Nad rasapom moga grada

Nad Nehaj-gradom crn se gavran kruži
I kobnim graktom ljute jade sluti;
A moje srce krvari i tuži,
A moje oko nekako se muti - -
Nad Nehaj-gradom nujna bura pjeva
I dršće travom uvrh stara zida;
A moja zjena strijelom kletve sijeva
I kune ... koga? ej, man'te ga s vida!

Il - zar da skočim u omaman vir,
Da punom čašom napijem vam sreću;
A ondje - Bože, uz samrtnu svijeću,
Da l može vedar pirovat se pir?!
Aj, ko kad bijedni zapuštenik koj'
Svog oca gleda, gdje ga pušta duša,
I moje srce prelomljeno sluša,
Gdje ti mi gineš, zavičaju moj!

Nad Nehaj-gradom crn se kruži vran
I kobnim graktom ljute jade sluti;
Životu našem daje se na san,
Oblačinami nebo nam se muti.
Hrvati! - slave umire vam grad,
Hrvati! - gine, jer ne krenu vjerom,
Al mora biti, ta pošteni rad
Naplatit će se jadom i čemerom.

Il možda ne? a koga ono čeka
Jadolik vijenac lista pelinova
I mjesto milog materinjeg mlijeka
Baš puna čaša zmijinoga trova!
Da, to je dar za prošlost našu svu,
Priznanje ljudsko za krvava ljeta,
Daj mučeniku kamen pod glavu
I kazo si mi, što je lovor svijeta!
Hrvati! — slave umire vam grad,
Žalostiv križ mu staviše vrh zida;
A ja to gledam i uzdišem mlad
Sve kunuć... koga? ej, man'te ga s vida!

I u tom jadu dajte meni, dajte,
Da crnim velom žice obavijem,
A vi si lugom prage posipajte;
Ta tko je jalan, što ja tužit smijem?!
Pod drevne zide Nehaja ću sjest
I jadikujuć možda ganem koga,
Po nujnih žicah nek drhturi pest
Plačući propast, propast grada moga!

Aj, to zar grad je, koj' je zvijezdom sjao
U svijetloj kruni kralja svih Hrvata,
I otkad posta, koj' je samo znao
Poštenja barjak uvrh svojih vrata?
Gdje davno nekoć svijest je hrvatska
Bogoduh zemlji udahnula plamen,
Pa zato - koga ovaj rodi kamen,
Ne znade sreće, al slobodu zna!

Uzdrhtaše mu jecajuće stijene
I temelji mu zatornike kunu,
Junaka krvlju kule posvećene
Trunući plaču, a plačući trunu!
Vrh Nehaj-grada slomljen stijeg je pao,
A na nj se gavran ko na strvi baca,
U kobnoj slutnji graktati je stao
Strahotu-pjesmu, pjesmu vrh mrtvaca!

Sad nijem je trg, a ulice nam šute,
Pustinjom sinji valjaju se vali
I kobno šume, a kobnije slute,
Sa kakvih jada umroše nam žali!
Aj, kazniše te - jer si leglo bune!
Iskališe si plemenitu trov,
Razgradiše te, sjeme ti se kune:
Pastira tvojih to ti blagoslov!

Nek otvore mi list povijesti tvoje,
Nek na nju svoje kalne prste stave,
Pa nek mi kažu - rodilište moje
Da l ikad posta vragom svijesti prave?!
Da, sve mi mogu oklevetat, sve,
I kamenom se bacit mogu na te,
Al da ti krenu vjerom za Hrvate,
Ne - tebe kleti tim ne mogu - ne!

Ta zar nam nisu obećavat znali
Sve igračke, al koli dragocjene!
Kad zdvojnim glasom molit su nas stali,
Po pravoj stazi nek nam noga krene!
Al nikli korom poštenoga hljeba,
Ne znamo, otkad za nas tolik mar;
Je l cilj vam pošten - mamit nas ne treba,
Jel cilj vam proklet - kunemo i dar!

Umin'te od nas! grmnuo si vragu,
Kad zgazio si ponuđeno zlato;
A ja sam plako molitvicu dragu:
Ti rodi mene - pa sam ohol na to!
Ne, nemoj tražit uskočke junake
Pod starom crkvom, gdje ih tama straži,
Tuj nać ćeš kosti i mrtvačke rake,
U potomcih im silnu dušu traži!

Da, tuj ih nađeš ... i sad meni dajte,
Da vrpcom nade gusle obavijem,
A vi si vijenci prage ovjenčajte
I slušajte me - jer budućnost zrijem:
Trpljenja braćo! - pun ponosnog žara
Ja slavnog grada gledam razvaline,
Ta u toj borbi, gdje cijel narod gine,
Mi ne trebamo Judinog dinara!
A ginut pošten, ginut kod okova,
I čuvat vjeru - to je rod bogova!

Pa gledajte mi slavne svoje čine,
Poljub'te sretni krv djedovske časti!
Tko za puk trpi i trpeći gine,
Ne gine s jada, već s užitka slasti!
I – dok mi oko prošlost našu zrije,
Vragova naših smijem se sljepoći;
Oj, nek se gavran nad Nehajem vije,
Gdje može gavran, i golub će moći!

Suzi roblja

Što mi kriješ, suzo tajna,
Kad pod vjeđom krvna planeš
Pa čemerna, gorka, vajna,
Na verige ropske kaneš ...?
Što mi kriješ, kad si bratska
Prvoj kaplji sa nebesa,
Pre no riknu vrata adska,
Prije groma, prije trijesa?!

Što si krila onog časa,
Kad si pala po stratištu,
Posred groze i užasa,
Gdjeno vrane pir si ištu ...?
Al ti, kanuv sred tog jada,
Jeknula si - slut mi zbori -
Krv prolita ne propada,
I prekasno ma da zori!

Što si krila, kad se sroni
Niza lica mužu onom,
Kog rodiše milioni,
Da satare krivdu gromom?!
Ah, uz suze cijelog roda,
Jeknuv padne na te kosti:
Slomiše ti granu ploda,
Al sjemena još je dosti!

Daj mi pričaj, suzo tajna,
Što nam šapćeš povrh groba,
Gdje nam snije žrtva vajna,
Izginula nada roba?
Ah, ti toneš sred tog mira,
Al tvoj odjek ko da sjeća:
Ima nade i do pira,
Dok se narod mrtvih sjeća!

A kad dršćeš u dnu oka,
U dnu oka majke blage,
Kad ju mori bol duboka
Rad otete djece drage - -
Je l’, da tvoj je drhtaj tada
Slut proroka, izjav tajne:
Suza boli, suza jada
Projesti će negve vajne!

Kakva li si - kad te plače
Sirotica već zarana,
Proklinjuć si otimače
I krvnike mladih dana?!
Vaj, kog kuneš gorka tako
Ko čemerit otrov zmije - -
Ne zna nebo, ne zna pako,
Što osvetna suza krije!

Roblja suzo! ti si strašna
Ko sumporna kap goruća,
Vragu grozna i užasna,
A pred Bogom svemoguća!
Teci, teci niza lica,
Međ zvijezdami zasjaj gori,
Tuj ćeš bit nam vodilica
Krvnim trakom k rujnoj zori!!

Lovoru

Rasti nam, grano milena,
Rasti na našem žaru;
Nek ti se pera vilena
Priviju onom oltaru,
Gdje će nam suza prokanut
Krvav ti ubiruć list!

Žilje nam tvoga korijena
Zemljom hrvatskom vriježi,
U njoj nam, suzna spomena,
Prijestolje slomljeno leži - - -
Tisuća do njeg žrtava
Osvetni usnilo san!

Grli im kosti prezrene,
Svjež ko zimzelen miri - -
Iz te nam slave skršene,
Lovore, širi se, širi;
Ne bi l' nam plodom sazrio
Krvavog sjemena rod!

Tvomu će lišću robovi
Čudne kade žrtvovat - -
Klet će se na tih grobovih,
Osvetnom rukom rukovat,
Tvojom će krunom motat se
Uzdah - ne tamnjana dim!

Vidit ćeš: bratstvo gromorno
Gdjeno slobodu vapi,
Tebi na lišće lovorno
Prsnut će krvave kapi,
Nov kad mučenik položi
Život na majčin oltar!

Vidit ćeš: sine plamene
Vjenčat znojena čela,
Tobom će stijege slavljene
Ruka okitit smjela - -
Bit ćeš nam palmom krvavom
Zadnji, ah, bratinski dar!

Suza će na te prokanut
Ko da biser ti cvijeće,
Al će nam narod proplanut
Pjesmom milja i sreće
Vjenčajuć gusle potresne,
Klikujuć pjesmin na žar!

Tada će strune žalobno
Bijede spomenom brujit - -
Al će i na njih gromorno
Vapaj osvete strujit - -!
Ne bi l' nam unuk spoznao
Krvave subote dan!!

Rasti nam, grano milena,
Rasti na našem žaru;
Nek ti se pera vilena
Priviju k onom oltaru,
Gdje će se braća vjeriti,
Slava kad uhori pir!!

Utjeha

Oj, kud ću, kamo l’ - drugog tješi barem
Na tihi stanak miso u gorčini,
A ja li tužan suzu ću da tarem
Po tvojoj, majko, bludeć pustalini...?

Ti sretna da si, meni sreće eto,
Domovino, oj, mladog srca rano!
Al kletom rukom sve ti pooteto,
Al kletom nogom sve ti poplesano ...

Što vidim, tek su: polomljeni stupi,
Kojekud novčić iskockane krune,
A na nje vrag nam prah junaka kupi,
Ko na plijen vjetru, kad silovit dune!

Ah, na to krvlju znojeno kamenje
Tek tužna koja još zabludi duša —
I pjesma cvili, javor-gusla stenje,
A mlađan Hrvat čudne glase sluša - -

Ah - jao, jao, plemeniti sine,
Nam krate srcu i slobodno da'nut!
Pa pjesma i ti se pod nebesa vine
I vidaš sunce i nam na prag granut:

Tad gledaj u duž tih stupova rede,
O čvrstoj zamci kosturje se niše - - -
A na te strašne, trnovite grede
I tvoj znoj možda ime će da piše!

Ah, grozno to je - živ još sred tog groblja
Ja klonuo bih rastrovanih grudi,
Al pjesma moja na utjehu roblja
Iz crnih misli u nadu me budi:

Protari rukom preko čela vruća
I čitaj sudbu znoju u krvavom - -
Al zdvojit nemoj - ta do uskrsnuća
O lancu nam se trgat zarđalom!!

Povijesti sud

Ajd sa mnom - ja ti krvnu palim zublju
I vodim tebe - prorok svomu puku!
Da pokažem ti skvrn na onom rublju,
U kraljevskih što nekoć sjao ruku...

Ajd sa mnom! ti si i nas nekoć znala,
Kad rug nas svijeta krstio »barbari« -
Kad zastava nam ne bje u prah pala,
Da sužalost nas uzdahom nadari!

Da, sretnih dana sklesa nama i ti
Na tvojoj samo vjekotrajnoj ploči,
Kad Hrvat bje tek junak nedobiti!
A danas? plač'te, plač'te, moje oči -- -

Ajd sa mnom! ja ti krvnu palim svijeću,
Da vidiš samu razval i ginuće!
Ti znaš sve sama - tumačit ti ne ću,
Kad pojmiš svako oko umiruće!

Na jednu samo ja te sliku putim,
A gledaj: krpa rastrgana to je!
Ti misliš nešto, a gle, i ja slutim,
Baš kakve misli duhom ti se roje.

Ti vidiš do nje trulu onu ruku,
Što s nje nam htjela svete boje zbrisat,
Na zator momu izmučenom puku
Pod slave grb sramotu svim upisat - -

A gledaj sad ju - - - prsti ti su suhi,
Kroz šuplje zglobi velik crve viri,
A na sve pao zrak je groboduhi - -
Gle, to je sve - al u to oko gviri!

Ajd, zublja gori poput rujne krvi,
Krvolik plazi po tih kostih plamen,
Al vrh tog praha, vrh te suhe strvi
Ja čitam nešto - božji kao znamen — -

Nek viknu vrazi: skidaj glavu, puče!
Nek krvav uzo žrtve stegne, neka!
Al kob se mijenja, tko bje patnik juče,
Tog danas veće druga sudba čeka.

U mrak još tko je bio lancu predan,
S tirani dolje! zorom klikće eno.
I smrviv krunu - on, osvete žedan,
Njen zlatan prašak gazi nesmiljeno - -

Zar stoga gled tvoj tuj se zagledao,
Gdje prorok blata tek bi crva pozno?!
A na taj pogled - krv mi stine, jao -
Oj, povijesti, kol pravedna si grozno!!

Plaća pravde

Tamna i crna, kao sudba roblja,
Gluha tišina pala povrh svijeta,
A sred tog mira, sred tog silnog groblja,
Duša mi trpi - ruka dršće speta -- -

Samac sam jadu pod zamahe pao,
Javorov listak vjetar je zaneso —
Muči me onaj prigušeni »jao!«
Što je to?... sad ko cijel da dom se streso!

Strašno i grozno - svaka moja žila
Pukla ko žica plašno podrhtava,
Krvca se burna grozom oledila -
Koža se ježi - čelom širi strava - -

Ruka mi klonu - grčevito oko
Zvijezda ko mutna u tu tminu gviri — —
Jao! čuj glase ko s groba duboko,
Očajni uzdah sobom mi se širi.

Očajni uzdah, nada ko kad mrije,
Svija se zmijski uza škrgut kosti!
Uzlom se tako bič o žrtvu vije —
Zdvojnik, čuj, vapi: »Prosti, Bože, prosti!«

Lepeću krila, munja trag im piše,
Paklena moć im, olovno im perje -
Sumpornim dahom zamah im odiše
Prosipljuć zrakom goruće iverje - -

Slušam - a čelo gusti znoj mi znoji,
Leden ko kapi ponornice krši - -
Strahom i grozom živci speti moji
Koče se — jao! pravda pravdu vrši!

»Ti si me kleo - teška bila kletva,
Pjesmom se k nebu tvoja trgla bijeda,
Prokleto sjeme — prokleta mi žetva,
Zmijskim me zubom miso ta izjeda!«

Slušam, - od straha srce moje trne - -
Lepeću krila i grohoću kosti;
Bič ko da puca, i sred noći crne
Uzdah se čuje: »Prosti, Bože, prosti!«

»Prosti, ha, prosti!« - glas mu odgovara
Timorjem ko kad mrijuć grom se gubi;
Prati tu rugu kletva nebogara,
Uzdisaj žrtve - izdaja ju ubi!

»Smiluj se, smiluj« - usna stenje suha,
»Prosti, ah, prosti!« - teške prsi hriplju!
Mozak izgara! sred tog groboduha
Kosti si gloduć Jude zubi škriplju — — -

- Božji si bio - svoj da spasiš narod
Izdo si Boga - svoju prodo braću,
Pučkoj si sreći imo biti zarod,
Zgazio krst si - za kukavnu plaću!!

Da ti je suzom zemlja potopljena,
Krvavim znojem svemir opit prazni,
Još ni početka tvojim patnjam nema -
I Bog je preslab, da izdaju kazni!

Bludnoj si koži meku postelj stero,
Tlačeni brat tvoj dok na zemlji snio,
Sirotu bijednu s kolibe istjero
Judin za dinar - proklet, proklet bio!!

Proklet i proklet! - jeka odgovara,
Timorjem ko kad lomeć grom se gubi -
Prati ju uzdah roba-ubogara,
Hripanje žrtve, što ju kletnik ubi!

Klonu mi ruka - grčevito oko
Mutna ko zvijezda u tu tminu gviri - -
Gluhom tišinom ko s groba duboko
Prigušen jecaj još se sobom širi - - -

San bje ... il java ...? usna moja šanu,
S čela mi plamnog kaplja pala znoja -
Golgotski na put krvolika kanu
Tvojih rad jada, domovino moja!

Moć osvete

Ljutu cvilu cvilila dva anđela božja mlada,
Ljutu onu cvilu!
I na vrata sedmera svetog raja proplakali;
Al ih čuo dobri Bog, kako plaču gorku cvilu
Dva anđela mlada;
Al ih čuo dobri Bog pa im onda besjedio:
Čemu cvilu cvilite na nebeska ova vrata,
Da, tu ljutu cvilu?
Ili vam je silena ova vječnost dodijala,
Ili ste se mojega danas raja nasitili,
Lijepoga mi raja? -
Ali tada zborila dva anđela božja mlada:
Što nam, Bože, govoriš, vječnoga ti tako zdravlja
I desnice tvoje!
Nije nama silena ova vječnost dodijala,
Niti smo se tvojega danas raja nasitili,
Mi anđeli mladi;
Ali nam je nevoljni onaj vapaj dodijao,
A uz vapaj okovi, što se zemljom lijeno vlače,
Ti okovi kruti!
Evo, Bože, Osvetom krsno moje ime kažu,
A to roblje nevoljno već odavna tebi cvili
Ljutu onu cvilu! - -
A ja, Bože, preblago Milosrđe tvoje jesam
Pa te molim, smiluj se jadnom roblju i krvniku,
Da, smiluj se, Bože!
Al ih gledo sažalno sveti Bože pravedniče,
Al ih gledo sažalno - pa im mudro besjedio
Mudri onaj Bože:
Zato i cvilu cviliste na sedmera rajska vrata,
Zato i cvilu cviliste na sedmera neba vrata,
Dva anđela mlada? -
Pa si digo desnicu sveti Bože pravedniče,
Te uzima Osveti, te uzima Milosrđu
Gorke one suze!
I odlijeva sveti Bože milosrdnih kaplju suza!
Kuda kanu, svuda je rajsko milje procvjetalo,
Ono rajsko milje!
Al se diže sveti Bog i odlijeva drugih suza,
Što ih pred njim Osveta niza mlada sroni lica,
Aj, plačući ljuto!
Kuda suze kanuše po presvetom božjem raju,
Ko da strijela zapara posred raja silenoga,
Svetog onog raja!
Zaplakali od straha davni rajski ugodnici:
Aoh, Bože, smiluj se - evo propa carstvo tvoje,
Da, smiluj se, Bože!
Tad zborio sveti Bog na nebeska ona vrata:
Evo tvoje, Osveto, uslišaše gorke suze
Ovi sveci moji!
Kad to čula od Boga dva anđela božja mlada,
Bogu su se klanjala, pa su tiho govorila,
Dva anđela mlada!
Pravo reče, pravedni, pravo reče, Bože sveti,
Pravo reče - hvala ti na svemudrom ovom sudu,
Tvom svemudrom sudu!
Gorko bije uzdisaj, Milosrđe kada plače,
Ali suze naroda pale jače, gore jače,
Muko ona naša!
Ali suze naroda pale jače, gore jače!

Lijek tužnoj ljubavi

Zelen si je vjenčac svijala,
Tihano je lišću šaptala:
Nij' ti, zelen vijenče, suđeno,
Da mi vjenčaš čelo turobno!
Usred polja ima crkvica,
U crkvici majka Marija,
Ondje ću te, vijenče, staviti,
Ondje ću te, vijenče, saviti,
Ne bi li se nebo ganulo
Pa mi moje zlato svanulo!
Odnijela ga tužna djevica,
Primila ga majka Marija.
Prvi danak — cvijeće cvjetalo,
Drugi danak - cvijeće venulo,
Treći danak - pala djevica
Pa je gorkom suzom plakala:
»Evo si me, majko, pustila,
A ja sam te toli volila!
Ljubavi ti vijenac savila,
Sada su mu perca klonula!
Al te molim sred te nevolje,
Kad ti srce, da se smiluje,
Smiluj mi se, aoh, vrati mi
Slatki sanak prve ljubavi!
Ako l’ mi ga vratit ne možeš,
Bar mi kaži, da me žaluješ,
Pa mi podaj lijeka sa neba,
Čim se liječi ljubav nesretna!«
Ganula se majka Marija,
Kanula joj suza iz oka,
Strunio se vijenac uveli,
Strunio ga vapaj žalosti.
Na krilo joj cvijeće panulo,
Al se djevče nije ganulo,
Tek šapnula majka Marija:
Tim se liječi ljubav nesretna!

Jadnica

Tešku je tugu tužila,
Spomen ju mori,
Na srcu mladom nevolja
Pakleno gori.
Srnula prostoj kolijevci,
Ranče gdje spava -
Na taj joj zalog ljubavi
Klonula glava,
Pa se pred majkom žalosti
Na zemlju baca — -
Ali - što tuda mrmori
Glasom mrtvaca?!

Plačna ju miso nosila
Na polja bojna,
Tu joj je duša tražila
Milenog vojna!
Aoh, sa jada golema
Krvca joj stine:
Zadnja ju nada ostavlja,
Čedo joj gine!
Tužnog mu oca jadovno
Proganja zloba - -
Što je to sada jeknulo,
Ko da iz groba??

Davni su danci minuli,
Otkad ju pusti,
Samo još cjelov oprosni
Gori na usti,
Negdje još busen samotno
Zapušten cvjeta,
Tuj si je spomen ubrao
Sretnijih ljeta!
Gleda... al s ruža krvave
Cijede se kapi...
Jao, ko glasom osvete
Nešto da vapi!

Hrli pod krovak - kolijevci,
Noga joj kleca - -
Koči se - - teški grobovi
Brane da jeca!
Pogled joj zuri ledeni
Božjeg do krijesa,
Tamo su njeni anđeli,
Tamo nebesa!
Guši ju kamen - oko se
Umiruć gasi - -
Samo još zvonce žalobno
Bolno se glasi!

Krvave suze

 I

Tužna l’ sjediš, Hrvatice,
Oko ti je suho ...
Tmurno mi je tvoje lice
Ko žalobno ruho!
Gemu tako, bijedna ženo,
Kukaš iza glasa,
Zar ti srce prelomljeno
Nema drugog spasa?!

Ah, za noći, tihe noći,
Kad se mjesec javi,
Na prag trošan znadeš doći,
Zora dok zaplavi...
Plač tvoj tada srce para,
Roniš kap sirote,
Plačeš suze nebogara,
Komu vrag sve ote!

Vapaj srne noćnim zrakom:
Mjesečino blijeda,
Gdje srebreniš tvojim trakom
Do tri moja čeda?
Imala sam do tri sina,
Do tri osvetnika,
Bili majci sva milina,
Bili majci dika!

Al je došo tudi vraže,
Krvopija znani!
Oteo ih - zakon kaže -
I srce mi rani...
Rinuli ih ljudi kruti
Sred krvavog boja -
Srce moje na zlo sluti...
Jao, djeco moja!

Al mjesečev bljedan trače
Za oblak se skriva,
Sijeda majka gorko plače
Zakopana živa!
Slomila joj neč'ja ruka
Štap starosti bijedne -
Gdje da gane zdvojna muka
Te silnike ledne!

Al kad vjetrić tihi da'ne
Kroz cvijet i grozote,
Ko da tešku sudbu šane
Do tužne sirote!
Ko da veli: Neka plače
Svaka majka draga,
Jer si mili porod zače
Za mahnitost vraga!

Trebalo je, tužna ženo,
Lešina za zide!
Na sokole tvoje, eno,
Takva sudba sniđe!
Harala su smrtna zrna,
Padali Hrvati,
U dnu groba sniju crna
Sinci tvoji zlati.

Bježale su kukavice,
Njih su u smrt slali -
Pošteno im bilo lice,
Pa su tužno pali...
Ne za slavni dom si stari,
Već rad tuđih hira -
Hrvat tek je da krvari,
Al da ne zna pira!

Sinulo je prvo tane,
Dika pala tvoja,
Tek još mogo da izda'ne:
»Zbogom, majko moja!«
Prokanule bratske suze
Vrh lešine svete,
Al ih vraže gonit uze,
Bičem roblje plete!

Prosinula vatra druga,
Prosinula treća -
Jao, majko, tvoja tuga
Za dva groba veća!
Nemaš više brižnih ruku,
Kukaj dane stare,
Da i svisneš - za tu muku
Vrazi malo mare!

Klonula je tvoja nada,
Smogle su te rane,
Marnih ruku nij' sred glada,
Da te krušcem hrane!
A kad tebe, tugo moja,
Smrt od patnja spasi -
Nek se našim duša tvoja
Tad majkam oglasi.

Ti im reci: da je žena
Uhvanje nam prvo,
Ostade li otuđena,
I nas vrag je srvo!
Tek kad porod sa slobodom
Zadoje si zlati,
Sunce sinut će nad rodom,
Živit će Hrvati!

II

Pogled trne ... lice blijedi
Šuti, usno, šuti!
Pod vješali majka sjedi,
Oko joj se muti -
Pa si gleda sinka draga,
Gdje ob uzlu sniva —
Pustog li mi tvoga praga,
Kukavice živa!
Bog ti dao do dvije ruke,
Da ih lomiš bijedna,
Al na tvojeg srca muke
Sva su srca ledna!
Bog ti dao blage grudi,
Ali čemu tuga,
Kad se onaj silnik hudi
Tvojoj suzi ruga?
Oj, preni se, tugo moja,
Stresi svoje jade,
I drhtava ruka tvoja
Valjda što valjade!
Daj se preni, majka ti si,
Majka svemoguća -
Nit okovan robom nisi,
Imaš li pregnuća!
Suhim prstom u prah groba
Sud upiši vragu,
Pa će hiri, pa će zloba
Zginut po netragu! - -
Ali - nijema majka sjedi,
Oko joj se muti -
Pogled trne ... lice blijedi...
Šuti, usno, šuti! - -

III

Nad kraj se diže božji žar
I grije grud i grije srca,
A cvijetak - rajski milodar –
Miloduh svoja širi perca.
Visoko, gledaj, plovi ševa
Modrini neba pod okrilje —
Oj, gdje je srce, da ne pjeva,
Kad vidi raj, kad vidi milje,
Kad gleda radost svud i svud,
Kad zrije mladi zelen-list,
Kad vidi, gdje kroz svač'ju grud
I srca zanos diše čist - -
Sad - zlato pada na vrhunce
I dršće: s groze il se smije? -
Oj, možda žališ božje sunce,
Što trak ti mora svijet da grije,
Taj svete pravde davni grob,
To gladne bijede leglo živo,
Poštenjak gdje zna bolju kob,
Što tek ju snivo ... samo snivo!
Ah, možda dršćeš vrh tih jada,
Vrh polomljenih srca nada -
I povrh glada, žeđe ljute,
I povrh mača, povrh suze,
Na lance kada padneš krute,
Kroz pukotinu crne uze!
Pa bijednika tvoj drhtaj sjeća,
Da možda si mu smrtna svijeća -
Ah, ti se treseš — kobno - jao -
I drhtnuv sada trače pao
Nad uvaljeni slamnat krov,
Gdje kućica se digla mala,
Ko oku star, al srcu nov,
Da na grob njeg'va zraka pala.
Po trošnih daskah zlato plazi,
Crvotoć ljubi, pa se čini
Ko da se vide zlatni trazi
Na kakvoj drevnoj razlomini.
I puzi dalje - gle kod praga,
Ah, večerice skromne traga:
Dvije kosti suhe — ko da zadnje!
Oj, davno li već tuj ohladnje
Na ognjištu im pepel siv,
Oj, davno l' zgasnu sveti plamen,
Koj' nekoč prašteć vruć i živ
Tuj boljoj sreći bio znamen.
A danas? usna vapi: »ajme!« -
A srce plače: »ne pitaj me!«
Zlatolik sunca trak se dizo,
Nad pukotinu došo crnu,
Oko nje plašan regbi plizo
I, kako plizo, tuj posrnu - -
Pa sinuv, drhtnuv, hitar pao -
Ah, bježi, sliko! jao, jao - -- -
Tuj srce puca, trne vid,
Ta to je grob, tuj mrtvi stenju,
Joj, gle tu bijedu, gnjil taj zid,
Kud svijajuć se crvi penju!
Groboduh dah ti guši grudi,
Crvotoč s groba dok prhuće - -
Pa tuj da živu, traju ljudi?
Ah, ne! ta to je nemoguće.
Ah, ne!? oj, znaj: sred groze ove
Tek sreća da se čudom zove, -
Pa dok god bude pogled hud
Pod sjenom žego podlog zlata,
I dok god bude bratsku grud
Ispijo bijes - a vražjih jata;
Pa dok, što smrtna rodi mat',
Ne bude isto i jednako
Ko ravan što je bratu brat,
To trpit ćemo svakojako!!
Da, trpit ćemo! - - tme vid -
Ta to je grob, tuj mrtvi stenju,
Joj, gle tu bijedu, gnjil taj zid,
Kud svijajuć se crvi penju!
A je l to dost'? zar ništa više?!
Oj, Bože, tuda bijeda diše - -
Ta eno tamo gnjili log,
Baš smrtni krevet to sirote;
A gdje je, pitaš, dobri Bog,
Kad pušta takve još grozote!!
Što, gdje je?! gledaj, ljuti jad
U lica brazde oštro ore,
Da nikne bijeda, nikne glad,
Uz pljesniv katkad krušac kore!
Još dodaj k tomu uzdah suh,
- Što nekom mora sud da skroji
I onaj odah groboduh -
Pa onda: bježi ili zdvoji!
Zar bježat već? zar ništa više?
Ušuti, dušo, tiše, tiše - -
Do smrtnog loga stoji mat',
I dobra mat' i žena vjerna;
Ah, sretan, komu zadnjikrat
Ta čaša prazni se čemerna!
Ah, sretan taj! al ona - ne,
Jer još je ljuti glad ne svali,
Još živit joj je - eno gle,
Gdje crvići ju grle mali -
To ljubavi je prve plod,
A taj uvenut nigda ne će,
To sretnijih je dana rod
I boljeg žića, bolje sreće.
» Pomozi, majko! « grlca mole,
A njoj! - ko nož da srce probi,
Niz lica joj se suze prole,
Da isti kamen proplako bi!
I kanula joj suza ta
Na smrtnu stelju - bijedin log,
Gdje umire joj nada sva - -
Al tako hoće dobri Bog!
»Ah, majko!« vape bokci mali,
A ondje? - je l to biti može?!
Ah, nije, ne, to smrt se šali,     
A jel to šala? -
Bože, Bože!
I bijedna žena klonula,
I suha usna šapnula:
» Oj, ne daj, Bože, da nam zgasne! «
I da j' od kama srce tvrde,
Tuj moralo bi sad da prasne:
»Oj, majko božja, milosrđe!« -
Al čuj - s nenada čvrsti hod,
I sve to bliže, sad će doći - -
To ljubav goni koga god,
Da bude bijedi od pomoći!
I čuj tih trošnih vrata škrip,
Pod krovak bijede korak slazi,
I zveknu nešto — u taj hip -
Ah, krv se ledi - vrazi, vrazi!
Nad janjetom se igra zvijerje -
Iz oka bije pogled krut;
Nad mrkim čelom dršće perje,
O puški sijeva bodež ljut.
Zar pomoć to je? Majko - jao -!
-» Sad mir, u ime zakona!! « -
Med golube je kobac pao,
A gdje je ruka osvetna!?
Al tko da mari, što pomaže,
Kad zakona je sveti glas,
Pa rec' mu: Bože ili vraže,
Zaludu nada, zalud spas!
Zaludu! sve zar? Zadnjim gledom
Uočio ih bolnik star -
I nešto dahnu - posta ledom,
Do Boga ode nebogar! - -
Bje grozan čas - tuj um se muti,
Ah, žena vapi, djeca plaču,
Prosjaštvo plijeni otimaču! - -
Al šuti, usno, šuti... šuti!
Taj kostur suh, taj mrtvi led,
Oj, jao onom, na kog pada
Osvetljiv onaj zadnji gled,
Pred Bogom nekog tuži sada,
Jednako svakom on će sudit!
Oj, šuti, jer ću još poludit! -
I minu dan - a sunce klonu
Pa drhtnu još nad krvav svijet -
Bjež' - ja ti pojmim zraku bonu
I ja se tješim! Bog je svet!