U selu Gudovcu sreza Bjelovarskog pali su kao prve žrtve 180 Srba, koje su ustaši pobili noževima i koljem. Nedaleko Vukovara, u selu Borovu, odvedeno je noću 16 Srba do Dunavskog rukavca, gde su između 26. i 27. juna pobijeni, a tela im bačena u vodu. Jedan koji je bio samo ranjen, a bačen je u plićak, uspeo je da se spase i ispriča jezivu priču. Ostavimo li po strani fakat, da su 13 najuglednijih Bilećkih Srba pali među prve žrtve, koliko li poniženja za kršnu Hercegovinu i njeno ime, da naoružane bande regrutovane od najvećih kriminalnih tipova dođu u položaj ubijanja najrasnijeg dela srpskog naroda i pljačkanja njihove i onako oskudne imovine!
U Bosanskoj Kostajnici improvizirali su ustaši Hristovo mučenje, pa su Stojana Krnetu, Božu Jajčanina i Stanka Kunića razapeli na vratima njihovih domova zakivanjem ruku i nogu na vratima. Pored velikog broja poubijanih Srba iz Bihaća, odvedeni su u nepoznatom pravcu i verovatno pobijeni Božo Popović – direktor zemaljske banke, inž. Mihailo Mandić, Veljko Mandić – trgovac, Jovo i Žarko Kozomarićan, dr. Matavulj – lekar, dr. Milan Vojnović – predsednik okružnog suda, Dimitrije Petrović – direktor gimnazije i drugi.
Domamivši veliki broj Srba iz sela Korita kod Gackog u sokolski dom, tobože na dogovor kako da se očuva red i mir, ustaše i muslimani su iznenada opkolili zgradu pa ih povezali. Zatim su ih tako vezane poveli nad ambisom jame zvane „Golubnjača“ i tu ih najpre isprebijali, pa ih strovalili u ambis, a za njima bacili bombe. Jedan od preživelih uspeo je da se popne iz provalije i da dopre do Crne Gore, gde je o ovome obavestio tamošnje Srbe, koji su došli i spasili još šest ranjenih Srba što su se mogli spasti. Docnije je još toliko bačeno žrtava u ovu jamu, da je vazduh za okolicu postao nesnosan, pa su italijanske okupacione vlasti morale čitav teren zajedno sa žrtvama politi i zapaliti. Nezavisno od ovoga zločina, među prvim žrtvama Gackoga nalaze se oko 500 Srba svih doba starosti sa Veljkom Višnjevcem – narodnim poslanikom – na čelu.
Pre nego je pravoslavna crkva u Glini postala kasapnicom srpskih telesa na hiljade, pobijeno je prvih dana posle proglašenja „Nezavisne Hrvatske" na najsvirepiji način 450 Srba iz glinske okolice. O pokolju u glinskoj crkvi videćemo docnije šta kaže jedan od uhvaćenih učesnika, koji se zatim došunjao kao ustaški privrženik u Beograd, da bi tu u zgodnom trenutku ubio kojeg od pripadnika okupatorske vojske i na taj način u duhu ustaškog zaveta oterao na drugi svet još koju stotinu nedužnih Srba. Bosansko Grahovo dalo je na žrtveniku srpskog mučeništva prvih dana ustaške soldateske 56 najboljih srpskih građana, koji će se broj umnogostručiti docnije. Sasvim u duhu jezuitskog programa, ustaški stožernik u Dvoru na Uni bio je nekakav katolički pop Đurić. Od njega se i nije moglo drugo očekivati, sem da izdaje naređenja za masovna ubijanja Srba. Kao prve njegove žrtve pali su Milan Radosavljević, Jovan Orešanin, Vaso Mrkobrada, Mladen Durma, Milan Bodović, Stevan Dunda, Milan Kosijer i drugi.
U sedištu društva „Šipad" u Drvaru, stradanja su otpočela ubijanjem direktora „Šipada“ – inž. Bogdana Kalabe i narodnog poslanika Jovana Kresa. Dušanu Dokmanoviću iz Karlovca vezali su noge i ruke, pa ga zatim bacili u reku Kupu. Porodicu Josifa Jurana naterali su da gleda, kako ga kolju na pragu njegove kuće. Čobani nedaleko Karlovca naišli su na napola zaklane leševe kapetana Janjanina i dr. Vujačića, obojice iz Karlovca. Selo Veljun u srezu karlovačkom istrebljeno je za svega jednu noć. Ustaši su sve stanovnike – njih oko 300 – izveli kod obližnje šume i tu ih poklali. Blizu 400 Srba iz Konjičkog sreza platilo je zablude Dragiše Cvetkovića i „stručnjaka“ za rešavanje etnografskih problema hrvatskog pitanja, profesora dr. Tasića i dr. Konstantinovića, koji su za 20 Judinih zlatnika možda i nesvesno suodgovorni za ono, što su milioni Srba već 1939. godine stavljeni na „beli hleb" hrvatskog imperijalizma i njegovog pritajenog ustaštva.
Ima li u istoriji čovečanstva od prvih tragova njegovog bitisanja pa do sada, da su zlikovci u masi sekli svojim žrtvama noseve, a zatim ih terali da pasu travu, kao što je to slučaj u srezu Koreničkom, gde je prema hrvatskom popisu stanovnštva iz 1910. godine na 16.297 Srba živeo 5.881 Hrvat. (Ako se u opšte može verovati hrvatskoj statistici). Ovde su valjda po onim uputstvima ministra za „narodno prosvjećivanje“ i „bogoštovlje“ dr. Mile Budaka ustaše najpre odsekli mnogobrojnim Srbima uši i noseve, pa ih zatim terali da pasu travu. Eto, to je oličenje „tisućgodišnje kulture“ hrvatskog naroda.
Dušan Vranković iz Krupe na Vrbasu bio je 19. juna 1941. žrtva ustaške naslade, koji su našli da je za njega najhumanija smrt klanjem. Samo u jami „Lastva“ bačeno je 311 žrtava ustaško-hrvatske podivljalosti iz Ljubinja. Selo Ćukovac stavljeno je sasvim pod ustaški nož. Muslimani ustaši sreza Ljubuškog najbolje su se odazvali pozivu hrvatske vlade i doglavnika Budaka. U celom ovom srezu nije ostao ni jedan Srbin živ. Jedna povorka od 200 Srba napustila je 23. juna 1941. pod jakom ustaškom stražom Mostar. Sudbina ovih ljudi nepoznata je.
Prvih dana ustaške soldateske zatvoreno je u Vinkovcima preko 100 vinkovačkih Srba sa poznatim kulturnim radnikom – apotekarom Aleksandrom Jovanovićem. U toj se grupi nalazio i narodni poslanik dr. Paja Šumakovac. Da ne bi doživeo posle prvih mučenja i druga, Aleksandar Jovanović se otrovao u zatvoru. Zbog jake doze otrova, naduo se pre nego je konačno izdahnuo. Kad su zatvoreni Srbi kroz rešetke javili da se Jovanović otrovao, ustaši su otvorili zatvor i izvukli napola mrtvog Jovanovića pred vrata. Tada mu je jedan od ustaša skočio na naduveni trbuh i uz psovku rekao: „Krepaj vlaško pseto".
Za sudbinu ostalih Srba koji su posle toga odvedeni u nepoznatom pravcu, ne zna se. Poznato je, međutim, malo docnije prepričavanje, da je jedan Šokac iz obližnjeg sela Ivankova javio vlastima, kako je prilikom oranja svoje njive bio zaprepašten otkrićem, da je njegova njiva čitavo groblje napola zakopanih ljudi. Razume se, da je ovome seljaku „preporučeno“ ćutanje. Da li se ovde radi o srpskim žrtvama iz Vinkovaca ili kojeg drugog mesta, to se ne zna. U Gavrilovcu nedaleko Našica pobijeni su 16. juna 1941. Predrag Mamuzić – profesor našičke građanske škole, Rade Vukobratović – komandir žandarmerijske stanice iz Brezika i Pero Kovačević – učitelj.
Zločinačka izbezumljenost naročito je došla do izražaja u koloniji Ličko Novo Selo sreza našičkog, gde su ustaši smrtno pogođenim žrtvama razbijali glave tako, da su na desetine koraka prskali mozgovi. Među ovim žrtvama nalaze se. Novak Vukobratović, Branko Srdić, Nikola Delić, Spasoje Orlić i Simo Delić. Ista sudbina snašla je Vladu Žižića, Rajka Novakovića, Petra Simića, Đorđa Ignjatovića i Lazu Simića iz sela Sušina sreza našičkog, a posle njih i hiljade drugih.
U zapadnom delu sreza vukovarskog nalaze se sa 90% naseljenih Mađara sela Laslovo i Korog. Sve do onog vremena, kada je Maček u svojstvu potpretsednika vlade dao poznatu izjavu beogradskom dopisniku italijanskog lista „Đornale d' Italia“ o hrvatsko-italijansko-mađarskoj istovetnosti politike i strukturi stanovništva, meštani ovih sela živeli su u veoma dobrim odnosima sa naseljenicima velikih kolonija – Ade, Palače i Silaša pored svojih sela. Od onda, međutim, pristupili su Mačekovim borbenim formacijama „Seljačke zaštite“ i otpočeli se spremati za ono što im je neprestano na račun Srba u tima kolonijama obećavano. Kad je usledila zajednička deklaracija Mačeka i Pavelića o davno očekivanoj „Nezavisnoj Hrvatskoj“ (koje se doduše Maček možda opet iz oportunističkih razloga odrekao), oni su se požurili da izvedu 11 najboljih domaćina dobrovoljaca na laslovački seoski pašnjak, gde se nalazi ograđeno seosko mrcinište. Tu su ih naterali da sami sebi iskopaju grobove. Zatim ih nisu ubili iz pušaka, nego su im jednom po jednom ašovima raspolućivali glave. Među tima žrtvama nalazi se najugledniji domaćin kolonije Silaš, Gligorije Berjan.
Na očigled svoje majke ubijeno je dete poreznika Niševića iz Nevesinja. Ogromnu listu nevinih žrtava otvorili su u prvim danima 27 Srba iz sela Udređa i oko 500 ljudi iz ovoga sreza. Među prvim selima Novogradiškog sreza bilo je po stradanjima Staro Petrovo Selo, odakle su ustaši kao „akontaciju“ doterali u Novu Gradišku 30 Srba, a među njima i Gavru Kovačevića.
Osječki ustaši nisu dozvolili da zaostanu iza svojih sunarodnjaka. Njih je nekoliko godina unazad vaspitao za taj zadatak dr. Stjepan Hefer, koji je bio veoma zapažen u davanju izjava na zborovima po Slavoniji, koje su bile u potpunom skladu sa onom Mačekovom izjavom beogradskom dopisniku italijanskog lista. Kao i mnogobrojni Mačekovi narodni poslanici, tako je i dr. Stjepan Hefer nagrađen za svoj partijski rad u organizaciji HSS položajem ustaškog velikog župana u Osijeku, i najzad ministra. Teško bi se moglo reći da su onih 170 Srba bačeni u Dravu bez njegovog znanja i odobrenja. Verovatno mu je poznato ubijanje 17 osječkih Srba na pravoslavnom groblju baš na pravoslavni Uskrs, a sigurno zna i za slučaj braće Stankovića rođenih Piroćanaca, koje su ustaši najpre opljačkali, pa ih zatim pobili.

Posle strahovitih mučenja osječki su ustaši pobili 27 Srba koje su doveli iz Starog Slatnika do sela Vrbave, pa ih tu pobili i bacili u jednu jamu, odakle su ih Nemci izvadili i posle pojedinačnog identifikovanja pojedinačno sahranili. Vrhunac divljaštva predstavlja slučaj sa 18 Srba iz Čapinskih Martinica, koje su ustaši vezali za kamion žičanim konopcima, pa zatim pojurili kamionom prema Osijeku. Posle vožnje od nekih 12 kilometara, zaustavili su kamion i otkačili unakažene ostatke leševa na drumu između Čepina i Osijeka kod naseobine Livana. Pakrac, sedište pakračke episkopije, bilo je jezivo logorište pravoslavne pastve. Prvi je poneo krst mučeništva vršilac episkopske dužnosti, koji je mučen i ponižavan na način, koji se pristojnim rečima ne bi mogao napisati. Tačan broj pobijenih u ovom mestu nije poznat.
Prve žrtve Podravske Slatine, sreza sa srpskom većinom, bili su Đorđe Turdulija, Mile Bukva, Dane Puvača, Ilija Bogunović, Lazar Krneta, Simo Šormaz, Ilija Miloš, Božo Mrtić, Đoko Bojanić i Luka Čuča. Kad su posle mučenja bačeni u zajedničku raku i posuti negašenim krečom, nekoji od njih su urlikali od bola, jer su još bili živi. U selu Petrovcu istoga sreza, zaklali su ustaši pred decom i ženom Miška Stojalovića, a u selu Sopju blizu Drave nađen je leš koloniste Milića Milića iz kolonije Martinci sa razbijenom lobanjom, odsečenim ušima, nosom i još nekim delovima tela. Na jednoj poljani kod sela Dubočice u srezu slavonskobrodskom, ustaši su izveli 30 Srba i pobili ih. Zatim su im vezali kamenje za noge i bacili ih u Savu.
Slavonska Požega predstavlja još jednu srpsku grobnicu posle Jasenovca, gde su Srbi sabirani, da bi u ovakvim logorima bili podvrgavani krvožednoj mnogostrukosti ustaša. Pre nego je u Slavonskoj Požegi osnovan logor, ubijeno je u obližnjem selu Aleksandrovcu 200 Srba. Zatim su u logor doterivani Srbi sa svih strana, pa i iz Bosne. Ustaška komanda logora sastavljena je od najvećih zločinaca, koji su mogli da kolju i da zatim ližu noževe. To su većinom bivši osuđenici, kao što je slučaj sa funkcionerom Antunom Kalajdžićem, bivšem opštinskim blagajnikom iz sela Andrijaševaca, gde je proneverio opštinski novac i radi toga osuđen na robiju. Prema iskazu dr. Carića advokata, koji se srećnim slučajem izbavio iz ovog logora, vršena su skoro svake noći streljanja u masama. Samo jedne noći zatvorili su ustaši u jednoj baraci oko 500 bosanskih Srba. Na vratima su postavili mitraljeze, čiju su vatru pustili na goloruke ljude. Zatim su zašli po baraci i davali „humane“ udarce noževima tamo, gde mitraljesko zrno nije bilo dovoljno. Sutradan su ostali Srbi morali sahranjivati one pobijene, pa je i sam dr. Carić, bio među onima koji su kopali skupni grob. On opisuje, da su izbrojali čitavih 390 lobanja. Ostalo se nije moglo utvrditi, jer je predstavljalo gomilu razbijenih glava, gde se nije moglo znati koji deo kojoj pripada.
Posle Pavelićeve izjave da više neće biti ubijanja i otimanja srpske imovine bez sudske presude, uništena su posve sela Suvaja i Srb u srezu donjolapskom i u njima pobijeno preko 3.000 srpskih duša. Kao razlog za potpuno utamanjenje srpskog stanovništva sela Gabele, Čapljine, Tasovića, Barkovića i Dokmanovića, poslužila je ustašima pogibija njihovog satnika Mije Babića. Pored ljudi, u ovima su selima zaklane žene sa decom. Trebinje je kao prvi prilog srpskom mučeništvu dalo 170 ljudi.
Kada se Mirko Radovanović iz Male Brusnice u srezu derventskom rešio da traži zaštitu nemačke vojske, kako bi ova sprečila oduzimanje imanja i teranja na prelaz u katolicizam, ustaši su ga obesili o jedno drvo usred mesta i time dali na znanje ostalim Srbima šta ih čeka, ako bi se sličan slučaj desio. Zajedno sa onim pobijenim sveštenicima pobijeno je u Vlasenici u prvoj partiji 22. juna preko 40 uglednih Srba, među kojima Branko Šterić – geometar, Jovo Mićić – trgovac i drugi.
Polovinom godine 1942., dakle godinu dana od početka ustaškog bezumlja, pojavio se kod velikog broja osoba na Čukarici slučaj trovanja. Kola za spasavanje nisu mogla stići da prevezu sve obolele u bolnicu. Tvrdilo se, da je trovanje nastupilo potrošnjom kolača iz jedne poslastičarnice, koja je upotrebila švercovani šećer iz Hrvatske, koji je tamo navodno namerno zatrovan. U isto vreme prepričavao se Srbijom slučaj sa jednim buretom zejtina, koje je kao robna razmena između Srbije i Hrvatske uvezeno u Srbiju sa ostalim zejtinom. To je bure dospelo za podelu stanovništvu. Kad je trgovac deleći potrošačima ulje istočio do dna bureta, bio je užasnut onime što mu se pred očima ukazalo – bila je to odsečena glava nekog muškarca, razume se, Srbina, koja je, ako je tačno, namerno „upakovana" u bure za koje su ustaški zlikovci znali da ide u Srbiju.
Preživeli Srbi iz Osjeka i okolice, koji su uspeli da prebegnu u Srbiju, dali su strahovite iskaze o mnogostrukim mučenjima, koja su preduzimana u osječkom ustaškom logoru. Nekakav kožarski radnik Matijević, koji je bio ustaški sudija, (kakvo ustaško društvo, takav im i sudija) naređivao je da se srpskim zatvorenicima spremnim za streljanje zabadaju ekseri ispod nokata. Drugi su vezivani za neke naročite klupe tako, da su im noge razvlačene radi što strašnijih bolova. Terani su da pljuju na srpsku zastavu, da kidaju zubima parče po parče i jedu. Na podu jedne prostorije prikucali su u gustim redovima bodljikavu žicu, pa su posle toga po naredbi Matijevića naterivali bose Srbe da igraju bosi po bodljikavoj žici. Pravljeni su trnovi venci, koji su u prisustvu katoličkih sveštenika naticani istaknutim Srbima na glavu takvom grubošću, da su šibali mlazevi krvi. Srpske sveštenike koji su bili zatvoreni u osječkom ustaškom logoru, ustaši su naterivali da rukama čiste klozete, bacajući im pri tome poslu ljudski izmet u lice.
Prema onom „programu", kojega je otkrio Mile Budak, ministar „prosvete i bogoštovlja", vršena su masovna deportiranja preostale nejači iz čitavih krajeva. Ova rabota po svojoj okrutnosti predstavlja zločin svoje vrste. Ustaši bi noću upali u pojedina srpska sela i naređivali srpskom stanovništvu da se u roku od nekoliko desetina minuta spreme za polazak. Zatim je davan znak za sakupljanje. Svaki srpski domaćin morao je na „zborno mesto“ predati ključeve od kuće, gde je ostavio sve svoje pokretno i nepokretno imanje. Na naročitom formularu morao je potpisati „dragovoljnu izjavu“, da sve svoje imanje ostavlja „Nezavisnoj državi Hrvatskoj“. Posle napuštanja sela, deportirani su izvrgavani pretresu. Ustaše su im oduzimali sve od vrednosti što su mogli ovi u manjim zavežljajima sobom poneti.
Čim je srpsko stanovništvo isterano iz kojeg sela upadala je hrvatska rulja u njihova sela i zaposedala domaćinstva sa svim živim i nepokretnim inventarom. I sada se nađe po koji hrvatski „naivčina“ koji postavlja tvrdnju, da se hrvatska većina nije saglasila sa ustaškim načelima! U kakvom onda odnosu stoji ono jurišanje na opustelu srpsku imovinu posle masovnih ubijanja i deportacija? Da bi se ostvario „hrvatski narodni program“ i jezuitska želja za potpunim uništenjem pravoslavne crkve i vere, zatvorene su sve pravoslavne bogomolje, od kojih su mnoge pretvorene u magazine za napljačkanu srpsku robu, koja se zatim u crkvi prodavala kao u kakvoj bazarskoj radnji.
Pošto su retki preživeli pravoslavni sveštenici deportirani, ostavljeni su ostaci pravoslavlja u Hrvatskoj na milost i nemilost hrvatskog jezuitizma. Hrvatske vlasti su se požurile da im se nađu „pri ruci“, pa su im stavili rok za prelaz u katoličku veru. Državnim činovnicima pravoslavne vere, koji su ostali u Hrvatskoj, naređeno je da prilikom ispunjavanja naročitih formulara o službenim odnosima neće moći ostati u državnoj službi niti na području „Nezavisne Hrvatske“, ako u međuvremenu ne pređu na katoličku veru. Za to vreme razarana je imovina srpske pravoslavne crkve, a onaj Srbin koji i pored terora nije hteo ostaviti veru svojih otaca, teran je pod kundacima da mora prisustvovati „misama“, koje su održavali katolički popovi. Ovi popovi, praćeni naoružanim ustaškim hordama, razmileli su se poput grabljivica po svima mestima gde je bilo pravoslavnih crkava, da tamo najpre opet, valjda u ime Hrista, opljačkaju sve crkvene dragocenosti, a zatim zaplene crkvene matice i najzad da izvrše paleže onih crkava, koje im za pokatoličavanje ne bi bile potrebne. Tako su 12. jula 1941. upali hrvatski katolički sveštenici u pakrački episkopski dvor i isterali sveštenike zajedno sa episkopskim vršiocem dužnosti, koje su strpali u zatvor. Pošto su opljačkali sve crkvene dragocenosti, zapalili su pravoslavnu katedralu. Sve to u ime Hrista i zagrebačkog nadbiskupa Stepinca koji je za to vreme služio mise zahvalnice („te deum“) „Nezavisnoj državi Hrvatskoj“, na kojima ni jednom rečju nije osudio verski varvarizam, kakav se u istoriji čovečanstva ne pamti. Toga istog nadbiskupa vidimo gde sa izaslanstvom „biskupskog zbora“ 23. novembra 1941. poglavniku referiše o stanju katoličke crkve i broju na ovakav način pribavljenih novih katolika.
Nadbiskupov referat Poglavniku, mora da je bio veoma obiman. Sređen po srezovima u formi bilansa hrvatsko-ustaškog vandalizma iskaljenog na pravoslavne crkve i manastire, on je morao obuhvatiti spaljivanje ili rušenje sledećih srpskih bogomolja:
Srez Petrinja: U Brđanima srušena, u Starom Selu srušena, u Svinici srušena, u Drljači srušena, u Četvrtkovcu srušena, u Petrinjcima srušena, u Velikoj Graduši srušena, u Trebušnjaku spaljena, u Mačkovom selu spaljena, u Kinjačku srušena, u Petrinji srušena, u Šušnjaru spaljena.
Srez Vojnić: U Krstinji srušena, u Kolariću spaljena zajedno sa ljudima, u Širokoj Reci spaljena zajedno sa ljudima, u Donjem Budačku spaljena, u Gornjem Budačku spaljena, u Dunjaku srušena, u Vojniću srušena, u Perjasici srušena i u Krnjaku srušena.
Srez Glina: U Vlahoviću dve crkve spaljene, u Dragotini spaljena, u Glini srušena, u Hajtiću spaljena, u Majskim Poljanama srušena, u Buzeti spaljena, u Velikom Šušnjaru dve spaljene, u Velikom Gradcu spaljena i u Malom Gradcu spaljena.
Srez Bosanska Krupa: U Bosanskoj Krupi srušena, . u Podgomilama spaljena, u Dobrom Selu spaljena sa velikim brojem Srba, u Banjanima srušena, u Perni spaljena, u Ljusini spaljena, u Zborištu spaljena sa velikim brojem srpske nejači i u Ravnicama spaljena.
Srez Doboj: Velika kosturnica srpskih mučenika iz prvog svetskog rata srušena je.
Srez Bosanski Petrovac: U Bosanskom Petrovcu srušena, u Buševiću spaljena, u Prkosi srušena, u Koluniću srušena, u Kulen Vakufu srušena, u Bukovači srušena, u Krnjeušu srušena i u Janjili srušena.
Srez Banja Luka: U Banja Luci srušena, u Slatini spaljena, u Petričevcu srušena, u Čelincu srušena i u Ivanjskom srušena.
Srez Bosanska Gradiška: U Dragelji spaljena, u Bosanskoj Gradiški srušena i u Turjaku spaljena.
Srez Bihać: U Gati spaljena i u Bihaću srušena.
Srez Bosanska Dubica: U Međuvođi parohijski dom spaljen, u Vlaškovcima crkva spaljena i u Međeđi demolirana.
Srez Bosansko Grahovo: U Spasovini spaljena, u Bastasima spaljena, u Šipovljanima spaljena i u Trubarima spaljena.
Srez Bosanski Novi: U Bosanskoj Kostajnici dve srušene i u Dobrljinu spaljena.
Srez Derventa: U Dugom Polju demolirana, u Majevcu spaljena, u Podnovlju demolirana u Božincima spaljena kapela.
Srez Brčko: U Brčkom crkva srušena a kapela spaljena, u Gornjoj Slatini srušena, u Brezovom Polju spaljena, u Mačkovcu spaljena i u Zoviku spaljena.
Srez Bugojno: U Čipuljiću spaljena.
Srez Gračanica: U Gračanici spaljena, a u Bolja-niću takođe.
Srez Vlasenica: U Koprivni srušena, a u Osmacima zvonara i parohiski dom.
Srez Maglaj: U Bočini srušena, manastir Ozren srušen, u Maglaju demolirana i manastir Vozuća srušen.
Srez Jajce: U Srojici spaljena. u Jezeru spaljena, u Zlogovcu spaljeia. u Šopovu spaljena i u Grabovici spaljena.
Srez Kotor Varoš: Srušene u Kotor Varoši i u Maslovarama.
Srez Mostar: Manastir Žitomislić spaljen
Srez Prijedor: Spaljene u Palančištu i Brezičanima.
Srez Mrkonjić Grad: Spaljene u Gracama, Podrašnici i Mrkonjić Gradu.
Srez Teslić: Crkva i kapela u Pribišiću srušene.
Srez Sanski Most: U Bosanskom Milanovcu srušena, a u St. Majdanu demolirana.
Srez Travnik: U Turbama srušena.
Srez Sarajevo: Demolirane u Mokrom i Palama.
Srez Cazin: Spaljene dve u Rujnici i jedna Pištalinama, a jedna srušena u Velikoj Kladuši.
Srez Donji Lapac: Srušene crkve u Donjem Lapcu i Suvaji, a spaljene u Srbu, Dobrom Selu, Doljanama i Osredcima.
Srez Knin: Demolirana crkva u Strmici.
Srez Korenica: U Buniću i Korenici spaljene, a u Plitvičkom Leskovcu i Plitvičkim Jezerima srušene.
Srez Otočac: Demolirana u selu Brlogu.
Srez Vrgin Most: Spaljene crkve u Trepči, Pešćanici, Čemernici, Karinu, Boviću, Perni, Slavskom Polju, Stipanu i Topuskom, a srušena u Blatuši.
Srez Slunj: Spaljene crkve u Sadilovcu zajedno sa Srbima, zatim u Veljunu i u Radovici, a srušene u Poloju, Buhači, Primišlju, Toboliću i Tržiću.
Srez Kostajnica: U samoj Kostajnici srušene dve crkve i tri kapele, a u Dubici crkva. Spaljene su crkve u Strmenu, Љaљu, Tamarcima i Utolici.
Srez Ogulin: Demoliran manastir Gomirje i crkva u Josidolu.
Srez Dvor: Crkva u Љegestinu spaljena.
Srez Irig: Patrijarљiska crkva u Sremskim Karlovcima demolirana. Manastiri Ruvica i Rakovac sruљena. Manastir Kruљedol demoliran. Mznastiri Beљenovo, Mala Remeta, Jazak, Grgeteg i Hopovo spaljeni.
Srez Vinkovci: Crkva u Vinkovcima spaljena.
Srez Ilok: Crkva u Iloku sruљena.
Srez Vukovar: Crkva u Vukovaru spaljena.
Srez Sremska Mitrovica: Spaljeni Manastiri Šišatovac i Kuveždin.
Srez Stara Pazova: Demolirane crkve u Bukovcu, Čortanovcima i Krčedinu.
Srez Šid: Spaljen je manastir Privina Glava.
Srez Zemun: Spaljena crkva u Progaru.
Srez Ruma: U Velikim Radincima spaljena, a u Buđanovcima demolirana.
Srez Bjelovar: Porušene u Velikoj Pisanici, Sredsku, Ribljački, Bedenici i Lasovcu.
Srez Podravska Slatina: Srušene crkve u Podr. Slatini, Novoj Bukovici, Medincima, Vočinu, Lisičinama, Suhoj Mlaci i Dobroviću, a demolirana u Drenovcu.
Srez Virovitica: Srušene u Terezinom Polju, Borovi, Virovitici, Klisi, Gaćištu, Novo Obilićevo, Majkovcu i Paudovcu.
Srez Valpovo: Srušena u Martincima.
Srez Nova Gradiška: Srušene crkve, razume se pravoslavne kao svuda, u Novoj Gradiški dve, u Cagama, u Gređanima, u Oštrom Vrhu, u Benkovcu, u Slatini, u Čovcu, u Okučanima, u Donjem Rajiću, u Bodegraji, u Vrbovljanima i u Donjim Okučanima.
Srez Donji Miholjac: Srušene u Gornjem Miholjcu dve, u Orahovici i u Ličanima.
Srez Novska: Srušene u Novskoj, Bogićevcu, Gradini, Smrtiću, Uptici i Jasenovcu.
Srez Slavonski Brod: Srušene u Šušnjevcima, Klokočeviku, Novom Topolju, Trnjanima, Ješeviku i Korduševcima.
Srez Slavonska Požega; Srušene u Slav Požezi, Sloboštinama, Smoljanovcima, Čečavcu, vetovu, Bol, mači i Treštanovcima.
Srez Pakrac: U Pakracu srušena, a u Kusonjama spaljena zajedno sa živim Srbima.
Srez Osijek: Srušene dve u Dalju i jedna u Osijeku.
Prema nepotpunim podacima, porušeno je, popaljeno zajedno sa u njima zatvorenim Srbima ili demolirano 288 pravoslavnih crkava i manastira na području takozvane „Nezavisne države Hrvatske“. Taj je broj svakako daleko veći, ali se hrvatski nadbiskup dr. Alojzije Stepinec i sa ovim zapanjujućim brojem ustaško-hrvatskih vandalizama mogao dostojno predstaviti Poglavniku, kojeg je posle toga Sveti Otac Papa primio u zvaničnu audijenciju i valjda zbog uspešnog referata o istrebljenju pravoslavlja na teritoriji Nezavisne Države Hrvatske, blagoslovio ga u ime Hrista! Pošto je stožernik Viktor Gutić govoreći 9. juna 1941. ispred Banjalučkog sreskog načelstva rekao, da će ostatak Srba koji dotle nije pobijen ili proteran uništiti ako ne prime katoličku veru, naredio je da se zauzmu sve pravoslavne crkve, a da se na parohijskim stanovima istaknu natpisi „Hrvatski dom“. Već sutradan postala je Prnjavorska pravoslavna crkva žrtvom ovoga verskog vandalizma. Ustaši su predvođeni katoličkim popovima došli u Prnjavor, isterali sveštenika iz parohijske zgrade i na njoj okačili tablu sa natpisom „Hrvatski dom". Posle toga su se slični pohodi svakodnevno ređali.

Da bi uništenje srpstva i pravoslavlja što simboličnije pretstavili, Hrvati su u većim mestima naredili rušenje ili miniranje pravoslavnih crkava, među kojima crkve u Banja Luci, Bihaću, Novoj Gradiški, Bosanskom Grahovu i dr. Pošto je u „Nezavisnoj Hrvatskoj“ jedino ruskim emigrantima bilo dozvoljeno ispovedanje pravoslavne vere, to je dozvolom poglavnika osnovana „Hrvatska pravoslavna autokefalna crkva“ sa ruskim emigrantom na čelu, ali ni ona nije praktično stupila u život za ostatke srpskoga življa, pošto su preostale srpske crkve i dalje ostale zatvorene, a srpski ostaci lišeni mogućnosti verskih obreda prilikom krštavanja i sahrane.
Mimo svega onoga što su Srbi dali u životima i krvi, ustašama to nije bilo dovoljno, već su sproveli sistem ucena, kakav po svojoj obimnosti prevazilazi sve zločine ove vrste. Iz bojazni da deportirani ili na smrt određeni Srbi imućnijeg stanja ne bi sakrili novac i dragocenosti izvan ustaškog domašaja, ustaši su napola prebijene Srbe ucenjivali mogućnošću poštede života ako im predadu novac i dragocenosti. Kad su ciljeve postigli, ili su ih ubijali ili su ih osirmašene prebacivali preko granice, a na njihovim kućama izlepljivali službene objave hrvatske vlade „Izvlašćeno u korist hrvatske države“. Ovako opustošena srpska imanja popunjavana su većinom kajkavskim Hrvatima iz hrvatskog Zagorja. Dakle, pravim takozvanim „autohtonim“ Hrvatima, od kojih i potiču sve nesreće, koje su Srbi preživljavali od momenta, kada su ih ovi hrvatski došljaci unesrećili svojim dolaskom. Tamo, gde se zbog nedostataka „kajkavaca“ nisu mogla popuniti srpska imanja, davana su ona onim hrvatskim ili muslimanskim janičarima, koji su se istrebljivanjem Srba pokazali dostojni takve nagrade.
Ustašama nije bilo dosta srpske krvi i njihovih imanja po „Nezavisnoj državi Hrvatskoj“. Kad su svršili sa Srbima tamo, okrenuli su se i prema matičnoj srpskoj zemlji Srbiji, u nameri da ovde povećaju srpski danak u krvi. To najbolje svedoči ovo uhvaćeno pismo beogradskog ustaškog stožera broj 9, sakrivenog iza oltara katoličke crkve „Krista Kralja“ u Beogradu, koje glasi:
Velemožnom gospodinu stožernome poručniku
Poglavnikove tjelesne bojne
Zagreb
Dragi stožerniče, hrabri ustašo!
Šaljem ti list po našem hrabrom ustaši Zvonku uz blagoslov katoličke crkve Krista Kralja u našem budućem katoličkom Beogradu.
Pripovjedao mi je Zvonko, da su naši hrabri ustaše muslimani i katolici pobili i poklali srbijanske cigane u Mačvi i Šapcu.
Zvonko mi reče, da je on sam svojom rukom zaklao dvadeset i pet pravoslavaca u Mačvi, te mu zato katolička crkva oprašta sve grjehove, a sveti otac papa nagradit će sve hrabre hrvatske sinove, koji su stavili pod katolički mač ove balkanske šizmatike.
Svi katolici Hrvati i muslimani, ustaše u Beogradu, učlanjeni su u našoj tajnoj ustaškoj organizaciji i čekaju nestrpljivo aneksiju Beograda hrvatskog grada, domovini Hrvatskoj.
U cijeloj ciganjskoj Srbiji razapeli smo uhodarsku mrežu, koja radi punom parom. Zaostali Hrvati i muslimani ostali su u prividnoj službi ciganjske Srbije i imade ih priličan broj u svakom uredu i po ministarstvima i ostalim branžama. Naveli smo ti i tajne šifre za dopisivanje. Zagreb će poslati upute, koje imaju delegati u ciganjskom Beogradu.
Glavni stožer radi na tome, da se unište pravoslavci na Balkanu, na slavu katoličke crkve.
Sabiramo podatke o srpskim komitama i vojvodama, jer smo došli u posjed njihovih spisa i naređenja. Dakle vidiš, da hrvatska stvar napreduje preko Drine do Niša i od Niša do Soluna.
Podatke smo danas poslali sa spisima. Prenio ih je broj 129 u Zemun. Informiraj se kod glavnog stožera u Zagreb da li je broj 129 uručio sve. Novac za Niš i Kragujevac šaljemo redovno.
Za Dom spremni!
Ustaški stožer broj 9.
PS. Uz list se prilaže otisak pečata „Topličkog četničkog odreda“ sa grbom i potpisom, odsječenog sa jednog četničkog spisa.
Jedan među mnogobrojnim ustaškim zlikovcima pošto se bezbroj puta okupao u nevinoj srpskoj krvi na teritoriji „Nezavisne Hrvatske“, našao je za potrebno, da se za ono što ga je pre toga Beograd godinama hranio, oduži provokacijom na taj način, što bi u povoljnom trenutku ubio kojega pripadnika okulatorske vojske i time poslao na drugi svet nekoliko stotina nevinih Srba. Beogradska policija uhvatila je Himliju Berberovića iz Bosanskog Novog, koji je pre rata bio zaposlen u Beogradu, pa je kao dobar poznavalac prilika upućen u Beograd da nastavi sa ustaškim nedelima. Berberović je po lišenju slobode pred policijskim podnarednikom u Kolarčevoj ulici broj 1 o svojim ustaškim zločinima između ostaloga izjavio i ovo:
Početkom mjeseca juna 1941. dobila je moja satnija nalog da ide u Glinu. Po dolasku u Glinu, prvo smo pretresli grad, pa smo zatim išli po selima. Ovo pretresanje trajalo je oko 15 dana. Kad je sa pretresanjem završeno, došli su ustaši iz Zagreba i Petrinje, pa smo tada dobili nalog da po selima sakupimo sve pravoslavne muškarce od 20 do 45 godina starosti. U prvo vrijeme vršili smo hapšenje muškaraca. Njih smo sakupljali po selima i dovodili ih u Glinu, gđe smo ih stavljali u sudski zatvor. Tu su ostajali u zatvoru po nekoliko dana dok se zatvori ne napune, a tada su ubijani.
Ubijanje je vršeno na više načina. Neke su zatvarali u pravoslavnu crkvu u Glini. U crkvu je moglo stati oko 1000 ljudi. Tada je komandir satnije određivao 15 ljudi koji imaju da vrše klanje. Prije nego što pođu na ovaj posao, davano im je alkoholno piće i to nekima rum a nekom ljuta rakija, pa kad se napiju, onda su ih sa noževima puštali unutra. Za vrijeme klanja je pred crkvom postavljena straža, a ovo je činjeno radi toga što su se neki pravoslavci penjali u zvonaru, pa su zatim skakali sa nje. Ja sam bio određen da vršim klanje u tri maha. Svakom prilikom su išli i neki oficiri, Dobrić Josip i Mihajlo Cvetković, a pored njih je bilo i ustaških oficira. Po ulasku u crkvu, oficiri su stajali kod vratiju i posmatrali naš rad, a mi smo vršili kanje. Ubijanje je vršeno na taj način, što smo neke udarali pravo u srce, neke klali preko vrata, a neke udarali gđe stignemo. Ako neki Srbin ne bi bio od prvog udarca smtno pogođen, toga su ustaše priklali nožem. Za vreme klanja nije gorjela svjetlost u crkvi, već su bili određeni specijalni vojnici, koji su rukama držali baterijske električne lampe i time nam osvjetljavali prostor. U više mahova desilo se, da je neki Srbin naletio na nas pesnicom ili pak da je nekoga udario nogom, ali je taj bio odmah iskasapljen.
Za vrijeme ovoga klanja bila je u crkvi velika galama. Prisutni Srbi vikali su: „Živio Kralj Petar!“, „Živjela Jugoslavija!“, „Živjela Kraljica Marija!“, „Živjela Srbija!“, „Dolje ustaši!“, „Dolje Pavelić!“ itd. Klanje je počinjalo u 22 sata uveče, a trajalo je do 2 sata. Za vrijeme dok je posljednji Srbin bio živ ove su manifestacije trajale. Ovako klanje u crkvi desilo se sedam do osam puta, a ja sam učestvovao tri puta. Za vrijeme klanja svi smo bili toliko uprljani krvlju, da se uniforma nije mogla očistiti, već smo je zamjenjivali u magacinu, a kasnije se prala. Crkva je poslije svakog klanja prana. Kad se klanje završavalo, dolazili su kamioni i nosili lješeve. Obično su ih bacali u rijeku Glinu, a neke i zakopavali. Neke su pravoslavce izvodili na obalu rijeke Gline gđe su ih strijeljali iz mitraljeza. Ovo strijeljanje, vršeno je odjednom na 300 do 400 ljudi. Oni su svi postavljani pored obale u dvije vrste, pa su povezani konopcima jedan za drugoga i tako gađani iz mitraljeza, koji su bili postavljeni u neposrednoj blizini. Lješine ovih lica koja su streljana pored obale, bacane su u rijeku Glinu. Neke grupe Srba izvođene su iz zatvora i streljane u blizini mjesta Gline pored šume, pa su poslije zakopani na mjestu gdje su streljani. Prikupljanje Srba vršeno je na taj način, što je u određeno selo išlo oko 70 ustaša i 30 nas vojnika, a svi smo bili pod komandom ustaških oficira. Selo je uvijek bilo opkoljeno, pa je unutra ulazila određena grupa, koja sakuplja Srbe. Kad bude cijelo selo sakupljeno, onda smo ih stražarno sprovodili u sudski zatvor. U prvo vrijeme dovodili smo samo muškarce, a docnije i ženska lica od 15 do 50 godina starosti. Prilikom ovog dovođenja vidio sam da su ustaše, neki moji drugovi i vojnici silovali žene i djevojke, pa su ih zatim odvodili u Glinu. Vidio sam da su neki ustaše kao i vojnici dolazili u logor, odakle su odvodili žene koje su htjeli, pa su nad njima vršili obljubu negđe na periferiji grada, pa su ih ponovo vraćali u zatvor. Od strane oficira ovo nije bilo zabranjeno, jer su i sami oficiri ovo činili.“
Tako se ispovedao jedan od bezbrojnih hrvatskih terorista, koji je svesrdno podelio radosti „Nezavisne Hrvatske“ sa većinom svoga naroda i „vojničkom vježbom“ u domobranskim redovima ne samo bio pomoćni rod ustaškog oružja, nego i vršio tolika klanja u Glinskoj pravoslavnoj crkvi. Isto dakle onako, kao što su ih vršili i bezbrojni drugi Hrvati, bez obzira imaju li ustašku iskaznicu u džepu ili ne.
Prećutnim blagoslovom hrvatskog nadbiskupa, rukovodio je ovim zločinom nad zločinima u glinskoj pravoslavnoj crkvi i svima srpskim krvoprolićima glinske okolice glavom predstavnik rimokatoličke crkve, gvardijan katoličkog samostana u Čuntiću German Častimir. Ova ispovest zaista je jeziva samooptužba, koja sa mnogobrojnih srpskih očiju skida veštom rukom hrvatske farizejštine izatkanu koprenu obnevidelosti kroz mnoge decenije, a kroz ove dve poslednje naročito. Ali, ona je samo neznatni deo svega onoga što se desilo na celom prostoru Hrvatske. Šta da se tek kaže za ostalu zlikovačku mnogostranost i konačan broj srpskih žrtava!
I pored svih grozota koje sadrži ispovest Himlije Berberovića, oskudica u njegovoj inteligenciji učinila je, da se zadrži na grubim činjenicama, kojima daje oblik prema svome shvatanju onako, kako ih je video i preživeo, pa ih tako i registrovao u svome sećanju. Kao takav, Berberović i nije mogao zaći u tajne duhovnog stradalaštva onih, koji su umirući gledali kako se ruše njihove nacionalne, verske, imovinske i kulturne tekovine. Jer, da su Berberoviću mogle biti dokučive tajne duhovnog života, ne bi bio on među onima, koji su se najpre snažili alkoholom da bi zatim sa isukanim noževima besomučno jurili po hrišćanskom hramu na goloruke ljude.
Prva „Poglavnikova" javna izjava bila je: „Muslimani su cvijet hrvatske narodnosti!" Kulturno zaostaliji od Hrvata, bosanski su muslimani videli u ovoj izjavi potstrek za sve ono, što smo čuli od Berberovića. I zaista, jedan se deo muslimana sa Hakijom Hadžićem – Mačekovim prvakom u Bosni – potrudio da zauzme prvo mesto u „vrtu“ ustaško-hrvatske izbezumljenosti. (O „cvijetu hrvatske narodnosti“ ima jedna istinita šala. Poznata sarajevska lenčina Nikola Moščinski, poreklom Poljak, koga zbog njegove lenjosti zovu nadimkom „teški radnik“, zašao je posle Poglavnikove izjave po sarajevskim kavanama, prilazeći redom muslimanima njušeći ih pozadi kao da nešto miriše. Kad su ga zapitali šta to radi, Moščinski je odgovovrio: „Pa zaboga, mirišem cvijet hrvatske narodnosti!)

Ono što Berberović zbog pomanjkanja inteligencije kao mnogi drugi ustaški zlikovci nije mogao opisati, opisao je jedan istaknuti dalmatinsko-hrvatski prvak u pismu iz Zemuna, upućenom 8. februara 1942. goline hrvatskom nadbiskupu dr. Alojziju Stepincu, koji sa biskupske stolice u Zagrebu ni jednom javnom rečju, a još manje pastirskim proglasom nije osudio varvarstva vršena nad srpskim življem. Još manje sprečio duhovna porobljavanja nasilnim prevođenjem Srba u katoličanstvo. Posle ovoga pisma, ovaj je prvak iz razumljivih razloga napustio „Nezavisnu Hrvatsku“ i prebegao u Beograd, ali je isto tako iz razumljivih razloga i po primeru Mačekovog odreknuća onoga zajedničkog proglasa sa Pavelićem i sam odrekao autorstvo onoga pisma, u kome se uzmeđu ostaloga kaže:
Punih deset mjeseci kolju se po Hrvatskoj na najzvjerskiji način Srbi i uništavaju se milijarde njihovog imetka, a crvenilo stida i gnjeva obliva lice svakog poštenog Hrvata. Pokolj Srba počeo je prvih dana jadne „Nezavisne države Hrvatske“ (Gospić, Glina, Gudovac, Bosanska Krajina i dr.) i traje bez prekidanja i bez predaha i ovih dana.
Nije sva strahota u samom ubijanju. Ona je u ubijanju svega od reda: staraca, žena i djece. U ubijanju uz strahovito divljačko mučenje. Te nevine Srbe nabijali su na kolje, ložili im vatru na golim prsima, pekli ih žive na vatri, spaljivali ih u kućama i crkvama žive, polivali ih ključanom vodom i tako poliveno mjesto derali i solili, kopali živima oči, rezali uši, nos, jezik, svećenicima rezali noževima brade i brkove skupa sa kožom i mesom, odsjecali im spolovila i zaticali u usta, vezivali ih za kamione odostraga i onda sa njima jurili, prebijali su ljudima noge i ruke, zabijali im u glavu eksere, golemim ekserima zakivali ih za pod kroz slijepo oko, bacali žive u bunare i provalije a odozgo na njih bacali bombe, razbijali im gvozdenim ćuskijama glave, djecu su bacali u vatru i vrelu vodu, u krečane, rastrzavali djecu na noge, razbijali im glave o zidove, prebijali kičme o kamenje i klade i još mnoga užasna mučenja izvršavali, kakova normalni ljudi ne mogu ni zamisliti.
Hiljade i hiljade ljudskih leševa nosila je Sava, Drava i Dunav, kao i pritoke ovih rijeka. Bila je lešina sa natpisom: „Pravac Beograd!“, „Putuj Kralju Petru!“ i sličnih. U jednom čamcu koji je uhvaćen na Savi bila je hrpa dječjih glava sa jednom ženskom glavom (može biti glava majke te djece) sa natpisom: „Meso za Jovanovu pijacu u Beogradu!“ Strahovit je slučaj Mileve Božinić iz Stebandže, iz koje su na nož izvadili dijete! Pa grozni slučaj nađenih pečenih glava u Bosni, nađene sudove pune srpske krvi, pa slučajevi prisiljavanja Srba da piju vruću krv svoje poklane braće. Silovane su najbrojnije žene, djevojke i djevojčice, matere pred ćerkama i ćerke pred materama, a gomile djevojaka, žena i djevojčica odvođene su u logore ustašima za bludnice. Čak su silovanja vršena u oltarima pravoslavnih crkava. U kotaru petrinjskom natjeran je sin da siluje rođenu mater! Pokolj 3.000 Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi (naša primedba: Ovde se prebacio za ništa manje od 10.000) i ubijanje na stotine Srba u oltaru crkve u Kladuši, sve gvozdenim čekićima u glavu, stoji bez premca u povijesti. Za sva ova strahovita i nečuvena nedjela postoje detaljni i vjerodostojni zapisnici.
Užas ovih nedjela zaprepastio je Nijemce i Italijane. Oni su fotografisali ogroman broj slučajeva ovih užasnih pokolja. Nijemci govore, da su Hrvati ovo radili i za vrijeme tridesetogodišnjeg rata i da je od toga doba u Njemačkoj ostala izreka: „Sačuvaj me Bože od kuge, gladi i Hrvata!“ I srijemski Nijemci preziru nas radi toga i postupaju sa Srbima čovječno. Talijani su fotografisali posudu sa tri i po kilograma srpskih očiju, te jednog Hrvata okićenog s ogrlicom od nanizanih srpskih očiju, i jednoga koji je došao u Dubrovnik opasan sa dva đerdana odrezanih srpskih jezika.
Strahoviti logori u kojima su pobijene tisuće Srba ili su pušteni da pomru od zlostavljanja, gladi i zime, užasni su. Nijemci pripovjedaju o jednom logoru u Lici, u kojem je bilo na tisuće Srba, ali kad su došli tamo, našli su ga praznog, natopljenog krvlju i krvavim hrpama rublja i odjeće. Tu je, kažu, izgubio život jedan srpski vladika. U jasenovačkom logoru i danas se muče i propadaju tisuće Srba, koji su tamo po ovoj strašnoj zimi smješteni u poderane ciglarske barake bez dovoljno slame i pokrivača, dobijajući za hranu dnevno po dva krumpira.

U povijesti Evrope nije bilo ovakvih slučajeva. Mora se poći u Aziju u doba Tamerlana ili Džingiskana, ili u Afriku, u crnačke države i njihovih krvoločnih vladara, da se naiđe na slične slučajeve. Sa ovim je hrvatsko ime osramoćeno za vjekove. Ništa nas više ne može oprati. Ni posljednjem Ciganinu na Balkanu nećemo više smjeti spomenuti našu tisućgodišnju kulturu jer ni ti Cigani nijesu ovakih zvjerstava radili.
U svima ovim besprimjernim divljačkim zločinima, koji su više nego bezbožni. sudjelovala je i naša katolička crkva na dva načina. Veliki broj svećenika, klerika, fratara i organizirane katoličke mladeži, sudjelovao je u svemu ovome aktivno. Dogodila se strahota, da su katolički svećenici postali ustaški logornici i tabornici, pa su kao takvi naređivali i odobravali ta strašna mučenja i klanja krštenog svijeta. Čak je jedan katolički svećenik lično zaklao jednog pravoslavnog svećenika! Oni to nijesu smjeli činiti bez dozvole svojih biskupa, a ako su činili, onda su morali izgubiti službu i doći pred sud. Budući se to nije desilo, znači da su biskupi dali svoje dozvole.
Drugo, katolička crkva je upotrebila sve ovo, da pokatoliči preživjele Srbe. I dok se zemlja pušila od nevine krvi mučenika, dok su jecaji razdirali grudi preživjelih nesretnika, svećenici, fratri i časne sestre, nosili su im u jednoj ruci ustaški bodež, a u drugoj molitvenik i krunicu. Sav je Srijem preplavljen letcima biskupa Akšamovića, tiskanih u njegovoj tiskarni u Đakovu, u kome se pozivaju Srbi da spase život i imetke prelaženjem u katoličku vjeru. Naša crkva kao da je htjela pokazati, da zna ubijati duše kao ustaška vlast tijela. A na katoličku crkvu pada još veća sumnja zato, što su u isto vrijeme srušene mnogobrojne pravoslavne crkve, druge obrađene u katoličke, oteti su svi pravoslavni samostani, razvučena sva imovina i upropašćene velike povijesne dragocjenosti, pa čak nije ostala na miru ni patrijaršijska crkva u Srijemskim Karlovcima. Sva ova nasilja na savjesti i duši nanijela su još veću sramotu hrvatskom narodu. I ako se mi Hrvati nećemo nikada moći sasvim oprati od sramote, koju smo na sebe navukli ovakvim zločinstvima, ipak možemo svoju odgovornost smanjiti pred svijetom i svojom savješću ako dignemo svoj glas protivu svega gore navedenoga. Posljednji je čas da to učinimo. Poslije sviju zločinstava u povijesti čovječanstva, dolazile su i velike kazne. Što će biti od nas Hrvata, ako se dobije utisak, da smo baš do kraja u ovim zločinstvima ustrajali.
U Njemačkoj su veliki katolički biskupi imali smjelosti da dižu glas u korist progonjenih Židova, a kod nas ni jedan biskup nije digao svoj za nevine Srbe kršćane, koji su strašnije progonjeni nego Židovi u Njemačkoj. I zato će na glave katoličke crkve pasti najveća odgovornost za kaznu Božju i ljudsku, koja mora snaći hrvatski narod, ako se na vrijeme ne pokaje za ovaj strašni i neopisivi svoj grijeh“.
Ovaj hrvatski prvak, kome ne poričemo dobronamernost, bojeći se za svoj hrvatski narod, smatra da bi posle svega onoga što nam je poznato o istrebljenju srpskog naroda u „Nezavisnoj Hrvatskoj“ bila dovoljna jedna naknadna Stepinčeva izjava, sastavljena po svima pravilima lukavog zagrebačkog jezuitizma, pa da se jednim veštačkim potezom otkloni odgovornost sa hrvatskog naroda i katoličke crkve u Hrvatskoj. Kao da Srbi ne znaju, da bi to bila nova Jezuitska obmana, rukovođena politikom priznanja postojećeg stanja i namerom, da Srbi zaborave krv svoje goloruke nejači, da se u jugoslovenskom kolu uhvate za krvave ruke svojih dželata. Pošto je dvadeset i jedan mesec dugovao odgovor ovome hrvatskom prvaku, hrvatski je nadbiskup 31. oktobra 1943. godine na završetku „pokorničke procesije“ u Zagrebu održao masi propoved, rekavši između ostaloga i ovo:
„Jedan pisac pripovjeda, kako je neki seljak donosio dnevno jednom pekaru u grad pet kilograma maslaca, a od pekara isto tako svaki dan odnosio pet kilograma kruha. Jednoga dana je pekar izmjerio maslac i začudio se kad se uvjerio, da nema pet kilograma, već samo četiri i pol. Zato pozove seljaka na red radi prevare, ali mu seljak mirno odgovori: „Dragi prijatelju, ja nisam kriv za to. Ja, doduše, imam vagu, ali nemam tegova, pa zato uvijek mećem na jednu stranu vage tvoj kruh, a na drugu stranu svoj maslac. Koliko je težak tvoj kruh, toliko je težak moj maslac“.
„Jedni nas optužuju, da nismo pravodobno i kako bi trebalo ustali protiv zločina, koji su se zbivali na pojedinim krajevima naše domovine. Ali, mi ne možemo zvati na uzbunu, niti bilo koga spriječiti, da te vječne Božje zakone vrši. Jer svaki čovjek ima slobodnu volju i svako će za svoje djelo odgovarati prema riječima apostolovim“. „Zato prvoj grupi prigovaratelja odgovaramo: Na vama se ispunjava priča o seljaku i pekaru!“

Iako je u daljnjem toku propovedi generalno osudio zverstva, izbegavši vešto da ih veže za ime kome pripadaju, hrvatski se nadbiskup svojim gledanjem na srpsko istrebljenje potpuno saglasio sa ustaškim načelima. Lukavo skrojena priča o seljaku i pekaru i suviše je prozirna. Jedan Hrvatski pesnik dao je u pesmi najuspeliji odgovor hrvatskom nadbiskupu. Zbog ograničenog prostora citiramo nekoliko odlomaka iz ove kajkavske pesme gde se, između ostaloga, ovako odgovara dr. Stepincu :
Nadbiskup pričal priču je neku
O jednom mužu i jednom peku!
Muž je nemlih svakoga jutra
Peku donašal po pet kil putra.
Muž je – tak je pogodba bila,
Primal za putar kruha pet kila.
Jednog dana putar pek vagal,
Al mu se nekak z gvihti ni slagal.
Falilo ga je ravno prek funta.
„Mužek me vara“, pek si pregrunta,
Pa ga pozove da ga zašpota,
Kak prevaranta i kak falota.
Mužek mu rekel: „Gospon pek dragi,
Nisam ih Bogme varal na vagi.
Kak sam si gvihte kupit pozabil,
Ja sam kak gviht si nihov kruh rabil.
Če pet kil nihov kruhek ne važe,
Onda se mera nikak ne slaže.“
Ali, prečasni Metropolita,
Jel vas se nekaj slobodno pita.
Gde ste vi dragi Prečasni mili,
Tak dugo bili?
Več četrdeset i prvo leto
Mogli ste dignut ovako Veto.
Zakaj ni bilo v dani baš vu ti
Vašega glasa Prečasni čuti?
Makar su v oni krvavi dani,
Srbi kak janjci nedužni klani.
Kad ih se tuklo, klalo i peklo.
Hitalo v Savu, v logore vleklo,
Kad pravoslavni su svečenici
Trpeli jakše nek mučenici
I mnogi platil zvanje si glavom,
V Beograd mrtev poslan je Savom.
Znali i vidli onda ste vse to
Al niste baš vi podigli Veto!
Ah, vaša šutnja puno je kriva
Kaj mnoga srpska glava nij živa,
Kaj mnoge Srbe grobek sad skriva!

Jel se prečasni Metropolita,
Slobodno jošće nekaj vas pita
Kak to da Penić črlenoga pasa
Ustaše slavil iz sega glasa?
A Šarić se je v Bosni raspeval,
Dok Gutić srpsku krv je proleval.

Dok isti rekel famozni Gutić:
„Srbov poželel drum bi i putić,
Al Srbov ne bu više tu najti,
Vništili bumo sve ih mi kajti.“
Kak to da mnogi z vašeg klera,
Ustaški posel na veliko tera?
Em logornik, prem to ne patri,
Vaši su mnogi popi i fratri!
„Ljubiv“, to za njih pojem je temni,
Njihov je moto: „Za dom smo spremni
Van z Srbi, mesta ovde nij nima
Tu živet more koj Papu štima
I onaj ko se Alahu klanja,
A kaj je srpsko, vse se preganja.“
Vse ste vi ovo, Prečasni znali
Ali protesta niste vi dali!
I kad su srpski rušeni hrami
O čem ste taki doznali sami,
Prem svaka crkva mesto je sveto,
Vi niste onda zdigli svoj Veto!
Ah, vaša šutnja puno je kriva
Kaj mnoga srpska glava nij živa!

Sad ste reč rekli, to očivasno
Samo ste rekli sve to prekasno.
Kasno protest ste ovaj vi zdigal,
Kasno je Janko Kosovu stigal!
Jezeram žrtvi nikaj ne hasni
Kaj ste protestiral sad ste prečasni.
Nemre protest taj da život vrne,
Srbom kaj rake skrivaju crne!

Nemre on deci da z grobne tame
Vubite vrne tate i mame!
Nemre protest taj z rake da skopa
Nit jednog mrtvog srpskoga popa!
Taj bi protest se mogel prijeti
da je on zrečen pred dvimi leti.
Tak tu vu srce nekog ne dira
Nadbiskup kasno če protestira!
Al njegva šutnja puno je kriva,
Kaj mnoga srpska glava nij živa!

Alzo ste kasno s vetom se javil,
Kasno ste točnu vagu nabavil.
Dok Srbi išli put su svoj križni,
Mislili niste da su vam bližni
I da i oni veruju v Krista,
Sveta im Djeva Marija čista.
A z hramov da im Sveti Križ blista,
Da Svetog Križa delaju znamen,
Sve ste to zabil Prečasni – Amen!
Hrvatski nadbiskup, pod čijim su nadbiskupovanjem izvršena duhovna i fizička staradalaštva srpskoga naroda, kojima nema ravnih u istoriji čovečanstva, mora zajedno sa čitavim ustaškim sistemom znati, da su sve kulise ispred crnog zagrebačkog jezuitizma dignute. Digli su ih pored ostaloga oni odrezani jezici i iskopane srpske oči, sa kojima su zakićeni ustaši-Hrvati poput stanovnika prašume izvodili divljačke igre ulicama gradova „Nezavisne Hrvatske". Ako međutim, još neko u ustaškoj Hrvatskoj veruje da se uništenjem materije u srpskim zemljama zapadno od Drine i severno od Save može zatrti i srpski duh, taj ne zna, da su Srbi veličinom žrtava gomilali duhovni kapital. Taj i ne sluti, da će Hrvatska Srbima biti drugo Kosovo, na čijem će se kultu uzdići hram srpskog narodnog preporoda!

ZAKLJUČAK
I bez one poverljive Mačekove okružnice svojim partijskim organizacijama od 14. aprila 1943. godine, gde se kaže, da je oživotvorenjem ovakvog geografskog oblika hrvatske države (ustaške Hrvatske), ostvaren vekovni san svakoga Hrvata, te gde se odaje naročito priznanje ustaškom pokretu, što je „... uspio uništiti sve elemente, koji su ugrožavali hrvatsku individualnost“, gde se, dakle, na ovako nedvosmislen način odobrava plansko istrebljenje Srba, mi ne sumnjamo da će se čitava hrvatska politička mnogostrukost ujediniti u nastojanju, da očuvaju onih 20 Judinih zlatnika, što se zovu imenom „Nezavisne Države Hrvatske“. Oblik nazovi hrvatske države, kakav je stvoren poznatom hrvatskom izdajom, biti će i jeste zajednički cilj, kako one ogromne većine hrvatskog naroda osovinske orijentacije u doba njenog stvaranja, tako i onoga neznatnog dela Hrvata sa predstavnicima u jugoslovenskoj emigrantskoj vladi, a i onih hrvatskih pripadnika, koji su verni svome vekovnom oportunizmu ušli u redove „narodno-oslobodilačkog fronta“ samo zato, da bi po Mačekovoj preporuci kod Saveznika Srbima izbili iz ruku legitimaciju koju oni danas po njegovom priznanju imaju. Svi će oni u danom momentu zakucati na vrata, iza kojih će se rešavati sudbina sveta i tražiti pristupnicu za onoliku Hrvatsku, kolika je na milionima srpskih grobova podignuta.
Naučeni celom svojom prošlošću, da se zaleću u tuđi prostor, a onda da ucenjuju urođenim nagodbarstvom, Hrvati će i ovoga puta ponoviti staro lukavstvo, slično onome iz 1848. godine ili kojim od mnogih ostalih. Za tu alternativu spremili su oni ekipu prvih srpskih grobara banovine Hrvatske, koji se sada nalaze u jugoslovenskoj egzilskoj vladi kao „kočničarski dužnosnici“. Jer, svi su oni samo karike u kobnom jezuitskom lancu, koji se vekovima srpskom narodu kuje.
Uvlačenjem u partizanske redove, Hrvati misle da će izbeći odgovornosti i zatupiti onu oštrinu svoje upornosti o gotskom poreklu, i Rusima se na taj način prikazati ne samo politički bliži, nego čak i krvno srodniji od Srba. Međutim, „Rusija nikada neće podupreti osnivanje ovakve katoličke države zasebne od srpstva, jer bi to značilo potvrditi grešku istorije, koja je verom i azbukom na dvoje pocepala jedan isti srpski narod", – kaže ruski general Gurko u „Varšavskom Dnevniku“ oktobra 1890. godine, ciljajući svakako na onaj deo srpskoga naroda, koga je hrvatski imperijalizam pomognut austrougarskim vladarima tipa Marije Terezije vekovima prisiljavao da primi katoličku veru. Uvereni smo da je stanovište ovoga ruskog generala jednako i danas aktuelno. Slavenskim odricanjem i haračenjem hrvatskih dobrovoljačkih odreda (po matičnoj slavenskoj zemlji), Hrvatska je za svagda izgubila pravo pozivanja na slovensko poreklo.
Upotrebimo li Savezničku terminologiju – da su Srbi bili oni, koji su prvog svetskog rata i 27. marta 1941. godine, mada svesni težine svoga položaja, ipak junački podmetnuli svoj narodni krvotok, da iz njega isteče najbolja krv samo zato da bi doprineli svoj deo u obrani čovečijih prava, koja se skraćeno zovu demokratijom – u kakvom bi onda odnosu prema savezničkoj stvari stajao hrvatski stav kada znamo, da su se Hrvati u oba ova slučaja nalazili u taboru savezničkih neprijatelja. Dok su Srbi krvarili i krvare za stvar demokratije i Saveznika, Hrvati su prebrojavali i prebrojavaju plen sa savezničkih, a naročito srpskih zemalja, i režeći jedan na drugoga otimaju se o onih 20 Judinih zlatnika. To je stvarnost, koju niko od Hrvata ne može izmeniti, ma se on zvao imenom Mačeka, Pavelića ili Steninca.
Od 10. aprila 1941. godine, podivljale hrvatsko-ustaške horde slave svoj krvavi pir po srpskim zemljama, spremajući svojim glavarima poklon u obliku „narodne statistike“ sa kojom će se ovi predstaviti zelenome stolu i doviknuti: „Kakvi Srbi?! Njih više nema!“... Zaista, oni su po onome receptu ministra i doglavnika Budaka, jedni pobijeni, drugi raseljeni, a treći prevedeni u katolicizam, pa je tako hrvatska statistika usled planskog istrebljenja Srba obuhvatila hrvatskom većinom sve one srpske zemlje, za koje i sam Poglavnik u prvoj poruci američkim Hrvatima reče, da „nikada u povijesti nijesu Hrvatima pripadale". Sa tako pripremljenom hrvatskom statistikom, nije isključeno da će se u ulozi hrvatskog opunomoćenika pojaviti baš koji od onih hrvatskih emigrantskih profesionalaca, koji su Jugoslaviji i pre njenog sloma iz inostranstva godinama temelje potkopavali, da bi sada o isključivom trošku Srbije (jer su Hrvati odmah iza sporazuma sa Cvetkovićem požurili da svoju nagodbarsku kvotu zlatne podloge Kraljevine Jugoslavije ugrabe i prenesu u Zagreb gde je ostala kao depozit za porođajne troškove „Nezavisne Države Hrvatske“), ustvari, uhodarili jugoslovensku emigrantsku vladu i razmetali se fikcijom tobožnjeg „borbenog dijela hrvatskog naroda“. Kako se međutim hrvatski narod borio, protivu koga i za čiji račun, poznato nam je.
Srbi ne samo što neće priznati takvu statistiku koja počiva na planskom istrebljenju Srba, nego će tražiti da se smatra ratnim zločincem svaki onaj pojedinac ili skupina, koja se pokuša koristiti tako krvavo ispisanom ispravom. Merilo srpske svojine ima se uzeti iz srpskog istorijsko-etnografskog prava i statistike iz 1931. godine, uzimajući u obzir i račun verovatnoće za stanje koje bi bilo sada, da ustaško-hrvatski zločini nisu ostvarili sadanje stanje. Najzad, na merilo srpske i hrvatske narodne jačine, Srbi mogu pristati i na hrvatsku statistiku iz 1910. godine, mada su je Hrvati takođe krojili „za svoj stas“. (I po njoj, srpska etnografska celovitost dopire do Gospića, Ogulina, Kupe i Ilove).
Koliko god bili svesni svoga značaja i uloge koja će im se ovom delu sveta nametnuti, Srbi ne smiju pasti u zablude slične onima iz 1918. godine. Oni zbog iskustva iz 1941. moraju postaviti granicu samoodricanja, preko koje (po rečima patrijarha Rajačića) ni za ljubav „velikoilirstva“, ni za ljubav „velikojugoslovenstva“ ne mogu preći.
Pošto se tvrdnjom okružnice HSS 14. aprila 1943. godine „svjetska politička situacija izmijenila i izgledi za stvaranje hrvatske države pod zaštitom Nijemaca potpuno propali“, u Hrvatskoj su otpočeli sa građenjem novih političkih puteva prema zapadu i prema istoku. Prvi od ovih puteva imao bi preko hrvatskog dela emigracije stvarati u angloameričkom svetu atmosferu posebnih hrvatskih interesa, izraženih u jednoj drugoj okružnici vodstva HSS (Hrvatske Seljačke Stranke) iz prve polovice 1943. godine gde se između ostaloga kaže: „Hrvatska država bila je oduvijek konačni cilj borbe HSS i hrvatskog naroda. To stanovište zastupa dr. Maček u domovini, a hrvatski emigranti u inozemstvu." Da je hrvatska emigracija kao špijunska ekipa u jugoslovenskoj vladi izgleda opravdala poverenje svoga vodstva, moglo bi se zaključiti iz daljnjeg sadržaja ove okružnice gde se kaže: „Uspjelo je hrvatskoj emigraciji, da u borbi protiv velikosrpske politike nekih članova jugoslavenske londonske vlade pred mjerodavnim faktorima Engleske i Amerike za hrvatski narod izvojuje onaj položaj, koji mu pripada“. Nije nam još poznato u čemu su to uspeli. Ali da će se Hrvati, i mimo svega što je o njima poznato, Saveznicima predstaviti u jagnjećoj koži i pokušati da i na toj karti očerupaju srpski istorijsko-etnografski i životni prostor, u to možemo biti sigurni.
Za mogućnost ruskog uticaja na posleratni život Balkana, grade Hrvati i onaj drugi politički put, koji se najbolje ocrtava u istoj onoj okružnici od 14. aprila 1943., gde se o dužnostima Hrvata između ostaloga kaže i ovo: „Da stupaju u redove narodno oslobodilačkog fronta, koji je hrvatski, jer je njegovo vodstvo u hrvatskim rukama. Pod parolom demokratskih principa, mi kod Saveznika moramo Srbima izbiti iz ruku legitimaciju koju danas imaju." Pod ovom i drugim maskama, krije se, u stvari, politika HSS, koja diriguje svima akcijama uperenim protivu životnih interesa Srba vođenima bilo pod kojim oblikom ili čijom mu drago zastavom.
Da bi umanjila značaj strahovitih zverstava nad srpskim življem u Hrvatskoj, hrvatska emigrantska propaganda smatrala je, smatra i smatraće, da će se hrvatska odgovornost pred Saveznicima znatno oslabiti time, ako se Srbima mimo obrnutog činjeničkog stanja prikači ista ona satelitska firma, koju apsolutna većina hrvatskog naroda nosi još od onda, od kako je pripremala izdaju. Na taj način, misli hrvatska emigrantska propaganda, Srbima će biti izbijen iz ruku optužni materijal protivu ustaške Hrvatske, što znači, protivu velike većine hrvatskog naroda.
Ne podcenjujemo intrigatorske vrline hrvatske emigrantske propagande. Pa ipak, verujemo da će ona imati muke dok Saveznicima objasni, da je ogromna većina hrvatskog naroda imala pravo, što je u oba Svetska rata stala u tabor Savezničkih neprijatelja; da su Hrvati, imajući sve atribute slobodne države u sklopu Osovine, bili u pravu kada su Saveznicima i rat objavili, a da Srbi, kako oni u redovima boraca po slobodnim srpskim planinama, tako i oni sa porobljene beogradske kaldrme nisu imali pravo, što su čak i od Nemaca zahtevali službenu oznaku svoga položaja u reči – OKUPACIJA.
Posle svega ovoga, radi svoga istorijskog i etničkog prava, radi svoga velikog uloga u krvi i imovini, Srbi za slučaj dekretovane zejednice sa Hrvatima kao neslavenskom ili odnarođenom slavenskom skupinom, moraju zauzeti dijametralan stav od onoga iz 1918. godine. Zbog postojanosti posleratnog mira u svetu, moraju se poštovati istorijski i etički principi. Po tome načelu, moraju Srbi pre ma kakvih razgovora o zajednici bilo sa kime, ostvariti svoju istorijsko-etničku celovitost, koja prema Hrvatima na predratnoj etnografskoj karti evidentno ispisuje liniju Gospić — Otočac — Ogulin — Kupa — Ilova.
I pored toliko gorkog iskustva međutim, mali je broj takvih Srba, koji bi odbio ruku onih čestitih Hrvata koji su bilo podelili sudbinu srpskog mučeništva, bilo da su duševno patili u svojoj nemoći da to spreče. Ali sve dotle, dok svi pripadnici ustaškog pokreta bez obzira na njihov možebitni docniji preobražaj zajedno sa rimokatoličkim uticajem ne iščeznu iz hrvatskog naroda – dakle, dok Hrvati sami ne počiste smet ispred svoje kuće ne može biti reči ne samo o srpsko-hrvatskom bratstvu, već ni o zajednici u bilo kojoj formi. Tek onda, kada se iza ostvarenja srpske etničke celovitosti u Hrvatskoj stvore preduslovi za pristup Srbima, može se pristupiti ispitivanju mogućnosti ostvarenja samo takve zajednice sa Hrvatima, koja ne bi mogla štetno uticati na nacionalni, verski, politički, privredni, kulturni i socijalni život srpske jedinice. Zajednica, koja se ne bi temeljila na ovim načelima, predstavljala bi leglo stalnih trzavica, opadanje srpskog duhovnog potencijala i pojavu još većih rimokatoličkih pega na etnografskoj karti južnih Slavena.
U srpskom narodu našli su oživotvorenje viteštvo i demokratija. Ako bi se i pored ovih vekovnih činjenica hrvatsko-rimokatoličke imperijalističke težnje rešile na štetu Srba, u Srbima bi, do duše, i dalje ostao viteški duh, ali bi demokratija za svagda izgubila svoj glavni oslonac na Balkanu.
KRAJ

POGOVOR
Pod zaista teškim prilikama, zahvaljujući iskonskoj snazi srpske narodne duše, stupila je ova knjiga u najsudbonosnijim danima našega naroda na tribinu istorijske istine.
Štampana izvan domašaja okupacione cenzure, daleko od grada i izbora tehničkih sredstava, ona je izvrgnuta izvesnom broju štamparskih grešaka, za koje se čitaoci mole, da ih prilikom čitanja po smislu sklopa odnosne rečenice sami isprave.

OSVRT NA IZDANJE IZ 2006.
Knjiga Hrvati u svetlosti istorijske istine odštampana je tajno u Beogradu, marta 1944. Tada je Gestapo zaplenio većinu primeraka, tako da su se do danas zvanično sačuvala samo tri. Zbog te knjige život je izgubio štampar Antun Roth (1944.), a njeni su vlasnici većinom završili na Golom otoku. Autor Psunjski ostao je živ samo zato što se nije znalo ko se skriva iza tog pseudonima. Autor u ekspresivnoj besedi otkriva svoj pogled na nastanak hrvatske države – ona je najvećim delom šokantna, i u suprotnosti sa zvaničnom, pre svega hrvatskom istorijom.
Knjiga iz oblasti koja nikada nije razjašnjena, koja je tabuizirana, sada dokumentovano osvetljava zločine, kojima su Hrvati prokrčili put do nastanka svoje države od godine 852., pa sve do stvaranja "Nezavisne države Hrvatske", a s druge strane, naivnost kojom su Srbi verovali u "hrvatsko bratstvo". Tada su Hrvati prisvojili teritorije, na kojima su Srbi već uveliko živeli pre njihovog dolaska, zasluge koje pripadaju Srbima kao braniku hrišćanstva pred turskim najezdama, svu slavu srpskih vladara… Najgnusnije zločine nad Srbima koje su počinili između 1941. i 1945. godine, kada su pokušali konačno ostvariti "hrvatski narodni program". Prevod knjige nastao je kao "spomenik geslu, da se istina ne može sakriti, i opomena svima onima, koji previše veruju zvaničnoj politici, a Veliši Raičeviću - Psunjskom hvala što je očuvao istinu i osvetlio zločine, koji ne smeju ostati u tami".
O VELIŠI RAIČEVIĆU - PSUNJSKOM
Veliša Rajičević rodio se 5. novembra 1903. g. u Trepči kod Andrijevice u porodici sa četvoro dece. Veliša, jedan od trojice sinova, gimnaziju je pohađao u Kragujevcu, nakon čega je u Pragu na tehničkom fakultetu studirao geodeziju. Godine 1924. na studijskoj godišnjoj praksi kod mesnog geodeta u Vinkovcima upoznao je svoju buduću suprugu Darju. Iste godine u kojoj se zakonski venčao rodio mu se sin Dragoljub (1925.-1981.) i kći Novka (1928.-2004.).
Veliša Raičević diplomirao je na geodeziji, godine 1928. odslužio je vojni rok, pa se sledeće godine nastanio u Vinkovcima. Pored svog zvanja, veoma se zanimao za istoriju i ubrzo počeo, zbog hrvatskog uplitanja u jugoslovenskoj državi i pisanja hrvatske štampe, intenzivno da istražuje istoriju i da sakuplja podatke i dokumente. Pre svega ga je zanimala istorija hrvatsko-srpskih odnosa i položaj Srba u Sremu, Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji (tada je Hrvatska bila tek nešto šire područje zagrebačke okolice, sa proglašenjem banovine se proširila, a oblikovana je tek proglašenjem banovine Hrvatske neposredno pred drugi svetski rat, pod pokroviteljstvom nacizma). Početkom tridesetih je sarađivao sa beogradskim časopisom Vreme i docnije sa časopisom Slavonija iz Vinkovaca, kojeg je tada uređivao dr. Pavle Šumanovac. Kasnije je mesto urednika preuzeo Raičević. Raičević i njegova porodica neprestano su bili pod pritiskom hrvatskih ekstremista, koji su zagovarali fašistički ekspanzionizam na račun Srba i već tada ih ubijali. To je bio razlog, da materijale, koje je dobijao preko svojih studijskih kolega iz raznih svetskih arhiva i biblioteka, najviše iz bečkog državnog arhiva, izuzev retkih, nije pokazao supruzi, već ih je sakrivao izvan svoje kuće. Proglašenjem Banovine Hrvatske 26. avgusta 1939. počele su mnogobrojne emigracije Srba i jugoslovenski orijentisanih Hrvata iz Banovine, pošto su im radno mesto i egzistencija bili ugroženi. Već u drugoj polovini iste godine, u Beogradu je formiran odbor za smeštaj izbeglica iz Hrvatske, koji je 1941. godine prerastao u Komesarijat za izbeglice iz Hrvatske. Krajem 1939. godine, iz Osjeka je pobegao Antun Rot, štampar, koji je štampao Slavoniju, i u Ulici cara Nikolaja II., danas Mekenzijeva ulica (u doba SFRJ – Ulica maršala Tolbuhina) nastavio svoj rad. Raičević je ostao u Vinkovcima uprkos pretnjama smrću i u listovima Srpski glas, Narodna odbrana, Srpsko ognjište i Slavonija pisao o prikrivenim ubistvima poznatih srpskih i hrvatskih jugoslovenski orijentisanih javnih radnika, koja su izvršavale Mačekove jedinice. U oktobru je Raičević primio anonimnu pretnju smrću "Građanske zaštite", ako ne napusti Hrvatsku. Otišao je u vojnu službu i učestvovao u utvrđivanju granice sa Rumunijom, a nakon aprilskog rata 1941. je sa jedinicama otišao u Bosnu. Pomoću zvorničko-tuzlanskog episkopa se vratio u Srbiju.
Već 1940. godine Raičević je napisao nekoliko tekstova, koje je želeo da objavi u knjizi, u okviru časopisa Vreme, ali pošto su hteli da predstave previše značajnih i za Hrvate opterećujućih činjenica, knjiga nije bila odštampana. Pošto je 11. maja 1941. u Beograd došla i žena sa decom, porodica je tamo ostala neko vreme, a zatim su otišli na Umku. Raičević je već unapred sakupio podatke, ovaj put najviše o zločinima. Zajedno sa prijateljem, štamparom nemačkog porekla Antunom Rotom pripremili su za štampu i korekture vršili u štampariji u Ulici cara Nikolaja II. Već tada su pripremili i odštampali drugu knjigu istoga autora, i u momentu kada je sve bilo spremno, u štampariju su upali pripadnici nemačke policije i Gestapoa te zaplenili većinu tiraža obeju knjiga. Spašeno je bilo samo nekoliko primeraka, koje je Raičević kao prve odneo iz štamparije. Zašto je nemačka policija upala u štampariju – ne znamo, verovatno je neki "prijatelj" previše pričao. Patrijaršija Srpske pravoslavne crkve je od tih prvih primeraka neposredno od autora dobila dva, jer se bavila skupljanjem dokaznog materijala o zločinima nad Srbima.
Po završetku drugog svetskog rata, koji se u Srbiji završio oslobođenjem Beograda već u oktobru 1944., organi Udbe (Uprava državne bezbednosti) tražili su knjigu, i sve što bi bilo povezano sa njom i opisanim zločinima. Da je bilo nameravano da se dokumenti i svedočenja unište u smislu uspostavljanja bratstva i prijateljstva među Srbima i Hrvatima, dokazuju njihove povremene istrage u Patrijaršiji; samo u jednom pretresu su prof. Stankoviću odneli 68 dokumenovanih i potpisanih svedočenja izbeglica. Razume se da su ti dokumenti zauvek nestali.
Antuna Rota je Udbi najverovatnije izdao isti čovek, koji ga je ranije bio izdao Gestapou; ubili su ga bez da se zna gde, kao okupatorskog saradnika. Za Psunjskog nisu ništa saznali i sredinom 1945. se Raičević preselio u Novi Sad, gde se povukao iz političkog života. Prvo je bio zaposlen u fabrici eksera, a 1954. je imao privatni geometarski biro. Kroz dve godine se preselio u svoju kuću u zapadnom Pomoravlju. Umro je 1. juna 1972. od infarkta srca.

Jasenovac - Suština užasa
http://www.rts.rs/page/tv/sr/story/21/RTS+2/44023/Jasenovac+-+Suština+užasa.html

ima li gde da se preuzme ovaj dokumentarac...uzas...