Molitva druga

Dragi Mlaðene!

Ispade kao porucen Suleta Skokovic, da ti posaljem ovo pisamce po njemu. Pisem u velikoj presi, pa moram odmah preci na ono najvaznije. Mnogo sam, Mlaðo, ljut na tebe. Nacuo sam da agitujes po selima oko Trebinja i Bilece i da krivicu za ustaske zlocine svaljujes na predratnu vlast i upravu i da stalno ispiras usta "velikosrpskom hegemonijom". To mi je tesko palo i ujelo me za srce. Proturas i siris istu laz kao i ustase, s tom razlikom sto je tvoja laz mnogo opasnija. Govoris u ime Rusije, pozivas se na Rusiju, pa ce ovaj poklani i sluðeni svijet jos i da ti povjeruje.

Znas dobro: Rusija mi nikad nije bila manje na srcu nego tebi i nikad nijesam volio Aleksandra. Bio je samoljubiv, prepreden, prijek, srebroljubac, licemjer. Vise nesrecan nego srecan spoj dvije krvi koje je u sebi nosio, Karaðorðeve i svoga ðede Nikole. Sve mu se to moze prebacivati, ali to da je bio "kralj hrvatozder" i da je bio zaveo "velikosrpsku tiraniju" - to, dragi Mlaðene, nije istina.

Ti si se, moj Mlaðo, tek bio rodio kad je osamnaeste, poslije proboja Solunskog fronta, nasa vojska oslobodila Srbiju. Vrhovni komandant, regent Aleksandar, naredi nam da stanemo na Drini i da cekamo. Sta da cekamo? Ujedinila se Crna Gora sa Srbijom, prisajedinila Vojvodina. Svabe i Austrijanci bjeze preko Bosne, Slavonije i Hrvatske, a mi na Drini cekamo. U Mostaru, Nevesinju, Sarajevu, Banjaluci, u Splitu, Zadru i Sibeniku ustalasao se narod i, kao jedna dusa, trazi ujedinjenje, preklinje nasu vojsku da dolazi. Ama, osta gluv na te molbe regent Aleksandar. Kasnije sam doznao da su mu Francuzi i Amerikanci sirili pod nosom mapu Balkana i nudili da sam nacrta granice Srbije. Aleksandar je odbio. Kunjali smo na Drini, usanceni ne pred neprijateljem, vec pred svojim zemljama u koje nam je put bio sirom otvoren. Deset godina prije toga, kad je Bec prigrabio Herceg-Bosnu za sebe, umalo Srbija ne zarati s Austrijom. Poslije Kumanova, Bregalnice, Cera, Kolubare, Mojkovca, Albanije, Vida, Krfa, Soluna ... poslije milion i po glava koje izgubismo, i posto slomismo Austriju, Tursku, Bugarsku i Maðarsku, poslije svega toga, kad vise nije bilo otpora i kad su nas Herceg-Bosna, Lika, Kordun, Banija i Dalmacija iscekivali rasirenih ruku i u suzama, Aleksandru na Drini pokleknuse koljena. Naredi da cekamo. Da cekamo dok se u Zagrebu proglasi stvaranje izmisljene i nepostojece drzave Slovenaca, Hrvata i Srba, sa kojom cemo da se ujedinimo. Ne sce Aleksandar da prosiri Srbiju, ne sce da Srbiji prisajedini srpske krajeve, nego dopusti, dodvoravajuci se Hrvatima, da oni, iako porazeni u ratu, ravnopravno i vise nego ravnopravno uzmu ucesca u stvaranju nove drzave. Nikad Ante Pavelic ne bi ni usnio da se pruci do Drine, samo da mu srpski kralj "hrvatozder", osamnaeste, ne nacrta mapu buduce, ove sadasnje, ustaske drzave!

Dvadesetak hiljada hrvatskih, muslimanskih i slovenackih oficira i podoficira, koji su se u proslom ratu borili u austrijskoj vojsci i protiv Srbije, nasa vojska je, osamnaeste, kao bracu roðenu, primila u svoje redove. Sa istim cinom koji su imali. Aleksandrovim ukazom mnogi su i unaprijeðeni. U isto vrijeme, u nemilost su pali mnogi srpski oficiri, cak i generali i vojvode. Mnogi junaci i mucenici sa Cera, Mojkovca i Kolubare ne mogose da dobiju ni sluzbu u novoj, jugoslovenskoj, vojsci, ni penziju, ni bilo kakvu nagradu. Sretao sam i viðao Solunce kako prose po Beogradu. Pricao mi je covjek da je majka Gavrila Principa prosila u Sarajevu. Zena-heroj, Milunka Savic, jedva se zaposlila kao cistacica u banci ... samo ti, plasim se, i ne znas ko je bila Milunka Savic, moj Mlaðene.

A ne znas, vjerujem, ni ko bijahu dr Vladimir Prebeg, ni nadbiskup zagrebacki dr Ante Bauer, ni dr Janko Simrak, ni dr Tugomir Alaupovic, ni dr Antun Korosec, ni Nikola Preko, ni Ademaga Mesic, ni dr Ivan Saric ... mogao bih ti do zore reðati imena tije i takije, koji su, cetrnaeste, od Ljubljane do Drine, podarakavali i drazili narod protivu Srba i Srbije. Tako uzasna bijase velikosrpska hegemonija i strahovlada, da su svi ti srbozderi, svi ti zlikovci i nasi najveci dusmani, nagraðeni visokim polozajima, najvecom cascu i od glave do pete posuti ordenjem. Sjetih se: ne znas, mozda, ni ko je Marko Natlacen? To ti je, Mlaðo, onaj koji je, u julu cetrnaeste, sknadio pjesmu Srbe na vrbe i koji je, za vrijeme srpske strahovlade i hegemonije, postavljen za bana Dravske banovine!

Da ministruju, to nije moglo zapasti ni vojvodu Stepu, ni serdara Janka Vukotica, a svog ðeda, crnogorskog kralja Nikolu, Aleksandar je pogazio kao ponjavu. Kad je bilo stani-pani i biti-ne biti, Nikola je, bez razmisljanja, zagazio u rat na strani Srbije. Ne falim ga ja zbog toga, taman posla da to nije ucinio. Srpstvu se radilo o glavi i kralj Nikola, sve i da je htio, od srpskog naroda u junackoj Crnoj Gori nije smio da postupi drukcije. Kad stize pobjeda, jadni Nikola izgubi i krunu i domovinu. Voljom naroda krunu, ali voljom unuka domovinu. Odrastao je Aleksandar u ðedovoj kuci, na Cetinju. Ne dopusti, ipak, starcu da se vrati kuci, ne ispuni ni ðedovu zelju da mu prenese kosti u Crnu Goru, da pocivaju izmeðu Stojana Kovacevica i Novaka Ramova, u niksickom manastiru ... Mozda i grijesim dusu, ovo za Nikolu. Pricao mi je prije neki dan pop Perisa kako je njemu, pred sami ovaj rat, pricao pod Ostrogom nas patrijarh Gavrilo Dozic kako je njemu, uoci svog zlog puta u Francusku, Aleksandar pricao kako ce, cim se vrati iz Pariza, prenijeti ðedove kosti u Niksic i sahraniti ih uz sve pocasti koje Nikoli kralju, Nikoli junaku i Nikoli ðedu pasuju i dolikuju.

Taman da je tako, opet stotinu voda ne moze oprati Aleksandra. Ulagivanjem Vatikanu, Hrvatima i Zapadu, Srbiju pobjednicu ostavio je bez pobjede i sahranio sve nase nade od Kosova! Iz inata, ja sam na svijem izborima glasao za Radica, potlje i za Spaha i Maceka.

Napadaj bivsu vlast zbog visokih poreza seljacima, zbog bijednih zarada radnika, zbog besposlice, zbog mita, kurvarluka i pokvarenjastva, psuj je zbog toga i ja cu da ti pomognem. Mnogo ima crnog da joj se prisije, pa nije potrebno da se knadi i nadodaje. I to da je voðena protivsrpska politika, i to je istina. Ali velikosrpska, to je, Mlaðo, vise nego neistina.

Po cemu su to Srbi bili privilegovani? Da nijesu, mozda, placali manji porez nego drugi, da nijesu lakse dobijali sluzbu, da nijesu zabranjivali Hrvatima vjeru i rusili domacim Turcima dzamije? Jesmo li takli ikome u imanje, u Boga ili obicaje? Bili smo prvi samo u jednome: imali smo najvise zatvorenika i sirotinje. U toj velikosrpskoj drzavi, tamnice su najvise punjene Srbima: komunistima, Nikolinim pristalicama u Crnoj Gori, Apisovcima i Soluncima u Srbiji! Hrvati se borise i dobise svoju banovinu, svoju drzavu, iako je hiljadu godina nijesu imali. A mi, nesrecnici, ukinusmo i nikad ih ne obnovismo - i Crnu Goru i Srbiju. Pa i vi, komunisti, izboriste se za hrvatsku i slovenacku kompartiju, a ni sada, koliko ja znam, nemate takvu zasebnu stranku za Srbiju. Taman i kad bi nestalo srpskog naroda, opet bi Vatikan, Zagreb i takvi kao sto si ti trubili i bukali o srpskim povlasticama i srpskoj hegemoniji! Samo da nije te mrznje prema srpstvu, koju mi nicim i nikad nijesmo skrivili i zasluzili, ja bih, dobro znas, jos davno prisao Komunistickoj partiji.

Imas vise skole od mene, ali stariji sam i duze pamtim, Mlaðene. Prepjesacih od Stambola do Splita i od Soluna do Sent Andreje. Svuda sam slusao gusle, viðao nase crkve i nase grobove. Vise od pet vijekova branili smo katolicku Evropu od azijske kuge i bili pred tom istom Evropom, pred Becom i Rimom, citavo stoljece bedem njihovom, na istok, macu i nadiranju. Pola naseg naroda prihvati tuðu vjeru, rimsku ili tursku, ali mi, nikada, i ne pokusasmo da silom nekog sebi prevedemo. Èak ni da nasu pokatolicenu i poturcenu bracu u ðedovsku vjeru povratimo. I nikad na kolektivni zlocin ne uzvratismo zlocinom. Nestajalo nas je, topismo se pod udarcima ognja i maca, ali i tada i kasnije, kao pobjednici, kad smo mogli da se osvetimo i da se naplatimo, mi smo, umjesto maca, potezali - Jevanðelje. Na svoju stetu, vazda smo nastojali da ugodimo slabijem od sebe. I vazda smo bili slijepi za onu granicu koja dijeli brata i zlobrata, glupost i milosrðe! I sta docekasmo? Pune nas, evo, jame i plivamo po svim rijekama, Mlaðene!

Da progledamo i da se osvijestimo, ni to nam, izgleda, ne pomaze. Agitujemo protiv sebe i koljemo sami sebe - ja danas samo tako razumijem svaku natuku o srpskoj tiraniji i velikosrpskoj hegemoniji. Kao da smo bez pameti, kao da zelimo da nas nestane!

Bec i Rim, Bec i Rim su to izmislili, crni Mlaðene! Od Karaðorðeve bune, cim im zaprijeti opasnost od nase slobode, nista drugo i ne rade nako sto knade lazi protiv Srba i Srbije. Mucni glavom i otvori sirom oba oka: ne daj, sinko, da te u tu laz ubijede. Svi koji danas tranjasaju o nekakvoj srpskoj tiraniji i hegemoniji nece nista drugo nako da dokazu svijetu kako ustaski noz i nasa kasapnica nijesu bez razloga. Kumim te Bogom, Mlaðo, ne ucestvuj u tome. I ne petljaj Rusiju, nikad ona nije imala veze sa tijem.

Agituj za slogu sa Hrvatima i muslimanima, nije sav narod kriv, i ja to pozdravljam. Prvi cu na tu stranu da se okrenem. Agituj protiv ustaskih zlocina, ali ne pravdaj nicim zlocine!

Rukopis, viðeces i sam, nije moj. Ja sam diktirao, a pero je drzao Uros Vukotic, sin kneza Lazara iz Ljeskovine. Na svoju ruku, on je prepravljao i neke moje izraze: to sam vidio tek sad kad mi je pismo procitao. Moje su misli, samo sto ih je Uros sklopio ljepse i ucenije.

Kod kuce, u Vilogradu, svi su dobro i zdravo. Majka ti je bila malko boleciva od one njezine reume. Filip se sprema za kosevinu zita i nije mu bas pravo sto te nema kod kuce, da pomognes. Kosulju, koju saljem uz pisamce, sasila ti je ujna Ikonija.

Primi puno toplih pozdrava, Tvoj jedini ujak, Mitar Zeravica, Ljeskovina, na Ilindan 1941.

Dragi ujace!

Evo ti saljem ovo pisamee po drugu Vidu Stupicu, iako sam se dugo premisljao da li da ti odgovorim.

I ja sam mnogo, mnogo ljut na tebe. Pametan si i covjek od ugleda: prosto, ne mogu da zamislim ko ti pomuti mozak, te si ovako obnevidio?! Zar ti, zbilja, u ovim odsudnim trenucima po sve narode koji zive u Jugoslaviji, nemas presnijeg posla nego da se prisjecas jednog imperijalistickog rata i navodnog srpskog mucenistva i milosrða? Reci cu ti odmah nesto i zelim da ovo upamtis: tebe sam, kao svog ujaka i cestitog domacina, vazda volio i postovao, ali nikad ni prebijene pare nijesam davao ni za tvoj Solunski front, ni za tvoju Drinu i Karaðorðevu medalju! Ona Jugoslavija, za kojom ti prosipas suze, bila je ljudska robijasnica i zasluzila je da propadne. Nastupio je istorijski trenutak da stvorimo narodnu, slobodnu i srecnu Jugoslaviju!

Ali, kako da je stvorimo? Zar tako sto cemo roniti suze za Kraljevinom, koja je omrazena meðu svim svjesnim elementima, u radnickoj klasi i svim nesrpskim narodima! Hocemo li, ujace, privuci Hrvate, Slovence, muslimane i ostale da podrze ustanak tako sto cemo agitovati da u Kraljevini nije bilo velikosrpske hegemonije i sto cemo im nabijati na nos Cer, Solun, Mojkovac i ostale srpske pobjede? Ili tako sto cemo ih obasipati lazima da Aleksandar (iako je mogao) nikad nije zelio da stvori Veliku Srbiju?

Sto ste cekali na Drini? Zbilja, ti to ne vidis? Zato, ujace, sto je francuska burzoazija nudila srpskoj burzoaziji da odsijece za sebe samo do Une i Sibenika, a ovoj potonjoj je to bilo malo, jer je htjela sve do Graca i Sezane! To je htjela i to je, navodnim ujedinjenjem, sve gotovo i dobila. Iza parole da su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan narod sa tri imena, krila se podmukla glad za velikosrpskom hegemonijonm. Vremenom bi, samo da joj se ukazala prilika, srpska burzoazija od Hrvatske i Slovenije ucinila ono isto sto i od Makedonije: pretvorila bi te zemlje u srpske provincije!

Komunisticka partija je, polazeci sa klasnih i internacionalnih pozicija, stalno upozoravala da je ona i onakva Jugoslavija u svakom pogledu bila nenarodna i ukazivala na put koji ce ugnjetene narodne mase i pokorene nacije dovesti do osloboðenja i pobjede. Pred ostvarenjem tog cilja, upravo se nalazimo. Ali, ustanak ce propasti ako ga hrvatske i muslimanske siroke narodne mase ne podrze. Mi moramo da ih ubijedimo i na djelu pokazemo da smo za istinsku ravnopravnost i bratstvo i da smo zakleti, iskreni protivnici velikosrpske hegemonije! Njihovu sumnjicavost i opravdani strah mi moramo da razumijemo. Drug Lenjin nas je naucio: bolje je presoliti na racun manjih naroda, pa makar onom vecem ostalo i nedosoljeno!

Da si ovdje, sa mnom, brzo bi razumio da postupam pravilno. Narod guta ocima svaku moju rijec: prvi put od kapitulacije Jugoslavije, Srbi, muslimani i Hrvati na mitinzima se okupljaju zajedno. Formirao sam partizansku cetu, za sada samo od Srba, ali su juce dvojica muslimanskih momaka izrazila zelju da stupe u nase redove. Samo polako, strpljivo i pametno, pa nece zlikovac Pavelic uskoro imati na koga da se osloni!

Umjesto sto mi saljes ovakva pisma, korisnije bi bilo da po selima i zbjegovima agitujes za novu pobunu. Ovakvo stanje, mi po brdima i sumama a ustase i Talijani po varosima, nece jos dugo da potraje. Okupator i njegove domace sluge koriste ovo zatisje da se za novu ofanzivu pripreme. Ne smiju nas iznenaditi, moramo prvi da napadnemo! Narodu treba objasniti da ce ga sada voditi komunisti i da ce novu bunu i nasa muslimanska i hrvatska braca da podrze.

Rusija krvari i zove, ne smijemo da oklijevamo! Pomozi, ujace, drugovima koji ce, po zadatku nase slavne Partije, ovih dana biti upuceni u Gacko i Nevesinje. Budi im pri ruci i podupri kad stanu da agituju. Ne naklapaj sa njima (kao sto si bio pokusao sa mnom) o hrvatskom izdajstvu, srpskim ranama i uzaludnim pobjedama. Ne tjeraj Pavelicu i one koji to nece, ne odmazi ako vec neces da pomognes!

Drug Vido ce ti, kad stigne tamo, objasniti sve opsirno. Molim te, dragi ujace, da bez Vida ne cinis nista i da se o svemu sa njim posavjetujes.

Pozdravi moje kod kuce i sve u Vilogradu. Kazi Milki da cu joj, cim oslobodimo prvu vecu varos, nabaviti neku mast protiv reume. A ocu prenesi da se ne ljuti i da ne pukce. Neka podmaze pusku i ceka da ga pozovem. Za dvije, najdalje tri sedmice, opet ce buna u Hercegovini. Poruci mom Filipu: presniji su ustanak i narodna sloboda od kosevine! A ujnu mi poljubi zbog kosulje.

I jos nesto. Pises mi da ne petljam Rusiju u moju agitaciju oko velikosrpske hegemonije. Rukovodstvo nase slavne i junacke Partije, upamti dobro, ne radi nista protivno direktivama iz Moskve, od genijalnog Staljina i nepobjedive Kominterne! Bolje oni, ujace, znaju i od tebe i od mene.

Drugarski pozdrav. Tvoj sestric, Mlaðen, Selo Zvijerina, 3. avgust 1941.

2.

Uzdilo ilinjsko sunce, od vidovdanskih kisa ni oblacak da se navuce na nebo. Ispucale njive i torine, presusili potoci, sazrenula zita prije vremena.

Uros Vukotic legao na suvu zemlju, toplo mu pod leðima, vrelo pred ocima. Zagledao se u ljeskovacko groblje, nadnijelo se iznad sela, kao neka cutljiva familija. Jedina familija koja se ne osipa i koja svake godine, svakog mjeseca, a odnedavno i gotovo svakoga dana, prima pod krov nove ukucane.

Samo oko Vidova dne, bilo je dvanaest sahrana. Na drvenim krstacama, na sjevernoj padini groblja, nevjestom rukom je urezano: Andrija Vukotic 1890-1941, Simo Maletic 1903-1941, Vojin Grubacic 1920-1941, Risto Bogdanovic 1918-1941... Obrad Topovic je predlagao da se iskopa deset metara siroka raka, da se poloze svi jedan do drugoga i pod jednim krstom sabrane. Trebalo bi, govorio je, urezati samo njihova imena i napisati: "Bog je htio da poginu slavne 1941. godine." Ne dade Lazar. "Nesrecna, a ne slavna godina!" - obrecnuo se na Obrada. "Po cemu je to slavna, od groma izgorjela?"

Uros zna da njegov otac ne misli bas tako i da se Lazar, cak, i ponosi junskim i julskim pobjedama. Ono "od groma izgorjela" govori iz zalosti za izginulim i poklanim svijetom i ocajanja sto su ustanici morali da uzmaknu pred silom i povuku se u planine.

"Pljeva i mrav" italijanskih vojnika, ustasa i domobrana, navalila je, pocetkom jula, na Hercegovinu. Tri dana nakon pogibije Mija Babica na Trusini, ustanici su prisiljeni da sklone obruc oko Nevesinja, da napuste Kifino selo, Rilja, Fojnicu, Avtovac... da se odmaknu od puteva i varosica i zaðu duboko i visoko u planine. Sa njima su se povlacila i njihova sela, ostavljali su puste i gluve kuce, samotna groblja i nepokosene dolove...

Dok posmatra svjeze humke ispred sebe, Uros razmislja o ustanku, svojoj sramoti, zbjegovima raskucenog svijeta... Misao mu se zalijepila za onaj trenutak, za ono vece kad su se u Ljeskovinu doselili Slivljani. Bez sumovitih brda oko sela, nezaklonjena meta za avione i za topove, uz to i pred nosom ustasa iz Osmanovica, imali su, ako zele da prezive, samo dva izbora: ili da se sklone u neko komsijsko selo u planini ili da bjeze u Crnu Goru, kao sto su mnogi ucinili. Izabrali su ovo prvo, Lazar ih je pozvao. Stigli su po zalasku sunca, smrknuti i umorni. Vriskala su djeca u besici, iskopnjeli starci su jahali na mrsavim konjima, lajali su psi, blejala krda ovaca, mukala uplasena goveda. Na drvenim saonima mlatarali su plehani sporeti, bakreni kotlici, izubijane serpe; utegnuti konopima, kao mrtvaci, izgledali su dzakovi zita, poluprazne mjesine mrsa, prekrivene izanðalim ponjavama i guberima. Zatrpane negdje u sredini prtljaga, krijestale su kokoske i mjaukale macke... "Hocu kuci, hocu kuci", plakala je neka slinava djevojcica... "DJurða, jadna, ponese li asuru?" - pitao je muski glas... "Zaboravih ikonu Svetog Nikole!", zavikala je starija zena i taman tada naisao je Lazar pored nje. Poznala ga je, prisla mu ruci... odjednom je zakukala: "Ostavi nas Bog, sta smo mu zgrijesili, moj Lazare?!" "Neka to!" - odmahnuo je rukom. "Neka to!" - ponovio je ljutito.

Njegov otac nije se te veceri usudio da Bogu bilo sta zamjeri. Ako vec nije nalazio razloga da mu se zahvali, nije htio ni da mu prebaci, da posumnja u njegove, daleke i nedokucive, presude. I ne samo tada, te noci, nego i ranije, cak i u mnogo tezim trenucima, Lazarev bijes zbog nesrece nije nikad bio okrenut nebesima. "Neka to!" - dreknuo je na zenu Boriku, kad je oslijepljena stigla u Ljeskovinu i kad je pocela Boga da proklinje. "Neka to!" - rekao je i sinu Jovanu kad je, prije neki dan, opsovao Svevisnjeg.

Uporeðena sa ocevom vjerom, Uroseva je pusta i ogoljena. On to osjeca i on to danas, zureci u drvene krstace, sebi priznaje. Èitao je mnoge pametne ljude, od Konfucija i Aristotela pa do Sopenhauera i Nicea. Ipak, on spas i nadu trazi u Bibliji. Taj preokret u njegovoj glavi nastupio je na studijama, u Hajdelbergu, kad je, citajuci Dostojevskog, dosao do one stranice, do onog retka u kome Mitja kaze svom bratu Aljosi Karamazovu: "Mene Bog muci, on jedino i muci!" Ili ima Boga ili nema Boga?! - za Urosa je to, u trenu, postalo jedino vazno i, konacno, jedino bolno zemaljsko pitanje. Ako ga ima, onda nema smrti i nase zemaljske srece i nesrece samo su prividne i prolazno su predvorje vjecnog trajanja. Makar dasak vjetra, zrak sunca, nevidljiva nit sto leluja n kosmosu... bicemo makar to kad sa ovog svijeta nestanemo. Bicemo, mozda, i vise od toga: sebe svjesna energija, neko beztjelesno blazenstvo... ali samo pod uslovom ako Bog postoji. Otici u zemlju i postati zemlja - to je, ako Boga nema, krajnja svrha i svrsetak svih ljudskih napora. Pojaviti se slucajno i nestati, zauvijek, kao da nikada nijesi ni postojao! Uros nece da prihvati sebe kao grumen zemlje i nece da prizna da je na ovom svijetu sve besmisleno. To opiranje smrti i vjecnom nistavilu, temelj je na kojemu njegov Bog pociva. Njegova vjera izvire iz razuma, iako zna da se tim putem do Boga ne moze i ne smije. Do njega se stize srcem, samo srcem, nikako pamecu i niposto knjigama. Sem jednom na pijesku, Hristos nije vise nigdje i nista zapisao. Nikad mu se nece pribliziti ni filosofi ni uceni, vec jedino oni koji ga - poput Lazara - primaju kao sam zivot, bez ikakve sumnje i bez ikakvih pitanja. Lazar vjeruje kao sto dise, kao sto se umiva ili odlazi na spavanje. Um nema tu sta da trazi, sem da zbunjuje. Kad bi covjek poceo da razmislja o tome kako dise i zasto dise - i disanje bi postalo otezano. Sve je tajna i sve zastrasuje, ako ljudska pamet kidise da na svako pitanje dokuci odgovor Tajna je nedokuciva i lavez psa, i pcelinja kosnica, i vjetar, i slana voda u moru... i nije tajna, nema ocaja, nema nemoci, ako priznamo nemoc i slegnemo ramenima. To je ono Lazarevo: "Neka to!" - kad odmahne rukom i odbije bilo koji prigovor upucen Gospodu.

Uros ne moze tako. I molitva mu je knjiska, pozajmljena i preceta, ne izvire iz njega. Klekne na zemlju, zaklopi oci, a zna da je njegova molitva suplja i da je razum najcesce u sporu sa onim sto moli i u sta bi samo zelio da povjeruje.

One zore kad su Ljeskovcani posli u rat, jedni da zauzmu Nevesinje a drugi fojnicku kasarnu, Uros je otklecao svoju molitvu protivu ubijanja, prigusujuci u sobi silnu volju da uzme pusku i da, i sam, ubija. Ostao je u selu, sa zenama, i odbio da primi oruzje.

Ne ubij, ne ubij ni vuka u gori, ni pcelu, ni cvijet u polju, ni svog dusmanina! - vapila je misao iz njega. Ubij, ubij i brata roðenog, ako je zlocinac i ako na pravdi Bozijoj on tebe ubija! - lupalo je uzbuðeno srce.

Izdao je srce i okrenuo protiv sebe sve Ljeskovcane. Ako su ga dotle sazalijevali zbog mutavosti i zbog toga sto su smatrali da je poludio, od tog jutra su ga - prezirali. Prezir je rastao kako su stizala mrtvacka nosila i na cuviku, iznad sela, mnozili se grobovi. Luta Ljeskovinom, od brezuljka do brezuljka, kao sugav pas kojeg nece niko da primi i kojeg niko ne voli. U ocima mnogih nazire i zelju da ga cusnu s puta ili da ga munu nogom u rebra, onako u prolazu.

Svakodnevno, odlazi do groblja: samo ga mrtvi razumiju. Duse sumara Sima i strica Andrije trepere iznad drvenih krstaca, vide ga i citaju mu misao.

Èime to Ljeskovina, cime Hercegovina, cime njegov narod navuce na sebe ovoliko nakazanije? Zemaljska pravda i zemaljska istina ga ne zanimaju. Zna tu pravdu, vidi je: pola Hercegovine potonulo u jame, udebljali se gavranovi, teku krvave ponornice, guta plamen ognjista, razvaljene crkve, nema zene da ne nosi crninu, rucava se sa oruzjem, spava se sa oruzjem, tijesna groblja, tijesne planine za zbjegove... Èiji se to grijeh namiruje i kad je pocinjen? Koji je grijeh Lazarev? A koji Jovanov? A Jovanova djeca... ciji li to ona racun placaju i u cijem se tefteru vode dugovi?

Jovana ne napusta zelja za osvetom, iako sluti da mu nece biti lakse od toga. Ubio je Jura Skoroja i na Trusini don Iliju. Ali taman da smakne sve koljace u Ljubinju, cak i citavu ustasku vojsku, opet ne bi ozivio djecu, ne bi povratio oci majci i ne bi iz mrtvih digao zenu Radmilu. Tjesi ga Lazar, tjesi ga Borika, svi u Ljeskovini. Mozda mu, kazu, nijesu djecu pobili. Nece ni rat vjecno, ne treba gubiti nadu, i logori su za ljude... najposlije, jos je mlad i ponovo ce da se ozeni. "Izrodices ti, akobogda, jos desetoro!" - kaze mu juce snaha Jelena. I Jovanu kao da je od tih rijeci malo laknulo.

Neka se zeni, neka ozivljava ugasenu lozu, ali nikada - razmlslja Uros - ne smije laknuti Jovanu. Iz Jovanovog grla vise nikada ne smije poteci pjesma, a da i uzdah ne potekne istovremeno: prvo uzdah, prvo tuga, pa tek onda radovanje. Pa i kad nestane Jovana, tako mora i njegov sin, i sin njegova sina, i praunuk, i pra-pra... Ustaski noz i jame u sjecanju ce, kao svoj usud, kao svoju Golgotu, nositi vjecno i Hercegovina, i Kordun, i Bosna, i Lika, i Banija...

Osveta! - najezi se Uros od iznenadne studeni. Kad bi Hans znao sta ja to danas...

Imao je na studijama druga, Hansa Bergera. Èesto se sa njim sporio. Tom ratnickim duhom prozetom Prusu suprotstavljao je ljudsku pitomost, dobrotu i prastanje - ono, dakle, sto je primio od Dostojevskog, sto je nasao u Jevanðelju i cemu uci pravoslavlje. Ispricao mu je, jednom prilikom, ko su suckori i sta su, sveteci Ferdinandovu glavu, sve pocinili po Bosni i Hercegovini, i kako je, osamnaeste, porodica jedne zrtve u njegovom selu oprostila ubici Fadilu i jos se sa njim i zbratimila.

"Ko tebe kamenom, ti njega pogacom! - eto tako su moji neuki seljani postupili" - nasmijao se nadmocno i zadovoljno.

"Gluposti! To su, zbilja, gluposti!" - pogledao ga je Prus zacuðeno. "Nikada dusmaninu ne vracaj zlo dobrim - to vrijeða, to ponizava!" - pozvao se, po navici, na Nicea. "Planite gnjevom, ali ne ponizavajte, to je mnogo postenije! Osveta... covjecnija je osveta od prezira, od vaseg licemjernog prastanja" - odjednom se Hans uzbudio. "Podijeljena nepravda, to je vec pola pravde!" - zaskiljio je kao da je na frontu i nisani.

"Ako se zlom na zlo odgovara, onda se" - mirno je uzvratio Uros - "sije sjeme nove mrznje i zlo se produzava. Fadilova djeca bi, da smo ga ubili, stekla pravo na svoju osvetu... Oko za oko, zub za zub! - mislis da je tu starozavjetnu zapovijest Hristos slucajno ukinuo? Mac se ne izbija macem, vec samo ljubavlju!"

"Muka mi je, vjeruj, kad citam i kad slusam ta vasa, slovenska, ta ruska i srpska naklapanja o ljubavi i prastanju! Prastanje bi, mozda, donekle imalo smisla, ali samo da postoji ljudsko kajanje! Ovako..."

"A ti mislis da nema kajanja?"

"Kakvo kajanje?" - namrsti se Berger "To je gospodin Dostojevski izmislio!"

"Znaci li to, Hans, da nista ljudsko, nista bozansko i plemenito u Fadilu nije razbudilo nase prastanje?"

"Urose!" - dreknuo je odjednom Berger. "Èuvaj se od onih koji su ti duzni, pogotovu ako su ti bliznji: rodbina, sunarodnici, susjedi! Ti si njihova zla savjest, oni ce se, zbog tvog oprostaja, vjecno osjecati sitnima. U prvoj zgodnoj prilici, krv bi ti rado posisali!"

"A kako, bas me zanima, vi, Nijemci, mislite da stvorite natcovjeka, ako tako strasno prezirete covjeka? Od cega da ga stvorite... Od cega, Hans, reci mi?"

"Stvoricemo ga tako" - pao je Berger u vatru - "sto cemo njegovati svoj moral i sto cemo dugo izrazavati zahvalnost prijateljima i dugo se svetiti neprijateljima. Ja sam za procisceni smisao prijateljstva, ali i za to da se stalno imaju neprijatelji. Oni su potrebni kao odvodni kanali za afekte zavisti, svadljivosti i nadmjenosti - apsolutno se slazem sa tim sto je Nice govorio. Dostojan neprijatelj, to je vec pola prijatelja! Zar je potrebno da tebi, Srbinu, to govorim?"

"Ne razumijem te, Hans... i nevazno je jesam li Srbin ili Sveðanin".

"Vas, Srbe" - rasirio je Berger ruke - "vas, Srbe, mi smo proslavili! Zahvaljujuci velikom njemackom neprijatelju, cio svijet vas je upoznao. Za vas govore da ste pobijedili silnu njemacku carevinu. A sta bi, molim te, taj isti svijet pricao da su Srbi potukli neke Arnaute, neke Papuance...? Ne bi se ni znalo za tu pobjedu... Francuskoj ste, to si mi pricao, podigli Spomenik zahvalnosti u Beogradu. Kakvo nepostovanje, kakva nepravda! Njemackoj ste, Njemackoj ste trebali da se zahvalite!"

"Neprijatelju se ne zahvaljuje" - potapsao ga jo Uros po koljenu. "Njemu se samo prasta, i mi smo to ucinili."

"Zazalicete, Urose, jednoga dana za njemackim neprijateljem! Kad vas bliznji i sitni scepaju zubima... kad vam takvi, kao taj Fadil, skoce za vratove. Lako je sa dusmaninom kojeg treba mrziti, tesko je sa onim koga treba prezirati!"

"Ja ne mrzim, nikoga ne mogu da mrzim!" - povikao je iznervirano. "Vjera moja mi nalaze da volim sve zivo na ovoj zemlji, cak i svoje neprijatelje."

"Vi, Sloveni, u ponecemu nalikujete zenama" - osmjehnuo se Berger. "Pritajeni, u vama zive i rob i tiranin. Zato toliko i pricate o ljubavi. I zato, na isti nacin, slavite svoje patnje, svoje poraze i svoje pobjede".

"Patnja je dar Boziji. Ne moze svak na Golgotu, to je privilegija rijetkih i odabranih!" - knjiski je odgovorio Uros, ubijeðen da je kazao veliku istinu...

Sta li bi danas rekao, kad bi se sreo sa Hansom Bergerom i kad bi mogao da govori?

On i dalje hoce da vjeruje da je patnja milost neba i da je namijenjena samo najboljim. Ali onda, kad je razgovarao sa Bergerom, njegovo poznavanje zlocina i ljudske nesrece bilo je iskljucivo knjisko - danas vidi i mnogo povrsno i neuvjerljivo. Sad, kad ga je zlo bacilo poda se i kad svuda oko sebe zlo primjecuje, uvukao mu se crv sumnje u glavu: gloðe, kopa, razdire. On to nece da prizna sebi, pa i dalje, kad kleci svoje molitve, pokusava da se, u mislima, ushiti mucenistvom i prosi od Svevisnjeg samo to da on, Bog, otvori oci i da se nadviri nad Hercegovinu! Tako se moli i goni od sebe misao da se moli uzalud.

Suvise smo sitni - pricinjava se Urosu - da bi nas Spasitelj vidio i da bi nase molbe i zalbe stigle do njega. Pomisli: mozda je on, bas u ovom casu, dok lezi na toploj zemlji i posmatra grobove, leðima zgnjecio neku bubicu, nekog mrava... mozda jedan citav svijet pod njim cvili od muke, samo sto to on ne osjeca i ne razumije! Kad covjek ili vo ili kljuse preðu preko mravinjaka, za mrave je to potres, kataklizma, najveca tragedija. A za covjeka i za konja obican, nezgrapan korak: samo otresu nogom i produze.

Bogu je svejedno, pojmove dobra i zla izmislili su ljudi... da li Heraklit, koji je to filosof rekao? Zemlja stenje, a nebesa cute! - to je i Njegos osjetio.

S kojim pravom - pitao se Uros - trazimo od Bozijeg oka da razlikuje nase svadbe i sabrane? Jame i zitne dolove? Lelek i pjevanje? Dim iz fabrickog odzaka i dim iz odzaka u konc-logoru? Noz, kojim se reze hljeb, i noz, kojim se rezu vratovi?

Ipak, ipak... zasto cuti Bog dok posmatra Hercegovinu? Njene jame, njene rane, njene zbjegove. Slivljane, koji napustise svoje selo i sklonise se u Ljeskovinu. Italijane, koji pomazu ustase i te iste ustase otvoreno psuju u lecima koje, iz aviona, bacaju na srpska sela i zbjegove.

- O Uroseee! - uspe se, odozdo, iz sela, glas Jelenin.

Ne htjede da ustane i da joj se pokaze. Ne rastaje mu se od sumara Sima i strica Andrije.

- O Uroseee! - ponovi ona jos snaznije. - Zovu te kuci, dosao je ded Nicifor.

3.

Lelekom docekase protu Nicifora. Smrt Jovanove zene i troje djece, iskopane Borikine oci, Andrijina pogibija - sve je to, pred njim, ponovo oplakivano.

- Striko moj! - smotala mu se Borika oko nogu cim je sjahao. - Vidi, striko, sta nas je zadesilo!

- DJede! DJede! - zagrlio ga je Jovan, naslonio glavu na protino rame i, kao dijete, zajecao.

- Iskopanje, iskopanje, pa to ti je! - plakala je Jelena pred protinim sinovcem Dragisom Jugovicem i unukom Bratomirom.

Tek kad je lelek jenjao, prota uðe u kucu i sjede za dugacki, drveni astal, izmeðu Borike i Lazara. Desno i lijevo od njih, pocese da se tiskaju Dragisa, Bratomir, Grgur, Milovan, Obrad Topovic, Veljko Golijanin, Zivko Bedevija, Dragan Zirevic... Soba posta tijesna: iznijese sto napolje, pod orah, u hladovinu.

- Kako je tata, sto on nije dosao? - tek tada upita Borika za oca Stanoja.

- Dobro je, krade Bogu dane - proðe prstima kroz svoju dugacku i bijelu bradu prota Nicifor. - U njegovim i mojim godinama, sinko, nista nam drugo ne ostaje... Bio se spremio, htio je da doðe... ja ga razbih, velim ne mozemo...

- A kako je majka Stana? - prekide ga Borika. - Vidi li jos, moze li na noge?

- Baba je zmaj nebeski! - povika Bratomir. - Bolje se drzi i od ðeda Stanoja i od ðeda Nicifora.

- Oko moje, oko tetkino! - pruzi Borika ruku prema njemu. - Imas li mi kazati jos nesto, akobogda? Kako ti je Ljubica, da nije noseca?

- Ne kvoci, zeno! - odbrusi Lazar, pola u sali a pola ozbiljno. - Ne moze se doci do rijeci od tebe... Dobro si se usudio da krenes po ovom belaju, moj Nicifore! - dosu proti rakije.

- Sta rade Osmanovici? - upita Obrad Topovic.

- Steta sto ne spalismo ta govna! - doceka Zivko Bedevija.

- Bez brige, bez brige! - odmahnu rukom Borikin brat Dragisa. - Ne smiju nas ruzno ni pogledati, dok je Miljan na Vucevu.

- Koji Miljan? - upita Obrad Topovic.

- Kapetan Miljan Rovovic. Stalno krstari nasim krajem sa cetom Pivljana.

- Miljan! Miljan! - skoci Obrad i zagrli Grgura. - Nas, nas Miljan, pobratime!

Objasnise proti gdje su sreli kapetana Rovovica i kako su se upoznali. Zametnu se prica o bici na Kobiljoj Glavi, o Miljanovom ðedu Mrgudu, o italijanskom vojniku Tomu Guzini, o Andrijinoj pogibiji. U sred price, pojavi se Uros: drhtao je od placa dok se pozdravljao sa Niciforom.

Napreskok i nepovezano, pricali su proti o ustanku i svojim pobjedama. O tome koliko je sela, pocetkom jula, preslo u Crnu Goru, a koliko ih je ostalo u Hercegovini. O tome kako dijele tjeskobu, kako beru ljetinu i kako su zasticeni zbjegovi.

- U mojoj kuci nas je, Bogu milom fala, dvadesetoro - rece Lazar i nazdravi Todoru Raskovicu iz Slivalja. Primio je pod svoj krov njega, majku njegovu, zenu, troje djece i trojicu Todorove brace sa zenama - I moze stati jos toliko, jos tri puta toliko, ne daj, Boze, nevolje!

Prostru se, po podu, asure od slame, ima sijena u stali, toplo je i napolju. Na krevetima spavaju samo Lazar i Todor, sa zenama. Kad svane, cobani krenu za stokom u planinu. Muskarci, koji su nocu drzali strazu, silaze u selo, na spavanje. Drugi idu da ih zamijene. Ostali kose zito, zene plaste, vare mlijeko, spravljaju pite i hljebove. Slivljanima je najteze. Pod oruzjem, svakoga jutra, pjesace dva sata do svojih pustih kuca, rasporede straze i daju se na skupljanje ljetine. Do podne kose, od podne vrsu i dzakove, nocu, prevoze u Ljeskovinu. Tako su pokosili caire i sadjeli sijeno. Tako ce, ne vrate li se prije toga u selo, obaviti i jesenje oranje. Umorni su, neispavani, mrzovoljni. Izdaju zivci, nestaje strpljenja, sve je manje molitvi i sve vise kletvi u kojima se Bog spominje. Prije tri dana, u Ljeskovini je umro Todorev stric Petar: i njega su, na saonima, dva sata vukli do Slivalja i sahranili kraj zene Vojislave. Prve noci po njegovom ukopu, u Lazarevoj kuci planu svaða izmeðu Todora i njegovog mlaðeg brata Radovana. Krivicu za potucanje i selidbu svaljivali su jedan na drugoga, umalo nijesu proradile i puske, istrcali su napolje, poceli da prebrojavaju ovce i da se dijele. Osjecaj da su na tuðem vratu ne moze da ublazi paznja kojom ih obasipaju Ljeskovcani. Èini im se da u toj brizi ima dosta iskrenosti, ali mnogo vise pretvaranja. Niko ne moze biti srecan kad mu se drugi uvali u kucu, u tor, u pojatu, u livadu. Broje se, u dusi, dani kad ce uljez da ode, pa makar to bio i rod najroðeniji.

- Mudar si, znas vise od ostalih. Koliko ce, tako ti Boga, ovo zlo jos da potraje? - upita Todor protu Nicifora.

- Taj dan ce, sinko, Svevisnji da odredi! - prekrsti se Nicifor.

- Slava mu i milost! - prekrsti se i stari Veljko Golijanin.

- Ovako se dalje ne moze! - udari se Todor rukom po koljenu. - Pobjegao sam od kuce, licim sebi na zenetinu... na prosjaka koji obija tuðe pragove!

- A meni licis na komunistu - nasmija se Nicifor. - Gledam, sinko, tu tvoju petokraku... i Grgurovu, i Jovanovu, i ovog oðe mladica - pokaza na Dragana Zirevica. - Gledam te vase zvijezde i razmisljam: je li to neka moda ili vas je zavrbovala Rusija?

- Poznajes li, proto, popa Perisu iz Gacka, iz sela Kazanaca? - upade Obrad Topovic.

- Poznajem... sta je s njim? - uozbilji se Nicifor.

- Pop Perisa ti je, proto, pored krsta prisio petokraku... istu ovaku - skide Obrad kapu i pokaza na zvijezdu od crvene coje. - A kad povede svoju cetu na ustase, trci prvi i galami: "Ha, junaci! Ha, ruski sokolovi!" Gledao sam ga i slusao, oce Nicifore!

- A sto ti, sinko, toliko volis Rusiju? - dotace svojom mrsavom rukom Obrada.

- Zato! - guzvajuci kapu u ruci odgovori Topovic.

- A volis li Engleze? - osmjehnu se prota.

- Jok, oce Nicifore!

- A zasto njih ne volis?

- Zato! - doceka Obrad Topovic.

- Ja! Ja! - huknu prota nekako potisteno. - Omaðijao vas, omaðijao vas Staljin, bogami!

- Omaðijala nas, ðede, ljubav prema ruskoj braci! - zasusta Grgur koznim kaputom. - Partizani su... znas li da su partizani uzeli vlast u Srbiji?

- Sem Podgorice i Cetinja, sva je Crna Gora u nasim rukama! - isprsi se Dragan Zirevic.

- Meni je kapetan Miljan pricao da su u Srbiji glavni cetnici - usprotivi se Dragisa Jugovic. - Ima, kaze, i partizana, ali su glavni cetnici. Vodi ih neki pukovnik Mihailovic... tako kaze, a ja tom cojeku vjerujem.

- Prema nekim vijestima, Danilo mi je u Srbiji, Nicifore! - rece Lazar. - Mitar Zeravica saznao odnekle.

- Sigurno je sa komunistima? - namrska prota celo i podize sa gornje usne brkove.

- Sa njima, mozda je sa njima, s kim bi drugijem.

- A ko ih vodi... znas li za sta se bore, Lazare?

- Za slobodu, da oceramo dusmane iz kuce! - podviknu Dragan Zirevic.

- Èuo sam da ih vode Turci i Hrvati - uzdahnu Nicifor. - DJavo odnio slobodu, ako je to istina!

- Vode ih Srbi... sve sami Srbi, to ti, ðede, ja potpisujem! - lupi se Grgur ispruzenim kaziprstom po sred prsiju.

- Lakse, lakse malo, sinko! - zavrtje glavom prota Nicifor. - Ima li meðu vama komunista, prvo to da vidimo?

- Nema, u ovome selu ih nema! - pozuri Lazar sa odgovorom. - Ali ih ima, viðao sam ih po drugim cetanma, po drugim selima. I bice ih, mozda, sjutra i oðe, Nicifore!

- Zabranice da se molimo Bogu, ako se namnoze i ako pobijede. Boga, Boga ne vole, Lazare!

- Neka to! - odmahnu rukom, izgledalo je da se naljutio. - Junacki se bore, u to sam se uvjerio... Vole Rusiju, to je istina. Ali, volimo je i mi, Rusija nije samo njijova, ona je i nasa, svije nas, Nicifore!

- Zastitnica, majka nasa! - prekrsti se prota. - Slava Rusiji, po hiljadu joj puta slava... pogresno si me razumio, Lazare!

- Ja bih, koliko je ujutru, usao u Komunisticku partiju, samo da nema Hrvata i Turaka meðu njima! - rece Obrad Topovic i pruzi proti parce hartije. - Pogledaj ovo: zovu Turke i ustase da nam se pridruze!

Prota poce da cita, podrhtavale su mu ruke i suzile oci od napora.

- DJede, ja cu! - uze mu Grgur papir iz ruke, kasljucnu, dade znak glavom da se umire. - Narode Hercegovine! - prolomi se njegov glas. - Krvava Paveliceva tvorevina je na umoru. Izbjeglice i pokolja ustaskog olosa, citavi krajevi gdje su vrsena klanja, dizu se u odbranu golih zivota. Mocni Sovjetski Savez i Komunisticka partija Jugoslavije, pozivaju sve napredne i svjesne Hrvate i muslimane da se pridruze ustanicima u Hercegovini. Zivjelo bratstvo i jedinstvo! Zivjela sloboda! Zivjela Rusija!

- Okle ti to, Obrade? - pogleda ga Lazar sumnjicavo.

- Dali mi komunisti - nasmija se on. - Dao mi porucnik Stojan Bujovic.

- I ti to krijes, pobratime! - ljutnu se Grgur na njega. - Mogao si ovaj letak barem meni da pokazes.

- A sto, pobro, da ti pokazujem? Taman posla da nam se Hrvati i muslimani pridruze! - odbrusi Topovic. - Pa, na te zlikovce smo i digli oruzje.

- Nijesmo ustali samo protiv njih! - javi se prvi put Milan Crnoglav. Rana na nozi je zarasla, ali kost jos boli, nosi staku, smijesno poskakuje pri hodanju. - Na Talijane si, biva, zaboravio?

- Na moju dusu, Talijani nijesu toliko losi - rece, savladavajuci kasalj, Veljko Golijanin. - Ima neko doba, stalno nam, proto, iz aviona bacaju nakve papire... vele da su oni protiv ustaskije pokolja i da njijov car nije nas dusmanin!

Nastade prepirka. Tesko se moglo razabrati ko, sta i kome govori. Jedni su tvrdili da Italijani lazu, da su to stare "latinske kurve", da su oni doveli ustase i da im nista ne treba vjerovati. Drugi su se prisjecali prvih dana okupacije: italijanska vojska je mirno usla u varosi, nije bilo ni ubistava, ni pljacke, ni silovanja. Tuðinci su, ne vole nas, ali su se ponasali ljudski i snosljivo. Zlo je pocelo s ustasama i sve zlo potice od ustasa. Tacno je to - lupale su sake po stolu - ali ti isti Italijani su, cim je izbila pobuna, pritekli u pomoc ustasama. Da ne bijase njih, Hercegovina bi davno bila osloboðena.

- Jebem ja Talijanima majku, da oprosti prota Nicifor! - rumen od bijesa dreknu Obrad Topovic. - Ali bih, koliko je ujutru, sa njima uglavio sporazum. Priznao bih njijovu vlast, samo ustase da potamanimo! A onda... onda bih udario po Talijanima!

- Da znas - skoci Grgur - ta ti nije za bacanje. I ja sam za to, pobratime!

- DJeco moja! - iznenada se podize prota Nicifor. - Okanite se klanja i slijepe osvete, Hristom nasim vas preklinjem!

- Ko se ne osveti, taj se i ne posveti! - povika Jovan, suze mu ljuljnuse niz obraze.

- Nijesu krivi, nijesu svi oni krivi, moj Jovane! Mnogo postenije ljudi je meðu njima.

- Oprosti, ðede, ali se ne slazem! - zakoraci Jovan prema Niciforu. - Nimalo se s tobom ne slazem. Bio sam promijenio vjeru... vjeru sam, braco, bio promijenio, istina je sto se po selu sapuce! - pade u vatru, mijenjao se u licu i mlatarao rukama. - Kriv sam, ljudi, sto mi je majka bez ociju, ja sam je oslijepio! Ja sam ðecu svoju, ja sam zenu...

- Jovane! - povika Borika. - Jovane, sine, sta to govoris?!

- Jeste, majko, bio sam izdao i sa pravom si me bila svrstala u pokojne!... Ovaj crni barjak - pokaza na kucu - postavljen je cim si se vratila iz Ljubinja, a tada smo jos bili zivi... Dusan... moj Dusan, moj Mirko... Malina, Radmila... bili smo i znala si, majko, da smo zivi, ali te bilo stid da ispricas Lazaru i strah da za bruku ne doznaju komsije! Kao mrtvaca si me primila i kad doðoh sa Trusine... Jeste, istina je, ðecu sam bio dao u njihovu skolu, vjencao se po rimskom obredu... uvukao sam se bio meðu ustase, bolje ih od vas poznajem... Tacno je, ðede, da mnogi Hrvati i Turci nijesu okrvavili ruke, ali nije tacno da je mnogo postenije! - raspali sakom po stolu i prevrnu bocu rakije. - Ustasama je - nastavi smirenije - prisao samo olos, samo sljam, sve sami gadovi. I ti gadovi su jedino i klali, jedino oni kolju, ali to ne znaci da su za zlocine jedino oni odgovorni! Krivi su, itekako su krivi, i oni posteni. Oni sto okrecu glavu kad vode Srbe u jamu, sto povracaju od muke i sto kunu ustase kad se zatvore u cetiri zida i kad ih niko ne vidi i ne cuje. Krivi su - preznojavao se Jovan - zato sto je njihov otpor zapretan samo u dusi, sto ne cine nista da sprijece zlo i sto nas, pored njih takvije, ustase mogu sve da pokolju!

- Svaka ti je kao salivena! - podrza ga Todor Raskovic. - Prico mi je cojek da je u selu Èitluku neki Hrvat Pandzic, mislim da se zvao Lovro Pandzic, sa svoja tri naoruzana brata stao ispred ustasa i dreknuo: "Prvo se obracunajte s nama, pa onda radite od Srba sta god hocete!" I ustase su podavile rep i odustale... Onaj dobri Turcin... kako mu no bijase ime... onaj, onaj Sendro, Meho Sendro, puscao je u selu Hrusto sve Srbe iz zatvora! U Gacku ih takije ima nekoliko. A da ih je vise, da se ovi sutljivci podignu, ni pola sata se ne bi odrzala hrvatska drzava.

- Tako je, Todore! - zagrli ga Jovan i poljubi. - Oðe su mi se, evo oðe su mi se -pokaza navrh glave - popele price o postenim Hrvatima i muslimanima! U Stocu, Èapljini, Mostaru i Ljubinju, a tamo su... tamo su, braco, bili najzesci pokolji... u tim mjestima, koliko ja znam, na prste jedne ruke mogu se nabrojati svi oni koji su skocili da brane Srbe i koji nijesu mirno posmatrali zlocine! Da se naslo samo jos deset, najvise dvadeset ljudi da pomognu profesora Klarica, Hakiju Garica i Nikolu Jerkovica, Srbi u Stocu i Ljubinju, to vam ja kazem, bili bi spaseni... Vecina je, ja to znam, onije koji s pravom mogu da kazu: "Ja nista nijesam ucinio, ja nikoga nijesam ubio!" Nijesu ubili, ali jesu krivi, svi su krivi, i ti koji jesu i ti koji nijesu nista ucinili! Kriv sam i ja, sto sam, sto sam... - poce da drhti i da place - kriv sam sto sam... sto sam promijenio ime, sto sam oðe, na reveru, nosio Pavelicevu znacku, sto sam... sto sam jos Ivan i rimokatolik! Vrati me u nasu vjeru, skini cini sa mene... ucini to, ako mozes i ako me jos priznajes za covjeka i svog unuka, ðede Nicifore!

9.

Doði, ogrij se! - pogledom zovnu Uros vjevericu i otrije, po ko zna koji put vec, suze sa obraza. Bio je sam, u planini, meðu borovima, sklupcan kraj vatre koja je tinjala.

Jutros je u Ljeskovinu stigao kurir vojvode Zeravice i donio vijest da su juce, u zoru, za Bozicnom trpezom, poklani svi Jugovici! Sve kuce, citavo selo, do temelja!

Posjecen nesrecom i jos razdrazen Borikinom kuknjavom (grebala je ocne jame, nabrajala na sav glas i svakog u rodu, poimenicno, oplakivala!), kradomice je stavio u torbu mali nozic, parce hljeba i mesa, obukao se dobro i, neprimijecen, iskrao iz kuce, namjeran da, pjesice, po mrazu i gazeci cijelac snijeg, ode u Jugovice. Ali tek sto je zamakao iza brda i zasao u planinu, skolila ga je tuga, izdale noge... svalio se u namet i zaplakao. Klecao je dugo, prisjecao se ðackih dana i raspusta koji je provodio u velikoj Stanojevoj i Niciforovoj kuci kraj Neretve. Dragi i davni dani: miris babinih ustipaka, zveckanje ujakovih gvozða za lisice, sustanje ustovljene vucije koze iznad kreveta na kome je spavao njegov djed Nicifor... Uhvatila ga je studen, sav se tresao. Skupio je suvih sisarki, nalomio granja, nalozio vatru i ucepao snijeg okolo.

Sunce se primaklo svom sjedalu, a on jos gleda u zar i manito kolo koje igra po Hercegovini. Ono sto je bilo ljetos, gotovo da je i zaboravio. Nasi i ustase! - tada se znalo gdje je brat a gdje dusmanin. Straze su drzane oko sela, sa pjesmom se odlazilo u napade. Sad je drukcije...

Èim se Ljeskovina podijelila na dva tabora - prisjeca se Uros - Danilo je, iz istih stopa, sa vojvodom Mitrom otisao prema Nevesinju. Istoga dana, pred vece, Vido Stupic je odveo Grgura i Jovana.

"Deco moja! Nado moja!" - grlila je Borika, pred polazak, sinove. "Sta ce, ako vi pobijedite, biti sa mojim Danilom?"

"Zna se sta ce biti sa izrodom!" - docekao je Grgur osorno.

"A sta ce biti ako Danilova strana pobijedi?"

"Tada ce isto biti sa nama!"

"Kuku ti je meni i uzoces, pa ko god pobijedi!" - prekrstila se ona i pomolila Svetom Vasiliju.

Od tada, ne viðaju joj se sinovi. Jos ne pucaju jedni na druge, reze i mjerkaju se preko nisana. Kad Danilo navrati u selo, Jovan i Grgur se sklanjaju. A kad Grgur, u okolnim selima, agituje za upis u partizane, javno se hvalise i prijeti kako ce, za primjer ostalima, smlatiti brata izroda. "Odlecece mu glava i sa glavom kokarda, pa da nas je deset puta ista majka rodila!" Jovan je povuceniji i smireniji. Urosu se cini da bi njegov najstariji brat rado iskoracio iz kola, ali ne smije od Grgura. Nista posebno ne veze Jovana ni za petokraku ni za kokardu. Planu mu oci tek onda kad neko spomene ustase... stalno pita Stupica i Druga Brka kad ce vec jednom partizani udariti na Ljubinje.

Najgore od svega je to sto niko pametan ne nmije da objasni zasto podjela mora biti tako katilska i fatalna. Svakog jutra, nesto ruzno i novo sknade jedni drugima. Vido Stupic pade s nogu: obigrava sela i krsti cetnike kao podrepase, soviniste, petokolonase, kvislinge (tu rijec s mukom i pogresno izgovara), izmecare, kukavice... najposlije i kao "placene spijune svjetske reakcije!" Vojvoda Mitar uzvraca pricama da su partizani dusmani srpstva, da suruju s ustasama i da, cak, iza leða, rade protiv Rusije!

Ipak, u nevesinjskom i gatackom srezu, pored svih psovki i uzajamnih olajavanja, dioba jos nije stigla dotle da, objerucke, ne prihvataju bjegunce i otpadnike, cak se za njih i otimaju. Krsto Maletic je, u roku od deset dana, cetiri puta bjezao iz cetnika u partizane i iz partizana u cetnike. Prelivoda je mnogo, nijesu rijetki slucajevi da i citava ceta, preko noci, promijeni oznake na kapama.

Lazar samo huce, priogrnuo se mukom, stoji po strani, nece da se uhvati u kolo. Gosti i cetnike i partizane, otvori im kucu pa nek uzimaju. I slusa, raspituje se, jesu li se pokrvili i gdje su se sve pokrvili. Oko Niksica i Grahova, jos od Nikolja dne, pale jedni drugima kuce, ima vijesti i da se bacaju u jame!

Ruze se, kolju se - misli Uros pored vatre - a ne znaju ni oko cega ni ko ih zavadi. Kao da je neka visa sila, da se krse i lome meðusobno, niz planinu pokrenula kamenje: istog sastava, iz iste gomile. "Zivio Kralj!" "Zivio Staljin!" - ne silazi im sa usana. Kad kaze "revolucija", Vido Stupic misli na Rusiju. Kad kaze "saveznici", i Mitar Zeravica misli na Rusiju... Misle... nista oni ne misle: upravljaju svojim postupcima, taman kao stijena kad je s ramena zavrljaci cobanin. I ona bi, kad bi imala svijesti, mislila da leti po svojoj volji!

"U sovjetskoj Rusiji, drugovi!" - cuje Uros glas Vida Stupica - "proleterska revolucija stvorila je posebne ovce koje daju i meso i vunu, a da seljak ne mora da ih zakolje!"

"Anatemate, ðavole, odbij se od mene!" - krsti se Veljko Golijanin.

"Sta velis, Vido, pobogu brate?" - zijeva od cuda Zivko Bedevija.

"Velim to sto cujete, drugovi! Obicno za prvi maj ili neki drugi narodni praznik, toj ovci se otkine rep i od repa se dobije po pet kila mesa i dva kila vune! Do iduceg praznika izraste novi rep... i moze tako po deset godina!"

Krsto Maletic je, tada, po drugi put, napustio partizane. Sjutradan, u Fojnici, pedo mjesta od Ljeskovine, govorio je Mitar Zeravica.

"Braco! Mi se borimo za srecnu i veliku Jugoslaviju. Uzecemo sve do Peste, i Solun je nas, i Skadar je nas... Skadar pogotovu! A temelj, braco, te srecne drzave mora biti velika Srbija, jaca i prostranija nego je bila u doba Dusanovo!..."

Osvajajuci Balkan i strizuci ovcama neunistive repove, na ustase su gotovo bili i zaboravili. A tada, bas u vrijeme Zeravicinih i Stupicevih mitingovanja, pomamili su se Osmanovici. "Sad, sad, dok se svaðaju i dijele, ziva je zgoda da ih potamanimo!" - veselio se, po Skokovicem kazivanju, hodza Velija Osmanovic... Samo koji dan prije nego sto ce poklati Jugovice, ustase iz Osmanovica spalile su pet srpskih sela... u jednom od njih, u Bodezistima, zatekao se Suleta Skokovic sa tridesetak partizana i satima odolijevao navali podivljalih komsija, uludo se nadajuci da ce mu neka od obliznjih cetnickih ceta priteci u pomoc! Ako je vjerovati Krstu Maleticu, Mitar Zeravica je cuo pucnjavu, ali se nije ni pomjerio! Naklapao je, uz kafu, sa majorom Boskom Todorovicem, koji je, kao specijalni izaslanik pukovnika Mihailovica, prethodnog dana, iz Foce, stigao u Hercegovinu.

"Pustite pricu, u Bodezistima ginu nasa braca!" - kao bez glave, utrcao je u kucu Krsto Maletic. "Dizi se, vodi nas, gospodine vojvodo!"

"Je li to nase selo?" - upitao je Mitra major Todorovic.

"Nase, srpsko, a cije bi drugo bilo, gospodine majore!"

"Èetnicko, je li cetnicko, to pitam, gospodine vojvodo?"

~"Partizansko, ama opet srpsko!" - rekao je Zeravica.

"Neka ih onda spasavaju Staljin i Kominterna!"

"To su moje komsije!" - zacudio se Zeravica. "To su moja braca, gospodine majore!"

"Znam, znam... smirite se, gospodine vojvodo!"

"Danilo!" - okrenuo se Mitar Lazarevom sinu. "Uzmi cetu momaka i trk na Bodezista... iz ovije stopa, nema cekanja!"

"Sem voda koji obezbeðuje stab, svi su drugi odsutni, gospodine vojvodo!"

"DJe su? Kako nema nikoga?" - zagrmio je Zeravica.

"Otisli su u pomoc popu Perisi, gospodine vojvodo! I sami znate, napali su ga niksicki partizani..."

"Jadi nasi! Jadi nasi!" - nije mu dao Mitar da zavrsi. "Vodi onda stapsko obezbjeðenje... mora da im pomognemo!"

"Kasno je, izgleda da je kasno, gospodine vojvodo!" - spustio je durbin major Todorovic. "Selo gori, sve kuce gore... nemamo vise koga da spasavamo!" Zatim je izvukao iz dzepa mapu gatacke povrsi i zovnuo Danila. "Pokazite mi" - rekao je - "najbliza turska sela, gospodine porucnice!"

"Bahori, Mrðenovici, Vratnica... malo dalje su Ravni i Dobropolje" - odgovorio je Danilo.

"Jos nocas, moramo da ih spalimo!" - pruzio je mapu Mitru Zeravici. "Da osvetimo one tamo" - pokazao je na Bodezista.

"Jadni Nicifor!" neocekivano je uzdahnuo vojvoda.

"Izvolite!" - pogledao ga je major Todorovic.

"Nista, to ja onako, za sebe... Tamo, u kotlini Neretve, ima jedno nase veliko selo. Ustase su im za vratom, strah me da ih ne pokolju, gospodine majore!"

"Ako je selo nase..."

"Nase... ðavolje!" - odmahnuo je Zeravica. "Srpsko, srpsko... ima i partizana i cetnika... dosta je i neutralnih. Porucio sam im da bjeze, pisao sam, onomad, proti Niciforu."

"I, sta je odgovorio?"

"Nema odgovora, to je muka, gospodine majore! Nema ni momceta po kome sam pismo poslao. Ne znam je li ga prota i dobio. Mozda su mog kurira uhvatile ustase... u odlasku ili pri povratku, neko mu se zlo sigurno desilo!"

"A mozdao je pao saka i partizanima?" - klimnuo je glavom Todorovic.

"Mozda... mozda i njima, gospodine majore! Samo ga oni, vjerujem, ne bi ubili. Bar ne ovi nasi, domaci... jos se nekako trpimo i podnosimo."

"Ako je naleteo na crnogorske partizane, sigurno su ga ubili!" - umijesao se Danilo.

"Samo da mi je znati" - ponovo je uzdahnuo Zeravica - "da li je dobio pismo Nicifor...? Kumio sam ga da bjezi i plasio, koliko sam mogao. Rekao sam mu da ne racuna na nasu zastitu, jer se bijemo sa partizanima. Izmislio sam to, samo da poslusa, samo da se pokrene... A ono, ako cemo posteno, bijemo se i koljemo se... one tamo ispekose na vatri, a mi sutimo, mi seirimo, gospodine majore!" - naglo je ustao od stola, prisao prozoru i zagledao se u dim iznad Bodezista.

"Kasno nam je javljeno... a ni oni, za nas, ne bi ni prstom mrdnuli!" - docekao je Todorovic. "Nemci ce otici, italijani ce otici, a komunisti ce ostati, gospodine vojvodo!" - prisao je Mitru i s leða ga zagrlio. "Zabavice nas o jadu, ako ih sada, dok je rat, ne unistimo!".

"Zato ste se, biva, i pobili u Èacku i Uzicu i pomogli Svabi da umiri Srbiju!"

"Nikako nismo mogli skupa... kad-li, da-li, pukao bi cir koji se zagnojio!"

"Nece nam to na dobro izaci, gospodine majore!" - huknuo je Zeravica.

Krsto Maletic je izasao iz sobe i ostavio ih u razgovoru. Klisnuo je u noc i, prekjuce, oko podne, stigao u Ljeskovinu. Pao je suton dok je ispricao sta je sve cuo i vidio. Nikakvu poruku Lazar nije mogao da posalje u Jugovice, a uludo bi je i slao: vec je bilo kasao da se ma sta ucini...

Nesto zasuska iznad Urosa i strese mu snijeg na glavu. Na grani bora pod kojim je sjedio, opet je cucala vjeverica i posmatrala ga radoznalo. On se lijeno dize, nabaca jos granja na vatru, protegnu skocanjeno tijelo. Vrati se na isto mjesto, izvadi iz dzepa pismo koje je, juce, pred zalazak sunca, Zeravicin kurir donio u Ljeskovinu.

"...Krlv sam najprije pred sobom, a onda pred Bogom i svima ostalim, moj Lazare! Ozgo, sa neba, nesto mi je saptalo da krenem jos na Badnje vece, inace ce Osmanovici da ih pokolju. Naredih, uzoces po me, bataljonu da odspava i da je pokret na Bozic, cim se razdani... Stigli smo u Jugovice mozda samo sat ili dva iza pokolja. Jos je gorjela crkva, a neki nasi pacenici, koje su pobili napolju, jos su bili vruci, jos nijesu bili ukoceni... Nikada ovo sebi necu oprostiti, Lazare! Kaznice me Bog, sto ga nijesam poslusao!"

Bog! Koji Bog? - prekri Uros lice rukama. Nema ga, nema ga! - grizao je usne, drhtao i zurio nekud uvis, kroz krosnje borova. Zasto ti je, ako te ima, takva zrtva bila potrebna? Koju to pravdu, koju harmoniju zlocinom i nasom patnjom potvrðujes? Plamen i krv... plamen i krv: zar time nasu ljubav da razgoris? To nijesi ti, to ne mozes biti ti! - sam, u sumi, ocajnicki se batrgao.

Ne znam, nista ne znam, ja vise nijesam kadar da trpim trpljenje! Ne mogu, i necu, sjutra cu pripasati oruzje! Ne prihvatam Boga-mucitelja... moja Ida... moj ðed Nicifor... mozda su i u Jugovicima ustase kuvale djecu i nagonile majke da ih jedu! - zari lice u snijeg... rashladi ga studen i malo otrijezni.

Boze, oprosti mi! - prekrsti se uplaseno. Ja ne mogu, kao moj Lazar, da ne trazim smisao tvoje presude... nije da necu, ne mogu, ja to ne umijem. Shvatam tvoju blagost, samo dotle razumijem. Sve dalje je mrak, strasni mrak... tvoja milost, koju izlijevas i na one koji kolju, nimalo se ne dotice zaklanih! A i njima, tim prerezanim vratovima, otac si i njima, Gospode! Tvoji su Osmanovici, ali tvoj je i ded Nicifor. Tvoje su ustase, ali ni mi nijesmo na putu naðeni... Svevisnji, moras biti od svih pravedniji i najbolji. Ili je tako, ili ne postojis!

Ustade, poce da cupka oko vatre, trljao je ruke i cvokotao od studeni.

...I vidjeh kad otvori jagnje knjigu od sedam pecata... i cuh glas veliki s neba gdje govori: Bog ce otrijeti svaku suzu od ociju njihovijeh... - sjeti se Otkrovenja Jovanovog. Sklopi oci... potece molitva sa nijemih usana: Znam, znam, Ti si sve predvidio unaprijed! I jame, i krv nasu, i nase krvopije. Tek na Sudnji dan prosuce se na nas tvoja blagost, Gospode! I obrnuto, i obrnuto... u vjecni pakao, gdje se cuje samo skrgut zuba, poslaces, kad doðe taj dan, crne Jugovica polaznike... nasa patnja je prolazna... njihova nikad nece da prestane. Satana upravlja prolaznoscu, a kljuceve vjecnosti drzis ti... ti, Gospode!

Snazno otpuhnu, kao da istjera kamen iz sebe. Prodzara jednom granom kroz zar, odskocise nekolike varnice... odmrska torbu, sjede da uzina... Zvakao je polako, vracala se snaga i prisebnost. Misao se odvajala od Boga, prizemljivala njegovu patnju i u ljudskom zlu trazila ljudske razloge...

Zivot i bol, odnos zivota prema bolu! - to mu je, sjeti se, na fakultetu bilo ispitno pitanje.

Zivot je Iksionov tocak na kojemu se, htjeli to ili ne, od roðenja vrtimo! - tako nekako poceo je svoj odgovor. I ucini mu se da je stari profesor tu, u planini i u snijegu, pred njim, da sjedi s drugu stranu vatre i huce u naocare... Zivot je zlo - ponavljao je u mislima ono sto je nekada govorio - i bol je njegov glavni podsticaj. Jos je Aristotelo govorio da mudrac nikada ne trazi srecu, vec samo rasterecenje od nesrece. Bol je veci time sto je neki organizam razvijeniji: nikoga, dakle, kao covjeka ne razdire...

"Da, da!" - kao da klimnu glavom profesor. "Svijet je, herr Vukotich, pun i optimista: oni se posprduju kad cuju takve teorije"

"Ne vjerujem, gospodine profesore, da takvi postoje! Kad bi i najzatucaniji takozvani optimista prosetao kroz bolnice, tamnice i celije za mucenje; kad bi zavirio u mrtvacnice; kad bi obisao bojna polja, sudilista i mracna stanista bijede; kad bi prozivio makar dan sa gubavcima i onima koji skapavaju od gladi - kad bi sve to vidio, taj optimista bi pojmio da muciliste, koje ceka gresnike poslije smrti i o kojemu kazuju sve religije, ne postoji ni pod zemljom ni nad zemljom, nego je ovdje, na zemlji, meðu nama i za zivota naseg, ljudski pakao!"

"Sopenhauer je" - osmjehnu se profesor - "mrzio sve, pa i sebe samoga. Savjetujem vam da se, ipak, ne sazivljavate previse sa njegovom filosofijom!"

"Dante, gospodine profesore, nije bio prethodno umro, da bi sakupio graðu za svoj pjesnicki pakao!" - usprotivi se Uros. "Svako filosofsko ili umjetnicko djelo, ako ista vrijedi, prikazuje samo ljudsku teznju ka sreci, ali nikada i srecu, jer ona ne postoji. I covjekov hod je obmana: mi ne hodamo, mi se samo upinjemo da ne padnemo. Kao sto ni zivot nije zivot, nego odlaganje smrti i otegnuto umiranje!"

"Ljudi se, rekoste, plase bola. Zasto onda" - zavrtje glavom profesor - "ljudi vole rat, kad je on kruna patnji i bolova?"

"Nije rat bol, nego je zivot rat!" - prizva Uros ponovo u pomoc Sopenhauera. "Priroda je udesena tako da jaci satire slabijeg i zato se, od postanja, odvija unistavajuca smjena pobjeda i poraza. Taj iznurujuci i vjecni rat nije samo ljudska kob i ljudska sudbina. Postoji, u Australiji, mrav-buldog koji se, cak, bori sam sa sobom. Kad ga neko ili nesto presijece, glava napada rep ujedanjem, a rep se od nje brani ubadanjem: rat traje sve dok ne lipsu ili dok ne naiðu drugi mravi, pa ih oboje, i glavu i rep, pojedu. A na ostrvu Javi ima jedno nepregledno polje prekriveno svakojakim kostima. Na tom polju, divlji psi napadaju velike kornjace i, kad ih prozdru, na pse nasrcu tigrovi. Sav taj jad ponavlja se iz dana u dan, hiljadama godina. Da budu psima i tigrovima hrana, te se kornjace, izgleda, samo zbog toga i raðaju!"

Profesor je, sjeca se Uros, podigao sa stola naocari i upisao mu - odlicnu ocjenu. Zatim mu je rekao:

"Ne gledajte, gospodine Vukoticu, u svemu samo bol, samo zlo, samo rat i stradanje! Ne ostanite ledeni i slijepi za blagorodnost prirode sto nas poji vodom i vazduhom i sto, stalno, uprkos smrti, obnavlja proljeca i raðanja. Ljudi ne bi toliko strepili od smrti, kada bi zivot bio nesto bolno i nepodnosljivo!"

"Komedija" - naklonio se profesoru - "u najboljem slucaju, komedija je zivot za one koji misle, a tragedija za one koji osjecaju!"

Bio je zadovoljan i pun sebe, a nije ni slutio da ce, ni mjesec dana nakon tog ispita, skrenuti sasvim na drugu stranu i stresti, odbaciti pesimizam i mrzovolju Sopenhauera. Najprije Dostojevski, a zatim ruski religijski mislioci i Biblija, raspaliii su u njemu nadu da smrt nije kraj nego stapanje sa Bogom, da je zlo Satanina kusnja, a uzviseno trpljenje bola i podnosenje zivota - Boziji odgovor! Sa posebnim zarom, kojim gotovo svi preobracenici pristupaju novoj vjeri, pokajanje zbog svog i tuðeg grijeha i prastanje svacijeg sem svog grijeha, prihvatio je kao jedini put da covjek i svijet i sebe popravi.

Kad su Idu ubili, on je dugo, cak i posto je protjeran iz Njemacke, moleci za njenu dusu, nagonio sebe da moli Boga da bude blag prema Idinim dzelatima i da im oprosti! "Da je svijet bio bolji, da sam ja bio bolji, i u njima bi bilo vise dobrote i ljubavi!" - prisiljavao je sebe da misli, ne uspijevajuci, ipak, da srcem prihvati te samoprijekorne izlive blagosti i nezlopamcenja.

Danas, meðutim, on nema zelje da kleci u snijegu i moli blagost za Niciforove mucitelje! Srce nece, srce ne da, ono je danas jace od razuma. Dusi njegovoj, cak su tmurni Sopenhauer i rusilacki Nice, malocas, bili blizi od Jevanðelja.

Gospode moj! - dize glavu prema nebu, kad zavrsi uzinu. Ne dovrsi molitvu, otkaza misao.

Primiri se vjetar, pogleda niz bijeli proplanak, pa desno, iza sebe. Èistota i tisina. Uspravi se, provuce oci izmeðu stabala, odnijese ga duboko u sumu... oslusnu uspavljujuci sum u krosnjama, ispuni ga ljepota, neodoljiva ljepota i unese mir u njega. I, naglo, kao da ga obori neciji malj, pozuri ka zemlji, obre se na koljenima:

Hvala ti na ovoj minuti, Gospode!

Prenu ga oburvavanje snijega sa grana, zatim cu, ili mu se utvori, psece rezanje. Okrenu se na tu stranu... protrnu: krupan vucjak, ili mozda i vuk, oprezno je puzao prema njemu!

Polegucen, isturio bi prednje sape, zario kandze u snijeg, zatim povukao tijelo naprijed, odigao stomak od tla i sav se nakostrijesio i zgucio. Krivio je, pri tome, glavu udesno i ulijevo, netremice ga klao svojim zutim ocima i stalno rezao.

Oduzet i zbunjen, cak i ne trepcuci, Uros ga je pratio nestvarno stalozeno i skamenjeno. Po uvucenom stomaku, ogromnim ocnjacima i divljim pokretima, shvatio je da je vuk, a ne pas, ispred njega i da bi svaki nagal pokret, svaki krik ili pokusaj bjekstva bio fatalan. Spokojstvo i mir, samo ako izdrzi, bili su njegova jedina sansa i odbrana.

Mozda mu je hladno, privukla ga vatra, a mozda je i gladan - pomisli Uros. I, toga trena, zaboravi na opasnost, razali mu se na kurjaka... stade toplo i prijateljski da posmatra i da pogledom zove zivotinju.

Vuk mahnu repom i naculi usi, neka pitomost zasja iz ociju, rezanje preraste u cvilez, u molbu za pomoc... Neodlucno priðe vatri, potkupi zadnje sape i, u cucecem polozaju, poce da se oblizuje.

Polako, veoma polako, da ga ne uznemiri, Uros zavuce ruku u torbu, napipa komad hljeba i parce slanine... ostalo mu, srecom, od uzine. Blago ih pruzi kurjaku... on zareza, scepa dar i prozdrije ga halapljivo. Onda nastupi ukocenost i iscekivanje. Vuk je, i dalje, bio gladan, a Uros vise nije imao sta da mu ponudi.

Zivotinja, iznenada, opet zareza, napregnu misice, uvuce glavu u vrat i povi usi unazad... pripremala se za skok i hvatanje plijena! Vucije oci, meðutim, zvjerahu nekud uvis... i Uroseve, mahinalno, krenuse za njima.

Na donjoj grani bora, radoznala i umiljata, lizala je sapu vjeverica. Kao da je zavidio njenoj sigurnosti i prigovarao svojoj nemoci, vuk je rezao...

Urosu, odjednom, cvokotnuse zubi od naleta studeni.

Da budu psima i tigrovima hrana, te se kornjace, izgleda, samo zbog toga i raðaju! Obamrije, najezi se koza i nakostrijesi svaka dlaka i dlacica na tijelu. Da bi Osmanovici mogli da se zabavljaju i kolju - jesi li, Gospode, za to Jugovice stvorio?!... I jesam li ja dosao na svijet, da bi ovaj vuk, danas, imao sta da pojede?!

Zavlada noc... Nije ni znao da mase glavnjom ispred sebe. Prskale su varnice na sve strane, mahao je sve jace i jace, sasvim ugazio u vatru...

Mlatarao je glavnjom jos dugo, posto je smrt pobjegla od njega. Vuk je zamicao niz proplanak, bez prese, bez rezanja: samo se zacuðeno i nekako uvrijeðeno osvrtao iza sebe.