Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Napomena: Govor mržnje, uvrede i svako drugo ponašanje za koje moderatori budu smatrali da narušava ugled i red na forumu - biće sankcionisano.
Idi dole
Stranice:
1 3 4
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Psunjski - Hrvati u svetlu istorijske istine  (Pročitano 26106 puta)
Hronicar svakodnevice


Zodijak Aries
Pol Muškarac
Poruke 626
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.20
mob
Nokia N70i
ISTREBLJENJE SRBA KAO
PROGRAM HRVATSKOG SABORA KROZ VEKOVE
Ostavimo li po strani pojedinačna nastojanja mnogobrojnih hrvatskih velikaša, koji su svaki za sebe preduzimali sve što su mogli da se na području bivše Austrougarske srpsko ime i vera stave van zakona, pa bacimo li pogled samo na zaključke hrvatskog sabora donošene u formi zahteva hrvatskog naroda, ugledaćemo tamne jezuitske verige, kojima je prva karika iskovana u momentu Tomislavljevog otcepljenja, dok im se kraj ni posle onoga što smo već preživeli ne može sagledati.
Šta je hrvatski sabor pre 1597. godine kod bečkog, odnosno ugarskog dvora preduzimao i da li je kao takav ma i periodično postojao, ne mogu o tome ništa reći, jer do toga vremena nemam podataka. Nesumnjivo je, međutim, da i dotadanje doba obiluje takvim zahtevima isto tako, kao što iza njega vidimo, da su Hrvati svoje sabore skoro samo zato i sazivali, da bi doneli zaključak o podjarmljenju Srba. Takvi zaključci skoro redovito padajuu doba krunisanja ugarsko-hrvatskih kraljeva kojima su se požurili time predstaviti hrvatske narodne težnje.
Pre nego se upustimo u nabrajanje takvih saborskih zaključaka, koji stotinama godina nisu na svojoj oštrini izgubili, smatramo za potrebno pobliže označiti srpske zemlje u okviru Austrougarske, odnosno liniju koja je delila Srbe od Hrvata. Srpska etnografska linija ide zapadnim granicama srezova Benkovac, Gračac, Udbina, Korenica, Slunj, Vojnić, Vrgin Most, Glina, Petrinja, Kostajnica, Novska, Pakrac, Daruvar, Grubišno Polje i Podravska Slatina. Razume se da i zapadnije od ove linije u formi etnografskih izbočina živi mnogo Srba (u nekim slučajevima čak i u većini), kao što su slučajevi sa srezovima Gospić, Otočac, Ogulin, Garešnica, Bjelovar, Virovitica i dr. Eto, to su srpske zemlje, nad kojima je hrvatski sabor stotinama godina tražio neko pravo monopolizacije i punomoćja za uspostavu rimokatoličkog imperijalizma.
Za etnografsko pomeranje prilikom turske najezde zapadnije od ove linije, koja se uglavnom poklapa sa Dušanovom državom, Hrvati prigovaraju da je to „došljaštvo“, koje time ne nosi i pravo svojine. Međutim, oni u novoj istoriografiji nemaju merilo logike, jer tumače stvari sa svoga stanovišta. Mi se još dobro sećamo slučaja sa bačkim Bunjevcima, koji su kao srpska skupina iz Hercegovine naselili severnu Bačku. Mada su primili katoličku veru, oni su se smatrali Srbima, a takvim su ih smatrali i drugi narodi sem Hrvata, koji, ne samo što ih prisvojiše kao svoju skupinu, nego 1939. godine postaviše i zahtev, da se cela severna Bačka zbog tih Bunjevaca, odnosno Srba, radi plodne bačke ravnice pripoji Banovini Hrvatskoj, i na taj način pokrije hrvatsko gospodarsko siromaštvo. Kad je, međutim, u tu istu banovinu uključen 21 srez sa srpskom većinom i zbog toga nastupio val nezadovoljstva, mnogo je Srba širom Banovine Hrvatske zadesila sudbina zaplotnjačke smrti.
Austrijski komandujući general Vojničke Krajine Johan Sig. Herberštajn, morao je raseljavati gusto prenaseljene Srbe iz okolice Slatine, Pakraca i Slavonske Požege, pa ih preseljavati u okolicu Rovišta kod Križevaca i Koprivnice. Ovi su Srbi predstavljali odbranbeni bedem protivu Turaka. Ali, čim je ta opasnost minula, zagrebački biskup i hrvatsko „plemstvo“, podneli su Ferdinandu II. zahtev, da se Srbima oduzmu sva prava, da im se zabrani ispovedanje pravoslavne vere i da im se čak oduzmu nepokretna imanja („Hrv. List" od 8. XI. 1939.). Dakle isto onako, kao što su to priveli u delo 1941. godine.
Radi ovoga hrvatskog zahteva sakupljen je srpski sabor baš u Rovištu, gde su Srbi pod vedrim nebom položili glasno zakletvu: „Radije ćemo izginuti, nego što bi se potčinili vlasti hrvatskih plemića i sveštenika." Istovremeno su sa toga zbora Srbi uputili Ferdinandu II. protest protivu ovakvog hrvatskog zahteva, na šta je on izdao naredbu kojom naređuje „Da niko ne sme dirati Srbe i njihova prava, a da Srbi nemaju koga drugog slušati osim njega." Tako je prvi hrvatski zahtev ove vrste za kojeg znamo propao.

„Godine 1609. donese hrvatski sabor zaključak, da se u kraljevini Hrvatskoj smije ispovijedati samo katolička vjera.“ („Hrv. List" od 13. VI. 1939.) Ovo je zaista tačno, jer se hrvatski sabor drugim problemima, sem kako da pokatoliči srpstvo i nije bavio. Što mu to ovim zaključkom nije uspelo, leži krivica do samih Srba, koji su svojim brojem i ratničkom snagom na daleko većem stepenu ugleda stajali od Hrvata. Ne može se, ali, time reći, da Hrvati pojedinačaim katoličkim akcijama nisu uspevali da svoj vekovni program sprovode makar sitnijim uspesima u delo.
Smrću Rudolfa II. (1612.) Hrvati su se nadali, da će biti ukinute privilegije Srbima, pa su se požurili da obnove svoje molbe kod Matije II. (1608. – 1619.), ali su i tu naišli na „zatvorena vrata“. Matija je čak obnarodovao zakon o potpunoj samostalnosti Srba na jugu Austrougarske, kojima treba da upravljaju srpski narodni kneževi, pod nadzorom austrijskih generala. To je Hrvate toliko ozlojedilo, da je hrvatski ban Tomo Erdedi podneo ostavku na banskoj vlasti („Hrv. List“ od 9. VI. 1939.). Radi ovoga gesta, koji je bio merilo raspoloženja hrvatskog naroda i sabora po pitanju Srba, hrvatski je sabor krajem godine 1614. Erdediju izglasao „Besmrtnu hvalu za preslavna djela, kojima nema premca." („Hrv. List" od 9. VI. 1939.)
Posle Tome Erdedija postavljen je za hrvatskog bana 1616. godine Nikola Frankopan. Hrvatska „povijest" hvali Frankopana kao „brižnog bana“, koji je „zbog nekih nesuglasica“ morao podneti ostavku na banskoj časti. „Povijest“, doduše, ne navodi kakve su to bile nesuglasice, ali ih mi znamo. On je nastavio ono što, su Erdedi i hrvatski sabor započeli. Kad to nije mogao postići preko carskog dvora, on je na svoju ruku počeo sa nasiljima na srpski narod. To je bio razlog da dođe do narodnog besa i srpske tužbe, koja je 1622. godine raspravljana u požunskom saboru, pa je Ferdinand II. smenio Frankopana i na njegovo mesto postavio Đuru Zrinskoga.
Kad je bana Đuru Zrinskoga zadesila smrt od otrova u Požunu 1626., Hrvati su ponovo opseli dvor molbama da se Tomo Erdedi ponovo imenuje banom, što je godinu dana docnije učinjeno. Čim je Erdedi ponovo preuzeo bansku vlast, otpočeo je sa starom praksom. Nekoliko puta je hrvatski sabor podnosio „želje hrvatskog naroda“ da im se Srbi potčine, ali im to ni za dve godine nije pošlo za rukom. Tada se Erdedi latio lukavstva. Skovao je plan da najpre Srbe izravna u svima pravima kao i Hrvate, kako bi Ferdinanda II. uverio u „iskrene namjere" prema Srbima. To bi po hrvatskoj zamisli imalo za posledicu da Ferdinand potčini Srbe hrvatskom banu, iz čega bi se iskonstruisalo stečeno hrvatsko pravo, po kome bi se docnije držanje prema Srbima moglo po volji menjati i njihova nacionalno-verska sloboda skučivati. U to vreme pada i pritisak unijaćenja, kada je proti Maksimu Petroviću ponuđena biskupska čast. „Povjesničari“ se čude, što je upravitelj pravoslavne pastve Maksim Petrović, umesto da ode u Rim na posvetu biskupskog čina, otišao 1630. godine u Peć, gde je u tamošnjoj patrijaršiji rukopoložen za vladiku. U svome jezuitskom slepilu oni misle, da bi Petrović za ljubav biskupskog praznog blještavila trebao napustiti svoj narod sa daleko svetlijom tradicijom od onoga naroda koji ga vrbuje. Oprezni Ferdinand II. zadržao je saborske zaključke skoro godinu dana i sravnjujući ih sa onim što mu je javljeno od njegovih generala iz Hrvatske, poništio ih je. Usporedo sa time, propisao je takozvane „Štatute za srpske opštine između Drave i Save“, koje su srpsku Slavoniju za Sremom činili potpuno autonomnom i izuzetom od ma kakve vlasti hrvatskih banova. („Hrvatski. List" od 11. VI. 1939.).
Nastupom Ferdinanda II. I Hrvati su 1637. godine uspeli da zajednički sabor u Požunu donese rešenje, kojim se srpske zemlje Slavonije i Krajine adminnstrativno stavljaju pod nadležnost hrvatskih banova. Naređeno je sem toga nemačkim generalima, da ne smeju prenaseljene Srbe iz Slavonije raseljivati po Hrvatskoj.
Time je Srbima i njihovoj autonomnoj samostalnosti u Austrougarskoj dat prvi udarac. Nastala je posle ovoga borba koja je trajala sve do 1654. godine, dakle 17 godina. U to vreme pada i hrvatska seljačka buna. Hrvatski „povjesničari“ nemaju razloga da se u delu štampanom 15. VI. 1939. žale, kako su hrvatsku seljačku bunu 1654. godine ugušili „Vlasi“. Jer šta bi, uostalom, i mogli očekivati posle svega onoga što su dotle, a naročito za onih 17 godina priređivali Srbima.
Šta se u razdoblju od 1654. do 1670. godine dešavalo sa hrvatskom akcijom protivu Srba, o tome nema jasnijih podataka. Može se po nekim znacima zaključiti da su i za to vreme prilike bile teške. Međutim, te godine dolazi do zahteva carskog ratnog veća u Gracu, kojim se od dvora traži da se uprava nad srpskim krajevima Slavonije i Voj. Krajine oduzme od Hrvata i povrati Srbima, kao što je to bilo do 1637. godine. U obrazloženju toga zahteva ratno veće kaže za Hrvate: „Jer su Hrvati lakoumni, nemirni i nepostojani" („Hrvatski List" od 18. VI. 1939.). Ratni savet je svojim zahtevom uspeo.
Kad su Turci proterani, požurili su se hrvatski „staleži“ i hrvatski sabor, da od Leopolda I ponovo zatraže pripojenje Slavonije i Vojničke Krajine Hrvatskoj, a samim time i podjarmljenje Srba. Ratno veće u Gracu ne samo da se usprotivilo ovakom zahtevu, već je Srbe pozvalo na pripravnost za ustanak, a hrvatskom banu i saboru je poručilo da Srbi stoje pod zaštitom ratnog veća i cara. („Hrvatski List“ od 20. VI. 1939.).
Time što je i ovaj hrvatski pokušaj propao, hrvatska vlastela nije mirovala. Ona je jedva deset godina docnije t. j. 1703. godine iskoristila mađarsku bunu pod Rakocijem za ponovnu ucenu. Rakoci je bio jedan od mađarskih vastelina, unuk Petra Zrinskoga po svojoj majci, pa su Hrvati ovo srodstvo iskoristili kao materijal za ucenu time, što bi se pridružili Rakociju i time povećali teškoće Leopoldu I. Da to ne bude, Hrvati su postavili Leopoldu zahtev, da ovaj prepusti slavonske i krajiške Srbe hrvatskoj banskoj vlasti. Ova je ucena imala uspeha, ali svega mesec dana. Pošto je pozvao srpske poglavice da se pokoravaju hrvatskim banovima, Leopold je za nepun mesec dana uvideo da su Srbi brojno i organizatorski jači od Hrvata i da je hrvatski zahtev manevar u cilju obmane, pa je opozvao ukaz o pripojenju srpskih pokrajina Hrvatskoj. Nemajući kuda iz „procepa“ istorijske istine, hrvatska „povijest“ o tome opozivu kaže: „Ali već mjesec dana iza toga morade slabi i neodlučni kralj popustiti pritisku Štajeraca (misleći valjda na ratni savet u Gracu) izdavši odluku, kojom odgađa povratak slavonske krajine pod bana“ („Hrvatski List" od 20. VI. 1939.).
Vekovni san da Srbe potčine svojoj vlasti i time ih verski podjarme, nije kod Hrvata prestajao da bude narodni program ni u jednoj prilici neuspeha, pa tako ni fijasko sa Leopoldovim opozivom nije umanjio njihovu nameru da istraju do kraja. Čim je Leopoldov naslednik Josip I stupio na presto, počela je stara hrvatska jezuitska igra. Međutim, ni Josip I nije popustio. Za vreme borbe sa Rakocijevim pobunjenicima u Mađarskoj, Josipu I je bila potrebna svaka, ma i najmanja pomoć. Hrvati su verovali da će onom neznatnom pomoći koju su mogli dati, postići veliki uspeh. Zato su iza Rakocijeva sloma 1708. godine podneli Kralju predstavku kojom traže, da im se za „velike usluge" u ugušivanju Rakocijeve bune prepuste Srbi na milost i nemilost. („Hrv. List" od 20. VI. 1939). I pored brda njihovog hvalisanja da su svojim „velikim zaslugama" doprineli ugušivanju Rakocijeve bune, Josip je znao obrnuto. Jer, dok su Hrvati poslali sa svojim banom Palfijem svega 800 ljudi, (Varadi F. – „Baranja“), sakupljeno je samo u osiječkoj tvrđavi preko 30.000 Srba, koji su se javili komandantu tvrđave – vojvodi Monasterliju. Za nesravnjivu razliku od Hrvata, jedan od pobunjeničkih velikaša Bezerdedi (Erdody) javio je 12. decembra 1706. godine drugom velikašu Berčenjiju (Miklos Bercsenyi, 1665.-1725.), da se u Osijeku sakupila još jedna množina Srba od 30.000 momaka. (Arh. Rak. I. V. str. 340 u dodatku br. 211). Josipu je bilo poznato i ono pismo, kojim Rakoci juna meseca 1706. godine obaveštava Esterhazija (Esterhazy Miklos, 1582., Galantha -1645.) o snazi Srba protivu sebe ovim rečima: „Blagi Bože, da li iz zemlje niče taj silni Rac (Srbin), ili pada iz neba kao kiša."
O srpskoj snazi i njihovoj neophodnosti u vreme Rakocijeve (Rakoczy, Ferenc II., 1676, Borša - 1735, Tekirdağ) bune naročito su znali austrijski generali iz ratnoga saveta u Gracu (Graz), pa je varaždinski general Breuner u svome raportu izneo kralju bojazan, da bi Srbi mogli odseliti u Tursku ako bi došlo do njihovog potčinjavanja Hrvatskoj i njenim banovima. Hrvatski staleži i „vlastela“ uputili su na ovo predstavku kralju u kojoj kažu: „Generali omalovažuju hrvatski narod, koji je kroz tolike vjekove kao predstraža kršćanstva odbijao navale Turaka i njihovih subojnika Vlaha. Hrvati se ne boje da će Vlasi pobjeći u Tursku, jer bi im tamo bilo odveć zlo." Izgleda da su Hrvati računali sa Josipovim nepoznavanjem istorije, jer su odbranu evropske civilizacije i hrišćanstva ukrali od Srba i okitili svoje siromaštvo, bacivši istovremeno bezobzirnu klevetu na Srbe kao tobožnje saučesnike u navali na evropsku kulturu. Josip I je, međutim, bolje poznavao istoriju nego su se Hrvati tome nadali, pa ih je bez ikakve motivacije odbio, da bi tako ovaj hrvatski zahtev bio pribrojen mnogobrojnim propalim zahtevima. „Hrvatski List" od 20. VI. 1939. o tome rezignirano konstatuje: „Ali ipak nijesu Hrvati niti sada nešto postigli." Teši se doduše time što kaže, da bi neprestano molbeno nasrtanje na Josipa možda i imalo uspeha, da ovaj godine 1711. nije umro. Međutim, Hrvati nisu uspeli da ni kod Josipovog naslednika Karla III. sprovedu intrige protivu Srba, te su tako srpska prava u bivšoj Austrougarskoj, na veliku žalost Hrvata, ostala netaknuta za daljih 29 godina, svedo 1740. godine, kada je veliki rimokatolički eksponent Marija Terezija sela na presto.
Stupanjem Marije Terezije na presto, ostvarene su vekovne težnje Hrvata. Hrvatski katolički kler je u njenom stupanju na presto našao oživotvorenje svojih snova. Počela je nečuvena hajka na sve što je srpsko i pravoslavno. Ovo naročito u početku njene vladavine, kada su hrvatske težnje uspele da prema Srbima posvršavaju najglavnije poslove. Do njezine vladavine, pravoslavni Srbi i Srbi katolici nisu se međusobno razlikovali. Kad je, međutim, došlo do ukidanja svih građanskih prava Srbima, došlo je usled nejednakog položaja do udaljivanja jednih Srba od drugih. Time je postignuta davnašnja želja kajkavskih Hrvata, da im se nasilničkim metodama dekretuju rimokatolički Srbi, koje će ovi docnije uklopiti u „iskonske pripadnike hrvatskog naroda. Pošto je Bosna bila i dalje pod turskom vlašću, obezakonjenjem su bili pogođeni Srbi pravoslavne vere najviše u Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji. U ovim krajevima Srbin nije mogao biti ni opštinski pandur dok ne primi rimokatoličku veru. Mnogi su primili katolicizam sa velikim antagonizmom, ali je jezuitizam ipak vremenom uspeo da u tima pokatoličenim Srbima usadi klicu mržnje prema svome narodu od koga su verski otpali. Ima, međutim, mnogo slučajeva, gde su se pokatoličeni Srbi i dalje osećali Srbima, pa tako vidimo da su grofovi Mihaljevići i Jankovići, mada docnije katolici, sahranjivani po poslednoj želji u orahovičkoj pravaslavnoj crkvi. Kako je srpski narod i pored tolikih svojih zasluga za austrougarski presto primio jezuitsku terezijanštinu, vidi se delomično i iz govora narodnog poslanika Lončarevića održanog pred hrvatskim saborom 12. septembra 1861. godine, gde kaže:
Na Dreti 1740. godine izgubiše Srbi pravo građanstva u trojednoj kraljevini Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, i kad su se u Slavoniji štatuta županijska proglasila, isključeni bijahu iz svih munisipijalnih služba. Niti je koji mogao dobara blagodarnih steći, kupiti i uživati, a ako je takva imao, morao ih je pod pustu cijenu prodati ako nije htjeo vjerozakon svoj promijeniti. Zatim, pomoriškoj i potiskoj krajini oduzeše se jednim mahom sva prava. Jezuiti većim dijelom doprinesoše pravednom razjarenju svih pravoslavnih, koji na tu misao dođoše, ostaviti nepravednu i nezahvalnu ovu svoju domovinu i 20.000 porodica iz Bačke, Banata, Slavonije, varaždinskog i karlovačkog generalata, odoše u Novu Srbiju među Dnjestrom i Dnjeprom. I ostali bi se svi do jednog iselili, da nije carica Marija Terezija na brzu ruku šest pukovnija vojničkih na međi vlaškoj i moldavskoj postaviti dala i seobu ovu zabranila."
Za ovolike usluge katoličanstvu, nije čudo što je papa Klement XIII. godine 1758. podelio Mariji Tereziji titulu „Apostolski kralj Ugarske“. Njena vladavina pada među najtamnije stranice srpske istorije. Za Hrvate ovo je najsjajnije doba njihove „povijesti“. Verni svojoj tradiciji, za ovo su vreme oni na jevtin način došli kako do srpske baštine, tako i do jednog dela svoje istorije, koju su odnarođeni Srbi kao svoju prošlost ugradili u „hrvatsko tisućgodišnje pravo“. I pored toga strašnog doba, nije se mogao izbrisati srpski kult u mnogim pokatoličenim porodicama i čitavim selima ni za stotine godina docnije, pošto su mnogobrojne katoličke porodice po Slavoniji, koje su još iz tih vremena sačuvale slavne ikone, ovima palile sveće i činile to sa kolena na koleno sve do uspostave „Nezavisne Hrvatske".
Stupanjem na presto Josipa II., sina Marije Terezije, nije se ni u čemu olakšao srpski položaj. Hrvatska se za minule opasnosti od turske navale odužila Srbima novim duhovnim i telesnim progonima. Josip II. je, doduše, pokazivao izvesnu volju da popravi ono što mu je majka prema Srbima učinila, ali za to nije imao dovoljno odlučnosti. Trebalo je da prođe punih pola veka od nastupa Marije Terezije, pa do dolaska Leopolda II., koji će posle 50 najtežih srpskih godina povratiti srpskim ostacima ona prava, koja je Marija Terezija na zahtev Hrvata ukinula. I za Leopoldovo stupanje na presto Hrvati su vezivali nove nade, da će dovršiti uništavanje i onoga ostatka pravoslavlja, ali je Leopold prekinuo ovu nepravdu time, što je 28. avgusta 1790. dozvolio sazivanje srpskog kongresa u Temišvaru, na koji je poslao svoga izaslanika feldmaršala Šmidfelda sa ovakvom porukom: „Što se mene tiče, držim da je srpski narod i pre rata sa Turcima živeo u Sremu, Slavoniji i Bačkoj, a prilikom rata jednodušno u ponovnom osvojenju istih predela učestvovao, te i sad tamo živi, pa da stoga na te zemlje i najviše pravo ima."
Koliko je ovo Leopoldovo priznanje srpskih teritorija mučno odjeknulo u hrvatskim jezuitskim redovima i redovima velikaša, nije potrebno isticati, pošto je ovima dignuta zavesa ispred mračnih hrvatskih namera za prisvojenjem Srema i Slavonije. Čak se ni „povjesničar“ dvadesetog veka ne može oteti mučnom utisku iz toga doba i u nemoći kaže: „U Hrvatskoj se pojavi silna mržnja na Nijemce“. („Hrvatski List" od. 26. VI. 1939.).
Pošto je Srbima preko temišvarskog crkvenog kongresa zajamčen povratak i ostalih srpskih zemalja kada ove budu od Turaka otete, Hrvati su pokušali da se posluže novom ucenom. Ne rumeneći ni malo od stida, oni su pararelno postavili pretenzije na ove zemlje baš u momentu kada se Leopold imao krunisati u Požunu. Izaslanicima koji su bili određeni da prisustvuju krunidbenom saboru dali su ovlast, da ovi istaknu kralju hrvatske želje za ovim krajevima, čim bi se od Turaka povratile. U ovoj novoj igri Hrvati kao i pre nisu uspeli, a ne bi još u mnogo čemu uspeli, da Leopolda II. nije stigla smrt od kozjača posle trogedišnje vladavine. (1. marta 1792).
Leopoldov naslednik Franjo II. (1792. – 1835.) bio je uglavnom zauzet ratovima sa Francuzima, kao i raznim dinastičkim pitanjima, te se za njegovo vreme nema šta zabeležiti, što bi se moglo bitno razlikovati od Leopoldovog držanja prema Srbima. Skoro bi se to moglo reći za Ferdinanda V (1835. – 1848.) koji se i sam, osećajući se slabim da ponese teret kraljevske krune, odrekao prestola u korist svoga sina Franje Karla, a ovaj u korist svoga sina Franje Josipa. (1848. – 1916.).
Da nije bilo Srba u Austrougarskoj, hrvatski sabor niti bi imao rezona da postoji, niti bi se sastajao, pošto ne bi imao šta da reši. Jer, njegov sav rad i sazivanje padaju u doba, kada se imalo još koji put izglasati rezolucija o hrvatsko-katoličkoj hegemoniji nad Srbima. Tako je bilo od pre 1597. godine, pa do Franje Josipa 1848. godine, da bi zatim ova jezuitsko-hrvatska igra promenila samo svoju formu i pojavila se u obliku „Ilirstva".
Rezimiramo li celo ovo poglavlje, zaključujemo da su se Hrvati od prvih tragova svoje tobožnje samostalnosti, u odsustvu hrabrosti za odluke na bojnom polju, hvatali ucenjivačkog nagodbarstva. U tom poslu, kada je trebalo Srbima zabosti nož u leđa, nisu birali ni sredstva, ni društvo.
Međutim, tome mora jednom doći kraj, pošto Srbi, kako to reče jedan patriotski list, ne mogu dozvoliti da Hrvati svaknh 20 godina probaju svoj nagodbarsko-izdajinčki nagon, i ne mogu dozvoliti da nosioci „tisućgodišnje kulture“ sa svojim prijateljima svakih dvadeset godina u ime te „kulture" pobiju milion Srba.

IP sačuvana
social share
ponosni potomak najstarije svetske civilizacije
Pogledaj profil GTalk
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice


Zodijak Aries
Pol Muškarac
Poruke 626
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.20
mob
Nokia N70i
ILIRSKO ZAKULISJE
Kada su za vreme Franje II. zbog njegove slabosti izbijale bune po Austrougarskoj, zagrebački su aranžeri jednom vešto pripremljenom predstavom u hrvatskom saboru otvorili novo polje rada hrvatskim aspiracijama. Pošto i pored delomičnih uspeha ipak vekovima nisu uspeli da potisnu srpsko ime, pronašli su novi način za razvodnjavanje srpstva, i izmislili takozvani „ilirizam“. Ovom novom ideologijom nameravali su da zatupe srpski patriotski osećaj i time stvore odskočnu dasku prema srpskom istorijsko-etnografskom prostoru. Da ta predstava što bolji efekat postigne, uspeli su da za jednog od glavnih nosilaca uloga angažuju srpskog patrijarha Josifa Rajačića, koji na toj predstavi ustoličava hrvatskog bana Josipa Jelačića. Hrvati su mogli zadovoljno trljati ruke jer su znali da će ovom ortačkom zajednicom postići dva cilja, pošto će izbrisati srpsko-hrvatsku etnografsku granicu, što im dotle nikada nije pošlo za rukom, i moći će lakše ucenjivati bečki dvor. O tome “ilirskom“ zakulisju uverio se patrijarh Rajačić jedva 13 godina docnije, kako ćemo to malo dalje videti iz njegovog protestnog pisma hrvatskom saboru.
Počev od 1848. ili koju godinu pre, Hrvati su, dakle, udarili u „ilirske" talambase samo zato, da bi Srbe odvratili od svoje nacionalne linije. I dok su se farisejski zvuci ovih vešto insceniranih mahinacija razlegali „ilirstvom", hrvatski su jezuiti Srbima pod Austrougarskom pripremali nož u leđa. Predstavivši bečkom dvoru kao da su Srbi sa Hrvatima jedan narod i pozvavši se na onu predstavu u hrvatskom saboru, jezuiti su prodrli sa mišljenjem, da prestaje potreba, srpske Vojvodine kao samostalne jedinice. S tim u vezi iskrsava plod zagrebačke aranžerske veštine. Franjo Josip početkom 1861. godine ukida srpsku Vojvodinu, pa Banat i Bačku pripaja Mađarima, a Srem sa Slavonijom Hrvatskoj. („Hrvatski List" od 5. VII. 1939.). Ovime je Hrvatska otkrila svoje namere prema Srbima.
Kad je ovako kombinovanim akcijama hrvatskim predstavnicima i hrvatskom kleru uspelo ukinuti srpsku Vojvodinu i rasparcelirati je među Hrvatima i Mađarima, ovo je, razume se, izazvalo mučan utisak u svima srpskim pokrajinama pod Austrougarskom. Pretila je čak opasnost da ne dođe do opšteg narodnog ustanka u tim pokrajinama. Za to vreme Hrvati su po starom lešinarskom pravilu požurili „utjelovljenje“ ovih krajeva Hrvatskoj, a ista ona tobožnja „braća“ iz hrvatskog sabora, koja su sve dotle palili sveću srpsko-hrvatskom „bratstvu“, istakli su sa službenih mesta da je sremsko-slavonsko stanovništvo „od iskona“ hrvatsko. Takvima se pridružio i onaj isti Ivan Kukuljević, koji je do nedavno pre toga tvrdio, kako se samo Srbima može zahvaliti, što se još spominje ime Hrvata.
Verovati neverniku i stezati svaku neiskreno pruženu ruku, to su slabe srpske strane, koje su i krive za njegovu tragediju. To je možda najbolnije prošloga veka osetio patrijarh Josif Rajačić kad je video svo zakulisje hrvatske „braće“. Zajedno sa njime je to osetio i ceo srpski narod u Austrougarskoj, odnosno na taj način proširene Hrvatske, jer su svi hrvatski „staleži“ i njihovo javno mnenje sa saborom na čelu pozdravili državni akt o ukidanju srpske Vojvodine. Pred ovakvom obmanom, patrijarh je u svome pismu upućenom hrvatskom saboru 1. marta 1861. godine bolno jauknuo i bacio optužbu na lažno jugoslovenstvo kao masku u stvarnoj borbi protivu srbo-slovenstva i pravoslavlja. To pismo, pisano skoro pre jednog stoleća, jednako je aktuelno svojom sadržinom i danas. Patrijarh Rajačić u njemu između ostalog dovikuje hrvatskom saboru i ovo:
Ja sam držao i smatrao da će visoki sabor ići putem pravde i ljubavi i da će se potruditi, da teški zadatak svoj reši na opšte zadovoljstvo sviju naroda, te da tako narodna pravda podjednako stupi u život, a među ovim pravima prvo i najglavnije pravo svoga imena i svoje narodnosti u domaćem javnom životu. Međutim, ne mogu prešutati, da kao partijarh i arhipastir svih Srba u celoj monarhiji ne objavim visokoslavnom saboru moju tugu i revolt, što iz javnih listova čujem i vidim, da pogđekoji članovi visokog sabora osobitim pravcem udaraju naročitom svome cilju, koji je, međutim, prema našem stečenom iskustvu providan i nevešt."
Kada čitam u javnim listovima, kako se gospodin veliki župan Kukuljević na sednici od 29. aprila izvoleo izraziti, da je stanovništvo vojničke Krajine čisto hrvatsko i vidim da to visokoslavni sabor sa odobravanjem prima, prinuđen sam svome revoltu dati oduška protivu onih neprijatnih težnji, koja vire iza svakoga tvrđenja jednoga uvaženog i poštovanog člana sabora i jugoslovenskog istoriopisca.“
Dozvoliće mi se da primetim, kako u trojednoj kraljevini nije samo jedan narod i to hrvatski. Još je manje u Krajini." Srbi i Hrvati su najbliža braća međusobom, ali je opet svaki narod imao svoje posebno ime od onoga vremena, kada su u prvo doba istorije zajedno ili u najbližem susedstvu jedan do drugoga živeli sve do danas. Srbi imaju svoju po-sebnu istoriju. Srbi graničari imaju svoj, a Hrvati, na primer, iz Zagorja ispod Okića, od Samobora, iz Draganića, Turopolja itd. svoj jezik. Srbi imaju svoju slavensku, a Hrvati svoju latinsku pismenicu. Ako, dakle, Srbi i Hrvati i jesu najbliža braća, ipak nisu oni jedan te isti narod i ne može se reći da je stanovništvo Krajine Hrvatsko."
Žiteljstvo Krajine bilo je u početku ovejano srpstvom, a tek od onog vremena kada je granica na pukove razdeljena, ušlo je u nju nešto od hrvatskog naroda." I žiteljstvo Like i Krbave, koje se onda kada su ovi predeli od Turaka oteti svojevoljno podvrglo Leopoldu I i karlovačkom generalatu, bilo je čisto srpski narod, kao i oni spomenuti. Ovaj srpski graničarski narod zadržao je svoj karakter do današnjeg dana i pored svega toga, što je docnije pod Marijom Terezijom koji deo od njega na silu pounijaćen, kao što je bio slučaj sa Žumberčanima.“
Ne znam bi li bilo nužde još dalje razlagati da narodna imena Srba i Hrvata nisu identična i da žiteljstvo Krajine nije hrvatsko nego baš srpsko, sa vrlo malim i mnogo kasnije nastalim naseljenjem, nego je srpski narod čestitošću i svojom ratobornošću Krajini temelj položio.“ Kada ovu razliku pominjem, ne činim to zacelo da ove narode jednoga od drugog otuđim, nego zato da ih baš time u prijateljskom odnosu utvrdim kao braću, koja se vrlinama svoje braće dive i ponose i koja jedan drugome ničega svoga ne nameću, već ime i svetinje svoje braće kao svoje poštuju i ljube sažaljevajući one neprilike, koje smo u poslednja vremena opazili među Poljacima i Rutenima. Pored sve ove bratimske ljubavi i iskrenih odnosa u tome trebaju da stoje oba ova naroda na slovenskom jugu. Hrvatima bi sigurno bilo žao, kada bi im Srbi nametali svoje ime i time ih od njihove istorije i porekla cepali. Na isti način, ne mogu se braća Hrvati ni malo čuditi što bi Srbima jako žao pasti moralo, kada bi videli da im Hrvati nameravaju nametnuti svoje ime.“
Srpskom se narodu već i time čini nepravda, što se Srem i varaždinska regementa protivu svakoga prava i istorije oglašuju nametljivo za sastavni deo Hrvatske. Ova je nepravda sujetna isto tako kao i težnja hrvatiziranja i bila bi za Srbe istina vrlo nemila, ali sasvim neizvodljiva. Jer, Srbi imena svoga koje ima svoju istoriju u svetu i slovenstvu ni za čije ime promeniti neće. Ovo ni za ljubav „veliko-ilirstva" ni „veliko-jugoslovenstva", ni „hrvatstva" sve da im se to silom namerava nametnuti. Isto tako, neće se oni odreći svoga narodnog karaktera, svojih narodnih običaja, svojih istorijskih spomenika i svoje prokušane svesti, koju nikada nisu zaboravili, makar da je gđekoji od njih istrgnut iz nedara pravoslavne crkve, u koje idu i pounijaćeni Srbi.“
Ja u ime celog srpskog naroda i u korist opšteg otačestva jednog i drugog naroda sabor najučtivije molim, da ovakvim tendecioznim izražavanjima, kao što je bilo ono Kukuljevićevo, ne daje prvenstvo i ne prima ih. U isto vreme se ograđujem protivu svake nepravde hegemoničnih težnji jednog plemena nad drugim, a osobito protivu toga, ako se srpsko stanovništvo Krajine namerava proglasiti hrvatskim i takim se smatrati, jer će u takvom slučaju srpski narod, koji stoji u najčvršćoj svezi jedne vere, jednog jezika, jedne narodnosti, jednog običaja, jedne istorije i jedne pismenice, pomoću takve sposobnosti koje mu daje Bog, istorija vekova i njegovo pravo, naći se prinuđen povući drugu ogradu od svačijeg nasrtanja i svačije narodno-političke hegemonije. Te ograde neće zacelo biti kadar probiti ni srušiti nikakav napor ni obmana, pa mu se sa one strane Bog zna kakve instutucije i sloboštine obećavale.“
Uviđajući da su odgovorni hrvatski ljudi odviše rano dali izraza svome unutrašnjem oduševljenju, jezuiti su dali znak da se proliju lažne suze. Naređeno je hrvatskim velikašima iz sabora, da se izvinu patrijarhu, a ostavljeno je vremenu i hrvatskoj vlasti da učine svoje.
Da bi se između matičnih srpskih zemalja Srbije sa Crnom Gorom i ovih, dekretovanih Hrvatskoj i njenom uticaju, odnosi što više ohladneli, i da bi time bio postignut što veći rezultat srpskog narodnog razjedinjavanja, Hrvati su na lice navukli masku jugoslovenstva. Tako hrvatski sabor u svojoj 58. sednici od te godine, na dan 10. avgusta 1861. godine proglašuje nedavno pre toga primljeni srpski jezik za jugoslovenski i stvara zaključak o potpunoj ravnopravnosti ćirilice sa latinicom u Hrvatskoj. Nikakva bratska sentimentalnost nije rukovodila hrvatski sabor da donese ovakav zaključak, već se ovde radi o nečemu drugom. Naučeni da naturavaju svoje nepopularno ime, a prisiljeni da prime srpski jezik za svoj, pogođen je bio time njihov tobožnji prestiž. Da im se ne bi reklo kako govore srpski, proglasili su ga jugoslovenskim. Osim toga, verovali su da će srpski narod u onim krajevima promenom naziva imena lakše zaboraviti na ono što je bio i što jeste. Sve to, razume se, sa zadnjim mislima, da se privedu katolicizmu. S obzirom pak na pomoć, koja im je za katoličku akciju u srpskim krajevima od Rima i austrougarske vlade davana, postao je pravi hrvatski jezik zaista neupotrebljiv, kao što se to vidi iz one pesme, citirane u ovoj knjizi, gde se govori o osnovima hrvatske pismenosti i književnosti.
Da li je ono bio prvi srpski protest protivu tendenciozne hrvatske propagande i pokušaja naturavanja svoga, kako se vidi Srbima nepopularnog imena, ili je takvih i pre patrijarha Rajačića bilo, ne možemo pouzdano znati. Znamo, međutim, pozitivno ovo: Da su vodeći Srbi bar za vreme zajedničkog života u Jugoslaviji podigli glas samo protivu izvrtanja istorije, kojim je pritajeno ustaštvo vaspitavalo svoje hrvatske čitaoce i spremalo ih da u danom momentu svim svojim urođenim krvološtvom izvedu vekovne težnje za istrebljenje Srba, srpstvo bi uštedelo mnogo krvi i suza najrasnijeg dela svoga naroda. Ali, Beograd. je, sem izvesnih izuzetaka bio gluh i nem. A ovi časni izuzeci, poput onih iz redova Srpskog Kulturnog Kluba, bili su „u interesu javne bezbednosti i poretka u državi“, odnosno „u interesu države Jugoslavije“ nemilosrdno proganjani ako bi digli glas da je srpstvo u opasnosti. To u najviše slučajeva baš od tih istih Hrvata, koji su svoje stvarne osećaje maskirali foteljama visokih državničkih položaja.
Patrijarh Rajačić nije mogao živeti više nego običan smrtnik, da bi neprestano stajao na srpskoj straži sve do Jugoslavije i za vreme nje i neprestano odbijao hegemonističke napade, često puta od onih Hrvata, koji su jeli ili želeli jesti srpski hleb, a istovremeno bili najogorčeniji neprijatelji srpstva. Na ovom mestu moram naglasiti, da je Eugen Kvaternik, vođa frankovaca u hrvatskom saboru, školovan srpskim parama, koje je njegov otac primao kao platu nastavnika u zagrebačkoj pravoslovnoj akademiji. („Hrv. List" od 7. VIII. 1939.).
Što se tiče Ante Starčevića, možda on i ne bi razvio onakvu otrovnu ideologiju da su mu Srbi uslišili molbe. On je odmah po završenim studijama podneo molbu zagrebačkoj pravoslovnoj akademiji da ga angažuje za nastavnika. („Hrv. List" od 8. VIII. 1939.). Kad tu nije primljen, obratio se 20. avgusta 1851. godine „Visokokneževskom popečiteljstvu“ u Beogradu sa molbom da ga primi za katedru matematike na beogradskoj visokoj školi. U toj svojoj molbi Starčević ne kaže da je Hrvat, već doslovice veli: „…držim dosta napomenuti samo to, da sam rodom Ličanin“. Na kraju molbe, koja je primljena pod brojem P. 981 od 30. VIII. 1851. godine u Beogradu, Starčević uverava srpsku vladu, da će „riječju i činom“ odgovoriti očekivanju visokog popečiteljstva, pa završava: „Visokog popečiteljstva ponizan sluga Antun Starčević doktor iz mudroslovlja."
Šta bi tek bilo da je Josif Rajačić neposredno pred srpskom tragedijom iz 1941. godine ustao iz mrtvih, pa pročitao brda najordinarnijih neistina „suvremene hrvatske povijesti“? Da li bi patrijarh mogao dovoljno iskaliti svoj gnev za tolika izvrtanja, koja su naročito od 1934. godine pa do sloma iz Zagreba fabrikovana. Među tako skovanim lažima pala bi mu u oči naročito jedna, koja se dotiče njegovog doba. To je ona objavljena u „Hrvatskom Listu“ od 1. VI. 1939., gde „suvremeni“ hrvatski povjesničar već po pravilu gusarenja po srpskoj prošlosti opisuje bitku kod Srbobrana u Bačkoj (1849.) i pripisuje je, razume se, hrvatskoj „hrabrosti“ i Hrvatima. O tome hrvatska „povijest“ ovako mahnita: „Do velike bitke dođe opet kod Sentomaša, gđe je Percel izgubio 4.000 ljudi. Iza ove pobjede osvoji Jelačić Bačku sve do Franjinog prokopa.“ I sami trezveni Hrvati morali su se najednom naći u čudu od tolike hrvatske hrabrosti, koju „suvremeni“ najednom odnekud izvukoše iz bujne mašte svojih istorijskih romansijera, što u svojoj nevaspitanosti oteraše tako daleko, da dopreše čak u Sentomaš i tamo „počiniše čuda od junaštva“. „Povjesničar“, doduše, izbegava ne samo da doda kako je Sentomaš u stvari Srbobran, a još manje odakle mu to ime. Pošto se do Jugoslavije nije rodio još koji patrijarh Rajačić i kako se to za vreme Jugoslavije zbog propisa zakona o javnoj bezbednosti i poretka u državi nije smelo reći, govorimo to sa izvesnim zakašnjenjem i dovikujemo: Nije istina! Nije istina isto onako, kao što ste ispisali brda neistina, na kojima ste posadili takozvanu „suvremenu hrvatsku povijest“, pa tako obmanjujete svet o bitci i kod Srbobrana. Jer da je to bila pobeda vaših predaka, ne bi se ovo bačko mesto prozvalo Srbobran, nego Hrvatobran. Da ih potsetimo:
Za vreme mađarske bune 1848. godine, odigrava se ona jezuitska predstava u hrvatskom saboru, o kojoj smo malo pre čuli. Verujući da time imaju srpsku legitimaciju u džepu, Hrvati su se uputili u Beč da tamo iznude nove priloge svome „tisućgodišnjem pravu“. Izborom Josipa Jelačića, oni su verovali da je time i Srbima nametnut hrvatski vođa. Ovo se, međutim, Srba nije ništa ticalo, jer je Franjo Josip ukazom od 15. decembra 1848. godine potvrdio izbor Josifa Rajačića za srpskog patrijarha, a Stevana Šupljikca za srpskog vojvodu. Zbog stalnog pritiska mađariziranja, Srbi se nisu odazvali mađarskom pozivu za pomoć u pobuni, već su se pridružili carskoj vojsci. Pošto se Mađarska nalazila u pobuni, Franjo Josip je više „de jure“ nego „de fakto“ titularno postavio Josipa Jelačića za komandanta trupa u Mađarskoj, kojih nije ni bilo. Međutim, on nije ni u jednoj prilici komandovao srpskim trupama iz razloga što su ove bile neposredno podređene svojim narodnim srpskim vojvodama.
Bačka je bila srpska operaciona zona, gde su Srbi uz novčanu pomoć kneza Mihajla Obrenovića branili srpski živalj. Kada su Mađari, međutim, počeli klati srpski živalj i paliti srpska sela po Bačkoj, poslao je knez Aleksandar Obrenović 10.000 srpskih vojnika iz Srbije, pod vodstvom vojvode Stevana Knićanina koji se sa Mađarima sukobio kod Sentomaša i tu ih potpuno razbio. To je bio motiv, da se Sentomaš prozove Srbobranom. Ustaški „povjesničar“ iz 1939. godine konstruiše novu laž i smatra što je Jelačić protivu Košuta Lajoša (Kossuth Lajos, Monok, 1802. – Torino, 1894.) komandovao hrvatskom vojskom, da time Hrvatima pripadaju i nezavisni srpski uspesi, postignuti vojskom iz Srbije i srpskih zemalja pod Austrougarskom, rukovođenom srpskim vojskovođama.
Pogledajmo malo, kako je posle mađarskog sloma (koga su iznudili Rusi pod Nikolom II. i naterali Mađare da im kod Vilagoša 1849. polože oružje) u Beču ocenjena hrvatska, a kako srpska pomoć i hrabrost: „Godine 1852. zabranilo je ministarstvo hrvatsku zastavu, a mjesto hrvatskog jezika uveden je u školama i javnim uredima njemački jezik.“ (»Hrvatski List od 2. VII. 1939.) „Kad Rusi pokoriše Mađare, car Franjo Josip

godine 1849. carskim patentom ustanovi za svoje Srbe posebno vojvodvtvo Srbiju, koja obuhvati Srem, Banat, Baranju i Bačku.“ (Zagreb: 1894. Srbi u davnini str. 173)
Povodom osnivanja srpskog vojvodstva 1849. godine, potpisao je car Franjo Josip sa još devet austrougarskih ministara carski patent i o karakteru srpskih zemalja u tome vojsvodstvu a današnjoj „Nezavisnoj Hrvatskoj" doslovice rekao i ovo:
„Srem, u kome gotovo isključivo sve sami Srbi obitavaju, jeste za ovaj narod od preuzvišene važnosti kao zemlja porekla prvih njihovih doseljenja, kao mesto njihovih najosobitijih istorijskih opomena i svetitelja." (Carski patent od 1849. g. Str. 20)
Ova dva državna akta daju sami odgovor hrvatskim „povijesnim“ skorojevićima o tome, kako je ocenjena srpska, a kako hrvatska hrabrost kod ugušivanja mađarske bune.
Da li je Josip Jelačić hrvatski ban (prema „Hrv. Listu“ od 2. VII. 1939.) baš radi toga 1859. godine poludeo i umro, to se ne može znati. Ako je pak to bio uzrok njegove smrti, mogao je samo malo sačekati, pa da 1861. godine vidi, kako se hrvatska želja ipak ispunila i kako se bečki dvor za ona srpska čuda od junaštva ovima odužio ukidanjem njihove Vojvodine, koja je postala poklon katoličkom žrtveniku između Hrvata i Mađara. To je bio rezultat kombinovane akcije hrvatskog jezuitizma i takozvanog „Ilirstva".
U formi lažnog bratstva, hrvatsko jezuitsko zakulisje navuklo je time uspešnu masku. „Može li inače naći opravdanje ona vekovna srpska slabost u dodiru sa Hrvatima, radi čijeg smo „bratstva“ izgubili najrasniji deo svoga naroda, a da smo od takozvanog bratstva dalje nego smo ikada bili. Jer, oni su se „bratstvom“ služili samo onda, kada su se trebali zaleteti u srpski etnografski i istorijski prostor. Kroz ovakvu prizmu treba posmatrati i Štrosmajera (Josip Juraj Strossmayer, Osijek 1815. – Đakovo 1905.), čija je površina bila vešto prekrivena blefom tobožnjeg bratstva i jednakosti, dok mu je unutrašnjost sakrivala novi katolički lanac, koji je u režiji Zagreba trebao da stegne u svoje karike ne samo ostatak pravoslavnih Srba u Hrvatskoj, nego možda i izvan nje. Ta je činjenica hrvatskoj istoriji, izgleda, dobro poznata, pa zato vidimo u hrvatskoj „povijesti" o Štrosmajeru ove redove: „Tragično je za njegovu uspomenu i to, što se poslije njegove smrti pozivaju na njega i njegov rad razni neprijatelji hrvatskog naroda (ovde misli na Srbe), koji svojim radom i pogledima sigurno ne bi našli odobrenje ni kod samog Štrosmajera." („Hrv. List" od 6. 7. 1939.)
Zagrebačkim „Službenim Novinama“ broj 182 iz 1893. godine omaklo se priznanje, da je Kamilo Drajfus (Camille Dreyfus i Andre Berthelot: ''La Grande Encyclopedie", 31 tom 1886. – 1902.) govoreći o Austrougarskoj rekao, kako ova ima pod sobom Hrvate, koji su plemenom i jezikom Srbi.
Ovo što je Drajfus tek tada „otkrio" znali smo mi odavno, a znali su to i Hrvati. Naročito Hrvati janičari. Možda samo Drajfus nije znao šta su sve dotle Hrvati preduzimali, da on ili ko drugi ne bi mogao zapisati takvo činjeničko stanje. Još manje je mogao znati, da su Hrvati u tima naporima većinom upotrebljavali i takva sredstva, koja su ne samo nedozvoljena, nego i sa gledišta narodne časti nemoralna. Ovde spadaju sve one otimačke izjave, formulisane po svima pravilima lukavog Zagreba, u kojima se pokušava ne samo opovrgnuti fakat da u srpskom narodu ima pleme koje se zove Hrvati, već se pored krađe narodnosti pribegava teritorijalnim provalama, kako to videsmo iz klasičnog primera sa županom i članom hrvatskog sabora Kukuljevićem. Ali, „lakoumnim, nemirnim i nepostojanim“ Hrvatima, kako reče austrijsko ratno veće u Gracu („Hrv. List“ od 18. 6. 1939.), nije bilo teško da u svojim izjavama ili odlukama često puta idu iz krajnosti u krajnost. Oni su bili u stanju da za nekoliko dana ili nedelja u gledanju na srpske probleme postignu potpunu dijametralnost već prema tome, kako im kad treba.
Posle žučnog protesta srpskog naroda i njegovog patrijarha protivu pokušaja da se ukinutoj srpskoj Vojvodini prikači hrvatska firma, hrvatski sabor kao nosilac „ilirskog“ zakulisja, spustio je nišan i uputio svoga predstavnika Slavoljuba Vrbančića na proslavu 100-godišnjice Matice Srpske. Razumljiv je interes vladao za referat, kojega je imao podneti saboru o zapažanjima, koja je među Srbima uočio posle parcelacije Vojvodine među Hrvate i Mađare. Sudeći po stenografskom zapisniku sa 77. saborske sednice od 6. oktobra 1861. godine, sabor je oduševljeno primio Vrbačićev referat. Međutim, da li je ovde likovalo stvarno oduševljenje ili lukavstvo Zagreba, to se iz prašnjavoga zapisnika ne može videti. Tek, Slavoljub Vrbančić je o Sremu izgovorio, a hrvatski sabor aplauzom odobrio ovu izjavu:
Odlikovan povjerenjem visoke ove kuće (hrvatskog sabora) da od strane sabora prisustvujem stogodišnjici koju je priredila Matica Srpska u slavu svoga utemeljitelja i mecene srpske literature Save Tekelija, smatram za dužnost ovu visoku kuću izvijestiti o duhu, kojim se je ta svetkovina obavila i koji tamo kod naše braće vlada.
Uprkos sjemena razdraživanja i nesporazuma, koje su ovđe nekoja gospoda velikim trudom zasijala, da omraze jednokrvnu braću Hrvate i Srbe, ipak sam svuda velikim sačustvom i mogu reći bratimski primljen bio, a u svakoj se je prilici pokazalo, da u braći Srbima nije utrnulo čuvstvo bratimstva i da se kod njih sve više učvršćuje pomisao, da nam samo u slozi leži spas.
Ja sam se trudio da bojazan onu, koju su nekoja gospoda radi Srijema trudila se onđe probuditi, kao da Hrvati nastoje oteti Srbima Srijem, koji je svakome Srbinu svetinja pošto su tamo sahranjene mošti njihovih narodnih svetaca, kojima se klanja Srbin sa jedne i druge strane Save. Trudio sam se rekoh, da raspršim ovu brigu i da ih uverim, da Hrvatima nije do drugoga stalo, nego da u teškim ovim vremenima brane i čuvaju Srijem od svakoga tuđinstva, a čim srpska Vojvodina opet stupi u život, što svaki Hrvat kao i Srbin želi, da će ga kao amane čista i nepokvarena braći Vojvođanima povratiti. (Gromoviti: Živio!)“
Tako Slavoljub Vrbančić i hrvatski sabor o Sremu. Ko ne poznaje hrvatski jezuitizam i „ilirsko“ zakulisje, našao bi u ovim izjavama mnogo čega, što bi moglo ličiti na bratstvo. Stvarnost je, međutim, drugačija. Jer dok je srpski narod kroz tolika stoleća uspevao da očuva svoju i hrvatsku narodnost, kako to Kukuljević pred hrvatskim saborom reče, sada se nad Sremom liju „krokodilske suze“ i Srbe teše kako je to samo zato, da bi Hrvati tobože sačuvali Srem od tuđinštine, pa kada ta opasnost mine, da će ga „čista i nepokvarena braći Srbima povratiti“. Kao da neko bez vlastite prošlosti može sačuvati tuđu budućnost!
Kako su Hrvati ispunili svečano obećanje svoje i svoga sabora, vidi se iz teških decenija, koje je sremski narod zajedno sa ostalim srpskim narodom pod Hrvatima preživljavao sve do 1918. godine. Vidi se po tome, što su iste one srpske narodne svetitelje o kojima govori Slavoljub Vrbančić 1941.-1942. najpre opljačkali, pa ih zatim prebacili preko Save. Osvedočili smo se i po tome, što su prestonicu Zmaj Despota Vuka – Slankamen, prestonicu Đorđa II. Brankovića – Kupinovo i prestonicu Jovana Brankovića – Berkasovo podvrgli bombardovanju i strahovitom versko-duhovnom teroru. Najzad, uverili smo se i time, što su sedište prvih srpskih patrijarha (Zagreb 1894.: „Srbi u davnini" str. 214) Sremsku Mitrovicu, mimo Poglavnikove izjave da nikada u „povijesti" nije Hrvatima pripadala, ipak službeno prozvali Hrvatskom Mitrovicom.

IP sačuvana
social share
ponosni potomak najstarije svetske civilizacije
Pogledaj profil GTalk
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice


Zodijak Aries
Pol Muškarac
Poruke 626
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.20
mob
Nokia N70i
HRVATSKA STATISTIČKA TENDENCIJA
Godine 1893. bilo je po računu „Obzora“ (broj 258 iz 1893.) preko 8.000.000 Srba. Kada je ovaj srbožderski organ hrvatskih jezuita na izmaku 19. veka pronašao ovaj broj Srba, mi bi imali razloga toj cifri dodati još koji milion, jer nam je poznato, da je „Obzor“ izbegavao pohvaliti se srpskom snagom. Međutim, interesantno bi bilo sada čuti od njegovih ustaških naslednika, šta misle o današnjem broju Srba. Mi bi ovde mogli ponoviti onu iz narodnih pesama: „Kud se zdede car Nemanje blago?!“. Jer svega 17 godina posle ovoga „Obzorovog“ članka, vršen je 1910. „popis pučanstva“, koji je mimo volje stanovništva obuhvatio zemlje pod današnjom „Nezavisnom Hrvatskom". Tim je „popisom“ nađeno, da u tim krajevima ima svega 1.569.848 Srba. Ostalo je „Obzor“ sa zagrebačkim jezuitima pokatoličio ili klasično utajio. U isto vreme živelo je na istoj teritoriji 2.476.575 Hrvata, računajući u ovom broju i Srbe katolike – Šokce. Što se tiče teritorije na kojoj su Srbi apsolutnom većinom živeli, srpsko-hrvatski odnos na teritoriji docnije „Nezavisne Hrvatske" bio je 70:30 u korist Srba. U ovih 30% hrvatskog prostora uračunati su i Šokci mada oni tamo ne spadaju. Ovih Šokaca bilo je prema mađarskom popisu iz 1840. godine 297.747. Hrvatska statistika za 1910. godinu priznaje, doduše, na strani 12 da su se Šokci i Hrvati do nedavno razlikovali, ali ih konačno i mimo njihovog pitanja, zbog toga što su pripadnici katoličke vere svrstava u red „autohtonih“ Hrvata. Piscu je, mećutim, poznato vlastitim posmatranjem na licu mesta, a o tome se do nekoliko godina unazad mogao uveriti ko je hteo, da su Šokci siromašne hrvatske doseljenike obično na krajevima njihovih sela stavljali pod poseban pojam, nazivajući ih Hrvatima, kao da govore o trećem licu.
Bijaše dakle po „Obzoru" na izmaku XIX. veka osam miliona Srba. Po hrvatskoj statistici iz 1910. godine, kojoj kao i mnogim hrvatskim tendecioznostima ne verujemo, ovaj broj, ukoliko se odnosi na „hrvatske zemlje", opao je na svega 1.569.848 Srba. A već sada ih po ustaškim načelima i po njihivom učenju nema ni jednoga. Eto, to je rezultat srpsko-hrvatskog bratstva i proganjanja svih onih istinskih srpsko-slavenskih rodoljuba, koji su za vreme najžešće hrvatshe propagande u Jugoslaviji vapili da je srpstvo u opasnosti.
Imamo razloga da ne verujemo hrvatskoj državnoj statistici iz 1910. godine kao i svima onima docnije jer znamo da je stotinama godina lešinarila po srpskom istorijskom i etnografskom prostoru. S pravom smatramo, da su Hrvati onoj cifri od 1.569.848 Srba morali dodati mnogo i mnogo, pa da brojčanost Srba u njihovoj statistici bude realna. Verovatno će se i tome pitanju posvetiti posebna pažnja i tačnom računicom utvrditi broj Srba, koje nam Hrvati duguju. Zadovoljimo li se, međutim, hrvatskom statistikom, trebali bi da po hrvatskoj računici vidimo, koliko su osnivanjem „Nezavisne Hrvatske“ preuzeli srpskih duša na „bratsko čuvanje". O prirastu srpskog stanovništva hrvatska statistika na strani 12 doslovce veli: „Nije tako povoljan odnošaj za Srbe, jer je njihov porast bio za 147.209 duša, ili za 29.50%". Ova jadikovka o Srbima navodi nas da kažemo koju o naporima, koje Hrvatska decenijama čini, da bi sprečila takozvanu „bijelu kugu“ (sprečavanje porođaja), da bi što manje kosila po Hrvatskoj, a naročito u Šokadiji. Matematičari su izvodili iz računa verovatnoće vreme, za koje će Šokadija izumreti, a jedan slavonski list napisao je početkom 1939. go-dine ovo:
» „Bijeloj kugi" najšire je polje rada baš Šokadija. Za ljubav ljepote i dopadljivosti, kult majke i uzvišenost koja je za to ime vezana, opadao je i opada danomice. Rijetke su Šokice i šokačke porodice sa više od jednog ili najviše dva djeteta. «
Jedan drugi slavonski list napisao je povodom ovoga prvoga nekoliko nedelja docnije:
»Mi priznajemo da postoji „bijela kuga" i da je ona jedno od onih zala, što uništavaju Šokadiju. «
Ovo je bilo potrebno da se zna, kako bi se objasnilo odakle onaj hrvatski prirast u razmaku od 1880. do 1910. godine kad nam je poznato za toliko opadanje nataliteta i borbu protivu „bijele kuge" u hrvatskom narodu. Za ovo treba tražiti objašnjenje u činjenici, da ove tri decenije spadaju u ona doba istorije Srba pod Austrougarskom, kada su na hrvatskom žrtveniku prinašani rimskoj crkvi. Eto, otuda je onaj prirast hrvatskog stanovništva u razmaku od 1880. do 1910. U tom prirastu nalaze se i oni Srbi, koji su ko zna iz kojih razloga spašavanja života ili životne egzistencije, sa neopisivim gnevom u duši i suzama u očima morali napuštati veru svojih otaca i prilaziti veri, sa kojom su se tek njihovi daljnji potomci mogli izmiriti. To je bilo zlatno doba hrvatske statistike. Što se, međutim, ta naduvena statistika ne može pohvaliti ni četvrtinom ovoga prirasta za razdoblje 1910.—1940., ne leži krivica do Beograda, jer on u te krajeve nije slao beograđane da vrše popis, nego je to rezultat vremena, kada srpski narod u ovim krajevima prisilnim pokatoličavanjem nije bio materijal za „prirast hrvatskog pučanstva“.
Na ovome mestu moramo se dotaći predavanja nekakvog hrvatskog „novinara“ (Ivana Ambrozića), održanog početkom marta 1943. godine preko zagrebačkog radija (hrvatski: „krugovala") o temi: „Suzbijanje bijele kuge u Hrvatskoj". „Novinar" na kraju svoga predavanja „konstatira" da za „bijelu kugu" niko drugi nije kriv doli „glavom" Beograd! Najzad, ipak likuje konstatacijom, da je statistika prirasta u „Nezavisnoj Hrvatskoj" pokazala za dve godine aktivu. Mi smo bili naučili da Zagreb baca krivicu na Beograd i onda, kada ne padne kiša na vreme ili kad odviše pada – i to nas mnogo ne interesuje. Ali, ovo predavanje moramo sravniti sa iskazom žena izbeglica od Sanskog Mosta, koje su kratko vreme posle njegovog „predavanja“ prebačene iz zemunskog logora u Beograd. One kažu da su Hrvati otpočeli sa novim načinom janičarenja time, što oduzimaju svu malu decu od njihovih roditelja i smeštaju ih po ka-toličkim samostanima, gde u njih ubrizgavaju otrov jezuitizma. Razume se, na taj način „gospon novinaru“, da vam se mora pokazati „plus“ u priraštaju! Samo budite bar hrabri, ako već nemate poštenja, pa priznajte da je taj priraštaj hrvatskog „pučanstva“ pribavljen ustaškim nožem a srpskom krvlju!
Upotrebimo li ipak hrvatsku računicu kao približnu, što nije slučaj, pa broju 1.569.848 Srba pribrojimo blizu 30%, onda i po njihovom računu duguju srpskom narodu okruglo 2.000.000 srpskih duša. Mi iz statistike od 1931. godine, međutim, znamo da je na teritoriji docnije „Nezavisne države Hrvatske“ živelo preko 2.500.000 Srba, a najzad nam je poznato, da su Hrvati zatekli na današnjoj svojoj teritoriji preko 3.000.000 Srba. Pošto su ustaši zatrli srpsko ime, najnovija hrvatska statistika likuje „velikim hrvatskim priraštajem" i po njoj bi izgledalo, kao da je svaka ona hrvatska nerotkinja iz udruženja „Bijele kuge“ mogla za dve godine roditi po 10 Hrvata.
Usporedbe radi, neće biti suvišno da pogledamo, kako su Hrvati u toj statistici iz 1910. predstavili po srezovima broj Srba i svoj.


Srba
Hrvata
1.
Brinje
5.271
12.900
2.
Donji Lapac
15.995
1.423
3.
Gospić
16.771
17.468
4.
Gračac
19.234
7.383
5.
Korenica
16.297
5.881
6.
Otočac
17.079
18.038
7.
Perušić
3.616
17.325
8.
Udbina
9.588
3.519
9.
Senj
96
15.397
10.
Crikvenica

23.860
11.
Čabar

7.312
12.
Delnice

20.959
13.
Ogulin
21.436
2.343
14.
Slunj
24.612
21.655
15.
Sušak
317
29.024
16.
Vojnić
25.710
9.826
17.
Vrbovsko
2.339
14.213
18.
Grad Bakar

1.922
19.
Dugo selo

21.281
20.
Dvor
23.664
15.328
21.
Glina
29.074
27.516
22.
Jaska

38.589
23.
Karlovac
396
37.519
24.
Sv. Ivan Zelina

32.346
25.
Kostajnica
18.812
10.371
26.
Velika Gorica
1.381
47.577
27.
Petrinja
16.456
20.549
28.
Pisarovina
4.734
17.422
29.
Samobor

27.070
30.
Stubica

37.212
31.
Sisak
1.002
32.026
32.
Topusko
22.718
3.778
33.
Zagreb
4.050
101.509
34.
Ivanec
236
40.667
35.
Klanjec

28.945
36.
Krapina

32.052
37.
Ludbreg
1.775
33.469
38.
Novi Marof

32.918
39.
Pregrada

33.245
40.
Varaždin
241
50.918
41.
Bjelovar
15.227
44.524
42.
Čazma
1.911
30.351
43.
Garešnica
5.977
16.346
44.
Đurđevac
633
50.940
45.
Grubišno Polje
10.818
6.572
46.
Kutina
1.672
16.460
47.
Koprivnica
5.088
33.813
48.
Križevci
3.112
58.376
49.
Slavonski Brod
4.510
42.686
50.
Novska
7.883
16.609
51.
Daruvar
10.931
4.889
52.
Slavonska Požega
12.002
31.753
53.
Nova Gradiška
12.018
37.019
54.
Pakrac
19.491
9.300
55.
Đakovo
4.337
27.180
56.
Donji Miholjac
1.734
17.524
57.
Našica
6.681
22.221
58.
Slatina
15.157
13.029
59.
Virovitica
4.393
21.414
60.
Osijek
14.356
36.026
61.
Ilok
11.953
5.488
62.
Irig
18.331
1.816
63.
Sremska Mitrovica
27.022
4.986
64.
Ruma
22.956
3.730
65.
Stara Pazova
24.262
5.670
66.
Љid
14.155
11.309
67.
Vukovar
14.896
10.363
68.
Vinkovci
4.219
25.494
69.
Zemun
35.134
3.092
70.
Županja
1.395
29.045
71.
Grad Petrovaradin
753
3.226
72.
Grad Sremski Karlovci
3.553
1.889
73.
Sarajevo
35.081
11.875
74.
Čajniče
6.396
300
75.
Foča
13.589
150
76.
Fojnica
554
14.522
77.
Rogatica
17.287
222
78.
Visoko
9.352
12.487
79.
Višegrad
11.839
474
80.
Bijeljina
40.925
40
81.
Brčko
18.649
21.643
82.
Gračanica
13.079
46
83.
Gradačac
20.491
17.689
84.
Kladanj
3.480
893
85.
Maglaj
15.832
1.702
86.
Srebrenica
15.432

87.
Tuzla
9.269
11.641
88.
Vlasenica
19.887

89.
Zvornik
26.169
123
90.
Banja Luka
45.108
13.894
91.
Bosanska Dubica
21.384
1.200
92.
Bosanska Gradiška
30.143
2.801
93.
Bosanski Novi
22.389
1.007
94.
Derventa
23.170
30.091
95.
Kotor Varoš
15.088
4.385
96.
Prijedor
26.150
3.062
97.
Prnjavor
28.202
374
98.
Tešanj
24.262
8.260
99.
Bihać
10.864
3.362
100.
Bosanska Krupa
28.636
81
101.
Bosanski Petrovac
32.326
1.394
102.
Cazin
9.323
1.531
103.
Ključ
20.718
832
104.
Sanski Most
23.598
4.656
105.
Bugojno
15.289
15.869
106.
Glamoč
15.795
1.074
107.
Jajce
15.932
8.122
108.
Livno
15.817
20.401
109.
Prozor
35
7.735
110.
Travnik
4.140
10.342
111.
Kulen Vakuf
19.599
2.391
112.
Zenica
5.276
5.554
113.
Žepče
2.597
771
114.
Županjac
1.122
19.179
115.
Bileće
15.978
114
116.
Gacko
9.667
84
117.
Konjic
3.989
8.437
118.
Ljubinje
8.527
3.886
119.
Ljubuški
231
39.131
120.
Mostar
10.443
40.591
121.
Nevesinje
16.550
851
122.
Stolac
9.101
5.809
123.
Trebinje
16.294
788
124.
Benkovac
25.433
18.512
125.
Dubrovnik
1.043
36.209
126.
Hvar
39
26.240
127.
Imotski
1.450
40.568
128.
Knin
29.572
25.081
129.
Korčula
52
29.192
130.
Kotor
24.791
7.684
131.
Makarska
16
27.487
132.
Sinj
9.123
47.681
133.
Split
1.275
94.594
134.
Brač
8
22.556
135.
Šibenik
7.837
48.075
136.
Zadar
4.209
66.629
137.
Metković
487
14.926
Svega:
1.569.848
2.476.575

IP sačuvana
social share
ponosni potomak najstarije svetske civilizacije
Pogledaj profil GTalk
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice


Zodijak Aries
Pol Muškarac
Poruke 626
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.20
mob
Nokia N70i
Zadržimo li se na ovoj hrvatskoj statistici od pre tri decenije, kada nisu imali razloga lukavom jadikovanju, kako su tobožnji srpski „kuferaši“ preplavili „hrvatske zemlje“ i time „utjecali“ na državnu statistiku Hrvatske kao dela Jugoslavije, pa bacimo li pogled ne toliko na krajnju cifru kako su je oni izneli, već na etnografsku kartu onoga vremena, dolazimo do zanimljivog rezultata, koji baca pravo svetlo na srpsko-hrvatski odnos u zemljama od kojih je sagrađena „Nezavisna država Hrvatska“. Ovde ne zasenjuje nešto veći broj Hrvata, već naročito pada u oči, da su Hrvati živeli i da žive na svega jednoj četvrtini teritorije, koja se docnije nazvala Nezavisnom Hrvatskom. Ostalo je srpsko. Imajući to u vidu, Hrvati su još od aneksije Bosne i Hercegovine umetničkim marom krojili srezove tako, da u što većem broju srezova postignu hrvatsku većinu. U tome poslu nailazili su na nepremostivu smetnju koju im je činio neprekidni srpski etnički lanac, pa su morali hteli ne hteli, dozvoliti da od ukupno 132 upravne jedinice Srbi ostanu u većini u 61, odnosno 46% svih nazovi hrvatskih srezova.
IP sačuvana
social share
ponosni potomak najstarije svetske civilizacije
Pogledaj profil GTalk
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice


Zodijak Aries
Pol Muškarac
Poruke 626
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.20
mob
Nokia N70i
ISTORIJAT UJEDINJENJA I NJEGOVE POSLEDICE
Iako dockan, bilo je najzad vreme, da se pred srpskim narodom izađe sa čistom istinom, jer će ta istina skinuti masku sa jezuitsko-hrvatskog lica i time muški reći, da je hrvatska većina tobožnje bratstvo smatrala mogućim samo tako, da se hrvatski prostor i jezuistki uticaj pomere prema istoku. Ovo je hrvatsko pravilo kako u doba „dobrih“, tako i u vremenima rđavih srpsko-hrvatskih odnosa. Kod Srba se, međutim, i u vreme svih tih nasrtaja provlači svetla nit, koja karakteriše svaki viteški narod. Kad su im Hrvati posle Tomislavljevog otcepljenja koji put po uputstvima iz Rima i rukovođeni zadnjim mislima neiskreno pružali ruku, Srbi su je i mimo saznanja da se iza nje krije novi jezuitski nasrtaj, ipak prihvaćali. Verni datoj reči, Srbi se radi toga nikada prema Hrvatima nisu našli u položaju napadača, već samo u položaju napadnutoga i u položaju pravedne nužne odbrane svoga imena i svoga istorijsko-etnografskog prostora. Nesreća dakle, u koju su Srbi mnogo puta upadali na toj strani, može se tumačiti ne samo time, što su se trudili da Hrvate mimo svih njihovih nedostataka smatraju narodom, već i usled bolećivosti srpske istorijske nauke, koja je Hrvatima u tolikoj meri koristila da su srpski istoričari tek iza hrvatske grmljavine počeli osećati grižu savesti, pa je tako profesor beogradskog univerziteta V. Popović na strani 382 svoje knjige „Istorija srednjeg veka" napisao: „Naš brojno mali narod postigao je opšteistorijski značaj, koji mu je više priznat u javnom mnenju Evrope, nego u njegovoj istorijskoj nauci."
Naše stradalaštvo ne može se pripisati isključivo razvoju događaja, koji su neposredno predhodili šestom aprilu 1941. godine. Uzalud će biti traženje neposrednih uzroka u blizini ovoga datuma, ako se ne posegne malo dublje u prošlost, koja dopire čak do prvih tragova našeg narodnog života na prostoru, koji je sticajem docnijih prilika sve jače bio izlagan stalnim nasrtajima. April 1941. godine samo je završni akord zakulisnog koncerta, čija je uvertira mnogo starijeg datuma nego što je u nauci Ante Starčevića zabeleženo, da je srpsko-hrvatsko bratstvo na bazi jednakosti nemoguće, a pretposlednja etapa onome što je sledovalo iza 6. aprila 1941. godine svakako je osnivanje „Jugoslovenskog Odbora“, kada mu je tokom rata 1914. – 1918. nesrećom srpskog naroda na čelo stao jedan od sledbenika Starčevićeve nauke.
Suprotnosti „Jugoslovenskog Odbora“ i Nikole Pašića u pogledima na rešenje srpskog istorijskog i etnografskog problema posle završenog rata, iako tobože „u interesu nečega većeg“ vešto zataškavane, bile su u narodu evidentne. Jer srpski narod tokom tolikih ratova nije žrtvovao najbolju svoju decu, da bi se rezultatima tih nadčovečanskih pregnuća na jevtin način omogućila sloboda sledbenicima Starčevićeve nauke, o kojoj su oni, ali sa svoga stanovišta vekovima sanjali.
Nikola Pašić ne samo što nije želeo da se u sklopu srpske države uklope i takvi činioci, sa kojima bi saradnja, obzirom na nejednak stepen nacionalne pripreme bila nemoguća, nego je bio i protivnik stvaranja takvog srpskog geografskog oblika, koji bi prevazilazio srpski istorijsko-etnički prostor.
Trumbić je, za razliku od Pašića, sve svoje napore upregao u akciji da malu Hrvatsku uklopi u austrougarsko odpadništvo namenjeno srpstvu, kako bi ova usled etničke bliskosti odigrala ulogu kvasca za svoje posebne interese. I zato što je Austrougarska suđena na „rasprodaju“, Trumbić je na štetu srpstva uspeo da u Versaju (Versailles, Versajski mirovni ugovor 1918. – kraj I. sv. rata) ne samo prikači Srbiji kajkavsku Hrvatsku, nego da nje radi Srbija izgubi svoje samostalno državno ime i da svoj ogromni nacionalni kapital uloži u jednu problematičnu ortačku zajednicu, gde nametnuti ortačić ništa nije imao da uloži, sem svoje vekovne zavisti i oprečnih pojmova srpskoj nacionalnoj duši.
Iz prošlog svetskog rata (1814. – 1918.) Srbi su izašli kao pobedioci sa bojnog polja, ali su stvaranjem „Jugoslovenskog Odbora“ bili diplomatski tučeni. Akcijski kapital toga „Jugoslovenekog Odbora“, međutim, bio je onaj neznatni broj hrvatskih dobrovoljaca, koji nije bio ni toliki da bi se mogla osnovati četa pod imenom „Zrinski“. Docnije je ta „šaka jada“ poslužila hrvatskoj ucenjivačkoj politici kao materijal, da su tobože Hrvati uzeli učešća u oslobodilačkoj vojni. Kao što bi Srbi, na primer, imali pravo stavljati pečat svojine na Afriku samo zato, što je nekoliko Srba u stranačkoj legiji ratovalo pod francuskom zastavom.
Sledbenik Starčevićeve nauke Ante Trumbić, tumačio je time oportunizam svoga naroda, kada je mimo volje srpske vlade osnovao u Francuskoj „Jugoslovenski Odbor“ sa ciljem, da ovaj poremeti izgradnju srpskog narodnog patriotizma i da u momentu austrougarske „rasprodaje“ Hrvatsku prikrpi Srbiji. Sve to, razume se, pred saznanjem, da će u „pogodnom“ trenutku lakše Hrvatsku otrgnuti iz zajednice sa Srbima, nego što bi je isčupali iz sklopa koje jače sile, ako bi ova versaljskim protokolom bila uklopljena u sastav koje od jačih država srednje Evrope. Za ovo je Trumbić imao dovoljno vremena, jer su u to vreme srpski državnici bili zaposleni bojnim poljima i brigom za porobljenom domovinom, pa je Trumbić sa „legitimacijom“ „Jugoslovenskog Odbora“ imao dovoljno vremena za posećivanje raznih salona i mršenje konaca, kako Hrvatska prilikom nove podele ne bi ostala u bubnju. Šačica hrvatskih emigranata dakle, uspela je da unese Hrvatsku u zajednički srpsko-hrvatski život i da u docnijem životu unese sve negativne osobine, koje su imale da po utvrđenom planu doprinesu srpskom raspadu. Veterani solunskoga fronta morali su u interesu „bratstva“ pružiti ruku onima, koji su se nalazili u protivničkoj vojsci i prema prikazu „Hrvatskog Lista“ od 13. XI. 1941. boreći se u sastavu austrougarske vojske (78 osječka regementa) „ratovali protivu Srba neprijatelja“ na Crnom Vrhu u Srbiji.
Zamisao o kolektivizaciji imena južnih Slavena rođena je, kako na jednom mestu u ovoj knjizi videsmo – u Zagrebu, ali nije proistekla iz slavenskih pobuda već iz želje, da se ovo ime prostre i preko srpskih zemalja, kako bi se srpska nacionalna svest razvodnila jugoslovenstvom i time stvorili preduslovi raspada, na čijim bi se ruševinama, bar u jednom delu, nazidao novi deo hrvatskog „tisućgodišnjeg prava“. Rukovođeni takvim mislima, Hrvati su stolećima nasrtali na srpski istorijsko-etnografski prostor, nastojeći stalno, da u pomanjkanju sopstvene istorije firmom hrvatskog imena uprljaju najmarkantnije stranice srpske prošlosti i srpskih pokrajina pod bivšom Austrougarskom. Iz tih pobuda dolazi i ona Starčevićeva izjava u kojoj kaže, da „u Srbiji živi najplemenitiji deo hrvatskog naroda". Retko je, međutim, ko u Srbiji mogao iz hrvatske prošlosti izvući pouku i uvideti, da je to jedan iz serije pokušaja da se hrvatski kalem presadi na srpsko podneblje. Uostalom, narod koji je zbog odsustva hrabrosti hiljadama godina stenjao pod tuđim jarmom trebao je makar naturanjem svoga imena činiti „pohode“ izvan svoga prostora. Ovu istinu ne kriju ni hrvatski istoričari, koji na neposredan način priznaju, da za ono malo svoje „povijesti" mogu zahvaliti jedino delu srpskog naroda, kome su milom ili silom uspeli naturiti svoje nepopularno ime.
Sa tako različitim nacionalnim ulozima u istoriji i shvatanjima, osnovana je ortačka zajednica, koja se zvala Jugoslavija. Njenim osnivanjem ispunjen je deo hrvatskog programa, jer je ova kao austrougarski odpadnik prvo neprimetno, a posle sve jače i jače odpočela identifikovati svoje teritorijalne pretenzije sa geografskim oblikom od Austrougarske otpalih zemalja, mada su te zemlje sem uže Hrvatske većinom srpskog etničkog sastava, kako to uostalom i sama hrvatska statistika iz 1910. godine utvrđuje, a što ne kriju ni mnogi Hrvati prošloga veka, kao što je slučaj sa Ivanom Kukuljevićem, koji na saborskoj sednici od 6. juna 1848. godine pred hrvatskim saborom, govoreći o srpskom narodu, reče: „Ovaj nam je narod srpski u najvažnijim vremenima, kada smo stenjali pod aristokracijom, latinizmom i germanizmom, našu čistu narodnost sačuvao“. A dotle, dok su Srbi čuvali hrvatsku narodnost, evo šta je bilo sa takozvanom hrvatskom slavom:
„Što me pitaš druže moj o slavi
Prošlih dana hrvatskog mog roda
Znaj da malo broji sretnih zgoda
U povijesti od kad se pojavi.

Dvanajest vjekova, što ga taj svijet pozna
Rijetko svoj bje, često tuđi sluga,
Il u dvorah, il kod teška pluga,
Vazda lance kob mu kova grozna.

Iza groma kao munja sjajna,
Usta i on kadkad kao sjajan dijeli,
Al mu sinci nikad nisu htjeli
Da ta sjajnost bude dugotrajna.

I u sramnu tminu sve to veću
Pade Hrvat iza sjajnih čina,
Gospodarom izabra tuđina,
Sam slobodu da za praznu vreću.
Ivan Kukuljević
Mi smo, doduše, imali prilika da čujemo Kukuljevića gde pokušava da u svojstvu velikog župana nabaci hrvatsko obeležje sremsko-slavonskom stanovništvu, ali nam je poznat i onaj odlučni protest patrijarha Rajačića hrvatskom saboru, koji ga je u tom uverenju potpuno razuverio, pa ga opet posle 36 godina vidimo gde sa saborske govornice od 28. VIII. 1884. godine odaje javno priznanje Srbima i tvrdi, da je hrvatstvo jedino zahvaljujući njima očuvalo svoje narodno obeležje. U tom svome govoru Kukuljević kaže:
U ono doba, kada je Hrvatska snom mrtvijem spavala, kada je sva njezina inteligencija isključivo latinski govorila, kada je naša aristokracija i najviše plemstvo slala svoje sinove u Mađarsku kao u Meku i Medinu da se nauči mađarskom jeziku, Srbi su to bili, koji su me naučili da ljubim svoj narod i srodna slavenska plemena, da poštujem i cijenim slavensku ideju."
Kukuljević je imao pravo, jer se bez preterivanja može reći, da Hrvati za ono malo svoga nacionalnoga kapitala mogu jedino zahvaliti srpskoj narodnoj misli, od čije su se buktinje stotinama godina grijali, kako to Franjo Rački u svojoj knjizi „Borba južnih Slovena za državnu samostalnost“ reče ovim rečima: „Posljednji hrvatski kralj Petar mogao je na Gvozdu uzviknuti: Finis Croatiae"…, a zatim nadodade: „To su još jedine srpske župe na balkanskom poluotoku čuvale sveti oganj državne samostalnosti.“
Možda je jedini Nikola Pašić od Srba poznavao osobine hrvatskog jezuitizma. Otuda i proizlazi ono njegovo stanovište, da Hrvati ne vežu svoju prošlost za srpsku budućnost. U prilog toga stanovišta govorile su mnogobrojne činjenice; među kojima i ona, da su se Hrvati u sastavu austrougarske vojske sa tolikim krvološtvom borili protivu Srba, svakako u nadi da će osim tolikih srpskih zemalja i centralna Srbija sa Crnom Gorom biti zadnje srpske zemlje, u kojima će hrvatski katolički kler naći svoje novo polje rada. Treba li, stoga, dati kakvog komentara opisu bitke na Crnom Vrhu, gde se sa velikom hvalom ističe, kako je 78. hrvatska pješačka pukovnija 1914. godine otela „od Srba neprijatelja“ Crni Vrh i time obogatila „hrvatsko povijesno pravo“? Ovde ne treba isticati, niti zaslužuje ma kakvu pažnju tvrdnja da su tobože baš Hrvati bili oni, koji su zauzeli Crni Vrh, jer je to kao i mnogo koješta drugo, obična hrvatska „povijesna“ laž.
Poznato je, doduše, celom srpskom narodu iz doba austrougarske okupacije, da su Hrvati činili pozadinska čuda od junaštva, pljački i zverstava nad obezoružanim srpskim narodom, ali verovatno ni austrougarskoj vrhovnoj komandi nisu poznata neka naročita hrvatska junaštva u prvim borbenim redovima. Isto tako je poznata i ona srpska cenzurna sramota, koja je po završenom prošlom ratu (1914. – 1918.) zabranila iznošenje imena hrvatskih krvoloka iz vremena okupacije srpskih zemalja i mesto njih „dozvolila" da se izmisle imena drugih narodnosti samo zato, da bi se očuvalo tobožnje srpsko-hrvatsko bratstvo, koje je srpstvu donelo najviše krvi i suza u istoriji. Tako su Srbi iza prvoga svetskoga rata lišeni prava da čuju za hrvatska divljaštva po srpskim zemljama baš u vremenu, kada su se Srbi borili i za njihovu slobodu.
Sem izvesnog broja Hrvata srpskoga porekla, velika većina hrvatskog naroda niti je 1918. godine bila duhovno zrela za ujedinjenje sa Srbijom, niti je u docnijem zajedničkom životu pokazala sklonosti, koje bi je odvratile od vekovnog programa hrvatsko-katoličke ekspanzije na račun Srba i njihovih zemalja. Što su hrvatski političari, sem Stjepana Radića i njegove partije, mimo takog duhovnog stanja naročito kajkavskog dela svoga naroda ipak odglumili „želju“ za ujedinjenjem, ne mora se zato tražiti objašnjenje u 1918., koliko u aprilskim događajima iz 1941. godine. Da nosioc glavne uloge u toj hrvatskoj glumi dr. Ante Trumbić i kao predsednik famoznog „Jugoslovenskog Odbora“ i kao prvi ministar inostranih dela Kraljevine SHS, nije ni sam bio duhovno zreo za jedinstvo, a prema tome ni za jugoslovensku misao vidi se po tome, što predstavnici hrvatskog naroda za vreme njegove sahrane (1938.) u splitskoj franjevačkoj crkvi, nisu dozvolili prisustvo predstavnika vlade Kraljevine Jugoslavije, svakako tumačeći time njegove prave osećaje, a možda i izričitu poslednju želju.
Koristeći srpsku učmalost, Hrvati su u neku ruku bacili rukavicu srpskome narodu, kada su objavili „da je nekvalifikovana većina hrvatskog sabora i na nedozvoljen način zaključila akt ujedinjenja“, jer da je sam Stjepan Radić bio protivan odlasku delegata u Beograd „prije definitivne pogodbe". („Hrvatski List" od 18. VII. 1939.)
Iako dockan, mi bi na ovo imali primetiti, da je tačna tvrdnja hrvatske javnosti kao tumača hrvatskog narodnog raspoloženja, kako Hrvati svojom većinom nisu želeli ujedinjenje sa Srbijom, jer nisu bili duhovno zreli, kao što ni u docnijem životu nisu pokazali sklonosti za to. Što se tiče okolnosti, da su jedni hrvatski političari bili za odlazak u Beograd, a drugi protiv, ovde se ne radi ni o čemu drugom, sem o dirigovanoj politici „ljudi za sve situacije“, gde je svakome određena stanovita uloga. Pošto se u konkretnom slučaju radilo o opasnosti, koja je pretila Hrvatskom Primorju od primene „Londonskog pakta“ (da se pripoji Italiji), hrvatsko je vodstvo jednu ekipu uputilo u Beograd da spreči primenu „Londonskog pakta“, dok je Stjepan Radić u drugoj etapi borbe za hrvatsku samostalnost imao da Hrvatsku „vadi“ od Srbije. Pošto, međutim, nije sve „klapalo“ po planu, dolazi do Radićeve emigracije, u kojoj je jednako kao docnije Košutić i Pavelić, radio za posebne hrvatske interese, negirajući duhovno jedinstvo i ponavljajući ono što su pre toga mnogi viđeni Hrvati tvrdili, da ono u hrvatskom narodu nikada nije imalo korena.
Opisujući hrvatsko pristupanje kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, hrvatska „povijest“ baca glavnu krivicu za akt ujedinjenja na dalmatinske Hrvate, koje naziva „tipovima“ i „rasicama“, jer da su to oni bili koji su „terorizirali rodoljubno zagrebačko pučanstvo“ i naterali ga da primi ujedinjenje. („Hrvatski List“ od 18. VII. 1939.). Ovaj zvanični organ Hrvatske Seljačke Stranke i njegova vodstva, napisao je o predradnjama za ujedinjenje o dalmatinskim Hrvatima:
Dok je Narodno vijeće pozivalo srpsku vojsku, Talijani su okupirali Rijeku, Sušak, Trst i druga mjesta sušačke okolice. Istodobno su se u Zagrebu slegli razni tipovi, takozvane „rasice“ (ovo je podrugljivi izraz za Dalmatince), koji su uz pomoć policije terorizirali rodoljubno zagrebačko pučanstvo. Na ulicama su demonstrirali istarski i dalmatinski emigranti, tražeći po nagovoru Svetozara Pribićevića bezodvlačno sjedinjenje sa Srbijom.“ („Hrvatski List“ od 18. VII. 1939.)
Tako je na očigled ogluvelog srpskog političkog vodstva za vreme pravne i stvarne Jugoslavije pisala zvanična hrvatska štampa, optužujući Dalmatince da su u obliku „tipova“ i „rasica“ skrivili tobožnjoj hrvatskoj utopiji. Ta nam optužba daje razloga da se još malo pozabavimo Dalmatincima i da vidimo, da li je to bio dalmatinski stav samo u momentu odlučivanja o ujedinjenju, ili je to bio glas srca kroz vekove sve od onda, od kako su još od srednjeg veka otrgnuti od matičnih srpskih zemalja.
Dalmatinci, Srbi rimokatoličke vere, jasno su odredili svoje smernice i prvi politički ispit položili pred bečkim parlamentom druge polovice godine 1861. Tada je bečki sabor raspravljao o hrvatskom zahtevu da im se pripoji Dalmacija. Dalmatinski predstavnik izjavio je tom prilikom pred bečkim parlamentom, da se Dalmacija ne želi pripojiti Hrvatskoj, pa je najzad povišenim glasom rekao: „Dalmatinci više priznaju i vole Carigrad i Petrograd, nego li Zagreb!" Drugi dalmatinski poslanik ublažio je govor prvoga u korist Hrvatske. To je dalo povoda hrvatskom saboru da se na 84. sednici od 14. septembra 1861. godine „pozabavi“ ovom diskusijom bečkog parlamenta. Hrvatski saborski poslanik Polit, veličajući zauzimanje onog drugog dalmatinskog predstavnika (Ljubiše) za hrvatsku stvar, predložio je da mu hrvatski sabor izrazi javnu zahvalnost. Ali, kada je predsednik sabora stavio Politov predlog na glasanje ustajanjem, ceo hrvatski sabor je sedeo. Znači, da još 1861. godine nije bilo nekih naročitih duhovnih veza između Hrvatske i Dalmacije. Nije prema tome nikakvo čudo, što je katolički biskup Martin Brajaković 1700.-te godine u popisu stanovništva odvojio Srbe pravoslavne i Srbe katolike od Hrvata, niti je ikako čudo, što su ti isti Srbi katolici (po „Hrvatskom Listu“ tipovi i rasice) 1918. godine tražili da se posle tolikih vekova vrate srpskoj zajednici.
Stjepan Radić je utro puteve hrvatskoj emigraciji, pa i samom Paveliću. Sva ta emigracija bez razlike bila je spremna da ne bira saradnju, samo da se posle uspešnog opozivanja „Londonskog pakta“ ostvari drugi deo hrvatskog narodnog programa i izvojuje puna nezavisnost od srpskih zemalja. Što Radić u tome za vreme svoje emigracije nije uspeo, treba tražiti uzroke u evropskoj zamorenosti posle prvog svetskog rata i ugledu koji je Srbija kao matična zemlja imala u svetu. Pošto mu oni koji su mogli nisu hteli, a oni koji su hteli nisu mogli pomoći, Radić se neobavljena posla vratio u državu, koja ga je za tu izdajničku rabotu nagradila najvećim državničkim položajem i titulom vođe hrvatskog naroda.
Da bi stigao izgubljeno vreme u inostranstvu, gde nije uspeo sa spoljnim frontom, Radić je otvorio unutarnji front. Dok se on sam bacao blatom na sve što je srpsko i jugoslovensko, druga grupa hrvatskih ljudi „za sve situacije" ulazi u mnogobrojne vlade. Po planu jezuitskog lukavstva, hrvatski narod naziva te svoje delegirane prvake u pojedinim vladama „izdajicama", a vlade od kojih su najviše koristi baš oni izvlačili „protunarodnim režimima“. Trebalo je time pocepati Srbe na mnogobrojne grupice, koje same za sebe ne znače mnogo, ali je još stajao na putu ugled Nikole Pašića, kome vodeći Hrvati nisu mogli zaboraviti onaj stav, da Hrvatska ne uđe u sastav srpskih zemalja. Posle koalicije, koju je sedi državnik opet u interesu tobožnjeg bratstva morao prihvatiti, ovaj je znameniti Srbin postao žrtvom hrvatskog dela vlade, a da osećaj bratstva kod Hrvata ni ovako velikom žrtvom nije pokrenut sa mrtve tačke.
Od onda pa sve do pada Jugoslavije, kome su Hrvati svesrdno doprineli, hrvatski program na održavanju unutarnjeg fronta sastojao se delom u sistematskom rušenju srpskih veličina i sprečavanju njihovog okupljanja oko neke centralne ličnosti Pašićevog značaja. To najbolje svedoči odlomak iz poverljive okružnice Hrvatske Seljačke Stranke od 14. aprila 1943. godine, u kojoj se za period zajedničkog života u Jugoslaviji između ostaloga kaže:
U borbi za ostvarenje naših ideala, hrvatsko narodno vodstvo služilo se svima sredstvima kojima je ondašnje vrijeme i u ondašnjim prilikama raspolagalo. Hrvatsko narodno vodstvo je posvećivalo naročitu pažnju političkoj pocijepanosti Srba, kao dominantnog faktora u Jugoslaviji. Rušenje autoriteta vođa političkih protivnika bilo je sredstvo borbe, koje je dalo znatne rezultate."
Da bi se oslabila srpska homogenost, Hrvati su uspeli da populariziraju „seljački pokret“ i izvan Hrvatske. Zahvaljujući takvom zakulisju, hrvatski narodni program je, najzad, na srpsku sramotu, postigao takav uspeh, da su 1938. u vrhuncu političke dezorijentacije 600.000 neobaveštenih srpskih birača dali poverenje nasledniku Stjepana Radića i time najvećim delom doprineli ostvarenju „hrvatskog narodnog programa". Time su dovršene poslednje pripreme kako jugoslovenskog sloma, tako i jezuitskog triumfa nad uništenim pravoslavljem u svima srpskim zemljama, za koje Hrvatska smatra, da ih je ona kao naslednica Austrougarske mogla naslediti.
Parlamentarno nezreli, lakoumni, nepostojani (kao što ono reče ratno veće u Gracu) i najzad duhovno nesposobni za zajednicu sa srpskim narodom, Hrvati su ulazeći u zajednički državni život postavili sebi za zadatak da srpstvo stvaranjem mnogostrukog partijskog života što više razjedine. Da se to i postigne, HSS je razvila špijunsko-intrigatorsku službu među srpskim političarima, stvarajući partijska disidenstva, sa kojima bi prividno sarađivali samo dotle, dok bi cilj nepremostivosti meću srpskim političarima bio postignut. Tada bi igra počinjala iznova. Radić, kome hrvatska „povijest“ beleži u dobro što je bio protivnik ujedinjenja, igrao je u svojstvu ministra dvostruku ulogu. Tu je ulogu najuspešnije ilustrovao zagrebački šaljivi list „Koprive“ jednom karikaturom od dve slike sa po dva Radićeva lika. Na prvoj slici Radić sam sebi pljuje u lice i kaže: „Fuj, sram te bilo šta si govorio u Beogradu!“, a na drugoj, beogradskoj slici, ista scena, samo obrnute reči: „Srami se za ono što si govorio u Zagrebu!“. Tako je Radić u Beogradu vešto glumio „državotvorca“, a u Hrvatskoj ne samo vređao vodeće srpske političare i njihove stranke, nego i kraljevsku vladu, u kojoj je zajedno sa svojim ljudima sedeo. Ono što mu emigracijom nije moglo poći za rukom, postizao je sada. Ubijao je ugled srpskom parlamentarizmu i njegovim srpskim nosiocima i uspevao da takvim svojim dvostrukim držanjem naš politički život održava u neprestanoj krizi. To su jedine zasluge, koje hrvatskom narodu daju razloga da ga slavi kao svoga učitelja, pošto je HSS produžila njegovim stopama i jugoslovensku misao držala u neprestanoj krizi sve do njene kulminacije u aprilu 1941. godine, kada je najzad Mačekovskim borbenim formacijama „Građanske zaštite“ prepušteno, da kao stvarni izvršioci izdaje dovrše program Stjepana Radića i njegovih sledbenika, pred kojima su u interesu bratstva često puta za vreme zajedničkog života u Jugoslaviji uginjali ponos i čast srpskoga naroda.
Kao posledica bezobzirnog nasrtaja na ugled jednog od onih Srba, koji u odbrani svoje časti rado svoj život polažu, (slučaj Puniše Račića), smrt Stjepana Radića daje hrvatskim ekstremistima novi podstrek. Isti oni hrvatski mineri, koji jedino iz neobaveštenosti nisu mogli shvatiti Radića i njegov odlazak u Beograd, radi čega su mu svega nekoliko dana pre revolverskih metaka u parlamentu preko „Hrvatskog Lista“ poručivali da ga zbog odlaska u Beograd treba ubiti, našli su se u svom elementu. Da bi bacili optužbu na srpsko-hrvatsku zajednicu i njene tobožnje kobne posledice, a sve u cilju postignuća što jevtinijega uspeha, prolili su odjednom farisejske suze i zaridali nad grobom čoveka, kome su nepritajeno želeli smrt.
Ubrzo posle Radićeve smrti pokazalo se, da bi on i pored svoje hrvatske misije dužim boravkom u Beogradu izgubio na osloncu u hrvatskom narodu, pošto su se sve njegove pristalice pridružile onima, koji mu ni po cenu najvećih hrvatskih razloga nisu mogli oprostiti odlazak u Beograd. Sa te platforme treba posmatrati sve ono što se u hrvatskom narodu dešavalo posle Radićeve smrti do aprila 1941. godine i dalje.
Napori one male grupe Hrvata, koja je u istinskom srpsko-hrvatskom bratstvu gledala pravu budućnost hrvatskog naroda, nisu niukoliko mogli izmeniti duhovnu stvarnost većine. Ta većina, koja se nepritajeno oduševljavala vežbanjem hrvatskih begunaca na Janka Pusti, nišaneći na lik Kralja Aleksandra kao na metu, i koja je najzad nesakriveno odobrila Marseljski zločin hrvatskih ustaša time što se odmah posle tragične pogibije Kralja Aleksandra odomaćila pesma: „Bog da živi Pavelića ruku, koja ubi srpskoga hajduka!“ Nosioci ideje bratstva iz redova Hrvata bili su i za vreme Jugoslavije izloženi stalnom šikanu razuzdane hrvatske ulice i njenog duhovnog vodstva oko zvaničnog hrvatskog kursa. Ovakvim ljudima bio je onemogućen svaki opstanak u Hrvatskoj, pa su mnogi još pre aprila 1941. godine morali emigrirati iz Hrvatske Banovine i potražiti utočište u Srbiji.
Posle majskih događaja iz 1928. godine, i akta od 6. januara 1929. naročito, hrvatski su se redovi razdvojili u dve grupe. Hrvatska manjina ostala je na jugoslovenskoj liniji, dok je većina stala na stanovište da se otcepljenje od Jugoslavije – kao druga etapa hrvatskog narodnog programa – ima bez odlaganja sprovesti u delo. Jedino se ova velika hrvatska grupa u sebi podvojila zbog pogleda na sredstva kojima se otcepljenje od Jugoslavije ima sprovesti. Jedni su tražili izlaz u diplomatskim trikovima, kojima se država imala na unutrašnjem i spoljašnjem političkom životu održavati u neprestanoj krizi sve do raspada. Druga, teroristički orijentisana grupa, smatrala je da terorističkim delima na ličnosti i objekte od javnog značaja mogu neposrednije uticati u korist potpune hrvatske samostalnosti, u koju bi bile ugrabljene srpske pokrajine Bosna, sa delom Dalmacije, Slavonije i Sremom. Ove srpske pokrajine nisu Hrvatima bile toliko interesantne zbog njihovog srpskog stanovniљtva, koje je docnijim ostvarenjem „Nezavisne Hrvatske" istrebljeno, koliko zbog rudnog i ekonomskog bogatstva, koji su zbog takvih svojih osobina predstavljali hrvatski san od Tomislava pa do danas.
IP sačuvana
social share
ponosni potomak najstarije svetske civilizacije
Pogledaj profil GTalk
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice


Zodijak Aries
Pol Muškarac
Poruke 626
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.20
mob
Nokia N70i
BANOVINA HRVATSKA
(Sporazum Cvetković-Maček)
Ni onako negativno kako jeste, ime Vuka Brankovića nije zaslužilo da uđe u istoriju Srba. Još manje to zaslužuje ime Dragiše Cvetkovića. Pa ipak, na sramotu srpstva, mora i njegovo ime zauzeti mesto koje mu pripada.
Kad je 1939. godine Cvetković kao predsednik vlade zaključenim „sporazumom“ u Zagrebu uprljao čast srpskog naroda, hrvatske su se mase i pored tako visoko postignute cene uskolebale, jer im je vodstvo Hrvatske Seljačke Stranke, koje je zaključilo „sporazum“, obećalo potpunu likvidaciju Jugoslavije. Vodstvo HSS međutim, požurilo je da ne drži svoje mase u neizvesnosti, pa je uputilo jedan poverljivi cirkular svim organizacijama u kojem se hrvatske mase teše, da je sporazum samo jedno od sredstava za potpuno otcepljenje Hrvatske od Jugoslavije, pa se između ostalog u raspisu kaže, da Hrvati imaju svoje ljude, koji su raspoređeni po svim javnim državnim ustanovama, gde će biti još u boljoj mogućnosti da pripremaju svojih „pet minuti“. Ove završne pripreme za hrvatsko izdajstvo, ne spominjem zato da bih preskočio čitavo razdoblje od 1918. do 1939. godine, puno najvećih hrvatskih lukavstava, koliko da ukažem na činjenicu da Hrvatima godine 1939. nije novina imati svoje uhode i „ljude za sve situacije".
Duhovne pripreme za masovna stradanja srpskoga naroda po Hrvatskoj, završene su posle akta tobožnjeg sporazuma“ od 26. avgusta 1939. i ukaza o obrazovanju Banovine Hrvatske. Bilo bi za tolika stradanja neobjektivno baciti krivicu na jednog čoveka, makar se tu radilo i o samom Paveliću, kad se zna, da su one mnogobrojne žrtve po „Nezavisnoj Hrvatskoj“ umirući mučeničkom smrću na pragovima pradedovskih domova odnosili sobom i saznanje, da su pripreme za masovna stradanja Srba završene – ako baš ne pod javnim, a ono bar pod prećutnim pokroviteljstvom tadanjeg vođe hrvatskog naroda Mačeka i prvog hrvatskog bana Šubašića. Jer, još pod njihovom su upravom rasturena Sokolska društva, i sve srpske i patriotske organizacije, a činovnici srpske pripadnosti bilo najureni preko granice, bilo pobijeni, ili šikaniranjem dovedeni do takog stepena, da su Banovinu Hrvatsku davno pre 6. aprila 1941 godine morali napustiti.
Sem neznatnih izuzetaka, praviti razliku između pojedinih hrvatskih političara ili političkih grupa, značilo bi protiviti se logici. Bez malo njih, svi oni predstavljaju potoke, koji su se samo raznim putevima stakali reci, nazvanoj „Nezavisna država Hrvatska“. Jer, Radić je postavio osnove hrvatske samostalnosti, Maček ih je potencirao, a ustaški pokret je u najtragičnijim srpskim trenucima sproveo u delo. Iz onoga što nam je dalje poznato, izgleda da je hrvatski narod željnije očekivao srpsko istrebljenje, nego svoju narodnu samostalnost. Da li je to bilo delo „neodgovorne hrvatske ulice“, kako bi se sada želelo predstaviti, ili sastavni deo hrvatskog narodnog programa i hrvatske državne politike, to će istorija utvrditi. Onome, koji će tragati za materijalnom istinom, verovatno neće izmaći iz vida poznata okolnost, da je ustaštvo „radilo“ ruku pod ruku sa hrvatskim jezuitima, koji su u malom broju poklanjali živote samo onim Srbima koji su primili katoličku veru. I to tako neće ostati nezapaženo, da je poglavnik na zahtev katoličke crkve propisao uredbu o visokim izvanrednim prinadležnostima hrvatskim jezuitima, koji su u jednoj ruci držali nož, a u drugoj jezuitski krst, kako bi u potocima krvi i suza stvorili nove katolike, koje će docnije nazvati Hrvatima.
Istorija beogradskog Komesarijata za izbeglice ne počinje posle aprila 1941. godine. Naprotiv, njegov osnutak pada neposredno iza 26. avgusta 1939. godine, kada su mu kamen temeljac položili Maček, Cvetković i Šubašić. Tada je otpočelo emigriranje Srba i jugoslovenski orijentisanih Hrvata iz banovine Hrvatske, gde im je bila ugrožena lična sigurnost i onemogućena životna egzistencija. Ko još ne zna, sem širokih srpskih masa u Srbiji kojima su se servirala „Potemkinova sela“ o tobože uspešno rešenom hrvatskom pitanju, da je u Beogradu već od druge polovice 1939. godine postojao odbor za smeštaj izbeglica iz Hrvatske?! Prvi koji je to znao i koji se tome u potsvesti radovao bio je glavom Vlatko Maček, koji sedeći na potpredsedničkom mestu u vladi Kraljevine Jugoslavije, nije ni jednim gestom osudio ono što se već tada pod njime i njegovim prvim banom Šubašićem događalo sa Srbima po Hrvatskoj banovini. Među prvim presudama i piscu je već oktobra 1939. godine dostavljena putem pošte anonimna presuda hrvatske „Građanske zaštite“, kojom mu se saopštava da je suđen na smrt, ako ne napusti hrvatsku banovinu.
Mnogobrojni novinski izveštaji, koji su ipak uspeli probiti stroge cenzurne makaze režima Cvetković-Maček, najrečitije govore o masovnom begstvu iz Hrvatske pod Mačekom i Šubašićem. U člancima „Srpskog Glasa“, „Narodne Odbrane“, „Srpskog Ognjišta“, „Slavonije“ i drugih, ukazivalo se na misteriozna zaplotnjačka ubistva istaknutih javnih radnika iz redova Srba i jugoslovenski orijentisanih Hrvata po osnovanoj banovini Hrvatskoj. Ta su ubistva postala borbeno pravilo Mačekovih borbenih formacija „Građanske zaštite“, koje su preuzele i stvarnu vlast. Njima su razdeljeni automatski pištolji, kojima će docnije nad Srbima po Hrvatskoj izvršiti nedela, nad kojima se zgražava ceo kulturni svet.
Treba li jačeg dokaza o begstvima ispred krvave egzekutive Mačeka i Šubašića od one plakate Sokolskog društva u Loznici povodom dočeka nove kalendarske 1940. godine. U toj se plakati pred licem jugoslovenske vlade i Kraljevskog Namesništva govori o raspodeli čiste dobiti sa zabave i doslovice kaže: „Od čistog prihoda 50% ide za socijalni fond Sokolske župe Beograd u korist kuhinje za prehranu izbeglica Sokola iz banovine Hrvatske“. Još jedan dokaz više da je komesarijatu za izbeglice u Beogradu udarila temelje trojka Maček-Cvetković-Šubašić! Dozidao ga je samo Pavelić sa ustaškim pokretom.
Neposredno posle zaključenog „sporazuma“, zvanična hrvatska štampa i glasila HSS umirili su hrvatski narod koji nije hteo nikakvu zajednicu sa Srbima, sem što su želeli njihove teritorije, da sporazum nije ništa drugo, osim korak bliže konačnoj hrvatskoj samostalnosti. Kao garanciju za ovo, vodstvo ističe postojanje „Građanske“ i „Seljačke zaštite“. U međuvremenu, Mačekova zvanična štampa održavala je duševnu kondiciju svojih sledbenika i pripremala ih na što snažnije izvršenje zadataka u duhu ustaških načela.
Jedan primer za ugled. U Sremu nema Hrvata sem Srba i Srba katoličke vere, koji su u nesrećnim vremenima sličnim onima iz 1941. godine, morali primiti katoličku veru, ali je i takvih malo. Mačeku i prvom hrvatskom banu Šubašiću posle nekoliko ugrabljenih srezova iz Srema pod hrvatsku banovinu nije to ništa smetalo da dozvole i subvencioniraju u središtu sremske županije izlaženje novina pod naslovom „Srijemski Hrvat“, koji je stajao u službi hrvatskog imperijalizma. Taj „Srijemski Hrvat“, tumačeći svakako stanovište svojih finansijera, napisao je pored mnogih drugih uvreda na račun srpskog naroda 24. avgusta 1940 godine i ovakav izazivački odlomak:
„Hrvatski narod nije lud i u nikojem slučaju nije luđi od srpskog narda. Hrvatski narod dobro znade, da sadanje vrijeme i razvitak prilika u Evropi sami sobom nameću definitivno rješenje svih spornih pitanja među narodima. I mi kao sinovi hrvatskog naroda otvoreno kažemo: Ako si on ne bude znao pribaviti respekt svojih prava, onda nije ni dostojan da ih uživa!“
Ovako su dakle Maček i njegova štampa pretili Srbima razvojem prilika u Evropi na godinu dana pre izdaje, koja je sprovedena tačno u duhu ovoga „obećanja“, što znači, da vodstvo HSS ni pred sobom ni pred istorijom ne može odreći aktivno učešće u pripremama i izvršenju onoga što je sa Srbima u „Nezavisnoj državi Hrvatskoj“ učinjeno. Biblijska priča o ulozi Jude i ovde je našla primenu. Ljudi sa Markovog Trga zasedavali su na „tajnim večerama“ jugoslovenske vlade. Samo što Dragiša Cvetković nije bio vidovit da bi u svome društvu pronašao Jude. Jedva nekoliko dana posle ukaza o osnutku Banovine Hrvatske, hrvatska službena štampa objasnila je, da je osnutak Banovine Hrvatske (države nad državom), samo korak bliže konačnoj samostalnosti. Tu potvrdu vidimo i u „Srijemskom Hrvatu“ od 31. VIII. 1940. gde se kaže:
„Osnutak Banovine Hrvatske znači prvu stepenicu, to jest, početak ostvarenja hrvatskog narodnog programa."
Koji je to hrvatski narodni program i kako izgleda, Maček o tome Srbima pre 6. aprila 1941. godine nije hteo reći, da ne bi izdao Judinu tajnu. Međutim, Srbi su taj „hrvatski narodni program“ teško osetili iza 6. aprila. Da je „sporazum“ Cvetković-Maček značio samo početak „ostvarenja hrvatskog narodnog programa“ i konačne hrvatske samostalnosti, moglo bi se na prvi korak videti iz mnogobrojnih komentara ondašnje hrvatske javnosti kao na primer:
Iako u tom pogledu nije sve učinjeno, već je formirana samo banovina Hrvatska, potpisana je Uredba, koja omogućuje da se u tom pravcu pođe dalje. Razlozi su tome jasni – nije se htjelo dirati u Bosnu, dirati u pitanje bosansko-hercegovačkih muslimana. To isto vrijedi i za Vojvodinu. Rješenje tih pitanja ostavljeno je za docnije." („Hrvatski List" od 29. avgusta 1939.)
Hrvatska neće moći držati na svome području stanoviti broj pojedinaca, (ovde misli na Srbe) koji su se orijentisali nepovjerenjem prema hrvatskom narodu, a neće im moći ni plaćati mirovine (penzije) jer je nijesu zaslužili.“ („Hrvatski Dnevnik" od 28. VIII. 1939.).
Znamo i to, da se ni svi mali tirančići (ovde misli na Srbe) neće moći maknuti sa svojih mesta u roku 24 sata, a kamo li u tako kratkom roku privesti zasluženoj kazni, ali ne možemo prihvatiti odugovlačenje“. („Zagrebački List“ od 28. VIII. 1939.)
Uskrsnuće banovine Hrvatske znači prvi poraz lažnog jugoslovenstva“. („Hrvatska Straža“ od 28. VIII. 1939.)
Tako je pisala službena hrvatska štampa o sporazumu, a našlo bi se daleko poraznijih stavova kad bih imao na raspoloženje makar manji deo hrvatske novinske literature iz onoga doba, kada je cela hrvatska štampa po stranačkim direktivima kao na komandu uzviknula: „Sporazum je samo korak bliže našoj konačnoj samostalnosti!“ Drugačije rečeno – „Nezavisnoj državi Hrvatskoj!"
Pre nego pređemo dalje, jedno malo uspoređenje: Srbija je po završetku prvog svetskog rata priznala penzije Hrvatima, koji su ceo svoj život proveli u službi Austrougarske i za vreme rata vršili streljanja po Srbiji, a Hrvati za vreme pravne države Jugoslavije odriču penzije službenicima pravoslavne vere. Kad tako ne bi bilo, ne bi bilo u hrvatskom stilu. Tome se ne čudimo. Ne možemo se ali načuditi Kraljevskom Namesništvu, koje je moglo zloupotrebljavati kraljevski testamenat i ovako hladnokrvno prisustvovati pogrebu Jugoslavije.
Davno pre, a posle tragične pogibije Kralja Aleksandra (1934.) naročito, organizovan je po upustvima partijskog vodstva HSS bojkot svega što je srpsko. U tu svrhu osnovana su po svim mešovitim mestima gde Hrvati žive izmešani sa Srbima, tobože privredna društva pod imenom „Svoj svome“. Ona su imala da bojkotuju srpski privredni i gospodarski život. Sastancima, živom i pisanom rečju, sprovedena je preteća propaganda da ni jedan hrvatski pripadnik ne sme imati nikakvih poslovnih odnosa sa srpskom privredom i zanatstvom. Da se to u potpunosti postigne, funkcioneri udruženja „Svoj svome“ obrazovali su svoju egzekutivu, koju su postavljali pred srpskim radnjama, da bi pretnjama odvraćali potrošače od ulaska u radnju. U Zagrebu se desilo nekoliko slučajeva, da su članovi „Građanske zaštite“ nasilnim putem isticali na srpskim trgovinama natpise: „Ovo je srpka radnja“. Zbog tako stvorenog stanja, osetan broj Srba morao je emigtrirati iz banovine Hrvatske davno pre 1941. godine. A dok se sve ovo sa Srbima u banovini Hrvatskoj dešavalo, hrvatski ban Ivan Šubašić i njegov vođa Vlatko Maček zadovoljno su posmatrali ovu besprimernu harangu protivu Srba i hrvatski narod podstrekavali u nadi, da hrvatski narodni program banovinom Hrvatskom nije ostvaren, već da će ga hrvatski narod sam izvojevati.
Da bi se mogli potpuno osamostaliti i finansijski spremiti za događaje kojima su 1941. godine i sami davali smer, Hrvati su odmah iza akta sporazuma od 26. VIII. 1939. zatražili, da se nagodbarska kvota od 29% zlatne rezerve Narodne Banke Kraljevine Jugoslavije, koliko tobože otpada na Hrvate (mada ovi ni jednoga dinara nisu uložili), prenese iz trezora Narodne Banke u njenu zagrebačku filijalu. Po tome je svako mogao znati, šta se krije iza hrvatskih kulisa, samo to nisu mogli uočiti političari klase Dragiše Cvetkovića, koji se čak na jednoj zagrebačkoj priredbi iza sporazuma pojavio u onakvoj kapi članova Mačekovih: formacija „Građanske zaštite“, koje su izvršile prevrat u Hrvatskoj i nad obezoružanim srpskim življem počinile čuda od zverstava.
Sa tom trećinom zlatne podloge, odnosno rezerve Kraljevine Jugoslavije, Hrvati su podmirili troškove istrebljenja Srba u „Nezavisnoj državi Hrvatskoj“. Evakuisan je samo onaj beogradski ostatak, koji otpada na Srbe i procentualno na Slovence. Međutim, hrvatski članovi jugoslovenske emigrantske vlade ni malo ne rumene od stida, što na ovaj način, isto kao i Ante Trumbić, o isključivom trošku Srbije organizuju po savezničkom inostranstvu diplomatsku hajku protivu životnih interesa te iste zemlje Srbije, čije im zlato služi kao izvor za borbu u duhu načela nauke Ante Starčevića.
Na očigled službenog Beograda, Hrvati su požurili da posle proglašenja banovine Hrvatske i Srbe u njoj proglase narodnom manjinom. Tako je ovlašćeni predstavnik Mačekov, narodni poslanik Tomo Baburić, govoreći 19. decembra 1939. na zboru HSS u Bjelavaru rekao :
Mi smo sporazumom od 26. kolovoza samo počeli rješavati hrvatsko pisanje. Kad ćemo ga posve riješiti i kako – ovisi o nama. Ima ljudi koji misle, da će se vratiti ono što je prošlo, ali ja im kao seljak i vaš zastupnik poručujem: Nema više natrag, već naprijed u izgradnji slobodne Hrvatske! Pozivam Srbe i ostale manjine narodne, da shvate situaciju onakvom kakva jeste i kakva mora biti !"
Nije Toma Baburić bio sam, niti je samo on ovako mislio i govorio. Bio je on samo jedan pion u vojsci rušilaca, pod direktnim rukovodstvom vođstva hrvatskog narodnog pokreta HSS, sa Mačekom na čelu. To je mogao čak uočiti i kratkovidni Dragiša Cvetković, koji je sa tolikim nepoznavanjem stvari „rešio" hrvatsko pitanje, pa je svome glavnom organu „Samoupravi" u martu 1940. godine morao dozvoliti da o hrvatskoj štampi napiše i ovo:
Oni smatraju, da je danas u hrvatskom delu naše javnosti takva konjuktura, da je njihov glavni zadatak u harangiranju masa, stvaranju nezadovoljstava, izazivanju što većeg nesporazuma, u rušenju svih autoriteta (naša prmedba: kao da je Dragiša Cvetković bio nekakav autoritet), vlasti i države i svega onoga što je solidno i na čemu treba da počiva naša državna zajednica. Oni se danas zalažu za uspeh Hrvatske Seljačke Stranke i dr. Mačeka, ali sa providnom tendencijom rušenja i ubijanja morala i vere u sve što je zdravo nacionalno i jugoslovenski orijentisano."
Ali, glas „Samouprave" i otrežnjenog Dragiše Cvetkovića bili su glas izgubljenoga u pustinji. Hrvatska je ukazom o uspostavi banovine postavljena u takav položaj, da u svome unutarnjem životu bude neprikosnovena, a povrh toga da preko svojih članova u zajedničkoj vladi može Šumadiji diktirati šta hoće.
Da kuriozitet bude potpun, predsednik jugoslovenske vlade zavisio je na području banovine Hrvatske od volje hrvatskoga bana, koji ga je sa svoje teritorije mogao ukloniti kao neželjenog gosta, jer je ban hrvatski stajao nad direknom vlašću Krune.
U tako uzdignutoj hrvatskoj banovini, gde bi se pre moglo reći da je ostali deo Jugoslovenske teritorije postao kolonijalni posed Hrvatske, nego da je ona sama deo jugoslovenske države, privodile su se kraju pripreme za konačno „ostvarenje hrvatskog narodnog programa“. Da bi se prema srpskom stanovništvu hrvatske banovine sproveo program koji se želeo, preuzeti su opštinski činovnici u bansku službu, kako bi se na taj način srpske opštine u Banovini rastavile od svojih srpskih činovnika, a na njihovo se mesto postavili Hrvati ili hrvatski eksponenti. Hrvatske su se vlasti požurile da odmah počnu sa zatvaranjem Sokolskih domova i svih patriotskih društava, a njihove pripadnike da progone. Samouprave vlasti po paroli „Svoj svome“, otpustile su Srbe sa svih položaja. Išlo se tako daleko, da je hrvatska opštinska uprava u Privlaci otpustila opštinskog strvinara Stevu Nikolića samo radi toga, što je bio pravoslavac. Čak je vladin list „Vreme“ 26. novembra 1939. doneo izveštaj iz Osijeka u kome se o otpuštanju Srba kaže:
Nastavlja se odpuštanje Srba službenika iz gradske službe i gradskih preduzeća. Sem otpuštenih za koje je javljeno, sada je ponovo otpušteno 7 radnika Srba, koji su bili zaposleni kod gradskog tramvaja, tako da se broj otpuštenih Srba popeo na 30."
Nekako u ovo doba pada i otpuštanje velikog broja Srba iz ostalih osječkih ustanova. Osječki „Hrvatski List“ od 1. novembra 1939. godine izvrgava ruglu naziv oslobođenja i ujedinjenja i kaže:
Koliko se u Osjeku „jugoslovenovalo" u vrijeme diktature, imamo vanjski znak u tome, što su tri trga u našem gradu dobili naziv „Trg ujedinjenja“ i „Trg oslobođenja“. Eksponentima, koji su se time htjeli dodvoriti nije bilo dosta jedan trg sa takvim imenom. „Ujedinjavalo“ se i „oslobođavalo“ na veliko!"
Tako „Hrvatski List“ u doba postojanja pravne i stvarne države Jugoslavije, za takav pravac, dobio je blagoslov i novčana sredstva partijske kancelarije HSS. A zagrebački list „Ekonomska politika“ od 6. decembra 1939. dobacila je preko Mačekovih ramena srpskom narodu:
“Razumljivo je da će Hrvati ako ne danas, ali sigurno u skoroj budućnosti htjeti da prošire granice Hrvatske u onom okviru u kojem je ona nekada u dalekoj prošlosti bila, samo da bi tako proširena bila jača i sposobnija da se odupre premoći Srbije. U toj će se težnji ona neminovno sukobiti sa suprotnim težnjama Srbije, te će taj sukob pretstavljati stalno vrelo nemira, iridente i nepovjerenja."
„Ekonomska politika" bila je ovde kao izraz raspoloženja Hrvatske Seljačke Stranke preko običaja iskrena. Ona je dve godine pre hrvatske izdaje priznala ono, što sam ja u celoj ovoj knjizi hteo reći. Naime, Hrvatska je želela i privela u delo uništenje srpskog naroda za uspostavu svoje hegemonije nad srpskim zemljama.
Kad se bude pisala istorija drugog svetskog rata, evropski jugoistok naći će svoga krivca za rat isključivo u „hrvatskom narodnom programu“, a priznanje i najteže samooptužbe u samim organima hrvatskog javnog mnenja. Islednik će sakupiti najteži optužni materijal iz kompleta partijske štampe one iste stranke, na čijem je čelu stajao glavom dr. Vladimir Maček. Dok se na ovako podmukao način pripremala hrvatska izdaja, preko 600.000 neobaveštenih srpskih birača bili su 1938. godine uvereni da leče državnu krizu, koja se zvala „hrvatsko pitanje". U stvari, oni su mimo svoje volje poslužili Mačeku kao sredstvo ucene prema Kruni, kojom je postigao hrvatsku banovinu kao uvod „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“. U međuvremenu, poslužilo mu je to zloupotrebljeno srpsko poverenje kao legitimna busija, iza koje može maskirati svoje prave namere, koje se najbolje mogu videti iz njegove izjave date 16. januara 1940. beogradskom dopisniku italijanskog lista „Đornale d'Italija“ (Giornale d'Italia) u kojoj potvrđuje hrvatsko-italijansko-mađarski savez onako, kako je 1941. godine i izveden. Mačeku ništa nije smetao položaj potpretsednika vlade Kraljevine Jugoslavije da izjavi ovo:
“Hoću da vam uz ovo što se odnosi na hrvatsku autonomiju dadem izjavu o odnosima koji vežu Italiju, Hrvatsku i Mađarsku. Italija i Mađarska nisu samo naši najbliži susjedi. Prema stukturi naše se tri zemlje dopunjavaju i to čini, da njihovi odnosi treba da budu najsrdačniji“
Vođa hrvatskog naroda Vladimir Maček imao je potpuno pravo kad je rekao, da se Mađari, Hrvati i Italijani u narodnoj strukturi dopunjuju. Da su njihovi odnosi bili i najsrdačniji; to potvrđuju događaji iz 1941. godine i posle nje. Zbog svoje mnogostrukosti, teško je jednom perspektivom osvetliti sva ona lukavstva koja predstavljaju hrvatsko istorijsko „bogatstvo". Jedno od najuspelijih je svakako ono izvedeno od prilaska paktu trojnih sila (25. III. 1941.) do proglašenja „Nezavisne države Hrvatske“ (10. IV. 1941.). U vladi koja je zaključila pristup trojnom paktu Srbi nisu bili zastupljeni legitimnim pretstavnicima, dok Hrvati jesu. U vladi koja je pakt odbacila, bili su opet ti isti Hrvati. Kad je trebalo deliti posledice jednog ili drugog, Maček je umesto da ode u London, ostao u Zagrebu, jer je morao prisustvovati praktičnim ispitima, koje su njegove formacije „Građanske zaštite“ i „Seljačke zaštite“ u ostvarivanju „Nezavisne države Hrvatske" polagali. A morao je ostati i radi toga, da bi 10. aprila 1941. godine izdao zajedno sa Pavelićem onaj zanosni proglas hrvatskom narodu u kome kaže, da se najzad ostvaruje „tisućgodišnji san hrvatskog naroda“. (Valjda zato što mu se docnije situacija u korist Pavelićevu izmakla iz ruku, Maček je porekao svoje učešće u tome proglasu). Da, ostao je vođa hrvatskog naroda Maček u Hrvatskoj, iako se mogao pridružiti ostalim članovima vlade, jer je hteo da podeli radost sa masama koje se, kako iz bezbroj primera videsmo, decenijama spremao za taj momenat. Ali je zato sa jugoslovenskom vladom poslao nekoliko svojih ljudi, da bi ovi po potrebi u svemu odigrali na štetu srpskoga naroda istu onu ulogu, koju je Ante Trumbić za posebne hrvatske interese u prvom svetskom ratu odigrao.
Nasuprot iznetim činjenicama, može se neko isprsiti sa Mačekovom „preporukom“, da se Hrvati odazovu mobilizaciji. Maček je zaista dao takvu „preporuku“. Samo, to je forma. Suština se, međutim, sastoji u nečemu drugom što bi Srbima bilo jasno tek onda kada bi znali, da su Mačekovi pristalice usporedo sa njegovom „preporukom“ preko mesnih organizacija HSS poverljivim putem obavešteni da svakako prime mobilizacino oružje, koje i onako neće upotrebiti na spoljnjem, već na unutarnjem frontu, protivu Srba.
IP sačuvana
social share
ponosni potomak najstarije svetske civilizacije
Pogledaj profil GTalk
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice


Zodijak Aries
Pol Muškarac
Poruke 626
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.20
mob
Nokia N70i
„NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA"
Kad je 10. aprila 1941. godine putem zagrebačke radio stanice pročitan, a zatim u kraćim razmacima ponavljan zajednički proglas vođe hrvatskog naroda Vladimira Mačeka i vođe hrvatskih ekstremista Ante Pavelića, kojim se proglašuje „Nezavisna država Hrvatska“, narodne ovacije požnjeo je Maček, a ne Pavelić.
Dok je narod klicao Mačeku i „slobodnoj Hrvatskoj“, Mačekove formacije „Građanska zaštita“ i „Seljačka zaštita“, stupile su kao borbene formacije sa oružjem u ruci protivu Srba koji su se u odredima jugoslovenske vojske, usled iznenadnog hrvatskog izdajstva, u neredu povlačili. Ove su formacije napadale po ulicama hrvatskih sela i gradova srpske oficire i vojnike, koje su skidanjem oficirskih obeležja najpre javno vređali, pa ih zatim na očigled razuzdane mase ubijali.
Poznate su ogorčene borbe odstupajuće srpske vojske na sektoru Slavonski Šamac-Sremska Rača sa Mačekovim „Zaštitnicima“ gde su im članovi ovih borbenih formacija Hrvatske Seljačke Stranke (HSS) nastojali preseći odstupnicu i potpuno ih uništiti. Ilustracije radi, valja napomenuti da je srez županjski kroz sve vreme zajedničkog života Hrvata i Srba spadao među najača uporišta HSS. Ovde Pavelić ni hiljaditog Hrvata nije imao uza sebe, kao što ih je ostalom malo imao u celoj Hrvatskoj. Nikada, dakle, Pavelić ne bi mogao onom šačicom svojih pristalica izvršiti ma kakvu revoluciju hrvatskog naroda u duhu ustaških načela, da nije obilato pomognut pristalicama hrvatskog seljačkog pokreta, kome je na čelu stajao sam dr. Vlatko Maček.
Da je to tako, pozivam se na samu Hrvatsku i njeno javno mnenje. Pozivam se na nepreglednu gomilu ispisanog veličanja svega što su Hrvati kroz skoro četvrt veka razorno radili, da bi Jugoslaviju pokopali i Srbe iskorenili, kao što to neki Ante Oršanić u „Hrvatskoj Smotri“ za septembar 1941. između ostaloga piše:
Tako su i sada u ovome ratu svi Hrvati kao jedan, odkazali poslušnost i neizvršivali naredbe, ometali veze, širili paniku, netočno gađali, onesposobljavali tenkove, automobile, avione, topove, te ostala mašinska oruđa za borbu, razoružavali srbijanske raspuštene i divljačke mase. Jednom riječju, u svima ratovima možda jedini, koji su najjedinstvenije i kao po komandi srušili i slomili balkansku frontu isto onako brzo iznutra, kao što su je Nijemci još brže slomili iz vana."
Pozivam se i na hrvatsku „Sivu knjigu“, koju je Ministarstvo spoljnih poslova „Nezavisne države Hrvatske“ izdalo u providnoj nameri, da pred svetom umanji svoju odgovornost za milionske pokolje Srba, ilustrirajući je po svoj prilici fotografijama zverstava, koje su sami hrvatski ustaši izvršili nad srpskim žrtvama, a ne četnici i komunisti nad Hrvatima, a u kojoj se o Srbiji i Hrvatskoj kaže na strani 11 i 12 i ovo:
Eto, takva je bila Srbija, kada je Jugoslaviju gurnula u rat. Nasuprot toj i takvoj Srbiji, tom i tako odgojenom i opredjeljenom stavu, nalazio se hrvatski narod, vjeran svojoj srednjevjekovnoj pripadnosti u duhovnom sklopu i u sve vrijeme Jugoslavije, vodeći borbu protiv nje, a za svoju vlastitu državu – u borbi protiv Versalja, stojeći već prvih dana poslije nesretno završenog rata 1918. na strani onih snaga u Evropi, koje se, kao ni on, nisu mogle pomiriti sa stvorenim nepodnošljivim i nepravednim poretkom."
Pozivam se najzad i na hrvatsku knjigu „Urota protiv Hrvatske", gde se na strani 9 nalaze napisani i ovi redovi:
Za Njemačku, za novu Evropu predstavlja Hrvatska sa svoje strane nepokolebljivog vjernog saveznika, ne samo po mjeri žrtava, koje je hrvatski narod doprinio za svoju vlastitu slobodu, kao i za slobodu Evrope do danas na istočnom i na ovdašnjem bojištu, nego i prema čvrstoj i neslomivoj odluci hrvatskog naroda, da ostane vjeran zakonu svoga vlastitog života i obstanka, koji ga zakoni nerazdruživo vežu s Evropom i Velikim Njemačkim Rajhom – tim više, što mu je njemački narod pomogao, uspješno završiti stoljetnu borbu za slobodu i državnu nezavisnost.“
Spontano dakle, po komandi večite netrpeljivosti, hrvatski je narod u jedinstvenoj slozi udario Srbima nož u leđa. Može li se naći ma koga od preživelih Srba staiovnika „Nezavisne Hrvatske“, ko bi danas mogao tvrditi, da iza svih onih ustaških nedela nije stajala apsolutna hrvatska većina. Nema nikakvog dokaza, da se ma gde hrvatska masa suprotstavila ustaškim zločinima nad golorukim Srbima. To je istovremeno i najteža optužba protivu hrvatskog naroda kao celine. Odamo li dužno priznanje onoj neznatnoj grupi Hrvata, koja se usled svoje malobrojne nemoći morala držati po strani, ili čak podeliti sudbinu srpskog mučeništva, može li se posle svega ovoga još koga naći, ko će ćutke preći preko miliona još svežih srpskih grobova i reći, da je to delo hrvatske manjine?!
Da bi pred kulturnim svetom sakrila do ramena umaljane ruke nevinom srpskom krvlju, Hrvatska sada baca krivicu na ratnu politiku osovinskih sila. Kao da srpskom narodu nije poznato da je ratna politika osovinskih sila kao konjunkturnih ratnih zbivanja pojam za sebe, a želja da se uništi srpski narod – hrvatski narodni program kroz vekove. Ta providna obrana, međutim, pada sama od sebe jednim kraćim objašnjenjem. Naime, ako je osovinska politika sa svoga stanovišta išla za tim da se srpski i hrvatski narod među sobom istrebe, čime onda Hrvatska objašnjava da posle 6. aprila 1941. ni jedan Hrvat u Srbiji nije bio izvrgnut ni najmanjim neugodnostima, a još manje ma kojoj od onih mnogostrukih životnih opasnosti, kojima istorija ustaških zločinstava obiluje. Ako je Hrvatskoj tolika srpska krv pomutila pojmove da ne može postaviti odnos između ova dva pojma, mi im suprotstavljamo da nema te strane politike koja bi mogla srpskom narodu ubrizgati ikakvu mržnju prema drugoj naciji kad to sam srpski narod ne bi hteo. Znači da je ono što se desilo po Hrvatskoj bila davnašnja želja hrvatskog naroda. Zato taj narod kao celina i nosi odgovornost pred kulturnim svetom za to.
Ako se uzme u obzir, da je ustaška vlada od svih oganizacija HSS po Hrvatskoj dobila izraze privrženosti i gotovosti da sudeluju u „ostvarenju hrvatskog narodnog programa“, da su mnogobrojne narodne manifestacije ustaška načela i formalno proglasile hrvatskim narodnim programom, onda su članovi ustaške vlade imali punu legitimaciju hrvatskog naroda kada su govorili, da ne treba birati sredstva kad je u pitanju uništenje srpskoga naroda. Legitimisan tako od hrvatske većine, ministar dr. Mile Budak rekao je na jednom banketu u Gospiću, srezu sa srpskom većinom, ovo:
“Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi ćemo raseliti, ostale ćemo prevesti u katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate. Tako će im se uskoro zatrti svaki trag, a ono što će ostati, bit će zlo sjećanje na njih."
Da vas upoznam, ako se do sada niste znali. To je onaj isti dr. Mile Budak, koji je u istorijskoj književnosti Hrvatske još pre aprila 1941. godine zauzeo prvo mesto. Njegovu teoriju da Hrvati nisu Slaveni veđ Goti, odobrio je ceo hrvatski narod.
Drugi hrvatski ministar dr. Milovan Žanić govorio je 2. juna 1941. godine na najvećem zboru koga je Nova Gradiška ikada videla, što znači, da je apsolutna hrvatska većina bila ustaška. On je između ostalog programa za uništenje Srba rekao i ovo:
“Ova država, ova naša domovina, mora biti hrvatska i ničija više. I zato oni koji su došli ovamo, treba i da odu. Naša nastojanja kroz stoleća, a osobito ovih 20 godina pokazuju, da je svaki kompromis apsolutno isključen. Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikoga drugog. Mi to ne tajimo. To je politika ove države i kad to izvršimo, izvršili smo ono što piše u ustaškim načelima!“
Razume se da je zbor velikim ovacijama odobrio ministrove poglede na rešenje srpskog pitanja u „Nezavisnoj Hrvatskoj". Tako je hrvatska vlada s punom narodnom legitimacijom sprovodila istrebljenje Srba.
Katolička crkva tesno je sarađivala sa ustaškim „načelima“. Da je baš ona duhovni stub na guvnu srpskog mučilištva i da su se oko nje okretale horde fanatizovanih katolika, to je stvarnost, koja je evidentna i koja u ostalom nije zatajivana. „Katolički tjednik“, organ sarajevske nadbiskupije ili onoga istog nadbiskupa Ivana Šarića, koji je pod zaštitom svoga biskupskog dostojanstva, gonjen unutarnjim nagonom jezuitske mržnje provocirao za vreme Jugoslavije sve što je slavensko i srpsko, blagoslovio je, valjda u ime Hrista, progon pravoslavno-hrišćanske vere i u momentima teških srpskih stradanja svome kleru dao ovakvo uputstvo:
Među prvim žrtvama, koje su ponele krst srpskog mučeništva, bio je Banjalučki episkop Platon. Brutalnošću koja zasenjuje normalni pojam, ustaši su ga izveli iz episkopskog dvora zajedno sa protojerejem Dušanom Subotićem iz Bosanske Gradiške. Pod izgovorom da ga teraju u Kotor Varoš radi neke istrage, ustaši su ga noću na tome putu zajedno sa Subotićem mučili, čupajući mu bradu zajedno sa kožom i najzad ga u najtežim mukama dotukli. Ista je sudbina snašla i protu Subotića. Bacili su ih zajedno u reku Vrbanju. Kad im je voda izbacila tela, vlasti su neznajući da se radi o vladici Platonu naredile obdukciju leša u prosekturi banjalučke bolnice. U tu svrhu sastavljena je naročita komisija. Kad je, međutim, usred obdukcije utvrđeno da se radi o lešu vladike Platona, vlasti su izdale naredbu da se obustavi obdukcija i da se započeti zapisnik obdukcije uništi. Zatim su zemni ostaci vladike Platona i prote Dušana Subotića zakopani na nekom nepoznatom mestu u blizini vojničkog groblja kod Banja Luke, kako se ne bi znalo za njihove grobove.
Zagrebački mitropolit Dositej, koji je u vreme ustaške razuzdanosti ležao teško bolestan, izvučen je iz postelje i mučen čupanjem brade i udaranjem. Zagrebačka gomila oduševljavala se njegovim mučenjem i ponižavanjem za vreme njegovog sprovođenja zagrebačkim ulicama.
Nedaleko Našica u jednoj šumi, završio je retkom mučeničkom smrću svoj život sveštenik Đorđe Bogić iz Našica. Preživeli kolonista Proka Pejinović iz kolonije Breznika kod Našica stajao je sakriven iza nekog drveća i posmatrao mučeničku smrt ovoga sveštenika. Pošto su ga doveli u ovu šumu, ustaši su Bogića vezali za jedno drvo, pa mu zatim odsekli nos, uši i jezik. Bradu su mu zajedno sa kožom oderali. Sveštenik je stenjao od bola, ali se i pored svega toga držao uspravno. Ustaši su mu zatim iskopali oči. Pošto se on i dalje držao uz drvo vezan uspravno, rasporili su mu grudi. Tek tada se sveštenik nagnuo da padne. Jedan od zločinaca rekao je tada: „Pazi, majku mu vlašku, još mu srce kuca!“ Najzad su u njega ispalili plotun, a zatim su pobili još neke žrtve koje su doveli sa Bogićem, pa onda napustili šumu. Pejinović je uspeo da pobegne i da se dočepa Srbije.
Tamo gde drugi nisu mogli izvršiti jezuitsku „narudžbu“, jezuiti nisu prezali da je sami izvrše. „To se vidi iz slučaja sveštenika Mihaila Minića iz Bilješeva u srezu Zeničkom. Njega je zaklao jedan katolički pop, koji je zajedno sa ustaškom hordom upao u njegovu kuću.
Izbor oružja za mučenje srpskih žrtava nije zadavao brige ustašima. Čim oružje grublje, time sadistička naslada veća. Po tim principima ubijen je gvozdenom ćuskijom prota Špira Starović iz Avtovca u srezu Gackom zajedno sa drugim sveštenikom Višnjevcom.
Nisu retki slučajevi da su ustaše glavama porodica priređivali strahovite poslednje časove time, što su im najpre ubijali decu, pa tek onda njih. Tako je prota Bogunović iz Donjeg Lapca najpre morao gledati kako su mu ubili dva sinčića i ženu. Tek su onda ubili i njega. Njihova su tela bačena u onu zajedničku jamu-grobnicu između Donjeg Lapca i Bogićevca, koja je postala dolina smrti velikog broja Srba iz Donjeg Lapca, Kulen Vakufa i drugih okolnih mesta.
Slična ceremonija ljudožderskom plesu oko bele žrtve izvedena je u Kninskom ustaškom logoru, gde su ustaši doveli sveštenika Milana Trišaća iz sela Vrlike. Pošto je poslužio za pojedinačna krvnička naslađivanja, zaklan je uz grohotan smeh podivljale gomile.
Poznato je, da su ustaši bacajući veliki broj pobijenih Srba u razne reke ovima prethodno vezivali za tela kamenje, kako bi se što manje žrtava pojavljivalo na površini vode. I pored toga, Drina, Sava, Drava i Dunav, pronosile su bezbrojne leševe, kojima se broja ne zna. Među onima koje je u prvim danima ustaškog divljaštva izbacila Drava, nalaze se tri sveštenika, čiji se identitet nije mogao utvrditi. Sava je, kako izgleda, svedok mnogo težih zločinstava, jer i posle skoro dve godine od proglašenja „Nezavisne Hrvatske“ pronosi obezglavljene leševe, kojima ustaši privezuju oko tela daščice sa natpisom: „Pasoš za Beograd“, „Viđen za Srbiju“, „Putuje svome kralju Petru!“ i slično. Naročito je veliki broj leševa Sava pronela meseca juna 1942. godine. Početkom juna te godine javljeno je sa Čukarice, da je Sava među mnogobrojnim leševima pronela i jednu kompletnu svadbu sa mladom, mladoženjom i svatovima. Svi su bili jedan za drugoga vezani žicom. U isto vreme pronela je Sava leš jednog sveštenika, koji je bio vezan žicom sa svojom ženom i ćerkom.
Nekoliko ustaških bandita upali su u kuću Osječkog sveštenika i katihete Voje Vojnovića i rekli mu da pođe sa njima. Umesto da ga vode na saslušanje kako su mu rekli, odveli su ga u pravcu pravoslavnog groblja nedaleko njegove kuće. Prestrašenoj porodici iskrsla je strahovita stvarnost pred očima tek onda, kada su kratko vreme posle toga čuli plotun u groblju. Toga momenta ispuštao je dušu jedan od retkih srpskih rodoljuba Voja Vojnović.
Prota Pajo Obradović, bivši senator iz Bruvna, Miloš Petrović iz Lužana, prota Milić Mandić u srezu Gračačkom, mostarski sveštenici Vlada Gvozdenović, Ognjen Radić, Jevta Vujević i Dušan Aleksić, sveštenik Nikola Vučković iz Drljače, sveštenik Dane Babić iz Svinjca, Bogdan Opačić iz Gline, prota Damjan Štrbac iz Bosanskog Grahova, prota Grozdanić iz Raduše, sveštenik Ilija Budimir iz Crnog Luga, sveštenici Ilija Banjac i Ratko Jelić iz Drvara, kao i mnogobrojni pravoslavni sveštenici koji su znano ili neznano krv svoju mučenički prolili za srpstvo i pravoslavlje, žrtve su zajedničke akcije ustaštva i hrvatskog jezuitizma, koje je preko krvi i suza privodilo nove verske zarobljenike ne zbog njih samih koliko zbog njihovih potomaka, koje će katolička crkva pripraviti vremenom na izmirenje i načiniti ih novim katoličkim janičarima.
IP sačuvana
social share
ponosni potomak najstarije svetske civilizacije
Pogledaj profil GTalk
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice


Zodijak Aries
Pol Muškarac
Poruke 626
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.20
mob
Nokia N70i
Beskrajna je lista mučenja, kojima su bile izložene stotine hiljada pobijenih Srba, srpskih žena i srpske nejači širom Hrvatske. U ovoj najvećoj nesreći svih srpskih vremena, retki su bili oni, koji su umirali jednostavnom smrću, a da prethodno nisu izvrgavani nečuvenom sadizmu. Prebijanje ruku i nogu, seča pojedinih delova tela, najčešće polnih organa, soljenje zasekotina po telu, vađenje očiju i mnogobrojne izmišljotine mučenja koje samo zlikovački mazgovi mogu zamisliti, sredstva su, kojima je srpski narod stavljen na krst mučsništva samo zato, da bi se time ostvarilo „hrvatsko narodno pravo“. Dugačka će biti lista zločinačke mnogostrukosti, a bez sumnje još duži spisak žrtava, koji će srpskim pokolenjima kroz budućnost služiti kao putokaz na opasnost pred ambisom, gde je, reklo bi se, strovaljena i svaka pomisao o obnovi srpsko-hrvatske saradnje u novoj Evropi nezavisno od toga po čijim će se načelima ona formirati.
Pored onoga, što se o stradanju pravoslavnog sveštenstva do 20. jula 1941. svakako u jednom neznatnom delu ukupnog broja žrtava moglo saznati, ustaška Hrvatska je po utvrđenom planu započela sa srpskim istrebljenjem, čim je usled izdajstva i ratnih događaja došla u priliku da prigrabi vlast i oružje u svoje ruke. U nemogućnosti da se pribave potpuni podaci, ograničićemo se samo na pojedine slučajeve iz ustaško-hrvatskog terora do polovice meseca jula 1941. godine.
U velikom jasenovačkom logoru, najvećoj logorskoj grobnici srpstva, priređivana je često naročita divljačka atrakcija. Na stotine povezanih Srba poređano je uz jedan zid. Jedan ustaški krvolok izašao bi pred pofronćenim i vezanim Srbima i na dušak iskapio bocu ruma. Zatim bi na očigled nemoćnih Srba naoštrio nož. To mu je vreme bilo potrebno da alkohol otpočne sa dejstvom. A onda bi zašao redom sa strane i probadao dušnike nesrećnih žrtava dok ne likvidira ceo kvantum za taj dan.
Vojislav Prnjatović sekretar Trgovačke komore iz Sarajeva, koji se sa 13 svojih drugova spasao iz „logora-smrti“, izjavio je 9. aprila 1942. zapisnički između ostaloga i ovo:
“Koncem meseca septembra 1941., dvojica Srba zatočenika koji su pod stražom radili u šumi, uspeli su da pobegnu. Ustaši su radi toga zatvorili u naročito udešeni bodljikavo-žičani prostor 26 istaknutih Srba, koje su tu na otvorenom i podvodnom terenu držali 6 dana. Za to su vreme držali stražu nad Srbima Jevreji. Posle 6 dana su ih napola mrtve izvukli, povezali im ruke na leđa i pošto su ih pred logorskom kancelarijom svukli, odveli su ih prema groblju. Posle nekoliko minuta čuli smo plotun. Među tako glađu i batinama izmučenima, znam da su pobijeni Steva Božić trgovac, Dušan Bjelančić i Lazo Belić svi iz Slavonskog Broda.“
Drago Hadžičolaković sekretar Trgovačkog udruženja u Bjeljini na zapisniku od 13. aprila 1942. godine o ishrani u Jasenovačkom logoru rekao je:
Milivoje Nikolić, električar iz Visokog, imao je kao grobar u logoru prilike da vidi neviđene užase, a sa njime i Relja Bilanović, kazandžija iz Čipulića kod Bugojna. U njihovom iskazu, koji obuhvata 15 stranica otkucanih mašinom, ima i ovo:
Strahovita je priča Relje Bilanovića o jednom slučaju u baraci, odakle je pokušao da pobegne neki Rade Furtula – pećar iz okolice Sarajeva. Zatočenici su znali da će za taj pokušaj platiti životom dve stotine i više stanovnika ove barake. Bilanović o tome zapisnički priča ovako:
Branko Popović – konobar iz Doboja – na saslušanju od 14 aprila 1942. iskazao je pored ostalih grozota:
Inž. Vladimir Lončar iz Pakraca opisao je u zapisniku od 8. juna 1942. godine:
Drago Svjetličić – brijač iz Doboja – u zapisniku od 7. jula 1942. dao je još jednu sličicu krvavog katoličkog Božića 1941 godine.
Inž. Sima Ćurković iz donje Trnave kod Bjeljine u zapisniku od 12. juna 1942. godine dao je i ovaj detalj:
“U novembru ili decembru 1941., doveden je sa jednom grupom Srba u logor i jedan vrlo lep, visok i snažan čovek. Dvojica ustaša gledajući ga, poveli su razgovor, pa jedan od njih reče drugome: „Ovaj sigurno ima dva srca!“ Drugi mu na to odgovori, da to ne može biti. Razume se, da se razgovor namerno vodio tako, da to ovaj Srbin dobro čuje. „Uverićeš se da ovaj ima dva srca! – reče prvi ustaš drugome i izvadi svoj nož, sa kojim je polako kopkao po prsima onoga čoveka sve dotle, dok ga nožem nije povredio u srce, usled čega je ovaj pao mrtav. Ova je ustaška igra bila unapred dogovorena, jer im je smetalo da vide ovako zdravog i snažnog čoveka.
Samo unutar jasenovačkog logora, po mome sudu, pobijeno je u razmaku od avgusta 1941. do sredine maja 1942. oko 12.000 zatočenika. Koliko je pak Srba pobijeno izvan logora i onih brojnih transporata koji su upućivani u Jasenovac, ne zna se.“
Dozvolimo sada Sreti Popoviću kozmetičaru iz Osijeka, koji je najpre bio u Jasenovcu, a zitim u Staroj Gradiški, odakle je uspeo da pobegne, da nam u zapisniku od 12. jula 1949. godine prikaže najjezivije atrakcije ustaško-hrvatske soldateske, kojima svakako nema ravnih u istoriji čovečanstva – gladijatorske borbe.
“Dok smo se nalazili u ciglanskom tunelu, gde su nas doveli da nas najpre opljačkaju, izdvojili su ustaši Pavla Borbaša – apotekara iz Osijeka – i nekog radnika iz Belišća, prezimenom Pekotu. Kako. su obojica bili usled dužeg nebrijanja obrasli u brade, ustaši su im brade spalili, pa ih zatim premlatili nekim letvama i najzad pred nama dotukli iz pušaka. Pojedine partije novih zatočenika odvodili su izravno u ciglanu i tamo likvidirali. Nekoje partije novodovedenih zatočenika pobili su u tunelu drvenim maljevima, a nekoje su žive spalili u ciglarskoj peći. Jednoga dana u mesecu septembru 1942. godine, deveden je u logor transport Srba seljaka iz Mlake, sreza novskog. U tom je transportu bilo mnogo ljudi, žena i dece. Čim je prispeo u logor, odmah je odveden u tunel ciglane i tamo likvidiran. Niko iz ovoga transporta nije ostao živ. Video sam jednog dana, kada je komandant logora Miloš Ljubo pred nama zaklao nožem jednoga Srbina, . a posle toga olizao krvav nož govoreći: „Oh, kako je slatka srpska krv ! Jedino transporti Hrvata zatočenika nisu bili likvidirani. Sa njima se i inače bolje postupalo, a imali su i bolju hranu.
Uprava jasenovačkog logora likvidirala je Srbe na još jedan nečuven način. Priređivane su češće takozvane „Gladnjatorske borbe“ kako su ih ustaši nazivali, Ove „gladijatorske borbe“ priređivane su kada bi u logor stigao koji funkcioner iz glavnog ustaškog stana iz Zagreba. One su priređivane njima u počast, a često su puta priređivane i bez toga, samo za razonodu jasenovačkih ustaša. Srbi zatočenici su tada postrojavani u stroj naokolo mesta na kome su se vodile „gladijatorske borbe“. Uprava logora je iz stroja Srba izabrala dvojicu, obično dva brata ako su bili zajedno u zatočeništvu, ili inače dva Srbina. Postavili su ih na sredinu kruga u izvesnom razmaku i dali im svakome po drveni malj. Zatim su im objasnili, da jedan od njih mora biti mrtav, pa neka borbom odluče ko će od njih ostati u životu. Na dati znak otpočinjala je borba na život i smrt. Kada bi jedan pao na zemlju, drugi je morao ovoga svoga mrtvog druga i dalje udarati po glavi sve dotle, dok mu mozak ne prospe. Uprava logora bi tada pogazila obećanje, pa bi izabrala drugoga Srbina iz stroja, koji se morao boriti sa pobednikom iz prethodne borbe. Ove „gladijatorske borbe“ trajale su obično po dva sata. Za to vreme ubijeno je obično 40 do 50 Srba. Ovim „gladijatorskim“ borbama prisustvovali su ustaši gosti i oni iz logora. Oni su ispred nas na sedalima sedeli i naslađivali se gledajući ovu borbu, te se kao sumanuti smejali urlajući: – Udri bolje!, – Više na levo!, –Više desno!“ i slično. Kad je na onim „gladijatorskim“ borbama sudelovao i izaslanik glavnog ustaškog stana u Zagrebu, sedeo je na posenom počasnom mestu i urlao zajedno sa ostalim ustašama od oduševljenja."
Ovo je svakako jedna bleda slika, ili neznatan isečak iz obilja grozota, kojima su bili izvrgnuti milioni Srba svih doba starosti. Isto je tako i sam jasenovački logor kao celina, samo isečak iz sistema ustaško-hrvatske politike, da zatre i sećanje na Srbe. Jer, srpsko gubilište nije ograničeno na jasenovački i ostale logore, već je veliki taman toliko, koliko je velika i „Nezavisna država Hrvatska".
Ako se danas, posle milionskog uništenja Srba po Hrvatskoj nađe još po neko, ko postavlja teoriju „Neodgovorne mase“, taj je ili sam neodgovorna masa, ili je prepredeni pripadnik politike „svršenog čina“ u hrvatsko-ustaškoj službi, pošto su logori za Srbe i ono malo jugoslovenski orientisanih Hrvata bili zvanične hrvatske ustanove, uklopljene u hrvatsku državnu administraciju i budžetirane iz državne kase, a njihovi funkcioneri postavljani ukazima vlade šefa hrvatske države. Ostavimo li na stranu činjenicu, da li su ove logore posećivale komisije međunarodnog Crvenog Krsta, za koje su se prilike uklanjali svi tragovi mnogostrukih masovnih zločina i komisiji prikazivana „Potemkinova sela“, uništavanje Srba zatočenika išlo je po liniji državne politike, koju je podržavala velika većina hrvatskog naroda, učlanjena u ustaškim organizacijama.
IP sačuvana
social share
ponosni potomak najstarije svetske civilizacije
Pogledaj profil GTalk
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice


Zodijak Aries
Pol Muškarac
Poruke 626
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.20
mob
Nokia N70i
Neće biti bez interesa čuti, što misli o odgovornosti za masovne pokolje Srba po Hrvatskoj dr. Paja Janjanin – advokat iz Vinkovaca – na čijoj se kući prilikom ma kakvih hrvatskih svetkovina u doratnom životu redovito vila hrvatska zastava, iako je on Srbin pravoslavne vere. Evo šta razočarani dr. Janjanin na zapisniku od 11. novembra 1943. godine o tome kaže:
“Posle organizovanja ustaške vlasti, Hrvati su se listom upisali u ustašku organizaciju, a mnoge organizacije Mačekove seljačke stranke (HSS), listom su prilazile ustašama. Gornji primer najbolje dokazuje, da je sav hrvatski narod odobravao ustaški režim i njegova zlodela i da se sa njime identifikovao. Bilo je nekolicina ljudi, koji su se po strani držali, ali niko od njih nije protestovao protiv ovih zlodela. Uveren sam, da su oni Hrvati, koji su se držali po strani, u duši se radovali progonu Srba. Čovek normalne logike očekivao bi od te ustaške vlasti, da će progoniti one Srbe, koji su se eksponirali za vreme raznih političkih režima u Jugoslaviji, kao narodne poslanike, velike župane, šefove policija ili sreske načelnike. No, hrvatski ustaše progonili su kolektivno sav srpski narod, bez obzira kojoj je ko političkoj partiji pripadao i kako se u društvu prema Hrvatima ophodio. Njihova je tendencija bila, da se istrebi sav srpski narod, te da na toj teritoriji ostanu homogeni i da taj teritorij zadrže kao svoju večnu „Nezavisnu državu Hrvatsku“.
Dajući definiciju o zverstvima po Hrvatskoj, sudija sreskoga suda u Bjelovaru Branko Jakšić u zapisniku od 12. oktobra 1942. godine tvrdi, da je pokolj nad Srbima u Gudovcu izvršila „Hrvatska seljačka zaštita“, dakle Mačekova borbena formacija i na kraju zaključuje:
“Može se reći, da se sve ovo vršilo i vrši konstantno i po jednom utvrđenom planu. Mišljenja sam radi toga, da će ostatak Srba koji je tamo ostao biti uništen na isti način, kako je to bilo i sa stotinama hiljada drugih Srba, koji su nevino završili svoje živote u jednom istorijskom razdoblju, koje se još jedino može uporediti sa starovekovnim i srednjevekovnim zverstvima Džingis kana i drugih barbarskih naroda“.
Nemoguće je u jednom orgraničenom prostoru opisati sva masovna srpska gubilišta po „Nezavisnoj Hrvatskoj“ Pa ipak, pored Jasenovca, Slavonske Požege i drugih, moramo se osvrnuti i na onaj prirodni ambis u Velebitu, gde su bačene desetine hiljada srpskih žrtava, u najviše slučajeva živi ili ranjeni. Mnogobrojni iskazi onih Srba izbeglica iz sabirnog logora u Gospiću, koji su čekali na red da budu odvedeni i likvidirani u ovaj ambis, a pukim slučajem spašeni iznenadnom talijanskom okupacijom toga dela Hrvatske, slažu se u detaljima. Čujmo stoga Dragu Svjetličića – brijača iz Doboja – šta kaže o Velebitskoj „dolini smrti":
“Kaznionica u Gospiću bila ja sabirna stanica za one Srbe iz Hrvatske, koji su od mesnih vlasti određeni za Velebit. Za vreme moga boravka u ovoj kaznionici, od kako sam 9. avgusta doveden, pa do 25. avgusta 1941. godine, formiran je svakoga dana u kaznioničkom dvorištu po jedan transport za Velebit. Svaki put je u transportu bilo 800 do 1200 ljudi. Oni su vezani dva po dva žicom, a zatim su spojeni jednim lancem po sredini povorke. Svaku večer vraćali su se ustaški pratioci nazad u kaznionu, noseći sobom one spojne lance, koje su sutradan upotrebljavali za sledeći transport. Na ovakav način odvedeno je za vreme moga boravka oko 18.000 Srba, koji su na Velebitu ubijani tvrdim predmetima po glavi, a zatim bacani u jedan dubok ambis u stenama. Dana 24. avgusta 1941. formiran je novi transport od 900 Srba, među kojima sam i ja bio. Pošto smo strahovito stegnuti žicom i svezani spojnim lancem i kada je sve bilo spremno za polazak, stigla je iznenada naredba da transport ne kreće. Ustaški krvnici su bili strahovito ozlojeđeni na ovo naređenje, a glavni vezivač neki Ivica jadikovao je: „Zar smo se badava mučili dok smo ih vezivali! Neka ih sada odvezuje ko hoće!“ Najzad su odvezali nekolicinu Srba, a ovi ostale, pa su nas sutradan sproveli vozom za Jasenovački logor. Isti ovaj ustaški krvolok Ivica, kome ne znam prezimena, rekao nam je za vreme putovanja u vozu: „Zahvalite Bogu što niste otišli u Velebit. Jer da ste tamo otišli, sada biste bili na nebu."
To su rezultati srpsko-hrvatskog bratstva. To su rezulati večitih obzira prema „hrvatskom delu našega naroda“ za vreme zajedničkog života, u državi Jugoslaviji, koja je bila svačija, a najmanje srpska, pošto se srpski narodni život sastojao samo u odricanju, a hrvatski u naturanju svoje volje. Na čelu, srpskom krvlju izopijanih, ustaških hordi nevidljivo se vila crna jezuitska zastava. Nju su, u komadu mesa što se srce zove, nosili predstavnici Svetog Oca Pape i hrvatskog nadbiskupa, katolički fratri i popovi. Čime bi se inače moglo tumačiti, da je veliki broj katoličkih popova i fratara – bilo rukovodilo masovnim ubijanjima Srba, bilo i sami sa nožem u ruci igrali ulogu krvoločnih dželata. Evo nekoliko primera:
Fratar samostana u Kninskom Polju Vjekoslav Šimić nije dozvoljavao da u njegovom prisustvu drugi od ustaša kolje Srbe, pošto je to „pravo“ pridržao za sebe i sam ih klao. Katolički sveštenik Eugen Pujić upao je u stan pravoslavnog sveštenika jednog hercegovačkog mesta i posle cinizma ravnog samo jezuitskoj nasladi, zaklao sveštenika pravoslavca, sa kojim je dotle živeo u prividno najsrdačnijim odnosima. Sa oltara katoličke crkve u Livnu držao je fratar dr. Srećko Perić „prodiku“ vernima i rekao im, da Srbe treba klati redom, jer da to nije nikakav greh. Štaviše, rekao je da treba i njegovu rođenu sestru ubiti, jer se udala za Srbina. A dr. Srećko Perić fratar, bio je na srpsku i konkordatsku sramotu do nedavno pre rata katolički župnik u Nišu.
Neki fratar Ante, katolički župnik u Tamušnici sreza brčanskog, organizovao je kao ustaški prvak hajku na Srbe, koje je hvatao po okolici, zatvarao ih u nemogućim prostorijama i tu ih pored mučenja glađu, strahovito mrcvario pre konačnog ubistva. U Bosanskoj Kostajnici, na mostu koji vodi preko reke Une, tamošnji je gvardijan katoličkog samostana davao uputstva kako da se kolju Srbi i zaklani bacaju u vodu.
Sa velikom volovskom žilom naslađivao je svoju jezuitsku histeriju „začasni kanonik“ i župnik Ivan Mikan u Ogulinu, kada je svakodnevno upadao u prepuni zatvor Srba i divljački se obarao na njih, dajući time primer ustašima šta treba da čine. Pošto je to spadalo u njegovu „nadležnost“, naredio je da se pravoslavno manastirsko bratstvo manastira Gomirja pobije. Jezuitski kler poslao je u našički kraj najvernijeg tumača hrvatskih intencija u osobi fratra tamošnjeg franjevačkog samostana Sidonija Šilca, koji se istakao u teroru nad srpskim telima i dušama.
Katolički popovi Dragutin Marjanović i Franja Gunčević iz Slavonskog Broda, prisustvovali su kao predstavnici hrvatskog nadbiskupata mnogobrojnim mučenjima i ubijanjima Srba u Sl. Brodu i sami davali uputstva. „Majstorima“ za ubijanje i pokatoličavanje pokazali su se pored ostalih katolički popovi Bralo iz Sarajeva, Franjo Matica iz Nove Gradiške, Zubić iz Vukovara, Astaloš iz Dalja, Violini iz Brčkog i drugi.
Kako se „eksterno“ grobarilo nad srpskim životima izvan logora kao državnih ustanova po Hrvatskoj, kroz čije smo ključaonice malo pre jedva provirili, dozvolićemo Mariji Bogunović iz Livna i Ljubomiru Crnogorcu iz Čelebića kod Livna da nam oni izlože jezovite detalje iz svoga kraja:
“Pod duhovnim vođstvom fratra dr. Srećka Perića iz katoličkog samostana u Gorici kraj Livna svrstali su se dr. Urmović advokat, Vlado Kajić bez zanimanja, a za njima domaći Hrvati, Muslimani i Cigani. Pošto su najpre razoružali srpsko stanovništvo, prevarivši ih obećanjem zakonitosti u „Nezavisnoj Hrvatskoj“, ustaši su početkom juna 1941. godine otpočeli sa pokoljem. Uoči pravoslavnih Duhova stigli su iz Livna u susedno selo Gubin ustaši, smešteni u jedan autobus. Pošto su se prijateljski obratili mesnom svešteniku, zamolili su ga da im spremi ručak. Ne sluteći jezuitsku prepredenost, sveštenik ih je dobro počastio. Pri završetku ručka ustaši su mu rekli, da pozove svoje parohijane, kojima imaju nešto saopštiti. Tek tada sluteći zlo, sveštenik je pozvao jedva šest svojih parohijana, koje su ustaši zajedno sa sveštenikom strpali u autobus i pošli prema Livnu, rekavši im da ih vode na neko „saslušanje“. Međutim, na oko 3 km pred Livnom, autobus je skrenuo prema brdu iznad sela Suhače, gde se nalazi velika kamena jama, u koju seljaci bacaju pocrkalu stoku.
Tu su ustaši sveštenika sa njegovim parohijanima i još nekim seljacima koje su usput strpali u autobus, najpre povezali žicom, pa ih zatim na ivici jame postreljali i strmoglavili u ambis. Jedan među ovima, Jovo Pajčin, pošto je bio ranjen i lakše povređen prilikom oburvavanja, uspeo je da se izvuče iz jame i pobegne kući. Kad su seljaci hteli da leševe sveštenika i ostalih suseljana povade i sahrane, ustaši su doneli nekoliko kanti benzina, koje su sasuli u jamu i zapalili je.
Oko 2 časa popodne 20. juna 1941. strpali su ustaši u jedan auto dr. Dušana Mitrovića upravnika bolnice, dr. Krstu Zubića sudiju i dr. Ranka Margetića advokata, sve iz Livna, pa ih povezli prema Bugojnu i zaklali u šumi zvanoj „Koprivnica“. Zatim su njihovim porodicama uputili lažna pisma iz Sarajeva, kao da ovi već mrtvi ljudi pišu svojima, kako idu na prisilan rad u Nemačku. Zajedno sa jednim brojem Srba, odveden je u pratnji svoje žene i kćeri sveštenik Kosta Stanišić iz Livna, koji je sa celom grupom našao smrt u selu Prologu, udaljenom oko 20 km od Livna.
Na 13. jula 1941. zatvoreni su u zatvor sreskog načelstva u Livnu 13 viđenih meštana. Njih su ustaše zajedno sa većim brojem Srba iz okolice Livna držali u zatvoru do 26. jula, pa su ih tog dana odveli u onu istu šumu Koprivnicu i tu ih poubijali. Dva dana posle ovoga novoga pokolja u Koprivnici, ustaši su zatvorili sve muškarce Srbe, sem dece, u Livnu. Osim toga su sa 5 kamiona doveli oko 300 Srba iz Vrlike u srezu sinjskom. Kroz daljnih 8 dana ustaši su ove Srbe odvodili u partijama sa rukama pozadi vezanim žicom u hrvatsko selo Prolog i tamo ih klali. A kad su se pobojali dolaska talijanske vojske, požurili su da i ostatak pokolju u samoj osnovnoj školi gde su bili zatvoreni. Njihove su leševe zakopali u đubrištu i ispod poda u školi. Tada je ubijeno preko 1000 ljudi i u Livnu nije ostao ni jedan Srbin stariji od 16 godina, sem petorice staraca preko 70 godina, ali je docnije jedan ubijen.
IP sačuvana
social share
ponosni potomak najstarije svetske civilizacije
Pogledaj profil GTalk
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice


Zodijak Aries
Pol Muškarac
Poruke 626
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.20
mob
Nokia N70i
Policijski stražari razišli su se 21. avgusta 1941. po Livnu, noseći nekakav lažni cirkular, u kome se pozivaju srpske porodice, da isti dan u 1 sat posle podne dođu pred osnovnu školu, jer da će odatle poći za Srbiju, gde im se već nalaze muškarci – iako su ih oni pre toga poklali u šumi „Koprivnici“, što porodice nisu mogle znati. U cirkularu je stajalo, da svaka porodica ponese pare i stvari od vrednosti do 50 kgr težine. Kad su se sve porodice iskupile, ustaši su im izdali „propusnice“ za Srbiju, pa ih onako oraspoložene potrpali u kamione, ali ih nisu prevezli kroz zloglasnu „Koprivnicu“, već su tu zaustavili kamione a srpske porodice skinuli sa njih, pa ih poveli do sredine šume, gde su im oduzeli sve pare i stvari od vrednosti. Zatim su ih svukli do gola i vezali. Tada je otpočeo strahoviti vandalizam, gde normalna misao mora zastati. Pošto su postavili majke da gledaju, ustaši su silovali nedoraslu decu i devojke. Zatim su počeli da sevaju noževi. Sečene su srpskim žrtvama ruke, noge, vađene oči, sečeni nosevi i pojedini delovi tela, a ženama i devojkama dojke. Maloj su deci rezali glave pa ih bacali njihovim majkama u krilo. Neku su bacali u vis, pa ih dočekivali na bajonet. Dobrila Bajilo, žena već ubivenog trgovca Uglješe bila je u drugom stanju. Ustaši su joj rasporili trbuh i izvukli dete. Pošto su sve poklali, pokupili su telesa i bacili u jednu veliku kamenu jamu, odakle su docnije psi razvlačili ljudsko meso.
Podatke o strahotama šume „Koprivnice" dao je šofer jednog kamiona kojim su žrtve prevožene – Ismet Duran iz Livna. Strahovito potrešen onime što je video, (docnije se valjda „privikao“ jer je prešao u istom svojstvu kod sarajevske policije), on se malo zagrejan pićem poverio Aliji Čizmiću – učitelju iz Livna – koji je bio prijatelj Srba, a protivnik ustaša, što šofer nije mogao znati. To i ono što je rekao o preostalim porodicama, koje se nisu odazvale pozivu za „odlazak u Srbiju“ da će biti poklane, koristilo je ostalim preživelima, da zatraže zaštitu italijanske vojske, koja se nalazila u selu Guberu. Docnije je italijanska vojska preuzela vlast u Livnu, ali više srpskih glava, sem nešto preostalih žena i male dece, nije bilo.
Selo Golinjevo, 15 km daleko od Livna naseljeno je bilo pored 50 srpskih domova, Hrvatima i Muslimanima. Mesni Hrvati i Muslimani, uz pomoć ustaša iz Livna, opkolili su jula 1941. selo i pohvatali sve što je srpsko. Pošto su ih opljačkali, odvojili su muškarce bez obzira na doba starosti, pa ih odveli na brdo zvano „Tušnica“, gde su ih žive pobacali u jednu jamu. Tri nedelje posle ovoga užasa, uspuzala su se nekako dva deteta iz ove jame, posle čega ih je sreski načelnik smestio zbog krajnje iznemoglosti u livanjsku bolnicu. Ustaši su za to saznali, upali u bolnicu i zaklali ne samo ta dva deteta, već i sve ostale Srbe koji su se kao bolesnici zatekli u bolnici.
Kroz jednu jamu na brdu Komešnici kod istoga sela huči voda, za koju se zna da ima veze sa rekom Cetinom. Ustaši su sve žene i žensku decu iz Golinjeva pobacali u ovu jamu, pa su im telesa izlazila u Cetini. Isti su se užasi desili i sa Srbima iz sela Glavice, odakle se srećnim slučajem spasilo svega 6 porodica. Da ni sećanje na Srbe ne bi ostalo, pobrinuli su se Hrvati sela Lištana kod Livna, da unište svega 4 srpske porodice, koliko je bilo u selu.
Pošto su izvršili pokolj u samim selima Gornji i Donji Rujani sreza livanjskog, Hrvati-ustaši su ostatak srpskoga življa poveli u šumu Klanac, gde su ih najpre strahovito mučili, pa ih zatim bacili u duboku jamu, gde se našlo oko 500 telesa. Posle 38 dana saznale su za taj slučaj italijanske vlasti, pa su organizovale prilaz ovoj jami, odakle su izvukli 13 živih osoba, koje su smestili u bolnici u Livnu. Nekoji su od spašenih ostali živi.
U selo Čelebić, koje je izmešano Srbima i Hrvatima, stigli su ustaši 29. jula 1941. iz Livna i poverljivo saopštili meštanima Hrvatima, da je Poglavnik naredio pokolj Srba i to tako, da meštani Hrvati imaju taj posao svršiti sa svojim Srbima. Meštani Hrvati su to izveli tako, što su prevarili svoje komšije Srbe, kako tobože od Glamoča dolaze četnici, pa je potrebno da ih oni Hrvati, sačuvaju, od ustaške odmazde. Kad su Srbi bili sakupljeni, Hrvati su opkolili školu gde su ovi bili, pa pošto su ih vezali bodljikavom žicom, odveli su ih u šumu Liskovac kod jame zvane „Bikuša“. Tu su ih ispremlaćivali, pa ih zatim postrojili na sam rub jame u nameri da ih izrešetaju mitraljezima. Znajući da ova jama ima sa strane kao neke police (bankove), jedan između Srba, Zekan Vujnović je povikao ostalim Srbima: „Skačite svi zamnom u jamu!“ i pre nego su Hrvati imali vremena za plotun, svi su Srbi – njih oko 150 – poskakali. Ustaši su za njima bacili nekoliko bombi i survali neko kamenje. Jedan dobar deo, međutim, nije pao u dubinu, već se zadržao na onim policama. Đorđe Crnogorac prvi se nekako odvezao i posle jednog dana ispuzao iz jame, pa kriomice ušao u selo i doneo konopce, koje je spustio u jamu, odakle se spasilo 80 Srba, ali su neki docnije usled povreda ipak umrli. Ostali su se prebacili u Srbiju ili organizovali oružani otpor protivu ustaša.“
Tako glasi jeziva priča Marije Bogunović i Ljubomira Crnogorca iz Čelebića. Ali, nije to sve. Ustaši su bili „stručnjaci“ za sve. Tako je zloglasni Ivan Tolj u svojstvu ustaškog „kotarskog predstojnika“, obavljao i ginekološki poziv. On je Petriju Mitrović iz blizine Bjeljine ispitivao o seksualnim odnosima sa mužem i tražio da mu kaže upravo nemoguće detalje. Nekoj devojci Mijojlić prilikom „saslušanja“ je podnosio pornografske slike, nastojeći da kod nje i pored svih užasa zatvora „oživi raspoloženje“. Kad ni sa pokušajem grljenja nije uspeo, ošamario ju je i vratio u zatvor. Neke zatvorenice je obavezno „pregledao" kao ginekolog.
IP sačuvana
social share
ponosni potomak najstarije svetske civilizacije
Pogledaj profil GTalk
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 3 4
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.133 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.