da mu bar okrajak života učini lijepim, kad već ne može majci Smilji može njemu, a i on, Ljubo je dio nje, majke, čini to i zbog nje, čini to za oboje, čini to zbog sebe i svoga sopstva.

Taman kada su se Amerikanci opustili u ljepotama ljudi i prirode, okruženi raznovrsnim pažnjama, kada je Vule dosegao Vucovo disanje punim plućima, onim od prije trideset i više godina, kada je počeo i da skakuće po livadama i ulicama, kao što je činio davno prije, iz sela dotrča trojka unezvjerenih komšija, i sa velikom zabrinutošću saopšti, da se Vuco hitno javi u Sekreterijat za unutrašnje poslove u Požegu. Milicija je bila došla po njega, ali dalje nisu mogli automobilom, odveli su Vucovog brata Sinišu, a Vucu naredili da odmah dođe i on. Razlog poziva je, objasnili su seljacima, nije se prijavio u stanicu milicije.

Komunisti?! Pozivaju ga oni što su ustrijelili majčino oko. Desno!? Ta je misao u njemu. Izbora nema, da nije priveden brat možda bi i bilo, a ovako ulovljen je. Manje mu je do sebe, brine zbog nevine i preplašene Kache, ali i zbog oca Ljuba koji se ovih dana veselio kao dječačić i živio najsretniji dio života.

Kao ljetni podnevni grom u goropadno osamljeno stablo na goloj visoravni, u Ljuba je grunula nesreća koju neće preživjeti, govori, jer su uhapšena njegova dva sina, prepričava ono što znaju svi. Kad komunisti hapse u sred bijela dana mnogo je gadno, ne daju ni svjetlu da progleda.

Medvjed godinama "žari i pali" po selu, seljaci se ustravljuju i pri pomisli na susret s njim. Ali kad ga ustrijele okupljaju se iznad lešine, hvališu se i pričaju o svojim neustrašivostima. Tako nekako je Vule Yelich doživjeo prvi dodir sa provincijskim zastupnikom državne bezbijednosti.

Ko je Vukadin Jelić ili Vule Yelich kako se izdaje gospodin, i šta on hoće, pa se limuzinama šepuri, okuplja narod i demonstrira kapitalističke manire. Šta on ovdje traži i zašto je došao? Urlanje je ličilo na to.

Došao je da vidi svoju kuću, groblje, oca, braću i rođake, tako nekako je odgovarao osumnjičeni.

Zna se ko je on, sve to oni u Državnoj bezbijednosti znaju. Znaju šta je govorio u Marseju, Londonu i Kairu, znaju njegove veze sa Kraljem i fašističkim podzemljem, znaju za njegovo četništvo i masonstvo, znaju i za obavještajne neprijateljske službe koje su ga poslale u Jugoslaviju, znaju i zadatke koje je dobio da obavi. Sve oni to znaju, ali hoće da to čuju i iz njegovih usta.

Vule Yelich je morao da prepričava svoj život, razgovore koje je vodio na mnogo mjesta, i da se brani od optužbi bez osnove, jer je isljednik o njemu znao sve, ama baš sve, i što je najgore po Vula, mnogo toga je loše i namjerno pogrešno interpretirano. Nekoliko sati je trajao napad i energično negiranje da bi, u vrijeme očitog Vulovog umora, uslijedila ponuda. Sve će mu se oprostiti, ali da od danas postane lojalan, da prikuplja podatke o emigrantima u Americi za potrebe Državne bezbijednosti, da i on konačno počne da radi za interese svoje otadžbine. Vule nije krio da se grozi i na pomisao da radi tako prljav posao, da bi kad je koncentracija popustila prešao i u napad. Branio se mržnjom prema komunistima i svemu što je u doticaju s njima.

Koliko je isljednik povisivao glas toliko je i on bio govorljiviji i čvršći u iskazivanju mržnje prema Titovom režimu. Naveo je i prostrjel kamenog oka. Desnog!? Isljednik je Popratno pismo ostavio za kraj, kao ubojito oružje, ali za Vula ni ono, u nastupu bijesa, nije značilo mnogo više od onoga što već ima, pa je bacio sve na kocku, pri tom isljedniku izgovorio i dosta grubih riječi koje ni u mislima nije mogao zamisliti da će izgovoriti u dodiru sa komunističkom policijom. I kad je već pomislio da ne može izbjeći najgore, isljednik ga je otpustio, uz napomenu da će se još sretati.

Toliko su ispitivali i brata Sinišu koji je morao da priča i što je znao i što nije znao o bratu Amerikancu.

Strah se uvukao u seljane, ovakve su im situacije poznate, privode se u miliciju svi koji su sa osumnjičenim imali kontakt. Seljaci su prorijedili dolazak Ljubovoj kući, a sa Vucom su razgovarali samo kad su u grupi, svi su bježali od njega kad su bez svjedoka, jer ti razgovori su opasni, u istrazi se prikazuju po volji isljednika.

Shvativši stanje Vule i Kacha su napustili Ježevicu, i krenuli u obilazak Jugoslavije. Tek su se povremeno vraćali u selo, da Ljuba odobrovolje, da mu podare još koji dan sreće.

Policijski postupak u Požegi, a imali su još sličnih neprijatnosti, u Vulu su izokrenuli osjećaj straha u stanje prkosa. Prestao je da se plaši, shvatio je da će da mu se dogodi ono što je u Policiji odlučeno onoga dana kada je dodirnuo jugoslovensko tlo. Gazi po njemu preko dva mjeseca, ne hapse ga, znači da je to odluka.

 

Nagledao se Jugoslavije i komunizma, vrijeme je i da se vraća, ostala je samo jedna od planiranih radnji, posjeta Patrijaršiji. Iz Amerike je pošao sa ubjeđenjem da i u njoj vršljaju komunistički prsti, ovdje je još bliže tome uvjerenju, pa izglede da prekorači patrijaršijsku kapiju svodi na male. Opet je u pomoć pozvao vještoga rođaka Đurića, pa su zajednički zatražili prijem kod Patrijarha. Primljeni su već sljedećeg dana.

Kao da su razgovor započela dva bića sa različitih planeta, ni na koji način nisu mogli da se razumiju.

—Vaša svetosti! —otpočeo je ugledni Amerikanac srpskoga porijekla, kako je predstavljen Vule Yelich —Vi radite kako vam naređuju komunisti.

—Ne, gospodine Jeliću —nijekao je patrijarh German. —Mi imamo svoju, autonomnu crkvenu politiku, i mi ne radimo ni po čijim diktatima.

—Vi sarađujete sa komunističkom vlašću —uporan je američki Srbin.

—Poštovani gospodine Jeliću! —patrijarh se trudio da bude što shvaćeniji. —Mi živimo u Jugoslaviji, a u njoj su na vlasti komunisti. Ta činjenica ne može da se ignoriše. Moramo da poštujemo i zakone Zemlje.

—Ne! Vi ne smijete, ni na koji način, da kontaktirate sa bezbožnicima i njihovom vlašću. Komunisti su đavolja sorta, protiv su Boga, Crkve i vjernika. Pa, kako sa njima da komunicirate? —uporan je Vukadin Yelich.

—Vi, u Americi, poštovani gospodine Jeliću, možete tako i da govorite i da radite. Tamošnje društvo je i postavljeno po interesima i željama religija. Nažalost, srpska crkva ne živi u takvom društvu. Mi živimo Ovdje. Svoja prava možemo izboriti samo ovdje, i samo uz komunističku vlast. —Patrijarh German se trudio da ni svojim glasom ne izaziva uglednog građanina Amerike srpskoga porijekla, ali mu to nije pošlo za rukom, jer gospodin Vule Yelich ne može, ali i neće da shvati da se sa bezbožnicima, uopšte, može i smije razgovarati.

 

Nakon tri mjeseca odmora u Jugoslaviji, bračni par Yelicha je krenuo prema granici. U Zagrebu su svratili do pumpne stanice da operu automobil, i tu bili iznenađeni čovjekom koji je presreo Vula i pitao ga da li se zove Vukadin Jelić. Bio je to aviomehaničar iz Vulovog letačkog vremena, sa kojim se tada i družio, ali je sada ostario i izmjenio lik. Yelichi su još jednom vidjeli šta je građanski strah, jer i pored srdačnog zagrljaja taj dobri stari prijatelj nije smio sa Vulom da ostane dugo, nije smio da ga pozvove kući, a učinio bi to rado, priznao je i mnogo se izvinjavao zbog toga.

Na graničnom prelazu, još jednom je prepričao život i tromjesečno kretanje po Jugoslaviji, i opet odbio ponudu da bude potkazivač, i sve to u nekoliko sati koliko je Kacha premirala od straha i povirivala na službena vrata, pa i sama izazivala pažnju Narodne milicije.

Čim su premostili jugoslovensku rampu grlato su zapjevali svjetlu slobode.

lava 25.

Vule Yelich je 1962. godine izabran za predsjednika Srpske crkveno-školske opštine Saint Steven's Serbian Ortodox Catedral u Alahambri. Sa ponosom je primio dužnost. Ulagao je sva znanja i sposobnosti da što bolje obavi povjerene zadatke. Povjerenje je zaista veliko, ali nije kako se nadao naglasak na povjerenju i časti, obratno je. Sačekali su ga obimni zadaci koji su zahtijevali znatno više rada nego je pretpostavljao primajući se predsjednikovanja. Moglo bi se reći i da je zatečen obimom poslova koji se ne mogu obavljati usputno, na šta je računao. Ukupno raspoloživo vrijeme je provodio uz Crkvu, i bio iznenađen koliko je Opština široko zahvatila ljude i sredstva. Od primanja dužnosti, pa dok je nije predao u idućoj godini, potpuno se izmijenio život njegove porodice.

Prečesto je u obavezi da prima, ručava i razgovara sa učenim ljudima, koji su pokretali teme kojima on nije sklon, političke, kulturne i naročito crkveno političke. Sticajem širih okolnosti posjete su učestale po pitanjima organizovanja crkvenog života u Americi, a u sklopu toga, posebno o mjestu i položaju Srpske crkve.

Mjesto i položaj crkve u Americi se nametalo u svakoj prilici, na svakom sastanku i pri svakoj posjeti, to je postalo najozbiljnije pitanje kojim se predsjednik Vule Yelich morao da bavi, a mislio je da se takvim pitanjima neće baviti nikako, jer on za to nema sklonosti ni spremnosti. A baš u vrijeme njegovog izbora za predsjednika, to pitanje se, u čitavoj Americi, pa i u Alhambri, zaoštrilo do usijanja, kako su govorili crkveni veledostojnici. Periferno je znao o postojećem sukobu mišljenja, ali nije ni pomišljao da su izraženi u mjeri u kojoj ih je zatekao, a pogotovo nije pretpostavljao radikalne prijedloge koje sada čuje. Bio je naročito jedan razlog zbog kog je za njega to bila periferija interesovanja. Istorija!?

Srpska štampa je uveliko pisala o sukobu, a obje strane se pozivale na istoriju Srba i njihove crkve u Americi, a kako Vule ne poznaje ni prve lekcije iz te istorije, koju usput i ne voli, on je takve članke zaobilazio. A sada ne može tako da se ponaša.

Domaćin je čestim gostima Crkve i predsjedavajući sastanaka, a na gotovo svim sastancima je to tema, i njegovo je, domaćina, da sastanke otvara i zaključuje, daje uvode i predlaže zaključke. U uvodima i zaključcima, i on, nužno, mora da priziva istoriju koju ne poznaje. Osjeća se nelagodno.

Znajući da će biti biran za predsjednika Crkve, pripremao se, čak je počeo da čita i članke koji su istorija, ali su tako stečena saznanja bila od male koristi, moglo bi se reći i od štete, jer je većina tih članaka i pisana u namjeri da nevješte čitaoce zavara i pridobije za jednu od aktuelnih političkih ideja. Nije shvatio ni suštinu spora koji je "palio" srpska javna glasila. A čim je postao predsjednik, prvo što je susreo, bila je isorija i iz nje izvedena prava srpskih pravoslavnih vjernika u Americi.

Praktično, razumio je, u svađi su srpski patrijarh German i srpski američko-kanadski episkop Dionisije. To će saznati lično od episkopa Dionisija koji će biti jedan od prvih Vulovih gostiju. Ni to nije bilo slučajno. Crkva u Alhambri je vrlo ugledna, pa je objema stranama stalo, da je imaju na svojoj strani u sporu, u toliko je i predsjednik Vule Yelich postao važan, mnogo važniji za globalnu crkvenu politiku nego je on i slutio. Zbog toga su ga posjetili mnogi ljudi od imena, i svi objašnjavali istoriju i branili politiku episkopa Dionisija ili patrijarha Germana, i presuđivali onoj drugoj.

Tako je američko-kanadski episkop Dionisije, prilikom posjete, iskoristio priliku da vodećim crkvenim ljudima u Alhambri pojasni dosta uvjerljivih razloga, koji navode na pomisao, da srpski vjernici u Americi trebaju da razmisle o svom organizovanju i da stanje Patrijaršije stave pod političke reflektore. Vulu se sve što je glagoljiv vladika govorio dopalo, i već u toku razgovora postao njegov istomišljenik. A vladika je, kao i svi sagovornici prije, započeo predistorijom Srba u Americi, kako se izrazio, nabrajajući godine, događaje i imena ljudi. O tome Vule zna malo.

Prije sedamnaest godina, uz čašicu i ugodno noćno ćaskanje sa tastom Dusanom, Vule je bio prvi put u prilici da čuje nešto iz rane istorije Srba u Americi. Sada se prisjeća onoga što je govorio tast i shvata kao najbolju lekciju, koju je na tu temu slušao do sada. Nema sumnje, Dusan je i učesnik i poznavalac srpskih prilika u Americi, pa će se Vule značajno oslanjati na njegovo mišljenje.

Nedugo poslije Dionisija ugostiće i dvojicu znamenitih, zagrebačkog mitropolita Dr Damaskina i bačkog episkopa Nikanora. Oni su došli u Ameriku po nalogu Svetog sinoda, "da razgovaraju sa vladikom Dionisijem i sa sveštenstvom i sa viđenim crkvenim i narodnim radnicima u Americi, a po pitanju optužbi na račun episkopa Dionisija, zbog veoma nedoličnog ličnog života i zbog zloupotrebe crkvene imovine...". I oni su govorili o tekućim nesporazumima, napadali Dionisijevo ponašanje i skretanje sa politike Mati Crkve, i oni su obrazlagali vrlo uvjerljive argumente koje su, i oni, potkrepljivali istorijskim činjenicama.

Vule Yelich je već na tome sastanku potpuno stao uz njihove argumente i logičke stavove, koji su potpuno na suprotnoj strani od Dionisijevih. A kad su jerarsi otputovali, Vule se zamislio nad činjenicom da ga olako ubjeđuju i jedna i druga strana i zaključio, tako i mora biti kad on ne zna istoriju i ne može da zaključuje sam.

Prisjetio se posjete Patrijaršiji i razgovora koji je vodio sa Njegovom Svetošću patrijarhom Germanom, lani, a koju je upriličio u toku priprema za predsjednika. Govorili su o nesporazumima na relaciji Beograd-Čikago, kako se tamo uobičajilo nazivati spor, to pitanje je nametala Njegova Svetost, i govorila, a Vule samo kimao glavom, jer je malo znao o nesporazumima, a mislio je da se tiču samo grupice crkvenih ljudi, i da je to daleko od njega. Tek sada, kad se više udubio u ondašnje Patrijarhove riječi, shvata na šta je sve ciljala Svetost, i šta je očekivala od uglednog srpskog vjernika iz Amerike, kako ga je oslovljavao patrijarh German.

Ne, on nije dorastao onom što od njega očekuju crkveni ljudi, da kao predsjednik jedne od uglednih srpskih crkvava u Americi stane na njihove strane, i snagom autoriteta i argumenata podupire njihove politike. Kao da je upao među dva vodenička žrvnja, melju ga, a on ne umije da se iskobelja. Svađa Beograda i Čikaka traje godinama, baš sada se spustila na teren prostih vjernika, već se svađaju i oni.

Podjela!?

Još jedna podjela Srba, i još jedna podjela Vulovih prijatelja i poznanika, istorijska podjela u kojoj je Vule Yelich direktni učesnik, a želi da to ne bude. Koliko se on više izmiče iz toga drugi ga snažnije uvlače. Sljedbenici episkopa Dionisija ga ne puštaju na miru, čine sve da bude uz njih, a oni hoće baš ono što Vule ne bi, izdvajanje iz nadležnosti Patrijaršije, koja to naziva raskolništvom i prijeti anatemom.

Vjernici crkve u Alhambri su pred potpunim rascjepom, svađaju se i prijete tučom. Predsjednikovo je da ih miri, ubjeđuje argumentima. Kojim? On ih stvarno nema, nema ni svoj izgrađen stav, ne zna istoriju i iz toga izvedena prava, na koja se obje strane tvrdokorno pozivaju. Obraća se prijateljima i pita za mišljenja i savjete.

U svakom kontaktu, sa bilo kojim Srbinom, to je obavezna tema razgovora, i obavezno izlijevanje žuči, a razboritih razgovora više nema. Narušen je mir i u Yelichevom domu, u nj su naselile besane noći i nemir. Predsjednik Vule kao iz bezdana pokušava da dokuči ključ pomirenja za već uveliko zavađene sunarodnike, sugrađane, prijatelje i komšije. Čas misli da je na pravom putu Patrijarh a čas je na strani Dionisija, ne može da pomiri Srbe u sebi, pa kako će da ih miri na otvorenom, pita se i jednako se raspituje za predistoriju, vjerujući da bi njenom spoznajom umio da stane na pravu stranu.

 

Od mnogo saslušanih ljudi na Vula Yelicha je najsnažnije djelovao razgovor sa jednim starcem koji je bio izvan svih tih događanja. A nije bilo koji starac, otac je popa crkve čiji je predsjednik Vule, to je Milan Mrvičin. Jedan je od malo živih koji, ne samo da poznaje istoriju o kojoj se govori, već je jedan od onih koji su tu istoriju i pravili.

Milan Mrvičin je živio u Cincinnatiju, do tamo nije doprla ruka srpske crkve, pa je on 1909. godine organizovao formiranje srpske crkvenoškolske opštine. Nerješivo pitanje je bio sveštenik, pa je već u početku zaprijetilo i raspadanje Opštine, u čije formiranje je uložio napor. Smišlja i odlučuje se za orginalnu ideju.

Obraća se crkvenim ljudima ruske crkve. Odlazi i kod njih završava nekolikonedeljni bogoslovski kurs, i vraća se kao rukopoložen vjeroučitelj, pop. Desetljećima činodejstvuje i stiče visok sveštenički ugled kod svojih parohijana, ali i kod crkvene uprave. Od njega se mogla čuti nepatvorena istorija srpske crkve u Americi. Vule ga je slušao sa pažnjom i uživao u slikovitosti starčevog kazivanja.

Baš kad je pop Milan Mrvičin uveo parohiju u pun zamah, došlo je do najoštrijeg spoticanja oko crkvene nadležnosti. Razgovarao je sa igumanom Dabovićem, šefom srpske duhovne misije u okviru ruske jurizdikcije. Bez sumnje, srpskim vjernicima je bila nadležna ruska crkva, ali to narod nije htio da prihvati, a pop Milan Mrvičin je bio uz njih.

Zvanično jedino nadležan arhimandrit Sevastijan Dabović slabo je ostvarivao veze sa srpskim crkvenim opštinama, i kao savjestan čovjek nadležnom ruskom arhiepiskopu Platonu podnosi ostavku pri kraju 1909. godine. O tome obavještava i karlovačkog mitropolita: "Tri dužnosti: hrišćanska, pastirska i narodnosrpska nalažu na mene... Srba ima više nego drugih pravoslavnih naroda u Americi. Oni žive u parohijama i potpomažu svojim novcima sveštenstvo i hramove: ruskih, grčkih, sirijskih, anglikanskih, jermenskih, rumunskih, bugarskih, latinskih, zatim raznih sekti, i svojih srpskih, do broja sto hiljada duša, a drugih sto hiljada nije nigdje upisano, jer je sve to spalo na mene, ostavljenome jedincu. U Americi ima 2 ruska episkopa, 1 grčki, 1 arabijski, 1 jermenski, 1 čeh starokatolički, 1 poljak starokatolički, 1 rusin grekolatino, 1 unijatski i druge vladike. Srpskoga nema. Čisto srpskih parohija ima 19, a srpskih kanoničnih sveštenika 11, nekanoničnih 5 i 1 đakon... Upoznajem opet Sveti arhijerejski sinod, da je srpska crkva u slavnoj i širokoj Americi, ostala bez nadzornika, i molim da joj se pošalje otuda arhipastir srpski".

Po Sevastijanovoj intervenciji iz karlovačke mitropolije u Ameriku dolazi Stevan Karamata, da upozna stanje Srba u raseljenju i predloži rješenja, a arhiepiskop Platon usvaja ostavku, i usput arhimandrita Sevastijana znatno ocrni među pravoslavnim svijetom. Međutim, ruski arhijerejski sinod, pri razrešenju, iskazuje pohvale za Sevastijanov rad.

Karamatov izvještaj govori da Srba u Americi ima u 108 naselja u 19 organizovanih parohija, te više mješovitih parohija. O Sevastijanu govori kao o čovjeku koji je sve podredio cilju da postane episkop ruske crkve. Dalje kaže da je najviše Srba porijeklom iz karlovačke mitropolije, ali bi rado pod beogradsku mitropoliju, vjerujući da je karlovačka pod uticajem mađarskih političara, te i na tom planu ima svađa među Srbima.

Najuticajniji Srbin u Americi je Mihajlo Miša Pupin, univerzitetski profesor u Njujorku, i naučnik koji poprima svjetski glas. Karamata sa Pupinom pravi prijedlog, da srpska crkva u Americi potpane pod jurizdikciju jedne od srpskih mitropolija, ili da sve četiri mitropolije, Beogradska, Karlovačka, Bosanska i Crnogorska naprave sporazum oko toga. Te da otuda pošalju, svetim sinodom proizvedenog episkopa, vikara ili arhimandrita u Ameriku, pod kojim bi bile sve srpsko crkvene opštine. Traži se, da se za crkvene potrebe, u Ameriku pošalje novac, kojim bi se u Sjevernoj Americi kupilo do tri hiljade jutara zemlje, blizu željeznice, gdje bi se napravio manastir i u njemu centar srpske eparhije, a da vlasništvo bude jedne od starokrajskih mitropolija. Dalje se napominje, to treba raditi odmah, jer je sada zemlja najeftinija, jedan ipo dolar po akeru.

Ni po ovom izvještaju i prijedlogu nema odgovora, pa Pupin nagovara Danila Bukorovića da putuje po Americi i obilazi vjernike i sveštenike, a usput će od patrijarha srpskog tražiti da ovaj poduhvat blagosovi. Arhimandrit Danilo je neprekidno putovao šest mjeseci, prešao šesnaest država, posjetio trideset sedam srpskih kolonija, odslužio četrdeset dvije liturgije sa propovjedima, osvetio dvadeset šest vodica i održao sto četrdeset govora. Odrođavanje naroda time nije prestalo, pa Pupin dolazi na ideju, da se u Njujorku izgradi manastir za desetak mladih i vrijednih kaluđera, koji bi osam mjeseci putovali, a četiri se odmarali.

Ubrzo, hiljadu devet stotina trinaeste godine, dolazi do nasilne smrti patrijarha Lukijana, to je već tamošnje predratno vrijeme, srpska crkva ulazi u težak period, pa se na vapaje Srba iz Amerike više i ne odgovara. Te godine, prepušteni sami sebi, Srbi u Americi održavaju prvi crkveno narodni sabor. Predsjedava protojerej Sava Vojvodić, od ruskog arhiepiskopa novopostavljeni šef srpske duhovne misije.

Učesnik skupa pop Milan Mrvičin prepričava, a Vule Yelich pažljivo sluša i događaje doživljava kao da im svjedoči.

Sabor je bio žustar, trajao je tri dana, a odluke su: Izići iz ruske crkve i ući u srpsku mitropoliju u Beogradu. Uzeti jedinstveno ime, Srpska Pravoslavna Crkva u Americi sa sjedištem u Čikagu. Crkva se sastoji od tri okruga, na čelu svakog je episkop ili arhijerejski namjesnik. Djelatnost je duhovna, prosvetna i administrativna. Izraditi nacrt pravila za crkveno školske opštine. Crkveno-narodni sabor će se sastajati svake tri godine, po odobrenju mitropolije iz Beograda.

Ovaj sabor je poznat po imenu Mitrovdanski. Do realizacije odluka nije došlo, jer se razbjesnio Prvi svjetski rat. Srpski vjernici u Americi i dalje ostaju pod jurizdikcijom ruske crkve.

Hiljadu devet stotina petnaeste godine, po odluci srpske vlade, dolazi u Ameriku jeremonah Nikolaj Velimirović, da upozna zapadni svijet o borbi srpskog naroda za oslobođenje. O ovome putovanju mitropolit srpski Dimitrije obavještava ruskog arhiepiskopa u Americi Jevdokima. Jeremonah Nikolaj je prvi čovjek, od onih što su iz Starog kraja dolazili u posjetu, koji je bio veoma učen, i koji je izuzetno dobro znao engleski i ruski jezik. Ljudi su to uočavali u svakom susretu s njim, i odmah držali do svake njegove riječi.

Tridesetpetogodišnjak, beogradski bogoslov, pa diplomac starokatoličkog fakulteta u Bernu, gdje je i doktorirao, pa drugi doktorat u Ženevi, pa monah u manastiru Rakovica, a onda po nalogu mitropolita Srbije Dimitrija putuje u Rusiju, tamo ostaje neko vrijeme i stiče važna poznanstva sa tamošnjim crkvenim ljudima. To su činjenice koje su ulijevale vjeru u njegovu učenost, upućenost u međucrkvene odnose i ljudsko iskustvo.

Čim je došao u Ameriku oglasio se novinskim člancima, koji su padali u oči po visokom nivou pisane riječi. Posjetio je sve veće gradove, držao propovjedi i predavanja. Impresivno piše i govori o borbi srpskog naroda, poginula su iz njegove porodice četvorica, a osmoro umrlo od tifusa. Na velikom zboru u Njujorku govore Pupin i drugi, ali je glavni govornik Nikolaj: "Jezik izvanredan, čist kao kristal, bogat izrazima. Argumenti teški kao malj i po sigurnom taktu kao vješt kovač, bije otac Nikolaj po gvozdenom nakovnju..."

Nikolaj je došao u Ameriku zbog državnih potreba, njih je obavio na najbolji način, ali je učinak kod srpskih vjernika bio naročito velik. O Nikolaju se svuda govorilo i tražilo da on ostane i bude njihov vladika. Utisak je takav ostavio i na sveštenstvo, ali i na srpske intelektualce i novinske urednike. Nikolaj je posijao sjeme koje će proklijati i početi da niče. Predstavnici ruske crkve ga nisu doživjeli tako, u njemu su vidili buntovnika koji srpske vjernike odvraća od nadležne, njihove, crkve.