Pozdrav za sve clanove foruma .  Ja sam ovdje relativno novi i zanima me da li ima clanova koji se zanimaju za okultnu i misticnu stranu treceg rajha?

Procitavsi nekoliko knjiga ja sam se veoma zainteresovao za tu tematiku pa se nadam da cu naci ovdje jos istomisljenika.

Evo da vas malo zainteresujem :

Jedan stari feljton iz NIN-a :


Slike iz budućnosti

Hitler - Čovek Čudnih sposobnosti

      Osmi je novembar 1939: članovi "Stare garde" - ljudi koji su aktivno podržavali nacionalsocijalizam još od prvih dana - okupili su se u minhenskoj Pivnici.  Uprkos napetosti izazvanoj nedavnim početkom rata, bilo je to veselo društvo.  Okupili su se da bi proslavili šesnaestu godišnjicu minhenskog puča započetog u Pivari.  Proslava unapred najavljena u nacističkom kalendaru bila je još jedna prilika za držanje govora, ispijanje krigli piva i sećanje na stare dane.  Vrhovni funkcioneri partije su bili prisutni - u skladu sa protokolom - nezavisno od toga jesu li učestvovali u pokušaju puča 1923, ili ne.  Spekulisalo se o tome hoće li se pojaviti i sam Hitler.  Prethodnih godina redovno je dolazio na tu proslavu, ali ovog puta ni radio ni štampa nisu zvanično najavili njegov dolazak.  Upućeni nacisti pripisivali su to novonastalim, ratnim uslovima, i bili su u pravu, jer se Hitler zaista i pojavio i održao jedan od svojih uobičajenih govora.
       Ipak, nije sve bilo baš kao i obično.  Samo mesec dana pre ove proslave, pošto su nemačke armije pregazile Poljsku, nacistička štampa počela je da se puni naslovima koji su govorili da je njihova zemlja "voljna da uspostavi mir".  Mnogi Nemci poverovali su u tu volju, i premda je odgovor saveznika bio u najmanju ruku hladno odbijanje, vladalo je opšte uverenje da će rat biti gotov do Božića.  Najzad, uzrok izbijanja neprijateljstava, Poljska, bukvalno je prestao da postoji.  Ovo uverenje podgrevala je i zvanična nacistička propaganda.
       No, iz nekog svog razloga, Hitler je iskoristio ovu priliku da stavi tačku na taj optimizam.  Svoju publiku upozorio je da njihovoj otadžbini predstoji dugi rat.  Geringu je - otkrio je to prvi put javnosti - naredio da obavi pripreme za rat koji bi trajao najmanje pet godina.  U klimu koja je vladala u tom trenutku govor se nikako nije uklapao.  Uostalom, nastup je bio prilično kratak - mnogo kraći nego što je to obično bio ranije.  Hitler je, takođe, postupio suprotno svom običaju da se posle govora zadrži još neko vreme i porazgovara sa starim drugovima o dobrim starim vremenima.  Tri minuta pre devet, on i njegova pratnja napustili su Pivnicu.
       Devet minuta posle devet, eksplodirala je bomba postavljena tačno iza govornice, ubivši sedam i ranivši šezdeset i tri čoveka.  Sala je bila potpuno uništena.  Mesto na kojem je Hitler stajao ostalo je zatrpano dva metra debelim slojem ruševina.  Da je ostao, ni u kom slučaju ne bi preživeo.
     
       SAMO DVE NEDELJE KASNIJE, 21.  novembra, nemačka javnost saznala je da je Gestapo uhvatio atentatora.  Prema Himlerovim rečima, bio je to tridesetšestogodišnji Georg Elzer (Georg Elser), iza koga je, navodno, stajala britanska obaveštajna služba.  Ali izvestan broj ljudi takve izjave nije mogao da prihvati tek tako.  Tako je, na primer, Vilijem Šajrer (NJilliam Shirer), koji je u to doba bio dopisnik mreže CBS iz Berlina, u svoj dnevnik pod datumom 9.  novembar zapisao: "Niko još ne zna ko je to učinio.  Nacistička štampa vrišti kako su to bili Britanci, engleska obaveštajna služba! Optužuju čak i Čemberlena (Chamberlain)! Većini nas to, međutim, miriše na još jednu 'Paljevinu Rajhstaga'. " Više od dvadeset godina kasnije (1960), pišući svoje delo Uspon i pad Trećeg rajha, Šajrer je ponovio iste sumnje.  Istoričar Alen Bulok (Alan Bullock) je još sigurniji u to: "Atentat na Hitlera," tvrdi on, "organizovao je Gestapo kako bi povećao Hitlerovu popularnost. " U svojoj knjizi Studija jedne tiranije (1952) Bulok opisuje kako je Elzer doveden iz koncentracionog logora Dahau i kako mu je obećana sloboda ako ugradi bombu u potporni stub blizu kojeg je Hitler trebalo da stoji.  Uz paklenu mašinu nalazio se i jedan satni mehanizam, ali samo zato da bi cela stvar izgledala ubedljivije, budući da nije bio povezan sa upaljačem.
       Bez sumnje, to je jedna veoma zanimljiva teorija, ali znatno manje pouzdana nego što je Bulok mislio.  U stvari, tajna podmetanja bombe nikada nije do kraja osvetljena.  Ozbiljnije preispitivanje tvrdnje da je Elzer bio samo oruđe u rukama nacista ukazuje na izvestan broj nedoslednosti.  Tako, na primer, izgleda da ni sam Hitler nije bio obavešten o zaveri! Kada je u vozu, na putu za Nirnberg, saznao da je došlo do eksplozije, oči su mu zasjale od zadovoljstva.  "Sada sam zadovoljan! Činjenica da sam napustio pivaru ranije nego obično potvrda je Proviđenja da odobrava moje ciljeve!" Teško da je to moglo biti mišljenje čoveka koji je već znao da će do eksplozije doći! No, možda je to bila tek jedna od njegovih predstava jer, ne smemo zaboraviti: Hitler je bio dobar glumac.
     
       U TO DOBA, međutim, ali i kasnije, postojali su ugledni i pouzdani svedoci koji nisu sumnjali u to da je zavera zaista postojala.  Hans Gizevius (Hans Gisevius), bivši funkcioner pruskog ministarstva unutrašnjih poslova, čovek koji je sa jednakim prezirom gledao i na Hitlera i na Himlera, svedočio je na suđenju u Nirnbergu da je bio uveren da nacisti nisu bili umešani u zaveru.  Ovo je interesantno svedočenje, budući da dolazi od čoveka koji je imao sve razloge da svoje stare dušmane proglasi gomilom spletkaroša.  General SS-a Valter Šelenberg (NJalter Schellenberg) otišao je čak korak dalje tvrdeći u Nirnbergu da je čitao zapisnike sa saslušanja na kojima je Elzer bio prvo drogiran, a zatim hipnotisan.  Oni su ga, kao i saslušanja koja je lično obavljao, uverili da pokušaj atentata nije bio varka.  Na takav zaključak navodi nas i logika.  Je li "verni Hajnrih", kako je Hitler nazivao Himlera, zaista bio u stanju da rizikuje život čoveka kome je dugovao sve? Jer, čak ako je zavera i bila varka, Hitler je ipak održao svoj govor stojeći samo pola metra daleko od prave bombe.  A ako je, kako navodi i Bulok, Hitler bio neobavešten o lažnoj zaveri, kako su mogli da ga navedu da govori kraće nego obično i da odmah potom napusti salu, što mu, takođe, nije bio običaj? Hitlerova tvrdoglavost bila je opštepoznata stvar.  Nigde nije zabeleženo da je izmenio makar jednu svoju odluku kada bi je jednom doneo.
       Pa čak i ako se saglašavamo sa svedočenjima Gizevijusa, Šelenberga, a i samog Elzera, koja nas upućuju na to da je pokušaj atentata bio pravi a ne montiran, još uvek se suočavamo sa okolnostima koje su, najblaže rečeno, čudne.  Himlerov pokušaj da u zaveru uplete britansku obaveštajnu službu možemo smatrati oportunizmom.  Ali, šta reći za raspored kojeg se Hitler uvek držao? Zašto je, suprotno običaju, otišao ranije? Radi li se tu o pukoj koincidenciji? Ili, kao što je on sam tvrdio, tu treba tražiti prst Proviđenja?
       Ili se radilo o nečem drugom?
       Postoji još jedno objašnjenje, koje zvanični istoričari bezobzirno ignorišu: Hitler je posedovao moć prekognicije.  Tačnije, bar u određenoj meri, mogao je da predvidi budućnost.
       Uverenja da vidovitost postoji bilo je i pre 1939.  godine.  Vidovitost je bila važan aspekt proučavanja društava za fizička istraživanja još od 1882.  godine u Velikoj Britaniji, odnosno od 1885.  u Sjedinjenim Državama.  Statistička analiza fenomena započeta je godine 1933, kada je doktor DŽ.  B.  Rajn (J.  B.  Rhine), tadašnji načelnik Odseka za parapsihologiju Djuk univerziteta u Severnoj Karolini (Duke Universitdž, North Carolina), započeo seriju eksperimenata sa subjektom Hjubertom Pirsom (Hubert Pearce).
       Danas su Rajnovi metodi dobro poznati.  On se tokom svojih eksperimenata služio specijalno načinjenim špilom karata.  "Zenerov špil", kako su karte nazivane, sastojao se od karata na kojima je bio naslikan jedan od pet emotivno neutralnih simbola - kvadrat, krug, niz talasastih linija, krst i zvezda.  Od subjekta je traženo da pogodi koja je karta sledeća pod uslovima koji su isključivali upotrebu bilo kojeg od pet čula.  Broj pogođenih karata onda je upoređivan sa brojem slučajnih pogodaka koji su se mogli očekivati.
     
     
       DO JUNA 1939, posle šestogodišnjih eksperimenata, oprezni doktor Rajn došao je do zaključka da je prikupljeno "toliko dokaza da je neophodno sačiniti nove, alternativne hipoteze ukoliko se ne želi da prekognitivna ESP postane ustaljeni fenomen".  Dve godine kasnije, 1941, njegove zamisli dobile su nezavisnu podršku iz Londona, gde je doktor DŽilbert Sol (Gilbert Soal) izveo seriju strogo kontrolisanih eksperimenata sa izvesnim Bejzilom Šekltonom (Basil Shacketon).  Solove metode bile su veoma slične Rajnovim, s tim što je on umesto Zenerovog špila koristio špil karata na kojima su bile naslikane životinje.  Uz svu kontrolu, Šeklton je postigao uspeh znatno veći nego što bi to bio slučaj da se radilo o čistoj slučajnosti.  Čak i deset godina posle eksperimenta, kritičari su mogli jedino da tvrde da je u pitanju bila prevara.  No, Solova reputacija ozbiljnog naučnika bila je i više nego dovoljna da isključi takvu mogućnost.
       Laboratorijski eksperimenti sa prekognicijom su nastavljeni.  Obavljaju se i danas.  Prikupljeno je dovoljno dokaza u prilog postojanju prekognicije - bar isto toliko koliko postoji dokaza o postojanju kosmičke radijacije, na primer.  Pa ipak, količina dokaza je malo uticala na javno mnjenje.
       Tako je, na primer, jednom bivšem službeniku Admiraliteta izložena teorija o Hitlerovim prekognitivnim moćima.  "Ali, Hitler nije mogao da bude vidovit", protestovao je on, "inače ne bi činio greške koje je činio - u stvari, u tom slučaju bi dobio rat. " Primedba, bez sumnje, stoji, s tim što ne uzima u obzir način na koji prekognicija funkcioniše.  Ukratko, pre nego što počnemo da donosimo bilo kakve zaključke, moramo znati šta jedan "vidovnjak" može a šta ne može da učini.
       Testovi sa kartama mogu očaravati parapsihologe, ali za običnog čoveka (kao i za one koji učestvuju u njima) glavni problem statističkih ispitivanja jeste kako suzbiti dosadu koja se neminovno tokom njih javlja, budući da u tim slučajevima ESP sposobnosti znatno opadaju.  U suštini, ti testovi mogu da pruže uvid u sposobnosti predviđanja tek u određenoj meri.  Ipak, oni su korisni zato što potvrđuju sa stopostotnom sigurnošću dve činjenice: 1) bez ikakve sumnje moguće je videti - bolje reći, osetiti - budućnost; 2) čak ni najsposobniji subjekti testova nisu sasvim precizni.
       Najnovija sovjetska istraživanja ukazuju na to da nivo mogućnosti ESP opada i raste u zavisnosti od Mesečevih mena - u najmanju je ruku čudno da veštice već vekovima veruju u nešto za šta im je nauka tek u poslednje vreme dala potvrdu.
       Postoje dva pristupa istraživanju fenomena ESP - kvantitativni i kvalitativni.  Do sada smo se bavili samo onim kvantitativnim, tačnije dugim, dosadnim nizom statističkih testova sprovedenih u laboratoriji.  Ali kvalitativni pristup, koji se bavi manje pouzdanim, a ipak daleko spektakularnijim, aspektima individualnog iskustva sa ESP može se pre povezati sa onim čime se trenutno bavimo, a to su Hitlerove sposobnosti na tom planu.  Postoje praktično hiljade vidovnjaka koji nikada nisu prošli kroz test sa kartama.  Postoje čak i neki od njih čije sposobnosti ne dolaze u sumnju, i koji su se tom testu podvrgli - ne pokazavši nikakve osobite rezultate.  Naučnici danas, premda oklevajući, priznaju da tako osetljivi talenti nisu uvek skloni da sve svoje sposobnosti ispolje u laboratorijskim uslovima.
       Neki istraživači smatraju da vidovnjaka, u stvari, ima mnogo više nego što bismo mogli i da pomislimo.  Jedan od primera koji navode kao dokaz jeste i činjenica da je bar dve stotine ljudi predvidelo katastrofu koja se 1966.  godine dogodila u Aberfanu u Velsu.  Ono što se tamo dogodilo ostavilo je trajan trag na svesti Britanaca.  U 9 i 15 sati ujutro, 21.  oktobra 1966, pola miliona tona teško brdo šljake koje je nadvisivalo ovo malo selo u južnom Velsu obrušilo se, uništavajući na svom putu jednu školu, red kuća i farmu.  Od 144 žrtve ove katastrofe, 116 su bila deca.
       Čak je i jedna od malih žrtava predvidela ono što će se dogoditi.  Dve noći pre nesreće, mala Eril Mej DŽons (Erdžl Mai Jones) sanjala je kako "nešto crno" prekriva njenu školu.  Ali, kako je rekla svojoj majci, nije se uplašila smrti, jer će "biti sa Piterom i DŽun", dvoje njenih drugova iz odeljenja.  Danas telo Eril Mej leži pokopano između tela Pitera i DŽun.
       Od dve stotine subjekata koji su tvrdili da su bili u situaciji da predvide nesreću, samo je šezdeset njih ozbiljno ispitano na naučnoj osnovi.  Od tih šezdeset, kako je ustanovio londonski psihijatar DŽ.  S.  Barker, u dvadeset dva slučaja postojala su bar četiri svedoka koja su mogla da potvrde navode subjekata.  Dvoje je čak svoje vizije i zapisalo pre tragedije - bio je to neoboriv dokaz, i još jeste - ukoliko je uopšte potrebno dalje dokazivati postojanje prekognitivnih sposobnosti.
     
       TRAGEDIJE PRIVLAČE VIZIJE budućnosti kao što magnet privlači metalne opiljke.  Broj ljudi koji su "znali" da će "Titanik" potonuti pre nego što se to zaista i desilo zaista je neverovatan.  Jedan pisac, Morgan Robinson, predvideo je brodolom čitavih četrnaest godina pre nego što je do njega zaista došlo, i nekih dvanaest godina pre nego što je "Titanik" uopšte bio izgrađen.  LJudi koji su bili u stanju da predvide tragediju u Aberfanu ili potonuće "Titanika" mogli su da imaju tek jednu izolovanu, akutnu epizodu ekstrasenzorne percepcije.  Međutim, postoje ljudi koji budućnost vide manje ili više konzistentno.  Gospođa DŽin Dikson (Jean Dixon) verovatno je najpoznatiji savremeni primer za to.  Godine 1952, a zatim i 1956, predvidela je atentat na predsednika Kenedija koji se odigrao znatno kasnije.  Samo nekoliko dana pre ubistva, vizija joj se vratila: "videla" je tamne oblake kako se skupljaju nad Belom kućom.  To je njeno najpoznatije proročanstvo, ali daleko od toga da je i jedino.  Između ostalog, predvidela je i rasne nemire na američkom Jugu koji su izbili krajem šezdesetih.  Pa ipak, ni ona nije nepogrešiva: predvidela je rat između Amerike i Kine do kojeg - nije došlo.
       To se dešava i najboljim vidovnjacima.  Dešava im se da zaista dobro predvide, što govori u prilog njihovom istinskom talentu.  A ipak, još uvek im se dešava da u velikoj meri greše.  Ispitivanja su pokazala da su mogućnosti greške utoliko veće ukoliko se vidovnjak u svojim predviđanjima udaljava od stvari koje se odnose na njega lično.
       U vreme dok ovo pišem (1973), vidovnjak s najvećim procentom ostvarenih proročanstava je slepa bugarska seljanka Vanga Dimitrova, koja postiže i fascinantnih 80 procenata tačnih predviđanja.  Ali gospođa Dimitrova odbija da svoj talenat primeni na politiku.  Radeći pod nadzorom bugarskih vlasti, ona predviđa budućnost samo onima koji joj se direktno obrate.
     
       IZMEĐU 1908.  I 1918, penzionisani oficir britanske vojske DŽon Olejn (John Alledžne) predvideo je nekoliko ratnih operacija iz Drugog svetskog rata, uključujući i usamljenost Britanije posle pada Francuske, i nemačke vojne uspehe iz 1940.  godine.
       Ali, iako moguća, ova vrsta predviđanja nije nimalo laka.  Većina vidovnjaka koji se upuste u tako nešto veoma brzo se nađe u močvari spektakularnih budalaština.  Sa druge strane, čini se da je njihov uspeh utoliko veći ukoliko im je bliža osoba u čiju budućnost pokušavaju da proniknu.  Pri tom, naravno, najpreciznije pogađaju upravo kada se radi o njima samima.  Lujza Rajn (Louisa Rhine) kaže: "Čini se da je najveći broj vidovnjaka naprosto opsednut trivijalnostima koje se tiču njihove sopstvene sudbine. "
       Ali, Adolf Hitler je bio jedinstven, čak i u tom čudnom svetu vidovnjaka.  Jer, počev od 1933.  godine, trivijalnosti iz njegovog ličnog života i te kako su uticale na sudbine čitavih naroda.
       Elementi Hitlerovog horoskopa nagoveštavaju vidovnjačke sposobnosti.  Međutim, da li ih je on zaista i imao? Za takve tvrdnje potrebni su čvrsti dokazi.
       Može zvučati čudno, ali dokazi su dovoljno čvrsti - i ne samo to, oni su očigledni.  Previše očigledni, u stvari.  Firerov život proučavan je sa svih strana, uvek iznova, ali je taj prekognitivni element uvek previđan.  A opet, upravo je taj element prisutan u doslovno svakom značajnijem Hitlerovom političkom potezu - od trenutka kada je došao na vlast, sve do izbijanja rata, 1939.  godine.  Posmatrači su kasnije pričali o njegovim "čeličnim nervima", "taktičkom geniju", "instinktivnom poznavanju ljudske psihologije".  Ali, Hitlerovi "čelični živci" behu više privid nego istina: zbog taktičkih grešaka izgubio je rat, dok se "instinktivno poznavanje ljudske psihologije" svodilo na otkriće da će se ljudi, dereš li se na njih, pre ili kasnije uplašiti.
       Koje su to, dakle, činjenice?
       Hitler je došao na vlast 1933.  U početku, ta vlast je bila na staklenim nogama.  A ipak, on je odmah potajno započeo svoju politiku ponovnog naoružavanja.  To je, naravno, bilo u suprotnosti sa Versajskim ugovorom, kojim je završen Prvi svetski rat.  Krajnje zbunjujuće, zaista.  Znamo šta se dešavalo tridesetih godina.  Znamo da je Nemačkoj praktično dopušteno da se ponovo naoruža, a kasnije da to oružje i iskoristi.  Znamo da je Hitler to uspeo da progura.  No, 1934, kada je proces ponovnog naoružavanja započet, tek je nekolicina Nemaca brinula o tome šta će na to reći saveznici.  Politički savetnici smatrali su da je rizik veliki.  Ekonomisti su bili još zabrinutiji.  Privreda ratom uzdrmane zemlje stajala je na suviše krhkim temeljima.  Prema njihovom mišljenju, takva privreda nije bila u stanju da dugo podržava vojni establišment.  Samo je Hitler smatrao da saveznici neće učiniti ništa.  I premda je bio potpuno nezainteresovan za ekonomiju i prava neznalica o tom pitanju, nije se slagao ni sa svojim stručnim savetnicima.  Osećao je da će ponovno naoružavanje pre ojačati nego oslabiti nemačku privredu.  I bio je u pravu.
       U okvirima koji danas postoje, ni politički ni ekonomski potezi koje je Hitler u to doba činio nemaju smisla.  Ali, uprkos činjenici da je tek stupio na vlast, uprkos tome što su temelji te vlasti bili klimavi, on je gurao napred.  Jer je znao. . .
       Do kraja 1934.  ponovno naoružavanje Nemačke postalo je praktično javna tajna.  U martu 1935.  Britanija je prva službeno reagovala.  "Bela knjiga", objavljena 5.  marta 1935.  godine, bavila se nedopuštenim jačanjem Luftvafe.  Visoki nacistički funkcioneri bili su, najblaže rečeno, veoma uznemireni.  Međutim, Hitlerova reakcija bila je tipično arogantna.  Samo jedanaest dana kasnije, 16.  marta 1935, jednostrano je suspendovao vojne odredbe Versajskog ugovora, proglasio Zakon o obaveznom služenju vojnog roka i počeo da se otvoreno naoružava.
       Saveznicima je na raspolaganju stajala opcija preventivnog rata, koji bi bio jednostavno vođen i lako dobijen u trenutku kada se Nemačka još nije bila naoružala.  Francuska, za koju se smatralo da ima najbolju armiju u Evropi, zahtevala je akciju.  Ali, Britanija se držala po strani.  Na kraju, saveznici nisu učinili ništa - upravo kao što je Hitler i bio predvideo.
     
     
       GODINU KASNIJE, nemačke trupe umarširale su u Rajnsku oblast.  Bio je to direktan izazov Francuskoj - istoj onoj Francuskoj koja se, a nacisti su to dobro znali, zalagala za energičnu akciju u prethodnom slučaju.  Nemački i francuski vojnici našli su se sada licem u lice.  Generali Rajhsvera bili su užasno nervozni tih dana.  Ne i Hitler.  Uprkos svakom logičnom objašnjenju, on je znao da ni metak neće biti ispaljen.
       U martu 1938, pošto je sedmicama postepeno podizao tenziju, Hitler je anektirao Austriju.  Je li iko mogao da predvidi kako će saveznici reagovati na taj potez? Reakcija političara u Londonu bila je silovita - bar verbalno.  Ribentrop, koji se u to vreme bio sastao sa visokim britanskim funkcionerima, kasnije je priznao da mu je u jednom trenutku čak palo na pamet da ih smiri tako što će im reći da mora da je reč o pogrešnim izveštajima.  No, Hitler je, uprkos zdravom razumu, osećao da nikakve međunarodne intervencije neće biti.
       I - ponovo je bio u pravu.
       Kada bismo se bavili životima čuvenih vidovnjaka kakvi su, na primer, Peter Hurkos ili Žerar Kroaze (Gerard Croiset), ne bismo ni posumnjali da se iza tako neverovatnih odluka morala nalaziti - ekstrasenzorna percepcija.
       U međuvremenu, Hitler još nije bio završio započeti posao.  NJegova vizija budućnosti još uvek ga je uveravala da sme da povlači poteze sa sigurnošću.  Već u maju 1938.  započeo je da pojačava pritisak na Čehoslovačku, u kojoj se njegov pohlepni pogled zaustavio na Nemcima naseljenim Sudetima.  Do sredine septembra situacija se toliko pogoršala da je Šajrer, koji se tada nalazio u Pragu, u svom dnevniku zapisao: "Rat je veoma blizu. " Ali, stvari nisu bile onakve kakvima su se svima činile.  Rat nije bio na vidiku, budući da je Hitler - još jednom uprkos mišljenju svojih vojnih savetnika - po svoj prilici to osećao.  Firer je čak odbio da iskoristi kao, naizgled neophodni, izlaz iz krize, Čemberlenov iznenadni dolazak u Minhen.  Štaviše, tu priliku je iskoristio da poveća svoje zahteve.
       Hitler je na sporazum pristao tek prilikom druge Čemberlenove posete Minhenu.  Tim sporazumom dobio je sve što je želeo, bez potrebe da vodi rat.  Potez sjajnog kockara, osim ukoliko - ishod nije znao unapred.
       Ali, Hitler još nije bio dostigao sve što je naumio: 15.  marta 1939, nemačke trupe okupirale su Češku i Moravsku.  Saveznici nisu učinili ništa, a činilo se da je i ovog puta Hitler znao da će ishod biti takav.
       Od početka 1933, sve do 1939, kada su nemačke trupe napale Poljsku, Hitler na planu spoljne politike nije napravio nijednu grešku.  A pitanje je jesu li ga zaista njegove vidovnjačke moći napustile u septembru 1939.
     
       NIJEDAN VIDOVNJAK ne vidi kompletnu sliku budućnosti.  Do njega, tu i tamo, dopiru odlomci.  Veštiji među njima uspevaju da se usredsrede na određene detalje, ali je svaka šira slika najčešće nejasna.  Uopšteno govoreći, čovek obdaren prekognitivnim moćima nikada ne dobija informaciju o budućnosti u verbalnom obliku.  Gospođa MekBin, koja je predvidela katastrofu u miljama udaljenom Aberfanu, ima vizije i sanja snove.  Mora biti da je tokom tridesetih Hitler do krajnosti napregao svoje moći ekstrasenzorne percepcije kako bi mogao tačno da predvidi šta će učiniti Engleska i Francuska.  Odgovor na to pitanje uvek je bio isti: ništa.  Ali, uzimajući u obzir mehanizam predviđanja, teško da je taj odgovor dolazio u toj formi.  Po svoj prilici, Hitler je bio u stanju da vidi slike.  A te slike odnosile su se, najverovatnije, na pokrete trupa.
       Pretpostavimo li da je Hitler do krajnjih granica napregao svoje sposobnosti ekstrasenzorne percepcije da bi video šta će Britanija i Francuska učiniti ako on napadne Poljsku, moramo, takođe, pretpostaviti da je ponovo video da one neće učiniti ništa.  Sudeći po onome što je činio, mora biti da su njegove vizije pokazale kako je na zapadnom frontu sve mirno.
       A te vizije bile su - ispravne.
       Saveznici su objavili rat u septembru 1939, ali ga nisu ni izdaleka zaista i započeli.  Nemačke i francuske trupe stajale su ušančene svaka sa svoje strane granice, ali ni metak nije opaljen! Nacističke trupe su (uz pomoć Rusa) tako brzo savladale Poljsku da su se saveznici praktično našli pred svršenim činom, koji je za njih predstavljao gubitak.  U Berlinu su iz noći u noć očekivali napad britanskih bombardera, ali se oni nisu pojavljivali.  Dani su se pretvarali u sedmice, sedmice u mesece, a ništa, baš ništa se nije dešavalo.  Londonci su počeli da pričaju o "šaljivom ratu", pa su čak i istoričari prihvatili taj naziv za taj period rata.
       Nije zato nikakvo čudo što je proročki firer smatrao da Britanija i Francuska neće učiniti ništa ukoliko njegove armije napadnu Poljsku: u njegovim vizijama, one zaista ništa nisu ni činile.
     
       (Nastaviće se)

Ko je naručio muziku

Hitler - Čovek Čudnih sposobnosti(2)

      Prema verovanju vračeva iz zapadne Afrike, sudbina ima oblik lepeze. Tokom života dolazimo do tačaka izbora iz kojih se naša sudbina širi kao lepeza. Put koji odaberemo ne samo da određuje stazu kojom ćemo ići, već i onu tačku na kojoj ćemo se naći pred novom lepezom i novim izborom. Nekolicina pouzdanih orakula koji nam stoje na raspolaganju, među njima i kineski ji đing, kao da potvrđuju ovo verovanje. To verovanje nije determinističko i ne gleda na budućnost kao na nešto od početka do kraja određeno. Pre bi se reklo da je poruka takvih verovanja sledeća: "Učiniš li to i to, rezultat će biti takav i takav". Ji đing funkcioniše, što će potvrditi najveći broj onih koji su se njime ozbiljno bavili. Stoga budućnost oblikovanu kao lepeza ne smemo sasvim odbaciti u svojim razmatranjima.
     
       Može sedogoditi da je Hitler o ovim idejama ponešto znao - a možda je imao instinkt za osnovni oblik vremena. Bez sumnje je bio u stanju da sa sjajnom preciznošću odredi svoj put od tačke do tačke odluke. Učinio je samo jednu grešku, ali se pokazalo da je ta greška bila fatalna. Započeo je, naime, rat istovremeno na dva fronta. Do tačke odluke koja ga je povela pogrešnim putem stigao je, naravno, ranije. U jednom trenutku propustio je da vidi čas u kojem će formiranje jedne alijanse sa saveznicima, a protiv Rusije, biti moguće.
       Ali, izuzevši događaje koji su nastali kao posledice ovog propusta, čitava mračna budućnost Evrope bila je izložena u jendoj sjajnoj proročkoj knjizi, štampanoj 1925. godine, koja je prvobitno trebalo da nosi naziv Četiri i po godine borbe protiv laži, gluposti i kukavičluka. NJen izdavač, izvesni gospodin Maks Aman (Max Amann), s razlogom je insistirao na skraćenju, pa je na njenim koricama, kada se najzad pojavila, stajao drugi, danas mnogo poznatiji naslov: Moja borba (Mein Kampf). Ta knjiga je izuzetan dokument, i da je van Nemačke bila poznatija, naivni britanski i francuski političari znali bi sa čime se suočavaju. Hitler nije krio svoje ciljeve. Mora biti da je svoje ekstrasenzorne sposobnosti napregao do krajnjih granica kako bi ih izložio sa takvom preciznošću. Tačke odluke vise u našoj budućnosti kao petlje neke gigantske paukove mreže. Mnoga predskazanja bave se isključivo razmakom od jedne do druge. No, izgleda da je Hitler, kao i neki drugi vidovnjaci, bio u stanju da, bar povremeno, iscrta kurs kroz mrežu koji mu je pružao nagoveštaje udaljene budućnosti koja leži iza petlji. Taj dar, ipak, nije stekao olako. Kao neki primitivni šaman, on je morao da se dovede u stanje zanosa pre nego što bi postao sposoban da vidi dalju budućnost. Čak i tada je to bio nesiguran poduhvat, i, ukoliko se nije razlikovao od ostalih proroka koji su proricali u zanosu, dešavalo mu se, verovatno, da se "spusti na zemlju" ne sećajući se šta je, tamo gde je bio, video.
       Hitler se podsticao mržnjom i rečima. Trovao se destruktivnim emocijama. Nauka je danas obratila dužnu pažnju biohemijskim procesima koji nastaju u tim okolnostima. Krvotok biva preplavljen adrenalinom u trenutku kada žlezde sa unutrašnjim lučenjem počnu da reaguju na takve emocije. Ukoliko duže vičemo, u našoj krvi biće više ugljendioksida - a poznato je da su Hitlerovi govori bili dugotrajni i bučni. Suočavajući se sa takvim biohemijskim procesima, mozak ponekad "menja brzinu", izdižući se na novi nivo svesti. Takav jedan novi nivo svesti ponekad može biti praćen kratkim vizijama daleke budućnosti. A Hitler je bio u stanju da se pod uticajem takve intoksikacije baci na pod, grizući okrajke tepiha. Slično ponašanje primećeno je kod Haićana opsednutih zlim duhovima tokom vudu-rituala. Iza leđa, naravno, Hitler je bio nazivan "Teppichfresser", to jest "žderač tepiha".
       Devetnaestog septembra 1939, Hitler je održao svoj prvi ratni govor u Gdanjsku, u Poljskoj. Nemačke armije već su pregazile ovu zemlju. Kolone vojnika uveliko su se, u stvari, vraćale u domovinu. Glavni grad, Varšava, još je pružao otpor, ali je bilo jasno da to ne može dugo potrajati. Nagađalo se da će se rat uskoro završiti. Budući da je poljska država prestala da postoji, u skladu sa naopakom nacističkom logikom, ni ugovori o savezništvu sa njom nisu više važili. Zašto bi, dakle, Britanija i Francuska sada zbog Poljske krvarile u ratu protiv Nemačke? Ali, čak i ako bi ostale uporne, tih dana nije bilo Nemca koji nije bio uveren da njegova otadžbina može taj rat i dobiti. Nemačka vojska pokazala se sjajno u Poljskoj.
     
       Najuvereniji nacist od svih, bez sumnje, bio je sam "Stari", ukratko firer, Adolf Hitler. Dok je koračao ka govornici u Gradskoj kući u Gdanjsku, izgledao je ponosniji nego ikada. Ali, tokom govora obuzeo ga je bes - izgledalo je, žešći nego ikad. "Dok je govorio o Britaniji", piše sveprisutni Šajrer, "lice mu se grčilo od histeričnog besa." "Nikada nećemo kapitulirati!", zagrmeo je u jednom trenutku. "Nikada nećemo kapitulirati!"
       Sjajna parola, nesumnjivo, ali nekako neprikladna za date okolnosti. Nemačka je bila na svom vrhuncu. NJene pozicije bile su jake. Ko je uopšte pominjao kapitulaciju? Otkud sad to? Kasnije tokom rata, ta parola postaće jedna od najomiljenijih u firerovom vokabularu. Koristio ju je da podstakne svoje podanike i pomagače čak i onda kada je bilo jasno da je sve propalo i kada je sam Berlin bio pred padom.
       Nema nikakve sumnje da nas Hitlerovi govori višestruko upućuju na mogućnost njegove vidovitosti. Nešto pre eksplozije Elzerove bombe iznenadio je svoje slušaoce predviđanjem da će rat trajati pet godina. Čak i ako uzmemo u obzir da je to mogao da izgovori "odoka", iznenađuje koliko je njegova prognoza bila tačna.
       Adolf Hitler rođen je 20. aprila 1889. u pograničnom austrijskom gradu Braunauu. Moglo bi se reći da je čitav taj kraj neobično pogodan za medijume - gospođa Štokhames je rođena tamo, kao i braća Vili i Rudi Šnajder.
     
       Braća Šnajder imala su neverovatne sposobnosti. Stariji od njih, Vili, otkrio je da ima psihokinetičke moći tokom jedne seanse kada mu je bilo samo šesnaest godina. Zapanjio je druge učesnike time što je, držeći ruku nedaleko od lista papira, na njemu napisao reč "Olga". Entitet "Olga" i medijum Vili postali su ubrzo predmet mnogih ispitivanja, obavljenih od strane najkompetentnijih stručnjaka toga doba. Svi do jednog zaključili su da nije reč o prevari. Među fenomenima kojima su se bavili bila je i levitacija manjih predmeta, maramice ili narukvice, zvonjava zvona koje niko nije dotakao, drmanje stola i proizvodnja ektoplazme. "Olga" je uskoro prešla na Vilijevog brata Rudija, koji je nastavio da izvodi iste fenomene, često tokom posebno organizovanih testova.
       Prema navodima Povela i Beržijea, dojilja Hitlera i Vilija Šnajdera bila je ista osoba. Napola šaleći se, čovek može da se zapita nije li preko njenog mleka stekao neke paranormalne sposobnosti? Šalu nastranu, ako izuzmemo ekstrasenzorne moći Vilija Šnajdera, Hitler je, na svoj način, posedovao moći ništa manje neobične nego on. Spolja gledano, Hitler nikada nije predstavljao nekakvu impozantnu figuru. NJegov nekadašnji prijatelj, Rajnhold Haniš, opisao je dvadesetjednogodišnjeg Hitlera na sledeći način: "To vam je prikaza koja se retko može sresti među krštenim ljudima". Znajući šta znamo, čoveku ne bi bilo teško da se sa time saglasi. U to doba Hitler je nosio prastari kaput dugačak do kolena i crni šešir širokog oboda. Kosa mu je bila duga, a nosio je i bradu. Sa bledog i beznadežno mršavog lica gledale su užagrene oči. Jedanaest godina kasnije teško da se šta promenilo, premda je, u međuvremenu, obrijao bradu. Još uvek je nosio nekakav stari kaput ili pohabani kišni mantil.
       Zaista je podsećao na Čarlija Čaplina iz filma Veliki diktator, smešni čovečuljak koga vetrovi života bacaju s jedne na drugu stranu a da on nije u stanju da protiv toga učini bilo šta. U stvari, radeći na svom filmu, želeći da ismeje Hitlera, Čaplin nije morao mnogo da se trudi kako bi izmenio svoju pojavu: sličnost je bila bolno očigledna.
       Izgleda zapanjujuće da je neko uopšte mogao da uzme ozbiljno čoveka koji izgleda kao Čarli Čaplin - da i ne pominjemo da je neko takav mogao da se dočepa vlasti. A ipak, Hitler ne samo da je uspeo u tome, već je nad svojim sledbenicima stekao kontrolu u meri koja bi bila neverovatna da nije bila tako uočljivo iskazana. "Bio sam unekoliko šokiran licima", piše Šajrer, opisujući reakciju na Hitlerovo kratko pojavljivanje na balkonu Većnice u Nirnbergu 1943. godine, "naročito licima žena". "Podsetili su me", nastavlja on, "na lica verskih zanesenjaka koje sam jednom video u nekom zabačenom kutku Lujzijane, koji su se upravo spremali da dožive ekstazu. Gledali su u njega kao da je on Mesija, dok im je izraz lica bio definitivno neljudski. Da je ostao na balkonu još koji minut, siguran sam da bi mnoge žene pale u nesvest od uzbuđenja".
       A to je, da podsetimo, bio čovek koga je Šajrer ne tako davno pre toga video kako "prilično nemarno" uzvraća nacistički pozdrav, bez nekog posebnog izraza na licu.
       Koliko god to izgledalo logično, glavni efekat na mase Hitler nije proizvodio uz pomoć histerije koja bi zahvatila masu. Jer, čarolija je bila podjednako uspešna i na ličnom nivou. Gering, koji mu je možda bio bliži od bilo kog Nemca, i imao prilike da vidi i drugu stranu, takođe nije bio imun na uticaj njegove izuzetne ličnosti. "Često bih," priznaje, "krenuo kod njega da mu kažem neke stvari, ali kada bih se našao pred njim, srce bi mi se jednostavno spustilo u pete". U tome nije bio jedini. Glavnokomandujući nemačke mornarice, admiral Denic, rekao je sudijama u Nirnbergu: "Namerno sam retko išao u njegov štab, smatrajući da ću jedino tako biti u stanju da zadržim samoinicijativu. Svaki put posle nekog vremena provedenog u njegovom glavnom štabu osećao sam da na neki način moram da se oslobodim njegove moći sugestije."
     
       Bila je to moć od vrste onih koje su u stanju da ljude ubede da je crno belo, i obratno. Ministar odbrane, general fon Blomberg, mogao je, po sopstvenom svedočenju, da u istom trenutku bude savršeno svestan da je neka situacija beznadežna, a da pri tom zadrži savršeno poverenje u prisutnog Firera, koji će, bivao je uveren, sigurno naći neko rešenje". Takav stav svakako je bio razumljiv u tim ranim danima, kada su se njegove odluke, pomognute njegovim sposobnostima ekstrasenzorne percepcije, pokazivale ispravnima. Ali, čak i kasnije, kada su njegove greške pretvorile Nemačku u ruševine, Hitler je još uvek bio u stanju da nametne svoju volju bez ikakvih problema. Kao nekakav oblak visio je njegov uticaj nad berlinskim bunkerom u kojem je, 1945, izvršio samoubistvo. Posle tog čina, činilo se da je atmosfera u bunkeru postala nekako lakša - uprkos bezizlaznoj situaciji u kojoj su se nalazili svi u njemu. Po prvi put u bunkeru su počeli da puše. Za Hitlerovog života bili su primorani da poštuju njegovu rigoroznu zabranu pušenja. Sitnica, rekli bismo, ali sitnica koja pokazuje koliku je vlast Hitler imao nad ljudima.
       Malo je onih koji su uspevali da u Hitlerovom prisustvu zadrže sposobnost samoanalize. Jedan od njih bio je Albreht Šper, ministar Rajha za naoružanje i ratnu proizvodnju. "Sve ih je začarao", izjavio je o ljudima koji su, zajedno s njim, okruživali Hitlera, "bili su mu slepo odani, sopstvene volje nisu ni imali - kako god taj fenomen nazivala medicina. Dok sam radio kao arhitekt, primetio sam da je svako bavljenje u njegovoj blizini izazivalo kod mene osećaj zamora, iscrpljenosti i praznine." No, mada ju je Šper razumeo, do poslednjeg časa toj volji nije mogao da se odupre.
       Postoji jedan atribut kojem se uvek valja vratiti kada se bavimo ovim aspektom Hitlerovog karaktera. Taj prilog glasi: "hipnotički". Objašnjavajući Hitlerov lični magnetizam, Bulok piše: "To je na neki način imalo veze sa njegovim očima, koje su imale čudnu moć, i za koje mnogi kažu da su imale nečeg hipnotičkog u sebi". Trevor-Rouper tvrdi: "Hitler je imao oči hipnotičara, koje su lišavale sopstvene volje svakoga ko bi se prepustio njihovom pogledu".
       Šajrerov prvi susret s Hitlerom predstavljao je pravo razočaranje. Što se njega tiče, na Hitleru nije video ništa impresivno - osim očiju. Profesor Teodor Gizinger, koji je bio Hitlerov nastavnik u školi, nije se mogao setiti da se dečak isticao bilo čime. Ali se sećao da su mu oči bile neobično sjajne. Taj sjaj kasnije je potamneo. Sivo-plave oči dobile su staklast sjaj. Ali privlačnost nisu izgubile nikad.
       Dakle, je li Hitler bio hipnotizer? Najveći broj njegovih biografa upućuje nas na to, neki direktno, neki indirektno. Znamo da je u mladosti čitao knjige o hipnozi. To kao objašnjenje zvuči veoma privlačno ali, na žalost, ne odgovara činjenicama.
       Mnoštvo zabluda vezano je za hipnozu, a njihove žrtve nisu samo obični ljudi. Fenomen prati čitava mitologija. Mnogi su uvereni da hipnotisana osoba ne može biti primorana da učini nešto što smatra moralno neispravnim. To je, dabome, glupost. Tako je, na primer, početkom pedesetih godina u Danskoj uzorni građanin pod hipnozom nateran da ubije bankarskog činovnika. Hipnotizer je uhvaćen, suđeno mu je i pogubljen je. Još jedna od veoma raširenih zabluda u vezi sa hipnozom jeste da je to stanje sna. A ona to nije. Subjekti u transu pod normalnim okolnostima ne gube svest. Mnogi čak, povrativši se iz transa, odbijaju da prihvate tvrdnju da su uopšte bili hipnotisani.
       Čak ni danas ne postoji zadovoljavajuća teorija koja bi objasnila hipnozu. Poznato je da je hipnoza delotvorna, ali kako deluje, nije objašnjeno.
     
       U procesu utvrđivanja da li je vidoviti Firer bio i hipnotizer, moramo na umu stalno imati jedan faktor, a to je da je za postizanje hipnotičkog transa osnovni uslov - opuštanje. A Hitler osećaj opuštanja nije mogao da izazove ni kod koga. On je izazivao uzbuđenje, tenziju, histeriju. Prema tome, teško da je koristio hipnozu.
       Na svih 1 436 stranica monumentalnog Šajrerovog dela Uspon i pad Trećeg rajha, profesor Karl Haushofer pominje se samo dva puta nakratko. Prema Šajreru, negde ranih dvadesetih godina, Rudolf Hes upoznao je Hitlera s Haushoferovim idejama. Budući da je Haushofer bio profesor geopolitike na Univerzitetu u Minhenu, i Šajrer i Bulok pretpostavljaju da su mu se glavne zamisli ticale geopolitike. To, u stvari, nije tačno. Haushofer je bio posvećeni mag, član Društva Vril i grupe "Tula". Izgleda da je i on, kao i Hitler, posedovao određene prekognitivne moći po kojima je bio poznat, što mu je prilično pomoglo u karijeri za vreme Prvog svetskog rata. Povel i Beržije tvrde da je, između ostalog, pripadao tajnom japanskom društvu koje je svojim članovima nalagalo da počine ritualno samoubistvo ne uspeju li u ispunjenju svog mitskog zadatka. Bilo to istina ili ne, valja napomenuti da je Haushofer zaista počinio samoubistvo 1946. godine.
       Hes, koji je bio član grupe "Tula" i svojevremeno i sam bio učenik ovog čudnog profesora iz Minhena, ne samo da je govorio o Haushoferu kao o magu, već je i tvrdio da je on jedan od njenih tajnih šefova ili gospodara.
       Bliski Haushoferov pri -jatelj i takođe član grupe "Tula" bio je i pesnik-alkoholičar Ditrih Ekart, čovek koji se obično smatra duhovnim tvorcem nacionalsocijalizma. Preterano uživanje u alkoholu došlo je Ekartu glave uzimu 1923, ali je pre toga uspeo da provede gotovo tri godine kao pouzdani savetnik mladog Hitlera. Povel i Beržije tvrde da je Ekart indoktrinisao Hitlera na dva nivoa, s tim da se jedan od ta dva nivoa odnosio na okultno. Oni, takođe, tvrde da je neposredno pred smrt Ekart rekao svojim prijateljima: "Sledite Hitlera. On će igrati, ali sam muziku naručio ja. Dali smo mu sredstva za komunikaciju s njima. Nemojte me oplakivati: na istoriju sam unapred uticao više nego ijedan Nemac."
     
     
       Okulisti ne smatraju uvek tajne šefove bićima od krvi i mesa. Određena tajna društva, a među njima se nalazi i red "Zlatne zore", smatraju da oni postoje u drugoj, nefizičkoj dimenziji i da naseljavaju ljudska tela samo retko. Stoga je važan deo poduke u takvim društvima onaj koji se bavi uvežbavanjem tehnika za uspostavljanje dodira s takvim entitetima.
       Je li na te tajne tehnike mislio Ekart rekavši "Dali smo mu sredstva za kontakt s njima"? Objašnjenje se čini logičnim. No, sudeći po rezultatima, entiteti s kojima je budući firer naučio da komunicira teško da su bili ljudi na vrhuncu evolutivnog razvoja, šta god on sam o tome mislio. U svakom slučaju, Ekart i njegovi istomišljenici nisu dali Hitleru, kao što se to činilo industrijalcu Vilhelmu Kepleru, "eine Antenne direkt zum Liber Gott", to jest direktnu vezu sa dragim Bogom.
       Lože zapadnjačke ezoterijske tradicije uče svoje članove jednoj ili više od tri osnovne okultne tajne:
       1) Kontroli suptilne energije, slične Litonovom "vrilu" ili Mesmerovom "animalnom magnetizmu". Kada se nad tom energijom jednom uspostavi svesna kontrola, ona može biti korišćena za mistično prosvetljenje, kao pomoć u lečenju ili upravljanju drugima, već prema tome kakav je temperament posvećenika.
       2) Kontroli događaja i stvaranju željenih situacija na fizičkom planu. Ona se postiže tako što se posvećenikova moć koncentracije uvežbava do časa kada je on u stanju da svoju volju koncentriše kao laserski zrak. Natprirodno uvećana snaga volje tada se usmerava uz pomoć relevantne i žive vizualizacije najčešće one situacije koju mag hoće da stvori. Pokretačka snaga cele operacije su, kao što je ranije pomenuto, pojačane emocije. I u ovom slučaju, tip stvorenih događaja i situacija zavisi od temperamenta posvećenika.
       3) Uspostavljanju dodira s nadljudskim, a ponekad i neljudskim entitetima za koje se smatra da deluju na nivoima koji nisu fizički (među okultistima u poslednje vreme poznatima kao "unutrašnji planovi"). No, kao što to već biva, novoposvećeni uskoro saznaje da ga ono što mu je omogućilo da se poveže s Nebesima lako može odvesti i u regione Pakla.
       Sudeći prema dokazima kojima raspolažemo, gotovo da i nema sumnje da je Hitler bio upoznat sa sve tri ove tajne - i koncentrisao se na njihove negativne aspekte. Već smo videli da je njegova sposobnost kontrole suptilne energije bila na zavidnom nivou, da je preživela i slom njegovog fizičkog zdravlja pri kraju njegove karijere. Najteže je, međutim, pribaviti dokaze o tome da je bio stručnjak i u drugom, ponajviše "magijskom" aspektu okultne obuke. U svakom slučaju, on je razmišljao kao mag: njegovi instinkti i reakcije ličili su na instinkte i reakcije čoveka koji je prošao kroz poduku. NJegova vera u snagu volje je opštepoznata. Nebrojeno puta je izrazio svoje uverenje da se pojedinci i okolnosti mogu potčiniti snazi volje. Nije potrebno ni spomenuti da je to dokaz verovanja jednog maga, ali su mnogi istoričari nekako propustili da to primete.
       Kako se rat bližio kraju, jedan drugi aspekt Hitlerove magijske obuke sve više je počinjao da se ističe. Bulok piše:
       "Hitler se zatvarao na taj način pravdajući se, navodno, zahtevima koje pred njega postavlja rat. No, u pitanju je bio dublji psihološki pritisak. Izolujući se od drugih, on je živeo u svom privatnom svetu u kojem nije bilo ni traga činjenicama o užasnom stanju stvari u Nemačkoj. Odbio je da poseti ma koji bombardovani grad, kaogod što je odbijao i da čita izveštaje u kojima je pisalo bilo šta što bi se protivilo slici koju je sam želeo da stvori."
       Pominjući "sliku koju je sam želeo da stvori", Bulok pogađa pravo u metu. Stvaranje slika bilo je upravo ono što je Hitler činio. Ali, to nije bio, kao što bi to Bulok želeo da nagovesti, običan psihološki mehanizam bega od stvarnosti. Firer se bavio tipično magijskim postupkom, prilagođavajući svoju okolinu kako bi mu pomogla da vizualizuje, što je jasnije moguće, situaciju koju je želeo da stvori. Zapadnjački posvećenici od "Zlatne zore" naovamo upravo su to činili u tajnovitim zaklonima svojih hramova. Hitler bi podivljao od besa kada bi se neko, iznošenjem stvarnog stanja stvari, umešao u njegovu vizualizaciju ometajući je. Ali čak ni pritisak njegovih uzburkanih emocija, ni njegova gvozdena, izvežbana volja, ni psihotička konzistencija njegovih vizualizacija pobede, nisu mogli da mu pomognu da se suprotstavi inerciji realnosti koja se sada okrenula protiv njega. To je uskoro i shvatio, tako da je sliku prilagodio onome što se dešavalo van zidova njegovog berlinskog bunkera. No, još uvek mu je preostalo nešto veštine i snage da unekoliko iskrivi realnost. To je, kao što ćemo videti, obezbedilo magijski kraj jedne satanističke karijere.
     
       Nacistička Nemačka predstavljala se svetu kao totalitarno društvo naučnog materijalizma. Ta fasada, međutim, bila je potpuno lažna. Iza nje nalazi se istinsko zdanje bolno zasnovano na temeljima sazdanih od iracionalnog. Hitler se razmetao kako će Treći rajh potrajati hiljadu godina. Ne samo da je, očigledno, grešio, već nije ni mogao da bude u pravu. Posvećenici su uvek upozoravali da pogrešna upotreba okultnih energija na kraju uvek uništi onoga ko to čini. To upozorenje umnogome se pogrešno tumači. NJeno jedino, suštinsko značenje je sledeće: izvesni magijski pristup u sebi nosi zametak sopstvene propasti.
       I upravo je takav pristup izabrala Nacistička partija u svom obnavljanju nemačke nacije.
       Za svakog crnog maga veliko iskušenje predstavlja izazov da prevaziđe samog sebe. Kada pojedinac, koji je već duboko zaglibio u močvaru ispunjenu otrovnim svetlucavim isparenjima i koji je video rezultate magijske poduke u sebi, nađe makar i trag istinske okultne ili psihičke moći, obično se, i ne znajući, već nalazi na pragu megalomanije.
       Kao što smo već videli, Hitler je imao sposobnost prekognicije. Ta sposobnost ga nikada nije napustila. Do 1944, ratna sreća bila je već sasvim okrenula leđa Nemačkoj. Nagađalo se o iskrcavanju Britanaca i Amerikanaca negde u Francuskoj, što se i desilo 6. juna te godine. Početkom maja, Himlerov Vojno-obaveštajni biro doznao je da će invazija započeti u junu. Bila je to prva konkretna informacija koju su nemački obaveštajci dobili, ali nije sadržavala ni traga o tome gde će se saveznici iskrcati. Rukovodeći se logikom, generali su (uključujući tu i veoma sposobnog Romela) zaključili da će mostobran biti negde u blizini Kalea. Najzad, Lamanš je tu najuži. Ali, prekognicija je rekla Hitleru da će to biti u Normandiji - i on je to znao još krajem marta. Naredio je da se u tu oblast pošalju pojačanja. U junu su njegove vizije još jednom potvrđene.
       Takve stvari jačaju predrasude koje se gaje prema okultnim metodima. Pošto su se saveznici iskrcali, i poslednjem obaveštajcu bilo je jasno da je s Nemačkom gotovo. Do kraja avgusta, njene armije na zapadu izgubile su pet stotina hiljada ljudi i poslednje ostatke opreme.
     
       Osim magije, za Hitlera i nemački narod postojala je tih tmurnih poslednjih dana rata samo jedna realna šansa - tajna oružja za koja je firer još 1942. obećao narodu da će "baciti saveznike na kolena". Ta oružja bila su dobrim delom realna. Godine 1943, poljski pokret otpora poslao je saveznicima obaveštenje da Nemci u Poljskoj sprovode eksperimente sa V-1 i V-2, letećim bombama. Krajem maja iste godine, izviđački avion Britanskog kraljevskog vazduhoplovstva doneo je fotografije postrojenja u Penemindeu gde su leteće bombe proizvođene.
       Iako sticajem okolnosti ove leteće bombe kao oružje nikada nisu postale odlučujući faktor rata, njihov značaj za Hitlerov moral bio je ogroman. On je smatrao da će već V-1, "zujeće" bombe, primorati Britaniju da zatraži mir. Naravno, bio je to podsticaj i za moral većine generala i - kada je Gebels u te svrhe pokrenuo svoju propagandnu mašineriju - čitavog nemačkog naroda. Nema nikakve sumnje u to da bi, da su ta oružja razvijena samo malo ranije (možda tek nekoliko meseci ranije), imala poražavajući efekat na saveznike. Uostalom, V-2 leteća bomba bila je neposredna preteča današnjih ubitačnih interkontinentalnih balističkih raketa.
       Britanci su dovoljno brzo uvideli opasnost. Kraljevsko vazduhoplovstvo je već u avgustu 1943. bombardovalo Peneminde, a u novembru i decembru izvođeni su koncentrisani napadi na lansirne rampe. Kao što se moglo i očekivati, napad na Peneminde omeo je za nekoliko meseci rad na razvoju i proizvodnji letećih bombi. Nije bilo ni govora o njihovoj masovnoj upotrebi u ratu. To se, međutim, ne može pripisati u zasluge samo Britancima, jer je, premda u to vreme u Nemačkoj niko u to nije mogao čak ni da posumnja, Engleska u tom poduhvatu imala važnog, iako neočekivanog saveznika - Adolfa Hitlera.
       Hitler je sanjao da V-2 neće funkcionisati. Još gore - njegovi snovi upozoravali su ga da će se na njega sručiti božanska odmazda ukoliko u igru uvede rakete. Uprkos protestima njegovih inženjera, naredio je da se rad na njima smesta prekine. Prema tvrdnji generala Valtera Dombergera, koji je u to doba komandovao Penemindeom, zastoj je potrajao čitava dva meseca. Povel i Beržije tvrde da to nije bio jedini zastoj s kojim je Dornberger morao da se suoči iz okultnih razloga. Još na početku projekta testovi su bili privremeno zaustavljeni, kako bi se situacija razmotrila u svetlu magijske kosmologije Hansa Horbigera.

Dobrovoljci sa Tibeta

Hitler - Čovek Čudnih sposobnosti(3)

      Hitler je naš učenik. Jednog dana ćete videti da će on, a preko njega i mi, pobediti i stvoriti pokret pred kojim će svet zadrhtati." Ovo su proročanske reči Adolfa Lanca (Adolf Lanz). Napisane su u pismu upućenom jednom članu izvesnog okultnog reda početkom 1932, dakle, nekih godinu dana pre nego što je Hitler došao na vlast. Jedna fotografija na kojoj se mladi Lanc nalazi odeven u odoru cistercitskog reda prikazuje nam bezličnog, kratkovidog mladića, najviše nalik bankarskom službeniku ili sitnijem birokrati u državnoj službi. Sam sebe Lanc je, međutim, video na sasvim drugačiji način.
       NJegov red "Novih templara" dobijao je svoju osnovnu filosofsku inspiraciju iz gralskih legendi, a njegovi članovi sastajali su se da bi učestvovali u izvesnim ritualima. Čini se da su bili zainteresovani za sve okultne veštine, a naročito za takve kao što je frenologija. Pa ipak, glavni podsticaj "Novim templarima" i samom Lancu bila je zamisao o jednoj arijevskoj gospodarskoj rasi, čija čistota može biti očuvana isključivo strogim postupkom selekcije. Kao i mnogi drugi rasisti, i Lanc je osećao da je njegov rod u opasnosti.
       Godine 1934. Lanc je otvoreno tvrdio da je njegov Red bio prva manifestacija Hitlerovog pokreta. Da li je to bio, prema mišljenju većeg broja istoričara, klasičan primer uskakanja u voz koji upravo kreće? Verovatno nije. Hitler je čitao Lancove radove kao mladić, a njih dvojica su se i sreli 1909. godine u Beču.
       Godine 1907, kada je Hitler bio još sasvim mlad, Lanc je otkrio jednu romantičnu ruševinu na bregu kraj Dunava i odredio da će se glavno sedište njegovog Reda nalaziti upravo tu. Kupio je ruinu zajedno sa okolnim zemljištem, delimično je restaurisao i opremio predmetima neophodnim za vršenje rituala "Novih templara". A onda je Adolf Lanc nad tim hramom magije i rasne superiornosti razvio steg još neviđen u toj zemlji.
       Bila je to svastika.
     
       Trideset dve godine pre toga, Lancov prijatelj, neki Gvido fon List, bio se popeo na vrh brda koje se uzdiže iznad Beča i zakopao u zemlju izvestan broj praznih vinskih boca tako da čine svastiku, a u nameri da proslavi letnju ravnodnevicu. Ako je Lanc izgledao kao običan ćata, List je, zahvaljujući beloj bradi koja mu je dosezala gotovo do pojasa, izgledao kao mag. List je po profesiji bio pisac, premda mu to nikada nije donosilo osobito mnogo novca. Ova ceremonija o ravnodnevici upućuje nas na to da je bio okultist i ekscentrik. Izgleda da se njegova ekscentričnost razvila prilično rano. Kao četrnaestogodišnjak zakleo se da će, kada odraste, sagraditi hram Votanu. Zakletva je sama po sebi zapanjujuća. Činjenica da je tu zakletvu dao pred oltarom u kripti katedrale Sv. Stefana u Beču celu stvar čini - bizarnom.
       Prema svojoj sopstvenoj proceni, List je bio obdaren sposobnostima ekstrasenzorne percepcije. No, za razliku od svog zemljaka Adolfa Hitlera, koji je takve svoje sposobnosti koristio da bi zavirivao u budućnost. List se okrenuo dalekoj prošlosti svoje zemlje. Ono što je tamo video veoma se razlikovalo od onoga što je pisalo u knjigama o istoriji. Postojala je, dakle, drevna rasa germanskih mudraca, posvećenika visokoezoterijskih učenja. Rasa se zvala Armanen. NJihove tragove mogli su naći oni koji su znali gde (i kako!) da traže. Prirodno, poslednji preživeli pripadnik rase Armanen bio je sam List. Nije to, doduše, ostao dugo. Godine 1908, osnovano je tajno društvo "Posvećenici Armanena", kako bi održalo i prenelo tradiciju dalje. NJegovi članovi su, između ostalog, proučavali okultizam runa, u čemu je List bio naročito vešt. Jedno društvo, osnovano godinama kasnije u svrhu očuvanja rase gospodara, takođe se bavilo proučavanjem runa. Bio je to red Mrtvačke glave - Himlerov SS.
       Čudne Listove ideje direktno su uticale na stvaranje nacističke Nemačke, jer su mnogi od njegovih sledbenika bili članovi nacističkog pokreta još od početka.
     
       Berlin, 1945. Rat je praktično završen, i samo još ludačko nastojanje Hitlerove "gvozdene volje" onemogućavalo je kakav-takav otpor napredovanju Saveznika. A i taj otpor bio je tek bleda senka nečega što je nekada postojalo. Moćne nemačke armije svele su se na grupe poluobučenih momaka i šačicu izmorenih i zaplašenih veterana koji su zajedno predstavljali poslednju odstupnicu u predgrađima Berlina. "Hiljadugodišnji rajh" pretvorio se u hrpu zadimljenih ruševina. Ruski vojnici su napredovali kroz ruševine, boreći se od kuće do kuće, od ulice do ulice, kako bi se povezali sa svojim britanskim i američkim saveznicima, koji su, sa svoje strane, takođe nastojali da dopru do srca umiruće prestonice. Još i pre nego što su potpuno preplavili istočni sektor grada, Rusi su našli nešto veoma čudno: veliki broj leševa Tibetanaca. Ovu činjenicu zabeležio je Moris Besi (Maurice Bessdž), kao i Povel i Beržije, prema kojima je leševa, zajedno, bilo oko hiljadu. Tibetanci su na sebi imali nemačke uniforme, ali bez uobičajenih oznaka.
       Prema Povelu i Beržijeu, takođe, 1926. godine u Berlinu i Minhenu je nastala jedna mala kolonija stanovnika s one strane Himalaja. Jedan od članova te kolonije, izvesni tibetanski monah, prilično se zainteresovao za rastući nacistički pokret, tako da je čak postao i donekle poznat po svojim predviđanjima koliko će na kojim izborima stranka osvojiti mesta u Rajhstagu.
       To je, dakle, bila zemlja koja je, izgleda, iako malo poznata spoljašnjem svetu, poslala vojnu jedinicu sastavljenu od ljudi spremnih da umru za nacističku Nemačku. Ali, osim onih malih kolonija u Berlinu i Minhenu koje smo već pomenuli, kakva bi zamisliva veza mogla povezivati Tibet i Nemačku? Trgovačkih i ekonomskih veza nije bilo. Za razliku od Britanije, Nemačka svoju imperiju nije širila na Daleki istok. Nije bilo zajedničkog jezika, zajedničke religije, niti političkog afiniteta bilo koje strane ka onoj drugoj. U stvari, čini se da je veza bila čisto magijska. Tačnije, za nacističke vođe Tibet je na više načina bio privlačan zbog svoje mistične atmosfere, a privlačila su ih i tajna učenja koja su uspela da dopru do Zapada. Članovi grupe "Tula", lože "Prosvećenih" i mnogih drugih ezoterijskih organizacija koje su pomogle prilikom stvaranja Trećeg rajha, verovali su u ezoteričnu istoriju čovečanstva. A u arhivima tibetanskih manastira ta istorija bila je sačuvana u svom najčistijem obliku.
       U drugoj polovini prethodnog stoleća, zanimljive pojedinosti o tajnim učenjima Tibeta prenela je na Zapad jedna sjajna Ruskinja, madam Helena Petrovna Blavacki, koja je tvrdila da su je u tajne uputile same svete lame. Dalje, gospođa Blavacki je tvrdila da njeni "skriveni gospodari" imaju svoja staništa u nepristupačnim Himalajima, tačnije da se upravo tamo, na Tibetu, nalazi dom nadčoveka.
       Nikakvo čudo zato nije što su ti nestrpljivi tragači za nadčovekom poželeli da saznaju više. Povel i Beržije tvrde da su nacisti, čim su skupili dovoljno novca, organizovali nekoliko ekspedicija na Tibet, "koje su smenjivale jedna drugu sve do 1945."
       Jedan od najopipljivijih izraza zainteresovanih za Tibet bilo je prihvatanje jednog od najdubljih i najtajanstvenijih tibetanskih simbola - svastike (kukastog krsta).
     
       Svastika je jedan od najstarijih simbola koje čovečanstvo poznaje i, uz krst i krug, najrasprostranjeniji. Kukasti krst srećemo na ostacima grnčarije iz Grčke starim gotovo tri hiljade godina, ali i u drevnom Egiptu, Indiji, Kini. Navaho Indijanci u Severnoj Americi koristili su ga takođe, kao i arapsko-islamski čarobnjak. Nešto kasnije, ovaj simbol javlja se na zastavama nekih baltičkih država. Prvi hrišćanski misionari u Indiji, videvši ga urezanog na glavi jednog kipa Višne, nazvali su ga "đavoljim znakom". U stvari, u originalnom obliku bilo je upravo suprotno - svastika je bila simbol Sunca, pa samim tim i života. Budisti su ovaj simbol smatrali skupom srećnih znakova koji poseduje deset hiljada vrlina, jer je jedan od šezdeset pet mističnih znakova za koje se veruje da se mogu naći na svakom od čuvenih Budinih otisaka stopala. Pa i samo ime potiče iz sanskrta, jezika na kojem "svastika" znači sreća i blagostanje.
       Prema Vilijemu Šajreru, nacisti su znak usvojili direktno na Hitlerov nagovor: "Uleto 1920. Hitler, frustrirani umetnik koji je odjednom postao glavni propagandist, dobio je ideju koja se može nazvati jedino genijalnom. Partiji je nedostajao znak, amblem, steg, koji bi izražavao sve ono za šta se ona borila i koji bi podstakao imaginaciju masa kojima je, kako je Hitler smatrao, potrebna uočljiva zastava koju bi sledile i pod kojom bi se borile."
       Zatim je opisao kako je, posle dužeg razmišljanja i više nezadovoljavajućih rešenja, Hitler najzad smislio nacistički steg, koji će uskoro postati poznat u celoj Nemačkoj. U sredini crvenog polja nalazio se beli krug, a u njegovom centru - svastika.
       Kako se živelo u Okultnom rajhu? Imamo već Šajrerovu tvrdnju: bez ikakve sumnje, on je bio presrećan da odande ode. "Divna je stvar", pisao je, "ono osećanje olakšanja koje ispuni čoveka u trenutku kada napusti Nemačku." Moćne sile divljale su satanskom državom izazivajući - bar kod onih koji satanizmu nisu podlegli - depresiju i napetost.
     
       A satanska država je to i bila. Više u to ne može biti nikakve sumnje. Istina se odslikavala u crnim uniformama sveprisutnog SS-a, s njihovim nekromantskim oznakama, kao i u delovanju i opredeljenjima nacističke hijerarhije.
       Kada su u Nemačkoj nacisti došli na vlast, prvi na udaru nisu bili kao što bi se moglo pomisliti, Jevreji, već okultisti, a naročito - astrolozi. To je neke istoričare nateralo da, zajedno sa Erikom Houvom, zaključe da "Hitler, uprkos glasinama koje su se širile u zemlji, nije koristio magove i astrologe". Mi, međutim, znamo da je sa okultistima imao posla i te kako, budući da je i sam prošao obuku. Pa ipak, udario je po njima iz sve snage. U to nema sumnje.
       Prvi nagoveštaji događaja koji će se tek odigrati pojavili su se u proleće 1934. godine, kada je šef berlinske policije oglasio da se zabranjuje rad svima koji proriču sudbinu. Ubrzo je usledila opšta konfiskacija okultnih knjiga i literature u celoj Nemačkoj. Naređenja su dolazila odozgo. Akcija nije bila, kao što se često događa, rezultat preterane revnosti policije, budući da su i ljudstvo i oficiri bili potpuno zbunjeni, ne znajući kakve knjige valja tražiti. Tako je nekoliko savršeno pravovernih naslova završilo u mreži. Potom je zabranjen nemački ogranak Teozofskog društva gospođe Blavacki. Ono što nas iznenađuje je i činjenica je, kada su nacisti anektirali Austriju 1938, Adolfu Lancu, samozvanom preteči Hitlerovog pokreta i osnivaču Reda za koji se razmetao da je bio njegova prva manifestacija, zabranjeno da objavljuje svoje radove. Red "Novih templara" preselio se u ilegalu, a zatim je, po svoj prilici, prestao da deluje. Šta je Hitler mislio o masonima i redu "Germanen", koji je njegovoj državi podario simbol na zastavi, rekli smo još ranije.
       Ako je Hitler bio mag, šta ga je nagnalo da se tako ponaša prema svojim kolegama? Odgovor je jednostavan: upravo zbog toga što jeste bio mag, Hitler se ponašao tako kako se ponašao. Uposlimo, za tren. logiku. Za prosečnog političara, okultisti predstavljaju tek grupu ludaka s margina društva, potpuno bezopasnih po državu i suviše zanetih svojim bizarnim verovanjima da bi smetali čak i prvim komšijama. Svaki nagoveštaj da bi ti luckasti tipovi mogli da predstavljaju ozbiljnu snagu odbacuje se kao budalaština. U stvari, običan političar neće ići čak ni tako daleko da pomisli nešto takvo. Možete biti sigurni da će okultizam biti poslednja stvar koja će mu pasti na pamet. Ima on dovoljno praktičnih problema koji ga gnjave. Tako u nemagijskim režimima okultisti prolaze manje-više neuznemiravani.
       S druge strane, Hitler je bio istinski vernik. I on i mnogi od njegovih bliskih sledbenika verovali su da se u tamnom svetu okultnog nalazi veoma realna snaga. Budući da je koristio okultne tehnike da bi se dočepao vlasti, Hitler nije želeo konkurenciju. Valja, međutim, obratiti ovde pažnju na dva relevantna detalja: 1) tip okultista koje je progonio s najviše upornosti, i na 2) činjenicu da sve to nije bilo činjeno kako bi se iskorenilo upražnjavanje magije, već isključivo zato da bi magija postala monopol Nacističke partije.
       Da je predsednik Nikson naprasno prebegao u Peking, ili da Fidel Kastro iznenada zatraži politički azil u Velikoj Britaniji, teško da bi to izazvalo šok veći od onog koji je protresao nemačke vođe 10. maja 1941. godine.
       U petnaest minuta do šest popodne tog dana, firerov zamenik Rudolf Hes, Hitlerov prijatelj od prvih dana i drugi najmoćniji čovek u Nacističkoj partiji, popeo se u Augsburgu u svoj dvomotorni "meseršmit" i poleteo sam prema - Škotskoj. Kada je Hitler to doznao (Hes mu je bio po kuriru poslao pismo), bio je kao gromom ošinut. Očevici tvrde da je šetao gore-dole po svom kabinetu, udarajući se po čelu i ponavljajući da Hes mora biti da je poludeo. Pismo je samo dokazivalo njegovo ludilo. Očigledno, njegov sadržaj bio je sve samo ne jasan. "Ne prepoznajem Hesa u ovome" tvrdio je Hitler. "To je potpuno druga osoba. Mora da mu se desilo nešto, nekakav mentalni poremećaj."
       Nešto mu se, zaista, i desilo. NJegov "tajni gospodar", profesor Karl Haushofer, otkrio mu je jednu mističnu viziju. U snu je posvećenik iz Minhena video Hesa kako korača holovima engleskih baronskih zamkova u misiji sklapanja mira između dve velike nordijske nacije.
     
       Hitler je pozvao Geringa da bi smislili šta da učine suočeni sa jednom tako bizarnom situacijom. Ono što su na kraju odlučili bilo je krajnje tipično za njih. Vilhelm Meseršmit (NJilhelm Messerschmitt), vlasnik kompanije koja je u Augsburgu proizvodila avione, bio je uhapšen, a takođe i mnogi članovi Hesovog štaba. Među njima je bio u Ernst Šulte-Štrathaus (Ernst Schulte-Strathaus), okultista i astrolog. To je nagoveštavalo stvari koje će tek doći. Iako je Šulte-Štrathaus poricao da je bilo šta znao o Hesovim planovima, astrološki ili na bilo koji drugi način, partijski šefovi smesta su počeli da prave planove za još jednu magijsku čistku.
       Na dan 9. juna, Gestapo je krenuo u akciju širom Nemačke, hapseći okultiste jednog za drugim. Na udaru su se našli sledbenici Lanca i Štajnera, klervoajand, nadrilekari, pa čak i oni koji su se samo zalagali za prirodno lečenje. "Gestapo je svoju pažnju usredsredio na astrologe, kako bi otkrio svakog među njima koji je mogao biti u vezi s Hesom", tvrdi Elik Hounj (Ellic Honje). "Nije verovatno da je 'astrolog koji nedostaje' ikada pronađen, budući da, po svoj prilici, nikada nije ni postojao."
       A ipak, nije tako. Uprkos Haushoferovom "proročkom" snu i (gotovo isto toliko čudesnom) uspešnom dolasku u Škotsku, Hesu nije uspelo da sklopi mir između Nemačke i Britanije. Ostatak rata proveo je u zatvoru, a na suđenju u Nirnbergu rekao je doktoru D. M. Keliju (D. M. Kelldž), zatvorskom psihijatru, da mu je krajem 1940. jedan astrolog rekao da je on predodređen da donese mir.
       Priča je bizarna, zaista, ali bi je čovek mogao nazvati tek jednim danom u životu Okultnog rajha. Bilo je i drugih takvih dana.
       Promena ratne sreće koja je nastupila 1943. imala je mnogo neposredniji efekat na Italiju nego na Nemačku. Duče Benito Musolini bio je preplašen, bolestan i bez iluzija. NJegov režim se rušio, i on je to znao. Živeo je u strahu od savezničke invazije za koju je, ne bez razloga, verovao da je neizbežna. Na dan 7. aprila te godine, Hitler se sreo s njim u Salcburgu u nadi da će moći da mu ulije nešto elana. Još jednom je stara magija - ili je to bio mesmerizam? - uspela. Gebels je u svom dnevniku zapisao: "Kada je Musolini izašao iz voza... izgledao je kao skršeni starac; kada je odlazio, bio je pun energije i spreman na sve."
       No, prošlo je bilo ono vreme kad je jedan takav postupak imao više od tek prolaznog efekta. Već 19. juna dva diktatora morala su da se sretnu ponovo. U međuvremenu se vojna situacija još više pogoršala, i Musolini se nalazio na ivici panike. Bio je to njihov trinaesti sastanak, i za Hitlera je bio nesrećan jer je otkrio da više uopšte ne može da utiče na svog starog prijatelja. Zaista, Musolini je bio u takvom stanju da je u pojedinim momentima teško mogao da prati ono o čemu se govorilo. Vratio se u Rim da bi otkrio da se lošoj vojnoj pridružila još gora politička situacija. Više zahvaljujući sreći nego veštini, uspeo je da prevaziđe tu trenutnu krizu, ali je najgore tek dolazilo.
       Dvadesetpetog jula, posle sastanka Velikog veća, sazvanog prvi put posle 1939, pozvan je u dvor. Tamo mu je kralj Vitorio Emanuele otvoreno rekao: "U ovom trenutku, Vi ste najomraženiji čovek u Italiji." Malo kasnije, trenutno najomraženiji čovek u Italiji napustio je dvor u kolima hitne pomoći, na putu za - zatvor.
       Hitler, koji je na prve vesti o sastanku Velikog veća reagovao pomalo začuđeno ("Čemu koriste takva veća? Šta čine osim što brbljaju"), bio je potresen vešću o hapšenju Musolinija. Ipak, brzo se oporavio i počeo hladno da razmišlja o merama koje treba hitno preduzeti. Pravilno je zaključio da će Italija, iako se novi, Badoljov režim kleo u neokrnjeno prijateljstvo, iskoristiti prvu priliku da zaključi separatni mir sa Saveznicima. Hitler nije verovao nijednom Italijanu osim Dučeu. Dakle, glavni plan mu je bio da Dučea vrati na vlast. Pošto je jednom sačinio plan, povukao se i očekivao razvoj događaja.
     
       Nije morao dugo da čeka. Osmog septembra uputio se u Ukrajinu, planirajući da tamo ostane onoliko dugo koliko je potrebno da se ojača uzdrmani Istočni front. Ali, njegove proročke sposobnosti počele su da ga muče. Nisu mu davale jasnu informaciju o tome šta će se dogoditi, ali ga je obuzeo, kako je Gebels kasnije tvrdio, "čudan nemir". Taj nemir postao je toliko jak da se još iste večeri avionom vratio u svoj štab u Pruskoj. Tamo je saznao da je Italija potpisala primirje sa Saveznicima.
       Planovi načinjeni u julu realizovali su se i dalje, pa danas izgleda da su Nemci, uglavnom zahvaljujući neaktivnosti Saveznika, uspeli da zauzmu dve trećine Italije, uključujući tu i Rim. A onda je, gonjen lojalnošću koju bi čovek teško očekivao od takvog cinika, započeo obimnu operaciju pronalaženja i spasavanja Musolinija. Glavni problem je bio - pronaći dučea. Budući da obaveštajci nisu imali nikakvog uspeha u tome, nacisti su pribegli ezoteričnim metodima.
       Deo magijske prakse u Okultnom rajhu bilo je osnivanje, godine 1942, "Instituta za visak" u Berlinu. Upotreba viska u okultnom potiče od pseudonaučne grane veštine poznate pod nazivom "radionika" ili "radiestezija", koja, očito, potiče od drevne veštine traženja vode. Prema narodnom verovanju, za to obdareni ljudi mogu otkriti podzemne vodene tokove uz pomoć rašlji, hodajući unaokolo. Kada naiđu na vodu, rašlje se u njihovim rukama iskrive, ponekad tako naglo i jako da se polome. No, na taj način može se naći i koješta drugo, ne samo voda. Neki od rašljara dokazali su da na taj način mogu pronaći metale, čak i - naftu. Sličnu, za vojsku prilično neuobičajenu, napravu koristili su američki vojnici u Vijetnamu da bi otkrili mine koje je unaokolo posejao Vijet-kong, a koje u sebi nisu imale metalnih delova koje bi detektori metala mogli da otkriju.
     
       Prvi istraživači ovog fenomena isfabrikovali su beskrajne teorije o vibracijama i još neotkrivenim "zracima". Neki naučnici, koji su gajili sklonosti ka psihologiji, držali su, međutim, da rašljar sam utiče na svoj instrument, nesvesno vođen po zemljištu koje ispituje. To je zvučalo razumnije, budući da iskusni geolozi često mogu mnogo da kažu šta se nalazi pod površinom zemlje samo pažljivo posmatrajući ono što se nalazi na njoj. Ali, avaj, sve teorije su prohujale sa vihorom u trenutku kada je ustanovljeno da rašljar može, doduše ne uz pomoć rašlji već uz pomoć viska, da nađe vodu ne pomerajući se s mesta - u stvari, jednostavno držeći visak nad mapom.
       Magovi koji su upravljali Nemačkom znali su, naravno, za ovaj fenomen. No, pogrešno su pretpostavili da to znaju i drugi, pa su rešili da ga koriste u vojne svrhe. Kada je Britanska ratna mornarica, godine 1942, naglo povećala broj uništenih nemačkih podmornica, mornarički kapetan Hans Reder (Hans Roeder) posumnjao je da britanski Admiralitet koristi stručnjake sa viskom koji mu govore gde se nemačke podmornice nalaze. NJegova sugestija je prihvaćena zdravo za gotovo, a on je dobio zaduženje da vodi Institut za visak u kojem su u najvećoj tajnosti klervoajanti i psihici sedeli nad mapama Atlantika, pokušavajući da pomoću viska utvrde položaj savezničkih konvoja. Upravo su se, dakle, toj tajnoj instituciji nacisti obratili 1943. za pomoć, kako bi pronašli firerovog starog prijatelja, bivšeg dučea. Jedan ekspert na tom području odmah se bacio na posao i otkrio, prema navodima generala Šelenberga, da se Musolini nalazi na ostrvcetu Madalena, blizu severnog vrha Sardinije. To je zaista bilo mesto na kojem se Musolini nalazio kratko vreme pre nego što je ponovo prebačen na kopno, odakle su ga spasle elitne SS-jedinice.
       Nekako je lakše prihvatiti da ljudi - čak i političari - mogu biti dovoljno zavedeni da upražnjavaju magiju u naše doba, nego poverovati da je ona bila jednostavno samo deo satanizma na nacionalnom nivou. Ali, držimo li se ortodoksne hrišćanske doktrine prema kojoj je Satana neprijatelj, onda je Hitler bez sumnje bio satanist. Takav zaključak nas, međutim, ne nagoni da verujemo da Satana zaista i postoji, niti da je Hitler sam verovao u svog ličnog đavola. Međutim, kao što smo iz njegovog ponašanja uspeli da spoznamo da je Hitler prošao magijsku obuku, tako iz tog ponašanja možemo videti i kakav je bio karakter te obuke - a bio je, bez sumnje, satanistički. A ako je razumno pretpostaviti da će se samo crni mag gnjaviti time da proganja bele magove, možemo pretpostaviti da bi samo satanist potrošio silno vreme i energiju proganjajući Hristovu Crkvu.
       Da li je Hitler bio svestan svog satanizma ili ne, ostaje otvoreno pitanje. No, setimo li se njegovog dubokog proučavanja ezoteričnih misterija i činjenice da je, kako ćemo videti, bio na čelu pokreta koji je po svojoj suštini bio verski, sumnja ostaje. Papa Pije XII nazvao je nacional-socijalizam 1945. "arogantnim otpadništvom od Isusa Hrista, poricanjem njegovog učenja i čina iskupljenja". Sam Hitler imao je veoma malo vremena za pape, premda je kao katolik učen da smatra papu vikarom Hristovim na Zemlji, prvog među svešteničkim zastupnicima sila svetlosti. Godine 1933, licemerno je izrazio nadu u poboljšanje odnosa sa Svetom Stolicom. Deset godina kasnije, na jednom sastanku s Musolinijem posvećenom vojnim pitanjima, pokazao se u pravom svetlu izjavivši: "Idem pravo u Vatikan. Mislite li da me Vatikan plaši. Ta bagra..."
     
       Od samog početka nije prestajao sa smišljenim napadima na hrišćanstvo u Nemačkoj. U godini u kojoj je došao na vlast, "Liga katoličke mladeži" je raspuštena. Katoličke publikacije bile su bezobzirno zabranjivane. Godinu kasnije, vođa "Katoličke akcije" u Nemačkoj je ubijen. Tokom nekoliko sledećih godina, hiljade katoličkih sveštenika, opatica i laika bili su progonjeni i zatvarani. Papa Pije XI govorio je o "tajnom i javnom fundamentalnom neprijateljstvu prema Hristu i njegovoj Crkvi". Protestanti su prošli tek nešto bolje. Jedan sveštenik nazvao je vladavinu nacista "godinama tame" - što je bilo bliže istini nego što je on mogao i da zamisli. Kao i katolički, i protestantski sveštenici bili su predmet nedobrodošle pažnje Gestapoa. Na stotine ih je uhapšeno - više od osam stotina samo 1937. godine. Iako čine dve trećine vernika u Nemačkoj, Hitler nije imao vremena za protestante. "To su beznačajni, mali ljudi, poslušni kao psi, koji se znoje od neprijatnosti kada im se čovek obrati", rekao je jednom prilikom.
       Što se tiče položaja religije uopšte, ilustrativna je izjava Hitlerovog sekretara Martina Bormana iz 1941: "Nacionalsocijalizam i hrišćanstvo su nepomirljivi protivnici." Suočeni s tom i sličnim izjavama, istoričari pominju nekakav nejasni "novi paganizam" ili oživljavanje kulta starih germanskih bogova. Bilo bi, bez sumnje, mnogo poštenije, a i daleko više u skladu sa činjenicama, kada bi ono što se događalo opisali kao satanizam u dvadesetom veku.
       Nema apsolutno nikakve sumnje u religioznu prirodu nacističkog pokreta, a to je i ideolog partije, Alfred Rozenberg, jasno izneo u svojim člancima koji se bave Nacionalnom crkvom Rajha. Tu se pominjalo "neopozivo iskorenjivanje" "čudnih i stranih" hrišćanskih veroispovesti i zahtevalo da se Biblija u Nemačkoj zabrani. Na oltarima novih nemačkih crkava nalaziće se samo jedna "sveta knjiga" - Hitlerov Mein Kampf. Na levoj strani svakog oltara stajao bi mač. U poslednjem članku o Nacionalnoj crkvi Rajha, doslovce piše: "Na dan njenog osnivanja, hrišćanski krst mora biti uklonjen iz svih hramova, katedrala i kapela i zamenjen jedinim nepobedivim simbolom: svastikom."
       Svastika, u ovom slučaju kukasti krst s naopako okrenutim kracima, to moramo stalno imali na umu, simbol je sila tame.
     
       (Nastaviće se)

Sačekao je satanin dan

Hitler - Čovek Čudnih sposobnosti (4)

      Postoji jedna apokrifna priča po kojoj je Vinston Čerčil, početkom jeseni 1940, napisao sledeći službeni zahtev: "ASTROLOG, komada jedan, Ministarstvu rata, na upotrebu." Bio zahtev istinit ili ne, astrolog je postojao. Bio je to jedan mađarski izbeglica imenom Luj de Vol, koji se britanskoj obaveštajnoj službi pridružio negde septembra 1940. Debeo, sa obaveznom cigarom u ustima, sličan samom Čerčilu, De Vol nije dugo ostao u tajnoj službi, premda je i sam radio na nekoj vrsti proročke propagande kao i njegov nemački kolega Kraft. A kako se uopšte našao u redovima britanske obaveštajne službe, jedna je od najčudnijih stvari u celom ratu.
       U februaru 1940, Kraft je, prema Himlerovom naređenju, pisao rumunskom poslaniku u Londonu Virgilu Tilei, pokušavajući da ga privuče na stranu nacista. Tilea je, međutim, bio žestoki antinacist. Što je još važnije, lično je dobro poznavao Krafta i znao čime se on bavi i odakle dolazi. Budući da je pismo upućivalo na to da je Kraft u Berlinu, Tilea je pretpostavio da je postao Hitlerov savetnik. Stoga je sastavio jednu genijalnu belešku i prosledio je britanskim vlastima. Ne bi li, pitao se on u belešci, saveznicima bilo korisno da znaju šta se Hitleru savetuje? I ne bi li bilo dobro da Britanci nabave sebi jednog astrologa, čiji bi posao bio da određuje kakvu vrstu astrološke perspektive Kraft izlaže fireru?
     
       Britanski obaveštajci su se saglasili, pa je tako na scenu stupio De Vol. Ali, on nije bio jedina ezoterijska opozicija nacistima. Krajem maja 1940. izgledalo je da je nacistička Nemačka dobila rat. Vreme koje je od tada proteklo ne dopušta nam da do kraja shvatimo razmere iznenađenja nastalog tom prilikom, ali je činjenica da je nemački vojni uspeh, s tačke gledišta tadašnjih posmatrača, bio gotovo čudesan.
       U sivo praskozorje 1. septembra 1939, nemačke armije nasrnule su na Poljsku, kresnuvši varnicu koja je konačno izazvala Drugi svetski rat. Osamnaest dana kasnije, s Poljskom je bilo gotovo. Poljska armija bila je uništena, poljska vlada zbačena - njeni članovi pobegli su iz zemlje. Varšava se držala nešto duže, ali je vojna pobeda Nemačke usledila posle samo tri sedmice.
       Posle prvih borbi u Poljskoj, usledili su meseci onoga što se zvalo "smešni rat", minimalnih dejstava na kopnu, moru i u vazduhu. To nije moglo da potraje i - nije. "Ekonomski rat" - a to je, u stvari, ono na šta se "smešni rat" svodio - svršio se naglo, 9. aprila 1940. godine, kada su nacističke snage okupirale Dansku i Norvešku.
       Desetog maja, Hitler je udario ponovo, ovog puta po Holandiji, Belgiji i Luksemburgu. To je još jasnije obznanilo da je "ekonomski rat" gotov i da je počeo onaj pravi. "Bitka koja počinje danas" poručio je Hitler svojim trupama u dnevnoj zapovesti, "odlučiće budućnost nemačke nacije za sledećih hiljadu godina." A njegove trupe bile su, naizgled, nepobedive. Holandska armija (nekih pet stotina hiljada ljudi) kapitulirala je za pet dana. Nemcima je trebalo osam dana da stignu do Brisela. A što je najvažnije do 17. maja francuska "neprobojna" Linija Mažino, odbrambena struktura smatrana za najjaču u Evropi toga doba, bila je zaobiđena i probijena. Do kraja maja, Holandija i Belgija bile su pregažene, severni deo Francuske bio je okupiran, Prva, Sedma i Deveta francuska armija bile su razbijene, a čuvena akcija povlačenja preko Denkerka bila je u toku. Četrnaestog juna pao je Pariz. Nekoliko dana kasnije, francuski maršal Peten zatražio je primirje.
       Većina ljudi u Berlinu smatra da će Hitler sada pokušati da osvoji Britaniju
       Tako je rođena operacija "Morski lav". Konačna nemačka pobeda nad Engleskom, kako je primetio jedan nacistički general, bila je samo pitanje vremena.
       A vreme je prolazilo...
     
       "Morski lav", operacija prvobitno zakazana za 15. septembar, odložena je jednom, pa drugi put, pa treći put. U čemu je bio problem, niko nije znao da kaže, a ne zna ni danas.
       Jedan od nezvaničnih istoričara dao je odgovor koji bi trebalo razmotriti. Međutim, bilo bi korisno da prvo razmotrimo njega samog. NJegovo ime bilo je DŽerald Broso Gardner.
       Gardner je bio veštac, jedan od prvih koji se usudio da svoja interesovanja obnaroduje.
       Od 1946. bio je član saveta Društva za folklor u kojem je, izgleda, zaprepastio svoje, akademskom pristupu sklonije kolege izjavom da bi u drevnim legendama moglo biti i elemenata istine. Kao i mnogi drugi okultisti, ubrzo je podlegao želji za akademskim počastima i ugledom, pa je 1950. proglasio sebe doktorom Gardnerom. Ali, njegove diplome (doktor filosofije i literature), po svoj prilici, nije izdala nijedna poznatija obrazovna institucija. Godine 1954. objavio je svoju drugu knjigu Veštice danas. Na veoma pristupačan način ponovio je tezu Margaret Marej prema kojoj ovaj kult predstavlja odjek drevnog kulta plodnosti, upražnjavanog još u kamenom dobu (dr Marej je napisala uvod za knjigu). Ali, Gardner je iznenadio svoje čitaoce tvrdnjom da taj kult, onakav kakav je bio od davnina, postoji i danas. U primerku knjige koji posedujem, Gardner je opisan kao "član jednog od drevnih krugova veštičjeg kulta koji je preživeo u Engleskoj". U to doba Gardner je bio i direktor Muzeja magije i veštičarenja u Kesltaunu, na ostrvu Man.
     
       "Veštice su bacile čini kako bi sprečile Hitlerovu invaziju pošto je Francuska pala. Sastale su se, oformile moćan energetski krug i upravile ga ka Hitlerovom mozgu sugerišući mu: Ne možeš preći more. Ne možeš preći more. Ne možeš doći. Ne možeš doći... Ne kažem da je to zaustavilo Hitlera. Samo želim da spomenem da je organizovan obred sa ciljem da se utiče na njegov um, a nešto slično činjeno je i kasnije; i mada je njegova invaziona flota bila spremna, Hitler nije ni pokušao da pređe Kanal. Veštice i vešci rekli su mi da su se njihove prababe i pradede svojevremeno okupili kako bi nešto slično sugerisali i Boniju (nadimak koji su Englezi dali Napoleonu Bonaparti).
       I uprkos ogradama, Gardner je, u stvari, rekao da su veštice uticale na Hitlera. Dalje u knjizi Gardner piše o svom stavu:
       "Već sam ranije spomenuo kako su se vešci i veštice okupili i uticali na umove onih koji su kontrolisali invazionu flotu.
       To je, doduše, samo moja teorija, i možete reći kako proizlazi iz sujeverja, ali smatram da su veštice u stanju da učine isto sa onima koji kontrolišu hidrogensku bombu."
       Gardner je tvrdio da je bio očevidac obreda kojim je zaustavljen Hitler. Ali, možemo li ga prihvatiti kao pouzdanog svedoka?
     
       Frensis King, istoričar magije, objavio je 1970. dokaze da je postojao bar jedan veštičji kružok pre nego što se na pozornici pojavio Gardner. Kružok je operisao u Hempširu. I ne samo da je funkcionisao, nego se čini da je to bio upravo onaj koji je organizovao skup s kojeg je poslata telepatska poruka Hitleru. Kingova verzija opisa obreda još je zanimljivija od Gardnerove, budući da on tvrdi da je deo obreda bila i ljudska žrtva.
       Veštice i vešci, koji tradicionalno izvode svoje obrede bez ikakve odeće na sebi, mažu se obično mašću po celom telu, slično plivačima na duže staze, kako bi se zaštitili od hladnoće. Tom prilikom, najstariji i najslabiji član kružoka dobrovoljno je pristao da se ne zaštiti ničim, kako bi umro za vreme ceremonije i tako svojom životnom snagom podržao obred. King dodaje da ne samo da je taj dobrovoljac umro, već i to da su još dva člana kružoka kasnije podlegla upali pluća.
       Kao što možemo verovati da su Hitler i vodeći nacisti bili uvereni da su u savezu sa silama tame, a da u postojanje takvih sila ne verujemo, ništa nas ne sprečava da verujemo i u to da su britanski vešci i veštice pokušali da mu se suprotstave magijom, makar i ne verovali da bi tako nešto imalo ikakvog efekta. A što se tiče ovog poslednjeg, postoji još izvesna sumnja. Istraživanja modernih parapsihologa nedvosmisleno su dokazala da jedan ljudski um može uticati na drugi na daljinu, bez posrednika. Laboratorijski eksperimenti pokazali su da, uz pomoć telepatije, čoveku koji spava određeni snovi mogu biti indukovani.
       Oktobra 1944. dogodio se jedan od najčudesnijih incidenata u naopakoj istoriji Trećeg rajha. Osvedočeni neprijatelj jevrejske rase Hajnrih Himler, uporni istrebljivač jevrejskog naroda, oličenje mržnje prema svemu jevrejskom, pristao je da se sastane sa dr Žan-Mari Musijem, predsednikom švajcarskog Altbunda, kako bi porazgovarao sa njim o budućnosti onih Jevreja koji su se još nalazili u nemačkim rukama. Možda još čudnije - premda čudesno nije reč koja bi u tom slučaju bila prejaka - na tom sastanku Himler je pristao da oslobodi sve Jevreje koji su bili u nacističkom zatočeništvu i da ih pusti da pređu u Švajcarsku. To čak nije bilo ni prazno obećanje. Po povratku iz Beča, gde je sastanak održan, izdao je naređenje da se smesta prestane sa istrebljivanjem Jevreja u koncentracionim logorima, dodajući da bolesnima i slabima mora biti pružena pomoć. Dva meseca kasnije, rajsfirer je otišao korak dalje. Saglasio se s tim da svi skandinavski zatočenici koncentracionih logora budu prebačeni u specijalni logor kod Hamburga, gde bi ih hranio švedski Crveni krst, i odakle bi postepeno svi bili prebačeni u Švedsku. Potpredsedniku švedskog Crvenog krsta naloženo je da se pobrine oko transporta.
       Šta se to, čoveku dođe da se zapita, dogodilo sa čudovištem? Zašto je Himler bio spreman da prihvata sporazume koji su bili protivni svemu u šta je verovao? Najlakše je pretpostaviti da je, pred mogućom pobedom saveznika, želeo da sebi obezbedi lično osiguranje. Ali, to objašnjenje ne "drži vodu" baš sasvim. Neminovnost nemačkog poraza u to doba nije Himleru bila tako očigledna. Hitler mu je rekao da će trupe Trećeg rajha ponovo zagospodariti Evropom 20. januara 1945. Bio je to poslednji, očajnički i bezuspešan pokušaj da povrati svoje proročke moći, potpuno uništene lekovima koje mu je davao njegov omiljeni doktor-prevarant. Ali, Himler je verovao u proročanstvo.
       Pa ako ga na takve postupke nije naterao interes za sopstvenu kožu, šta je onda?
       Odgovor na ovo pitanje, fantastičan kao i bilo šta drugo u celoj ovoj fantastičnoj priči, jeste da se Hitlerovom satanskom uticaju suprotstavio, bar delimično, uticaj jednog belog maga.
     
       Feliks Kersten rođen je u Finskoj, mada se kasnije smatrao Holanđaninom, budući da je u toj zemlji dugo živeo. Bio je to debeli, dobroćudni i uspešni bonvivan, prilično samopouzdan. Ali, iza tog spoljnog opisa osobe okrenute svetu ležali su sposobnost i znanje najčudnijeg tipa.
       Zanimala ga je medicina, tako da je u mladim danima u Finskoj proučavao masažu. Ova veština, bez sumnje, više je cenjena na kontinentu nego u Britaniji, pa tako dobar i kvalifikovan maser u Evropi po statusu stoji odmah iza lekara. Pošto je proučio muskularnu masažu, Kersten se okrenuo drugoj vrsti masaže, koja se bavi manipulacijom nervnim centrima. Iza te masaže stoji teorija prema kojoj su mnogi bolovi izazvani nervnom napetošću (u fizičkom, pre nego u psihološkom smislu). Odgovarajućom masažom nerava postiže se opuštanje pojedinca, što donosi olakšanje.
       Kersten je u tome bio dobar. Obrazovao se u Finskoj, ali se ubrzo preselio u Berlin, gde je započeo uspešnu praksu. Već je uživao u ugodnom životu - da ne pominjemo izuzetne manire u ponašanju sa bolesnicima - ali ga ezoterija nije zanimala nimalo. Tada je, sasvim slučajno, sreo istočnjačkog okultistu po imenu Ko.
       Iako Kinez, Ko je kroz medicinsku obuku prošao na Tibetu. Kao što su sami nacisti verovali da su posvećenici tibetanskog crnog okultizma, tako je i Ko verovao da je posvećenik bele magije poreklom iz te zemlje. Prvo što je naučio Kerstena bilo je ne da manipuliše, već da meditira. Tokom dugih i napornih sedmica i meseci, Kersten je postepeno učio teške mentalne discipline koje su mu uskoro omogućile da po volji svoje svesti središte prenese iz svog uma u vrhove svojih prstiju. Kada bi sada položio ruke na pacijenta, osećao je kao da celo njegovo biće prelazi preko njegovih prstiju u telo pacijenta. Misao mu je slobodno lutala kroz same bolesnikove ćelije. Kersten je ubrzo shvatio da u tom stanju, koje je imalo očigledne sličnosti sa stanjima transa koje srećemo u jogi i drugim okultnim sistemima, može da postavi dijagnozu jednostavno položivši ruke na pacijenta i potraži ono što želi da vidi. Čini se, takođe, da je bio u stanju da nešto od sopstvene energije prenese na pacijenta - pomalo kao vrač.
       Uprkos Kirlijanovoj fotografiji, koja nam pruža naučni dokaz da je takav transfer energije moguć i merljiv, skloni smo da tvrdnje takvog tipa uzimamo s nešto opreznosti. Ali, što se tiče Kerstena, sistem je funkcionisao. Od dobrog masera postao je, podučavan od Koa, neuporedivi maser. NJegova sposobnost da otkloni bol bila je čudesna.
       Kersten i Ko radili su nekoliko godina kao partneri, a njihova praksa je, kao što se može i pretpostaviti, cvetala. A onda je jednog dana mali Kinez obznanio da odlazi. Kersten je bio zapanjen, ali Ko nije hteo da promeni svoje mišljenje. U njegovom horoskopu je pisalo da će uskoro umreti. Želeo je da sačeka smrt u svojoj azijskoj otadžbini.
       No, čak i kad je Kersten ostao sam, posao je nastavio da cveta. Postajao je sve poznatiji i poznatiji. Postao je lični doktor holandske kraljevske porodice. A onda je, 1938, primio jedan zloslutni poziv. Od njega je zatraženo da poseti zloglasnog šefa SS-a Hajnriha Himlera. Pošto se neko vreme dvoumio, odlučio je da se odazove pozivu.
       Još od rane mladosti Himler je patio od žestokih stomačnih grčeva. U vreme kada je preuzeo komandu nad SS-om, ti bolovi su postali neizdržljivi i - hronični. Bio je na takvom mestu da je mogao da zatraži pomoć najboljih lekara u Nemačkoj, ali su, u najboljem slučaju, njihovi lekovi donosili tek delimično i povremeno olakšanje.
       Kada su se sreli, Himler je bio veoma ljubazan. Već ranije smo, uostalom, videli da je u privatnim kontaktima svojim ponašanjem Himler retko pokazivao o kakvom se čudovištu u ljudskoj koži, u stvari, radi. Ali, ovom prilikom bio je pod bolovima. Nešto je izazvalo nov napad žestokih grčeva. Kersten mu je rekao da se razodene i legne na divan. Potom je Kersten položio ruke na njega i pokrenuo čudne psihičke procese kojima ga je naučio Ko. Ubrzo je otkrio dve stvari: Himler je trpeo strašne bolove izazvane poremećajem nervnog sistema, i to je bilo moguće ukloniti. Bacio se na posao, i za nekoliko minuta bol je prestao. Da se radilo o manje čudovišnoj osobi, Himlerova zahvalnost izgledala bi, čak, dirljivo: "Konstatovao sam mnoge nemačke lekare i nijedan od njih mi nije mogao pomoći. Pomozite mi, molim Vas, pomozite mi, profesore." Kersten je, posle kraćeg razmišljanja, pristao. Od tada pa nadalje postao je Himlerov lični lekar i postepeno, čak, neka vrsta njegovog ispovednika i veoma uticajna osoba.
       Kako je koristio taj uticaj, stvar je istorije. Godine 1947, profesor N. V. Postumus, tadašnji direktor Instituta za istoriju rata, naimenovan je za šefa Komisije koju je oformila holandska vlada kako bi istražila Kerstenovo ponašanje za vreme Drugog svetskog rata. Posle tri godine intenzivnog istraživanja, ova Komisija objavila je prve rezultate: usluge koje je Kersten učinio čovečanstvu i stvari mira bile su bez presedana u istoriji.
       Finski Jevreji tek su, hronološki gledano, prvi na spisku onih koji duguju svoj život Kerstenu. Za vreme jedne večere sa Himlerom, održane 1944, on je iznenada postavio pitanje koje se ticalo Jevreja i, prema svedočenju jednog očevica, "ponašao se tako zabrinuto i potišteno sve dok Himler nije obećao da će iz osnova izmeniti postupak prema Jevrejima - naravno, u korist Jevreja." Sastanak između Himlera i Musija organizovao je Kersten, kao što je smislio i plan koji je Himler odobrio, a koji se ticao prebacivanja zatočenika koncentracionih logora u Švedsku.
       U okruženju satanističkih zamki i lutanja "Okultnog rajha" čak su i moći belog maga ostajale nemoćne, suočene s naopakim i morbidnim moćima Hitlera, kome je bilo dovoljno da skrene pogled svojih staklastih, sivih očiju na Himlera, pa da ovaj potpuno potpadne pod njegovu vlast.
       April 1945. godine. Ne baš sjajno vreme za naciste u Nemačkoj. Rat kao rat bio je gotov. Aleksanderove armije polako su napredovale kroz Italiju. Paton je bio u Bavarskoj, a Beč je pao u ruke Rusima, koji su, takođe, pretili Drezdenu i samom Berlinu. Francuzi su bili na Dunavu, a Britanci u Bremenu i Hamburgu. Samo je uski koridor (koji se sve više sužavao) ostao u rukama nacista. Kao neka gigantska pesnica, sužavali su ga Rusi sa istoka i Amerikanci i Britanci sa zapada.
       Otpora je, ipak, još bilo. NJegov centar bio je smešten u pretrpanom bunkeru sa osamnaest soba, ispod petnaest metara debele ploče u bašti kancelarije Rajha. Bio je to Hitlerov lični bunker, uglavnom nekorišćen tokom rata, sada pretvoren u njegov glavni štab i poslednje sedište nacističkog dvora. Improvizovana radio-antena, obešena o balon iznad bunkera - poslednje sredstvo komunikacije Hitlera sa spoljnim svetom.
       U jednom trenutku Hitler je postao očajan. Kada se to dogodilo, on je učinio ono čemu pribegava svaki crni mag u takvoj situaciji - pokušao je da sklopi sporazum.
       Sporazum je veoma stari oblik magije: sam po sebi, oblik potpuno crne magije. Za razliku od svega što je Hitler dosad pokušao, nije zasnovan na psihičko-duhovnom planu, na kojem, u suštini, ljudski um menja tok događaja. Pre bi se reklo da je to sistem trampe. Nastojeći da racionalno - ako se ta reč uopšte može primeniti na tako suludi čin - sagledamo proces, videćemo da u njegovoj osnovi leži verovanje da demoni iz pakla obitavaju u dimenziji bliskoj našoj, da se ti "pakleni demoni" zanimaju za ljudske poslove i da su, za određenu cenu, ti moćni entiteti spremni da pomognu crnom magu koji ih prizove. Sam savez je jednostavno sporazum, ponekad pisani, ponekad ne, između očajnog ili pohlepnog poluljudskog bića i demona. Ugovor, kao i svaki drugi. Magu je potrebna usluga. Demon može da je pruži. Mag pristaje na cenu.
       I tu se, eto, nalazi ključ svakog takvog saveza: žrtva. Mag uvek mora biti spreman da učini žrtvu, jer to je cena koju, tradicionalno, traže pripadnici paklenih legiona. I što su, prirodno, magovi zahtevi veći, to je i žrtva koja se kao naknada zahteva veća. Budući da imamo posla direktno sa "silama Haosa", žrtva mora da sadrži razaranje, uništenje i, ako je to moguće, ljudski život.
       "Gubici nikada nisu preveliki!", rekao je jednom prilikom Hitler maršalu Valteru fon Rajhenauu. "Oni su seme buduće veličine." Tako je mogao da govori samo mag ubeđen da će žrtva Satani ubrzo doneti rezultate i uspostaviti poljuljanu ravnotežu. "Poslednjih dana života," obaveštava nas Trevor-Rouper, "u danima NJernjolf radija i samoubilačke strategije, Hitler je ličio na nekog ljudožderskog boga, koji se raduje uništenju sopstvenih hramova. NJegova bezmalo poslednja naređenja odnosila su se na egzekucije: zarobljenici su morali da budu pobijeni, njegov stari hirurg takođe, kao i njegov zet - svi izdajnici, bez daljeg upuštanja u to šta sve podrazumeva izdaju, morali su biti pobijeni. Kao neki drevni heroj, Hitler je želeo da u grob bude ispraćen ljudskim žrtvama..." A stare knjige o crnoj magiji uče nas da nema žrtve koja je slađa Satani od bliskog prijatelja ili rođaka - kao što su dugogodišnji lični lekar, zet...
       Hitler je pozvao Alberta Špera, ministra ratne proizvodnje, čoveka na koga već dugo nije imao onaj hipnotički uticaj. "Ako rat mora biti izgubljen", rekao mu je, "s porazom će umreti i nacija... nema nikakvog smisla uopšte razmatrati osnove makar i za najprimitivniju egzistenciju. Naprotiv, bolje je razoriti i nju, i, još bolje, moramo to učiniti mi sami..." Time je Hitler izdao nalog da se vodi taktika spaljene zemlje. Od Nemaca se zahtevalo da sravne sa zemljom svoje fabrike i gradove, sruše mostove, razore pruge i čitave kompozicije vozova - da uništavaju i uništavaju sve dok imaju šta. Šper je bio zadužen za sprovođenje takvih naređenja. Naravno, sabotirao ih je. Naravno - zato što nije bio mag.
       Je li, dakle, Hitler verovao u Satanu i saveze? Ono što sigurno znamo jeste da je verovao u žrtve: "Gubici nikada nisu previsoki". Nema načina da u ostalo budemo apsolutno sigurni, jer bi za to bilo neophodno da čitamo diktatorove misli. No, istovremeno, u prilici smo da proučavamo njegovu karijeru. To je karijera maga. Možemo proučavati i njegove postupke. To su postupci sataniste. Ukratko, Hitler je živeo, mislio i delovao onako kao što bi živeo, mislio i delovao neki satanist.
     
       Došao je 20. april - Hitlerov rođendan. Planirao je da napusti Berlin toga dana i preseli se u Obersalcberg, svoju planinsku rezidenciju, kako bi odande upravljao ostatkom rata. Ali, Lucifer se nije držao svog dela pogodbe. Opšta situacija izgledala je loše kao i do tada. Hitler je oklevao. Vreme za oklevanje nije bilo baš povoljno, isticali su njegovi generali. Ruski obruč oko grada se zatvarao. Bilo je samo pitanje vremena, možda čak pitanje časova, kada će postojeći put ka jugu biti presečen. Te noći nacističke glavešine masovno su napuštale Berlin. Ali, Hitler je ostao miran. On je slušao druge glasove.
       Sledećeg dana pokušao je još jednom, poslednji put. Naredio je da se pređe u protivnapad na Ruse, koji su sada krčili sebi put kroz južna predgrađa Berlina. Napadom je trebalo da zapoveda general SS-a Feliks Štajner. Sve raspoložive trupe bile su dužne da mu u tome pomognu. Ali, mada je Štajner zaista postojao (iako niko u bunkeru nije tačno znao gde se on, u stvari, nalazi), kontranapad je, u suštini, bio čest magijski obred. To znači da su se pokreti trupa odvijali samo u umu maga, u ovom slučaju Hitlera.
     
       Oko tri sata popodne 22. aprila, primio je vesti o ruskom proboju. To je, najzad, uništilo ludački optimizam koji ga je do tada održavao - mada, kao što ćemo uskoro videti, nije uništilo i veru u mračno božanstvo kome je tako dugo služio. Obuzeo ga je jedan od onih, za njega tako karakterističnih, napada besa, i najzad je doneo presudnu odluku: on neće ići na jug, ni tada ni kasnije. Ostaće gde je, "da odbrani Berlin".
       Berlin je, naravno, bio neodbranjiv. Svako u bunkeru je to znao; pretpostavljamo da je to znao i sam Hitler. Zašto je onda odlučio da ostane?
       Kao i njegov saposvećenik Haushofer, Hitler je bio odlučio da je jedini način na koji on može okončati život - samoubistvo. Nije, kako je objasnio, želeo da njegovo telo padne u ruke Rusima, sebi nije mogao da dozvoli ni da pogine boreći se. Ova napomena može biti veoma važna. Leševi Musolinija i njegove ljubavnice obešeni su javno na trgu, naglavce. Pomisao da bi se i njemu moglo dogoditi nešto slično užasavala je egoističnog firera. A ipak, on je i dalje čekao, premda su saveznici bili sve bliži. Bilo bi, na primer, sasvim razumljivo da se ubio 22. aprila, kada su stigle vesti o neuspehu Štajnerovog protivnapada. Ili je to mogao da učini bilo kog dana posle toga, budući da je u tako očajnoj situaciji jedan dobar kao i drugi - osim ukoliko nepovoljni događaji ne počnu da se odvijaju takvom brzinom da je svako dalje odlaganje nepreporučljivo. U noći 26. aprila, prve ruske granate pale su na samu Rajhskancelariju.
       A Hitler je još oklevao.
       Šta je čekao? Ako se već bojao da će se njegovi neprijatelji, sada tako blizu, domoći njegovog leša, zašto je čekao i odlagao samoubistvo?
       Dana 28. aprila oženio se Evom Braun, i nesvesno ispunjavajući četiri stotine godina staro Nostradamusovo proročanstvo. Pre kraja, pripremio je i politički testament - iako je jedan takav posao čak i umu kao što je bio njegov morao da izgleda prilično jalov.
       Čitajući o tim poslednjim danima, teško se možemo odupreti utisku da je Hitler čekao neki određeni čas.
       A taj čas, kada je već došao, nije bio posebno dramatičan. Završio je ručak i, zajedno sa Evom Braun rukovao se sa svima koji su još ostali u bunkeru. Tada su se on i njegova žena, koja je to postala tek nekoliko dana ranije, povukli u svoje odaje. Nekoliko trenutaka kasnije Eva Braun je umrla od otrova. Hitler je sebi pucao u usta.
       Datum je bio 30. april. Mračni posvećenik ostao je veran svojem mračnom "vjeruju" do samog kraja, pa je čak i dan njegove smrti morao biti žrtva silama Tame - 30. april je, naime, od davnina bio praznik Beltane, dan posle kojeg sledi Valpurgijska noć. To je jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji datum u satanističkom kalendaru.
     
       (Kraj)

NEVIDLJIVI ORAO - Alan Baker

Uvod:
Potraga za kartom pakla

Ova se knjiga bavi jednom od najkontroverznijih ideja s kraja
20. st., koja je toliko bizarna i nevjerojatna da je ozbiljni
povjesnicari iznova odbacuju kao najvecu besmislicu. Jednostavno,
ta ideja se sastoji u tome da su sablasna mora nacizma i
uništenje koje je ono posijalo svijetom, nastali kao rezultat Hitlerova
pokušaja da sa svojim cetama, uz pomoc natprirodnih sila zavlada
planetom. Stariji citatelji bi tu ideju mogli odbaciti jer ih možda podsjeca
na jezive, ali zabavne okultne trilere Dennisa Wheatleya, kao
što je Strange Conflict (Neobican sukob), koji na senzacionalisticki
nacin govori o magijskim obredima nacista. Ostali, imajuci na umu
strahote koje su pocinili nacisti, vjerojatno ce se zapanjeno pitati kako
se najveca tragedija 20. st. može tako trivijalizirati.

Nedvojbeno je da Treci Reich još i danas duboko utjece na um
ljudi, a još uvijek se burno raspravlja o razlogu zbog kojeg su u njegovo
ime pocinjene tako strašne okrutnosti. Još od Hitlerove smrti
u Fuhrerbunkeru 1945., povjesnicari, psiholozi i teolozi su pokušavali
shvatiti i objasniti tu nezamislivo izopacenu pojavu kao što je bio
nacizam. Jedna od središnjih tema rasprava o Hitleru jest pitanje
gdje se on nalazi u polju ljudske prirode. Kako je istaknuo novinar
Ron Rosenbaum, samo postojanje toga polja izaziva iznimno neugodno
pitanje: "Pripada li Hitler onom nizu masovnih ubojica, koji
se može objasniti u okviru istog obrasca, a nalazi se na samome
rubu istog polja ljudske prirode, kojeg navodno dijelimo s Jeffreyem
Dohmerom i Mahatmom Gandhijem?" Ili je on, pak, nešto posve
drugo, nešto što postoji izvan kontinuuma covjecanstva, neko apsolutno,
najviše zlo? Teolog Emil Fackenheim vjeruje da Hitlera, s obzirom
na surovost njegovih zlocina, moramo smatrati predstavnikom
"iskonskog zla", "erupcijom demonizma u povijest". Mislioci poput
Fackenheima smatraju da je Hitlerovo zlo nešto što postoji izvan
granica uobicajenog ljudskog ponašanja (bez obzira koliko nevjerojatnog).
Doista, za njih je ono toliko ekstremno da izlazi iz polja
bihevioralne znanosti i ulazi u podrucje teologije: drugim rijecima,
pravu prirodu Hitlera može potpuno razumjeti samo Bog.

O industrijaliziranom masovnom ubojstvu koje su pocinili nacisti
osobito se plodno raspravljalo u drugoj polovici 20. st., i ono je
nedvojbeno glavni cimbenik koji je pridonio razvoju onoga što britanski
povjesnicar Norman Davies naziva "demonološkom opcinje-
nošcu Njemackom". Ukratko razmotrivši historiografiju Zapadnih
sila, Davies je zakljucio: "Njemacka je osudena kao glavni izvor
pogubnog imperijalizma koji je uzrokovao Prvi svjetski rat, ali i
otrovnog izdanka fašizma, koji je doveo do Drugog svjetskog rata."
U poslijeratnom razdoblju, takvo gledište je rezultiralo stvaranjem
"Saveznicke sheme povijesti", prema kojoj je Zapad predstavljao
(kao i danas) stup civilizacije, morala i altruizma. Iako u ovoj knjizi
nema mjesta za navodenje mnoštva razloga zbog kojih ta ideja nije
tocna, s obzirom na našu neprestanu fascinaciju nacistima, gledišta
koja su proizašla iz te "saveznicke sheme" iznimno su znacajna.
Davies piše o "Ideologiji 'antifašizma', prema kojoj je Drugi svjetski
rat, koji je trajao od 1939.-45., predstavljao 'Rat protiv fašizma'
i konacnu pobjedu Dobra nad Zlom."4 S obzirom na to, razumljivo
je kako su se ti znacajni dogadaji (od kojih nas dijeli samo 55 godina)
toliko duboko zadržali u svijesti javnosti.

Dok su se povjesnicari uglavnom bavili bitnim gospodarskim,
društvenim i povijesnim cimbenicima koji su oblikovali nacisticku
ideologiju, manje pozornosti se pridavalo opcinjenošcu nacista tajanstvenim
i ezotericnim vjerskim sustavima, iako su oni nedvojbeno
utjecali na Hitlera i tvorce nacionalsocijalizma neposredno prije i
tijekom Drugog svjetskog rata. Prema tome, svrha ove knjige jest da
pokuša smisleno objasniti iracionalna i mracna podrucja nacistickog
okultizma i pseudo-znanosti, kao i neobicnu snagu kojom su privlacili
svoje sljedbenike.

S obzirom na ljudsku sposobnost stvaranja mitova, možda ne iznenaduje
da je tijekom posljednjih desetljeca, poznata povijest Treceg
Reicha utjecala na nastanak ideje da su nacisti, doslovno, komunicirali sa zlom,
nadljudskom inteligencijom, koja je odabrala Hitlera
i druge visoke državnike Reicha kao živo sredstvo putem kojih ce
utjecati na covjecanstvo. U ovoj knjizi cemo vidjeti da su intelektualni
tvorci nacional-socijalizma, izrazito antisemitski orijentirani
pangermanisti i volkisch-nacionalisti poput Guida von Lista, Jorga
Lanza von Liebenfelsa i Rudolfa von Sebottendorffa, gajili duboko
zanimanje za okultizam, teozofiju i ideju o Atlantidi kao izgubljenoj
arijskoj civilizaciji, kao i za magijske moci utjelovljene u samoj krvi
rasno cistih Nijemaca. No, cinjenica je i da su Hitlerovi najbliži sljedbenici
prakticirali okultne znanosti, kao što je astrologija. Okultizam
je odigrao važnu ulogu u stvaranju i obredima SS-a, a povijesna je
cinjenica da su nacisti bili sljedbenici iskrivljenih kozmoloških
teorija, kao što je Horbigerova ideja o svjetskom ledu (koja im je
omogucila da opovrgnu teorije židova Alberta Einsteina).

U desetljecima nakon rata, neki povjesnicari su u nacistickom
okultizmu vidjeli dokaz potpune iracionalnosti Treceg Reicha, kao
i korisnu lekciju o snazi kojom mit može utjecati na ljudski um.
Naravno, takvo stajalište se temelji na cinjenici da okultizam (bez
obzira koliko je on znacajan u povijesti ljudske potrage za razumijevanjem)
nije ispravan nacin za objašnjenje prirode Svemira. Medutim,
ideje, vjerovanja, nazori i djela s kojima cemo se susresti u ovoj
knjizi, zasnivaju se na sasvim suprotnoj ideji - da je okultizam pravi
i koristan sustav za razumijevanje djelovanja Prirode i preuzimanje
kontrole nad njom.

Prihvatimo li Fackenheimovu teoriju da Hitler predstavlja "erupciju
demonizma u povijesti", koju može potpuno razumjeti samo
Bog, te primijenimo li je na temu o nacistickom okultizmu, shvatit
cemo da su raznovrsne tvrdnje o okultnoj moci nacista bile neizbježne.
Možemo lako zamisliti kako su razmišljali autori tih tvrdnji:
Treci Reich je bio najstrašnija zabluda u povijesti covjecanstva,
najveca katastrofa cak i prema našim uobicajeno krvavim standardima.
Kako se on mogao dogoditi? Ako je Hitler bio iskonski zao,
zašto je to bio? Što je to u njegovu umu, u njegovoj prirodi, osnovnim
svojstvima i postupcima, što ga odvodi izvan kontinuuma ljudskog
ponašanja i smješta na razinu apsolutnog, što može razumjeti samo
stvoritelj Svemira? Prelazi li njegovo zlo doista granice ljudskoga,
je li moguce da se i izvor tog zla nalazi izvan svega što je ljudsko?
S obzirom na nezamislivu okrutnost nacistickih zlocina, ideja da
postoji zlo koje prelazi granice covjecanstva (kozmicko zlo) i da su
vodeci nacisti doista pokušali stupiti u vezu s nadljudskim bicima
kako bi zavladali svijetom i stvorili arijsku nad-rasu, može se ciniti
krajnje neukusnom i ponižavajucom za sjecanja onih koji su patili i
poginuli pod Hitlerovom tiranijom. Ta je ideja nedvojbeno neugodna
i, kako istice britanski autor Joscelyn Godwin, ulazi u "zonu sumraka
izmedu zbilje i mašte: najplodnije podrucje za njegovanje mitoloških
slika i njihovo usadivanje u kolektivnu maštu." Medutim, ideja o
stvarnoj okultnoj moci nacista upravo iz tog razloga zahtijeva našu
pozornost: ona je postala bitan (iako neželjen) aspekt povijesti Drugog
svjetskog rata i druge polovice 20. st.

U ovome trenutku moram obrazložiti zašto sam odlucio napisati
ovu knjigu. Ideja o nacistickom okultizmu toliko je snažna da sam je
smatrao neophodnim istražiti - osobito s obzirom na cinjenicu da se
covjecanstvo, više ili manje netaknuto, nalazi na pragu novog tisucljeca.
Kako se približava 2000. godina, ljudska kultura se nalazi u
iznimno zanimljivom položaju, koji se možda najbolje opisati rijecima
britanskog pisca Thomasa De Quinceya, da je sadašnjost stjecište
dviju vjecnosti - prošlosti i buducnosti. I dok sa znatiželjom,
nadom i izvjesnim strahom, ulazimo u novo stoljece i tisucljece,
osvrnut cemo se i tisucu godina unatrag, prema onome što smo
ostavili iza sebe, a osobito u stoljece koje upravo završava - i koje
je nedvojbeno bilo najkrvavije i najnasilnije, no istodobno, više od
svih drugih u povijesti naše vrste, obilježeno velikim znanstvenim
otkricima i napretkom. Ipak, usprkos obilju znanstvenih i tehnoloških
otkrica, koja su nas dovela do ove tocke naše povijesti, ne možemo
sigurno tvrditi da je znanost pobijedila nad mitologijom. Na
izvjestan nacin, to je nedvojbeno loše: ljudska bica nisu strojevi, a
svjetska kultura koja se iskljucivo temelji na krutim znanstvenim
nacelima, nesnošljiva je prema ljudskoj prirodi, oduševljenoj duhovnošcu,
mitologijom i misterijima.

Medutim, ta prirodena potreba ljudi da mitologiziraju može ozbiljno
zaprijeciti potragu za istinom, osobito onom povijesnom. Kako
je rekao britanski povjesnicar Hugh Trevor-Roper: "Razum je
bespomocan pred nepopustljivom ljubavi prema mašti." Pri tome je

14


mislio na takozvani "mit o Hitlerovu opstanku", ideju da Hitler nije
umro u berlinskom bunkeru 1945. god., nego da je na neki nacin
uspio pobjeci - prema nekim verzijama, u Južnu Ameriku, na Antarktik,
pa cak i u tibetanski samostan. Buduci da je bio povjesnicar i
britanski obavještajac, Trevor-Roper je na nalog tadašnjeg šefa Kon-
traobavještajne službe u britanskoj zoni Njemacke, Sir Dicka Whitea,
dobio zadatak da utvrdi što se dogodilo s Hitlerom. Svoje izviješce
je izložio pred Obavještajnim odborom cetiriju saveznickih snaga u
Berlinu 1. studenog 1945. Ono je nadahnulo stvaranje jedne od najboljih
povijesnih knjiga ikada objavljenih, The Last Days of Hitler
(1947). ("Posljednji Hitlerovi dani"). U toj knjizi Trevor-Roper, izvan
svake sumnje, potvrduje da Hitler nije preživio kraj Drugog svjetskog
rata. Bez obzira na to, mit o Hitlerovu preživljavanju i dalje je kolao,
osobito u krajnje desnicarskim i neonacistickim krugovima, a povremeno
ga susrecemo i danas.

Ta mitska epopeja nastala je u nedostatku uvjerljivih podataka.
Prema tome mitu, u rujnu 1945. nitko nije sa sigurnošcu znao što se
dogodilo s Fuhrerom - on je jednostavno nestao. To je izazvalo brojna
nagadanja, osobito novinara, da je Hitler na neki nacin uspio pobjeci
iz razrušenog Berlina dok je njegov Tisucugodišnji Reich implodi-
rao na razinu njegova bunkera. Kada je Trevor-Rope konacno
dostavio svoje izviješce, u kojemu je pisalo da je Hitler izvršio samoubojstvo
i da su sve druge teorije "protuslovne jedinom cvrstom
dokazu i nisu potvrdene nikakvim dokazima", ono je za sobom povuklo
mnoge kritike. "Kriticari nisu poricali taj dokaz, no i dalje su
tvrdili da ipak još uvijek postoji mogucnost da se izbjegne taj konacan
zakljucak; tvrdili su da spaljeno tijelo nije pripadalo Hitleru
nego njegovu 'dvojniku', koji je ondje postavljen u posljednji trenutak..."


Trevor-Roperova tvrdnja da "postoji mogucnost izbjegavanja"
zanimljiva je i veoma bitna za ovu knjigu, buduci da se ideja o bijegu
od konacnog odgovora na to kako su završile Hitlerove strahote,
snažno podudara s cinjenicom da je Hitler osobno uspio izbjeci ljudsku
pravdu izvršivši samoubojstvo. Doista, kako je više komentatora
istaknulo, Hitler je uspio pobjeci dva puta: osim što je izbjegao kaznu
zbog svojih zlocina, izbjegao je i pružiti objašnjenje, kako je pre-

15


thodno receno. Tu našu nemogucnost da na zadovoljavajuci nacin
objasnimo Hitlera, Ron Rosenbaum naziva "dokaznim beznadem",
ilustrirajuci tu ideju komentarima povjesnicara kao što su Trevor-
Roper, Allan Bullock i ucitelj židovskih studija Alvin Rosenfeld.
Trevor-Roper još uvijek smatra Hitlera "zastrašujucim misterijem",
dok Bullock tvrdi da što više o njemu saznaje, to ga teže može
objasniti. Rosenfeld na najbolji nacin zakljucuje taj problem: "Nijedna
slika Adolfa Hitlera ne uspijeva prikazati covjeka, niti ga na zadovoljavajuci
nacin objasniti."

Naravno, mnogo se puta pokušalo objasniti Hitlerov um, utvrditi
cimbenike koji su tog odbojnog, siromašnog Becanina pretvorili
u ubojicu europskih židova. Iznenaduje (doista je i šokantno) da se
ta rasprava, koja traje više od pola stoljeca, dijelom usredotocuje na
pitanje može li se Hitler doista nazvati "zlim". Isprva bismo mogli
reagirati tvrdnjom da je to jedno od najjednostavnijih pitanja ikada
postavljenih. Konacno, da ponovimo rijeci Alana Bullocka: "Ako
on nije zao, tko jest?" Ipak, na to pitanje samo je prividno jednostavno
odgovoriti, a ono nas suocava s jednim od najstarijih problema
covjecanstva: s problemom prirode samog zla. Kako nas Rosenbaum
podsjeca: "Nije bitno koju smo rijec odabrali da opišemo Hitlera",
jer to nece umanjiti broj žrtava koje su zbog njega patile i
poginule. "Nacin na koji razmišljamo o Hitleru i zlu, te o njegovu
izboru, odraz je bitnih kulturnih pretpostavki i raskola koji prate
rasprave o individualnoj svijesti i povijesnoj uzrocnosti, vjecnog
sukoba slobodne volje, determinizma i osobne odgovornosti."
Važno je naglasiti da propitkivanje ispravnosti uporabe rijeci "zlo"
pri opisu Hitlera, ni na koji nacin ne umanjuje velicinu njegovih
zlocina (koji su nedvojbeno bili stravicni). Medutim, naš intuitivan
osjecaj postojanja zla i sigurnost s kojom uocavamo njegovu prisutnost
u Hitleru, ne pomaže mnogo našoj potrazi za definicijom zla.
Rosenbaum nas izvješcuje da je tijekom niza razgovora s povjesnicarima,
koje je vodio povodom istraživanja za svoju izvanrednu
knjigu Explaining Hitler: The Search For the Origins of His Evil
("Objašnjenje Hitlera: Potraga za korijenima njegova zla"), iznenadeno
ustanovio da mnogi od njih nevoljko pristaju nazvati Adolfa
Hitlera zlim.

Rosenbaum o problemima definiranja zla raspravlja u okvirima
koji omogucuju ozbiljnu i oštru raspravu o osnovnim motivirajucim
cimbenicima koji su Hitlera naveli na zlocine:

"Nevjerojatno je koliko naprednih mislioca sa svih podrucja
znanosti, nevoljko pronalazi moralno opravdanje da nazove
Hitlera zlim, barem u strogom smislu svjesnog cinjenja neceg
lošeg. Filozofska literatura koja ozbiljno razmatra ta pitanja,
razlucuje ocito zla djela, kao što su masovno ubojstvo i ne
uvijek ocitu prirodu namjere Cinitelja, preferirajuci stroži izraz
'opakost' za opisivanje zlocinaca koji cine zla djela znajuci
da cine nešto loše. Filozofskoj literaturi o problemu opakosti
... privukao me drugi odlucujuci trenutak u susretima s Hitle-
rovim tumacima: razgovor koji sam u Londonu vodio s H. R.
Trevorom-Roperom, bivšim profesorom suvremene književnosti
pri sveucilištu u Oxfordu, jednim od prvih i najpoznatijih
poslijeratnih Hitlerovih tumaca. Kao i brojnim drugim Hi-
tlerovim tumacima prije toga, postavio sam mu prividno jednostavno
pitanje: 'Smatrate li da je Hitler bio svjesno zao? Je li
znao da je ono što cini loše?'" .

Odgovor Trevora-Ropera bio je odlucno "Ne." Hitler je bio uvjeren
u ispravnost svojih postupaka. Iako su njegova djela bila krajnje
grozna, pocinio ih je u zabludi vjerujuci da su ispravna. Rosenbaum
istice da je pogrešna i pretpostavka da bi se upravo od židova moglo
ocekivati da ce prvi odbaciti taj 'argument ispravnosti postupaka',
što potvrduje izjava Efraima Zuroffa, direktora sjedišta Centra
"Simon Wiesenthal" u Jeruzalemu i glavnog lovca na naciste u Izraelu.
Na pitanje smatra li da je Hitler bio svjestan da cini loše, Zu-
roff je gotovo glasno uzviknuo: "Naravno da nije! Hitler je mislio
da je lijecnik! Da ubija klice! To su za njega bili Židovi! Vjerovao
je da cini dobro, ne zlo!" .

Cinjenica da mnogi povjesnicari prihvacaju navedeni argument
navodi Rosenbauma na nesiguran i veoma zanimljiv zakljucak: "da
se ispod te sokratovske logike možda skriva razumljivo ljudsko, cak
emocionalno odbacivanje - kao jednostavno nepodnošljive - ideje
da bi netko mogao pociniti masovno ubojstvo bez osjecaja, bez ob-
zira koliko pogrešnog, o ispravnosti svojih djela. Hitler je to mogao
uciniti iz puke osobne mržnje, znajuci tocno što cini i koliko je to
pogrešno." . S time se podudara i takozvana teorija o
velikoj apstrakciji povijesti, koja naglašava duboke i neizbježne
tendencije djelovanja pojedinih osoba, o cemu govori danas ne moderna
teorija o velikom covjeku. Prema teoriji o velikoj apstrakciji:
"Holokaust ništa nije moglo sprijeciti. Nitko nije kriv što nije uspio
sprijeciti Hitlerov uspon. Umjesto Hitlera, postojao bi netko drugi,
'netko poput Hitlera' tko bi poslužio kao instrument u rukama onih
nemilosrdnih, vecih sila."12 Alternativa, koju povjesnicari i filozofi
smatraju nezamislivom, sastoji se u tome da je jedno ljudsko bice
željelo izvršiti holokaust - ljudsko bice ... pripadnik naše vrste.
(Citatelj ce možda uociti slicnost izmedu te ideje i nevoljkosti nekih
da Hitlera smjeste u kontinuum ljudskog ponašanja o kojemu smo
prethodno govorili.)

Iako teorija velike apstrakcije može pružati svojevrsnu utjehu
(ništa nije moglo sprijeciti holokaust: on je bio rezultat nekontroliranih
sila povijesti), neki su je kritizirali zato što jasno svrgava Hitlera
s položaja jedinog tvorca konacnog rješenja. Naposljetku, on
ostaje najvecom zagonetkom: svaki ozbiljan pokušaj objašnjenja izvora
i prirode zla Treceg Reicha mora se usredotociti na Adolfa Hitlera
- ne kao pijuna u rukama mocnijih sila, nego kao glavnog pokretaca
nacizma.

Sve nas to iznova vraca na osnovno, nezaboravno Rosenbaumovo
pitanje: "Što je Hitlera ucinilo Hitlerom?" Što je tog prividno obicnog,
neupadljivog covjeka pretvorilo u samo utjelovljenje opakosti,
u ubojicu više od 6 milijuna nedužnih ljudi? Yehuda Bauer, osnivac
discipline studija holokausta, tvrdi da, iako je teoretski moguce
objasniti Hitlera, za to je možda suviše kasno. Smrt kljucnih svjedoka
i gubitak bitnih dokumenata možda su nam zauvijek onemogucili
da odgovorimo na pitanje, da izradimo tocnu kartu pakla na
Zemlji, koji je stvorio Hitler.

Naravno, izneseno je mnoštvo teorija, medu kojima je i pretpostavka
da je Hitlerov antisemitizam bio rezultat jednog nedokazanog
podatka: naime, da je njegov otac, Alois Hitler, bio plod ljubavi
Adolfove bake, Marije Schicklgruber, koju je zaveo židov. Prema
toj teoriji, Hitler je odlucio istrijebiti Židove kako bi uništio ono što
je smatrao otrovom u svojoj krvi. Prema drugoj teoriji, Hitler je saznao
za ljubavnu vezu izmedu njegove polu-necakinje, Geli Raubal
i židovskog ucitelja glazbe, koji ju je poslije ubio ili, pak, natjerao
na samoubojstvo. To je u njemu pobudilo osvetnicki i ubojiti poriv
prema židovima. Prema trecoj, pak, teoriji, njegova majka je umrla
1907. zbog pogrešnog lijecenja židovskog lijecnika, Eduarda Blo-
cha, što je Hitlera natjeralo na najstrašniju osvetu.

Kako smo upravo vidjeli, ocajna potraga za prikladnim objašnjenjem
Hitlera rezultirala je mnoštvom protuslovnih teorija, od kojih
se mnoge temelje na krhkim dokazima. Zanimljivo je da je ta potraga
proizvela i svojevrsnu mitologiju, koja se usredotocuje oko onoga
što Rosenbaum naziva: "izgubljenim trezorom. Mjesto gdje naizgled
kljucni dokumenti - koji možda predstavljaju izgubljenu kariku,
izgubljen kljuc do Hitlerove psihe, pravi izvor njegove metamorfoze
- nestaju bez traga."14 Ta mitologija je nadahnuta stvarnim dogadajima,
koji su se zbivali u Munchenu 1933., kada je Fritz Gerlich,
posljednji protu-Hitlerovski novinar u tome gradu, ocajnicki pokušao
upozoriti svijet na Hitlera, izvješcujuci o nekom nepoznatom skandalu.
Neposredno prije tiskanja Gerlichovih novina Der Gerade
Weg, 9. ožujka, u zgradu su uletjeli jurišni odredi SA (Sturmabteil-
ungen) i istrgli papire iz tiskarskog stroja.

Iako kopija Gerlichova izvještaja nije nikada pronadena, godinama
nakon toga kolale su glasine o sudbini podatka kojim je Gerlich
naumio upozoriti svijet o opasnosti, koju predstavlja Hitler, kao i
tajne kopije izviješca koje je iz novinske kuce (uz dodatne dokumente)
prokrijumcario grof Waldburg-Zeil. To izviješce, kao i dodatne
dokumente, on je navodno odnio na svoj posjed, koji se nalazio
sjeverno od Munchena, gdje ih je zakopao. Medutim, Gerlichov
biograf Erwin von Aretin tvrdi da ih je Waldburg-Zeil uništio tijekom
rata, u strahu da ih ne otkriju nacisticke vlasti.

Rosenbaum navodi i drugu verziju tih dogadaja, koja ukljucuje
dokumente koji potvrduju da je Geli-Raubal doista ubijena na zapovijed
Adolfa Hitlera. Prema Aretinovu sinu, prof. povijesti Karlu-
Ottmaru Freiherru von Aretinu, njegov je otac te dokumente povjerio
svom rodaku Karlu Ludwigu Freiherru von Guttenbergu, suvlasni-
ku novina Munchener Neueste Nachrichten, koji ih je pohranio u
trezoru u Švicarskoj. Guttenberg je ubijen nakon neuspjela puca
protiv Hitlera 20. srpnja 1944. Iz razloga sigurnosti, nije nikome
rekao broj navedenog trezora.

Ideja o tome da se negdje u Švicarskoj nalaze dokumenti, koji
sadrže podatak koji bi mogao pomoci u objašnjenju Hitlerova preobražaja
u cudovište, veoma je snažna i izazvala je mnogo kontro-
verznih tvrdnji. Naprimjer, njemacki romanopisac Ernst Weiss tvrdi
da je glas, koji je Hitler navodno cuo oporavljajuci se od ozljeda u
bolnici u Pasewalku, a koji ga je pozivao da osveti Njemacku nakon
njezine predaje 1918., ustvari pripadao bolnickom psihijatru, dr.
Edmundu Forsteru. Forster je: "pokušavao hipnozom izlijeciti Hi-
tlerovu histerijom izazvanu sljepocu, tako što mu je usadio post-hi-
pnoticku sugestiju da mora progledati kako bi ispunio misiju otkupljenja
Njemacke i povratka njezine izgubljene casti."

Weiss, koji se ocito sprijateljio s Forsterom, tvrdio je da je psihijatar
tijekom Hitlerova lijecenja saznao strašnu tajnu, koja je mogla
odgonetnuti buduci razvoj Fuhrerove psihe i koju je Forster odnio
sa sobom kada je pobjegao iz Njemacke 1933. god. Neposredno prije
samoubojstva (na koje ga je naveo Gestapo), Forster je odnio svoje
bilješke iz Pasewalka u Švicarsku, gdje ih je pohranio u trezor banke
u Baselu. Kao dodatnu mjeru sigurnosti, Forster je prepisao bilješke
izmišljenom šifrom, ciji je kljuc odnio sa sobom u grob.

Prema Rosenbaumu, ta neodgonetnuta šifra u izgubljenom trezoru
snažna je metafora nemogucnosti objašnjenja Hitlera:

"Te price o izgubljenom trezoru ocito izražavaju uznemirenost
zbog - ali predstavljaju i talismane protiv - inace neobjašnjivog,
pogubnog zla. Ustvari, usprkos ocajnickog tona koji
odjekuje mitovima o trezoru, oni predstavljaju svojevrstan
epistemološki optimizam, vjeru u objašnjiv svijet. Da, nešto
nedostaje, no iako ne raspolažemo tim izgubljenim dijelom,
on barem negdje postoji. Naime, barem negdje postoji izgubljeni
kljuc koji bi mogao smisleno objasniti naizgled neizaz-
vanu izopacenost Hitlerove psihe ... Izgubljeni dio, bez obzira
koliko prozaican ili bizaran ... nešto ovdje na Zemlji, nešto
što možemo zadržati u svojoj mašti, nešto što leži u sigurnome
u trezoru švicarske banke. Nešto što nije izvan našeg vidokruga,
nego samo izvan dosega, nešto podnošljivije zastrašujuce
od neobjašnjivog zla." [Izvorna istaka]

Razlog zbog cega sam se posljednjih nekoliko stranica možda
suviše oslanjao na Rosenbaumovo djelo, jest taj, što je ono veoma
bitno za ono što cemo raspravljati u ovoj knjizi. Kada sam poceo
razmišljati o stvaranju Nevidljivog orla, želio sam pokušati procijeniti
tocnost dokaza da su se nacisti bavili okultizmom i crnom
magijom. Medutim, istražujuci sam ustanovio da, iako su prve rasisticke
organizacije poput volkisch pokreta i pangermanista bile ocito
pod utjecajem okultistickih ideja, dokaz da su Adolf Hitler i drugi
vodeci nacisti prakticirali crnu magiju, bio je nesumnjivo slab. Bez
obzira, u desetljecima nakon Drugog svjetskog rata, stvorio se velik
mit oko te ideje, cije su pojedinosti (koliko sablasne, toliko i nepot-
krijepljene) izložene u brojnim popularnim knjigama, uglavnom s
kraja 60-ih i pocetka 70-ih godina.

Cini mi se da je razlog tome velikim dijelom povezanim s onime
što smo raspravljali u ovome uvodu: potrebom - ocajnickom i možda
osudenom na neuspjeh - da pronademo prikladno objašnjenje za
katastrofalnu zlobnost Hitlera i nacista. Doista, ta ideja se prvi put
pojavila tijekom rata u spiritistickim krugovima, nakon cega se proširila
na citavo društvo (pretpostavlja se da je do 1941. god. otprilike
25 posto britanskog stanovništva vjerovalo u paranormalne pojave).
Zanimanje za okultizam i spiritizam predstavljalo je veliku
utjehu svima koji su izgubili svoje voljene na drugom kontinentu ili
u Blitzkriegu. U njima su pronašli vjeru u postojanje života nakon
smrti, svijeta duša u kojemu ce okoncati njihove patnje i gdje ce
živjeti u vjecnome miru i ljubavi. Mnogi sljedbenici ezoterizma vjerovali
su da je rat, ustvari, u kozmickom smislu, borba izmedu dobra
i zla: izmedu sila Svjetla i sila Tame. Nacisti su se koristili cudovišnim
okultnim silama (ili su možda sami bili instrumenti u njihovim
rukama), a jedini nacin na koji su ih mogli zaustaviti bio je da i sami
upotrijebe suprotne magicne sile dobra i ljubavi. Spiritisticka zajednica
cinila je upravo to, a osobitu je pozornost posvecivala britanskim
pilotima, koji su vodili bitku za Britaniju. Malo je poznato da
se tada istodobno vodila još jedna bitka - spiritisti su na svoj nacin
pomagali hrabrim pilotima koji su branili nebo nacije. To je bila takozvana
Magijska bitka za Britaniju.

Spiritistima su, pak, pomagale bijele vještice koje su strahovale
da ce ih nacisti, osvoje li Britaniju, uništiti. Nadale su se da ce primjenom
svojih okultnih sila, zaustaviti invaziju u ljeto 1940. Tako su u
more uz obalu Kenta bacile takozvani "prašak za istjerivanje".Ta
supstancija, koja je izradena prema drevnom receptu, djelovala je
uz primjenu odredenih carobnih rijeci, tako (kako su barem vjerovale
vještice) da stvara neprobojnu psihicku barijeru oko citave britanske
obale. Druga skupina vještica otputovala je na obalu Ham-
pshirea u namjeri da podigne magicni stožac sile koji ce sprijeciti
prodor sila Tame. Doista, diljem zemlje razni su prevaranti izvodili
magijske obrede, prije svega kako bi naveli Hitlerove vrhovne zapovjednike
da povjeruju kako ce invazija na Britaniju biti suviše teška.
(U jesen 1940., invazija na Britaniju je odgodena do daljnjeg.)

Na ovome mjestu moram istaknuti da cu u knjizi cesto upotrebljavati
dva pojma, koja isprva možda izgledaju kao sinonimi, no
ustvari imaju razlicita znacenja. Prvi je pojam "nacistickog okultizma",
pod kojim podrazumijevam vjerovanje nacista u okultno i natprirodno;
drugi je "nacisticka okultna moc", u smislu vjerovanja
okultista i kriptohistoricara da su se nacisti koristili izvornim natprirodnim
silama, koje su navodno stekli kontaktom s nadljudskim
bicima. Nadam se da ce poslije iz knjige postati jasno da potonji pojam,
iako ga je, s povijesnog aspekta, mnogo teže dokazati, ipak
veoma znacajan za mitologiju 20. st. i nacin na koji danas promatramo
stvarnost.

Razmotrimo sada ukratko teme o kojima cemo govoriti u nastavku
knjige. Ova studija se na mnogo nacina može kategorizirati kao
konspirativna literatura. U tom smislu ona predstavlja problem za
pisca koji istražuje i citatelja koji ga/ju odlucuje slijediti. Što se tice
Nevidljivog orla, postat ce jasno da se prva poglavlja ove knjige
temelje na provjerenim podacima, koji su prihvaceni od strane profesionalnih
povjesnicara. Medutim, u nastavku knjige, citatelj ce
uvidjeti da su ideje o upletenosti vodecih nacista u okultizam i crnu
magiju nevjerojatne i neuvjerljive, osobito one koje su iznijeli pisci
neupuceni u povijest fašizma i Drugi svjetski rat.

S obzirom na to, citatelj ce možda smatrati da se i ova knjiga
samo dijelom zasniva na provjerljivim povijesnim podacima, a dijelom
na bizarnim i sumnjivim idejama, koje nemaju mnogo uporišta
u povijesti. Medutim, takav bi zakljucak bio pogrešan: razlicite tvrdnje
o povezanosti nacista i okultizma zauzele su središnje mjesto u mi-
tologiziranju Treceg Reicha, koje se razvilo u poslijeratnom razdoblju.
Kao što su i nacisti mitologizirali povijest svojih takozvanih "arijskih"
predaka kako bi legitimizirali (barem u svom umu) tvrdnje o
rasnoj superiornosti, tako su i njih u velikoj mjeri mitologizirali pisci
na polju okultizma i teorije zavjere.

Rezultat toga jest, da je ono što sigurno znamo o nacistickoj Njemackoj,
popraceno i mnoštvom spekulacija, a neosporna je, iako
neugodna cinjenica, da ta nagadanja tvore bitan element javnog
mnijenja o Hitleru i nacistima. Bez obzira koliko su dvojbene ideje,
koje cemo razmatrati u nastavku ove knjige, to je neophodno kako
bismo pokušali razumjeti zašto smo još uvijek veoma fascinirani
Trecim Reichom.

Tako cemo u Prvom poglavlju istražiti korijene okultnog vjerovanja
u nacistickoj Njemackoj u pokretima kao što su volkisch-naci-
cionalizam i pangermanizam, potom usvajanje teozofskih ideja,
razvoj okultno-rasisticke doktrine poznate pod imenom ariozofija,
te okultna društva cijim se posredovanjem promovirao rasisticki
ezoterizam i nauk o arijskoj nadmoci. U Drugom poglavlju cemo se
usredotociti na bizarnu mitologiju koju su usvojili nacisti, koja je
isticala ideju o izgubljenoj arijskoj domovini na dalekom sjeveru, te
cemo istražiti okultno podrijetlo svastike.

Prva dva poglavlja sadrže povijesne podatke koje prihvacaju
ozbiljni povjesnicari. U Trecem poglavlju cemo napustiti taj konvencionalan
put i uci u ono što francuski pisci Louis Pauwels i
Jacques Bergier nazivaju "apsolutno drugdje": intelektualno podrucje
ekstremnih ideja, koje nalikuje Godwinovoj "zoni sumraka izmedu
zbilje i mašte". U vecem dijelu ostatka knjige bavit cemo se tim idejama,
no ne zato što pogrešno vjerujemo u njihovu istinitost, nego u
pokušaju da ustanovimo razloge zbog kojih su ukljucene u mitologiju,
koja se posljednjih 50 godina stvorila oko povijesti Treceg
Reicha. Prema tome, Trece poglavlje ce nas uvesti u tajanstveno

Društvo Vril, koje je primjenjivalo golemu, skrivenu moc koja se
naziva "vril", kojom vlada rasa nadljudi iz podzemlja. U Cetvrtom
poglavlju cemo otputovati u Tibet kako bismo istražili neobicnu
ideju da su nacisti održavali vezu s nekim visokim lamama, posredstvom
kojih su se namjeravali povezati s mocnom rasom koja živi
ispod Himalaja. Peto poglavlje je posveceno istraživanju jednog od
najtrajnijih mitova o okultnoj moci nacista: mit o Hitlerovoj potrazi
za takozvanim Kopljem sudbine, Svetim kopljem kojim je proboden
razapet Isus i koji onome tko razumije njegove tajne, omogucuje da
zavlada svijetom. U Šestom poglavlju cemo istražiti podrijetlo i obrede
SS-a i pokušati ustvrditi istinitost tvrdnji o primjeni crne magije
koje se povezuju s njima. Sedmo poglavlje ce nas još dublje
uvesti u "apsolutno drugdje", gdje cemo se susresti s fantasticnim
nacelima nacisticke kozmologije kao i teorijom da je Zemlja šuplja
(koja je više ili manje stalno bila prihvacena u nekim NLO krugovima
- mogli bismo reci, najekstremnijima).

Iako bi se isprva moglo zakljuciti da tome nema mjesta u knjizi
koja se bavi nacistickim okultizmom, odlucio sam posvetiti Osmo
poglavlje istraživanju radikalnih i tehnološki veoma naprednih konstrukcija
letjelica, na kojima su potkraj rata radili nacisti i koje su
1945. god. zaplijenili Saveznici, zarobivši pritom i znanstvenike i
inženjere koji su ih pokušavali proizvesti. Tu temu sam ukljucio u
ovu knjigu jer ona povezuje navodno okultnu filozofiju Treceg Rei-
cha i zloslutnu, ali iznimno popularnu ideju o opstanku nacista.
Brojni istraživaci i komentatori pretpostavljaju da su NLO-i (nei-
dentificirani leteci objekti), s kojima ljudi danas navodno imaju
bliske susrete, ustvari letjelice koje su razvili Amerikanci i Rusi na
temelju zaplijenjenih tajnih nacrta oružja. Nedvojbeno je da su saveznicki,
ali i njemacki ratni piloti cesto vidjeli veoma neobicne
pojave na nebu iznad Europe, u obliku malih (1-1,22 m promjera),
svjetlecih kugli koje su slijedile njihove ratne avione i bombardere,
ometajuci elektricne sustave zrakoplova. Te sjajne letece lopte postale
su poznate pod imenom "foo fighters". Drugi (ukljucujuci
neke neonacisticke skupine) sasvim ozbiljno tvrde da su nekim
NLO-ima ustvari upravljali nacisti uz pomoc energije vril, te da Treci
Reich i danas postoji u ledenim prostranstvima Sjevernog i Južnog

pola, odnosno, tocnije, u Zemlji kraljice Maud (tako su je nazvali
norveški istraživaci) na Antarktiku, koju su nacisti prisvojili 1939.
god. i nazvali je Neu Schwabenland.

U Devetom poglavlju cemo istražiti ideju da su se mnogi nacisti
nakon rata skrili u nepoznatim zemljama, koja pretpostavlja da Treci
Reich (ili, možda tocnije, Cetvrti Reich) i dalje postoji i namjerava
zavladati svijetom. Konacno, u zakljucku cemo pokušati ukratko izložiti
citav materijal koji smo do tada skupili.

Nadam se da ce iz ove knjige postati jasno da je povijest nacistickih
okultistickih vjerovanja, te pokušaj da se Hitler i Treci Reich
objasne njihovom težnjom za zadobivanjem natprirodne moci, rezultirali
opsežnim mitološkim sustavom, koji je na kljucan nacin
utjecao na naše stajalište prema praksi službene tajnovitosti i navodnih
zloporaba politicke i gospodarske moci u poslijeratnome
svijetu. Prema tome, vjerski sustav o kojemu cemo raspravljati je
dvojak: s jedne strane, možemo identificirati poguban ezoterizam
samih nacista i gnusne okrutnosti koje je prouzrocio; a s druge strane,
suvremen mitološki sustav koji se razvio u poslijeratnom razdoblju
i cija su polazna tocka okultisticka vjerovanja nacista. Citatelji
ce otici na putovanje u podrucje, koje je istodobno ekstremno i
uznemirujuce; morat cemo istražiti ideje koje mnogi akademici pri-
jezirno odbacuju. Razmatrat cemo tvrdnje i vjerovanja, koje vecina
razumnih ljudi teško može prihvatiti - da u njihovo ime nisu pocinjena
zvjerstva, koja su nepovratno ponizila našu vrstu. I vidjet
cemo kako su zastrašujuce i iracionalne ideje nacistickog misticizma
i pseudoznanosti preživjele do danas, bacajuci strašnu sjenu nad buducnost.

PRVO POGLAVLJE

Podrijetlo,
krv i priroda

Misticni korijeni nacionalsocijalizma

Povijesna perspektiva

Naše putovanje mora poceti u rastrganom, ali zemljopisno
dobro poznatom podrucju Europe devetnaestog stoljeca, u
kojemu su, kako bi se moglo pretpostaviti, drevne i ezoterij-
ske ideje posve odvojene od složenih politickih procesa, intelektualnog
racionalizma i ubrzane industrijalizacije, koja se odvijala u to
doba. Bez obzira, izvor fascinacije nacista okultnim i ezotericnim
vjerskim sustavima može se pronaci u politickim, kulturnim i gospodarskim
okolnostima, koje su vladale u Prusiji i Austriji u drugoj
polovici toga stoljeca. Britanski strucnjak za povijest Treceg Reicha,
Nicholas Goodrick-Clarke, istaknuo je da je Austrija krajem 19. st.
bila proizvod triju velikih politickih promjena: "Te promjene su se
sastojale u iskljucenju Austrije iz Njemacke Konfederacije, administrativnom
odvajanju Madarske od Austrije i uspostavljanju konsti-
tucionalne monarhije u "austrijskoj" ili zapadnoj polovici carstva."
Njemacka Konfederacija stvorena je na Beckom kongresu sa svrhom
da zamijeni Sveto Rimsko Carstvo, a postojala je od 1815.-1866; to
je bila zajednica 39 njemackih država - 35 monarhija i 4 slobodna
grada. Središnji organ vlasti bila je Narodna skupština, kojom je predsjedala
Austrija. Medutim, ta konfederacija nije ispunila ocekivanja
njemackih nacionalista, koji su se nadali konsolidaciji tih malih monarhija
u politicki ujedinjenoj Velikoj Njemackoj.

Kako bi osigurao prevlast Prusije nad Austrijom i ujedinjenje
Njemacke pod pruskom vlašcu, Otto von Bismarck je u lipnju 1868.
izazvao Austrijsko-pruski rat iskoristivši spor oko upravljanja Sch-
leswig-Holsteinom. U tom sukobu, koji je poznat i pod imenom Se-
dmotjedni rat, Prusija je sklopila savez s Italijom, a Austrija s brojnim
njemackim državama, medu kojima su bile i Bavarija, Wurttemberg,
Saksonija i Hanover. Prusija je bez napora svladala Austriju i njezine
saveznike. Austrija je iskljucena iz njemackih poslova Praškim
sporazumom (23. kolovoza 1866.). Usprkos ratu, Bismarck je u Austriji
vidio moguceg buduceg saveznika, te je, da izbjegne nepotrebno
slabljenje države, pristao na aneksiju Hanovera, Hessea, Nassaua,
Frankfurta i Schleswig-Holsteina. (Ti skromni uvjeti mira olakšat
ce stvaranje Austrijsko-Njemackog saveza 1879). Nakon rata je prestala
postojati Njemacka Konfederacija, koja je zamijenjena Sjever-
nonjemackom Konfederacijom pod vodstvom Prusije. Poraz Austrije
predstavljao je još jedan udarac njemackom nacionalizmu: austrijski
Nijemci u Habsburškom carstvu našli su se izolirani medu mnoštvom
nacionalnih i etnickih skupina. Sljedeci prikaz politickih podjela
unutar carstva na neki nacin ce pomoci da shvatite koliko je ono bilo
multikulturalno:

Austrija;

kraljevine Bohemija, Dalmacija i Galicija-Lodomerija;
nadvojvodine Donja i Gornja Austrija;
vojvodine Bukovina, Karintija, Kranjska-Salzburg i Stirija;
grofovije Goricija-Gradiška, Tirol i Vorarlberg:
kraljevina Austrijska Šlezija;
Bosna i Hercegovina;

Lombardija (pripala Italiji 1859.), Modena (pripala Italiji 1860),
Toskana (pripala Italiji 1860.) i Venecija (pripala Italiji 1866);
i grad Trst.

Kako je ustvrdio Goodrick-Clarke, bojazni da ce ne-germanski
narodi ugroziti prevlast njemackog jezika i kulture u carstvu, rezultirao
je sukobom lojalnosti izmedu njemacke nacionalnosti i austrijskog
državljanstva. To je, pak, rezultiralo stvaranjem dvaju osnovnih
nacionalistickih pokreta: volkisch-nacionalizma i pangermanizma,
o kojima cemo poslije raspravljati.

Druga velika promjena bio je Ausgleich ("Sporazum") iz 1867.,
kojim su Habsburgovci uspostavili dvojnu Austro-Ugarsku monarhiju,
cija je svrha bila potiranje nacionalnih težnji Slavena u obje
države, koje su poticali Slaveni u Otomanskom carstvu (medu kojima
su bili Srbi, Crnogorci i Albanci), koji su iskoristili slabljenje
Turaka za uspostavljanje svojih država. Kako je istaknuo americki
povjesnicar Steven W. Sowards: "Bivši revolucionari [iz 1848] -
njemacki i madarski - postali su ustvari "narodi države", od kojih
je svaki vladao jednom polovicom dvojne države, koju su samo na
vrhu ujedinjavali kralj-car i zajednicki ministri vanjskih poslova i
rata."

Medutim, Norman Davies tvrdi da je Ausgleich samo pogoršao
stvari:

"Nije bilo nikakve šanse da njemacka elita nametne svoju kulturu
u Austriji, a osobito da je proširi na citavu Dvojnu monarhiju.
Konacno, "Austrija je bila slavenska kuca s njemackom
fasadom". U praksi, tri "nadmocne rase" - Nijemci, Madari i
galicijski Poljaci - dobile su mogucnost da vladaju nad ostalima.
Uprava je bila ustrojena na takav nacin da je njemacka
manjina u Bohemiji mogla obuzdavati Cehe, Madari u Madarskoj
su obuzdavali Slovake, Rumunje i Hrvate, a Poljaci u
Galiciji Rutene (Ukrajince). Pritisak se nagomilavao kako je
svaki od iskljucenih naroda bivao sve više privucen carima
nacionalizma."

Ausgleich je izazvao i težnje za autonomijom medu mnogobrojnim
narodima u sklopu Austro-Ugarskog Carstva. U njemu je živjelo
jedanaest glavnih nacionalnosti: Madari, Nijemci, Cesi, Poljaci, Ru-
teni, Slovaci, Srbi, Rumunji, Hrvati, Slovenci i Talijani. Najvecu i
najnemirniju manjinu tvorilo je oko 6,5 milijuna Ceha, koji su živjeli
u Bohemiji, Moraviji i austrijskoj Šleziji. Medutim, njihovu želju za
autonomijom neprestano su potirali Madari, odlucni da zadrže politicku
strukturu utemeljenu Ausgleichom.
Njemacki nacionalizam potkopan je dva puta u prvoj polovici 19.
st: na Beckom kongresu 1815. i nakon revolucija 1848. Goodrick-
Clarke tvrdi:

"S obzirom na tako spor napredak u smjeru politickog ujedinjenja,
Nijemci su ideju o nacionalnom jedinstvu poceli sve
više razumijevati u kulturnom smislu. Ta tendencija je pocela
krajem 18. st., kada su književnici predromantistickog pokreta
Sturm und Drang izražavali zajednicki identitet svih Nijemaca
u narodnim pjesmama, obicajima i književnosti. Stvarala
se idealizirana slika srednjovjekovne Njemacke koja je, iako
u nedostatku politickog jedinstva, trebala dokazati njezino pravo
na duhovno jedinstvo. Taj naglasak na prošlosti i tradicijama
dao je snažan mitološki karakter pitanju ujedinjenja."

Nastavlja:

"Iskljucenje Austrije iz novoga Reicha, kojim je dominirala Pru-
sija, razocaralo je nacionaliste obiju zemalja. Nade o Velikoj
Njemackoj raspršile su se 1866., kada je Bismarck osigurao
uspon Prusije vojnim porazom Austrije, koju je prisilio da se
povuce iz svih njemackih poslova. To je još više otežalo položaj
njemackih nacionalista u Austro-Ugarskoj. Godine 1867.,
Madari su ishodili politicku neovisnost u dvojnoj državi. Širenje
pangermanskog pokreta u Austriji sljedecih nekoliko
desetljeca, odražavalo je dilemu austrijskih Nijemaca koji su
živjeli u državi s izmiješanim njemackim i slavenskim stanovništvom.
Oni su predlagali odcjepljenje austrijskih pokrajina
s vecinskim njemackim stanovništvom iz višejezicnog Habsburškog
carstva, te njihovo ukljucivanje u novi Drugi Reich
preko granice. Tu je ideju ostvario Anschluss - aneksija Austrije
u Treci Reich 1938."

Idealizirana, romanticna slika ruralne, tobožnje, srednjovjekovne
Njemacke patila je pod programom ubrzane modernizacije i industrijalizacije,
koje su se dogadale u doba Drugog Reicha. Mnogi, koji
su svjedocili propadanju svojih tradicionalnih zajednica zbog širenja
gradova i industrija, smatrali su da su temelji njihova mistickog jedinstva
ozbiljno uzdrmani. Osim toga, ti protu-modernisticki nazori
rezultirali su odbacivanjem liberalizma i racionalizma, no paradoksalno
je da su istodobno otimali znanstvene koncepcije antropologije,
lingvistike i darvinisticke evolucije kako bi "dokazali" nadmocnost
njemacke rase.

"S vanjskim znacajkama rasnih tipova povezivao se niz unutarnjih
moralnih Vrijednosti: osim što su bili plavooki, plavokosi,
visoki i skladne tjelesne grade, Arijevci (i, prema tome,
Nijemci) bili su i plemeniti, pošteni i hrabri. Usvojena je i
Darwinova ideja o evoluciji kroz borbu s ciljem dokazivanja
da ce nadmocne ciste rase pobijediti izmiješane, niže rase.
Rasisticke ideje su olakšale širenje politickog antisemitizma,
koji je i sam bio usko povezan s teškim posljedicama modernizacije.
Opce raspoloženje javnosti, ljutite zbog razarajucih
posljedica gospodarske promjene, našlo je oduška u klevetanju
židova, koje su optuživali za rušenje tradicionalnih vrijednosti
i institucija. Rasizam je podrazumijevao tvrdnje da židovi
nisu samo vjerska zajednica, nego i da se biološki razlikuju od
ostalih rasa."

Volkisch-pokret i pangermanizam

Kako je prethodno spomenuto, strahovi i težnje njemackih nacionalista
doveli su do nastanka dvaju iznimno utjecajnih pokreta - volkisch-
nacionalizma i pangermanizma. Cilj volkisch-pokreta bio je podizanje
kulturne svijesti Nijemaca koji su živjeli u Austriji, osobito na nacin
da u njima izazove strah za opstojnost njihova identiteta u pokrajinama
Austro-Ugarskog carstva s izmiješanim stanovništvom. Rijec
volkisch ne može se jednostavno prevesti na engleski jezik, buduci
da sadrži elemente pojma nacionalizma, kao i dubok osjecaj znacaja
folklora. Osnovna nacela volkisch misli odnosila su se na znacaj prirodnog
života (što je ukljucivalo i vegetarijansku prehranu); svijest
o mudrosti predaka, što je osobito ukljucivalo štovanje pretpovijesnih
spomenika; te razumijevanje astrologije i kozmickih ciklusa.
(Kako su mnogi komentatori primijetili, postoji jasna i prilicno sablasna
slicnost izmedu navedenih nacela i suvremenog New-Age
pokreta.)

Ideje volkisch-pokreta promicali su obrazovne i obrambene udruge
pod imenom Vereine (zajednica, udruga). Godine 1886., Anton
Langgassner je u Salzburgu osnovao Germanenbund, federaciju
Vereine-a., pod zastavom germanske Volkstum (državnosti). Vereine
su bile osobito popularne medu mladima i intelektualcima - naime,
ta popularnost je dosegnula takve razmjere da je nestabilna austrijska
vlada 1889. raspustila Germanenbund, koji se ipak ponovno pojavio
1894. pod imenom Bund der Germanen. Goodrick-Clarke pretpostavlja
da je do 1900. gotovo 150 000 ljudi bilo pod utjecajem
volkisch propagande.

Povjesnicar nacizma Eugene Davidson tvrdi da su sljedbenici
volkisch pokreta:

"vjerovali da ce se poteškoce industrijskog poretka - strogost,
impersonalnost, nepoštenje, nemilosrdni špekulanti - moci
odagnati samo povratkom ur-germanizmu, njemackoj zajednici,
drevnim teutonskim bogovima, te njemackom društvu
neokaljanom inferiornim, stranim uplitanjima. Narodi su mogli
izdržati takve strane elemente, no Volk je bilo organsko jedinstvo
sa zajednickim biološkim naslijedem. Volk svijeta, kao
nositelj kulture, koji je neusporedivo nadmocniji od drugih
rasa, bio je Nijemac; prema tome, jedina dolicna funkcija njemacke
države bila je da upravlja u ime Volka; sve što je medunarodno
smatralo se inferiornim i moralo se odbaciti. Cvrsto
gospodarstvo imalo se osnivati na poljoprivredi, a ne na industriji
s medunarodnim, osobito židovskim utjecajima; a što se
tice religije, njemacki Bog mora zamijeniti židovskog Boga,"
[Izvorna istaka]

Volkisch ideologiju su promicali mnogi casopisi od kojih je osobit
bio mjesecnik Der Scherer, sa svojim satiricnim ilustracijama.
Njega je u Innsbrucku objavljivao voda pokreta, Georg von Scho-
nerer (1842-1921), kojeg Davidson opisuje kao: "protukatolika, antisemita
i cesto komicnog."9 Protukatolicki i antisemitski clanci u
Der Scherer-u bili su popraceni crtežima debelih svecenika i nosa-
tih židova. Potonji su bili prototip židovskog stereotipa, koji ce se
poslije upotrebljavati u nacionalsocijalistickoj propagandi. Na jednoj
takvoj slici prikazani su židov i svecenik, koji sjede na vrhu gomile
zgrcenih ljudi, koji predstavljaju Volk, dok druga prikazuje
Vraga u paklu i natpis: "Kupalište za židove i jezuite."10

Neprestani napadi na židove dolazili su iz dva smjera: antikleri-
kalne volkisch skupine su ih povezivale s reakcionarnom Crkvom,
a klerikalni antisemiti su ih povezivali s volkisch poganstvom. Tako
su se židovi smatrali "bezbožnim socijalistima ili kapitalistickim
eksploatatorima ... i tajnim, medunarodnim vladarima financijskog
i intelektualnog života." Kako cemo poslije vidjeti, takvi ce nazori
preživjeti nacizam i proširiti poguban utjecaj na razlicite, danas
aktivne desnicarske skupine. Godine 1906., u katolickim novinama
Der Tiroler Post napisano je da je cilj židova da zavladaju svijetom,
dok su novine Linzer Post obranile antisemitizam kao zdravo samo-
ocuvanje. Iste godine je volkisch Deutsche Tiroler Stimmen pozvao
na istrebljenje židovske rase.

Ako je volkisch-pokret pokušao probuditi njemacku nacionalnu i
kulturnu svijest, pangermanizam je djelovao mnogo više politicki,
potaknut odbijanjem austrijskih Nijemaca da prihvate svoju isklju-
cenost iz njemackih poslova nakon Austrijsko-pruskog rata 1866.
god. Taj je pokret nastao medu studentima u Becu, Grazu i Pragu,
pod utjecajem prethodnih klubova njemackih studenata (Burschen-
schaften), nadahnutih ucenjima Friedricha Ludwiga Jahna (1778-
1850). Jahn, zacetnik volkisch ideologije, promicao je ideju o njemackom
nacionalnom jedinstvu, identitetu i romanticnom obredu.
Te skupine su promicale kleindeutsch (ili "mali njemacki") nacionalizam,
koji je podrazumijevao ukljucenje njemacke Austrije u bismar-
kovski Reich. Goodrick-Clarke istice: "Taj prusofilski kult doveo je
do štovanja sile i prijezira spram humanitarnom pravu i pravdi."

Georg von Schonerer je pretvorio pangermanizam od nejasnog
"prusofilskog kulta" u pravi revolucionarni pokret. Nakon što je 1873.
bio izabran u Reichsrat, a prije postavljanja zahtjeva za neovisnošcu
njemacke Austrije bez Habsburgovaca i njezino politicko ujedinjenje
s njemackim Reichom, Schonerer je oko pet godina bio sljedbenik
progresivne ljevice. Schonererov pangermanizam nije bio obilježen
samo idejom o nacionalnom jedinstvu, politickoj demokraciji i društvenoj
reformi: njegova osnovna znacajka bio je rasizam, "odnosno,
ideja da je krv jedini preduvjet svih gradanskih prava."

Godine 1888. pangermanski pokret se u izvjesnoj mjeri stišao jer
je te godine Schonerer bio osuden za napad, buduci da je upao u prostorije
Das Neue Wiener Tageblatt-a i napao urednika zbog preranog
objavljivanja vijesti o smrti njemackog cara Wilhelma I. Osuden je
na cetiri mjeseca zatvora, izgubio je plemicki naslov i oduzeta su
mu gradanska prava na pet godina.

Kada je austrijska vlada 1895. donijela odredbu o obveznom
ucenju slovenskog jezika u njemackoj školi u Celju u Kranjskoj, te
nakon što je dvije godine poslije austrijski premijer, grof Kazimierz
Badeni odlucio da svi službenici u Bohemiji i Moraviji moraju govoriti
ceški i njemacki (što je Nijemce dovelo u nepovoljan položaj),
žar nacionalizma iznova se rasplamsao citavim carstvom. Posljedica
toga bila je da su pangermanisti, zajedno s demokratskim njemackim
strankama usvojili strategiju blokiranja svih parlamentarnih
poslova, što je, pak, izazvalo nasilne javne nerede u ljeto 1897.

U to je doba Schonerer pronašao još jednog neprijatelja. Bila je
to Katolicka crkva za koju je smatrao da je ravnodušna prema interesima
austrijskih Nijemaca. "Biskupi su savjetovali cara, župni
svecenici su tvorili mrežu ucinkovitih propagandista u zemlji, a
Kršcanska socijalna stranka mu je oduzela bivša uporišta medu
seoskim i polu-gradskim stanovništvom Donje Austrije i Beca."
Schonerer je vjerovao da se povezanost katolicizma sa slavenstvom
i austrijskom državom može istaknuti i pokretom za obracanje na
protestantizam; tako je nastala krilatica Los von Rom ("Dalje od
Rima"). Tim pokretom je izmedu 1899. i 1910. na protestantizam
obraceno oko 30 000 ljudi u Bohemiji, Stiriji, Karintiji i Becu, iako
on uopce nije bio popularan medu volkisch udrugama i pangerma-
nistima, koji su ga smatrali "varijacijom tradicionalnog klerikalizma".
Isto tako, Protestantska crkva nije bila zadovoljna pokretom
Los von Rom, smatrajuci da ce njegova duboka veza izmedu religije
i politike uznemiriti i zbuniti vjernike. No, cinjenica je da oni koji
su bili politicki motivirani, religiju nisu smatrali bitnom.

Pangermanizam se na prijelomu stoljeca mogao podijeliti u dvije
struje: ona koja je, poput Schonerera, težila politickom i gospodarskom
ujedinjenju s Reichom, i ona koja je željela samo obraniti njemacke
kulturne i politicke interese u Habsburškom carstvu. Smatralo
se da su ti interesi posve potkopani - ne samo Badenijevim
jezicnim odredbama nego i uvodenjem opceg prava glasa za sve
muškarce 1907. To je još više potaknulo njemacko-slavenski sukob
u Habsburškom carstvu i bio je jedan od glavnih cimbenika stvaranja
rasistickog nauka ariozofije, o kojoj cemo raspravljati poslije. Godine
1853-55., Arthur de Gobineau je napisao esej o nejednakosti
rasa, u kojem je istaknuo ideju o nadmocnosti nordijsko-arijske rase,
upozorivši na mogucu opasnost njezina nestanka pod pritiskom ne-
arijskih rasa. Tu ideju, kao i socijal-darvinisticke teorije o biološkoj
borbi, usvojili su na prijelomu 20. st. njemacki propagandisti, koji
su tvrdili da Nijemci mogu obraniti svoju rasu i kulturu samo ako
zadrže rasnu cistocu.

Volkisch nacionalisti i pangermanisti pronašli su daljnje nadahnuce
u djelu zoologa Ernsta Haeckela, koji je 1906. god. osnovao
Monisticko društvo, koje je promicalo njegovo rasisticko tumacenje
socijalnog darvinizma. Sedam godina prije toga, Haeckelov kolega
Wilhelm Bolsche je napisao knjigu Vom Bazillus zum Affenmensch-
en ("Od bacila do covjekolikog majmuna"), u kojoj je opisao "golu
borbu za prevlast izmedu zoološke vrste 'covjeka'" i "najnižeg oblika
organskog života [mikroskopskih organizama]". Ta 'borba za
prevlast' snažno ce utjecati na razvoj njemackog antisemitizma
pocetkom 20. st. Hitler ce poslije takvim biološkim rjecnikom izraziti
svoja antisemitska stajališta kako bi Židovima zanijekao sva
ljudska obilježja. Naprimjer, Hitler je 1942. rekao sljedece:

"Otkrice židovskog virusa jedna je od najvecih revolucija, koju
je svijet ikada vidio. Borba u kojoj sada sudjelujemo jednaka
je onoj koju su u prošlom stoljecu vodili Pasteur i Koch.
Koliko mnogo bolesti duguju svoje postojanje židovskom virusu!
Iznova cemo ozdraviti tek kada uništimo židove."
[b]
Njemacka teozofija [/b]

Oživljavanje germanske mitologije i folklora u Austriji tijekom posljednja
dva desetljeca 19. st, bilo je iznimno znacajno za razvoj
nacistickog ezoterizma i kozmologije, iako se ono mora razmatrati
u kontekstu mnogo šireg okultistickog preporoda, koji se posljednjih
stotinjak godina odvijao u Europi. Osnovne ideje onoga što ce
postati zapadnjackim okultizmom, kao što su gnosticizam, hermeti-
zam i kabala, koji su nastali u podrucju Sredozemlja prije više od
1500 godina, uglavnom su izbaceni iz Zapadne misli znanstvenom
revolucijom 17. stoljeca.

Na ovome mjestu bilo bi vrijedno razmotriti znacenja tih ideja.
Gnosticizam (gnosis jednostavno znaci izravno znanje), koji su prakticirali
ranokršcanski heretici, sadrži dva temeljna nacela. Prvo je
dualizam, koji se, prema Michaelu Baigentu i Richardu Leighu,
može definirati na sljedeci nacin:

"Dualizam, na što ukazuje i sama rijec, pretpostavlja suprotnost,
cesto sukob, izmedu dva antiteticka nacela, dvije antite-
ticke hijerarhije vrijednosti, dvije antiteticke stvarnosti. Dualizam
izvjesne aspekte ili poretke stvarnosti uzdiže nad ostalima.
Neki aspekti stvarnosti se odbacuju kao nestvarni, inferiorni
ili zli. Svojim razlikovanjem duše i tijela, duha i 'grješne prirode',
kršcanstvo je, ustvari, dualisticko."

Drugo nacelo odnosi se na zlo tvari:

"Tvar se odbacivala kao suštinsko zlo. Materijalno postojanje,
pojavni svijet, smatrao se proizvodom manjeg i zlog boga. Na
temelju toga, tvar i materijalno postojanje morali su se preobraziti
kako bi postigli jedinstvo s vecim i pravim bogom, koji
je vladao cistim duhom; pojam 'gnosis' oznacavao je upravo
to jedinstvo ... [Gnosticko] razmišljanje je vjerojatno proiza-
šlo iz slicnog dualizma perzijskog zaratustrijanstva. Ono ce se
poslije ponovno pojaviti u Perziji u obliku manihejstva, koje
je propovijedao ucitelj Mani."

Hermetizam potjece od Hermesa Trismegistosa ("tri puta najveceg
Hermesa"), kojim su imenom Grci nazivali egipatskog boga
mudrosti i književnosti Thotha. Grci su vjerovali da je taj "pisar bogova"
bio autor svih svetih knjiga, koje su oni zvali "hermetickima".
Tvrdi se da je Hermesova drevna mudrost sadržana u 42 knjige, ciji
su sacuvani dijelovi poznati pod imenom Hermetica. Hermesove
knjige su zapisane na papirusu i cuvale su se u Aleksandrijskoj knjižnici.
Njezinim uništenjem u požaru, veci dio te mudrosti zauvijek
je izgubljen; no, legenda kazuje da su neki njezini dijelovi sacuvani
i da su je inicijanti zakopali na skrivenome mjestu u pustinji.

Hermeticka djela poput Božanskog Pimandara i Vizije, opisuju
na koji je nacin Hermes Trismegistos stekao božansku mudrost, a
sadrže i rasprave o evoluciji ljudske duše. Tvrdi se da Tabula sma-
ragdina ili Smaragdna ploca sadrži najširi sažetak egipatske filozofije,
a imala je središnji znacaj za alkemicare, koji su vjerovali da
su u njoj skrivene misticne tajne Svemira. Tvrdi se da je Hermes
Trismegistos bio najveci filozof, kralj i svecenik, kao i plodan pisac,
kojemu se pripisuje autorstvo 36 525 knjiga o nacelima prirode. Kao
spoj egipatskog boga Thotha i grckoga Hermesa, koji se povezuju s
dušama mrtvih, Hermes Trismegistos je bio personifikacija univerzalne
mudrosti. Medutim, moguce je da su ti rukopisi koji mu se
pripisuju, ustvari anonimna djela prvih kršcana.

Treci element u trostrukom temelju zapadnog okultizma bila je
kabala, misticni sustav klasicnog judaizma. Kabala, što na hebrejskom
znaci "ono što je primljeno" (ili, "primati", op. prev.), temelji
se na Tori (židovskome svetom pismu) i predstavlja svojevrsnu
mapu, koju je Adam primio od andela i koja se prenosila naraštajima
i posredstvom nje naše posrnule vrste mogu iznova pronaci put
do Boga. Glavna knjiga kabalizma je Sefer Yetzirah ("Sefer jeci-
rah") ("Knjiga oblikovanja"), koju je vjerojatno napisao rabi Akiba,
koji je umro kao mucenik u doba Rimljana. Prema Sefer Yetzirah,
Bog je stvorio svijet pomocu 32 tajne staze: deset sefirota (ili ema-
nacija (zracenja) od kojih je sastavljena stvarnost) i 22 slova hebrejskog
alfabeta.

Izmedu 1280. i 1286., španjolski kabalist Moses de Leon (ili
Mojsije de Leon, op. prev.) napisao je Sefer ha-Zohar ("Knjiga blještavih"
ili "Knjiga o sjaju"), osnovni dokument klasicnog kabalizma.
Ona se temelji na knjizi Zohar, zbirci ucenja mudraca iz drugog
stoljeca, rabina Šimona bar Johaija (ili Simon ben Jokaj, op. prev.),
koja su nastala tijekom njegove meditacije u špilji pokraj Loda u Izraelu.
U Zoharu se Bog naziva Ein-Sof (bez kraja) i kao takvog ga
covjecanstvo ne može opisati niti ga može spoznati. Cilj covjeka je
da ostvari jedinstvo s Bogom i, buduci daje sva stvarnost povezana,
da uzdigne sve druge duše u Svemiru.

Kabalizam je na Zapadu postavio osnovne temelje okultizma, s
carobnim amuletima i magicnim rijecima, pecatima i demonologijom,
te njegovu usredotocenost na snagu ukorijenjenu u slovima hebrejskog
alfabeta. Kršcanski okultisti su se usredotocili na Tetragramaton
YHVH, neizrecivo ime Boga, kojim se mogla steci moc nad citavim
Svemirom.

Okultizam je u Europi zaživio prije svega kao rezultat reakcije na
racionalisticko prosvjetiteljstvo i materijalizam 18. i pocetka 19. st.
Ovaj neophodan kratak osvrt na njegove ezotericne korijene, dovodi
nas do pojave teozofije osamdesetih godina 19. stoljeca. Glavni pokretac
teozofskog pokreta bila je Helena Petrovna Blavatsky (1831.-
1891.) Njezini roditelji, barun von Hahn, vojnik i pripadnik nižeg
rusko-njemackog plemstva, te gospoda von Hahn, spisateljica i po-
tomkinja plemicke kuce Dolgorouky, vodili su prilicno nesreden
život jer je barunova regimenta neprestano putovala. Gospoda von
Hahn je umrla 1842., kada je Helena imala jedanaest godina, a taj
dogadaj je vjerojatno utjecao na njezinu samovolju i snažan osjecaj
individualnosti.

U sedamnaestoj godini, u srpnju 1848., udala se za 23 godine starijeg
Nikifora Blavatskog, viceguvemera Erevana na Kavkazu. Brak
se raspao nakon samo nekoliko tjedana, a Helena je napustila supruga
u namjeri da se vrati ocu. Medutim, iznenada je odlucila napustiti
svoju obitelj i domovinu, te se na Crnome moru ukrcala na parobrod
za Carigrad. Sljedecih je 25 godina lutala Europom, Azijom i Amerikom.
Osim što je možda raspolagala ocevim džeparcem, Helena
se uzdržavala na razlicite nacine. Tako je radila kao jahacica konja
u cirkusu, uciteljica klavira u Londonu i Parizu i kao pomocnica slavnog
medija Daniela Dunglasa Homea. To je uglavnom sve što je poznato
o tom razdoblju njezina života: sve ostalo se temelji na nerazumljivim
glasinama, protuslovnim tvrdnjama i legendama, od kojih
je vecinu proizvela sama Blavatska.

Blavatska je u SAD-u uvidjela veliku popularnost spiritizma.
Ondje je stigla 1873. god., buduci da je tada vec bila potpuno bez
novca, morala je živjeti u hostelu za radnice, obavljajuci fizicke
poslove poput šivanja ženskih torbica. Otprilike u to doba je upoznala
Henryja Olcotta (1832-1907), koji je potjecao iz obitelji prvih
americkih hodocasnika iz New Jerseya. Olcott se zbog ocitih financijskih
teškoca bio prisiljen preseliti na farmu u Ohiu. Cini se da je
bio uspješan u tom poslu, buduci da je postao urednik poljoprivredne
rubrike u novinama New York Tribune. Tu funkciju je obavljao
sve do Gradanskog rata u kojemu se borio kao casnik jedinica za vezu
vojske Unije. Nakon završetka rata, Olcott je otišao u New York na
studij prava i ondje je krajem 60-ih godina 19. st. utemeljio svoju
odvjetnicku praksu. Usprkos prilicno velikom profesionalnom uspjehu,
Olcott nije bio zadovoljan svojom sudbinom, a konacno se i
razveo od supruge, s kojom je živio u nesretnom braku. U potrazi za
intelektualnom promjenom, zainteresirao se za spiritizam.

Njegovo zanimanje za spiritizam sve je više raslo, te je Olcott
poceo istraživati pojedinacne slucajeve navodnih vanosjetilnih manifestacija,
ukljucujuci one koje su se dogodile na farmi brace Eddy
u Chittendenu, Vermont. Svoja istraživanja pojava u Chittendenu
(koje su ukljucivale i materijalizacije duhova) objavio je u newyor-
škim novinama Daily Graphic. Olcott je 14. listopada 1874., tijekom
jednog od mnogobrojnih posjeta farmi Eddy, upoznao Blavatsku,
koja je bila zaintrigirana njegovim clancima u Daily Graphic-u.
Blavatska je odlucila njegovati to prijateljstvo.

Iznimno oduševljen njezinim navodnim vanosjetilnim umijecima,
Olcott je postao Blavatskyn odani sljedbenik i publicist. Od tada
do 1875., kada je osnovala Teozofsko društvo, Blavatska je zaradivala
za ugodan život kao medij. Tu idilu nakratko je narušilo razdoblje
slabljenja interesa javnosti za spiritizmom. Godine 1877. objavila
je knjigu Razotkrivena Izida, pregled egipatskog okultizma koji
su joj, kako je tvrdila, otkrili duhovi posredstvom automatskog pisanja.
Ona u osnovi zagovara gledište o nužnosti prihvacanja okultizma
(skrivenih zakona prirode) od strane ortodoksne znanosti. Ta
knjiga - koja se izvrsno prodavala - trebala je utješiti ljude cija je
vjera bila potkopana znanstvenim racionalizmom, osobito teorijama
evolucije i prirodne selekcije Charlesa Darwina. Iako možda ne
iznenaduje, ta knjiga je naišla na žestok otpor znanstvenih krugova,
koji su je proglasili nekompetentnom i potpunim plagijatom -jedan
kriticar je u njoj prepoznao cak 2000 prisvojenih citata.

Mit koji je o sebi oblikovala Blavatska u osnovi se temeljio na
prici o njezinom sedmogodišnjem boravku na Tibetu. (Broj sedam
ima veliko magijsko znacenje, a toliko godina traje i inicijacija u
okultne misterije.) Prilicno je nevjerojatna bila Blavatskyna tvrdnja
da su je tom znanju poducili skriveni Ucitelji na Himalajama, pod
cijim je vodstvom dosegnula najvišu razinu inicijacije u misterije
Svemira. Medutim, posve je nemoguce da se ta bjelkinja, koja, osim
velikih problema s težinom, nije imala nimalo planinarskog iskustva,
mogla uspeti na Himalaje, pronaci skrivene Ucitelje i pri tome
izbjeci brojne kineske, ruske i britanske snage, koje su tada patrolirale
tim podrucjem.

Jedan od Blavatskynih tibetanskih ucitelja zvao se Ucitelj Moria.
Naime, oni su se upoznali na Velikoj izložbi u Londonu u srpnju 1851.
(iako je ona tvrdila da ga je nekoliko puta vidjela u svojim vizijama).
Ucitelj Moria bio je clan Velikog bijelog bratstva Ucitelja, besmrtnih,
bestjelesnih bica koja su dosegnula najvišu razinu prosvje-
cenja, no odabrala su život na Zemlji kako bi vodili covjecanstvo k
istom cilju. U Petom poglavlju cemo mnogo više govoriti o Velikom
bijelom bratstvu, stoga vratimo se gospodi Blavatsky.

U doba kada Teozofsko društvo više nije imalo mnogo uspjeha u
obracanju novih clanova, Blavatska je 1879. odlucila otici u Indiju,
što je bio logican izbor s obzirom na to da u svojoj knjizi Razotkrivena
Izida stavlja osobit naglasak na istocnjacku filozofiju. Blavat-
sku i Olcotta su ondje veoma srdacno docekali razliciti pripadnici
indijskog društva, medu kojima su bili i novinar A. P. Sinnett, te državnik
Allen O. Hume. Godine 1882., preselili su sjedište društva u
Adyar pokraj Madrasa. U tom sjedištu nalazilo se i svetište, u kojem
su se skriveni Ucitelji manifestirali u fizickom obliku. Medutim, tijekom
Blavatskyne i Olcottove turneje Europom, Emma Coulomb i
njezin suprug, koji su upravljali domacinstvom i istodobno bezuspješno
pokušavali ishoditi novcane zajmove od bogatih clanova
društva, odlucili su se osvetiti objavivši pisma za koja su tvrdili da
ih je napisala Blavatska. Ta pisma su navodno sadržavala upute o
nacinu upravljanja tajnim plocama u zidovima oltarne sobe, kroz
koje su se pojavljivali "Ucitelji".

Nažalost, upravo je u to doba Društvo za psihicka istraživanja
("Society for Psychical Research" (SPR)) odlucilo istražiti navodne
spiritisticke tvrdnje teozofije. Nepotrebno je reci da je izviješce SPR-a,
nakon razotkrivanja prijevare od strane supružnika Coulombs, na-
štetilo Blavatskoj.

Zbog tog skandala, ali i veoma narušena zdravlja (poslije ce umrijeti
od Brightove bolesti), Blavatska je napustila Indiju i preselila
se u London, gdje je zapocela pisati svoju drugu i (kako se opcenito
priznaje) znacajniju knjigu Tajna doktrina (objavljenu 1888). Ta
knjiga, koja se sastoji od dva osnovna dijela naslovljena "Kozmoge-
neza" i "Antropogeneza", pregled je povijesti Svemira i inteligentnog
života. Tajna doktrina je navodno opsežan komentar nevjerojatno
starog (nekoliko milijuna godina) rukopisa Dzyanove stance, napisanog
na jeziku Atlantidana, senzaru, a kojeg je Blavatska otkrila u samostanu
duboko ispod Himalaja. Stance govore o tome kako su Zemlju
kolonizirala duhovna bica s Mjeseca. Covjecanstvo kakvo poznajemo
potjece od tih dalekih predaka, tocnije, ono je nastalo posredstvom
niza takozvanih "korijenskih rasa".

Zbog ogranicenog prostora ove knjige ne možemo ulaziti dublje
u sadržaj Tajne doktrine. Dovoljno je reci da se na pocetku Svemira,
božansko bice razložilo u mnoštvo oblika života, koja danas nastanjuju
Svemir. Povijest Svemira od tada obuhvaca sedam "krugova"
ili ciklusa postojanja. Tijekom prva cetiri kruga Svemir je izgubio
božansku milost i ponovno ce se uzdici u posljednja tri kruga, sve
dok ne bude otkupljen u posljednjem, božanskom jedinstvu, nakon
cega se taj proces iznova ponavlja. (Možda bi bilo bolje da se
odupremo iskušenju da ovu shemu usporedimo sa slicnom teorijom
o Velikom prasku, teorijom o univerzalnoj evoluciji, koju predlažu
suvremeni fizicari: u Stancama, osim navedenog, nema mnogo toga
što bi prihvatila ortodoksna znanost.)

U svakom od tih sedam krugova bilo je stvoreno i uništeno sedam
korijenskih rasa, a njihova sudbina odražava onu kozmicke evolucije,
tako da su se prve cetiri pretvorile iz duhovnog u materijalno,
a posljednje tri ce se opet uzdici. Blavatska tvrdi da je covjecanstvo
u svom sadašnjem obliku peta korijenska rasa koja, pak, prolazi
kroz cetvrti kozmicki krug. (S obzirom na to, citatelj može odahnuti
zbog spoznaje da nas ocekuje još dugo razdoblje duhovnog napretka.)
Prvu korijensku rasu tvorila su potpuno bestjelesna astralna bica,
koja su živjela u nevidljivoj Zemlji; druga su rasa bili Hiperborejci,
koji su živjeli na izgubljenom polarnom kontinentu (u sljedecem
poglavlju cemo podrobnije raspravljati o bitnom pojmu Hiperboreje);
treca korijenska rasa bili su Lemurijanci, smedoputi hermafroditi
visoki 9 m, koji su imali cetiri ruke i, nažalost, nalazili su se na najnižoj
tocki ciklusa covjecanstva, koje tvori sedam etapa. Upravo su
zato Lemurijanci, koji su živjeli na danas potopljenom kontinentu u
Indijskom oceanu, pali u božansku nemilost: nakon što su se podijelili
u dva razlicita spola, poceli su se razmnožavati s lijepim, ali
inferiornijim rasama, a tim križanjem rasa stvorena su bezdušna cudovišta.
Cetvrta korijenska rasa bili su Atlantidani, koji su posjedovali
veoma napredne psihicke i vanosjetilne sposobnosti. Atlantidani,
koji su, nalik Lemurijancima, bili divovi izrazite fizicke snage, gradili
su velike gradove na svom kontinentu u Središnjem Atlantiku.
Imali su i veoma naprednu tehnologiju, koja se temeljila na primjeni
univerzalne elektro-duhovne sile Fohat - veoma nalik sili vril (vidi
Cetvrto poglavlje). Nažalost, iako su bili inteligentni i mocni, Atlantidani
su istodobno bili i gotovo djecacki nevini i tako ranjivi prema
namjerama zlog bica, koje ih je iskvarilo i natjeralo na uporabu crne
magije. To je konacno rezultiralo katastrofalnim ratom, koji je doveo
do uništenja Atlantide. Peta korijenska rasa, od koje potjecemo mi,
bila je arijska.

Teozofija je osobito isticala znacaj reinkarnacije i pojma hijerarhije.
Sljedbenici tog pokreta su posredstvom reinkarnacije mogli zamišljati
da su sudjelovali u fantasticnoj pretpovijesti covjecanstva,
u najrazlicitijim cudesnim, egzoticnim i davno izgubljenim zemljama
i istodobno biti sigurni da se njihove duše uzdižu k duhovnom
spasenju i konacnom jedinstvu s Bogom. Za kozmicku shemu jednako
su znacajni bili i hijerarhija i elitizam. Kako smo prethodno
spomenuli, Skriveni Ucitelji ili mahatme s Tibeta, poput Ucitelja
Morije i Koota Hoomija, bili su prosvijecena bica koja su odlucila
ostati na Zemlji kako bi vodili covjecanstvo k duhovnoj mudrosti.
Ta ideja, kao i Blavatskyne tvrdnje da posjeduje skriveno, okultno
znanje, jasno se temelji na vrijednosti autoriteta i hijerarhije. Doista,
o tome svjedoci i sudbina Lemurijanaca, koji su zbog križanja s
drugim rasama izgubili božansku milost. Jedini dio tog društva koji
je ostao cist bila je svecenicka elita, koja se poslije povukla u cudesan
grad Shambhalu u današnjoj pustinji Gobi (o tome više u Cetvrtom
poglavlju) i koja se povezuje sa Skrivenim Uciteljima iz Tibeta.

Kako smo prije istaknuli, središnja nacela teozofije omogucavala
su ljudima na kraju 19. st. da zadrže svoju religiju (ili barem svoju
vjeru u postojanje nekog oblika duhovnosti u svemiru), uz istodobno
prihvacanje valjanosti novih teorija, kao što je ona o evoluciji,
koje su zaprijetile potkopavanjem njihovih dotadašnjih nazora o
svijetu. Medutim, za mnoge ljude u Europi i Americi, znanstveni racionalizam,
ubrzana industrijalizacija i urbanizacija predstavljale su
još jednu prijetnju njihovom davno utemeljenom nacinu života.
Teozofija, kao lijek protiv strahova i nesigurnosti suvremenog života,
osobito je bila prihvacena u Njemackoj i Austriji. Kako tvrdi Good-
rick-Clarke, ona se veoma dobro uklopila u njemacki pokret Lebens-
reform (reforma života): "Taj pokret je predstavljao pokušaj srednje
klase da ublaži teškoce suvremenog života, koje su nastale širenjem
gradova i industrije. Raznolikost alternativnih stilova života - ukljucujuci
biljnu i prirodnu medicinu, vegetarijanstvo, nudizam i samodostatne
seoske zajednice - spremno su prigrlile male skupine pojedinaca,
koji su težili vratiti se prirodnom nacinu života ... Teozofija
se dobro uklapala u Lebensreform i pružala je filozofsko opravdanje
nekima od njegovih skupina."

U Njemackoj se zanimanje za teozofiju pojacalo utemeljenjem
Njemackog Teozofskog društva 22. srpnja 1884. u Elberfeldu. Ondje
su Blavatska i Olcott živjeli u kuci Marie Gebhard (1832-1892),
sljedbenice okultizma koja se cesto dopisivala sa slavnim francuskim
okultistom i carobnjakom Eliphasom Levijem (Alphonse Louis
Constantom) (oko 1810-1875). Prvi predsjednik tog društva bio je
Wilhelm Hubbe-Schleiden, koji je tada bio državni službenik Kolonijalne
uprave u Hamburgu. Hubbe-Schleiden, koji je proputovao
citav svijet i bio je veliki zagovornik kolonijalne ekspanzije Nje-
macke, imao je kljucnu ulogu u okupljanju teozofa raštrkanih diljem
Njemacke, te u njihovu ujedinjenju u njemackom ogranku toga
društva.

Osim toga, Hubbe-Schleiden je mnogo pridonio povecanju zanimanja
za okultno u Njemackoj tako što je 1886. osnovao casopis Die
Sphinx, koji je sa znanstvenoga gledišta spajao istraživanja vanosje-
tilnog, paranormalnog, arheologiju i kršcanski misticizam. U tom
smislu, taj je casopis imao snažan teozofski karakter i ukljucivao je
radove znanstvenika, povjesnicara i filozofa.

Drugi covjek koji je pridonio velikoj popularizaciji znanstvenog
okultizma u Njemackoj bio je Franz Hartmann (1838-1912), koji je
takoder vodio prilicno zanimljiv život u Europi i obje Amerike, te
je promijenio nekoliko zanimanja. Tako je bio vojnik, lijecnik, mr-
tvozornik i rudarski špekulant. Hartmann, koji je vec tada bio zainteresiran
za spiritizam, preobratio se na teozofiju nakon što je procitao
Razotkrivenu Izidu. Tako je odlucio otputovati u Advar, gdje je
1883. upoznao Blavatsku i Olcotta. Blavatska je njime bila toliko
oduševljena da ga je imenovala predsjednikom Teozofskog društva,
dok su ona i Olcott otišli u Njemacku kako bi ondje osnovali ogranak
istog društva. Hartmann je ostao u Indiji do 1885., kada su teo-
zofi napustili tu zemlju nakon skandala sa supružnicima Coulomb.

Hartmann je potom pokrenuo okultni casopis Lotnsbluthen (Lo-
tusovi cvjetovi), koji je izlazio od 1892. do 1900. i bio je prvi njemacki
casopis na cijoj se naslovnici nalazila svastika. (Svastika je
u istocnjackom misticizmu simbol koji ima mnogo pozitivnih znacenja;
podrobnije cemo ga razmotriti u sljedecem poglavlju.) Povecano
zanimanje koju je u javnosti potaknuo taj casopis, naveo je
brojne njemacke izdavace da objavljuju dugi niz knjiga, koje su se
bavile širokim rasponom okultnih i ezotericnih tema, ukljucujuci
djela Annie Besant i Charlesa Leadbeatera, koji je nakon Blavatsky-
ne smrti 1891. preuzeo vodstvo Teozofskim društvom.

Njemacki ogranak društva raspušten je 1885. kada su teozofi
napustili Indiju, no zamijenilo ga je novo društvo osnovano u Berlinu
u kolovozu 1896., kao ogranak Medunarodnog Teozofskog
bratstva u Americi, kojim je predsjedao Hartmann. U izvršnom odboru
nalazio se i izvjesni Paul Zillmann, koji je pokrenuo mjesecnik
Metaphysische Rundschau (Metafizicka revija), a poslije ce objavljivati
i djela ariozofa (s kojima cemo se uskoro susresti). Do 1902.,
njemacka teozofija, koju su u to doba razarala unutarnja suparništva,
mnogo se bolje koordinirala pod vodstvom dvaju glavnih središta u
Berlinu i Leipzigu.

Godine 1906., Hartmannov ucenik Hugo Vollrath je osnovao
Teozofsku izdavacku kucu, vjerojatno kako bi neutralizirao sve veci
utjecaj koji je u okultnim krugovima imao teozof Rudolf Steiner,
ciji se misticni kršcanski nazori nisu svidali Annie Bessant, koja je
svoje svjetonazore potpuno osnivala na hinduizmu. (Steiner ce istupiti
iz društva i 1912. osnovati svoje Antropozofsko društvo.) Teo-
zofska izdavacka kuca objavljivala je velik broj okultnih casopisa i
knjiga, cime je konkurirala drugim izdavacima, poput Karla Rohma,
Johannesa Bauma i Maxa Altmanna, koji su se usredotocili na to
potencijalno unosno polje.

Zanimanje javnosti za okultizam brzo je raslo u Becu, u kojemu
je vec postojala tradicija ezoterizma i interesa za paranormalne pojave.
Osnivale su se nove okultne skupine, medu kojima je bilo i
Okultisticko društvo, koje je imalo i svoju knjižnicu, citalacki klub
Sfingu i Prvo Becko astrološko društvo. Naime, upravo se u Becu
najslobodnije sijalo sjeme njemackog okultnog rasizma. Nezadovoljstvo
javnosti gospodarskim promjenama, znanstvenim racionalizmom
i ubrzanom industrijalizacijom, te prijetnja koju su oni
navodno predstavljali tradicionalnim "prirodnim" nacinima života,
nisu ublažavale samo okultisticke ideje o središnjem položaju i
znacaju covjecanstva u širem svemiru (o suštinskoj smislenosti postojanja),
nego i volkisch-ideologijom koja je u Nijemcima usadivala
osjecaj vrijednosti i znacaja njihova kulturnog identiteta. Taj spoj
kulture i duhovnosti najsnažnije se izražavao kroz nauk ariozofije,
koji je nastao u Becu.

Ariozofija

Neobicne ariozofske teorije predstavljale su mješavinu rasisticke
volkisch-ideologije i teozofskih ideja gospode Blavatsky. (Kao što
je bio slucaj i s Nietszcheovom filozofijom, njemacki okultisti su
usvojili i iskrivili Blavatskyne ideje, a treba imati na umu da nije-
dna od navedenih nije promicala nasilje i patnju, koje ce poslije
pociniti nacisti: doista, Nietszche je odbacivao antisemitizam, nazivajuci
njemacki nacionalizam "ponorom gluposti".)

Dva glavna promicatelja ariozofije bili su Guido von List (1848-
1919) i Jorg Lanz von Liebenfels (1874-1954), a obojica su svojim
prezimenima dodala nezasluženi clan "von" (koji oznacava plemstvo).
List, koji je roden u beckoj obitelji srednje klase, sanjao je o ujedinjenju
Austrije i Njemacke i mrzio je židove i kršcane, uvjeren da
oni napadaju kulturu, duhovnost i teritorijalna prava Njemacke. Po
zanimanju novinar, List je pisao i romane o drevnim Teutoncima i
kultu Wotana, ciju je hijerarhiju nazvao Armanenschaft, ime je izveo
na temelju svojeg izmišljenog tumacenja teutonskog mita. Rimski
pisac Tacit napisao je u svom djelu Germania da su Teutonci vjerovali
da njihov narod potjece od boga Tuiska i njegova sina Manua.
Manu je imao tri sina, po kojima su drevna njemacka plemena dobila
imena: Ingaevoni, Hermioni i Istaevoni. List je bez ikakvih znanstvenih
osnova tvrdio da se ta imena odnose na poljoprivredna,
intelektualna i vojna podrucja germanskog naroda. Ime Armanen-
scaft nastalo je Listovom germanizacijom imena Hermiones, intelektualnog
ili svecenickog posjeda, cime je nastalo "Armanen". List
je tvrdio da je Armanenschaft bilo iznimno mudro, vladajuce tijelo
drevnoga društva.

Kodifikacija Listovih uvjerenja o drevnim i rasno cistim Teutoncima
izazvala je duboko zanimanje za simbolizam heraldike i tajni,
koje su navodno sadržane u runskom pismu, a time i zanimanje za
misticko znacenje svastike, koju je List poistovjetio (barem s obzirom
na njezinu moc i znacenje) s kršcanskim križem i židovskom Davi-
dovom zvijezdom. (Kako smo prethodno spomenuli, u sljedecem
poglavlju cemo istražiti podrijetlo i znacenje svastike.) Do 1902., u
razdoblju prisilne neaktivnosti uzrokovane operacijom ocne mrene,
zbog koje je 11 mjeseci bio slijep, List je mnogo razmišljao
o prirodi proto-arijskog jezika, za koji je vjerovao da je kodiran u
drevnim runama.

Njegove okultno-rasisticko-misticke teorije, ukljucujuci izlaganje o
arijskom proto-jeziku, nisu naišli na prihvacanje od strane Carske
akademije znanosti u Becu, koja mu je disertaciju vratila bez ko-
mentara. Bez obzira na to, u njemackom i austrijskom društvu poceli
su se uocavati antisemitski elementi. Tako je 1907. osnovano
Listovo društvo, koje je imalo svrhu osiguravati novcana sredstva
za njegova istraživanja. Listova izmišljena historiografija i arheologija
postavile su pseudoznanstveni temelj rasizmu i ekstremnom
nacionalizmu, te je omogucila njemackom Volku da pripiše svoje
podrijetlo velicanstvenim i rasno cistim drevnim Teutoncima i njihovu
kultu votanizma.

Wotanov kult je prije svega potekao iz Listovih tvrdnji o religijskim
obicajima drevnih Teutonaca, koje su kršcani navodno progonili
u srednjovjekovnoj Njemackoj. List je tvrdio da su stare nordijske
pjesme iz Islanda, Norveške, Danske i Švedske - edde - ustvari kronike
mitova drevnih Germana. Edde su se sastojale od pjesama,
pjesnickih rukopisa i povijesnih djela, koja su pripovijedala pricu o
drevnom teutonskom panteonu bogova i brojnih nižih božanstava u
njihovoj pratnji. Ustvari, ne postoje gotovo nikakvi zapisi o mitovima
i vjerovanju drevnih predaka Nijemaca i Anglosasa. Prema konvencionalnoj
znanosti o mitologiji:

"Rijetki su dokumentirani izvori podataka o zapadnim germanskim
plemenima, precima Nijemaca i Anglosasa. Latinski
povjesnicari, poput Cezara i Tacita, raspolagali su samo posrednim
podacima, te su teutonsku religiju pokušali objasniti
u kategorijama rimske religije. Naprimjer, bog groma Donar
za njih je bio Jupiter tonans. Woden je dobio ime Merkur, a Tiw
[bog neba] postao je Mars. Misionari, redovnici i pisari koji
su tijekom osmog stoljeca obracali pogansko stanovništvo i
bili su prvi koji su zapisali njemacki jezik, mogli su nam, da
su to htjeli, ostaviti potpunu sliku njemacke mitologije. No,
njihova je glavna briga bila spasenje duša. Zato su o poganskim
mitovima govorili samo s osudom i prijezirom. O starim njemackim
vjerovanjima ne bismo znali gotovo ništa da u 'puckim'
pricama i epovima nije sacuvano mnogo toga što se odnosi na
niža božanstva, demone, divove i najraznoliki]e duhove."
[Izvorna istaka]
U Eddama, Wotan (cije ime potjece od germanske rijeci koja
znaci bijes), a u suvremenom njemackom glasi wuten - bjesnjeti,
gnjeviti se), bio je bog rata, kojeg su mrtvi junaci susretali u Valhali.
Upravo je Wotan spoznao znacenje runa kada je, nakon što je bio
ranjen kopljem, 9 mjeseci visio na stablu i upravo je on povezao
18 runskih cini, koje u sebi sadrže tajne besmrtnosti, nepobjedivosti
u bitki, iscjeliteljske moci i kontrole elemenata. Prema nordijskoj
legendi, rune nisu bile samo pismo, nego su posjedovale i
magijsku moc. Goodrick-Clarke naziva Lista "pionirom volkisch-
runskog okultizma", buduci da je on prvi povezao odredene pisane
nizove runa s Wotanovim runskim carolijama: "List je pripisao
odredenu runu svakom od "Wotanovih stihova, dodajuci okultna
znacenja i skracenu krilaticu carolije. Ta okultna znacenja i krilatice
trebala su predstavljati nauk i maksime iznova otkrivene religije vo-
tanizma. Tipicne krilatice bile su: "Spoznaj sebe i spoznat ceš sve!"...
i: "Covjek je jedno s Bogom!"

Središnja postavka votanizma bila je ciklicka priroda Svemira,
koji prolazi kroz nizove preobražaja: "rodenje", "postojanje", "smrt" i
"ponovno rodenje" Ta ciklicka kozmologija bila je osnovni zakon i
predstavljala je prisutnost Boga u Prirodi. Buduci da je Covjek dio
svemira, on je vezan njegovim zakonima i, prema tome, mora živjeti
u skladu s prirodnim svijetom. "Logicnom posljedicom te bliskost s
Prirodom smatrala se istovjetnost pojedinca s njegovim narodom i
rasom."

List se za razvoj votanizma poslužio i teozofskim idejama, osobito
onima Maxa Ferdinanda Sebaldta von Wertha, koji je opsežno pisao
o arijskoj seksualnosti i rasnoj cistoci. Sebaldt je vjerovao da je
Svemir stvorio bog Mundelfori, te da se on u biti sastoji od uzajamnog
djelovanja suprotnosti, kao što su tvar i duh, te muškarac i žena.
Prema tome, arijska nadmoc se može postici samo jedinstvom rasno
"cistih suprotnosti". List je u rujnu 1903., u beckom okultnom casopisu
Die Gnosis objavio clanak, u kojemu je podrobno raspravljao
o toj ideji, upucujuci se na drevnu arijsku kozmologiju i spolnost.
Faze te kozmologije ilustrirane su varijacijama simbola svastike,
hinduistickog simbola Sunca, koji je List prisvojio i iskrivio tako da
oznacava nepobjedivog i rasno cistog germanskog junaka.

Na Listove nazore su snažno utjecale i legende o izgubljenim civilizacijama
i potonulim kontinentima, kao što su izmišljene zemlje
Atlantida i Lemurija, ali i teozofska djela gospode Blavatsky. On je
cak usporedio votansko svecenstvo s hijerofantima iz Blavatskyne
Tajne doktrine. Teozofske ideje zauzimaju i središnje mjesto u njegovoj
knjizi Die Religion der Ario-Germanen (1910), u kojoj vecim
dijelom raspravlja o hinduistickim kozmickim ciklusima na kojima
se temelje i Blavatskyne ideje o "krugovima" ili kozmološkim ciklusima.
List je usporedio cetiri kruga vatre, zraka, vode i zemlje s
"mitskim teutonskim kraljevstvima Muspilheimom, Asgardom,
Wanenheimom i Midgardom, koja su nastanjivali vatreni zmajevi,
zracni bogovi, vodeni divovi i ljudi." Ta podrucja leže u središtu
nordijskog mita o postanku. Na pocetku vremena postojao je samo
golem, dubok ponor. Sjeverno od tog ponora oblikovao se Niflheim,
podrucje oblaka i sjena, a na jugu zemlja vatre Muspilheim. Kada je
Ymir, prvo živo bice i otac svih divova, poginuo u borbi, njegovo je
tijelo uzdignuto iz mora, cime je nastala zemlja, Midgard. Prema
Listu, arijski Nijemci bili su peta rasa u sadašnjem krugu, dok su
prethodne cetiri tvorili mitski teutonski divovi.

Prema votanskom nauku, prirodni evolucijski ciklus Svemira tekao
je od jedinstva do mnogostrukosti i potom opet do jedinstva. Prvu
etapu te evolucije (od jedinstvenosti do mnogostrukosti) simbolicki
su predstavljali triskelioni i svastike, te obrnuti trokuti poredani u
smjeru suprotnome od kazaljki na satu. Drugu etapu (od mnogostrukosti
do jedinstva božanstva) predstavljali su uspravni simboli poredani
u smjeru kazaljke na satu. Prema toj shemi, arijski German
predstavlja najviši moguci oblik života, buduci da se on nalazi na
"vrhuncu raznolikosti na najudaljenijoj granici ciklusa".

List je gorljivo vjerovao u izgubljene civilizacije Atlantidu i Le-
muriju, te je tvrdio da su pretpovijesni megaliti u Donjoj Austriji
ustvari atlantidskog podrijetla. U svojoj knjizi Die Ursprache der
Ario-Germanen ("Proto-jezik arijskih Nijemaca") (1914), priložio
je kartu koja usporeduje geološka razdoblja Zemlje s hinduistickom
kalpom (4.320.000.000 godina), koja odgovara i jednom teozofskom
krugu. Na ariozofsko vjerovanje iznova cemo se osvrnuti poslije u
ovom, ali i sljedecem poglavlju.

npr. hitler se zeznuo kad je oto ajhman u pitanju, sto se tice toga koliko je on privrzena osoba i zanimalo ga je okultno ali ne u preteranoj meri.