Moj dom

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,

I brda joj i dol;

Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,

I... gutam svoju bol!

 

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,

Njen rug je i moj rug;

Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,

I ne vraćaju dug.

 

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,

Ko žića zadnji dah;

I da mi ono pane pod nokat sverazorni,

Ja past ću utoma.

 

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,

A spasoh u tom sve,

U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso

Kroz čarne, mlade sne!

 

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,

Ja obraz pronijeh njen;

Na svojem srcu grijem već klonula joj bila

I ljubim njenu sjen.

 

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,

Svih pradjedova prah,

Nepogažene gore i šaren-đulistane

I morske vile dah.

 

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio

I bježat moram svijet;

U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,

Al' ovaj nije cvijet.

 

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom

Na javi i u snu,

I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:

O, je li jošte tu?!

 

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,

Ah, ponajljepši san;

I moja žedna duša tim sankom joj se klanja

I pozdravlja joj dan.

 

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu

I krunidbeni pir,

I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu

U pola mora šir!

 

Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more

Posvećuje mi grud;

Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,

I... lutam kojekud.

 

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,

Zaorit ću ko grom:

O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,

To moj je, moj je dom!

Mojsije

"Izvedi narod moj, o Gospode,

Izvedi ga iz ropstva zlopatna

I skini mu s vjeđa pospanih

Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu,

Što zastire sad oči njegove!

Spomeni se da ropstvo nemilo,

Ko teško ono stijenje nadgrobno,

Na leđima mi tlači bratskijem,

I da nam ljuti naši krvnici

U utrobama djeci sudiše!

O, smiluj se, o silni Jehova,

Prokuni kletvom krvne silnike

I spasi narod moj, o Gospode!"

 

— A luda želja! da al' ljudska jest!

Da kunem kletvom krvne silnike,

Da bijem narod, a zbog naroda,

O stvore moj?! A zašto da bih ja

Zbog jednog stvora drugi kido stvor?!

Gle zapad tamo, istok amo gleđ'

I sjever ondje i ovuda jug,

A sve sam ovo napunio ja

Života klicom, svim je mio vijek

I svačije je pravo disati.

A ti sad tražiš sam da pogazim

U prirodi mi zakon najveći!

Al' da je tebi stati onamo

Početak gdje je mojem pogledu,

Tad vidio bi što je sićušna

Ta tvoja ljudska, krvna željica.

S visina mojih, ljudski jadniče,

Jednako mal je piramida rt

Ko rov, što neznan izbaci ga krt,

I bespomoćna sve je natega! — ...

 

"Nedohvatni su sudi, Gospode,

U kojima se nama pojavljaš,

I zakoni su tvoji vječiti,

A da bi crv tvoj mali, sićušni,

Sa stožerima tvojim drmao.

Davnina mrkla prošlost zastire,

Otkako si u svojem Edenu

Iz zemlje prvog stvora izveo,

Udahnuo mu dušu besmrtnu,

Al' to bi mrva s tvoje mrvice.

I od onda smo svi mi smrtnici

Komadić tvoga bića velebnog,

Pa sve što jesmo — sitni, maleni,

Al' tvog smo ipak bića čestica!

I čovjek eto gord sa rodbinstva

Sa vječitijim tvojim iskonom,

O, Gospode, o silni Jehova,

Ponosit diže čelo prevedro

I teži tamo gore nad zemlju,

Gdje meki, svilni plove oblaci

U zlatnom moru zraka sunčanih,

Gdje njegova je duha kolijevka.

Pa, Gospode, o reci, vječiti,

Je l' ljudsko čelo za to stvoreno

Da u prah pada ropski, kukavno,

I one ruke u koje si ti

U tajne svijeta postavio ključ,

O, reci, jesu l' tako slabašne,

Da nijesu vrijedne s tobom, Gospode,

A u čast tvoju, vladu dijeliti?

O, klanjam ti se, silni Jehova,

S visina tvojih sve je jednako

Na ovoj maloj sitnoj zemljici.

Al' kod nas ovdje, s našega pogleda,

Baš ravan nije piramida rt

Sa rovinama što ih diže krt,

I makar da je sve to natega!

Već pomiluj mi, silni Jehova,

Tu ludu, smjelu, ljudsku željicu;

Izvedi narod moj, o Gospode,

Izvedi ga iz ropstva zlopatna

I ne daj da ti stvor na oblik tvoj

U prahu leži, čelom puzeći!"

 

— Po riječima te poznam smjelima,

Da imaš krila koja uzvija

Plamičak sveti što sam potako

U srce prvog onog čovjeka

Dok boljim pojmom grlio sam svijet.

O, jadniče, kad prokleh onda rod

I sve što smrtna žena baštini

Od zagrljaja s muškim plemenom,

Zaboravih u srdžbi pravednoj

Da duh svoj u tom rodu ubijem,

Da utrnem mu onu iskricu

Što u grud sam mu svetu metnuo

Ko odliku u cijelom stvaranju;

O, neokajana moja pogreško!

Prikratio sam vijek besmrtni,

Al' ostade mu plamen iz neba

Ko zapreteni žar pod pepelom.

I bude katkad, pa se u srcu

Ko zublja žarka iskra razbukti,

I čovjek teži gore nad sebe,

Gdje meki, svilni plove oblaci

U zlatnom moru traka sunčanih,

Gdje njegova je duha kolijevka —

Al' bolno — bolno odmah osjeti

U svojoj gustoj kaljuži

Da ta mu bara nije tuđa krv,

Al' on da nije svojoj hrpi svoj!

I gle — kad tako već je ukleto —

I prokleto će navijek ostati, —

Smilovat ću se tvojoj željici,

Al' jao tebi što si želio.

I tebi baš što goriš plamenom

Od ideala silnih, vječitih,

Ta sjajna vatra crna bit će smrt,

Mrijeti ti ćeš kada počneš sam

U ideale svoje sumnjati.

 

I prosuo se narod pustarom

Ko oblaci od guste prašine,

Kad zaigraju kolo vjetrovi.

A šta je život — ko i pustara,

A šta su ljudi — ko i prašina,

A nad svim visi krilo udesa

I mota gore, dolje, upored:

I čas se prašina ljeska o suncu

I prelijeva se bojom šarenom,

A čas ga eno s blatom smiješana

I neviđena gdje u kaljuži

Pred silnim ljudstvom gorio je stup

Od crne zemlje pa sve do sunca.

A usred stupa žario se prst

Na ruci silnog boga Jehove.

"Ovuda!" — strašno grmio je glas —

"U obećani rajski Hanaan,

Kud teče mlijeko i slađani med!"

A narod božji gledao je stup

I šaptao: Baš ga j' lijepo vidjeti!

I sigrao se šale svakakve.

Al' što se trese gora sinajska

I što grmi strašnom pustarom?

Na hiljade su onaj čule glas.

Razumio ga samo genije,

Po drugi put si slušo osudu:

"I tebi baš što goriš plamenom

Od ideala silnih, vječitih,

Ta sjajna vatra crna bit će smrt

Mrijeti ti ćeš kada počneš sam

U ideale svoje sumnjati!"

 

I kad mu — divu — riječ gromovna

Ko šiljak oštri srce prosijeknu,

Kad okrenu se svomu narodu,

Da nađe tamo nade, okrepe,

Al' ono narod, božja odlika,

Sagradio si tele zlaćano

I tele slavi, a ne Jehovu!

"... Oprosti, vječni, silni, svemožni,

U naroda je krivi prorok prav,

I narodi su djeca velika

Što lako im je kupit igračke!

Oprosti im, o silni, o svemožni,

Izvedi narod moj, o Gospode!"

 

Nasmiješio se silni Jehova,

Al' ima smijeha kojim sužalost

Nad jadnicima suze prolijeva.

I smijeh taj je čuo Mojsije

Iz vatrenog stupa božijeg

Što sjajio je ispred naroda

Onuda kud je zemlja Hanaan

I gdje su preko brda velikih

Na medena polja puti vodili.

 

Tu navrh brda svijetli genije

Raširio je ruke brižljive.

Ožario ga tračak sunčani,

Ljepotom još ga osu Jehovu

Što geniji ga nose u srcu;

"O, evo tebi, izabran narode,

O, evo tebi zemlje rajevne,

Slobodu svetu tu da zagrliš,

Da srećniji ti budu sinovi

Neg' ti uz pune lonce misirske!"

 

Al' stoji svijet — i ko kad krošnjama

Polako stane vjetar zibati,

I sve to jače lišće uzdršće,

A granje onda stade pucati,

O, tako krenu žagor narodom

I ču se s hrpe glupa poruga:

— Aj, to je dakle zemlja Hanaan?!

I zato si nas vuko pustarom,

Da još nam za nju valja strmoglav

Niz ovo gadno brdo srnuti,

Da panemo na hladna ognjišta!

I tko je tebi pravo podao,

Slobodi da nas vodiš silovno

Po svojoj volji — ko na uzici,

Od lonaca iz zemlje Misirske?!

Problijedio je silni genije

I kroz srce mu ruglo prožignu:

Da, tko je tebi pravo podao,

Slobodi da nas vodiš silovno

Po svojoj volji — ko na uzici?!

Tek primio se srca očajno

I dvije mu oči suza zalije.

Još zadnjim trenom vid mu počinu

Na obećanoj zemlji Hanaan,

I glava mu se mrtvo obori.

A gromom grmnu riječ Jehove:

 

"I tebi baš što goriš plamenom

Od ideala silnih, vječitih,

Ta sjajna vatra crna bit će smrt

Mrijeti ti ćeš kada počneš sam

U ideale svoje sumnjati!"

Gospodskom Kastoru

Prostite, sjeni, lutajuć tihe na Letinu žalu,

Što ću pozajmit klasičnu strofu!

Majčica Gaea nešto je drukča negoli je bila,

Drukčiji danas treba Apolo.

 

Prostite i vi, Kastore dragi, gospodski psiću!

Drijemajte samo mekom na sagu.

Vani je zima (ne znam vam toga reći na pasju,

Al' vi ste uvijek istoga mnijenja!)

 

Sipa po vrašku! Kako li samo žmirkate važno!

Očito da se čudite nešto,

Kud' li se tragom vucare trome, prostačke psine

Podvita repa, kičme ko britva.

 

Skitnice jedne! gotove uvijek željno zavirit

Poganom njuškom u svakū tricu!

Peče vas, reko bih, ta zaboravnost, ali izvin'te,

Kastore dragi! Tempora! Mores!

 

Glete, na primjer, toga se nađe baš i u ljudi,

Što su to ljudi — sigurno znate;

Vidi se, vidi; uopće psić ste moderan posve,

Sve vam je jasno, način korektan.

 

Bah — il' je čudo: s vremena duhom pođoste naprijed

Sve je uzálud: odlična kuća,

Gdje vas je časna predala nekad na svijet majka,

Ne da se tako lako zatajit.

 

I kad su ljuske pale sa vašeg slijepoga vida,

Željeli nijeste pogledat u zrāk;

Prvi vam korak bješe da svojoj gospođi bajnoj

Laznete skromno gospodsku petu.

 

Zlatna metoda! Cjelovom tijem shvatiste život!

Meka vas ruka uze na krilo;

Cijela obitelj, odlična kuća i ekselenca

U vas je slavne vidjela dare.

 

Kad vas je koji majčin miljenik razmićen nešto

Obijesnim prstom ščepo za uho,

Vi ste mu odmah, psiću vanredni, gotovo, nježno,

Pružili drugo, repić podvinuv!

 

Zato ste tako legnuli meko, zato vam danas

Prolazi starost kao u loju,

U kut iz kuta, kako vam reknu, ali se zato

Ne pruža vaša šapa badava!

 

Eto, što znači biti psetancem odlična gazde!

Najlakše k cilju podvita repa!

Pitoma njuško, cjeluješ petu, al' se i za te

Mirisno peče masna kobasa!

 

I ja sam, evo, kreposti vašoj savio pjesmu,

Polažem lovor predà vās;

Slab je to darak, jestive više volite stvari,

Odlike više praktične vrsti!

 

Ipak vam — nè htēć uditi daljem napretku vašem —

U uho nešto šapnuti moram:

Sve mi se čini, da ste — uglàvnōm — svojom metodom,

Kastore, malko slijedili — ljude!

Bugarkinje

(1885.)

Si mon vers est trop cru, si sa bouche est sans frein,
C'est qu'il sonne aujourd'hui dans un siecle d'arain.
Le cynisme des coeurs doit salir la parole,
Et la haine du mal enfante l'hyperbole.
Or donc je puis braver le regard pudibond,
Mon vers rude et grossier est honnete homme au fond!^*
Auguste Barbier





Uspomenl Augusta Šenoe

Maglovit vel kad još mi dušu vio,
Djetinjstva kada grijali me danci,
Kad cvijeća šar mi svaki trn još krio,
I motali se svud još nevin-sanci:
Ah, svud kad milo smijalo se nebo,
I raj kad meni smiješio se cvjetan,
Kad nit sam žalbe nit utjehe trebo:
Tad nošah dar, a ne znah, kako sretan!

Izvjedljiv gled mi na sve željan pao:
I gledat stadoh neba kruge tajne –
I nevin uzdah odaslat sam znao
Pod one zvijezde - božje oči sjajne.
Oj, sve je nešto u tih prsih vrilo,
I čežnja srce morila je neka –
Al nisam znao, što se u njem krilo,
Al nisam znao, kakva kob ga čeka.

I drhtah krajem kao leptir šari,
A slatki nemir sve me nekud vio –
U prsih bukti, u prsiju žari,
Na javi snivah, u sanku sam bdio.
Tajnovit dah sve nosio me hitra
U krilo majke, sad iz krila njena;
Baš tako perce na lahorku titra
I dršće grana vjetrom polomljena.

Al u taj tren i pune ove grudi
Taj tajan dašak izdisat su stale,
Romonit glasak jedan ih probudi,
Trepereć s njega žice zaigrale!
Zaneso pjev me junačkog mu grla
I u svijest pjesma prenula me sveta;
To tvoj bje glas - oj, slavo neumrla,
To tvoj bje pjev - oj, diko našeg svijeta!

Poimat stadoh i svoj zanos rani,
Po cvijeću tvom sam kao pčela lijeto,
A duši novi zasinuli dani,
Otkada pjenje slušo sam ti sveto!
Ah, na tih pjesmah grudi moje mlade
Odgajale se ko na majke krilu,
I sretan čas, kad Bože meni dade,
Te tvoju začuh pjevalicu-vilu!

Na vrućem onom tvoga srca žaru
Ja učio sam, što je dar s nebesa!
I onom stoput začudih se maru,
Gdje plamna duša zemske brige stresa.
Ah, tebe, tebe nisu cijenit znali,
Ti mrtva glavo, al pjesniče živi,
Poimat sad tek genija su stali;
Al pravda zbori: nek se kaju krivi!

Ti trudne nama noći si žrtvovo,
Zaradit krušca dok si moro danju!
A tad si plaman i plamno maštovo
O Ijepšoj dobi, ljepšem ob uzdanju!
Gospoda naša raj su slađan snila,
Dok ti nam slavu pisao si znojem,
Al nisu onda nikad pomislila,
Da klet ćemo ih - a na grobu tvojem!

Baš živom željom nekoć sam se nado,
Da i mom oku čas će sreća donit,
Kad pred te čelo spustio bih mlado,
Kad geniju bih mogo se poklonit!
I čas je došo! ali, jao, jao,
Još prije tvoja slomiše se krila,
Kod križa tvog mi korak zadrhtao,
Nad grobom mi se želja ispunila!!

Al spavaj mirno; grob, gdje genij snije,
Vjekovita je knjiga otvorena,
U kojoj ljudstvo prerođeno štije
Zakonar svijeta po njem posvećena!
Ah, daj, da i ja na toj stazi mojoj
Božanstvu s grijeha ne budem si kriv;
Nek duh se misli uvijek klanja onoj:
»Vilovat dovijek, il mrtvovat živ !«


______________________________ ___

"Ako je moj stih preoštar, ako mu je izražaj neobuzdan,
To je stoga što on zvuči dan danas u vijeku mjedi.
Cinizam srdaca mora okaljati i riječi,
A mržnja zla mora rađati hiperbolom  (pretjeranošću),
Sad mogu prkositi stidljivom pogledu.
Moj surov i grub stih je u svojoj biti pošten!"

Hrvatskoj

Raskrivaj se, raju, planite, nebesa,
S anđeoskog plama u tom trenu svetom,
Kad s nje kopren skidam - u prah, oj, čudesa,
U prah pred tim boštvom, pred tom ženom spetom!
Suzna su joj lica, o ruku joj visi
Sa krvavog gvožde zarđalo znoja - - -
Je l' to tebe gledam, jao, kakva li si,
Izmučena majko, oj, Hrvatsko moja?!

Na skršenih daskah drhturiš li tako,
Kraljice moguća, nesretna i tužna,
Poduprijev si glavu, trajuć kojekako,
Tuj li, majko, čekaš čas pokopa suzna?!
Oj, zar zbilja misliš, da ti usnut valja,
Oj, zar zbilja ćutiš, grob da čeka tebe?
Lažna ptica kuka: prah da zadnjeg kralja
I budućnost našu zauvijek pogrebe!

Ne! ti nisi tužna, jer o žiću dvojiš - - -
S tegotnijih rana padaš u očaje!
Ko silovit vihor ti uzdahe rojiš –
Al da kuneš sina, srce ti ne daje!
Gle, to srce, majko, milosrdnog dara,
Mileno i krasno kao doba cvjetno,
Gle, to srce puno nebeskoga žara,
Mila moja majko, nije, nije sretno!

Što ćeš? je l' da kucaš neljudem o vrata,
Da moljakaš ono, što te Bogom patri - -
Joj, ta tebi mnogi ne bi od Hrvata
Dao ni da žila otopiš o vatri!!
Već bi klete ruke pograbile tebe,
Uz konopac da te preprodadu griješno;
Što da majka ti si - mareć tek za sebe,
Osim zvonke kovi, sve je njima smiješno!

Već ti gledaj, majko, gdje pred tobom padam,
Sretan, jer bar tebe majkom zvati smijem!
Tuj u krilo tvoje mlado čelo skladam,
Tuj o tvojem vratu dug zagrljaj vijem!
Sve je moje pusto, cijelim, majko, plamom
Pred tebe se spuštam, jer si sve mi milje;
Jednom dušom dišem - tebi žrtvovanom,
Jednu crkvu imam - tvoje to okrilje!

Tuj ti mlađan kažem: da nas ima dosti,
Prokušanih bijedom, odojenih jadom,
Što ne ćemo živit kao od milosti,
Već podignut tebe ma i krvnim radom!
Do trpećeg križa oko svih nas nosi,
Zapinjuć o čelo propetom božanstvu,
Zavidna nam usna krunu onu prosi - -
Nek bi tebi bili, On što čovječanstvu!

Oj, Hrvatsko sveta, kad ću tako za te
Pod žrtvenik klonut čela moći vedra?
Kad te, majko, traci slobode pozlate,
I mrtva će meni uzdrhtati njedra!
Možda za te slave ti ćeš, tugo moja,
I moj uz grob stati pa zaplakat tio:
» Snivaj, tužna žrtvo, iza nepokoja —
Mrtav si mi ponos, živ mi vjera bio! «

A sad, majko mila, dok se jošte bijem,
Daj, da s puta tvoga nikad ne bih skreno;
Pusti, da ti ruke o vrat slatki vijem –
Ta da tebe nemam, jur bih davno sveno!
Ti me tako krijepi, ti me vodi sobom
Kroz trnje sve tamo, gdje je slava tvoja –
Da uzmognem, majko, vragu ti nad grobom
Kliknut:» Zdravo, sretna, oj, Hrvatsko moja!

Narodu

Utri drijemež - speta žrtvo!
Pa na grudi padni te - -
Zgrijat ću ti srce mrtvo i te prsi zamrle!
Kad za nikog žara bilo ne bi,
Za te, rode, plamtio bi plam!
Dođi, sad ću da otvorim tebi
Gorkih mojih uspomena hram - -
Gleđ: tuj groblje - vel još po njem prši,
Na njem piše: Pokoj sreći tvojoj!
Tekar drhtne - - pa se gubi - -
I ko kada srce pukne,
Mojom crkvom kobna ptica hukne - - -
Pustara je suha, gluha,
Pepeo se po njoj širi,
A sred toga groboduha
Bijedan grobak u jad viri ...
Mil to grobak, gdje sam - jao!
Svoju sreću pokopao!
Al bje jednoć, kad sa oka moga
Gorka suza na taj grobak kanu,
I grobak se ganu,
A iz suze te
Proniknula klica - -
Pa od tada - gle –
Sjetno dršće grana ovih ispod hvoja:
Spavaj mirno, ti ljubavi moja!
To je mjesto sveto
Paklu oteto,
Amo, roblje speto,
Amo, siroto! Amo, amo, mučenici,
Koji trpe, amo, svi!
Svi smo u svom prognanici,
Jer nam duša podla nij'!
Ovdje ćemo trpit,
Ovdje ćemo stradat,
Grob na grob nahrpit —
Ali - se i nadat!
Jer nij' sramno, kad te crni vraže
Poput crva nogom gazi kletom;
Kukavicom tek te slabost kaže,
Kad ko crv si svijo se pod petom!
Sred tog mira, sred tišine gluhe,
Diži uvis ruke suhe!
Tuj ćemo se molit,
Tuj ćemo žalovat,
U tom hramu gojit ćemo dušu,
Koja će nam lanac krut otkovat!
I tuj ćeš se, žuljna ruko,
A na glavu spustit moju:
Nek bih plako, nek bih kuko,
Tugu samo ćuteć tvoju!
Zavjet ću ti tuj ponovit,
Tuj ćeš, bijedo, mene blagoslovit!
Oh, moj puče, janje ti mileno,
Na zaklanje davno povedeno,
Dođi k meni u samoću moju,
Da u dušu ja zaronim tvoju.
Ti kad živiš - i ja onda žijem,
Ti kad trpiš - mir i mene mino,
Ti kad mriješ — i ja onda mrijem;
Tvoj sam čitav, bijedna domovino!
Dođi amo, ta i usred jada,
Kad se s tužnom tužna duša sklada,
Sreća niče!
Dodi amo, bolni mučeniče!
Jedna kap nam bit će pilo,
Dijelit ćemo koru istu,
A na nebu jednom Kristu
Molit će se usne milo:
Nek u jedno braću složi
Košto jedan tek je prijestol boži!
Jošte ljube ove prsi moje,
Ma da srce na prelomu pati,
Mlado čelo jur mi krvavo je,
Al će za te još krvarit znati!
Oj, na grudi zagrljaja mlada
Svinuti ću milione jada;
Što još drijema - daj probudi, Bože,
Što je budno - to jače ražari,
Preni braću, da se slogom slože,
Osvijesti nas, osvetniče stari!
Ta od Soče do Dunaja hladna,
Sve od Drača do Rabice vode,
Svud su braća i jednako jadna,
Al dost' jaka da Kaina rode!
Sve se trga - vjeru zmiji daje;
Joj, Hrvata Hrvat ne poznaje!
Ali amo i oćuti jade,
Kako grud mi nad neslogom pati;
Ljubav moja nek ti svijesti dade,
Pojmit ćeš ju, pa se ne ćeš klati,
Već ćeš kleknut, rascjepkani rode,
Uz zastavu hrvatske slobode!
Dođite mi - Ijubav grijehe prašta,
Svi ste bijedni, svi sirote moje;
Spoznajte se, djeco siromaštva:
U bratstvu nam ime veliko je!
Na ljubavi, mučeniče moj,
Osušeni cvjeta lovor tvoj,
U vijenac se posavija sveti –
Uzdaj mi se, puče razapeti!

Radniku

Amo ruku, bijedniče, podaj sada,
Amo ruku, žuljeve da ti mučne
Moja usna drhtava pri tom vidu
Poljubi srčno!

Izjav suda, kojim nas nebo kivno
Za grijeh prvi u raju prvom prokle,
Na tih žuljih, krvavih na tih brazdah
Upisan viđam - -

Sve, oj, patnje, kojimi rod je Ijudski
Boj vojevo veslajuć k cilju svomu,
Sve te jade povijest tebi samo
Skleše o čelo!

Vijekom mučen, izmučen nikad - stojiš
Ko spomenik, po kom je vječna ruka,
Pero svoje umačuć nam u suze,
Pisati stala

Naših jada bezbrojne duge liste,
Našeg žića krvavih priča jato,
Naše boli uzdahe, poput vihra
Svemir što pune.

Takav stojiš - isklesan kao mramor,
Il se misliš do Boga vinut tajnog,
Pa mu s glave skinuti krunu, vječnog
Vladanja znamen!?

Na njoj kušat, ne bi l' u magli onoj,
Što mu s čela omagli plamno zlato,
Čitat mogo buduću sudbu svoju,
Što li te čeka!?

Ali miruj! ne znam ti kakva nebom
Krvca struji - meni se modrom kaže!
Zemlje drž' se - tuj si mi sijao znojem,
Tuj ti i žeti!

Pa mi pregni, žuljne si dlane protri,
Znajuć dobro: čovjek da pravi ti si,
Kralj i care s prosjakom da su bijednim
Braća jednaka!

Nema druge - žena nas sviju rodi,
Jednim prahom otekla noga gazi,
Kud i carska zlata se kola vrte...
Svi smo jednaki!

Dok nad svimi jedno se nebo penje,
Dok nas na svijet rađaju svih bez krune,
Dok se isti kroz kosti vlače crvi - -
Razlika gdje je!?

Ustaj, brate! predsude neka padnu!
Vijek to pita, prosvjeta pravo traži,
Ustaj, brate, žezlo će strunut prije
Drenova štapa!

Pa kad jednom uz druga druže prođe
Miran, svijestan, slobodan i bez straha,
A da ropski ne bude sagnut moro
Poštenih pleći -

Tad će Bože rajskog sa svojeg visa
Smijeh sa lica, patniče, odat tebi,
Pa će šapnut: »Savršen sada svijet je,
Radnik ga stvori! «

Stoga amo, junače, podaj ruku,
Da ti na njoj žuljeve one krvne
Svomu čelu pritisnem, ko pobožnik
Svetačke moći!

Pa mi spoznaj: željezo kuda uz znoj
Marno pade, tuda čudesa niču!
Ti si pozvan svim nam budućnost stvarat,
Ajd - pa ju stvori!

Hrvatskoj majci

Hrvatice, oj, kćeri roda moga
I mučeničkog naroda ti nado,
Ja mukom istog zaklinjem te Boga,
Sad čuj mi glas - i svij ga srcu rado.
Znaj, djeca tvoja dar su samog neba,
Za osvetnike da odgojiš plod:
Ta sad il nikad značajeva treba
Taj izmučeni i nesretni rod!

Hrvatska majko, još za mladih dana
U grudi sinku jal na vraga dubi;
Nek pravde plamom plane na dušmana,
Nek narod svoj ko duše spas obljubi,
Nek omili mu hladni cjelov smrti;
Nek uhu njeg'vom privikne se plač,
Da mirnom dušom krivdu može strti,
Kad u ruke mu pravda tisne mač.

I pričaj njemu: kakva bje nam slava,
I pričaj njemu: na što sad smo spali,
O krvniku i odsječenih glava - -
I o svem, čim su nas darivat znali!
Da, sve te, majko, riši mu strahote,
Što Hrvat ih je pretrpio rob;
Da u odbiru smrti il sramote
Svom dušom rađe on izbere grob!

Oj, pazi njega, sva nam on je nada,
Budućnost na njem temelji se zlata,
Nek vikne jadu, nek zarana strada;
Jer patnje samo čeliče Hrvata!
Nek s ljutim mlad se pobratimi gladom,
Ko tvrda neka otvrdne mi hrid –
Tko zarana si srce krijepi radom,
Tek od tog rodu može biti prid.

I gledaj: ravnoj nek je vjeran stazi,
Poštenje nek ga u životu vodi,
Ko rob tek niska kukavica plazi,
A gnusan podlak dušman je slobodi!
Nek junak vazda čvrste bude volje,
Slobodan svud nek svijetu kaže duh,
A tvrdom nadom: da će biti bolje,
Pošteni nek si, majko, sladi kruh!

Pa osveta kad barjak digne sveti,
Kad kliknu braća: »S Bogom i Hrvati!«,
Ti prije neg ti u krv šin se sleti,
Ko majka mač ćeš osvetni mu dati!
A tad mu reci: »Rađe, krvi moja,
Nek mlada tebe crni skrije grob,
Neg majci da se vratiš sa razboja
Ko kukavica il ko podli rob!«

Da, timi glasi sina si otprati,
Hrvatice, na vraga u boj svoga,
Pa dobitnikom ako ti se vrati,
Ko sretna majka proslavi si Boga.
I lovor-vijence u tu splići slavu,
Da slobodan si tim ovjenčaš krov - -
I vjeruj, tad ko majku će te pravu
Potomstva sretnog slavit blagoslov!

Senju-gradu

Čelik-značaj, zmaj plamenit,
Kad je gonit crna jata,
Na braniku lav korenit,
Ti se dižeš, div Hrvata!
Vedro čelo
Kažuć smjelo
I uskočki strojan lik;
Nekoč-pažen,
Danas-gažen,
Ah, slobode mučenik!

Uz zagrljaj sinjeg mora
Razastro si bijela krila,
Tuj »orlovskih« podno »gora«
Sloboda se porodila,
Kad je davni
Uskok slavni
Tuj oštrio handžar ljut;
Kad je dičan,
Boju vičan,
Odbijao okov krut!

Ko anđela lik stražara
Kruna kruni čelo tvoje,
Gdje se Nehaj, slava stara,
Ponad tebe nadvio je!
Ne, moj rode,
On slobode
Nikad nije bio strah!
Vijek joj cio Vijence vio
Pradjedova braneć prah!

Sva ti prošlost slave bajka,
Vječnog traja i pameti,
Kad uskočka znala šajka
Moru pričat ob osveti.
Markov-lave,
Turske glave
I valovlja krvav vir,
Kad ti ljudi
Plamnih grudi
Čudan znali slavit pir!

Ko » orlovske « čvrste stijene
Još poštenje tvoje traje;
Duše plamne, neskučene,
Senjski sin se svud poznaje!
Plamna oka,
Burna skoka,
Kad se strmi roda vrag –
Zanos velik,
Značaj-čelik
Tvoj ovjenčan rađa prag!

A uz tvoje sine smjele
Vijek svoj viju krasne kćeri,
Krvi zdrave, žarke, vrele,
Materinskoj vjerne vjeri;
Da Hrvata
Zanos hvata
Uz tih vila rajski roj;
Oko sijeva,
Kad te djeva
Na osvetni budi boj!

Poput bure s tvojih krši
Zna te prenut slava stara,
Kad se 'spuni i prevrši
Mjera podlih tih hotkara!
Val potresa
Kraj, nebesa,
Smrt i užas zijeva svud;
Himba pada,
Pjev se sklada,
Slobodnica plamti grud!

Sputaše te, lava jaka,
Jer ti duša podla nije,
Pa te kolju siromaka
Doklaćene tuđe zmije - -
Al - niz krši
Tvoje prši
Povjesnice glasak čist:
Otkad posta,
Vijek ti osta
Neokaljan lovor-list!

Senju-grade, naša diko,
Zlata kruno svih Hrvata,
Duh slobode, s tobom niko,
Jur se slavnog stijega hvata!
Naprijed - s Bogom,
Bratskom slogom,
Vijenac će ti čelo vit;
Dan kad sine,
Ropstvo mine,
Ti ćeš, grade, sretan bit!!

Na nehaju

Bijaše noć — kad s nehajskog mi visa
Na tamno more mutan pogled pao,
Kad zirnuh okom preko onog klisa,
Slobodu gdje je Uskok branit znao - -
Bijaše noć — kad goli gledah kamen
I slušah žamor rodišta mi draga,
U duši sveti plamtio mi plamen,
A gorak uzdah proklinjo mu vraga!

I stajah tako... plakat mi se htjelo,
Da, plakat sudbu toga kamen-grada,
Otajnim strahom drhtalo mi tijelo,
A srce tisuć ovilo mi jada - - -
Pa klikoh: Tako i sjećaju se tebe
I tvoje slave nekadanjeg sjaja,
Kad za drugog si više neg za sebe
Ti krotit znao i lava i zmaja?!

Da, - sve je prošlo, a od sreće tvoje
Tek jedan osta tvojoj djeci znamen:
Poštenje čisto kao sunce što je
I značaj tvrđi nego živac kamen.
To svet ti zapis - za njim da mi segneš,
Ta u njem stara orlovska ti snaga,
Pa nemaj straha, pošteno li pregneš,
Ti vijek ćeš svoga odrvati vraga!

Umukoh - zanos svladao me mlađan,
I snatriv klonuh pod te zide slavne,
Oćutih pokoj, gdje me blaži slađan,
I zgledah slavlje posred noći tamne:
Naoko narod skupio se bratski
Baš na povrate sa krvava pira,
Potreso srci usklik je hrvatski,
Jer krvlju rob se dovinuo mira!

I prenuh se - sa nehajskoga visa
Na tamno more mutan gled mi pao,
I zirnuh okom preko onog klisa,
Slobodu gdje je Uskok branit znao ...
Pa kliknuh: Ne zdvoj, uskočki moj grade,
I tvoje sunce ogrijat će vrata,
I tvoje ti ćeš preboliti jade,
Kad sine zora slobodi Hrvata!