Ne samo da su istraživanja pokazala kako većina roditelja ne voli tući djecu nego su stručnjaci i dokazali kako batine nisu djelotvorne. U suprotnosti sa ovim jeste činjenica da gotovo 75% roditelja poseže za batinama kao prvim vidom disciplinske kazne. Da li batine treba zabraniti zakonom?
 
Negdje blizu vas neko upravo tuče svoje dijete. Istraživanja sprovedena u Velikoj Britaniji pokazala su kako se čak 94% četverogodišnjaka kažnjava fizički - gotovo polovina njih i više od jednom sedmično. Istim istraživanjem utvrđeno je kako je više od 75% jednogodišnjaka dobilo batine u prvoj godini svoga života! Ipak, gotovo 75% roditelja koji su bili obuhvaćeni ovim istraživanjem tvrdilo je kako se osjećaju užasno nakon što istuku dijete, a samo jedan od pet ispitanih roditelja smatra kako su batine djelotvoran način da svoje dijete naučite da razlikuje dobro od lošeg ponašanja. Drugim riječima, roditelji ne vole tući djecu, pa čak ni ne vjeruju u efikasnost batina. Ali, sa druge strane, zar upravo batine ne daju najbrže rezultate? Ako je dijete "poludjelo" i ne želi da sluša racionalna objašnjenja, ili da sarađuje, zar batine nisu jedina mogućnost? Nisu, kaže sve veći broj stručnjaka koji se bave odgojem djece. Istina je da ćete postići trenutni rezultat - batinama ćete dijete trenutno smiriti. Međutim, ispitivanja su pokazala kako će prve sljedeće prilike dijete uraditi istu stvar zbog koje ste ga istukli. Dječiji psiholozi tvrde kako djeca nisu u stanju odgovoriti na pitanje zašto su fizički kažnjena. Istučete li dijete koje vam se otrgnulo na ulici, ono će se sjećati batina ali neće naučiti lekciju o sigurnosti, što je bila vaša namjera.
 
Apeli da se batine stave van zakona više ne dolaze od male grupe liberalnih roditelja (ili onih koji nemaju djecu). Ovo je postalo internacionalno pitanje. U deset evropskih država djecu od batina štiti zakon, a ispitivanja provedena u Evropi su utvrdila kako bi čak 58% građana onih zemalja u kojima zakon ne postoji podržalo njegovo donošenje, sve dok bi se zakonski zaštitili roditelji koji pribjegavaju tome da ponekad vrlo blago lupe svoje dijete.

"Razumno kažnjavanje"  -  Najveći problem sa zakonom jeste dio u kojem se govori o "razumnom kažnjavanju", koje je, za razliku od ozbiljnog fizičkog zlostavljanja, dozvoljeno. Ovi pojmovi su, kako je utvrđeno, vrlo individualni. Mnogo je roditelja koji stalna fizička kažnjavanja djece smatraju normalnom odgojnom mjerom, a ne prijestupom. Osim toga - kako propisati dozvoljenu jačinu udarca? Sasvim ispravan argument u ovakvim raspravama jeste kako zakon ne dozvoljava da se "razumno" fizički kazni odrasla osoba. Udariti odraslog je kažnjivo. Zašto isto tako ne može biti i sa djecom? Jedini logičan, ali i strašan odgovor jeste taj da su djeca ranjivija i da ne mogu uzvratiti.

Međutim, šta uraditi ako su batine zaista jedina stvar koja vam je preostala? Biti roditelj nije jednostavno i ponekad svako od nas mora "pući". Najnoviji priručnici za pomoć roditeljima kažu kako je osnovna stvar napraviti razliku između discipliniranja i kažnjavanja. Pozitivan odgoj usredotočuje se na dobre stvari: nagradu za dječije ponašanje koje odobravate, čak ako se radi i o najmanjim stvarima. Djeca vole kada im se poklanja pažnja, tako da će se truditi da vam ugode vide li da im se to "isplati". Naravno, stvari se neće promijeniti preko noći, ali se upornošću zasigurno može promijeniti ponašanje djeteta. Pokušajte pažnju odvući od onih stvari koje vam smetaju, naročito od onih koje dijete još uvijek nije ni uradilo (prepoznajete li rečenicu "ako to uradiš, dobit ćeš batine"?).
 
Kada dođe do prelomnih trenutaka u kojima osjećate kako će neko nastradati, psiholozi savjetuju kako je najvažnije pokušati stvoriti vakuum između sebe i djeteta, što praktično znači ili se potpuno odvojiti od djeteta ili pokušati da ne budete nasamo sa njim. Sa jako malom djecom u ovom slučaju presudno je imati nekoga ko vas barem na petnaest minuta može zamijeniti i stvoriti vam vrijeme tokom kojeg se možete ohladiti. Ako ova mogućnost ne postoji, pokušajte stres isprazniti zajedno sa djetetom. Fizičko pražnjenje ne moraju biti batine, možete pokušati da mu predložite zajedničku igru žmire, ganje, skakanje ili da se igrate lavova i ričete sve dok bijes ne iscuri. Druga mogućnost jeste da se spremite i izvedete ga u park ili na igralište.
 
Stručnjaci preporučuju time out. Međutim, šta sa situacijama u kojima se dijete baca po podu supermarketa dok se svi okreću i gledaju za vama i to zato jer mu ne želite kupiti ono što traži? Većina stručnjaka slaže se kako je dijete u tim slučajevima najbolje ignorisati. Kao i sve one koje zabavlja vaša predstava. Naravno, potrebno je uvijek ga imati na oku, ali se možete udaljiti par metara od mjesta na kojem se dijete ukopalo, a kada već dođe do vodoskoka suza ili zvukova neizdrživih ljudskom uhu, možete se vratiti, uzeti u ga naručje i pokušati mu objasniti zašto ne može dobiti ono što želi. Jednom će sigurno prestati. Međutim, morate imati dovoljno živaca i biti spremni da sve može trajati i sat vremena. A iako je ovo jedna od najgorih mogućih situacija, nemojte izbjegavati tu prodavnicu ubuduće. Djetetu šaljete loš znak - mislit će ili da vas je pobijedilo, ili da probleme treba rješavati tako što im se okreću leđa.
 
Kada se radi o djeci starijoj od tri godine, većina stručnjaka preporučuje tzv. time out - djecu treba poslati u odvojenu sobu, ili ih izdvojiti na neko određeno mjesto jedno vrijeme. Pritom ne zaboravite klečanje na kukuruzu. Suština nije u tome da dijete pati, nego da mu se da do znanja da je njegovo ponašanje loše. Osim toga, to će i vama dati nekoliko trenutaka u kojima se možete sabrati. Stručnjaci preporučuju da se ova kazna ograniči na najviše deset minuta, odnosno na onoliko minuta koliko dijete ima godina. Ova metoda poslat će poruku kako ne želite tolerirati ponašanje na koje ste ga ranije upozorili, ali daje vremena i djetetu da shvati o čemu se zapravo radi. Također se preporučuje da ovu vrstu kazne ponavljate svaki put kada se radi o istoj ili sličnoj grešci. Ako ga natjerate da stalno ide u ćošak, to će mu na kraju dosaditi.
 
Vrlo djelotvorne su i strategije oduzimanja igračaka ili privilegije (gledanje TV-a, igranje igrica i sl.). Međutim, ako se već odlučite na ovako nešto, nakon prve prijetnje sprovedite svoje namjere u djelo i ostanite dosljedni. U suprotnom - nema pobjednika. Mada je dijete dobilo ono što je htjelo, poslali ste poruku kako će isto tako biti i sljedeći put.

Ponekad je jako važno shvatiti kako postoje stvari oko kojih se i ne vrijedi zamarati. Najbolja taktika za pojedine situacije je, kažu stručnjaci, jednostavno ne gledati. I sačuvati snagu za ona pitanja koja su istinski važna. Naravno da će jako mnogo roditelja reći kako su već sve ovo probali i kako ništa nije uspjelo. S tim da je ovakva izjava najčešće pretjerivanje. Ne možete očekivati da će nakon deset dana promjene taktike dijete naučiti kako da se ponaša u životu.

Roditeljstvo je nešto što ne traje deset dana, već cijelog života. Ako na kraju i istučete dijete - ne zaboravite kako to nije kraj svijeta. Najvažnije je shvatiti gdje se desio lom i pokušati ponovo. Na kraju krajeva - i vi ste samo čovjek. A djetetu ne škodi da nauči i tu važnu lekciju.





Za djecu ispod pet godina:
 
*pokušajte se odvojiti od djeteta - čak i najmanja udaljenost može pomoći,
*nazovite nekoga koga vaša obezglavljenost neće šokirati - razgovor smiruje,
 *preusmjerite energiju - istucite jastuk ili iscijepajte stare novine, pazeći da vas dijete pritom ne vidi i da se ne povrijedite,
 *probajte sa taktikom pražnjenja - odvojite dijete od toga što radi i kanališite bijes time što ćete plesati uz njegovu omiljenu kasetu,
*pokušajte mu preusmjeriti pažnju na nešto drugo - čitajte mu ili pjevajte sa njim,
*odvojite dijete od onoga što vas je iznerviralo - šara po zidovima -> izvedite ga napolje,
*ponekad popustite - razmislite da li se samo radi o tome čija će biti zadnja; želi samo da jede - pustite ga!


Za djecu preko pet godina:

*pokušajte sa time outom, ili se zatvorite u drugu prostoriju na deset minuta,
*dovoljno su odrasli da shvate kako "ne" znači "ne" - ponavljajte im to, ali mirno, ne dozvolite da vas izbace iz takta,
*pokušajte ih odvojiti od onoga što vas živcira - ako razbacuju igračke, oduzmite im ih i recite da će se moći ponovo igrati tek kada se smire.
*kako djeca rastu, ukidanje privilegije ima više smisla, neka prvi na udaru budu džeparac ili TV.


Kako ostati miran?

~Prihvatite kako su neki stadiji razvoja djeteta jednostavno takvi. Naprimjer, djeca do tri godine zaista znaju biti teška. Ne krivite sebe kako ste loša majka - vi ste jednostavno zasićeni i frustrirani, a to se dešava svakome. Uvijek krivite ponašanje, a ne dijete. Ne mrzite dijete zato jer je zločesto. Vaše dijete vas voli i vi volite njega, radi se o ponašanju koje je neprihvatljivo. Zar se ista stvar ne dešava i sa odraslima?

~Nagradite svako dobro ponašanje - to uvijek pali. Ne govorite im uvijek da su zločesti, naviknut ćete ih i ubijediti ih u to. Radije ih hvalite kada su dobri. Djeca vole vašu pažnju.

~Ako ga istučete, ne izvinjavajte mu se i ne uzimajte ga u naručje ma kako vam teško bilo. Djeca pamte i primjenjuju taktike koje nauče. A ta je jedna od najgorih.

Iz milošte - ''mirko''

Meni je jedna žena-psiholog-rekla da joj je jedino taj ''mirko''pomogao da vaspita dete. 

Naravno da decu ne treba tući, ali postoje situacije kada jedino "mirko" može da smiri situaciju, kada je dete malo i kada  se racionalno objašnjenje zašto ne treba da radi to što je uradilo, a što zaslužuje kaznu, ne pokaže delotvornim. Međutim, to ipak ne trebaju biti batine u klasičnom smislu, već ono, narodski rečeno, "po turu".

Ipak, svakako treba izbegavati te situacije što je moguće češće. Najefikasnija kontrola detetovog ponašanja postiže se kažnjavanjem i nagrađivanjem: uskratiti mu nešto ili mu onemogućiti da postupa kako želi onda kad prekrši neko pravilo, odnosno nagraditi ga kada se ponaša u skladu sa onim čemu je učeno. Naravno, ne treba ovo shvatati bukvalno, pa obasipati dete poklonima ili nekim drugim materijalnim stvarima (što vodi najčešće u razmaženost i/ili u bahatost); ponekad je pohvala, pokazivanje ponosa detetom koje je dobro i poslušno, sasvim adekvatan način nagrađivanja.

bila preobimna tema na temu... al' ne mari

da valjaju, ne bi ni izlazile iz raja te batine 

Zašto kažnjavanje ne funkcioniše?

“Kažnjavanje može da učini da se povinujemo naređenjima koja su nam data, ali će nas, u najboljem slučaju, samo naučiti poslušnosti prema autoritetu, ne i samokontroli koja nam poboljšava samopoštovanje.”Bruno Betelhajm

Jedno od najvećih prosvetljenja dobijeno u psihološkim eksperimentima, jeste otkrivanje jednog od nekoliko osnovnih zakona prirode u psihologiji, a uključuje kažnjavanje laboratorijskih pacova. Prvo uspostavite rutinu, zainteresujete pacova da pritiska polugu (povremeno ga potkrepljujući). Nakon uspostavljanja rutine, oslobodite polugu svih stvari koje mogu zainteresovati pacova i pacov će pritisnuti polugu 100 puta (u početku mnogo češće, a kasnije sve ređe) pre nego što odustane i izgubi interes. Na takav način stvarate interesovanje za pritiskanje poluge koje je merljivo: 100 pritiska do potpunog prestanka.

Sada, umesto da ništa ne radite nakon uspostavljanja rutine, vi kaznite pacova za pritiskanje poluge (na primer, šokirajte ga naelektrisavanjem poluge), a onda je oslobodite svih bitnih stvari kao i ranije. Neko vreme, pacov izbegava polugu, isto kao što i mi izbegavamo lampu koja nas je pecnula. Nakon nekog vremena, veza između šoka i poluge nestaje i pacov ponovo isprobava polugu i vidi da više nema šoka, ali kao i ranije da nema ni potkrepljenja. Koliko će puta pritisnuti polugu? Sto, isto kao i ranije. Samo ovaj put, u početku polako sa više pažnje, a onda brže, i na kraju se sužava do potpunog prestanka.

Na osnovu ovog fenomena možemo se osloniti na to da kazna ne menja sklonost ka upuštanju u kažnjivo ponašanje. Umesto toga, ona čini da osoba ili pacov žele da izbegnu izvor kazne. Čim dete uvidi da ga više ne posmatraju (čim se situacija učini na neki način drugačijom), sklonost ka upuštanju u ponašanje će se obnoviti. Kažnjena deca, rade ono za šta su kažnjena samo iza roditeljskih leđa, ili čim krenu na fakultet. Naravno, totalitarna država se uvek može pobrinutni da se osoba u svakom trenutku oseti posmatranom i da na taj način trajno istrebi neželjeno ponašanje, ali pod okriljem anksioznosti, zatupljenosti i mržnje (emocija koje kazna izaziva). Pa čak i tad, sklonosti (ili želja) da se pristupi ponašanju se neće promeniti.

Ponekad naravno, kazna je neophodna, kao kada želite da zaustavite dete da pretrčava ulicu. Ali ako želite da se to zadrži, moraćete da potkrepite ponašanje koje se suprotstavlja istrčavanju na ulicu (a to je zaustavljanje i čekanje zelenog svetla). Ne možete se osloniti samo na kaznu, inače će vaša deca pretrčavati ulicu kada vi niste sa njima.

Zašto onda kažnjavamo decu? Postoje dva glavna razloga za to. Prvi je što nam izgleda kao da kazna funkcioniše čak i ako to nije slučaj. Zato što su deca poslušna u našem prisustvu, mi lako poverujemo da će takva biti i u našem odsustvu. Međutim, kazna stvara učtivost, ne moral. Dakle, inhibirana, poslušna deca nenamerno potkrepljuju roditeljsko kazneno ponašanje glumeći poslušnost (za one tipove roditelja koje poslušnost potkrepljuje).

3Drugi važan razlog zbog koga kažnjavamo decu je zato što smo ljuti na njih. Ljutnja je emocionalno stanje koje biva potkrepljeno nanošenjem štete objektima ljutnje. Nekontrolisano i neposlušno dete svakoga će u nekom trenutku naljutiti, ali većinu ljudi naljutiće u većini vremena. Kažnjavanje ih rasplače ili uznemiri, suze i uznemireni izgled su potkrepljenje za bes roditelja. (Za većinu roditelja nanošenje previše štete detetu bilo bi neprijatno.) Da nismo zaslepljeni besom, znali bismo da naša ljutnja prema deci stvara njenu konstruktivnu primenu, umesto pravljenja da nismo ljuti i puštanja da se želja za kaznom izgubi. Umesto toga, mi zavaravamo sebe mišlju da nismo ljuti na svoju decu, već da ih samo usmeravamo, a onda uživamo povređujući ih svojim kaznama bez osećanja krivice kada prepoznamo da uživamo u tome.

Izvor: PsyBlog
Prevod i adaptacija: Katarina Mladenović

Roditelji koji tuku djecu ne rade to zbog pedagogije nego pražnjenja svog sadizma. 

koliko je lose kaznjavanje.... toliko je lose i nagradjivanje....
posebno sa novcem....

kada dijete kaznjavas batinom...dijete izgubi sigurnost..u roditelja..i povjerenje..
a i poprimi strah ...i mnoge stvari koje bi moglo da odradi dobro...
ne smije ni da ih zapocne... od straha.. da ne pogresi i da bude kaznjeno....

treba ponekad prutic koristiti...
da zna sta je to....i da postuje prutic...i onog ko ga moze uzeti u ruke...
i svicnuti ga po njegovoj maloj guzicici...

ali ne za svaku glupost ....djeca su takva...nestasna i nemirna...
pa i mi odrsli pravimo  razna sranja...pa i ona shodna djecurliji ..a kamoli neko djetesce....

a sto se tice nagradjivanja...
i to je lose...zato sto dijete poprimi misao..da za sve sto uradi treba da bude nagradjeno....
pa posle imas problem...jer nece namjerno da ispunjava svoje svakodnevne obavezice...
i znaju da se svete na tj nacin...jednostvnim odbijanjem poslusnosti ...nece pa nece...dok mu se ne plati....
ili dok ga se ne nagradi....

a niko za sve sto uradi ne moze biti placen i nagradjen....
ako to dijete ne shvati....
moze i nagrada biti jednako losa za njega...kao i batina....

Rekao čovjek sve na tu temu:

Treba tuci decu.
Deca koja se ne tuku u velikoj meri postaju idioti.