Momčad za završni turnir

Od 22 igrača koja je Happel poveo na završni turnir, zvučnija su bila imena koja nisu otputovala u Argentinu. Prvi od njih svakako je bio Johan Cruijff, najbolji svjetski igrač tog vremena.

Najveća zvijezda prošlog svjetskog turnira, Cruijff je igrao za reprezentaciju u kvalifikacijama, ali je odbio izbornikov poziv u Argentinu, i istovremeno najavio oproštaj od aktivnog igranja. Navode se brojni razlozi ovakve njegove odluke, između ostalog Cruijff navodno nije želio biti odvojen od žene i djece (Happel je zabranio igračima da povedu supruge, dok je 1974. Michels isto dozvolio, pa su čak igrači i njihove supruge odn. djevojke bili u istom hotelu). Također, navodila se već spomenuta politička situacija u Argentini zbog koje su neke europske zemlje javno optužile FIFA-u da održavanjem prvenstva podržava represivni režim. Cruijff se navodno pridružio tim optužbama, i izrazio sumnju u sigurnost i regularnost natjecanja, obzirom na prirodu argentinskog režima, političku nestabilnost u državi i poznatu agresivnost argentinskih navijača.

Možda se Cruijff nije slagao sa izbornikom? Možda nije bio zadovoljan svojim statusom, ili statusom nekih drugih igrača? A možda mu se jednostavno nije išlo? U svakom slučaju, Cruijffov izostanak bio je glavna tema svih analiza ovog svjetskog prvenstva i središnja teza svih teorija što-bi-bilo-kad-bi-bilo…

U Argentinu nije otputovao još jedan velikan iz generacije '74. Wim van Hanegem početno je bio imenovan među 22 igrača, i igrao je protiv Austrije dva tjedna prije početka svjetskog prvenstva. Čini se da je Van Hanegem, kad mu je izbornik rekao da nema zagarantirano mjesto u početnoj jedanaestorici, zaključio da je ipak iscrpljen proteklom sezonom, da mu je prijeko potreban odmor pa je jednostavno napustio trening-kamp. S druge strane, Van Hanegem je tvrdio da mu je mjesto u prvoj momčadi bilo zagarantirano, ali da je sukob izbio oko onog vječnog kamena spoticanja kod ove nizozemske generacije – novca. I tako najbolji nizozemski playmaker nije doputovao u Argentinu, a njegov će se izostanak osjećati još više nego Cruijffov, osobito u finalnoj utakmici.

U momčadi nisu bili napadač Ruud Geels, koji je '74. sjedio na klupi a sada je igrao za Ajax, i Jan van Beveren, vratar PSV-a. Geels je četiri protekle sezone bio prvi strijelac nizozemske lige, iako nikada nije bio prvi izbor na poziciji centarfora u reprezentaciji. Van Beveren je bio najbolji nizozemski vratar, a njegova (sumnjiva) ozljeda uoči prvenstva 1974. izazvala je konsternaciju u nizozemskom taboru, iako je na koncu u prvi plan izbacila Jongbloeda. Njegov izostanak i sa ovog svjetskog prvenstva bila je prava sportska tragedija.

Bez obzira na sve izostanke, nizozemska je reprezentacija ipak imala na raspolaganju puno talentiranih igrača. Jan Jongbloed i Piet Schrijvers, prvi i drugi vratar iz 1974. ravnopravno su se natjecali sa Van Beverenom za reprezentativni dres sa brojem 1 tijekom četiri protekle godine. Schrijvers je bio kvalitetniji na crti, a Jongbloed nenadmašan u istrčavanjima i kreiranju kontranapada. U obrani su bili sigurni veterani Wim Suurbier, koji je nakon Ajaxa karijeru nastavio u Njemačkoj, i Wim Rijsbergen te Ruud Krol, koji je sada igrao u središtu zadnje linije, i bio je kapetan Ajaxa i reprezentacije.

Arie Haan sada je igrao na poziciji središnjeg veznog igrača, a Wim Jansen je sada djelovao striktno po desnom boku. Johan Neeskens je još uvijek bio u vrhunskoj formi, istinski all-around vezni igrač, iako u četiri godine u Barceloni nije osvojio ništa bitnije (kao ni Cruijff). Vezni red je dopunjavao Willy van de Kerkhof, a njegov brat blizanac René igrao je u napadu. Obojica su imali «sporednu ulogu» 1974. a René je čak nastupio u finalu (zamijenio je Rensenbrinka), a sada su bili stalni članovi prve postave. Uz Johnnyja Repa i Roba Rensenbrinka u napadu, braća Van de Kerkhof umjesto Cruijffa i Van Hanegema su bili jedine bitnije promjene u momčadi koja je četiri godine ranije impresionirala nogometni svijet.

Cruijffov utjecaj nije se izgubio u jednom detalju. Naime, baš kao i on, ni blizanci Van de Kerkhof (i Dick Nanninga) nisu pristali nositi Adidasove tri pruge na rukavu, pa su dobili komplet dresova sa dvije pruge.

Broj   Ime    Datum rođenja   Pozicija    Klub    Nastupi za rep.
1   Piet Schrijvers   15.12.1946.   vratar   Ajax   16
2   Jan Poortvilet   21.09.1955.   obrana   PSV Eindhoven   1
3   Dick Schoenaker   30.11.1952.   vezni   Ajax   0
4   Adri van Kraay   01.08.1953.   obrana   PSV Eindhoven   13
5   Ruud Krol   24.03.1949.   obrana   Ajax   52
6   Wim Jansen   28.10.1946.   vezni   Feyenoord   50
7   Piet Wildschut   25.10.1957.   vezni   Twente   1
8   Jan Jongbloed   25.11.1940.   vratar   Roda JC   10
9   Arie Haan   16.11.1948.   vezni   Anderlecht   24
10   René van de Kerkhof   16.09.1951.   napadač   PSV Eindhoven   20
11   Willy van de Kerkhof   16.09.1951.   vezni   PSV Eindhoven   18
12   Rob Rensenbrink   03.07.1947.   napadač   Anderlecht   34
13   Johan Neeskens   15.09.1941.   vezni   Barcelona   38
14   Johan Boskamp   07.05.1952.   vezni   RWD Molenbeek   1
15   Hugo Hovenkamp   05.10.1950.   obrana   AZ 67   7
16   Johhny Rep   25.11.1951.   napadač   Bastia   23
17   Wim Rijsbergen   18.01.1952.   obrana   Feyenoord   25
18   Dick Nanninga   17.01.1949.   napadač   Roda JC   2
19   Pim Doesburg   28.10.1943.   vratar   Sparta   2
20   Wim Suurbier   16.01.1945.   obrana   Schalke 04   56
21   Harry Lubse   23.09.1951.   napadač   PSV Eindhoven   1
22   Ernie Brandts   03.02.1956.   obrana   PSV Eindhoven   1

Suprotno očekivanjima, Happel je na vrata postavio Jongbloeda a ispred njega samo trojicu u zadnjoj liniji (Suurbier, Rijsbergen, Krol) iako u srednjem redu nije bilo pet igrača, kao što je prije prvenstva najavljivao. Hugo Hovenkamp, jedan od igrača koji se nametnuli u zadnjih par godina, trebao je zaigrati na lijevom beku, ali teška ozljeda izbacila ga je iz stroja za cijeli turnir, a njegova alternacija na lijevom beku Jan Poortvliet nije imao dovoljno međunarodnog iskustva, pa je tako Happel silom prilika morao postaviti formaciju sa tri obrambena igrača.

Obzirom da je i ova nizozemska momčad zadržala neke segmente «totalnog nogometa», formacija u kojoj su zaigrali u prvoj utakmici može se prikazati kao 3-4-3, sa Jansenom desno, Willyjem van de Kerkhofom lijevo i Neeskensom i Haanom u središtu vezne linije.

U napadu, dva mjesta su osigurali veterani iz 1974. Rensenbrink i Rep. Vrijedni, inteligentni Rensenbrink kao pravi timski igrač bio je ljubimac novog izbornika, dok brzi, snažni i nepredvidivi Rep nije sa zatvorenim Happelom uspostavio isti odnos kakav je imao sa srdačnim Michelsom. Iako nije bio klasični centarfor (uostalom, nije ni Cruijff), Rep se bez većih poteškoća prilagodio toj ulozi. U prijateljskim utakmicama nametnuo se Dick Nanninga, nešto klasičniji centarfor, pa su neki komentatori smatrali da je upravo on trebao zaigrati centralno, sa krilima Repom i Rensenbrinkom, ali Happel se odlučio za Renéa van de Kerkhofa, desnonogog napadača koji se strogo držao svoje krilne pozicije, što nije bio uobičajeno za nizozemske igrače. Jedan od ove trojke vrlo često se povlačio u vezni red, što je dodatno zbunjivalo protivničku obranu. René je najčešće igrao na desnom krilu, ali je tijekom utakmice povremeno mijenjao mjesto sa Rensenbrinkom.

Neki izvori Jansena pridodaju obrani kao desnog beka kako bi se prikazala «klasična» nizozemska formacija 4-3-3, dok drugi Renéa van de Kerkhofa opisuju kao desnog veznog igrača u formaciji 4-4-2 (pri čemu je Jansen desni bek, a Rep i Rensenbrink istureni napadači), ali smatramo da formacija 3-4-3 najbolje ocrtava raznovrsnost ove nizozemske postave.

 
Svaka čast na trudu ST
Inače ... moja omiljena reprezentacija 70-ih godina 

Nizozemska – Iran 3:0

Strijelci: Rensenbrink (11 m – 40.; 62.; 11 m – 68.)
Nizozemska: 8 Jongbloed – 20 Suurbier, 17 Rijsbergen, 5 Krol – 6 Jansen, 9 Haan, 13 Neeskens, 11 W. Van de Kerkhof – 10 R. Van de Kerkhof (18 Nanninga), 16 Rep, 12 Rensenbrink
Iran: 1 Hedžazi – 4 Nazari, 20 Abdolahi, 21 Kazerani, 15 Eskandarian – 7 Parvin, 8 Gasempur, 9 Sadegi, 6 Najebaga – 17 Džahani, 18 Faraki (10 Rovšan)

Svjetsko prvenstvo započelo je spektakularnom priredbom u Buenos Airesu, ali u slikovitoj, provincijskoj Mendozi, daleko od prijestolnice, u podnožju Anda, Nizozemska je svoju kampanju u Argentini započela na puno skromniji način, protiv Irana.

Stadion u Mendozi, građen specijalno za ovo svjetsko prvenstvo, bio je prilično impozantan, ali teren je bio premekan a klima ovog vinorodnog kraja nikako nije odgovarala Nizozemcima – klimatska zima u južnoj hemisferi donosila je žarko sunce, dugačke sjene i nagali pad temperature sa zalaskom sunca.

Autsajderi iz Irana žestoko su se branili i vrlo srčano napadali vrlo nesigurnu nizozemsku obranu; osobito je opasan bio prodor Hoseina Farakija kojim je zamalo doveo Iran u vodstvo! Međutim, Iranci su se uglavnom držali svoje polovine terena, u rigidnoj 4-4-2 formaciji i prepuštali inicijativu Nizozemskoj. Iako su Nizozemci bili dominantni su skoku i u napadu i u obrani, iranska se obrana je prilično dobro snalazila u situacijama kada je lopta išla po tlu.

Par minuta prije kraja poluvremena pokazalo se iransko neiskustvo kada je René van de Kerkhof presjekao jedno kratko dodavanje na sredini terena i probio se u kazneni prostor gdje ga je nepropisno zaustavio Nasrulah Abdolahi. U ovom je duelu Van de Kerkhof ozlijeđen i mora je do kraja turnira nositi longetu na ručnom zglobu. Rob Rensenbrink siguran je sa bijele točke za 1:0 za Nizozemsku.

U drugom poluvremenu do izražaja je došla fizička sprema i organizacija igre Nizozemaca i Iranci su se opredijeli za čuvanje rezultata, vođeni logikom «bolje minimalan poraz nego ponižavajući debakl».

Rensenbrinkov drugi gol je bio prilično jednostavan – snažan šut glavom na sjajno nabacivanje Renéa van de Kerkhofa s desne strane. Treći nizozemski gol također je pao iz kaznenog udarca. Dugi prodor Johnnyja Repa najljepši je potez utakmice, a na Repa su u šesnaestercu nasrnula čak četiri iranska igrača. Andranik Eskandarian dobio je crveni karton jer je izbio loptu sucu iz ruku; to je bio jedini ružan trenutak u inače vrlo korektnoj utakmici. Rensenbrink je precizan sa bijele točke za svoj het-trik.

Iranci su na putu do svjetskog prvenstva prošli neporaženi kroz 14 kvalifikacijskih susreta u azijsko-oceanijskog skupini iz koje se na završni turnir kvalificirala samo jedna ekipa. Iranci su se dostojno predstavili na svom debiju na svjetskoj sceni, a kasnije će čak savladati Škotsku. Međutim, Nizozemska pobjeda u ovoj utakmici nije bila upitna u niti jednom trenutku.

Nizozemska – Peru 0:0

Nizozemska: 8 Jongbloed – 20 Suurbier, 17 Rijsbergen, 5 Krol, 2 Poortvliet – 6 Jansen, 13 Neeskens (18 Nanninga), 11 W. Van de Kerkhof – 10 R. Van de Kerkhof (16 Rep), 9 Haan, 12 Rensenbrink
Peru: 21 Quiroga – 2 Duarte, 3 Manzo, 4 Cumpitaz, 5 Diaz – 7 Muñante, 6 Velasquez, 8 Cueto, 10 Cubillas – 19 La Rosa (20 Sotil), 11 Oblitas

Za utakmicu protiv Perua izvršene su određene promjene u momčadi. Umjesto napadača Repa ubačen je lijevi bek Jan Poortvilet. Obrana je sada zaigrala u klasičnoj «liniji četvorice», dok je Arie Haan (vrlo uspješan u ulozi libera na prošlom svjetskom prvenstvu) preuzeo Repovu ulogu u napadu, pa je tako (barem na papiru) Nizozemska zaigrala u formaciji nalik na onu iz 1974.

Peru je imao jednog od najinteresantnijih igrača ovog svjetskog prvenstva – vratar Ramon Quiroga ušao je u nogometnu povijest kao jedini vratar koji je dobio žuti karton zbog prekšaja na protivničkoj polovini! Peruanska momčad bila je popunjena relativno starijim ali vrlo talentiranim igračima koji su već iznenadili nogometnu javnost pobjedom protiv Škotske u prvom kolu, i bilo je jasno da je ovo dvoboj favorita ove skupine.

U prvom poluvremenu, jedina izgledna prilika na obje strane bio je dalekometni slobodni udarac Roba Rensenbrinka, kojeg Quiroga odbija u korner. Peruanski lijevi bek Toribio Diaz oštro zaustavlja Renéa van de Kerkhofa u jednom od njegovih karakterističnih bjegova po desnoj strani. Iako je još jednom zaprijetio udarcem iz daljine, kojeg Quiroga hvata, René van de Kerkhof nije se vidio do kraja utakmice.

U drugom poluvremenu, Rensenbrink puca glavom preko gola u vrlo izglednoj situaciji. Zatim zamjena Rep centrira s desne strane a Rensenbrink glavom spušta za udarac, ali Quiroga hvata tu loptu. Nažalost, to je bio jedini Neeskensov doprinost igri i ubrzo ga je zamijenio Dick Nanninga.

Rensenbrink i Haan odigravaju dupli pas ali Quiroga opet brani. Zatim se Nanninga skače na visoki centaršut s lijevog krila, ali Quigora također izlazi na tu loptu; njih dvojica se žestoko sudaraju i izgledalo je da je Nanninga prvi stigao do lopte, ali peruanski vratar pada na tlo i sudac dosuđuje faul u napadu.

Utakmica između peruanske momčadi iz 1970. i nizozemske momčadi iz 1974. zacijelo bi bila dvoboj za pamćenje. Ova je utakmica upamćena jedino po dosadnoj igri koja je završila podjelom bodova i bez golova. Obje su momčadi bile zadovoljne, i konačni rasplet su potražile u završnom kolu. Pošto je Peru trebao igrati protiv Irana, njihov se pristup čak i mogao razumjeti, ali Nizozemci su u trećoj utakmici igrali protiv Škotske, koja je bila objektivno najteži protivnik u skupini pa ostaje malo nejasno zašto se nizozemski izbornik odlučio na takav pristup.

Nizozemska – Škotska 2:3

Strijelci: Rensenbrink (11 m – 34.), Dalgliesh (44.), Gemmill (11 m – 47.; 68.), Rep (72.)
Nizozemska: 8 Jongbloed – 20 Suurbier, 17 Rijsbergen (7 Wildschut), 5 Krol, 2 Poortvliet – 6 Jansen, 13 Neeskens (14 Boskamp), 11 W. Van de Kerkhof – 10 R. Van de Kerkhof, 16 Rep, 12 Rensenbrink
Škotska: 1 Rough – 13 Kennedy, 4 Buchan, 14 Forsyth, 3 Donachie – 6 Rioch, 18 Souness, 15 Gemmill, 10 Hartford – 8 Dalgliesh, 9 Jordan

Za plasman u drugi krug Nizozemska je bio dovoljan nerješeni rezultat ili poraz sa manje od 3 gola razlike. Premda je situacija bila relativno sigurna, Happel je iz momčadi izvukao Arieja Haana, nezadovoljan njegovom igrom protiv Perua. Od prve minute zaigrao je Johnny Rep. Ostatak momčadi nije mijenjao.

Škotska je na svjetsko prvenstvo došla sa velikim ambicijama, u rasponu od naivnog samopouzdanja preko neutemeljenog optimizma do arogantnog hvalisanja u pobjedu u finalu. Ove iracionalne izjave spremno su podgrijavali britanski mediji koji su zlobno poticali verbalne ispade bombastičnog škotskog izbornika Allyja MacLeoda.

U svoje prve dvije utakmice, Škoti su sramotno izgubili od solidnog, ali ne baš sjajnog Perua i zatim odigrali nerješeno protiv anonimaca iz Irana. Šanse za plasman u drugi krug bile su im minimalne i u posljednjoj su utakmici mogli samo spašavati ugled. Škotska je imala dva jako dobra napadača – Joe Jordan i Kenny Dalgliesh i jednog zaista sjajnog veznog igrača – Graeme Souness. Dalgliesh i Souness bili su ključni igrači u momčadi Liverpoola koja je mesec dana ranije pobijedla Happelov Brugge u finalu Kupa europskih prvaka. Nažalost, Škotska je za izbornika imala jednog od najvećih egoista u svjetskom nogometu – Ally MacLeod nije uvodio Sounessa u prve dvije utakmice (što se vidjelo iz rezultata!), ali tu je grešku (prekasno) ispravio protiv Nizozemske.

Poredak u grupi D nakon tri kola izgledala je ovako:

1. Nizozemska 3 boda 3:0
2. Peru 3 boda 3:1
3. Škotska 1 bod 2:4
4. Iran 1 bod 1:4

Nizozemska je mogla priuštiti poraz, pošto je imala bolju gol-razliku (+3 u odnosu na škotskih –2) i za prolaz je trebalo samo pripaziti da poraz bude sa manje od 3 gola razlike. Iran se nalazio u sličnoj situaciji kao i Škotska – za prolaz je trebao pobijediti Peru sa više od 3 gola razlike. Dakle, ovisno o rezultatu utakmica trećeg kola, u drugi krug mogli su se plasirati Nizozemska ili Škotska i Peru ili Iran. Drugim riječima – Nizozemska ima osigurano mjesto u drugom krugu ukoliko zadrži bolju gol-razliku od Škotske.

Bila je to otvorena i zanimljiva utakmica, možda i najbolja u dosadašnjem tijeku turnira. Započela je loše po Nizozemce. Johan Neeskens ozlijedio je rebro u jednom duelu sa Gemmillom, i morao je napustiti igru. Zamijenio ga je Johan Boskamp (za «Cruijffovim» brojem 14), vješt vezni igrač ali daleko od Neeskensove razine; vjerovatno će bi se i sam Boskamp složio da ovo nije bila jedna od njegovih najboljih  utakmica.

Suočeni sa momčadi koja je odlučila skupo prodati svoju kožu, Nizozemci su izgubili ritam. Škoti, predvođeni Sounessom, krenuli su punom snagom i shvativši da Nizozemci očito imaju «loš dan». Kada je sudac poništo Dalglieshov zgoditak zbog navodnog ofsajda, nizozemskom obranom zavladala je panika. 

Rijsbergen je nakon jednog žestokog Jordanovog starta počeo šepati i činilo se da će utakmica okrenuti u korist Škotske ali Willy van de Kerkhof oduzima loptu Stuartu Kennedyu i šalje je do Repa koji juri u šesanesterac gdje ga ruše Kennedy i vratar Alan Rough. Škotski igrači žučno su tvrdili da je start čist i Scott Gemmill je zbog prosvjeda zaradio žuti karton, ali sudac je bio neumoljiv. Renesenbrink sa bijele točke pogađa tisućiti gol u povijesti svjetskih prevenstava, Nizozemska vodi 1:0.

Međutim, Rijsbergen je bio vidno onesposobljen a nizozemska obrana popuštala je sa svih strana. Pošto je već iskoristio jednu zamjenu (u ono vrijeme bile su dozvoljene samo dvije) a još nekoliko igrača je bilo ozlijeđeno, Happel je namjeravao nekako izdržati do poluvremena i onda osvježiti momčad.

Međutim, neposredno prije poluvremena Škoti su izjednačili. Sounessov duboki centaršut sa lijeve strane Jordan glavom prenosi do druge stative – Jordan je uspio izbjeći ofsajd-zamku jer ozlijeđeni Rijsbergen nije bio dovoljno brz – a Dalgliesh stiže do lopte sekund prije Jongbloeda i pogađa mrežu. Odmah nakon primljenog pogotka Wildschut mijenja ozlijeđenog Rijsbergena, ali šteta je već učinjena. Wildschut je zauzeo položaj na lijevoj strani veznog reda, i Nizozemci su opet zaigrali sa trojicom u zadnjoj liniji. No, bilo je posve jasno da se utakmica odvija nepovoljno za Nizozemsku.

Škotska je opet zabila gol kada Dalgliesh u šesnaestercu glavom spušta jednu visoku loptu za Sounessa koji pada kao pokošen u šumi nizozemskih nogu. Krol je izgledao najodgovorniji za prekršaj. Archie Gemmill dovodi Škote u vodstvo sa bijele točke, a isti igrač 20 minuta kasnije baca kompletnu Škotksu u ekstazu jednim od najslavnijih golova u povijesti svjetskih prvenstava.

Gemmill je presjekao jednu loptu koju su Nizozemci oduzeli Dalglieshu, i zatim nezaustavljivo prolazi pored Jansena, zatim Krola i na kraju izbjegava očajnički start Poortvlieta i hladnokrvno prebacuje istrčalog Jongbloeda.

Nizozemci uzvraćaju nakon samo dvije minute. Krol sa svoje polovine pronalazi Repa koji brzim prodorom iznenađuje škotsku obranu i snažno puca iz velike udaljenosti. Dalekometni udarac iznenadio je loše postavljenog škotskog vratar Rougha i Nizozemska smanjuje na 3:2. Ovaj Repov pogodak, prvi u nizu nizozemskih dalekometnih golova na ovom turniru, Nizozemskoj je osigurao plasman u drugi krug a hrabre Škote poslao kući.

Preostalo je tek toliko vremena da još jedan žestoki start na Suurbieru pretvori Nizozemca u promatrača  do kraja turnira. Iako nisu imali nikakve šanse da postignu pet golova (koliko im je trebalo za prolaz), Škoti su i dalje igrali žestoko, na granici brutalnosti, i većina Nizozemskih igrača u drugi je krug otišla sa bezbroj modrica. Da su Škoti pokazali samo dio slične agresivnosti protiv Irana i Perua, nesumnjivo bi se bili plasirali u drugi krug. Ovako, njihova grubi startovi ličili su na nemoćan bijes.

Škoti su otišli kući, razočarani slabim nastupom, a Nizozemci, premda ranjenog ponosa i još ranjenijih nogu, otišli su u drugi krug, i to kao drugoplasirani u svojoj skupini, pošto je Peru pobijedio Iran.

Konačni poredak u grupi 4:

1. Peru  5 bodova 7:2
2. Nizozemska  3 boda  5:3
3. Škotska  3 boda 5:6
4. Iran  1 bod 2:8

Druga faza natjecanja

Kao drugoplasirana momčad u svojoj skupini, u drugoj fazi Nizozemska se našla u vrlo nezgodnoj grupi za SR Njemačkom, Italijom i Austrijom. Baš kao i četiri godine ranije, pobjednik svake skupine nastupa u finalu. Zbog toga je bilo od najveće važnosti u prvoj utakmici protiv objektivno najslabije momčadi u grupi, Austrije, ne samo pobijediti, nego pobijediti sa što više golova jer je bilo jasno da će gol-razlika biti odlučujući čimbenik za konačan poredak u ovoj skupini. Utakmice u ovoj grupi igrale su se na drugom stadionu, u hladnoj, vlažnoj Cordobi što je išlo u prilog Nizozemcima, baš kao i puno tvrđa podloga na kojoj se igralo.

Nizozemska – Austrija 5:1

Strijelci: Brandts (6.), Rensenbrink (11 m – 35.), Rep (36.; 53.), Obermayer (53.); W. Van de Kerkhof (82.)
Nizozemska: 1 Schrijvers – 22 Brandts (4 Van Kraay), 5 Krol, 2 Poortvliet – 6 Jansen, 9 Haan, 7 Wildschut, 11 W. Van de Kerkhof – 10 R. Van de Kerkhof (3 Schoenaker), 16 Rep, 12 Rensenbrink
Austrija: 1 Koncilia – 2 Sara, 5 Pezzey, 3 Obermayer, 4 Breitenberger – 7 Hickersberger, 12 Krieger, 8 Prohaska, 11 Jara – 9 Krankl, 10 Kreuz

Happelov izbor momčadi za utakmicu protiv svoje domovine u velikoj mjeri je bio uvjetovan ozljedama. Neeskens i Suurbier nisu bili na raspolaganju za ovu utakmicu, a Rijsbergen je vjerovatno bio izbačen iz stroja do kraja turnira. U momčad se vratio Arie Haan, obranu je popunio PSV-ov stoper Ernie Brandts a vezni red Twenteova radilica Piet Wildschut. Od devet veterana iz '74. koji su započeli ovo svjetsko prvenstvo u prvoj postavi, sada ih je preostalo samo pet (Krol, Jansen, Haan, Rep i Rensenbrink).

Dakle, Nizozemska je ušla u drugi krug natjecanja sa nekoliko prilično neiskusnih igrača. Bradtsu je ovo bio tek drugi reprezentativni nastup. Poortvlietov drugi reprezentativni nastup bio je protiv Perua, Wildschutu i Boskampu protiv Škotske. Ipak, ova infuzija «svježe krvi» pozitivno se odrazila na igru, jer su iskusni i dokazani, ali pomalo predvidljivi veterani iz 1974. sada pojačani tercetom trkački jakih mladih igrača koji su imali puno toga za pokazati.

Kontroverzni nizozemski izbornik izveo je još jednu, neočekivanu promjenu u momčadi, promjenu koju bi ljubitelji ekipe iz 1974. nazvali svetogrđem: vratar Jan Jongbloed ostao je na klupi, a između vratnica se pojavio Piet Schrijvers. Jongbloed, najstariji igrač na turniru, nije se mogao izravno okriviti za nijedan primljeni gol, ali ovo je sada bila bitno drugačija momčad koja je igrala bitno drugačijim stilom, pa je Happel smatrao da bi konvencionalniji vratar bio bolje rješenje. Navodno je Happel svoju odluku priopćio Jongbloedu na vrlo ne-diplomatski način, pa su prijatelji morali fizički zaustaviti Jongbloedovu suprugu u njezinoj nakani da «popriča» sa izbornikom. Također se pričalo da je promjenu vratara nije Happel nego Zwartkruis koji je optužio svog šefa da previše vjeruje igračima sa «minulim radom». Bez obzira na istinitost spomenutih priča, činjenica da je kao pričuvni vratar za utakmicu sa Austrijom prijavljen Pim Doesburg (a ne Jongbloed) najbolje svjedoči o raskolu u redovima reprezentacije.

Prvi gol pao je nakon slobodnog udarca na rubu austrijskog kaznenog prostora. Nakon nekoliko sjajnih poteza nizozemskih napadača, stoper Ernie Brandts se našao na par metara od gola i rutinski glavom poslao loptu u mrežu sa udaljenosti od par metara. Iako se njegov gol mogao nazvati «sretnim», Brandtsov utjecaj na igru nizozemske momčadi na oba kraja terena pokazao se odlučujućim faktorom u ovoj utakmici ali i na cijelom turniru – i to usprkos činjenici da je u dresu PSV-a odigrao tek jednu sezonu.

Nizozemska je udvostručila svoje vodstvo iz jedanaesterca kada je Jansena, koji je prethodno izbjegao dva žestoka starta austrijske obrane, pokosio vezni igrač Herbert Prohaska. Rensenbrink pogađa sa bijele točke po četvrti put na ovom turniru. Gotov odmah nakon izvođenja lopte sa centra, Rensenbrink prihvaća Schrijversovu izbijenu loptu i juri po lijevom krilu. Njegov centaršut prima Rep, koji uspjeva primiriti loptu i lobovati vratara Fritza Kociliju za nizozemskih 3:0.

Nažalost, nastavlja se nesretna serija nizozemskih ozljeda. René van de Kerkhof izlazi iz igre, a mijenja ga još jedan debitant, Ajaxov veznjak Dick Schoenaker, dok umjesto Brandtsa ulazi Adrie van Kraay, posljednji preostali obrambeni igrač u nizozemskoj momčadi.

Ipak, golijada se nastavlja. Rensenbrink prolazi kroz središte austrijske obrane, zatim se izvlači na krilo i dodaje loptu za Repa koji iz punog trka pogađa za 4:0.

Usprkos visokom nizozemskom vodstvu, Austrijanci se nisu predavali. Bek Erich Obermayer upućuje cetaršut sa desne strane u nizozemski šesnaesterac, Schrijvers kasno reagira i ruši Austrijanca; sudac bi zaisgurno dosudio kazneni udarac, ali lopta se otkotrljila preko gol-linije. Ova Schrijversova intervencija bila je puno lošija od bilo koje Jongbloedove navodne greške protiv Škotske, ali treba reći da je Schrijvers na ovoj utakmici izveo nekoliko sjajnih obrana, a nizozemska je momčad na golu trebala klasičnog vratara koji zausatvlja udarce više nego «napadačkog» vratara Jongbloedovog tipa. Schrijvers, iako nježnije građe, godinama je bio vrhunski vratar i sada je čvrsto zauzeo mjesto prvog vratar reprezentacije, usprkos povremenim propustima (na koje niti jedan vratar nije imun).

Nizozemci su bili potpuno svjesni važnosti gol-razlike, i nisu dozvolili Austrijancima da ostave rezultat na 4:1. Rensenbrink, koji je konstantno bacao u očaj austrijsku obranu, opet se probio lijevim krilom, ostavljajući iza sebe kompletnu austrijsku obranu. Kada se probio u kazneni prostor, uočio je slobodnog Willyja van de Kerkhofa koji je sigurno pogađa za 5:1.

Ovom pobjedom Nizozemska je čvrsto istaknula svoju kandidaturu za titulu svjetskog prvaka. Njihovi nastupi u prvoj fazi natjecanja nisu bili blistavi, ali sada su pokazali da mogu i znaju igrati puno bolje. Dostigli su punu formu u pravom trenutku, što služi na čast i igračima i izborniku.

Nizozemska – SR Njemačka 2:2

Strijelci: Abramczik (3.); Haan (27.); D. Müller (70.); R. Van de Kerkhof (84.)
Nizozemska: 1 Schrijvers – 22 Brandts, 5 Krol, 2 Poortvliet – 6 Jansen, 9 Haan, 7 Wildschut (18 Nanninga), 11 W. Van de Kerkhof – 10 R. Van de Kerkhof, 16 Rep, 12 Rensenbrink
SR Njemačka: 1 Maier – 2 Vogts, 4 Rüssman, 3 Dietz, 5 Kaltz – 7 Abramczik, 16 Bonhoff, 17 Hölzenbein, 15 Beer, 11 Rummenigge – 14 D. Müller

Njemačka momčad iz 1978. bila je prilično dosadna, defenzivno orijentirana i sa izraženim ciničkim pristupom u igri. Nijemci iz 1978. nisu se mogli usporediti sa pobjedničkom momčadi sa europskog prvenstva 1972. pa čak ni sa pragmatičnom, ali plemenitom momčadi koja je ponijela titulu svjetskog prvaka 1974. godine. Više nije bilo Beckenbauera i Gerda Müllera. Veteran izbornik Helmut Schön bio je pred mirovinom, a u njemačkoj momčad osijećala se stanovita negativna atmosfera; igrali su u zastarjeloj formaciji sa pet igrača u sredini terena i samo jednim isturenim napadačem, Dieterom Müllerom. U utakmici protiv Nizozemske zaigrala su četiri igrača koji su pobijedili Nizozemsku u finalu 1974. (Sepp Maier, Berti Vogts, Rainer Bonhoff i Bernd Hölzenbein), dok su u nizozemskoj momčadi bilo šest uključujući Renéa van de Kerkhofa koji je u tom finalu ušao kao zamjena a vratar Schrijvers sjedio je na klupi. Interesantno da je glavni sudac ove utakmice u minhenskom finalu '74. bio linijski sudac.

I ova je utakmica započela ranim pogotkom, ali ovog puta gol su prvi postigli Nijemci. Hölzenbein je izborio slobodan udarac na rubu šesnaesterca, i Bonhoff snažno puca oko živog zida. Schrijvers samo odbija loptu koju Rüdi Abramczik plasira u mrežu. Par minuta kasnije, Willy van de Kerkhof dobija žuti karton za faul na Abramcziku koji je očito bio namjeran. Utakmica se polako pretvarala u uobičajenu mještavinu brutalnosti i loše glume.

Nizozemci su na početku izgledali nezainteresirani, ali su postpuno preuzimali dominaciju na «napučenoj» sredini terena, što je i rezultiralo veličanstvenim izjednačujućim pogotkom. Legendarni njemački vratar Sepp Maier, koji 7,5 sati nije primio gol na svjetskom prvenstvu (četiri utakmice na ovom turniru plus 88 minuta u finalu prošlog prvenstva) jedva da je trznuo kada je Arie Haan sa 35 metara raspalio udarac; lopta je prozujala kraj ukopanog Maiera i zaustavila se u mreži.

Drugo poluvrijeme bilo je nešto zanimljivije. Nizozemci su imali terensku inicijativu, ali su znali da im nerješni rezultat odgovara više nego Nijemcima, pa nisu forsirali u napadu. Njemački pogodak 20 minuta prije kraja utakmice ih je neugodno iznenadio.

Opet je akcija započela slobodnim udarcem. Abramczikov teatralni pad sudac je nagradio slobodnim udarcem kojeg su Nijemci brzo izveli, dok su se razočarani nizozemski braniči prepirali sa sucem. Erich Beer, usamljen na lijevom krilu, precizno nabacuje za Dietera Müllera koji glavom pogađa pored Schrijversa. Bio je to Müllerov prvi i jedini potez u cijeloj utakmici.

Utakmica se nastavila u mnogobrojne prekide. Rep u solo-prodoru juriša na gol i pogađa prečku, zatim Schrijvers refleskno jednom rukom zaustavlja Beerov udarac. Happel u igru uvodi Dicka Nanningu, pa posljednjih deset minuta Nizozemci igraju sa četiri napadača što njemačku obranu baca u paniku. Iako je Nanninga prvenstveno uveden kako bi pojačao skok-igru, izjednačujući zgoditak pada nakon akcije po tlu. Poortvliet kroz šumu nogu dodaje do Renéa van de Kerkhofa koji lagano prolazi pored usamljenog Bernrada Dietza i šalje loptu pokraj zbunjenog Maiera; očajničko uklizavanje Rolfa Rüssmana trenutak je prekasno i lopta završava u mreži za 2:2.

Utakmica je završila neugodnim scenama. Pet minuta nakon ulaska u igru, Nanninga je isključen. On i Hölzenbein su se sukobili nakon jednog izvedenog slobodnog udarca kada se Nijemac ispružio na travi kao gromom ošinut. Usporena televizijska snimka nije bitnije razjasnila incident, međutim ne bi bilo prvi put da Hölzenbein simulira faul niti da Nanninga udara protivnika dok sudac ne gleda. Međutim, linijski sudac upozorio je na nesportsko ponašanje i glavni sudac je pokazao Nanningi žuti karton. Izgleda da su nakon toga Nizozemci «počastili» suca (koji je bio Španjolac) sa par riječi na engleskom jeziku, općeprihvaćenom nogometnom jeziku za izražavanje nezadovoljstva sudačkim odlukama. Sudac je kao glavnog krivca označio Nanningu (pogrešno, kako se kasnije ispostavilo) i pokazao mu crveni karton. Na terenu je zavladao kaos, i činilo se da nitko nikoga ne razumije. Trebalo je više od pet minuta dok suigrači i suci nisu udaljili zaprepaštenog Nanningu sa terena. Prikladan kraj jedne poprilično ružne, negledljive i povremeno kaotične utakmice.

Ovaj rezultat možda i nije bio dostojan revanš za poraz u finalu 1974. ali bilo je posve jasno da podjeba bodova puno više odgovara Nizozemskoj nekog SR Njemačkoj. Pošto je Italija pobijedila Austriju sa jednim golom razlike, Nizozemcima je u posljednjoj utakmici sa Italijom bio dovoljan nerješeni rezultat za plasman u finale, pod uvjetom da Nijemci ne pobijede Austriju sa velikom razlikom; pobjeda protiv Italije garantirala je Nizozemcima mjesto u finalu. Kako se ispostavilo, Njemačka je u posljednjoj utakmici sramotno izgubila 2:3 protiv Austrije – nedostojan kraj karijere njihovog oštrog, ali uvijek uglađenog i pristojnog izbornika Helmuta Schöna.

Nizozemska – Italija 2:1

Strijelci: Brandts (a.g. 21.); Brandts (49.); Haan (74.)
Nizozemska: 1 Schrijvers (8 Jongbloed) – 22 Brandts, 5 Krol, 2 Poortvliet – 6 Jansen, 9 Haan, 13 Neeskens, 11 W. Van de Kerkhof – 10 R. Van de Kerkhof, 16 Rep (4 Van Kraay), 12 Rensenbrink
Italija: 1 Zoff – 5 Gentile, 4 Cuccureddu, 8 Scirea, 3 Cabrini – 14 Tardelli, 10 Benetti, 15 Zaccarelli – 16 Causio (17 C. Sala), 21 Rossi, 18 Bettega (19 Graziani)

Na putu do drugog uzastopnog finala svjetskog prvenstva stajala je još samo Italija, jedna od najjačih momčadi na turniru. Talijani su u prvom krugu pobijedili domaćine Argentince, pa ako ova momčad moćžda i nije bila najjača talijanska reprezentacija svih vremena, svakako je bila jedna od boljih. Snažna obrana (po običaju), dobro organizirana vezna linija i dva sjajna napadača – sve u svemu, ekipa dostojna titule svjetskog prvaka.

Pošto je stoper Antonello Cuccureddu zamijenio ozlijeđenog Maura Bellugija, u talijanskoj momčadi igralo je čak devet igrača Juventusa koji je samo tri mjeseca ranije na jedanaesterce izbacio Ajax u četvrtfinalu Kupa prvaka. Jedini «uljezi» bili su Renato Zaccarelli i Paolo Rossi. Od nizozemskih reprezentativaca, za Ajax su u tom dvoboju igrali Krol i Schrijvers, a Juventus je u polufinalu izgubio od Happelovog FC Bruggea. Čak šest igrača ove talijanske momčadi (Dino Zoff, Claudio Gentile, Gaetano Scirea, Antonio Cabrini, Marco Tardelli i, naravno, Rossi) igrati će u finalu svjetskog idućeg prvenstva 1982. u kojem je Italija pobijedila SR Njemačku. Vratar Dino Zoff će na europskom prvenstvu 2000. godine kao selektor voditi talijansku reprezentaciju u utakmici protiv Nizozemske.

U nizozemskoj momčadi, Neeskens je zauzeo svoje mjesto u veznom redu, ali nešto povučenije nego inače, a sjajni Wildschut morao se zadovoljiti mjestom na klupi. Da li je ovo bila najjača nizozemska postava? Možda su nedostajali ozlijeđeni braniči Rijsbergen i Suurbier, ali mladići Brandts i Poortvilet dostojno su ih zamijenili. Ernie Brandts će osobito pamtiti ovu utakmicu.

Utakmica se igrala na stadionu River Plate u Buenos Airesu, na kojem će se igrati i finale.

Poredak u grupi A (nakon 2 kola)

1.   Nizozemska  3 boda 7:3
2.   Italija  3 boda 1:0
3.   SR Njemačka  2 boda 2:2
4.   Austrija  0 bodova 1:6

Pobjeda u ovoj utakmici osiguravala je mjesto u finale za bilo koju momčad. Nerješeni rezultat išao bi u prilog Nizozemskoj, osim u slučaju da SR Njemačka pobijedi Austriju sa više od 4 gola razlike. Vijesti koje su stizale iz Cordobe potvrdile su da je takav ishod praktički nemoguć.

Utakmica je pružila sve ono što se očekivalo od dvoboja koji je, u biti, predstavljao polufinale svjetskog prvenstva. Talijani, koje je (ne samo njihov) tisak žestoko kritizirao zbog pretjerano defanzivne igre u prethodnim utakmicama, svjesni važnosti ove utakmice zaigrali su na sve ili ništa. Iako je igra od samog početka bila oštra, obje su momčadi prikazale sjajan nogomet. Bila je to igra kakva se može vidjeti i danas, sa puno dubinskih proigravanja i žestokom borbom za svaki pedalj sredine terena, pošto su obje momčadi nastojale oduzeti protivniku prostor za igru. Tijekom cijele utakmice, incijativa je prelazila čas jednoj čas drugoj momčadi.

Utakmicu su bolje otvorili Talijani, koji su igrali puno konkretnije u napadu i puno discipliniranije u obrani. U prvih tirdesetak minuta Nizozemci su bili potpuno nadigrani na sredini terena i mogli su primiti barem dva ili tri gola. Prvo nakon kornera Rossi puca glavom iz male udaljenosti, zatim Cabrini snažno puca preko gola pa Franco Causio ima izglednu priliku nakon ubacivanja lopte iz auta ali Schrijvers na vrijeme izlazi i blokira udarac. Nizozemci su se neuspješno pokušavali osloboditi upornih i britkih talijanskih braniča; Gentile je upravo sjajno čuvao Repa, a Rensenbrink je samo jednom uspio pobjeći pažnji svog čuvara, ali njegov udarac je bezopasno prohujao visoko preko vrata. Brandtsova loša povratna lopta za Schrijversa prisilila je nizozemskog vratara na panično istrčavanje, a odmah zatim Benetti sjajnim dodavanjem gura u šansu Causija koji promašuje prazan gol.

Italija je napokon zasluženo povela – ali na neočekivan način. Nakon brzog duplog pasa Roberto Bettega našao se iza leđa nizozemske obrane. Činilo se da talijanski veteran mora postići zgoditak ili barem izboriti jedanaesterac. Međutim, Ernie Brandts dao se u bjesomučan trk za Talijanom, i dok je Bettega nastojao primiriti loptu, Bradts je u punom trku zahvatio desnom nogom i poslao ravno u vlastitu mrežu!

Nakon lopte, Brandts je natrčao i na Schrijversa (koji je bio izišao sa crte u nadi da će zbuniti Bettegu) i pogodio ga ravno u koljeno. Ozlijeđenog Schrijversa morali su na nosilima iznijeti sa terena. Nakon kraće potrage za žutim vratarskim dresom, na gol je (opet) stao Jan Jongbloed, koji se izgleda pomirio sa Happelom (ili se možda Happel posvadio sa trećim Doesburgom!).

Talijani su nastavili s napadima, osjećajući da je pravi trenutak da dokrajče protivnika. Jongbloed hvata loptu ispred Rossija, nakon što je Krol pogrešno procijenio let lopte nakon Benettijevog kornera. Međutim, Nizozemci su došli do daha, vještim mijenjanjem strana sve uspješnije su parirali rastrčanim Talijanima na sredini terena i malo-pomalo vratili se u utakmicu. Jedna sjajna akcija Repa i Rensenbrinka prekinuta je radi vrlo dvojbenog ofsajda. Činilo se da su Talijani odlučili čuvati svoje minimalno vodstvo.

Do kraja poluvremena Nizozemci su bili potpuno ravnopravan suparnik, i po igri i u duelima. Nakon niza grubih startova na obje strane, Haan je za prekršaj na Zaccarelliju zaslužio više od verbalnog upozorenja. Nakon toga je iznervirani Rep dobio žuti karton za opasan start na Benettiju, koji je zauzvrat faulirao Rensenbrinka, pa je i sam bio «nagrađen» žutim kartonom – Benettijev drugi žuti karton na turniru što je značilo da nema pravo nastupa u finalu. Bio je to ključni momenat utakmice. Iako danas to zvuči neobično (pravilo o zabrani nastupa na idućoj utakmici nakon dva akumulirana žuta kartona danas je uobičajeno), 1978. godine takvo što bilo je nečuveno, pa su i Benetti i njegovi siugrači bili vidno uzdrmani takvom sučevom odlukom. Nije pretjerano reći da je taj pad koncentracije bio glavni uzrok drastičnog pada u talijanskoj igri. Uporni Nizozemci uspjeli su se izvući iz ralja poraza, ali za pobjedu im je trebao gol, i to što prije.

U drugom poluvremenu, na klupi je ostao Causio. Umjesto njega u veznoj liniji zaigrao je Claudio Sala, puno defanzivnije orijentiran igrač. Happel je reagirao pomicanjem Neeskensa bliže golu, i ritam nizozemske igre odmah se promijenio. Neeskens snažno glavom puca nakon kornera, ali Zoff sjajno brani. Talijani, uvjereni da mogu uspješno zatvoriti utakmicu, prepustili su terensku inicijativu Nizozemcima – bila je to kobna greška. Ubrzo nakon odmora, pada izjednačujući zgoditak. Nakon nekoliko loših izbijanja glavom na rubu talijanskog kaznenog prostora, sudaraju se Gentile i Rep a nakon njihovog duela lopta nekako dolazi do Brandtsa. Nizozemski stoper topovski puca (bez da je uopće pogledao gdje je gol – kako su kasnije Talijani rekli) i lopta pogađa mrežu, a ime Ernieja Brandtsa zauvijek ostaje zapisano u srcima nizozemskih (i talijanskih) navijača.

Kako je vrijeme odmicalo, startovi su postajali sve oštriji a igrači sve nervozniji. Nizozemci, kao i obično, nisu ostajali dužni. Haan dobija žuti karton zbog faula na Tardelliju, zatim Rossi pogađa mrežu nakon Betteginog dodavanja glavom, ali sudac poništava gol zbog ofsajda. Nizozemci su se u ovoj fazi utakmice često služili ofsajd-zamkom, ali talijanski napadi bili su sporadični i nepovezani. Iako talijanski napadači nisu bili bezopasni – Krol sjajnim uklizavanjem u posljednjem momentu zaustavlja Rossija – ipak su izgubili svoju poslovičnu hladnokrvnost u egzekuciji. Cabrini dobija žuti karton za žestoki start na Haanu bez lopte, za koji je sasvim zasluženo mogao dobiti i crveni karton. Umjesto indisponiranog Repa ulazi Adrie van Kraay, koji je zauzeo poziciju iza vezne linije. Sudac nije reagirao kada je Benetti laktom pogodio Neeskensa u grlo, ali Tardellijeva dva uzastopna «mesarska» starta na Poortvlietu nisu se mogla tolerirati, pa je tako još jedan Talijan izgubio pravo nastupa u finalu.

Talijanski napadi postajali su sve grozničaviji, a njihova obrana sve neopreznija. 15 minuta prije kraja utakmice Gentile faulira Rensenbrinka. Krol brzo izvodi slobodan udarac i dodaju Haanu koji prodire lijevom stranom i puca sa svoje uobičajane udaljenosti od 25 metara. Lopta polazi pored Zoffa koji je samo ispratio pogledom. Talijani su uveli Francesca Grazianija umjesto Benettija, ali utakmica im je izmicala iz ruku. Umjesto da se povuku u obranu, Nizozemci su u posljednjim minutama utakmice svim silama napali demoralizirane Talijane. Zoff je opet morao intervenirati kada su Haan i Neeskens složili šansu za beka Poortvileta, akcija u maniri totalnog nogometa koja bi se svidjela Michelsu. Talijanski vratar opet je spašavao svoja vrata kada se Rensenbrink probio između dva braniča koji se nisu mogli dogovoriti tko će izbiti loptu.

Dok se primicao kraj, Nizozemci su potpuno dominirali terenom, i sa čvrstom igrom u obrani priveli utakmicu kraju na način na koji bi im pozavidjeli Talijani i sa efikasnošću kakve se ne bi postidjela niti momčad iz 1974. Istini za volju, Talijani su žestoko napadali sve do posljednje minute, ali nakog izjednačujućeg gola oštrice njihovih napada su otupile, i Nizozemci su se zasluženo plasirali u finale. Nakon neuvjerljivog početka, provukli su se u drugi krug «na mala vrata», ali su u drugom krugu prikazali zaista sjajan nogomet. Po drugi put uzastopno igrali su u finalu svjetskog prvenstva. I po drugi put uzastopno, cijeli nogometni svijet – osim domaćina svjetskog prvenstva – navijao je za njih.

Konačni poredak u grupi A:
1.   Nizozemska  5 bodova 9:4
2.   Italija  3 boda 2:2
3.   SR Njemačka  2 boda 4:5
4.   Austrija  2 boda 4:8

Nizozemska se plasirala finale, gdje će igrati protiv Argentine; Italija i Brazil igraju za 3. mjesto.

Finale

Nizozemska – Argentina 1:3 (nakon produžetaka)

Strijelci: Kempes (38.); Nanninga (82.); Kempes (105.); Bertoni (115.)
Nizozemska: 8 Jongbloed – 22 Brandts, 5 Krol, 2 Poortvliet – 6 Jansen (20 Suurbier), 9 Haan, 13 Neeskens, 11 W. Van de Kerkhof – 10 R. Van de Kerkhof, 16 Rep (18 Nanninga), 12 Rensenbrink
Argentina: 5 Fillol – 15 Olguin, 7 L. Galván, 19 Passarella, 20 Tarantini – 6 Gallego, 2 Ardilles (12 Larrosa), 10 Kempes – 4 Bertoni, 14 Luque, 16 Ortiz (9 Houseman)

Nizozemci su u finalu opet igrali protiv domaćina, a ovog su puta okolnosti, barem u psihološkom smislu, bile još teže. Argentinski navijači, fanatični do ekstrema, koji su u dosadašnjim utakmicama pokazali da vrijede kao dvanaesti igrač svojoj momčadi, u finalu će zacijelo vrijediti kao jedan zgoditak prednosti.

U nekim drugim okolnostima, takav pritisak navijača predstavljao bi nepodnošljivo opterećenje domaćoj momčadi, ali u uvodnim utakmicama pokazalo se da argentinska momčad maksimalno koristi prednost domaćeg terena, puno više nego što je to činila njemačaka momčad iz 1974. godine.

Međutim, plasman Argentine u finale zauvijek će biti obilježen sramotnom manipulacijom u posljednjem kolu drugog kruga natjecanja. Naime, Argentina je svoju posljednju utakmicu protiv Perua započela tek nakon što je Brazil odigrao svoju posljednju utakmicu protiv Poljske – bilo je to očito nekorektno korištenje prednosti domaćinstva. Nadalje, činjenica da je do tada prilično snažna momčad Perua glatko izgubila sa 6:0 bacila je dodatno sumnje na regularnost cijelo prvenstva. Međutim, jedna neporeciva nepravda bilo je različito vrijeme odigravanja utakmica. Nakon ovog prvenstva, FIFA je napustila sustav sa dvije grupe po četiri momčadi u drugom krugu (novi sustav bio je još nelogičniji, sa dvije grupe po tri momčadi, pri čemu je jednoj momčadi u trećem kolu za prolaz UVIJEK bio dovoljan nerješeni rezultat) iako je u biti poblem bio u vremenu odigravanja utakmica a ne u samom sustavu natjecanja.

S druge strane, ne smije se zaboraviti da je Argentina imala jako dobru momčad. Snažna obrana na čelu sa neprelaznim Danielom Pasarellom, razigrani napad kojeg je predvodio Leopoldo Luque, možda najbolji centarfor na turniru, te izvanredna vezna linija u kojoj su igrali Osvaldo Ardilles, jedan od najboljih nogometaša svih vremena te Mario Kempes, nedvojbeno prva zvijezda ovog svjetskog prvenstva.

Argentinski selektor César Menotti namjerno je sastavio reprezentaciju bez brojnih argentinskih igrača koji su igrali u europskim klubovima kako bi maksimalno podigao patriotski naboj u momčadi. Jedina iznimka bio je Mario Kempes (koji je tada igrao za Valenciju) a Kempes je poklonjeno povjerenje višestruko uzvratio.

U nizozemskoj momčadi na raspolaganju su opet bili braniči Rijsbergen i Suurbier, ali Happel je odlučio izvesti istu startnu jedanaestorku koja je savladala Italiju. Nanninga je odradio kaznu (crveni karton protiv SR Njemačke) i bio je spreman na klupi za pričuve.

U nizozemskoj momčadi bilo je sedam igrača koji su pobijedili Argentinu sa 4:0 u sjajnoj utakmici u Gelsenkirchenu prije četiri godine. Od Argentinaca, u toj su utakmici igrali samo Kempes, i to kao zamjena, i René Houseman koji je u ovom finalu sjedio na klupi.

Utakmica je započela nesportski i kontroverzno, što je bio nagovještaj atmosfere koja će obilježiti cijelo finale. Dok su Nizozemci izlazili na teren publika na stadionu River Plate oglasila se frenetičnim zvižducima. Nakon punih pet minuta te paklenske buke (što je sigurno bilo planirano), na teren su lagano ušetali i Argentinci – pozdravljeni zaglušujućim pljeskom.

Unaprijed dogovorenim – a samo naizgled spontanim – prigovorima Argentinci su pokazivali na gips na slomljenom zapešću Renéa van de Kerkhofa, cinično navodeći kako on ne smije igrati sa gipsom na ruci jer je to, navodno, nesportski. Još je teže razumjeti zašto je glavni sudac uopće ulazio u raspravu oko tog prigovora. René van de Kerkhof slomio je zapešće u prvoj utakmici protiv Irana i nosio je gips u svim utakmicama prije finala bez ikakvih prigovora od strane protivnika. Bilo kakvi eventualni argentinski prigovori i bojazni trebali su biti upućeni nadležnim osobama puno prije finalne utakmice… Nakon što je sudac, na svoju sramotu, uvažio argentinske prigovore, još vremena potrošeno je dok su Nizozemci pronašli prikladnu bandažu za Van de Kerkhofa – što ničim nije unaprijedilo «sportske» uvjete za igru niti sigurnost drugih igrača, ali je definitivno narušilo koncentraciju Nizozemcima – koji su u jednom momentu izgledali kao da namjeravaju napustiti teren!

Nažalost, ovaj sudačka sramota bila je samo početak. Glavni sudac (inače Talijan) bio je ispod svake kritike, a linijski suci, obojica međunarodni suci sa višegodišnjim iskustvom, bili su gotovo nevjerovatno loši – a interesantno je da je skoro svaka njihova greška bila u korist Argentine.

Kada je utakmica napokon započela, bila je brutalna preko svake mjere. Poortvliet se vješao rukama i nogama po Danielu Bertoniju a Américo Gallego mlatio je Neeskensa u svakom duelu. Nizozemci su bili ljuti i to nisu skrivali a Argentinci, kao i uvijek, spremni na fizičke obračune, dodatno potaknuti histeričnom atmosferom koju je stvorila publika i sucem koji nije pokazivao ni volju ni želju da nametne svoj autoritet i vrati utakmicu u nogometne okvire.

Svi oni koji se danas žale oko FIFA-inih povremenih «postrožavanja» sudačkih kriterija, obaveznih žutih kartona i ograničavanja «slobodnog sudačkog uvjerenja» trebali bi pogledati ovu utakmicu – ako se to uopće može nazvati utakmicom. Da se igralo po pravilima iz 90-tih, obje bi momčadi najvjerovatnije završile igru sa najviše pet igrača.

U ono vrijeme, kada se klizeći start s leđa ne samo tolerirao nego je bio skoro pa obavezan, a međunarodni karakter kakvog nogometna igra posjeduje danas nije bio toliko izražen. Nizozemci, kao i većina ondašnjih europskih momčadi, smatrali su start sa dvije noge dopuštenim dok god se startalo na loptu; za Argentince, kao i sve Južnoamerikance, start s dvije noge bio je kriminalan. S druge strane Nizozemci su se užasavali saplitanja nogu igraču bez lopte i udaraca laktovima koji su bili tako česti kod južnoameričkih momčadi. Međutim, ono što je najviše razbjesnilo sve argentinske protivnike bilo je njihovo simuliranje faulova, što se pokazalo vrlo učinkovitim sredstvom za iznuđivanje slobodnih udaraca i to kod sudaca sa međunarodnim renomeom koji nikako nisu smjeli nasjedati na takve jeftine trikove. Možda je najpoštenije reći da je europsko i južnoameričko poimanje nogometa bilo drastično suprotno, i možda najpozitivnija posljedica svjetskog nogometnog prevenstva 1978. bile su FIFA-ine mjere u ujednačavanju interpretacije pravila u cijelom svijetu.

Nizozemci su bolje otvorili utakmicu; na samom početku Rep glavom puca pored stative. Iako je Passarella nakon jednog centaršuta uspio opasno zapucati, nizozemska obrana nije izgledala zabrinuto. Argentinska obrana loše je reagirala na jedan Jansenov ubačaj s desne strane pa je Rep dobio još jednu čistu šansu, ali argentinski vratar Ubaldo Fillol, jedan od neopjevanih junaka u domaćoj momčadi, sjajnom paradom brani njegov udarac.

Argentinci su se stabilizirali i postupno se vratili u igru. Bertoni izbjegava nizozemsku ofsajd-zamku (po procjeni linijskog suca!) ali loše puca, zatim oprezni Jongbloed izbija Passarellin udarac glavom.

U posljednjim minutama prvog dijela Argentinci su poveli. Nakon jednog od bezbroj sumnjivih sučevih odluka, domaćini izvode aut. Okretni Ardilles vješto čuva loptu na sredini terena, vara dvojicu protivničkih igrača i dodaje Luqueu. Brkati centarfor dodaje okomito za Kempesa koji sigurno prima loptu i šalje je pored Jongbloeda u mrežu.

Ubrzo nakon pogotka Ardilles dobija žuti karton zbog navodnog pokušaja udaranja Renéa van de Kerkhofa. Činjenica da je baš maleni, tihi Ardilles bio prvi opomenuti igrač na utakmici bila je upravo ridikulozna – njegova uloga u spornom incidentu bila je marginalna, a tijekom cijele utakmice Ardilles se ponašao na najsportskiji mogući način. Odmah nakon toga, očito namjerno igranje rukom Luisa Galvána ostaje nekažnjeno, što je još jedan dokaz očajno lošeg suđenja na ovoj utakmici.

Na samom kraju poluvremena, nakon jednog slobodnog udarca Passarella (opet!) ostaje usamljen pred protivničkim golom što dovodi do panike u nizozemskoj obrani. Zatim Willy van de Kerkhof centrira a Neeskens glavom šalje do Rensenbrinka ali Fillol opet brani, ovog puta nogom. Ako se zanemari rezultat, prvo je poluvrijeme bilo potpuno izjednačeno.

Drugo je poluvrijeme bilo potpuno drugačije. Nizozemci su napadali, a Argentinic se povukli u obranu i opasno prijetili kontranapadima. Gol je visio u zraku.

René van de Kerkhof upošljava Haana ali njegov udarac odbija se od bloka. Odmah zatim Haan spašava vlastiti gol, nakon što su Argentinci na brzinu izveli jedan slobodan udarac, dok su se igrači u narančastim majicama – po ko zna koji put – prepirali sa sucem. Zatim Fillol brani još jedan dalekometni udarac Haana. Bertoni probija desnu stranu i šalje paralelnu loptu ali Jongbloed pravovremeno istrčava i kupi loptu ispred natrčalog Luquea.

Happel baca sve karte u napad; umjesto Repa i umornog Jansena ulaze Nanninga i Suurbier. Pošto dotadašnja taktika kratkih pasova i fine igre nije davala rezultat, Nizozemci su odlučili napasti sirovom snagom i visokim loptama. Stoper Brandts prebačen je u sredinu, a iskusni Suurbier je zauzeo njegovo mjesto u obrani. U argentinskoj momčadi Omar Larossa zamijenio je iscrpljenog Ardillesa, a umjesto rastrčanog, ali ne osobito opasnog Oscara Ortiza na lijevom krilu zaigrao je Houseman.

Kvaliteta prikazane igre nije se osobito povećala. Sudac je ignorirao još jedan grubi prekršaj Passarelle, zatim Willy van de Kerkhof na nedozvoljen način zaustavlja Kempesa, koji je ionako bio u ofsajdu. Galvánov faul na Neeskensu bio je krvnički čak i prema standardima ove utakmice; sudac opet ne reagira. Alberto Tarantini hrvačkim zahvatom ruši Neeskensa, Nanninga je fauliran bez lopte ali i dalje nema žutih kartona. Par minuta kasnije, Krol ruši Bertonija i nakon žestokih argentinskih prosvjeda dobija žuti karton.

Utakmica se polako bližila kraju, kada su Nizozemci izjednačili na doista čudesan način. Marljivi Poortvliet prihvatio je jednu izbijenu loptu i pronašao slobodnog Haana u sredini terena. Haan šalje loptu daleko na desno krilo do Renéa van de Kerkhofa koji je izbjegao pažnji svog čuvara. Ovaj u punom trku idealno centrira za Nanningu koji skače visoko iznad dvojice protivničkih braniča i glavom šalje loptu iza Fillolovih leđa za izjednačenje. 

Nakom duljeg razdoblja igre bez izrazitih šansi, Passarella udarcem šakom obara Neeskensa na tlo, ali suci to ne vidi – ako je glavni sudac možda bio predaleko od samog događaja, linijski sudac ga nije mogao vidjeti jedino ako je razgovarao sa poznanikom u gledalištu. Igrači obje momčadi žestoko prosvjeduju i situacija je na granici fizičkog obračuna, i utakmica se nastavlja tek nakon duljeg prekida.

Nizozemska je čak imala priliku za vodeći zgoditak, koji bi najvjerovatnije bio i odlučujući, pošto se utakmica bližila kraju. Nakon silovitog slobodnog udarca Ruuda Krola, lopta nekako dolazi do Rensenbrinka naočigled paralizirane argentinske obrane. Iako nespreman, Rensenbrink se ipak snalazi i gura loptu pored nemoćnog Fillola u, kako se činilo, nebranjenu mrežu. Ali lopta neobjašnjivo mijenja smjer, pogađa stativu i odbija se natrag u teren. Nakon utakmice, igrači obje momčadi kleli su se da je lopta imala takvu putanju da su svi bili uvjereni kako će završiti u mreži, ali ipak nije. Da li je lopta skrenula zbog neravnog terena ili zbog intervencije Svevišnjega? To nikada nećemo saznati. Jedno je sigurno – nizozemski su igrači u tom trenutku pomislili kako ovo definitivno nije njihov dan.

Produžeci su u nogometu uvijek bili čista kocka. Ponekad momčad koja je zadnja dala gol ima prednost, a ponekad momčad koja se cijelo vrijeme branila u produžecima dobije neku novu snagu i preokrene rezultat. Nitko ne zna što je argentinski trener Menotti rekao svojim igračima, koji su nakon nizozemskog izjenačenja izgledali kao poražena momčad, ali nakon odmora, Argentinci su na teren izišli kao preporođeni i opet zaigrali pravi nogomet. Barem između faulova.

Bertoni pada nakon Suurbierovog starta; uz pretpostavku da Bertoni nije simulirao faul, to definitivno nije bio najgori prekršaj na utakmici, ali Larossa je nasrnuo na Suurbiera sa takvim osvetničkim žarom da je pravo čudo da on nije dobio crveni karton (ili možda nije, obzirom na dotadašnje suđenje?). Već iduće minute, upravo Larossa divljački je pokosio Poortvlieta ali opet nekažnjeno. Poortvliet uzvraća i s leđa faulira Kempesa, i sudac istog momenta iz džepa vadi žuti karton, kojeg prije par minuta nikako nije uspjevao pronaći.

Između svih tih faulova i prosvjeda, Houseman se nekako našao sam pred nizozemskim golom, ali Jongbloed ga uspjeva zaustaviti. Bilo je to tek upozorenje.

Nizozemska obrana nikako nije uspijevala zaustaviti razigranog Kempesa. Solo-prodorom zaobišao je dva nizozemska igrača. Jongbloed istračava i baca mu se u noge, ali Kempes u posljednjem trenutku šalje loptu ispod vratara. Šut bio slab i lopta se polako kotrljala prema golu, dok su je Poortvliet i Suurbier očajničkim trkom pokušali zaustaviti. Ali obojica su zakasnili, i lopta je ipak nekako prešla gol-liniju.

Treba odati počast Kempesu, jer u situaciju u kojoj bi svaki njegov suigrač zacijelo pao i tražio kazneni udarac, on je ipak šutirao prema golu, i zasluženo postigao odlučujući pogodtak kojim je praktički osigurao svojoj momčadi titulu svjetskog prvaka.

U drugom produžetku utakmica se pretvorila u potpuni kaos. Larrosa prekršajem zaustavlja Haana, koji potom ruši Luquea, kojem je opet trebalo dobirh pet minuta da ustane. Houseman sam stvara još jednu šansu, ali pogađa vanjski dio mreže; zatim Luque prolazi kraj Krola ali ga zaustavlja Jongbloed.

Šanse su se redale na oba kraja terena. Kempesov talentat opet dolazi do punog izražaja. Hrabro prodire u kazneni prostor i pokušava odigrali dupli pas sa Bertonijem ali jedan nizozemski branič odbija loptu koju prihvaća Bertoni koji se, kako se čini, pri tome poslužio rukom. Naravno, jedini čovjek na stadionu koji nije vidio igranje rukom bio je signor Gonella. Jongbloedova intervencija bila je spora i flegmatična (nizozemski vratar očekivao je da će sudac prekinuti igru, ili je možda shvatio da je utakmica gotova) i Bertoni pogađa mrežu za 3:1 a sudac stoički ignorira žestoke nizozemske prosvjede. Ta sumnjiva sudačka odluka, iako ne prva, konačno je srušila sve nizozemske nade.

Kada je Jorge Videla, šef argentinske vojne hunte, uručio pobjednički trofej argentinskom kapetanu Passarelli, bio je to prikladan završni čin ove utakmice koja je bila uzbudljiva, ali ne i lijepa za oko, i ovog turnira koji je bio zanimljiv, ali je ostavio gorak okus u ustima gledatelja. Tako je Argentina postala svjetski prvak i a na ulicama Buenos Airesa započelo je slavlje kojem se nitko osim Argentinaca nije pridružio.

Da li bi Argentina osvojila titulu da se prvenstvo održalo negdje drugdje? Pojedini promatrači smatraju da ova argentinska momčad ne bi uspjela proći niti prvi krug (Argentina je igrala u skupini sa Mađarskom, Francuskom i Italijom), a kamoli savladati Nizozemsku u finalu.

Za razliku od njih, i Nijemci su 1974. godine uživali i koristili prednost domaćeg terena, ali nikada tu prednost nisu zlorabili. Nijemce možda nitko nije volio, ali su ih svi poštivali. Nizozemci su 1974. možda trebali osvojiti titulu, ali za svoj poraz mogu kriviti samo sebe i možda nesretan splet okolnosti. Za razliku od toga, na prvenstvu 1978. činilo se da za sve nisu važila ista pravila.

Naravno, svaka momčad koja igra kod kuće uživati će određenu naklonost sudaća, bez obzira je li riječ o svjetskom prvenstvu ili nižerazrednoj amaterskoj ligi. Jednako tako, svako mišljenje o sucima i njihovim odlukama neizbježno je subjektivno i obojeno osobnim stavovima. Što se tiče svjetskog prvenstva u Argentini, općenito se smatra da su Nizozemci bili iscrpljeni, preumorni za produžetke. Nadalje, ukoliko je turnir zaista bio «namješten», do danas bi se zacijelo morali pojaviti neki konkretni dokazi u prilog toj tvrdnji. Međutim, na ovom svjetskom prvenstvu sve sudačke odluke, na terenu i izvan njega, od prve do zadnje utakmicre, išle su u prilog Argentini. Možda se ne može govoriti o pravom «namještanju», ali ipak ima neke istine u tvrdnji da su mnogi krugovi, osobito ne-nogometni krugovi, bili jako zainteresirani da Argentina pobijedi. Svaki onaj tko se razumije u nogomet složit će se da su suci i djelatnici tijekom prvenstva očito i otvoreno favorizirali Argentinu. Te dvije činjenice uvijek će bacati sjenu na argentinski trijumf na ovom prvenstvu.

Što se tiče Nizozemaca, Jongbloed i Suurbier su se oprostili od reprezentativnog igranja, kao i Rijsbergen koji se ozlijedio još u utakmici sa Škotskom.

Zlatno doba nizozemskog nogometa, koje je započelo Feyenoordovim europskim trijumfom 1970., nastavilo se sa Ajaxom 1971. do 1973. i svoj vrhunac doživjelo na svjetskim prvenstvima 1974. i 1978. sada se polako bližilo kraju. Svoj posljednji bljesak ova nizozemska generacija doživjela je u sjajnoj pobjedi od 3:2 nad DR Njemačkom kojom je osiguran plasman na europsko prvenstvo 1980. u Italiji..

Iako su se Rensenbrink, Jansen, Suurbier, Rijsbergen i Jongbloed povukli, u Italiji su igrali Schrijvers, Krol, Haan, braća Van de Kerkhof, Rep i Nanninga. U prvoj utakmici Nizozemska je tijesno pobijedila Grčku a zatim izgubila od SR Njemačke pa je za plasam u četvrt-finale trebala pobijedili Čehoslovačku, s kojom je odigrala 1:1. Taj neodlučeni rezultat označio je odlazak sa scene ove velike generacije.

80-te su bile sušne godine za nizozemski nogomet. Stare zvijezde su se povukle a mladi igrači nisu posjedovali talent svojih slavnih prethodnika. Nizozemska se nije uspjela kvalificirati na svjetsko prvenstvo 1982. U svojoj kvalifikacijskoj grupi Nizozemci su bili četvrti, iza Belgije, Francuske i Republike Irske. U odlučujućoj utakmici u Parizu igrali su Krol, Poortvliet, Neeskens i Rep a Francuska je pobijedila 2:0. Prvi gol zabio je mladi Michel Platini, tada Repov siugrač u St. Etienneu.

Ruud Krol je odigrao svoju 83. i posljednju reprezentativnu utakmicu u rujnu 1983. u Sevilli kada su Nizozemci izgubili 1:0 od Španjolske u kvalifikacijama za europsko prvenstvo. Krol je bio rekorder po broju nastupa za nacionalnu momčad sve do 2000. kada je tu čast preuzeo Aaron Winter. Piet Schrijvers prepustio je reprezentativni vratarski dres Hansu van Breukelenu tek u ožujku 1984. nakon 6:0 pobjede protiv Danske u Amsterdamu.

Europsko prvenstvo 1984. također se odigralo bez Nizozemske. U kvalifikacijama ih je izbacila Španjolska, iako su za reprezentaciju zaigrali Rijkaard, Van Basten i Gullit. Na svjetsko prvenstvo 1986. kao prva u skupini kvalificirala se Mađarska, dok su Nizozemci morali razigravat protiv svojih starih suparnika i susjeda, Belgijanaca. U ovim kvalifikacijama igrali su Dick Schoenaker, Ernie Brandts i Willy van de Kerkhof, a Van de Kerkhof je bio posljednji od veterana iz 1978. koji je zaigrao za reprezentaciju – svoju posljednju utakmicu odigrao je u listopadu 1986. protiv Belgije. U tom dvoboju Belgijanci su bili bolji zbog gola u gostima, i kasnije na svjetskom prvenstvu su igrali u polufinalu.

Naravno, priča o nizozemskom nogometu ima sretan kraj. Ajaxov trijumf u Kupu pobjednika kupova 1987. bio je početak jedne nove ere. Za Ajax su igrali Frank Rijkaard i Marco van Basten, a na klupi su sjedili mladi napadač imenom Dennis Bergkamp i trener imenom Johan Cruijff. Iduće godine Kup prvaka je osvojio PSV trenera Guusa Hiddinka. Iste 1988. godine nizozemska je nacija konačno dočekala svoj trenutak trijumfa. Reprezentacija pod vodstvom Rinusa Michelsa osvojila je europsko prvenstvo.

U 90-tima su nizozemski igrači igrali u elitnim europskim klubovima, a reprezentacija je bila jedan od favorita u svim međunarodnim natjecanjima. Nizozemski klubovi, međutim, imaju ograničen uspjeh pošto najbolji igrači radije igraju u bogatim klubovima u Engleskoj, Španjolskoj i Italiji.

Морао сам ово оживети да бих ставио овај феноменалан клип...

Ако неко зна где могу да се скину комплетне утакмице Холанђана са СП `74 нека цима на пп 

Da cuveno SP 74',tada je demonstriran totalni fudbal,to jest fudbal koji se igra danas.
Sredina terena,koja igra sve,i napad i odbranu,mada na tom prventstvu su uz Holandjane tu igru demonstrirali i Njemci.
Naravno,ta vremena su jos poznatija po velemajstrou zvanom Krojf,po mnogim ljubeteljima sporta,fudbala preciznije on je najbolji igrac svih vremena,mada ostala je mrlja kada nije htio da ide na SP 78' zbog zene,malo ofucano za takvog majstora.Tu pocinje i jos jedna era u fudbalu,gdje zene fudbalera igraju jednu od glavnih uluga,naravno prije toga su bili Best,Meaca,Garinco...ali ipak,Krojfova era je mnogo toga donjela novog u fudbalu...