KARMA KAO POJAM

Karma je riječ iz sanskrta u čijem je korijenu slog kri koji označava akciju. Izrazom karma govori se o zakonu uzroka i posljedice, odnosno utjecaju određene akcije na buduća zbivanja. Taj su izraz preuzeli gotovo svi svjetski jezici, ali zakon karme ipak nije ekskluzivno indijsko otkriće jer o njemu pod različitim imenima govori većina svetih i manje svetih, ali ponešto preciznijih spisa napisanih na ovoj planeti. Literatura poput ove obavezno se prihvaća kršćanstva i Biblije ne bi li ime zapadnjacima lakše prenijela istočnjačke ideje pa ću to učiniti i ja. “Oko za oko, zub za zub” ili “što si posijao, to ćeš požnjeti”, kaže Biblija i time na sebi svojstven, ali nedvosmislen način govori o istom principu. (Eto, Biblija je uvijek spasonosno sredstvo zaštite od naleta kršćanskih fundamentalista ili nekih pomalo ograničenih duhovnih lokalpatriota.) U literaturi ili na Internetunaći ćete pod pojmom karme i najrazličitija dodatna tumačenja. Tako postoji karma pojedinca, karma obitelji, karma odre|ene grupe ili zajednice, karma grada, teritorije, države, kontinenta ili
čitave planete. Tako|er postoji aktivna karma i još nemanifestirana karma te ona koju je moguće izmijeniti i ona koju nije moguće izmijeniti. Pojam karme dosta je širok i obuhvaća mnoge modele, principe i zakonitosti, ali svi oni imaju zajednički nazivnik upravo u principu akcije i reakcije.
Kako zakon karme predstavlja univerzalan kozmički princip, tako je inteligentno pridržavati ga se. Šteta što većina ljudi nije svjesna ove jednostavne zakonitosti jer kad bismo imali na umu da nam se sve, doslovno sve što od sebe odašiljemo u obliku misli, emocija i konkretnih postupaka vraća
na isti način nazad, onda bi mnoge negativnosti koje se nepromišljeno čine automatski otpale.
Zato smatram da ne treba štedjeti truda da se s ovim principom upozna što veći broj ljudi i to u što ranijoj dobi. Dakle, ako nešto ukrademo i nama će biti ukradeno, ako fizički zlostavljamo druge i nas će jednog dana netko fizički zlostavljati, ako lažemo i nama će se lagati, ako emotivno
povređujemo druge i mi ćemo biti povrijeđeni, ako ubijamo bit ćemo ubijeni i tako dalje. S druge strane, ista će se stvar događati i s pozitivnim djelovanjem - ako dajemo dobit ćemo, ako volimo bit ćemo voljeni, ako vjerujemo u sebe i drugi će u nas vjerovati, ako cijenimo sebe i drugi će nas
cijeniti, ali i obratno - ako ne volite sebe neće vas ni drugi voljeti. Zakon karme je, dakle, dvosmjeran i zahvaća našu komunikaciju s okolinom, ali i komunikaciju sa samim sobom, odnosno odnos koji imamo prema sebi. Ovaj drugi dio karmičkog principa nešto je manje poznat i
u zadnje ga vrijeme sve više otkriva suvremena psihologija te novoeonski sustavi osobnog razvoja, dok odnos prema okolini više naglašavaju religije.

NASTANAK KARME

Postavlja se pitanje kada se karma stvara i tko određuje kakva će ona biti. Karma, naime, odre|uje samu sebe, ona je univerzalan princip od kojeg nitko nije izuzet - prema hindusima niti sam Bog. Karma se stvara u svakom trenutku jer sve što sada činimo imat će posljedice u budućnosti, dobre ili loše, kako po našu okolinu, tako i po nas same. No, kao što sadašnjim djelima stvaramo zalog za budućnost, tako smo nekadašnjim djelima kreirali svoju sadašnju
situaciju. Nekih se djela sjećamo i znamo kada smo ih počinili, ali ima i kreacija kojih se obično ne sjećamo i nismo ih svjesni, upravo zato jer su nastale u nekom drugom vremenu, prostoru i obličju. Sjećanja na takva zbivanja potisnuta su u suptilne dimenzije psihe koje obično nazivamo
podsvijest i nadsvijest. Premda ih nismo svjesni ne znači da se ti događaji nisu dogodili i da za njih nismo odgovorni. Naprotiv, i takvih se zbivanja moguće prisjetiti te steći potpun uvid u karmičke procese koje smo njima izazvali. Riječ je o tome da se karma stvara i u našim
prethodnim egzistencijama koje obično nazivamo prošli životi.

REINKARNACIJA I PROŠLI ŽIVOTI

Uz pojam karme vezuje se i pojam reinkarnacije koji govori o tome da čovjek nije samo fizičko tijelo, nego je on i spiritualno biće (duša, jastvo, atman, transpersonalni centar) koje seli iz jednog tijela u drugo. Duša napušta fizičko tijelo u trenutku njegove smrti i zatim se ponovo utjelovljuje u novom fetusu. Ona se reinkarnira u novom fizičkom obličju, novoj teritoriji, ponekad u suprotni spol, s novim ciljevima, novim osobinama i talentima. Duša je u razdoblju između dvije inkarnacije svjesna svoje prethodne fizičke egzistencije i zbivanja u njoj, kao što je svjesna i svih ostalih života koje je provela u fizičkom tijelu. Svjesna je i svojih postupaka i njihovih posljedica i željet će u svojoj budućoj egzistenciji otplatiti negativnu karmu kako bi stekla slobodu da nesputano realizira svoj kreativni potencijal, odnosno ostvari ciljeve koji su joj u tom trenutku interesantni.
Ključan moment u procesu ponovnog utjelovljenja jest plan budućeg života. Iskustvo je pokazalo da upravo mi sami, na nivou duše te prije svog povezivanja s novim tijelom (prije rođenja), pravimo plan budućeg razvojnog procesa. Sami odabiremo način karmičke otplate. Sami odabiremo novo tijelo, roditelje i teritorij na kojem ćemo živjeti. Nitko nas ne kažnjava, niti Bog, niti bilo koji drugi autoritativni duhovni entitet. Nitko nam ništa ne nameće, svemu odbiremo mi sami. Odabir se vrši unutar datih mogućnosti, sa svim slobodama i ograničenjima koja nam određuje naša karma. Odabir se, doduše, vrši uz konzultaciju s određenim duhovnim bićima koje obično čine naši duhovni vodiči i zaštitnici, ali posljednja je riječ naša. Zato je, kada govorimo o zakonu uzroka i posljedice, veoma važno vremenski ga ne ograničavati jer mnoga sadašnja zbivanja imaju svoje uzroke u prošlim životima, a mi smo osoba koja koja ih je prouzročila i kasnije sama odabrala način karmičke otplate.
Utjecaj prošlih života očigledan je, ako ni u čemu drugome, onda u terapijskim intervencijama koje uključuju rad na uzrocima ljudskih problema. Premda mi ne moramo vjerovati u doktrinu o reinkarnaciji, činjenica je da intervencije nad negativnim životnim modelima usvojenim kroz zbivanja koja ljudi spontano doživljavaju kao prošle živote daju izvanredne rezultate. U tom smislu uopće nije bitno jesu li prošli životi realnost ili ne. Slike, priče i doživljaji koje regresirana osoba opisuje možemo nazvati i maštom, ukoliko koncept reinkarnacije nekome nikako nije prihvatljiv. Bitno je da takve intervencije izazivaju pozitivne promjene u svijesti i ponašanju osobe,odnosno omogućuju ostvarenje željenog cilja. One tako|er omogućuju kontakt s velikim brojem
izuzetno važnih informacija koje posljedicu (problem) povezuju direktno s njezinim uzrokom, sadašnje stanje i zbivanje sa zbivanjima u prošlim životima. Time postajemo svjesni zašto su okolnosti sadašnjeg života takve kakve jesu, znamo što smo i zašto izbrali, znamo koje lekcije moramo naučiti i koji je smisao sadašnjeg zbivanja ili života uopće.
Zapadnjaci teže prihvaćaju ovakve tvrdnje jer ne razumiju zašto se ljudi ne sjećaju svojih prošlih života, ukoliko oni postoje. Razloga za gubitak sjećanja ima više. Na zapadu, kao prvo, ne postoji tradicija vjerovanja u zakon karme i reinkarnacije, odnosno u prošle živote. Kršćanstvo ne prihvaća ovu doktrinu. Znanost je nije dokazala, a i ja na ovom mjestu govorim o doživljaju prošlih života kao o subjektivnom iskustvu. Nije lako prihvatiti nešto što nije vidljivo i opipljivo, za što obično ne postoje nikakvi materijalni dokazi i što zahtijeva znatno proširenje svijesti ili promjenusvjetonazora, pogotovo kada vodeće civilizacijske strukture kao što su znanost i crkva odbacuju ovu doktrinu kao neistinitu. Kad u nekoj civilizaciji vlada neki opći, kolektivni stav, onda su ljudi
skloni prihvatiti ga i živjeti u skladu s njim. Zato mi, čak i ako doživimo neko neobično iskustvo, imamo tendenciju da ga potisnemo, plašeći se reakcije naše okoline. O tome vrlo dobro govori jedna irska narodna poslovica koja kaže - "kad vidite leteću kravu, bolje vam je da zaboravite da ste je ikada vidijeli."
No, glavni razlog gubitka sjećanja na prošle živote nije toliko civilizacijski, već je daleko više psihološki. Sjećanja na prošle živote nalaze se pohranjena u suptilnim dimenzijama naše psihe.
Ona su gurnuta u suptilne dimenzije zato da nas ne opterećuju vezanošću za okolnosti nekadašnjeg života za koje bi se mnogi ljudi čvrsto zalijepili. Većina ljudi na ovoj planeti nije svjesna sebe kao slobodnog, aseksualnog, bezimenog i bezobličnog spiritualnog bića, već je snažno poistovjećena s tijelom i osobom koja trenutno jesu te s ljudima s kojima su bliski i s kojima žive. Međutim, bitan razlog postojanja reinkarnacije jest upravo mogućnost korjenite
promjene, napuštanje starog obličja i starih uloga te preuzimanje novih. Snažna poistovjećenost s jednim obličjem, odnosno dug boravak u jednom tijelu onemogućio bi dušu pri stjecanju najrazličitijih iskustava koje ona želi iskušati i iživjeti. Zato postoje smrt i reinkarnacija - one su, između ostalog, sredstvo koje duši omogućuje potpunu promjenu. Uz takvu promjenu ići će i gubitak sjećanja na prošle inkarnacije. Takva se sjećanja ne nalaze u svjesnom dijelu psihe, nego ostaju zapisana i pohranjena u podsvijesti osobe. Kako bismo se u potpunosti centrirali u novom tijelu i novoj realnosti, novom vremenu i prostoru, mi moramo svoju svijest i pozornost usmjeriti na sadašnjost, a ne se opterećivati i dekoncentrirati stalnim uplitanjem suptilnih impresija, stanja i
raspoloženja koja ne spadaju u sadašnjost i ne vrše konstruktivan i pozitivan utjecaj na naš život. Treba, dakle, živjeti ovdje i sada, centrirati se u sadašnjosti jer je to jedini način da se uspješnoostvare životni ciljevi. No, ponekad je (napredni duhovni praktikanti reći će i prečesto) nužno
ostvariti kontakt i sa suptilnim dimenzijama svijesti kako bismo u njima pronašli uzroke odre|enim karmičkim procesima te napravili intervenciju kojom ćemo izvršiti direktan utjecaj na sadašnja zbivanja. Razlog zbog kojeg se takve intervencije vrše je slijedeći.

PROMJENJIVA I NEPROMJENJIVA KARMA

Neke vidove karme nije moguće mijenjati. Riječ je o fizičkom tijelu u kojem se nalazimo, roditeljima, teritoriju na kojem smo se pojavili, našim talentima i sposobnostima, temperamentu i mnogim drugim ograničavajućim momentima koji su nam jednostavno dati i predstavljaju karmički okvir koji jedino možemo prihvatiti i unutar njega živjeti najbolje što možemo. Tako|er nije moguće mijenjati dharmu, naš životni zadatak ili misiju. Dharmu smo sami odabrali jer smo procijenili da će nam upravo takva misija donijeti najveće ispunjenje i predstavljati način našeg kreativnogsamoostvarenja pa bi stoga bilo apsurdno mijenjati nešto što ima vrlo preciznu namjenu i cilj. Dharmu (ponekad) jedino možemo ispuniti brže, čime stječemo prostor za nova iskustva, ali u
potpunosti je promijeniti ne možemo. No, dobar dio karme je moguće izmijeniti. Koji je to dio, ovisit će o konkretnoj osobi jer je karma izrazito individualna stvar i ne možemo je definirati u brojevima ili postotcima. Tako|er, kada govorimo o promjeni karme, riječ je o određenoj vrsti truda i rada pa osobe koje po tom pitanju ništa aktivno ne poduzimaju svakako nisu u istoj poziciji kao i ljudi koji intenzivno rade na svom karmičkom čišćenju. Evo što je to što se aktivnim pristupom karmičkom procesu dade učiniti.

VANJSKA DIMENZIJA KARME

Rekli smo na početku ovog članka da karma ima svoju unutrašnju i vanjsku dimenziju. Vanjska se tiče konkretne fizičke ili materijalne otplate karmičkog duga jer se iza loše karme redovito krije neki oblik nasilja kojeg je osoba izvršila nad sobom ili drugima, bilo ono fizičko, emotivno, mentalno ili duhovno. Stoga će proces karmičke otplate morati uključiti pozitivnu kompenzaciju počinjenih djela jer će nam se u protivnom karma vraćati na direktan način, što može po nas biti prilično destruktivno. Dakle, ako smo nekada fizički zlostavljali druge, prema zakonu akcije i reakcije sada bi drugi nas trebali fizički zlostavljati na isti način i u istoj mjeri. No, zakon karme nije destruktivan. On nije konstruiran tako da se nasilje vraća nasiljem, koje pak rađa novo nasilje
i stvara začarani krug iz kojeg nema izlaska. Zato ljudi uvijek imaju priliku da na konstruktivan način vrate karmički dug tako što će sada fizički pomagati drugima na način suprotan nekadašnjem nasilju. Time je moguće izbjeći takozvanu "bumerang karmu" koju bi rijetko tko uspio izdržati na pozitivan način. Naravno, ukoliko ne želimo vanjski, fizički dio karme odraditi na konstruktivan način, bumerang ćemo teško izbjeći.

UNUTARNJA DIMENZIJA KARME

Karmičku otplatu suprotnom pozitivnom aktivnošću istovremeno mora pratiti i rad na unutarnjoj dimenziji karme. Ovo je izuzetno važan dio karmičkog procesa jer praksa pokazuje da je pri stvaranju karme psihološki moment primaran, a odnos prema okolini (negativno djelovanje) sekundaran. Naša unutarnja stanja odražavaju se na vanjsku realnost, čak štoviše, ona stvaraju vanjsku realnost. Ljudi postupaju u skladu s unutarnjim stanjima, ona ih potiču na određene postupke koji kasnije podliježu zakonu akcije i reakcije. Naše misli i osjećaji stvaraju naše životne okolnosti time što direktno određuju naše ponašanje i postupke. Mi kreiramo vlastitu realnost i uzroci svih naših problema su u nama. Tako je djelovanje posljedica, a unutrašnje stanje uzrok.
Ako smo ljuti i nismo u stanju kontrolirati ljutnju, vjerojatno ćemo postati agresivni i počiniti neko destruktivno djelo. Ono će nam se jednog dana vratiti u vidu nečije agresivnosti usmjerene prema nama, a da je mi možda ničim nismo izazvali. Tada ćemo se pitati zašto nam se tako nešto doga|a i nećemo biti u stanju povezti naše nekadašnje ponašanje s trenutnim zbivanjem. Kada konačno povežemo posljedicu s njenim uzrokom, morat ćemo otići još dalje i pronaći razlog svojoj ljutnji. Razlog je uvijek u nekom obliku negativnog odnosa prema sebi. Na primjer, ako mislimo o sebi da smo nedovoljno sposobna osoba i dozvoljavamo svome šefu na poslu da nas tlači, iskorištava ili ponižava (ne reagirajući na sve to), sasvim je sigurno da ćemo u sebi akumulirati nezadovoljstvo koje će s vremenom prerasti u ljutnju. Ta će ljutnja kad tad pronaći svoj ventil u nekom obliku agresivnog ili destruktivnog ponašanja. No, sve što tada učinimo drugima vratit će nam se istim nazad, jednako kao što se ono što smo čitavo vrijeme činili sebi odrazilo na našu okolinu.
Jasno je, dakle, da negativna djela imaju korijen u negativnim unutrašnjim stanjima koja proizvodi naš negativan odnos prema sebi. Tako|er je vidljivo da se negativna djela vraćaju u skladu s principom akcije i reakcije. Proces karmičkog čišćenja mora uključiti konkretno izravnavanje računa suprotnim pozitivnim djelovanjem. Time otplaćujemo vanjski dio karme, ukidamo potrebu da sada netko zlostavlja nas te stječemo određenu količinu slobode jer ona više nije ograničena našim dugom. No, postavlja se pitanje što ćemo učiniti s negativnim odnosom prema sebi koji je i prouzročio kasnija negativna djela. Ukoliko ne promijenimo taj odnos, klica negativnosti će i dalje tinjati u nama, prijeteći da ponovo proizvede negativnu akciju koja će nas karmički opteretiti.

Znanje