Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 00:18:38
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Religija i duhovnost  (Pročitano 3128 puta)
02. Maj 2008, 20:00:48
Veteran foruma
Legenda foruma

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 36621
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0
mob
Sony xperia
Religija i duhovnost



Bog je jedan, ali u isto vreme, On je mnoštvo. Drvo je jedno, ali ima veoma mnogo grana. Kada gledaš granu, osećaš da je to drvo. Kada gledaš u list, osećaš da je i to drvo. Slično tome, Bog može da izgleda drugačije iz različitih uglova. On je, me|utim, isti Bog. Sve religije su deo jednog Boga-Drveta. Ovo Bog-Drvo ima mnogo grana, cvetova i plodova. Ako se popneš na drvo i odmoriš se na nekoj grani, da li će drvo biti nezadovoljno? Slično tome, ako uzmeš cvet ili plod, bez obzira sa koje grane, Bog-Drvo će biti zadovoljno, jer je svaka grana nerazdvojni deo samog Drveta.

Da li postoji bilo kakva stvarna razlika izmeðu jedne religije i neke druge?

Ne postoji temeljna razlika izmeðu jedne religije i neke druge, jer svaka religija otelovljuje krajnju Istinu. Svaka religija je u pravu, potpuno u pravu, zato što svaka religija prenosi poruku Istine na svoj sopstveni način. Postoji samo jedna Istina, ali je različiti ljudi drugačije zovu. Tvoja religija može da kaže jednu stvar, a moja religija može da kaže nešto drugo. Naše se religije, me|utim, nikad neće razlikovati kada je u pitanju najviša Istina.
Krajnji Cilj svake religije je ostvarenje najviše Istine. Na putu ka našem Cilju, možda nećemo razumeti jedno drugo. Zašto? Upravo zato što postoji mnogo puteva koji vode do Cilja. Neko će slediti jedan put, a neko drugi će slediti neki drugi put. Svaki put mo`e da nam ponudi težnju. Neko će reći da je njegov put daleko najbolji zato što ga zadovoljava. Neko drugi će reći da je najbolji njegov put. Ali, kada oboje dostignu svoje odredište, biće na istom Cilju: Istini. U Istini ne postoji sukob; Istina ili Ostvarenje Boga prevazilaze sve religije.

Bog je načinio mnoge puteve
Što ka Njemu vode
Jer On želi da udovolji
Svakoj osobi na njen sopstveni način,
Kao što On sam želi da bude zadovoljen
Na Svoj sopstveni način.

Koje su osobine prave religije?

Postoje dve vrste religija: lažna religija i prava religija. Lažna religija želi da promeni lice sveta na svaki naćin, čak i nepoštenim sredstvima - milom ili silom. Istinska religija jedino ‘eli da duševno voli srce sveta. Istinska religija ima osobinu univerzalnosti. Ona ne nalazi mane drugim religijama. Lažna religija će reći da je ona jedina ispravna religija i da je njen prorok jedini spasitelj. Prava religija će osećati da su svi proroci spasitelji ćovećanstva.
Lažna religija ‘eli da poka`e svoju ogromnu nadmoć nad drugim religijama. Istinska religija jedino saoseća sa drugim religijama. Ona želi da iskusi ekstazu svog jedinstva sa svim religijama, zasnovanu na svom sopstvenom duševnom plaču. Želi da postane nerazdvojno jedno sa svim religijama pomoću svoje trpeljivosti, strpljivosti, ljubaznosti i opraštanja. Opraštanje, samilost, trpeljivost, bratstvo i osećaj jedinstva su znaci istinske religije. S druge strane, istinska religija zna savršeno dobro da Svevišnji Pilot Lićno voli sve religije i upravlja svakom od njih, u isto vreme praštajući slabosti i nedostatke koje, na nesreću, svaka religija otelovljuje.
Istinska religija je ona koja će, vekovima, voleti čovečanstvo sa svim njegovim nesavršenostima. I snagom svoga jedinstva-ljubavi pokušaće da načini novi svet - ne silom, ne gospodarenjem nad drugima, već postajući nerazdvojno jedno sa drugima.
Istinska religija ima sposobnost da pokaže svojim sledbenicima nevidljivu istinu. Istinska religija ima sposobnost da pruži svojim sledbenicima osećanje neverovatne božanske Ljubavi. Istinska religija ima sposobnost da daruje svojim sledbenicima naizgled nemoguću stvarnost: savršenstvo iznutra i spolja.

Ne obožavaju li zaista sve religije istog Boga?

Postoji jedan apsolutni Svevišnji. Vere svih religija obožavaju istog Boga, ali ga različito oslovljavaju. Jednog čoveka neko može zvati „otac", neko drugi „brat", a neko treći „ujak". Kada ode u svoju kancelariju, tamo ga zovu po prezimenu. Kada se druži sa prijateljima, oni će ga zvati njegovim ličnim imenom. On je ista osoba, ali ga različito oslovljavaju, u skladu sa odnosom koji imaju prema njemu. Slično ome, ljudi Boga oslovljavaju na različite načine, u skladu sa svojim najslaðim, najnežnijim osećanjima.

Kakvo je tvoje mišljenje o onim religijskim sektama koje se bore sa drugim sektama u Ime Boga?

Osećam se veoma tužno kada se religijske sekte svaðaju i bore u Ime Boga. Ako stvarno vole Boga, neće ubijati druge u Njegovo Ime. Ljubav znači jedinstvo. Ako osećamo jedinstvo, kako možemo da se borimo? Borimo se samo zato što ne osećamo ljubav prema drugima, zato što još nismo preobrazili naše neznanje u jedinstvo-stvarnost.
U našem biću postoji mnogo članova - telo, vital, um, srce i duša - i mi ih sve prihvatamo kao svoje sopstvene, sasvim svoje. Telo, takoðe, ima mnogo delova, ali kada želimo nešto da postignemo, svi delovi rade zajedno. I upravo na taj način, kada želimo da uradimo nešto dobro za čovečanstvo, sve religije mogu i trebalo bi da rade zajedno.
Pošto svi imamo isti Izvor, svi imamo i isti krajnji cilj. Pošto „svi putevi vode u Rim" i svi smo usmereni konačno ka istom Izvoru, smešno je boriti se protiv ostalih koji slede drugačije puteve. Neki ljudi mogu da odaberu veoma kratak i direktan put, dok drugi mogu da krenu dužom trasom. Neki bi možda `eleli da lete, dok su drugi zadovoljni hodom.
Kada sve religije rade zajedno, one mogu da postignu nešto veliko i dobro i za Boga i za čovečanstvo. Zajednička molitva i dobra volja sledbenika svih svetskih religija je ono što će Odozgo spustiti najvišu Ljubav i Samilost. I samo je Božja Ljubav i Samilost koja silazi u srce i život čovečanstva ono što može da promeni lice i sudbinu sveta.

Kako religija može da prevaziðe uske vidike i razvije stvarno prihvatanje svih drugih religija kao istinskih i neophodnih?

Religija kao takva ne može da prevaziðe uske vidike. Jedino kad religija prihvati pomoć od duhovnosti, svog starijeg brata, samo tada postaje moguće prevazići te uske vidike. Religija vidi Boga, ali duhovnost čini da tragalac postane Bog. Religija može da stigne dotle da veruje u Svetlost, pa čak i da vidi Svetlost. Ali, duhovnost ide mnogo više, mnogo dublje. Ona pomaže tragaocu da izraste u samu Svetlost i postane jedno sa Bogom Svešću i Bogom Svetlošću.
Religija se zaustavlja kada ugleda stvarnost; ona ne želi da izraste u stvarnost. Duhovnost, kao i religija, vidi šta je stvarnost, ali onda ide korak napred i želi da svesno izraste u samu stvarnost. Tako, ako religija prihvati pomoć duhovnosti, onda je sasvim moguće da prevazi|e sve uske vidike koje je ranije usvojila.
Duhovnost nije samo trpeljivost. Ona je višei od prihvatanja. Ona je osećanje opšteg jedinstva. U našem duhovnom životu mi na Božansko gledamo ne samo iz perspektive naših sopstvenih predstava o Boga, već već iz perspektive predstava o Bogu svakog ćoveka. Naš duhovni život čvrsto i sigurno uspostavlja osnovu jedinstva u raznovrsnosti. Duhovnost nije puka gostoprimljivost prema nečijoj veri u Boga. Ona je potpuno priznanje tuðe vere u Boga kao svoje sopstvene.

Religija kaže,
„Ako me prihvatiš na moj način,
Onda si dobar."
Duhovnost kaže,
„Ne moraš da slediš moj put.
Sledi svoj sopstveni put duševno
I dostigni svoj suðeni cilj."

Šta se Bogu najviše sviða u religiji?

Ono što se Bogu najviše sviða u svakoj religiji je srce jedinstva. Neka najpre svaka religija toleriše one druge. Kada je tolerancija postignuta, neka onda svaka religija po|e korak napred. Neka tako|e i prizna druge religije. Pošto ih prizna, svaka religija mora iskreno da oseti da su druge religije isto tako dobre. Mora da oseti da je svaka religija u pravu na svoj sopstveni način, da su sve podjednake.
Trpeljivost prema drugima postoji samo dok postoji osećaj razdvojenosti. Kad jednom neka religija prida odgovarajuću vrednost drugim religijama i vidi njihovo postojanje kao izraz Istine, onda ta religija može da se uspne visoko, više, najviše i da zaroni duboko, dublje najdublje. Sagledavajući i uspostavljajući svoje svesno jedinstvo sa svim drugim religijama, ona može da tvrdi da postoji samo jedna religija. Kada jedna religija shvati da sve religije formiraju jednu večnu religiju, jedno večno oko Istine, jedno večno srce Istine, onda je ta religija savršena. Ova vrsta otkrića i dostignuća se Bogu najviše sviða u svim svetskim religijama.

Kada ti pričam o Bogu,
Ne veruješ mi.
Kada mi pričaš o Bogu,
Ne verujem ti.
Stoga, kakva je korist
Od našeg razgovora
O Bogu?
Najbolje će biti za nas
Da se molimo da Bog govori,
Jer je On Jedini
Koji može o Sebi da govori
Sa unutrašnjim prosvetljenjem
I spoljašnjom Samilošću.

Kakva je uloga religije u procesu Ostvarenja Boga?

Svaka religija je kao kuća. U početku, moramo da živimo u kući; ne možemo živeti na ulici. Ali, doći će trenutak kada će se naša svest proširiti i čitav svet postati naša kuća. Tada ne možemo biti vezan ograničenjima bilo koje posebne kuće. Prihvatamo sve religije i, u isto vreme, prevazilazimo granice religije i dostižemo svesno jedinstvo sa Bogom.
Svaka religija je kao reka. Kada reka uðe u Okean Ostvarenja Boga, ona je odigrala svoju ulogu. Tad reka postaje sam okean; postaje jedno sa Izvorom.
Ako sledimo religiju, na putu smo ka svome odredištu. Ali, ako želimo da dostignemo krajnju Istinu, onda moramo da se koncentrišemo, meditiramo i kontempliramo. To ne znači da nećemo više ići u svoju crkvu ili sinagogu. Me|utim, ako osećamo unutrašnji zov duboko unutar svoga srca da trčimo brzo, brže, najbrže ka svom Cilju, onda moramo da praktikujemo unutrašnji život, život samodiscipline i meditacije.
Religija će nam reći da Bog postoji. Reći će nam da moramo biti dobri, da moramo biti ljubazni, da moramo biti jednostavni, iskreni i čisti. Ali, duhovnost će reći da nije dovoljno da samo znamo da Bog postoji. Moramo Ga takoðe videti, moramo Ga osetiti, moramo izrasti u Njega. To ćinimo pomoću molitve i meditacije.
Sudbina u odnosu na slobodnu volju

Sudbina je posledica prošlosti. Slobodna volja je posledica sadašnjosti. Kada pogledamo unazad, osećamo udarac sudbine. Kada pogledamo unapred, vidimo ples zlatne i okrepljujuće slobodne volje.
Fizička svest ili telesna svest je ograničena. Kada živimo u telu, doživljavamo sudbinu. Duša je vazda slobodna. Kada živimo u duši, doživljavamo slobodnu volju. Od nas zavisi da li ćemo živeti u telesnoj svesti ili u svesti duše.
^im duša uðe u telo i mi ugledamo svetlost dana, neznanje pokušava da nas obavije, a sudbina počinje svoju igru. Ali, svetlost nije ograničena sudbinom. Svetlost je otelovljenje slobodne volje. Zbog naše ‘alosne sudbine mi proklinjemo naše pretke, naše prijatelje, naše komšije, sebe, i na kraju Boga. Ali, proklinjući druge, proklinjući sebe, ne možemo rešiti naše probleme. Naše probleme možemo rešiti samo ako znamo kako da živimo život težnje.
Data nam je obilna prilika da koristimo svoju slobodnu volju. Mi smo ti koji moramo da iskoristimo tu priliku da bismo potpuno, celokupno, bezrezervno bili slobodni. Tragaoci mi veoma često kažu: „O, ja imam veoma nezadovoljavajuću osnovu." Kažem im: „Zašto brinete o prošlosti? Bilo pa prošlo. Ali, ako težite, niko vam ne može ukrasti vašu sadašnjost; niko vam ne može ukrasti vašu budućnost. Vaša budućnost lako može biti zlatna".
Naša slobodna volja je dete Božje beskonačne Volje i u isto vreme, ona je nerazdvojivi deo Božje beskonačne Volje.  Treba samo da joj dozvolimo da probije zid neznanja i učini da budemo jedno sa Kosmičkom Voljom. Sudbina je kapija koja nas vodi neuspehu prošlosti. Slobodna volja je naše prihvatanje budućnosti koja želi da nas preobrazi, oblikuje, vodi i oslobodi od straha, sumnje, neznanja i smrti.

Ne predaji svoju volju
Svojoj jadnoj sudbini!
Predaj svoju volju
Samo Božjem svevolećem,
Sveštitećem, sveprosvetljujućem
I sveispunjujućem Srcu.

Da li je sudbina isto što i karma?

Postoje tri vrste karme: sanchita karma, prarabdha karma i agami karma. Sanchita karma je gomilanje dela iz prošlih života i ovog života čiji rezultati još nisu doneli plod. U prarabdha karmi počinjemo da beremo plodove neke od nagomilanih karmi. Ako je to loša karma, onda patimo. Ako je dobra karma, onda uživamo u njoj. Konačno dolazi agami karma. Kada je neko potpuno slobodan od celokoupnog neznanja, patnje i nesavršenosti, kada je neko ostvario Boga i živi samo radi Boga, u tom trenutku on uživa Slobodnu Volju Svevišnjeg. To je agami karma.
Većina od nas se suočava sa sanchita karmom, nagomilanom karmom koja počinje da deluje kao prarabdha karma. Ne postoji sloboda, ni slobodna volja, već samo sudbina svuda oko nas. To je kao gladni lav koji napada iz prošlosti. Ali, kada imamo agami karmu, ovaj lav koji pro`dire postaje lav koji riče za božansku Pobedu, božansko ispunjenje ovde na Zemlji.

Da li zaista žanjemo ono što smo sejali, od svake misli, od svake aktivnosti?

[to smo posejali, to ćemo i požnjeti. To je istina. Ali, u isto vreme, ako se moliš Bogu, ako meditiraš na Boga, onda Božja Samilost može da poništi pogrešne sile koje dolaze od tvojih loših misli. Ako dodirneš vatru, prirodno, vatra će ispeći tvoje prste. U isto vreme, postojaće neka zaštitnička sila da te spreči da dodirneš vatru.
Ako dete ode i udari drugo dete, ono zna da će to dete da doðe i uzvrati mu udarac. I šta će da uradi? Odmah će otići kod svog oca. Otac je jači i štiti dete. U ovom slučaju, Otac je Svevišnji. Ako se družiš sa neznanjem, a onda neznanje poželi da te proždere, ako potrčiš ka svom Ocu pre nego neznanje uspe da te proždere, Otac će pokazati Svoju najvišu Samilost i spasti te od neznanja. Sve zavisi od toga koliko Samilosti možeš da primiš od Svevišnjeg.

Kada Božija Samilost nadvladava zakon karme?

Božja Samilost uvek nadvladava zakon karme. Da nije bilo tako, nijedno ljudsko biće na Zemlji ne bi moglo da pre`ivi ni jedan jedini dan. S druge strane, sa najviše duhovne tačke gledišta, moraš znati da zakon karme ne znači strogo kažnjavanje. To je neophodno iskustvo za tragaoca; to je jedini način da se njegov napredak ubrza. Stoga, zakon karme je sam po sebi drugi oblik Božje Samilosti. Možeš ga zvati prerušena Ljubav puna blagoslova.

Šta je sudbina,
Ako ne ograničena stvarnost?
Tragalac za Istinom mora uvek da cilja
Na neograničenu Stvarnost,
Beskonačnog i besmrtnog Svevišnjeg.

Da li je svaki trenutak naših života predodreðen, ili postoji samo opšti pravac?

Najznačajniji dogaðaji u našem životu su predodreðeni, ali ne i ono što ćeš doručkovati. S druge strane, čak i ako je predodreðeno da sutra umreš, ako slediš duhovni život i Bog vidi da imaš iskrenu težnju, ne moraš umreti. Umesto toga, ako je to Božja Volja, možda ćeš jedino dobiti glavobolju. Sudbina može da se izmeni ako je to Volja Svevišnjeg.
U najvišem smislu, jedina stvar koja je predodreðena je ta da ćeš sigurno ostvariti Boga. Neznanje može da te spreči da ostvariš Boga danas, ali ne možeš ostati neostvaren kroz Večnost. Hajde da koristimo izraz “predodreðen” samo u dobrom smislu. Ako ti preti neka nesreća, onda možeš upotrebiti svoju snagu volje, svoju snagu težnje da promeniš svoju sudbinu. Neizmenljiva volja mo`e da izmeni sudbinu.

Kakva je uloga čovekove slobodne volje?

Slobodna volja je svetlost svesnosti naše duše. Mi možemo da upotrebimo svetlost duše za Ispoljavanje Boga, ili možemo da je uopšte ne koristimo. Ako je ne koristimo, onda dolaze do izražaja agresivni deo vitala, ili učmalost fizičkog, ili sumnja uma, i zarobljavaju nas. Bog sve radi kroz dušu, koja je Njegov direktni predstavnik. Bog je sunce, a duša je kao svetiljka. Ova svetiljka otelovljuje i predstavlja sunce ovde na Zemlji. Ali, mi obično ne ostajemo u svetlosti duše i ne koristimo je potpuno, tako da se naša slobodna volja pretvara u naše prijateljstvo sa učmalošću, naše prijateljstvo sa sumnjajućim umom, naše jedinstvo sa nesigurnošću srca. Naša slobodna volja ili zakljućuje da telo, vital i um imaju dovoljno svetlosti da nas vode, ili nam govori da smo bespomoćni bez voðstva našeg Gospoda Svevišnjeg.


Kako možemo da više koristimo našu slobodnu volju?

Kao obična ljudska bića, mi imamo veoma ograničenu slobodnu volju. Ali, ako postanemo iskreni tragaoci, onda ćemo konačno biti ispunjeni nesalomivom voljom. Sada smo kao krava koja je vezana za stub. Postoji granica koju ne možemo da pre|emo, ali unutar ovih granica imamo slobodnu volju. Što više ili dublje zalazimo u našu meditaciju, to više se naša sposobnost povećava.
Kada možemo da slušamo zapovesti duše, ili kada možemo da iznesemo dušu u prvi plan da prosvetli naš vital, naš um i naše fizičko telo, tad naša volja postaje neograničena. Tada se naša pojedinačna volja ujedinjuje sa Univerzalnom Voljom unutar nas. Kada Univerzalna Volja postane naša volja, tada je naša sloboda beskonačna. Iako trenutno imamo slobodnu volju u veoma ograničenoj meri, ova slobodna volja se može beskonačno uvećati.

Gde ti je slobodna volja
Ako živiš unutar
Svog vezujućeg uma?

Gde je ropstvo
Ako živiš unutar
Svog sveobuhvatnog srca?

Da li je volja moje duše isto što i Božija Volja?

Da, Božija Volja i volja duše su jedno te isto. Moramo, me|utim, znati razliku izmeðu volje naše duše i nagona našeg zahtevnog vitala. Mi ponekad smatramo da su ‘elje za zadovoljstvom zahtevajućeg vitala isto što i volja duše. Ako zaronimo duboko unutra, sigurno ćemo saznati stvarnu volju naše duše, a ta volja i Božja Volja su nerazdvojne. Kada je ta volja kao seme koje klija i postaje biljka, zovemo je volja duše. Kad ona izraste u ogromno banjan drvo, zovemo je Božja Volja. Ova Volja se konačno ispoljava u i kroz dušu, srce, um, vital i telo.

Da li su čovečja volja i Božja Volja uvek u suprotnosti?

U odre|enoj meri, to je taćno. čovek može da se nesvesno suprotstavlja Božjoj Volji, a sa druge strane, čovek može da se svesno suprotstavlja Božjoj Volji. Ponekad nam savest kaže šta je Božja Volja, ali mi na nju uopšte ne obraćamo pažnju. Osećamo, ako slušamo naloge naše savesti, da naš ego neće biti zadovoljen. Naravno da se tada suprotstavljamo Božjoj Volji. S druge strane, mnogo puta mi nismo direktno suprotstavljeni Božjoj Volji, već naprosto ne znamo šta je Božja Volja. U tim trenucima, mi se ne suprotstavljamo svesno Božjoj Volji. Ne možemo reći da je tada naša volja u suprotnosti sa Božjom Voljom.
Moramo, me|utim, znati da ako ne ispunimo Božju Volju, bilo svesno bilo nesvesno, mi ulazimo u neznanje i odlažemo naš napredak. Dete možda ne zna šta vatra može da mu učini. Ali, ako dodirne vatru, ona će ga opeći. Ja znam da će me vatra opeći. Ali, uprkos tome, dodirujem vatru i dobijam opekotine. Posledica nesvesnog suprotstavljanja i svesnog suprotstavljanja je ista. Ali, ako neko to čini nesvesno, onda je on bespomoćan. U tom slučaju, Božja Milost se spušta ranije nego što bi inače bioslućaj.
Ako neko zna kakve će biti naknadne posledice njegovog delovanja, ali uprkos tome čini nešto pogrešno, onda se Božja Milost neće odmah spustiti. Pojedinac mora da najiskrenije i najposvećenije te`i da bi Odozgo spustio Božju Milost.

Kako išta može biti van Volje Svevišnjeg?

Volja Svevišnjeg je u svemu, istina. Ali, moramo znati šta je Njegova krajnja Volja, i koliko od te Volje prihvatamo kao svoju sopstvenu. On nam je dao malu, ograničenu slobodu, baš kao otac koji daje deset dinara svom detetu i posmatra kako će ih ono upotrebiti. Ako ih dete iskoristi za dobru svrhu, onda mu otac daje još – pedeset dinara, pa sto dinara.
Bog nam je dao ograničenu slobodu da bi ispitao da li stvarno želimo da uradimo pravu stvar. Moramo biti veoma oprezni. Njegova Volja je u nama, tako da kada nam da deset dinara, budemo u stanju da ih upotrebimo kako treba. Ali, zbog toga što razvijamo naš ego, individualnost i osobenost, mi pokušavamo da iskoristimo tih deset dinara na naš sopstveni način, umesto da u|emo duboko u sebe da bismo videli zašto nam je dao novac. Kada nam On da nešto, mi smesta ‘elimo da to proćerdamo. Me|utim, ako to upotrebimo na Njegov sopstveni način, onda nam On daje sve više i više.
Bog nam je dao slobodu da bismo stekli radost. Ako nam kaže: „Dao sam vam deset dinara. Sada morate da ih upotrebite za ovu ili onu svrhu; dajem vam ih samo za to", mi se ne radujemo. Osećamo da smo pod prinudom. Ali, kada kaže: „Dao sam vam nešto. Upotrebite ga sada na vaš sopstveni način", mi to smesta zloupotrebimo. Ako smo mudri, znaćemo da će nam On dati mnogo više ako to upotrebimo na Njegov sopstveni način.
S jedne strane, On nam daje, a sa druge, On nas proverava. U isto vreme, iznutra nas nadahnjuje da uradimo pravu stvar. Ali, pošto želimo da zadržimo našu individualnost i osobenost, mi pokušavamo da to iskoristimo na naš sopstveni način. Upotrebljavamo našu sopstvenu veoma ograničenu volju. Šta jadni Bog može? Bezbedni smo samo ako prepustimo svoju volju Njegovoj Volji, samo smo tada ispunjeni.

Svaki put
Kada se radosno predam
Božjoj Volji,
Vidim ispred sebe
Slobodan i lep autoput
Koji vodi do Doma
Mog Voljenog Svevišnjeg.


Preuzeto sa  Link
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Legenda foruma

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 36621
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.14
mob
Sony xperia
Uvod u Novi Zavet

Istorija novozavetnog kanona
U pogledu značenja reči "kanon" i njene upotrebe kao tehničkog termina da označi zbirku svetih knjiga Starog i Novog zaveta, videti Uvod u Stari zavet: Jezik, rukopisi i kanon Starog zaveta, odeljak IV – Istorija starozavetnog kanona, ATF 1995.
Iako koreni formiranja kanona sežu unazad do apostolskog doba, jednoobrazno priznavanje svih novozavetnih knjiga u čitavom hrišćanstvu nije postignuto za nekoliko vekova. Može se reći na samom početku da je novozavetni kanon nastao ne papskim dekretom niti odlukom ekumenskog crkvenog sabora. Nije to ni rezultat nekog čuda, mada se takva tvrdnja nalazi u sledećoj legendarnoj priči. Delegatima sabora u Nikeji, željnim da saznaju koje su knjige kanonske a koje nisu, rečeno je da ispod stola za pričest stave sve knjige za koje se tvrdilo da im je mesto u kanonu. Potom su se molili da im Gospod pokaže koje su knjige kanonske tako što će učiniti čudo i postaviti ih na vrh gomile. Prema priči, čudo se dogodilo za vreme molitve i tako je ustanovljen kanon Novog zaveta. Ta priča, sumnjivog porekla, nije nimalo uverljiva.
Sveto pismo u ranoj crkvi. – Kolekcija svetih knjiga u Novom zavetu našla je svoj prototip u kanonu Starog zaveta. Širom sveta u kome se govorio grčki, LXX, Biblija (Stari zavet) Jevreja u rasejanju, postala je Biblija hrišćanstva. S njom su hrišćani prihvatili jevrejsku doktrinu o božanskom nadahnuću, tako da u knjigama Starog zaveta oni nisu samo videli reči Samuila, Davida ili Isaije, već pre Reč Božju, proizvod božanskog Duha i mudrosti. Budući da su hrišćani verovali kako su Jevreji odbacivanjem Hrista izgubili svoja preimućstva i bili odbačeni od Boga, hrišćanska crkva videla je sebe kao jedinog punopravnog vlasnika i tumača te Božje reči. Stari zavet sadržavao je proročanstva koja su upućivala na Hrista a isto tako i mnoga slavna obećanja za istinski narod Božji, kojim su se hrišćani smatrali. Sve to doprinelo je da Stari zavet omili ranoj crkvi.
Osim Starog zaveta, prva crkva posedovala je "Reči Gospodnje", onakve kakve ih je primila od samog Isusa ili od apostola koji su bili očevici. Isusove reči i proročanstva crkva je smatrala podjednako nadahnutim kao i iskaze Starog zaveta.
Tako je Pavle Petoknjižje navodio kao "Pisma" (1. Timotiju 5,18; uporediti sa 5. Mojsijevom 25,4) i tome pridruživao Isusove reči (Luka 10,7). S obzirom da su apostoli nosili vest Jevanđelja širom sveta, bilo je sasvim prirodno da se Gospodnje reči i mnoga sećanja na Njega prenose i usmeno. Dokaz u prilog tome je primer kada Pavle, govoreći starešinama u Efesu, upotrebljava Isusove reči koje se ne pojavljuju nigde u Jevanđeljima (Dela 20,35). Ta usmena tradicija u vezi sa Hristovim rečima u 2. veku potvrđena je Euzebijevim izveštajem (Ecclesiastical history iii. 39. 2 4) o interesovanju koje je za njih ispoljavao Papije /Papias/ (prva trećina 2. veka).
U isto vreme, međutim, u ranohrišćanskom periodu mogu se prepoznati izvesni početni koraci u formiranju novozavetnog kanona. Već za vreme prve generacije hrišćana pojavili su se pisani izveštaji o Hristovom životu. Luka, u prologu svog Jevanđelja (glava 1,1 4) svedoči da je u njegovo doba postojalo nekoliko pisanih dela o životu i učenjima Isusa Hrista. On dalje nastavlja da uverava svoje čitaoce da on svoj izveštaj daje u pouzdanoj formi.
Može se pretpostaviti da je većina crkava posedovala pisano Jevanđelje i pre kraja 1. stoleća. Da su crkveni oci poznavali te spise očigledno proizilazi iz činjenice da su ih navodili. Reč "jevanđelje" javlja se u Novom zavetu samo kao termin u jednini i označava radosnu vest o Hristu. Justin Martir, oko 150. n.e., prvi je upotrebio oblik množine, "jevanđelja" (gr. ta euaggelia), kao naziv za pisane izveštaje o Isusovom životu. Postepeno je izraz "Pisano je", uglavnom korišćen za citiranje iz Starog zaveta, počeo da se primenjuje i na Gospodnje reči. Prvu pojavu takve upotrebe imamo u Varnavinoj poslanici (glava 4), napisanoj pre 150. n.e. Takozvana Druga Klementova poslanica, iz otprilike istog perioda, govori o učenju "Knjige apostola" u vezi sa crkvom (glava 14; The Ante Nicene Fathers, sv. 9, str. 255), podatak koji možda podrazumeva da se Jevanđelja zajedno sa Starim zavetom smatraju "Knjigama", i izvesno svedoči o statusu koje su poslanice dostigle u to vreme.
Pored Jevanđelja, i druga hrišćanska dela kružila su u ranoj crkvi. Među ovima su poslanice apostola Pavla zauzimale prvo mesto. Pavle je obično pisao suočen s posebnim problemima u pojedinim mestima. Međutim, u isti mah, on je podsticao razmenu pisama, kao što je to očigledno iz njegovog zahteva da se Kološani (Kološanima 4,16) i Laodikejci dopisuju. Može se uzeti kao sigurno da je pre nego što bi prosledila poslanicu drugoj zajednici vernika, crkva obično radila prepis. Verovatno su Pavlove poslanice upravo prepisivane na taj način, te je zbirka prepisa rasla. Da je takva kolekcija postojala već u doba apostola indirektno pominje i Petar (2. Petrova 3,15.16), verovatno oko 65. n.e. Slično tome, Klement Rimski, pišući crkvi u Korintu 30 godina kasnije, opominje ih rečima: "Uzmite na um poslanicu blagoslovenog apostola Pavla" upućenu njima (I Klementova, glava 47; The Ante Nicene Fathers, sv. 9, str. 243). To što Klement ide i dalje, pominjući sadržaj 1. Korinćanima, kao da ukazuje da je ta poslanica bila sačuvana ne samo u Korintu već da je Klement imao njen prepis na raspolaganju i u Rimu.
Ostali svedoci o ranoj rasprostranjenosti Pavlovih spisa su Ignacije i Polikarp, koji su pisali u prvoj polovini 2. veka. Oko 117. n.e. Ignacije je iz Smirne pisao Efescima da Pavle "u svim svojim poslanicama pominje vas u Hristu Isusu" (Ignatius to the Ephesians, glava 112; The Ante Nicene Fathers, sv. 1. str. 55). Verovatno negde sredinom 2. veka Polikarp je pisao Filibljanima o Pavlu: "Kad nije bio među vama, pisao vam je poslanicu koju ćete, ukoliko je brižljivo budete proučavali, shvatiti kao sredstvo izgrađivanja u veri koja vam je data" (Polycarp to the Philipiians, glava 3; The Ante Nicene Fathers, sv. 1, str. 33). Na drugom mestu u istoj poslanici (glava 12) Polikarp citira Pavla (Efescima 4,26) kao "Pismo". Ti iskazi jasno pokazuju da su i Ignacije i Polikarp dobro poznavali bar dve Pavlove poslanice, i da su očekivali da i crkve znaju za njih. Stoga izgleda vrlo verovatno da je zbirka Pavlovih poslanica bila u širokoj upotrebi već nekoliko decenija posle njegove smrti.
Ostale poslanice, pored Pavlovih, mora da su takođe veoma rano ušle u upotrebu. Petar je uputio svoje prvo pismo hrišćanima u pet provincija Male Azije, i tako mu jasno dao obeležje okružnog pisma. Jakov je imao isti cilj upućujući svoju poslanicu "svima dvanaest kolena rasejanim po svetu". Jovan je Otkrivenje poslao na adresu sedam crkava u azijskoj rimskoj provinciji, i posebno je naglašavao božansko nadahnuće te knjige (glave 1,1 3; 22,18.19). Jedino razumno bilo bi zaključiti da su se te knjige vrlo brzo našle u širokoj upotrebi.
Na osnovu pomenutih dokaza očigledno je da je crkva visoko vrednovala i smatrala autoritativnim knjige nastale u doba apostola, koje su ili prepričavale Hristov život ili sadržavale važne poruke apostola.
Razvoj novozavetnog kanona, 140 180. god. n.e. – Prvi čovek koji je utvrdio kanon bio je jeretik Marcion negde sredinom 2. veka. Bio je potpuni antisemit koji je smatrao da je Jehova iz Starog zaveta jevrejski Bog gneva i pravde, te da nema ničeg zajedničkog sa hrišćanskim Bogom ljubavi. Marcion je tvrdio da je pravi tumač Pavlove hrišćanske teologije i, kako je bio izvrstan organizator, on je za svoju sektašku crkvu utvrdio jedan biblijski kanon u skladu sa svojim idejama. Potpuno je eliminisao Stari zavet i pojedine knjige iz apostolskog doba. Prema tome, njegova Biblija sastojala se jedino od Lukinog jevanđelja, spisa apostola Pavla i jedne njegove knjige nazvane Antithesis, u kojoj daje svoje razloge za odbacivanje Starog zaveta. Njegova zbirka Pavlovih poslanica, nazvana Apostolikon, sastojala se od deset Pavlovih poslanica: Galatima, Prva i Druga Korinćanima, Rimljanima, Prva i Druga Solunjanima, "Laodikejcima" (Efescima), Kološanima, Filibljanima i Filimonu. Odbacio je 1. i 2. Timotiju, Titu i Jevrejima, a i promenio je tekst onih knjiga koje je prihvatio da bi se uklopile u njegovu teologiju.
Marcionova delatnost primorala je crkvu da zauzme stav u pogledu toga koje knjige mogu opravdano imati status Svetog pisma. Nažalost, malo je raspoloživih izvora koji jasno pokazuju kako je hrišćanska crkva postupala u pogledu tog predmeta sredinom 2. veka. Jasna slika novozavetnog kanona ne pojavljuje se sve do otprilike 200. godine n.e. Mršavi izvori dostupni o ovom predmetu, iz perioda koji razmatramo, su sledeći.
Justin Martir, Marcionov savremenik, napisao je nekoliko dela u Rimu oko 150. n.e., u kojima Jevanđelja tretira ravnopravno sa Starim zavetom. Opisujući službu hrišćanske crkve, on kaže da na svojim skupovima hrišćani čitaju memoare apostola ili spise proroka (tj. Stari zavet) pre propovedi (First Apology, glava 67). Pišući za paganske čitaoce, Justin je koristio književni izraz apomnemoneumata, "memoari", da uputi na Jevanđelja, kao što to objašnjava u prethodnom odlomku (ibid., glava 66). Pominjući Jevanđelja pre Starog zaveta pri opisivanju šta su hrišćani čitali iz Pisma, on ukazuje da je crkva držala Jevanđelja isto tako vrednim kao i Stari zavet. Justin takođe izjavljuje (Dialogue, glava 103) da su Jevanđelja sastavili apostoli ili učenici apostola. On ponekad uvodi citate iz Jevanđelja formulom kao što je ova: "Hristos je rekao" (ibid., glave 49; 105) i ponekad izrazom "pisano je" (ibid., glave 49; 100; 107).
Iako se raspravlja o tome koliko je Jevanđelja Justin poznavao, postoji jak dokaz da je on koristio sva četiri. Neki od njegovih navoda nisu nađeni u tačnom obliku u kojem se javljaju u kanonskim Jevanđeljima, pa su možda uzeti iz vanbiblijskih izvora. Budući da u isto vreme 2. Klementova koristi Isusove reči kojih nema u kanonskim Jevanđeljima (glave 4, 5, 12), ne bi bilo iznenađujuće da Justin isto tako postupa. Justinovi spisi pokazuju da je poznavao ne samo Jevanđelja nego i Rimljanima, 1. Korinćanima, Galatima, Efescima, Kološanima, 2. Solunjanima, 1. Petrovu i Dela apostolska. On citira Otkrivenje između jednog iskaza iz Starog zaveta i Gospodnjih reči (Dialogue, glava 81).
Tatian, jedan Justinov učenik, sinhronizovao je četiri kanonska Jevanđelja, što ukazuje da je on te knjige smatrao za nešto što ne pripada apokrifnim delima. Ta sinhronizacija, poznata kao Diatessaron (bukvalno, "Kroz četiri") je verovatno bila standardna forma u kojoj se jevanđeoska priča širila u crkvi koja je govorila sirijski tokom otprilike dva veka.
Teofil Antiohijski (umro oko 181. n.e.) stavlja Jevanđelja u istu ravan sa proročkim knjigama Starog zaveta, i izjavljuje da su ih pisali pneumatophoroi, "nadahnuti (ljudi)" (To Autolycus ii. 22; iii. 12).
Da je knjiga Otkrivenja visoko vrednovana u to vreme ukazuju Justin Martir (Dialogue, glava 81), Teofil (Euzebije, Ecclesiastical History iv. 24) i Apolonije (Euzebije, ibid. v. 18)
Novozavetni kanon pri kraju 2. veka. – Postojanje kanona, u smislu opštepriznate grupe knjiga koje sačinjavaju Novi zavet, postalo je krajem 2. veka očigledno. Svedočanstva o postojanju takvog kanona dolaze iz raznih delova rimskog sveta. Iz samog Rima potiče dokument nazvan Muratorijev fragment; iz Galije, svedočanstvo Ireneja Lionskog; iz Afrike, Tertulijan Kartaginski; i iz Egipta Klement Aleksandrijski. Najranija poznata sistematska lista novozavetnih knjiga je Muratorijev fragment, nazvan po L. A. Muratoriju, čoveku koji ga je otkrio, naime našao u biblioteci jednog manastira u Milanu 1740. godine. Nedostaju početak i kraj dokumenta, a njegov latinski je varvarski i sa lošim pravopisom. Biblijski stručnjaci su uglavnom zaključili da je taj fragment prvobitno pisan u Rimu krajem 2. veka. On daje spisak knjiga koje se mogu javno čitati u crkvi, a takođe pominje nekoliko knjiga koje ne bi trebalo čitati.
U delu koji nedostaje očigledno se nalazila neka opaska o Mateju; sledila je beleška o Marku, od koje je sačuvan samo jedan red. Pošto se Luka naziva trećim, a Jovan četvrtim Jevanđeljem, nema sumnje da se Matej nalazio na početku spiska. Posle toga dolaze Dela apostolska, a zatim poslanice prema ovom redosledu: 1. i 2. Korinćanima, Efescima, Filibljanima, Kološanima, Galatima, 1. i 2. Solunjanima, Rimljanima, Filimonu, Titu, 1. i 2. Timotiju. Takođe je uključivao Judu i 1. i 2. Jovanovu. Jevrejima, Jakovljeva, 1. i 2. Petrova i 3. Jovanova su izostavljene. Neke druge knjige ili su dovođene u pitanje ili su smesta odbacivane. Tako za Petrovu Apokalipsu (ne treba je pomešati sa Petrovim poslanicama) Fragment kaže da, mada su je neki prihvatili, drugi misle da je ne bi trebalo čitati u crkvi. Poslanice upućene vernicima iz Laodikeje, Aleksandrije i Pastir Herma uopšte nisu dobili mesto u kanonu. Što se tiče Otkrivenja, Fragment tvrdi da ono govori svima, premda ga je Jovan uputio na adresu sedam crkava.
Irenejev novozavetni kanon lako se može rekonstruisati na osnovu brojnih biblijskih navoda. On je četiri Jevanđelja priznavao kao jedina kanonska dela i označio ih kao četiri stuba crkve (Against Heresies iii. 11.Smile. Isto tako, prihvatio je 13 Pavlovih poslanica, 1. Petrovu, 1. i 2. Jovanovu, Dela i Otkrivenje. Irenej ne citira iz Jevrejima poslanice, Jakova i 2. Petrove, te je izvesno da one nisu bile uvrštene u zbirku novozavetnih knjiga. Ne pominje ni 3. Jovanovu, ni Judinu poslanicu, ali to je možda bilo slučajno, jer su obe vrlo kratke. S druge strane, Irenej je očigledno smatrao da je Pastir Herma kanonska knjiga, budući da jedan citat iz tog dela uvodi rečima: "Pismo izjavljuje" (ibid. iv. 20. 2).
Proučavanje Tertulijanovih spisa umnogome otkriva istu sliku u pogledu novozavetnog kanona. Iako citira Poslanicu Jevrejima, ne smatra je kanonskom jer misli da ju je pisao Varnava (On modesty, glava 20). Tertulijan je prihvatao delo Pastir Herma u svojim mladim godinama, ali ga je kasnije odbacio.
Klement Aleksandrijski, predstavnik Istočne crkve, ispoljavao je liberalniji stav u odnosu na svete spise nego što je to bilo uobičajeno na Zapadu. Pored četiri Jevanđelja, Matej, Marko, Luka i Jovan, koristio je takođe – mada ih je smatrao manjim autoritetom – apokrifna Jevanđelja Jevreja i Egipćana. Njegov novozavetni kanon sadržavao je 14 Pavlovih knjiga, uključujući Poslanicu Jevrejima, koju je Istočna crkva bez ustezanja prihvatala kao Pavlovu, 1. Petrovu, 1. i 2. Jovanovu, Judinu, Dela apostolska i Otkrivenje, kao i apokrifnu Varnavinu poslanicu, Petrovu apokalipsu i ostale nekanonske spise. Da li je znao za Jakovljevu poslanicu, 3. Jovanovu i 2. Petrovu, nije izvesno. Klementovi spisi jasno pokazuju da su se knjige već odbačene u Zapadnoj crkvi kao nekanonske, na Istoku još koristile bez ikakvog kolebanja. Jasna granica između apostolskih i neapostolskih spisa u to vreme bila je povučena jedino na Zapadu.
Proučavanje glavnih svedočanstva u vezi sa novozavetnim kanonom krajem 2. stoleća pokazuje da su četiri Jevanđelja, 13 Pavlovih poslanica, 1. Petrova, 1. i 2. Jovanova, Judina, Dela apostolska i Otkrivenje uglavnom priznavani kao kanonski. Dok su neki na Zapadu još uvek sumnjali što se tiče Jakovljeve poslanice, 2. Petrove, 3. Jovanove i Jevrejima poslanice, na Istoku je bilo takvih koji su se osećali slobodnim da i izvesne apokrifne spise koriste kao autentične.
Ovaj kratak pregled dokaza pokazuje da se novozavetni kanon tokom 2. veka nije toliko razvijao kroz proces skupljanja apostolskih spisa koliko kroz proces odbacivanja onih za koje se nije moglo utvrditi apostolsko poreklo. Tokom prvih stotinu godina postojanja hrišćanske crkve napisane su mnoge knjige. Svaka hrišćanska sekta i provincija stvarala je svoje spise, posebno jevanđelja. Ova su prepisivana i rasturana, tako da je količina hrišćanske literature porasla do ogromnih dimenzija. Ubrzo je primećeno da je "hrastova šišarica bila pomešana s medom" /verovatno, lažno sa istinitim, prim. prev./, da upotrebimo izraz iz Muratorijevog fragmenta koji opisuje dela za koja se tvrdilo da su apostolskog porekla, a u kojima su se ipak iznosila gnostička učenja. Postalo je neophodno da se u pogledu tih lažnih knjiga zauzme jasan stav.
Po sklonosti za delovanjem u suprotnom pravcu, a što je pojačalo potrebu za stvaranjem kanona, istakao se jeretik Marcion. Da bi dobio podršku za svoja antijevrejska učenja, odbacio je ne samo lažna dela nego i nekoliko knjiga koje su neosporno bile apostolskog porekla. Njegovo odbacivanje istinskih apostolskih dela uz široku upotrebu neapostolskih spisa primoralo je hrišćane da odluče šta treba prihvatiti, a šta odbaciti.
Jedan od principa koji su hrišćani usvojili za utvrđivanje vrednosti neke knjige bio je status autora. Sve što sasvim jasno nije poticalo od apostola, oni su odbacivali. Jedini izuzetak napravljen je za dela Marka i Luke, koji su bili saradnici uvaženih apostola. Još jedna osnova za utvrđivanje da li neka knjiga treba da postane kanonska bio je sadržaj knjige koja je trebalo da se nađe u Novom zavetu. Čak su i knjige za koje se smatralo da su apostolskog porekla odbacivane ukoliko bi se pronašlo da sadrže elemente gnosticizma. Jedan primer takvih dela je takozvano Petrovo jevanđelje.
Euzebije (Ecclesiastical History vi. 12) beleži jedan nemio slučaj koji ilustruje kako su crkvene vođe savetovale vernike u pogledu izbora kanonskih knjiga. Oko 200. godine n.e. crkva u Rozusu /Rhesus/, nedaleko od Antiohije, kao da je bila podeljena oko upotrebe Petrovog jevanđelja. Članovi crkve podneli su svoja neslaganja na uvid Serapionu, antiohijskom biskupu. On nije poznavao to delo, a misleći da su svi hrišćani u Rozusu pravoverni, dozvolio je korišćenje tog Jevanđelja. Kasnije, kad je postao svestan gnostičkog karaktera tog dela, napisao je pismo u Rozus opozvavši prethodno datu dozvolu. Veoma je interesantno zapaziti da je jedan biskup dozvolio da se u crkvi čita knjiga koju uopšte nije poznavao, samo zato što je autor nosio apostolsko ime, a da ju je zabranio čim je na osnovu sadržaja ustanovio da je lažna i što se tiče njenog karaktera i što se tiče autora. Možda su se takvi slučajevi događali i češće, mada nema sačuvanih izveštaja o sličnim odlukama.
Kanon na Istoku posle 200. godine n.e. – Prvi dokaz posle 200. godine u vezi sa novozavetnim kanonom na Istoku dolazi od Origena (umro oko 254. god.). On je primetio da su u raznim crkvama postojale razlike u pogledu sadržaja Novog zaveta, i razgraničio opštepriznate spise od onih osporavanih. Euzebije daje izveštaj o Origenovim gledištima (ibid. vi. 25), prema kojem su četiri Jevanđelja, Pavlove poslanice, 1. Petrova, 1. Jovanova i Otkrivenje opšteprihvaćeni. Iako je Euzebije izgleda zaboravio da navede Dela apostolska, i ona bi se mogla dodati, zato što Origen jasno pokazuje da, po njemu, Dela pripadaju istoj grupi. Prema Euzebijevom svedočanstvu, Origen navodi kao još uvek osporavane 2. Petrovu, 2. Jovanovu i Jevrejima poslanicu. Da je Origen i Judinu poslanicu svrstavao u istu kategoriju očigledno sledi iz njegovih sopstvenih opaski (Commentana in Matheum, tom XVII 30). Premda se Pastir Herma, Varnava i Didahe /Didache/ nalaze na granici što se tiče pripadnosti kanonu, Origen je bio ubeđen da one nisu apostolskog porekla.
Tokom 3. veka vođena je u Istočnoj crkvi rasprava povodom Otkrivenja. Pravoverni hrišćani nisu prethodno dovodili u pitanje autorstvo te knjige. Uvek su je prihvatali kao nadahnutu i apostolsku. Origen nije izražavao nikakve sumnje u pogledu autoriteta Otkrivenja, ali njegovi sledbenici žestoko su napali tu knjigu. Posebno u tom smislu valja istaći Dionizija, aleksandrijskog biskupa (umro oko 265. n.e.), koji je napisao raspravu nastojeći da opovrgne apostolsko autorstvo te knjige. Aleksandrijski teolozi su se, izgleda, okrenuli protiv Otkrivenja zato što se njegovo slikovito opisivanje stvarnosti suđenja i nebeskog carstva nije slagalo s njihovom alegorijskom i spiritualizovanom teologijom. Kao rezultat te rasprave, poljuljana je vera mnogih hrišćana u Otkrivenje, i više od jednog veka Istočna crkva nije bila sigurna da li je ta knjiga prihvatljiva ili ne.
U vreme kada je hrišćanstvo postalo zakonita religija u Rimskom carstvu (313. god. n.e.), demarkaciona linija između priznatih i odbačenih knjiga već je bila povučena. Tako je Euzebije, pišući negde 325. godine (ibid. 25, Loeb. ed., sv. I, str. 257, 259), razvrstao u tri grupe novozavetne knjige za koje se tvrdilo da treba da uđu u kanon. Prva grupa sastojala se od "Priznatih knjiga": četiri Jevanđelja, Dela apostolska, 14 Pavlovih poslanica (uključujući Jevrejima), 1. Jovanova, 1. Petrova i Otkrivenje. U drugu grupu spadale su "Osporavane knjige" koje je ponovo podelio na one "poznate većini" hrišćana: Jakov, Juda, 2. Petrova, 2. i 3. Jovanova, i dela koja nisu bila "istinska": Pavlova Dela, Pastir Herma, Petrova apokalipsa, Varnavina poslanica i Didahe. U treću grupu Euzebije je stavljao "potpuno zle i bezbožne" spise, kao što su Petrovo Jevanđelje, Tomino i Matijino.
Euzebijeva rasprava jasno otkriva da su hrišćani definitivno odvojili plevu od pšenice novozavetnih spisa pre nego što je hrišćanstvo početkom 4. veka postalo priznata, državna religija. Knjige koje on svrstava u "Priznate knjige" i "Osporavane knjige koje su ipak poznate većini" iste su kao i 27 novozavetnih knjiga koji svi hrišćani danas priznaju za kanonske. Sve ostale je odbacio.
Značajan činilac u rešavanju pitanja kanona u grčkoj crkvi bila je izjava Atanasija iz Aleksandrije, iz njegovog 39. Gozbenog pisma /Festal letter/ (367. n.e.). Kao vodeći čovek svoga vremena, Atanasije je svojim biskupima i narodu rekao da se kanon Novog zaveta sastoji od 27 knjiga. Nije kritikovao nijednu knjigu, niti je pravio razliku između njih. Od svih apokrifnih dela pomenuo je samo Didahe i Pastira, i rekao da te dve knjige, iako ne pripadaju kanonu, ipak mogu biti korišćene za spremanje kandidata u kršteničkim razredima.
Mada su Atanasijeva uputstva zakonski bila obavezujuća samo u Egiptu, gde je on bio priznati duhovni vođa, njegova ličnost je bila tako snažna da je njegova naredba uticala na sve zemlje u ondašnjem svetu gde se govorio grčki. Iako su neki teolozi na Istoku odbacivali Otkrivenje sve do 5. veka, njegov kanon od 27 knjiga postao je priznato merilo.
Stvaranje kanona imalo je drugačiji tok u crkvama gde se govorio sirijski, a nalazile su se istočno od granica Rimskog carstva u oblasti Gornjeg Eufrata, Mesopotamije i Persije. Tokom 2. veka hrišćanstvo se čvrsto ukorenilo u tom području, pa su Jevanđelja verovatno bila prevedena na sirijski pre 200. god. n.e., kako je to naznačeno u Karetonovom i sinajskom rukopisu Jevanđelja (vidi str. 122). Međutim, ta Jevanđelja kao da su se mnogo manje upotrebljavala od Diatessarona, sinhronizovanog Jevanđelja koje je Tatian pripremio verovatno nekoliko godina ranije. Tokom 3. i 4. veka sirijska crkva poznavala je Jevanđelje samo u toj drugoj formi. U 5. stoleću vođe sirijske crkve, kao što su Teodoret iz Kira i Rabula iz Edese, činili su snažne napore u korist "Jevanđelja od odvojenih", kako su nazivana četiri pojedinačna Jevanđelja.
Malo se zna o ranoj upotrebi ostalih novozavetnih knjiga među Sirijcima. Iz dela Doctrina Addai, pisanog oko 350. n.e., izgleda da su Pavlove poslanice i Dela apostolska korišćeni u crkvama gde se govorio sirijski uporedo sa Starim zavetom i Diatesaronom. Ipak, ne zna se u kom su se to ranom periodu sirijske crkve upoznale sa tim knjigama, ni da li su imale opšte poslanice i knjigu Otkrivenja. Spisak novozavetnih knjiga na sirijskom iz 3. veka, nađen u manastiru na brdu Sinaj, navodi samo četiri Jevanđelja, Dela apostolska i Pavlove poslanice, uključujući i Poslanicu Jevrejima.
Novi sirijski prevod, Pesita, pojavio se uz jaku crkvenu podršku početkom 5. veka. Zamenio je Diatesaron sa četiri odvojena Jevanđelja, i sadržavao takođe Dela, 14 Pavlovih poslanica, 1. Petrovu, 1. Jovanovu i Jakovljevu poslanicu. Dakle, sirijski kanon Novog zaveta sastojao se od 22 knjige i tako je to ostalo mnogo godina. Kao rezultat hristoloških rasprava u 5. veku, neki delovi hrišćanstva u krajevima gde se govorilo sirijskim jezikom, pod pritiskom Zapada, prihvatili su kanon od 27 knjiga, dok su ostali zadržali samo 22.
Kanon na Zapadu posle 200. god. n.e. – Svedočanstvo Ireneja, Tertulijana i Muratonijevog fragmenta pokazuje da je na prelasku u 3. vek novozavetni kanon dostigao prilično utvrđeni oblik na Zapadu. Za četiri Jevanđelja, Dela apostolska, 13 Pavlovih poslanica, 1. Petrovu, 1. Jovanovu, Otkrivenje i možda takođe 2. Jovanovu i Judinu poslanicu obično se smatralo da pripadaju kanonu. Druga Petrova, Jakovljeva, 3. Jovanova i poslanica Jevrejima još nisu bile dobile to priznanje, dok su neka apokrifna dela još uvek povremeno prihvatana. Istorija kanona posle 200. godine, prema tome, poglavito podrazumeva prihvatanje tri opšte poslanice i Jevrejima, a odbacivanje nekih osporivih apokrifa.
Zapadna crkva nije imala tako mnogo znamenitih učenjaka kao Istočna, ali je njena crkvena disciplina bila veća; sledstveno tome, u razvoju kanona na Zapadu nije bilo toliko kolebanja kao na Istoku. Zapadna crkva je konačno poput Istoka prihvatila Jevrejima poslanicu, dok je istovremeno snažno branila Otkrivenje, knjigu kojoj Istok nije poklanjao veru tokom 3. i delom 4. veka. Napokon, grčki teolozi promenili su stav i uvrstili Otkrivenje u svoj kanon.
Opšte poslanice su se još uvek malo koristile u Latinskoj crkvi tokom čitavog 3. veka. Citati iz tih knjiga jedva da se ikad pojavljuju kod latinskih otaca, a kada ih i ima, uzeti su iz 1. Jovanove i 1. Petrove. U 4. veku, međutim, opšte poslanice su naširoko prihvatane. O tome svedoče dve kanonske liste. Jedna, koju je otkrio Teodor Momsen, verovatno iz Afrike, navodi pet opštih poslanica: tri Jovanove i dve Petrove poslanice. No, kasnije je neko rukom dodao u jednom od dva postojeća prepisa tog kanona primedbu una sola, "samo jedna", za obe odrednice, možda ukazujući da je, dok prvobitni autor te liste smatra tri Jovanove i dve Petrove poslanice kao kanonske, neki kasniji čitalac izrazio svoje suprotstavljanje tom gledištu. Druga kanonska lista iz 4. veka je Catalogus Claramontanus, nađen između poslanice Filimonu i Jevrejima poslanice u uncijalskom rukopisu D u Parizu. On navodi svih sedam opštih poslanica prema ovakvom redosledu: 1. i 2. Petrova, Jakovljeva, 1, 2. i 3. Jovanova i Judina poslanica.
Konačnu odluku povodom novozavetnog kanona donela je Latinska crkva 382. godine, kad je rimski sinod, pod papom Damasom, zvanično proglasio da sedam opštih poslanica čine sastavni deo Novog zaveta. Tom odlukom Prva Jovanova pripisana je apostolu Jovanu, a ostale dve nekom drugom Jovanu, za koga se pretpostavlja da je bio prezbiter. Crkva u severnoj Africi krenula je za tim primerom, kad je za vreme sabora u Hiponu (393. n.e.) i 3. sabora u Kartagini (397. god.) izglasala odluke slične onima donetim u Rimu 382.
Slično tome, ni poslanica Jevrejima nije bila sasvim prihvaćena u Zapadnoj crkvi sve do druge polovine 4. veka. Glavni razlog za to leži u njenom osporavanom autorstvu. Prema tome, ni nje nema u Catalogus Claromontanus, sem ukoliko nije tamo uneta pod nazivom "Varnavina poslanica", što je moguće, ali malo verovatno. Međutim, veliki latinski teolozi i crkvene vođe druge polovine 4. veka bili su pod jakim uticajem grčke teologije Istoka, gde Pavlovo autorstvo poslanice Jevrejima nikada nije dovođeno u sumnju. Otuda, Jeronim, Milan iz Poatjea, Lucifer iz Kaljarija /Cagliari/, Vigilije iz Tapsusa /Thapsus/, Ambrozije /Ambrose/, Avgustin i ostale vodeće ličnosti na Zapadu počeli su da prihvataju Jevrejima poslanicu kao kanonsku. Ta tendencija je ozvaničena na Sinodu u Rimu 382. godine, gde je izjavljeno da kanon ima 14 Pavlovih poslanica. Naredni afrički sabori u Hiponu i Kartagini takođe prihvataju Jevrejima poslanicu kao Pavlovu. Avgustin, u svom novozavetnom kanonu, kako je prikazano u njegovom delu De doctrina Christiana (II 8,12 14), ni po čemu se ne razlikuje od kanona Atanasija iz Aleksandrije sadržanog u njegovom 39. Vaskršnjem pismu /Easter letter/. Od tog vremena pa nadalje latinska i grčka crkva imale su isti novozavetni kanon od 27 knjiga.
Apokrifne knjige Novog zaveta odbačene su ranije i odlučnije u Zapadnoj crkvi nego među hrišćanima na Istoku. Oko 200. godine zauzet je na Zapadu jasan stav u pogledu knjiga čije je apostolsko poreklo bilo sporno, kako to tvrde Tertulijan i Muratorijev fragment, dok je u isto vreme neke od tih istih knjiga Klement Aleksandrijski koristio bez ikakvog ustezanja. Apokrifne knjige još uvek su bile deo literature Istočne crkve u 3. i 4. veku, o čemu svedoče Origenova i Euzebijeva dela. U to vreme su te knjige jednodušno odbacivane od strane otaca latinske crkve. Ipak, kasniji biblijski rukopisi otkrivaju da su u nekim krugovima apokrifne knjige ostale u upotrebi sve do srednjeg veka. Zna se da dvadeset od tih rukopisa sadrže latinski prevod dela Pastir Herma, a da preko 100 njih ima takozvanu Pavlovu poslanicu Laodikejcima.
Značajna je činjenica da nijedan od ekumenskih crkvenih sabora u prvim vekovima nije pokušao da utvrdi kanon. Prvi ekumenski sabor (mada ga kao takvog priznaje samo Rimokatolička crkva) koji se pozabavio kanonom je Tridentski sabor (1545 1564), koji je prvi put dekretom ustanovio kanon Svetog pisma obavezujući za sve članove Katoličke crkve. Premda su se i raniji sabori bavili pitanjem kanona, kako je pomenuto, oni nisu bili ekumenski, već sa jurisdikcijom samo nad izvesnim crkvenim oblastima.
Proučavanje razvoja novozavetnog kanona obezbeđuje ubedljiv dokaz da je ruka Proviđenja upravljala nastajanjem pisane Božje reči. Kao što se vidi iz prethodnog pregleda, odluke koje su dovele do stvaranja kanona od 27 knjiga nisu suštinski bile delo organizovane crkve koja bi izrazila svoju volju ili preko pape ili putem opšteg sabora. Kanon Svetog pisma se pre razvijao postepeno tokom perioda od nekih četiri veka, tako što su mnogi hrišćani pod vodstvom Božjeg Duha prepoznavali izvesna dela kao nadahnuta tim istim Duhom, dok druga nisu.
U tom poslu na selekciji kojom je upravljao sam Bog, pojedina merila pomogla su ranim hrišćanima da odluče koje knjige zaslužuju mesto u Svetom pismu, a koje ne. Jedno od tih merila bilo je autorstvo. Novi zavet predstavljao je radosnu vest o Isusu Hristu, i hrišćani su prirodno verovali da su najverodostojniji prikazi te vesti bili oni koje su pisali ljudi koji su bili sa Isusom. Prema tome, konačno su prihvaćena samo ona dela za koja su hrišćani bili čvrsto ubeđeni da su proizvod nekog od apostola ili saradnika apostola koji je pisao u apostolskom periodu. Tako su prihvaćene Markova i Lukina knjiga, zato što je svaki hrišćanin bio ubeđen da su one napisane u vreme apostola Petra i Pavla, a možda i pod njihovim nadzorom. S druge strane, takozvana Varnavina poslanica, mada naširoko prihvaćena u 2. veku, konačno je izbačena iz kanona jer njen sadržaj pokazuje da je nije napisao taj apostol. Slično tome, Pastir Herma, omiljena knjiga nekih ranih hrišćana, nije na kraju dobila mesto u kanonu zato što potiče iz postapostolskog perioda.
Još jedno merilo kojim se rukovodila rana crkva u izboru kanonskih knjiga bio je sadržaj. Ovo je ponekad podrazumevalo još osetljivije prosuđivanje nego u pitanju autorstva. To je iziskivalo procenu knjige prema njenoj unutrašnjoj konzistentnosti, njenoj usklađenosti sa ostalim delom Svetog pisma, i saglasnosti sa hrišćanskim iskustvom. Upravo su uveliko na osnovu tog principa rani hrišćani odbacili mnoga gnostička jevanđelja i apokalipse.
Za uspešno ostvarivanje svega toga bitno je bilo vodstvo Božjeg Duha, Duha koji je vodio um proroka i apostola dok su pisali, i koji je donosio ubeđenje srcu svakog istinskog vernika u Isusu Hristu, dok bi čitao Sveto pismo koje je prava Reč Božja.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Ucesnik diskusija


Svet je lep kada sanjamo

Zodijak
Pol Žena
Poruke 86
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 7.0
Sve religije upućuju na jednog Boga, a granice razmišljanja postavljaju ljudi...
IP sačuvana
social share
Edit by ziledin: Maksimalna dozvoljena velicina slika u potpisu je visina: 60pix, sirina: 468pix i velicina 20KB
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Udaljen sa foruma
Zvezda u usponu


Zodijak Sagittarius
Pol Muškarac
Poruke 1366
Zastava south of heaven
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Samsung 
zlo se prenosi sa kolena na koleno,ono shto je religija se uchi kao duhovnost,i tako u krug,shto vishe razmishljam o tome vidim koliko je religistima teshko da izadju iz okova licemerstva,kad je njihova lichnost izgradjena na temeljima istog
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Ucesnik diskusija


Svet je lep kada sanjamo

Zodijak
Pol Žena
Poruke 86
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 7.0
Nova duhovnost i religija(koja se propoveda), su apsolutno dva razdvojena pojma...Što se mene tiče, iz hrišćanstva nisam uspela da naučim ništa poučno... Smile
IP sačuvana
social share
Edit by ziledin: Maksimalna dozvoljena velicina slika u potpisu je visina: 60pix, sirina: 468pix i velicina 20KB
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik


Skeptik,cinik & slobodni mislilac

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 353
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.27
mob
SonyEricsson w200
Kakva gomila nebuloza!
"Bog je jedan, ali u isto vreme, On je mnoštvo. Drvo je jedno, ali ima veoma mnogo grana."
Jes',samo se neke grane moraju obrezivati,a druge ne.I ja bih rekao da oko toga nema kompromisa.Nesto je tu sumnjivo,neko tu ozbiljno gresi u obozavanju Boga.Ako gresi,zasto Bog to tolerise?

"Ovo Bog-Drvo ima mnogo grana, cvetova i plodova."
Opste poznata istina,koja ne zanteva da se u nju veruje da bi postojala,je da isto drvo daje isti plod
Ko mi nadje drvo koje daje i jabuku i visnju,odmah nek prijavi slucaj.

"Svaka religija je u pravu,potpuno u pravu, zato što svaka religija prenosi poruku Istine na svoj sopstveni način."
Kako da ne.Ona grana drveta jabuke koja daje visnje,proglasi za bogodrvo-ugodno istrebljenje ostalih grana,i rat dok celo drvo ne bude davalo jedan plod.I to je istina,a istovremeno je istina i potpuno suprotna stvar?! Jel' citao neko ovaj tekst pre objavljivanja?

"Jer On želi da udovolji
Svakoj osobi na njen sopstveni način"
Ja sam musliman,verujm u Alaha,jedinog i svemoguceg.I zbog toga sto zelim biti dobar vernik,borim se protiv neprijatelja Alaha na svoj nacin.Opasujem se dinamitom,i idem da raznesem grupu ljudi druge vere. Kako je dobar nas zajednicki Bog!! Meni je udovoljio time sto sam razneo neprijatelja,a neprijatelju je udovoljio time sto mu je ucinio cast da bude raznet.

Mogao bih ovako do sutra nabrajati besmislenosti u tekstu.Ljudi,budite ateisti,i kad vec jednom shvatite da nista osim vas ne odlucuje,zasucite rukave i stvorite mnogo bolji svet od ovog sada.
IP sačuvana
social share


Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Ucesnik diskusija


Svet je lep kada sanjamo

Zodijak
Pol Žena
Poruke 86
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 7.0
zasucite rukave i stvorite mnogo bolji svet od ovog sada.
Za to nije neophodno biti ateista...
IP sačuvana
social share
Edit by ziledin: Maksimalna dozvoljena velicina slika u potpisu je visina: 60pix, sirina: 468pix i velicina 20KB
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 00:18:38
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.096 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.